Moj pratilac
Kamo god idem, ti si mi pratilac,
koji me za ruku uzima
i vodi me.
Na cesti na kojoj dalje idem,
ti si mi jedini oslonac.
Pomažeš mi nositi teret
ako u hodu zalutam,
ti me vraćaš i usmjeruješ.
Slomio si moj otpor,
o Bože, tjerao si me naprijed.
Sva bića, svi ljudi su postali mojom braćom -
sada me prožima i prekriva
tvoja radost.
Postao sam poput djeteta,
koje se na svečanosti igra.
Toukaral ( indijski mističar)
Vidjeti i vjerovati
Izgladnjela lica siromaha vide i vjeruju u blaženstvo siromaha
Oči pune straha pred preslušavanjem vide i vjeruju u blaženstvo progonjenih.
Izmoreni dobročinitelji vide i vjeruju u blaženstvo milosrdnih.
Prevareni mirotvorci vide i vjeruju u blaženstvo mirotvoraca.
Sveopću bijedu svijeta vide i vjeruju u riječi proroka: «Izvest ću vas iz vaših grobova.»
Martin Gutl
Put
Rabbi Ber von Radoscitz molio je Jublinera, svog učitelja: »Pokaži mi jedan zajednički put u službi Bogu.» Zaddik odgovori:» Ne treba reći ljudima kojim putem trebaju ići. Jer onda je tu jedan put k Bogu po učenju, drugi po molitvi, drugi opet po postu, drugi po jelu. Svaki čovjek treba paziti koji mu put leži na srcu i taj put mora, svim silama, slijediti.»
Martin Buber: Radna bilježnica katoličke mladosti
Ispravan put
Bilo je rano u jutro, ulice čiste i prazne, išao sam prema kolodvoru. Dok sam uspoređivao svoj sat sa satom na tornju, jer je bilo mnogo kasnije nego što sam vjerovao, morao sam žuriti. Strah da ne zakasnim učinio me nesigurnim na putu. Nisam baš dobro poznavao taj grad. Srećom, bio je jedan čistač u blizini, požurio sam k njemu i bez daha pitao za put. A on se nasmijao i reče: «Od mene želiš saznati put?» «Da» rekoh, «ja ga sam ne mogu naći.» «Bježi, bježi»,reče on i teturajući se i smijući pođe dalje, kao onaj koji u svom smijehu želi ostati sam. Franz Kafka, Sabrana djela
Čovječe, postani bitan
Poput neke trublje zvuči poziv na razmišljanje šlezijskog mističara Johannesa Cchefflera u knjizi s preko 2500 epigrama, u njegovoj knjizi izreka, a glasi:
«Čovječe, postani bitan:
jer, kad svijet propadne,
tako će propasti i slučaj,
a bitno, ostaje.“
Nebitno, dakle, Scheffeler naziva slučajnim, moglo bi se reći, površnim, senzacionalnim bez tijela. Što je bitno, što je stvarno važno? Ovo pitanje se postavlja u odlučujućim fazama života. Što ostaje, što može opstati pred sudom vlastite savjesti, pred sudom neiskvarenih sugrađana i konačno pred Bogom? Svjesni i odgovorni, uglavnom se tako pitaju u predvečerje ili večer života. Prema mišljenju Anđela Silesiusa živi bitno svaki čovjek, koji pušta Boga u svoj život. Egon Kapellari, Ono što ostaje čine pjesnici.
Što treba činiti čovjek
Ako čovjek želi živjeti, treba jesti i piti, nabaviti stan i odijelo. Za sve to je opet upućen na druge ljude. Nitko ne može sam svojim životom upravljati. Ljudi rade zajedno i jedan za drugoga, raduju se zajedno i boluju zajedno. Za to se ne traži sebičnjak, egoist, nego sudrug, partner. Svaki se treba pitati: što smiju drugi od mene očekivati? Sigurno ono što ja očekujem od njih. Da, lako rečeno, ali teško ostvarivo.
Samo jednom u životu je čovjek sam: kad umire. Nitko drugi ne može stati na njegovo mjesto. Znamo unaprijed: vrijeme svakog čovjeka ide kraju. On mora s ovoga svijeta, vrijeme prolazi i ništa ne može uzeti sa sobom. A što onda?
Naše tijelo će se raspasti; raspada li se i naša osoba, naš ja, naša duša?
Znači li da je čovjekova prolaznost ujedno i raspadljivost? Dugoročno, ova pitanja ne može izbjeći ni jedan čovjek. Pokazuje se: ako čovjek sa svim odgovorima nije zadovoljan, onda ta pitanja usmjeravaju na Boga kao konačni i zadnji cilj njegova života.
Radosna vijest vjere, jedan katolički katekizam
Vjerovati znači
Vjerovati znači:
čvrsto stajati uz ono čemu se nadamo,
uvjeren biti u stvari koje ne vidimo.
Zbog vjere spoznajemo,
da je svijet stvoren Riječju Božjom
i da je tako vidljivo postalo iz nevidljivog.
Vjera u Krista koji je postao tijelom,
dovest će te do Krista koji je rođen od Boga Aurelije Augustin
Vjera
Potreba za Bogom zapisana je duboko u ljudskim srcima, jer čovjeka je Bog stvorio za sebe. Bog ne prestaje privlačiti čovjeka k sebi. Samo će u Bogu čovjek naći istinu, sreću, ono za čime neprestano teži.
Katolički katekizam
Ljudska pitanja o smislu
Ima jedno jednostavno i standardno pitanje iz katekizma: zašto smo na svijetu? Ovo pitanje može svatko dalje razvijati i može pitati: zašto je dobro da sam ja upravo tu? Koji je smisao života i smrti? Zašto teče čitava ova povijest? To su krajnja pitanja.
Pitanja koja nas mogu pritisnuti
Ne treba ih postavljati. Može ih se izbjeći i razjasniti. Mogu biti potpuno nepotrebna, a ipak ta pitanja mogu, za nekog čovjeka, biti tako opterećujuća svom njihovom težinom. Tada se pokazuje da imaju stvarno neobičnu težinu i u sebi sadrže napetost bez presedana. A onda možda, mogu nekog čovjeka dovesti do misli da postoji nešto neopisivo veliko, tajanstveno, što se naziva Bogom.
Ona konačna zadnja pitanja imaju odgovor. I tada se može netko slobodno odlučiti za Boga. I ova vjera će s obzirom na pitanja u koja je čovjek ubačen, i s obzirom na razmišljanje, može, razumski, biti opravdana. Ako je netko postavio ova krajnja pitanja, ima uvijek različite mogućnosti. A onda, s obzirom na ovo pitanje, mora postati nihilist ili čak treba zdvajati, i mora tada vidjeti kako može dalje živjeti u svom nihilizmu i zdvajanju.
Pitanja koja možemo potisnuti
Ima i treća mogućnost. Nije baš najprikladnija, ali je većina upotrebljava: mogu se ova konačna pitanja potisnuti i tako postupati s njima kao da ih nema. Onda, neko vrijeme, ide dobro. Ali nešto naročito mudro nije.
Bernhard Welte «Ateizam,bol, ljutnja»
Fragmenti teksta Ericha Fromma
Put, Istina, Život
Dezorijentiranost
Mi smo poput čovjeka koji vozeći auto počne sumnjati da nije na pravom putu, da je izgubio put i, umjesto da se zaustavi i provjeri situaciju da li je započeti pravac ispravan, povećava brzinu, tjera svoj motor da radi još brže i dostigne još veću brzinu.
Vozimo, naizgled, «nigdje» sve većom brzinom. Ovo «nigdje» može dovesti do samouništavanja ljudske rase. Pronalazimo sve novije i ubojitije oružje za uništavanje. Ne uzimamo ozbiljno da smo započeli put našeg vlastitog uništenja. Etika i politika 29
Istina i oslobađa
Istina ne treba biti samo najvažnija i potpuna, ona treba biti radikalna, neuljepšana, nezašećerena i šećerom prekrivena. Mnogi misle da će se istina lakše razumjeti ako se dijeli na komadiće. Ponašate se kao roditelji koji pričaju o rodi, cvijeću i pčelama, a drugi dio pripovijesti bi htjeli kasnije ispričati. Iskustvo pokazuje da istina, to znači suočenje sa stvarnošću, ima posebno djelovanje, tako je čovjek vidi potpuno, jasno i bez kompromisa. Vrlo je teško pobjeći ovoj stvarnosti. Etika i politika, 47
Putovi iz bolesnog društva
Zajedničke potrebe koje imaju i čovjek i životinja: glad, žeđ, potreba spavanja, i seksualnog zadovoljenja su za to važne, jer imaju korijen u kemijskom ustroju organizma i mogu biti toliko jake ako se ne zadovolje. Ali samo zadovoljavanje ovih potreba ne osigurava (donosi) duhovno i duševno zdravlje. Ovo zavisi od zadovoljavanja onih potreba i žudnji koje su specifično ljudske i nastaju iz ljudskih uvjeta: težnje za sigurnošću, transcedencijom, ukorijenjenošću, doživljajem identiteta i na neki način težnje za usmjerenošću i za jednim objektom predanja.
Etika i politika 51
Ljubav za životinje nekog turista
ako bi se ravnao po nitima konca
onda je grad za mačke
ako bi se ravnao po mijaukanju
onda je grad na pse spao
partijski neopredijeljen kao ja
ostajem bez orijentira Horst Putz
Odakle bismo znali kako bi trebali živjeti
Odakle bismo znali kako živjeti, kad ne bismo vjerovali u nešto što je veće nego mi? Tko bi nas naučio živjeti? Tko govori stablu kad treba potjerati svoje mladice? Tko kaže pticama da je dovoljno vruće da opet odlete na sjever? Ptice i stabla slušaju nešto što je «mudrije od njih». Sami po sebi ne bi nikad znali.
Često sjedim sam u pustinji i gledam ljiljane i svo to drugo, raznobojno cvijeće i pitam se: «Tko vam je rekao da je proljeće i da trebate cvjetati?» I mislim i mislim, i uvijek dolazim na isti odgovor. Ono što je više nego mi. Uči sva bića što trebaju činiti. Mi smo poput cvijeća. Živimo i umiremo i po sebi samima ne znamo ništa. Ali ono što je više od nas, uči nas - uči nas kako trebamo živjeti.
«Slušam tvoj glas u vjetru», mudrost Indijanaca
Što treba čovjek
«Ne trebam nikakvog Boga»
govore i trebaju
ženu za ženom, muža za mužem,
auto za autom, titulu za titulom.
I nikad neće biti siti
i osjećaju se osamljenima.
«Ne trebaju nikakvog Boga»
govore i trebaju tablete
i ne mogu spavati,
od čežnji ostaje ovisnost,
od ljubavi- ljubomora,
od politike – intrige,
od vlasti – nasilje,
od autoriteta - prisile,
od tehnike – strah
od bogatstva štrajk
od vjere običaj.
Blago čovjeku, koji treba Boga! Martin Gutl: «Misliti sa Martinom Gutl»
Molitva
Moj Bože, tisuće ljudi su protjerani iz svoje domovine, tisuće se u čamcima tope, jer nemaju luke spasa koja bi ih primila. Tisuće su zarobljeni u logorima bez izgleda na normalan obiteljski život. Iz dana u dan raste broj izbjeglica i svakoga dana nam postaje sve jasnije da živimo u neprijateljskom svijetu. Gospodine, pokaži mi putove da bih mogao pomoći ovoj velikoj ljudskoj tragediji. Pokaži mi kako bih mogao biti vjeran tvojoj riječi kad brojni ljudi trpe od straha i zdvajanja. Prosvijetli mi razum, daj mi srce puno žara, ojačaj mi volju da bih mogao govoriti i raditi u duhu tvoje velike zapovjedi ljubavi. Znam o čemu se radi, prepoznajem hitnost situacije i uvjeren sam da je potrebna velika pomoć. Ali ne znam što, sada i ovdje, od mene tražiš. Molim te za tvoju pomoć.
Henry J.M. Nouewen:»Molitve iz tišine»
Noć očekivanja
Ispružene ruke,
očekivanje
da će nešto doći,
osušene utrobe
za kojima mnogi čeznu.
A gdje si ti?
Koga tražim
u danima
noćima
u sumraku
Nema odgovora
makar samo predosjećaj
često i prekinut
potpuno ugušen
teretima koje vučem,
u svim stvarima.
I ako budem tamo
daj mi snage
prema tebi gledati,
koji si uskrsnuo
među onima koji su sišli u podzemlje. Michael Albusd, Molitve moga života
Kako nastaje mir
Kako nastaje mir? Tko poziva na mir da bi svijet čuo, da se svi ljudi raduju.? »Samo veliki koncil svete Crkve Kristove iz cijeloga svijeta može tako reći da bi svi, škripajući zubima, morali prihvatiti riječi mira, da se ljudi u istinu raduju jer to Crkva Kristova otima sinovima iz ruku oružje, zabranjuje im ratovanje i zaziva mir na ovom nemirnom svijetu. Trebamo li mi, pojedinci koji svoj život na tome gradimo? Onda ostajemo sami. Ura bježi, svijet tone u oružju, stravično proviruje strah iz očiju. Ratne fanfare mogu i sutra zatrubiti – na što još čekamo? Želimo li sami biti suodgovorni kao i prije? Želimo ovom svijetu reći ne polovičnu, nego cijelu riječ, poticajnu riječ, kršćansku riječ. Trebamo moliti da bi nam ta riječ bila dana. Danas...
Dietrich Bonhofer na ekumenskoj konvenferenciji u Fenö
Treba li doživjeti
Uvijek iznova trebamo doživljavati: sjeme nenasilnog oslobođenja se sije u suzama, izgleda uzaludno, izgubljeno. A ipak, jednoga dana donosi plod u životu pojedinaca, u životu naroda, jer istina i ljubav se ne mogu ubiti. One su oslobađajuća snaga Božja u životu svijeta. Tako smo, u ovoj snazi, gledali pad željezne zavjese, komunizma, teških diktatura u Latinskoj Americi, Filipinima, Madagaskaru. Ljudi, narodi prevladavaju strah, kreću na put prema novom životu. Novo uređenje po snazi nenasilja koje nadilazi sva očekivanja. A ipak ako se ne sije, ako se stidimo biti svjedoci istine, onda zatvaramo putove za nas i za djecu da živimo u pravdi i miru.
Hildegard Boss- Mayr: kako neprijatelji postaju prijatelji
Usprkos svih krhotina
Gospodine Isuse Kriste, moj brate, ponekad zaboravim: ne stojiš nada mnom da me osudiš, nego uz mene da me prihvatiš u svoj zagrljaj.
Opraštaš mi prije nego sam i sam sebi oprostio. Daješ mi budućnost dok ja još u prošlosti boravim.
Prinosim ti krhotine moga života. Ono što mogu ljubavlju popraviti i spojiti to želim učiniti. Ono što je zauvijek slomljeno stavljam ti u ruke.. Pomozi mi da opet ne povrijedim ono što je bilo, a što se ne može mijenjati. Pomozi mi da počnem iz početka. Tvojom ljubavlju može se mnogo promijeniti. S tobom se i ja mogu mijenjati. U tvojoj ljubavi sve može iznova rasti, usprkos krhotinama.
Gerhard Baum: Stalno će me tvoja ruka štititi
Što je istina
Sve je izmijenio dolazak tvoje Božanske riječi na svijet. Svjetlo je na svijet došlo. Istina, u najdubljem smislu, nije ono što najveći mudrac svijeta reče. Istina nije ono na što se tuže pesimisti, niti ono što optimisti uzdižu do neba. Ono što je trajno i istinito mjeri se po njemu: Isusu Kristu.
Homiletsko razmišljanje nad biblijskom tekstovima
Prvo čitanje (Dj 6,1-7)
Ako u nekoj zajednici nastupe sukobi, većini sudionika nisu ugodni. Lijepo je uočiti da je zajednica u Jeruzalemu bila „jedno srce i jedna duša“ (Dj 4,32), ali je i tu bilo sukoba. Prepirka o kojoj je bila riječ u čitanju ukazuje na to da je moglo doći čak i do razdora. Rastom zajednice nastale su dvije grupe. S jedne strane su bili „Hebreji“, ljudi koji su govorili aramejski, kojima je Izrael bio domovina i kojima su običaji bili dobro poznati. S druge strane su bili ljudi iz grčke dijaspore, koji nisu vladali jezikom, a niti su im običaji bili dobro poznati, a razlikovali su se i po kulturi od Hebreja. Oni su slovili kao liberalniji i svijetu otvoreniji, prije svega u odnosu prema Tori. Temeljna napetost se odrazila u pitanju brige za udovice. Bila je žestoka, jer su se stariji Židovi iz dijaspore doseljavali u Jeruzalem, vjersko središte. Time su izgubili svoju socijalnu mrežu i lako padali pod udar siromaštva. Žene više nego muškarci. Možemo lako zamisliti da nije bila baš prva misao „starosjedilaca“ kako zbrinuti strance.
Zbog činjenice takvog nejedinstva vrlo je interesantno rješenje kojega nudi današnje čitanje. Najprije „dvanaestorica“ pozovu sve učenike na jedan sastanak. Konflikt se priznao, prozvao po imenu i predloženo je rješenje. Muškarci su imali riječ, jer su samo oni imali pravo glasa prema ondašnjim običajima. U biti se rješenje sastojalo u tome da se razdijele „služba riječi“ i „služba stola.“ Riječju „služenje“ Luka označava temeljno ponašanje u Isusovu nasljedovanju koje prelazi obično posluživanje (usp Lk 22,26). Kriteriji za kandidaturu su „dobar glas“i „ispunjenost Duhom Svetim i znanjem.“ Cijela zajednica odobri prijedlog te bira i ljude iz kruga ovih „helenista“ da bi se pravedno mogli brinuti za opskrbu. Molitvom i polaganjem ruku su izabrani i postavljeni u službu.
Drugo čitanje (1 Pt 2,4-9)
Odlomak nam simbolički dovodi Hram pred oči i povezuje ga s dva motiva iz Starog zavjeta. U jednome radi se o motivu kamena temeljca (Iz 28,16; Ps 118,22) čijom pomoću se već kod Mk 12,0 tumači Isusova sudbina. Opasnost za neprijatelje kršćanstva se pojačava u r.8: Ovaj kamen postaje kamen spoticanja.
Drugi motiv je onaj posebnog vlasništva. Izl 19,5 otvara govor o Bogu u sinajskoj teofaniji s predstavljanjem posebnog odnosa između Jahve i njegovog izraelskog naroda. Temelj je oslobođenje Izraela iz Egipta što je i izraz posebnog odabranja. Izrael je Jahvino „kronjuvel“, posebno vlasništvo pred svim drugim narodima, izabran za svećenstvo i svetost. Oboje nije nikakvo pitanje statusa, nego ima veze s nekom ulogom (funkcijom). Izrael će tako biti svjedokom Božjim u svijetu i pred drugim narodima. U njegovom svjedočanstvu je Bog prisutan.
Prva Petrova poslanica pripisuje ovu ulogu i kršćanima i povezuje oba motiva. Hram, mjesto Božje prisutnosti i susreta s Bogom, jer u vrijeme pisanja ovog teksta Hrama vise nije bilo, postaje duhovna kuća, od živog kamenja koja postaje kronjuvel izabranih vjernika.
Evanđelje
U starini se sažimao cijeli nauk ili pogled neke poznate osobe kao oproštajni govor. Konačno se može očekivati da, s obzirom na blizinu smrti, mnoge nevažne stvari odlaze u pozadinu i govori se ono najbitnije. Tako se ponaša i evanđelist Ivan. Iv 14-17 govori o pitanjima mogućnosti kršćanskog života nakon Kristove smrti. Dva vida stoje u središtu pažnje: jedno je vjersko znanje zajednice, a drugo je vjernost vjeri u neprijateljskom svijetu.
Odlomak Iv 14, 1-12 se uključuje na Posljednju večeru i pranje nogu i otvara oproštajni govor. I zato naglašava, na početku, zahtjev da se vjerni ne smiju uznemiravati. U Tomi dolazi do riječi zbunjena zajednica: „Ne znamo put.“ Ovo nepoznavanje nije strano ni današnjim zajednicama. Kamo vodi osobni životni put? Ali i kamo vodi put Crkve?
Pitanje učenika je izazvalo dugi Isusov monolog, koji dotiče temeljna pitanja kršćanske egzistencije. Odgovor će razočarati sve koji su očekivali neku uputu o ponašanju i jasan smjer. I uznemirava sve koji žele neke recepte za živo nasljedovanje. Isus stavlja u sredinu svoju osobu. I ukazuje na jedinstvo s Ocem na kojemu vjernici sudjeluju dok su povezani s njime
Misno slavlje
Pozdrav:
Gospodin je naš put, istina i život, on neka bude s vama
Uvod:
Želja da znamo gdje je Bog i tko je Bog spada u najdublje religiozne težnje čovjeka. I učenici su nosili u sebi ovu želju, poznamo je također i mi. Isus nam danas daje odgovor. Mjesto gdje Bog boravi Isus naziva "kućom Očevom" u kojoj ima mnogo stanova, a on sam je Put do tamo. No, Isus ide mnogo dalje. U njemu možemo vidjeti Oca, u njemu Otac djeluje na jedinstven način. U Isusovu uskrsnuću je to Božje djelovanje najočitije. Raspeti je onaj isti koga je Bog proslavio.
Nas često spopada strah, a strah je znak nutarnje beskućnosti. A jesmo li svjesni da nam je Isus pripravio stan? To znači imamo mjesto kod Boga, kod njega je naš dom. Ne da nas se tu jednostavno trpi, nego tu imamo neosporivo pravo na dom. Što znači biti kod Boga kod kuće možemo predokusiti već sada slušajući njegovu riječ i primajući svetu pričest - nebesku gozbu. Pripravimo se na ovaj veliki doživljaj kajući se i priznajući svoje pogreške i grijehe.
Molitva vjernika:
Gospodine Isuse Kriste, često smo slušali tvoju utješnu riječ, a ipak nam srce opterećuju brige i strahovi, zato te sada molimo:
za Crkvu, oslobodi nas napasti koje nas napadaju iznutra i izvana, molimo te
za sve koji rade u privredi i politici, osjećamo da su u brojnim pitanjima bez ikakva odgovora, molimo te
za sve koji su izgubili dom, bilo zbog ratova ili drugih nesreća, zbog rastave braka, zbog razočaranja ili gubitka drage osobe, molimo te
za sve očeve i majke, jer oni mogu mnogo učiniti da se osjeća toplina doma, molimo te
za sve one koji u našoj župi i našem mjestu stvaraju nemir i svojim ponašanjem čine da se ne osjećamo lijepo i radosno, molimo te
za sve naše pokojne kojima želimo da nađu svoje mjesto u nebeskom stanu, kod tebe, svoga Oca, molimo te
Isuse Kriste, ti si put, istina i život. Zato te hvalimo i zahvaljujemo ti sada i u vijeke vjekova.
Meditacija
Gospodine, ne ostavljaš me sama
jer si sav moj život uzeo u svoj.
Gospodine, ne ostavljaš me sama
jer boraviš u meni, ti si najdublji smisao moga života.
Gospodine, ne ostavljaš me sama,
jer ti mene trebaš da bih ja druge mogao jačati.
Propovijed
a)
Pripovijesti iz početka
Kako je bilo na početku?
U brojnim obiteljima postoje foto albumi u kojima su zabilježeni važni događaji, vjenčanja, rođenja itd. Tko želi nešto saznati o tome kako je bilo na početku, kad se netko vjenčao, kad se rodio, donese album i priča može početi.
Na slična pitanja daju odgovor Djela apostolska. I Luka koji nije napisao samo Lukino evanđelje, nego i Djela apostolska, odgovara na pitanja o početku svojim pripovijedanjima. Između događaja i pripovjedača je razmak više od 50 god. I tako je razumljivo da su ljudi koji su povjerovali u Isusa, propitivali o počecima. Luka počima svoje djelo s događajima u prvoj zajednici u Jeruzalemu. I on to pripovijeda kao da iznosi album slika.
Najprije opisuje Kristovo uzašašće i Duhovski događaj, pa potom neustrašivo nastupanje, pa zadivljujući rast zajednice. I uvijek predstavlja zajednicu kao jaku zajednicu koja uzorno živi, u jedinstvu molitve i života. Bili su jedno srce i jedna duša, tako on opisuje.
Svađa mjesto jednodušnosti
A onda današnje čitanje dovodi u pitanje ovu lijepu sliku jedinstva. Izgleda kao da je, među svečanim slikama u albumu, ova zalutala. Helenisti su mrmljali protiv Hebreja. Činjenica da su bile dvije grupe začuđuje: kod helenista se radilo o Židovima koji su govorili grčki, koji su dolazili iz dijaspore. Oni su se navikli na grčku kulturu živeći izvan Svete zemlje i nisu baš tako strogo gledali na religiozne propise. Dok za Hebreje, Židove koji su govorili aramejski, čuvanje tradicije je samo po sebi bilo razumljivo. Izgleda da je između ove dvije grupe došlo do napetosti koja se pokazala u brizi za udovice.
Zašto je došlo do sukoba? Prva zajednica se približila idealu Staroga zavjeta: „Kod tebe neka ne bude siromaha“, stoji u Tori. Svi koji su imali viška davali su zajednici da nitko ne bi trpio neimaštinu. Glavne grupe siromaha bili su stranci, udovice i udovci. Za njih je prva zajednica uredila jedan „stol“ (rekli bi, danas, pučku kuhinju).
Čini se da se tu baš nije najpravednije postupalo. Svakako su helenisti mrmljali da su njihove udovice „preskočene“. Nikakvo čudo ako su postojale te dvije grupe koje su se, među sobom, postavljale kritično i ako je briga za siromahe bila u rukama starosjedilaca, onda je bilo ljudski da su siromasi te grupe imali prednost. Ljudski je bilo, ali to nije odgovaralo onome što je Luka zamišljao o kršćanskom suživotu.
Strategije rješenja problema
Svojim pripovijedanjem je htio objasniti kršćanima svoga vremena koji su postavljali pitanja kako mogu nastati sukobi. Sukobi mogu nastati i za Luku je odlučujuće kako je prva zajednica riješila taj sukob. Ona je ovdje uzor. Kod sukoba često govorimo jedan preko drugoga, a ne jedan s drugim. U mnogim slučajevima se rješava odozgo što treba napraviti. Drukčije je bilo u prvoj zajednici. Najprije dvanaestorica, kao vođe, sazovu sastanak. I umjesto da govore o onima koji mrmljaju, ili o onima koji su bili bezobzirni, razgovaralo se sa svima. Svi su sudjelovali u rješenju problema. Vodstvo zajednice je predložilo rješenje. Analizirala se situacija: zajednica je narasla i dvanaestorica nisu više mogli sve dospjeti. Ako bi se posvetili brizi za udovice i druge potrebite, onda su druge stvari bile prikraćene. Oni su htjeli jedan dio posla delegirati. Sami su se htjeli posvetiti naviještanju, propovijedanju, zato su trebale biti pronađene druge osobe koje su se trebale brinuti za siromahe to jest „službu za stolom“ ili „službu služenja“.
I koga uzeti za takvu odgovornu službu? Luka odgovara, za prvu zajednicu, isto onako kako bismo mogli odgovoriti danas: to trebaju biti ljudi na dobrome glasu. Moraju imati vjeru i razumjeti se u stvar. Zajednica je prihvatila prijedlog i izabralo se. „Dvanaestorici“ su pridodana „sedmorica“ za „službu služenja.“ I po imenima izabranih može se dobro raspoznati kako je bio mudar taj izbor. Izabrani su helenisti! To znači da je samim pogođenima dana odgovornost da se brinu za pravedne odnose.
No, povijest još nije gotova. Izabrani su preuzeli važnu zadaću u zajednici, a to ne ide bez potpore odozgor. I zato su, nakon izbora, uvedeni u službu molitvom i polaganjem ruku.
Prazajednica kao uzor
Tako od prijetnje raspada zajednice nastaje uzor pomirenja. I nikakvo čudo da izvještaj završava velikim rastom zajednice. Ti kršćani su tako svjedočili međusobnim postupanjem da su im se priključivali, u velikom broju, iz drugih grupa.
1.
Prije nekoliko dana razgovarali smo, u jednom društvu, o vjeri. I uvijek kad je netko imao drukčije mišljenje, pokušali smo naći temeljne razloge za takvo gledanje. No, postoji jedan argument koji se, na žalost, tako rado ne prihvaća, a to je "argument poslušnosti" - "Vjerujem to, jer je Crkva tako kazala."
"Poslušnost" ima neki okus vojničkog ili čak sektaškog. Tu postoje zapovijedi koje ja trebam ispuniti, bez obzira jesu li razumljive ili ne. "Poslušnost" zvuči kao "slijepa poslušnost" gdje sam isključio svoj razum.
Djeca ne uočavaju cijelu istinu i redovito slijede svoje čine. Zato ih netko tko bolje pozna situaciju i stvarnost, mora paziti i neke stvari im zabranjivati, a druge zapovijedati i na njih poticati. Djeca slušaju (ako uopće slušaju), jer imaju dobar temelj za imati povjerenja u svoje roditelje.
No, čim mislimo da imamo dobar pregled situacije, odbacujemo da netko za nas gleda unaprijed, da netko pazi i uskraćujemo poslušnost. To se vidi kod mladih, koji tvrde da više nisu djeca i da je poslušnost znak nezrelosti. Sam odlučivati je znak neovisnosti i zrelosti, biti odrastao.
I tada nam, ponekad, nije ni stalo do činjenice da li dobro poznajemo stvarnost i da li pravilno možemo odlučivati. Radije ćemo pasti i, to vrlo često na nos, i razbiti ga, nego da odložimo svoju neovisnost i počnemo vježbati poslušnost.
U biti je i to dobro. Biti odrastao, a ostaviti razmišljanje i zaključivanje, ali i odgovornost drugome, bilo bi vrlo opasno. Na ovome svijetu postoji jedna neizbježna zadaća: biti odrastao.
No, u Božjem svijetu vrijede druga mjerila. U Djelima apostolskim, na samom kraju, smo čuli: "Veliki broj svećenika prihvati poslušnost vjere." A sam Isus govori : "Ako ne budete kao djeca..."
Pri tome se ne radi da mi ne razmišljamo i da odbacimo svoja vlastita mišljenja, jer "Bog tako hoće..." da prihvatimo drukčije razmišljanje. Biti dijete Božje, ne znači da prestanemo razmišljati. To nisu učinili ni svećenici u današnjem čitanju. Nego da shvatimo da naše misli ne mogu sve razumjeti, da mnogo stvari stoji izvan našeg horizonta. Radi se o tome, da kroz posluh, učimo dušom i tijelom (našim mislima i spoznajom) osloniti se na onoga koji ima mnogo širi i veći pogled na ovaj svijet.
Ima mnogo razloga da mislimo da je ovaj svijet bezbožan i nespašen. Sjetimo se koliko se ljudi ubije u Izraelu, po svijetu u raznim školama, kod nas, jer su kod nekih mladih neke sigurnosti i neki osigurači potpuno pregorjeli. Da li je tu Bog zatajio? Da li je pobjeda nad smrću opet izgubljena?
"Neka se ne uznemiruje srce vaše. Vjerujte u Boga i u mene vjerujte." I to je znak našeg Božjeg djetinjstva i naše dječje poslušnosti, ne samo da ovu riječ čujemo , nego da je i naša vjera u nama učvrsti. Neka se ne uznemiruje srce vaše... baš zato i samo zato što je to Bog rekao, pa i onda kad svijet izgleda sasvim drukčije. Jednostavno vjerovati da je Isus život. Bogu vjerovati baš onako kako reče jedno dijete: "Otac je rekao i opet će biti dobro."
Biti poslušan ne znači isključiti vlastiti razum, nego imati povjerenja u Boga. Nemamo nikakve druge garancije, nego njegovu riječ. I ondje gdje mi više ništa ne znamo i sve nam govori protiv dobra, tada imati potpuno povjerenje u Boga je prava dječja poslušnost.
Zrela i prava poslušnost spada u vjeru, a to nije nikakav teret, niti ograničenje. Kako bi i nama danas dobro došla i kako bi i u nama lijepo djelovalo kad bismo imali povjerenja reći "Otac je rekao, sve će opet biti dobro." Amen.
2.
Gubitak i ljubav
Ljubav je stvar s dvije oštrice. Sve počinje kod manjih stvarčica. Nije auto prvo koje uznemiruje naše srce, nego često puta mnogo manje i nevrjednije stvari. Jer svaku stvar koju imam i koju volim, stvarni svijet prijeti da mi odnese. Strah da nešto ne izgubim je cijena ljubavi.
Možda riječ ljubav nije prava riječ, ali kako bih inače imenovao ovu nutarnju energiju od koje svi mi živimo. Mogu samo zamisliti koliku energiju netko treba imati da bi mogao poći studirati u Kolumbiju ili Kamerun. Zar je ispravno nazvati "ljubavlju za jedan životni projekt" ovu mješavinu odvažnosti, težnje za postignućem cilja i sposobnosti oduševljenja? Možda sami nikad nismo okušali tu ljubav. Tko je u svom životu pokušao nešto većega, taj zna da će uspjeti samo onda ako mnogo srca i krvi iz srca isteče.
Jedina ljubav koja može ispuniti čovjeka je ljubav prema jednom ili jednoj tko mu daruje zajedništvo i tko ga potpuno prihvaća. Nitko ne želi ljubiti djelomično. Nitko ne govori: "Ljubit ću te do 15. lipnja, a onda ću ljubiti nekoga ili nešto drugo." Ljubav zahvaća cjelinu. I zato ne možemo ljubiti ako u tu ljubav investiramo bilo što, nego samo ako investiramo sami sebe. A to nam zapravo daje jasno do znanja koliko moramo svoje povjerenje graditi na drugome. A drugi nisu mnogo drukčiji nego mi sami. I ovdje je gubitak cijena ljubavi.
Oproštaj
Isus govori protiv ovog straha. Situacija je Posljednja večera koju on slavi sa svojim učenicima. Za Ivanovo evanđelje je jasno da Isus zna što ga čeka. U takvoj situaciji on govori svojim učenicima. Pripravlja ih na gubitak. Pokušava im reći ono što im srcu treba kad im se oduzme ono što im je bilo najvažnije u životu.
Isus ne odnosi strah tako da stvar čini bezvrijednom. On im ne govori da će naći drugoga s kim mogu ići uzduž i poprijeko zemlje. Mnogo više, Isus jasno ukazuje na svu veličinu gubitka, jer u susretu s njim su učenici vidjeli lice Božje. Na križu im neće biti oduzet samo Isus, dobar momak. Na križu će im biti oduzeta Božja prisutnost. Kroz tu perspektivu Isus govori: "Tko vidi mene, vidi i Oca." i "Neka se ne uznemiruje srce vaše. Vjerujte u Boga i u mene vjerujte."
Slika kojom Isus hrabri učenike je stan kod Oca. Stan za svakog pojedinog od njih. To želi Isus pripremiti za one s kojima je sada. Pod tim vidom ne samo da je dobro, nego je nemoguće izbjeći gubitak da bi Isus mogao pripraviti stan u kojemu naš život može biti kod kuće. Stan kojega nam Krist pripravlja zahvaća nebo i zemlju. I on nije samo s onu stranu smrti. To je stan kojega će kod njih, uskoro, uzeti Duh Sveti da mogu imati mjesto kod Boga. Upravo zbog prijetećeg gubitka Isus poziva da ovo vjeruju.
Vjera
Vjera osposobljava za ljubav. To se ne misli samo funkcionalno. Vjeru se ne može birati da bi se prebrodio strah povezivanja. Ljubav je plod vjere, a ta ide protiv straha zbog gubitka koji nas koči.
Isus upotrebljava riječ vjera u svom temeljnom biblijskom značenju. Vjerovati u Boga i u njega to znači učvrstiti svoje srce u Bogu. "Neka se ne uznemiruje vaše srce, u Boga vjerujte i u mene vjerujte." Ta vjera nije samo stvar glave, nego cjelokupnog čovjeka. To govori slika srca: cijelog čovjeka, sve moje nade, ljubav i čežnju smijem graditi i temeljiti na Božjoj vjernost.
Zato ljubav treba molitvu. Odnos ne može postojati bez odnosa - veze. Samo u molitvi i u zajedništvu s onima koji vjeruju doživljavam da ja ne gradim na Bogu bez temelja, da lakomisleno ne umirujem srce razmišljanjem o Isusu.
* To mijenja našu ljubav prema stvarima. Ako sam u razgovoru s Bogom, ako znam za Božju brigu za mene, onda ću se radovati i malim stvarima, bez straha da ću izgubiti srce.
* To mijenja ljubav prema našim velikim životnim planovima. Vjera me ne osposobljuje samo za razlikovanje važnog od nevažnog, nego me potiče i osposobljava da naučim razlikovati ono u čemu leži moja snaga od onoga što trebam prihvatiti. Zajedništvo s Raspetim mi pomaže da prihvatim križ ako je neizbježan.
* I sasvim sigurno da vjera mijenja ljubav prema partneru i partnerici. Mogu se upustiti u pustolovinu zajedničkog života. Nikakav gubitak ovog svijeta, pa i najveće ljubavi, na ugrožava moj život. I ako dvoje ljudi svoju ljubav gradi na onome tko je naš Bog, ako dvoje ljudi zajednički moli i vjeruje, onda je to prva stepenica za ljubav na kojoj čovjek može graditi. Amen.
3
1. Ljubiti Krista
Nečuven zahtjev. Put kako možemo doživjeti ljubav Boga Oca jest ljubiti Krista. «Tko mene ljubi», reče Isus, «njega će ljubiti i moj Otac.» Isključivost ovog zahtjeva je tako velika da, recimo iskreno, oduzima nam dah.
Ipak je činjenica da se govori o čuvanju zapovijedi. Vjera ima sasvim jasan moralni zahtjev. Taj moralni zahtjev je ukorijenjen, čak i uvjetovan ljubavlju prema jednom koji je živio kao čovjek, kao Krist, kao Mesija, dakle kao pomazanik Božji.
Čuli smo čitanje uz današnje evanđelje, izvadak iz knjige Ponovljenog zakona. Knjiga je puna moralnih i religioznih zapovijedi. Već je rečeno o zapovijedima Starog saveza da smo pozvani ispunjati ih iz ljubavi, a ne zbog njihove strogoće.
2. Ljubiti zapovijedi
Hoće li moj život uspjeti ili ne ovisi o tome što ljubim. Tko nije sposoban za ljubav, taj neće naći spas u nikakvim nastojanjima i strogostima ovog svijeta. Naprotiv, uzvišeni ciljevi vode u propast ako nema ljubavi.
Mnoštvo zakona i propisa ne stvaraju neku vezu ili odnos, nego je to plod pokreta srca. Sasvim je sigurno da svaki odnos treba pravila. Treba razjasniti što tko radi, tko pere, a tko suši. Bez povjerenja odnos će propasti. A ipak, pravila ponašanja nisu ona koja nose jedno partnerstvo i drže ga, nego je to ljubav.
Starozavjetna slika Biblije je u kršćanstvu dovoljno zastrašujućeg donijela. Bibliju se zloupotrebljavalo i zloupotrebljavat će se da se ljude pritisne sa još više propisa. Ova žalosna tradicija se protivi Bibliji, Svetom pismu. A tu je rečeno da se zapovijed može samo ljubiti.
3. Ljubav i agape
Ljubav je riječ odnosa. Za razliku od grčkog jezika na kojemu je pisan Novi Zavjet, hrvatski i hebrejski imaju samo jednu riječ da bi se njome mogla iskazati dvoznačnost ljubavi. U grčkom se ono što je u u ljubavi pristiskajuće, nadjačavajuće naziva riječju «eros». U našem govoru jedva je što ostalo od tog prvotnog smisla. Eros je ona prasnaga u čovjeku kojom sam ja nadvladan (nadjačan) prisutnošću onoga što je vrijedno ljubavi. Ljepota zakona je, za svakog vjernog Izraelca, ono što ga nadjačava – prisiljava. Ljubiti ono što održava i omogućava zajednički život i pravednost je nešto najviše za što je čovjek sposoban.
Drugo značenje ljubavi se iskazuje u grčkoj riječi agape – Tko ljubi taj će biti spreman i sposoban na predanje. Agape, to jest sebe darovati jednom ili jednoj koji mi je tako važan kao i moj život. U Isusu Kristu Bog je učinio vidljivim svoje predanje. Jer je Bog vjeran, onda je to za nas temelj naše sposobnosti ljubiti. Samo onaj tko je ljubljen, sposoban je ljubiti.
«Ako me ljubite», govori Isus, raste u vama dar da živite iz ljubavi i da ljubite zapovijedi. Zato nam je i darovao svoga Duha da živimo iz ljubavi i da ljubimo zapovijedi. I zato će biti Božja čežnja za čovjekom uočljiva, konkretna i doživljena u onima koji ljube Isusa Krista.
4.
Susret i razlaz
Isus reče svojim učenicima:»Ako me ljubite, čuvat ćete moje zapovijedi. A ja ću vam izmoliti od Oca i on će vam poslati Tješitelja koji će uvijek kod vas ostati.» (Iv 14,15-16)
U svakom čovjeku, uvijek i ponovo, izranjaju uspomene iz davno prošlih vremena. Njihova jasnoća i preciznost bude osjećaj kao da to doživljavamo sada prvi put. K tome znamo da naše pamćenje s godinama popušta i slabi, a sve više dolaze do izražaja uspomene. Tako nam se pokazuju uspomene kao putovanje u davno prošla vremena i nazad, putovanja koja nas vode u najranije djetinjstvo i posadašnjuju ga. I zato se pitam: kakvi doživljaji iz djetinjstva stoje pred mojim očima?
Židovski religijski filozof Martin Buber malo se pozabavio tim pitanjem i razmišljanja sakupio u knjižicu pod naslovom »Susreti». Tu on pripovijeda o doživljaju kojega je imao kao četverogodišnjak, a kasnije je puno utjecao na njegovo razmišljanje. To je bilo doba kad su se njegovi roditelji rastavili, a on je prešao kod djeda i bake. U dubini duše silno je želio da uskoro vidi svoju majku. Malo kasnije se dogodilo nešto što nikada nije zaboravio.
Stajao je s jednom djevojkom iz susjedstva, a bila je nekoliko godina starija od njega. Nikada nije s njom razgovarao o majci. «Sad još čujem» piše Martin Buber, «kako mi velika djevojka govori: Ona ti više nikada neće doći.» Znam da sam ostao nijem, ali i to da ni trenutak nisam posumnjao u istinitost tih riječi.
Ova riječ ga je, tijekom godina, sve više i više prožimala. I sve više je osjećao da u tim riječima ima nešto što pogađa ne samo njega, nego može pogoditi svakog čovjeka. Mislim na onaj konačni razlaz među ljudima koji se više ne vole.I zato Martin Buber upotrebljava riječi «razlaz». To je suprotno od onoga što se naziva «susret». Susret – razlaz. Kako dolazi do jednog, a kako do drugog?
Do susreta dolazi tako da s nekim postanemo povjerljivi. To vrijedi za stvar, ali vrijedi i za čovjeka, a to vrijedi i za onoga koga u ljubavi i poštovanju nazivamo «Bog».
Ostanimo kod čovjeka. Tako dugo dok nisam s njim postao povjerljiv, on nema za mene značenja. Ja ga ne trebam i on mene ne treba. Opaziš ga i s njim izmijeniš jednu ili drugu riječ, pa se opet rastaneš i dogodi se da ga brzo zaboraviš. Sve ostaje nevezano, neobavezno.
Ali ako s nekim postaješ povjerljiv, sve se mijenja. Onaj drugi postaje sasvim jedinstvenim bićem, sve do zvuka njegovih cipela. O neobaveznosti se više ne govori, naprotiv! Koliko god ljudi međusobno postaju povjerljivi, toliko više žele biti jedan uz drugoga. Raste želja da se osvijetli život ljubljenoga i njega sve više i više, na jedinstven način, ljubi. Tako se oni sve dublje i dublje susreću. Oni osjećaju i doživljavaju da samo onaj voljeni ti može dati: blizinu, sigurnost, mir, zadovoljstvo i sreću. Oni doživljavaju stalnost i u njoj prestaje vrijeme. Na taj način doživljavaju mali djeličak tajne vječnosti. Oni doživljavaju da bi morala postojati vječna sreća.
Tko je sačuvao taj profinjeni osjećaj, taj dobiva želju da bi ljubljena osoba uvijek bila kod njega pa i neku žalosnu želju koju bismo mogli ovako sročiti: ostani sa mnom i onda kad se crni oblaci nadviju nad našom vezom. Ovdje je vidljivo kako povjerenje živi od stalnog komuniciranja i pristajanja među osobama, od pažnje, interesa, dobrohotnosti, obazrivosti koje jedna drugoj pokazuju, jer u svakome leži nešto sakriveno što se svakog dana mora otkrivati i prihvaćati. Inače će, na drugi način, sve izgubiti na posebnosti, na čari, na jedinstvenosti. Ljudi će postati jedan drugome sve više strani. I razlaz je kraj.
I tako smo došli do točke da vidimo od kolike je važnosti za nas božanski Tješitelj koji nas osposobljuje za sretan susret, a čuva nas od razlaza punog žalosti. Zato nas hrabri Isusovo čvrsto obećanje: «Molit ću Oca i on će vam dati drugog Branitelja koji će zauvijek ostati s vama. (Iv 14.16)
Tješitelj kojega nam daje nebeski Otac je Duh Sveti. On je onaj koji nas potiče na dobro. On nas osposobljava da budemo povjerljivi s nekim, tako da dolazi do najdubljih susreta. On nam daje ljubav kojom ćemo rasvijetliti onog s kojim smo postali povjerljivi, njemu se iznova obraćati i priklanjati, koji nam dnevno daje pažnju, interes, dobrohotnost i poštovanje. On nam daje osjećaj blizine, sigurnosti, zadovoljstva, mir i sreću. On stalno u nama podržava želju za srećom, za beskonačnošću i vječnošću. On čini da izdržimo pa i onda kad se crni oblaci nadviju nad našim odnosima i kad nam sve izgleda besmisleno. Jedini uvjet je da pustimo da u nama Duh Božji djeluje, damo prostora njegovu glasu.
A tada ćemo, po sebi samima, postati tihi što je osnovni uvjet za dobar razgovor i slušanje, za svaku obazrivost, pažljivost. Tamo gdje ljudi postaju tiši, tamo dobivaju dojam da su upravo one najveće i najvrjednije stvari u životu ujedno i najlomljivije, tu doživljavamo Duha koji je u nama i stvara susret koji ima vječnu trajnost i koji nas čuva od vječnog razlaza.
5.
Ako me ljubite, držati ćete moje zapovijedi
Dvije rečenice u evanđelju kojega smo upravo čuli, pokazuju vrlo jasno da „ljubiti“ i „držati zapovijedi“ stoje, za Isusa, u unutrašnjoj povezanosti. „Ako me ljubite, držati ćete moje zapovijedi“ (Iv 14,15) I „onaj tko poznaje i vrši moje zapovijedi, to je onaj koji me ljubi“. (Iv 14,21) Mi se možemo pitati što to ima zajedničkoga ljubav s ispunjenjem zapovijedi? Ovo pitanje se postavlja naročito onda kada mi sa zapovijedima povezujemo nešto negativnoga, nešto što nam sužava (prostor), što šteti našoj slobodi. Da li to zaista mora biti tako?
O smislu zapovijedi
Zapovijedi nisu izašle zbog sebe samih. One hoće služiti ljudima za njihovo dobro. Ovo može protumačiti jedna mala anegdota.
„Za ime neba, kakva li je to provalija“, zavikao je jedan turist uplašeno.
„Pa ovdje nigdje ne stoji ploča upozorenja“.
„Ovdje je prije stajala jedna takova ploča“, rekao je pratilac iz tog mjesta.
„Stajala je tu prije, ali zato što se ovdje nije nikad nitko stropoštao, mi smo uklonili ovu ploču“.
Smisao ove pripovijesti je jasan. Nitko nije pao, jer je jedna ploča upozorenja opominjala na oprez. Ako se ukloni, može to završiti smrtno. Znakovi upozorenja, saobraćajni signali, ograničenja brzine vožnje ili bilo što drugo što poznajemo iz sigurnosnih predostrožnosti, zato su tu da nas štite od nesreća.
Ovo vrijedi i u mnogo većem obujmu za zapovijedi u etičkom smislu. One hoće pomoći ljudima da se međusobno dobro i s odgovornošću ophode. One su putokazi prema dobromu. Ovo vrijedi i za deset zapovijedi u Starom zavjetu. One su bile izdane za životno uređenje narodu Izraela, te su kasnije postale mjerodavne i za druge oblike u društvu i državi. Doslovno prevedeno, deset zapovijedi znači „deset riječi“. S deset riječi hoće Bog štititi visoke vrijednosti čovjeka. Peta zapovijed treba štititi život, šesta ljubav, sedma vlasništvo, osma istinu i istinitost. U hebrejskom su ovih deset riječi izražene u futuru, u budućem obliku. Ne znači: Ti ne smiješ ubiti, ti ne smiješ činiti preljub. Mnogo više: Ti nećeš ubiti! Ti nećeš učiniti preljub! Ti ćeš čuvati vlasništvo drugoga! Ti ćeš biti istinit i povjerljiv! Stoga su deset zapovijedi i riječi obećanja koje će se ispuniti ako se ljudi upuste u to.
Putevi na koje nas Isus upućuje
Putovi koje je Isus ljudima pokazao očitovani su u propovijedi na gori. (Mt 5,1-7.29) Upute propovijedi na gori koje daleko nadilaze zapovijedi Staroga zavjeta u njihovom visokom etničkom prohtjevu, hoće ljude voditi posve novom načinu razmišljanja i držanja. Pomislimo mi, na primjer, na zapovijed Isusa da se odustane od sile i čak da se dobro ophodi s onima koji su nam učinili zlo. Za ovo ćemo biti sposobni tek ako shvatimo Isusa samoga u njegovim zapovijedima. On nam je zapravo izazov, a ne njegove zapovijedi. Prije nego što spoznam što Isus dobroga traži od mene, moralo bi mi sinuti što on za mene znači.
Kako se to odnosimo, u našim ljudskim odnosima kada se radi o moralnim obavezama? Ja ne bih smio pitati koje zahtjeve stavlja meni drugi, već bih se morao pitati: što mi on znači – u jednom prijateljstvu, u jednom braku npr. Iz dubokih ljudskih odnosa raste snaga za dobro, za ljubav. Kada nam Bog u Isusu pokazuje svoju bezgraničnu ljubav, tada mi ne možemo ništa drugo činiti, nego njega opet ljubiti. Ovo ne treba više biti zapovijedano, niti više određeno. Još jednom drugačije rečeno: kada bi Isusove zapovijedi postojale – bez njega – tada bi propovijed na gori bila totalno preopterećena, jedan idealistički moral. Što bi mi bila od koristi ova grandiozna zamisao ljudske etike ako se Isus sam ovdje ne nalazi – u svojoj bezuvjetnoj ljubavi prema meni? Isus čini ono što tvrdi. Ovo nije bilo skriveno ljudima koji su se osjećali privučeni od njega i od njegove ljubavi. Razlike su postojale vidljive, u odnosu na druge učitelje morala (usp. Mt 23,3) Na kraju propovijedi na gori čitamo:
«Kada je Isus završio svoj govor, masa je bila zanesena njegovim naukom, jer on je učio kao onaj koji ima vlast, a ne kao književnici» (Mt 7,28 f) Ono što Isus od nas traži u svojim zapovijedima, to je on sam učinio. Na jednom putu bez sile i darujućom ljubavlju.
Primat ljubavi
«Ako me ljubite, držati ćete moje zapovijedi». «Onaj tko čuva i drži moje zapovijedi, to je onaj koji me ljubi.» U ovim Isusovim riječima radi se o primatu ljubavi. Pravo djelovanje koje se orijentira na Isusovoj putnoj zapovijedi – naročito u onoj u propovijedi na gori – ima svoje korijenje isključivo i samo u ljubavi. Iz ljubećeg odnosa prema Isusu ja mogu slijediti njegove naredbe, što ne mora značiti da ja moram biti perfektan. Radi se najprije i najdublje o promjeni uvjerenja koje mora započeti u srcu. Ovo će se tada ispoljiti u jednoj praksi ljubavi, u djelima ljubavi. Da se u Isusovim zapovijedima ne radi o katalogu zapovijedi, pokazuje tzv. «zlatno pravilo» u propovijedi na gori. U njega se ulijevaju sve naredbe iz propovijedi na gori. Ovdje stoji: «Sve što očekujete od drugih, to činite vi njima.» I Isus nadopunjuje: «U tome se sastoji zakon i proroci.» (Mt 7,12) Pod «zakon i proroci» smatra se cjelokupno Staro-zavjetno predanje. Ovo sve je moralo izazvati ljutnju kod onih za koje je bilo najvažnije ispunjenje zapovijedi i zakona. Sa «zlatnim pravilom» hoće Isus učiniti da se iznad svega radi o uvjerenju ljubavi. S riječima: «Sve što očekujete od drugih, to činite i njima», darovana mi je jedna maxima za moje djelovanje. Ona mi može pokazati kako se moram ophoditi u odnosu na druge u konkretnoj situaciji. Za sebe znam posve točno, što mi čini dobro ili ne, gdje se osjećam ljubljen ili ne. Ja to ne bih trebao samo od drugih očekivati, već spoznati njihova očekivanja i truditi se da im budem dobar.
«Ako me ljubite, držati ćete moje zapovijedi», to znači tada ćete pravo činiti. Ako me ljubite. Još takovo rigorozno promatranje zapovijedi bilo bi bezvrijedno ako se naše djelovanje ne događa iz temeljne snage ljubavi. U «hvalospjevu ljubavi» ide Pavao tako daleko da kaže: «Ako bi posjedovao svu snagu vjerovanja, te mogao time brda premještati, a ne bih imao ljubavi, bio bih ništa. I kada bih poklonio svoj cijeli imetak, a svoje tijelo predao vatri, a ne bih imao ljubavi, ništa mi ne bi koristilo.» (I Kor 13, 2b i 3) Tereza od Avile je ovako rekla: «Bez ljubavi je sve ništa!»
Primat ljubavi je sve drugo nego minimalni moral kojim bi sebi mogli olakšati. Isus ide do srži kada ljubav čini mjerilom za naše djelovanje. Ako ovo mjerilo u svojoj unutrašnjosti sve više usvajam, tada mogu pravo razumjeti i riječi sv. Augustina: «Ljubi i čini što hoćeš!» Tada moje djelovanje, a također i držanje zapovijedi, nije ni od čega drugog vođeno, nego samo od ljubavi.
P. Felix Schlösser, prevela Katica Kiš