negdje se naziva još i: Prva nedjelja muke – Gluha, negdje "Pokrivno nedija"
/danas se prekrivaju križevi, a mogu i slike u crkvi/
Molitva u tuzi
U mojim ušima
još odzvanja zvuk
njegova glasa.
Živa i topla
njegova slika
mi stoji pred očima
i neizbrisivo u srcu.
Bože, nedostaje mi
njegova blizina,
njegova riječ
i njegova šutnja.
njegov savjet
i njegova utjeha,
nedostaju mi čak
i njegovi promašaji,
njegove mane i pogreške.
I kome ću se potužiti
ako ne tebi? Ida Lamp
Uhvati moje suze u tvoj kalež
rekao si
da hoćeš biti bliz onima
koji su srca slomljena,
i već su prije
prorekli o tebi
da nećeš ugasiti vatru što tinja
i da slomljenu trsku prelomit nećeš
S povjerenjem u ove riječi
dolazimo k tebi
žalosni,
opterećeni,
uništeni i zdvojni
kao otac i majka.
Zašto je naše dijete umrlo tako rano
i nitko nam ne može reći,
zašto i kako bi to moglo biti dobro.
Znamo da je naše utočište u tebi
ali nam tako nedostaje,
Čeznemo za njim ali znamo,
da ga u ovom vremenu više nećemo vidjeti.
I zato se okrećemo tvojoj riječi
kao tvoji gosti
na gozbi suza
za stolom nade za beznadne
koji se još nadaju
i povezani su sa svima
koji na ovoj zemlji tuguju
zbog smrti svoje djece...
Ti nas zoveš za stol života
dođi k nama
Prema molitvi Wolfganga Hinkera Angelika Daiker:»Blaženi žalosni»
Pozvan po imenu
Mlad svećenik, ispod čijeg su se misnog odijela vidjele nogavice hlača, čitao je Misu i držao kratku, rijetko žalosnu propovijed. Govorio je: «Bog je vrlo daleko, pa i za one među vama, čija je vjera vrlo jaka. Postoje dani u kojima je Bog vrlo udaljen, tako da izgleda da ga nema. Moglo bi se reći da je on zaboravljiv. A ipak je poslao svoga sina.» Za pričest su tu bile dvije klupe, pričestili su se skoro svi prisutni, a potom svećenik još jednom progovori. I oboje su bili potreseni kad je rekao ime: „Francoise de Bouvoir» Ove riječi su ih opet probudile na živo,t predstavile su cijeli život, od djetinjstva do ženidbe, od udovištva do lijesa. Ova povučena, tako rijetkim imenom nazvana žena, postala je osobnost. Simone de Beauvoire «Razumna smrt»
Ja sam uskrsnuće
« Ja sam uskrsnuće. Tko u mene vjeruje, živjet će ako i umre. i svaki koji živi i vjeruje u mene, neće umrijeti i živjet će u vijeke.» (Iv 11,25) Ako u Krista vjerujemo, želimo darovati povjerenje njegovim riječima da nećemo umrijeti. To nam dopušta da u radosnoj svijesti idemo u susret Kristu, s kojim ćemo uvijek živjeti i kraljevati. Ciprian: O smrti 20-21
Zalog
Rabi se vrati iz bogomolje, nije vidio svoje sinove. Više puta je pitao ženu gdje su djeca. Uvijek je davala izbjegavajuće odgovore. Kasnije mu ona reče: «Pred neko vrijeme dođe k meni neki stranac i povjeri mi veliki zalog, da bi mu ga čuvala. To su bila dva dragulja izvanredne ljepote. Radovala sam se njima kao da su moji. Danas dok si bio u bogomolji, došao je stranac i zatražio od mene da mu vratim zalog. Jesam li mu trebala to dati? Rabi strogo odgovori: „Kakvo pitanje, kako možeš pomisliti da ne vratiš povjereno dobro?» Tada ga ona uze za ruku i povede ga u spavaću sobu. Podigne deku s kreveta, tu su ležali dječaci, tihi i lijepi. Oba mrtvi. Rabbi zaplače glasno, baci se na oba sina. Ona mu reče:» Zar nisi rekao da posuđeno treba vratiti. Gospodin nam je dao, Gospodin je oduzeo. Neka Božje ime bude hvaljeno.» (Židovska legenda)
Zašto
imaš toliko straha
pred svojom životnošću?
Život će tek tada biti lijep
mnogovrstan i dubok,
kad se ti sav upleteš
i pustiš da sav iz sebe istečeš
- gdje se krećeš.
Dopusti da padneš u život
i on ti neće uskratiti
svoje bogatstvo. Spilling – Noecker Christa
Svjesno živjeti moglo bi za mene značiti
da probudim snagu
koja spava:
da se dignem
usprkos razmišljanjima,
da čujem neki zvuk
koji ne pravi buke,
da ispustim krik
koji je bio dugo potisnut,
da srušim neke navike
koje me bespotrebno ograničavaju
da se radujem
jednostavnom susretu.
da prihvatim pustolovinu
usaprkos riziku
da pokušam učiniti korak,
koji će donijeti promjenu. Autor nepoznat
Iz katoličkog katekizma 1993.
• Vjera je osobna povezanost cijelog čovjeka s Bogom koji se objavljuje. U vjeri se nalazi prihvaćanje razumom i voljom Boga koji se objavljuje riječima i djelima.
• Vjera ima dvostruki odnos: onaj prema osobi i onaj prema istini po povjerenju osobi, koja tu istinu govori.
• Ne trebamo vjerovati nikome nego Bogu Ocu, Sinu i Duhu Svetomu.
• Vjera je nadnaravni dar Božji. Da bi čovjek mogao vjerovati, potrebna mu je nutarnja pomoć Duha Svetoga.
• Vjera je svjestan i slobodan ljudski čin, koji odgovara dostojanstvu ljudske osobe.
• Vjerovanje je i crkveni čin. Vjera Crkve ide pred našom vjerom, rađa je, nosi i hrani. Crkva je majka svih vjernika. «Nitko ne može Boga zvati Ocem ako nema Crkvu za majku. (Ciprijan)
• Mi vjerujemo sve što je sadržano u pisanom i prenesenom obliku, što nam Crkva nudi kao objavljenu Božju riječ.
• Vjera je potrebna za spasenje. Gospodin sam govori:»Tko vjeruje i pokrsti se, spasit će se, a tko ne vjeruje,osuđuje se.
• «Vjera je predokus spoznaje koja će nas u budućem životu učiniti sretnima.“ (Toma Akvinski)
Iz katekizma 1931.
• Što trebamo vjerovati?
Trebamo vjerovati sve što je Bog objavio. Vjerovati što je Bog objavio znači, držati istinom ono što je Bog rekao. Ono što je Bog rekao nazivamo objava ili Božja objava.
• Zašto trebamo vjerovati što je Bog objavio?
Trebamo vjerovati sve što je Bog objavio zato što Bog sve zna i što nam govori samo istinu.
• Po kome je Bog objavio ono što trebamo vjerovati?
Bog je objavio ono što trebamo vjerovati po patrijarsima, prorocima i konačno po sinu, Isusu Kristu i apostolima.
• Tko nas uči što je Bog objavio?
Ono što je Bog objavio uči nas Katolička Crkva preko pape i biskupa.
Vidio sam
Vidio sam kako su se, na smrt od raka bolesne sestrine ruke otvorile, da bi primile pričest. Tijelo Kristovo – njeno lice je počelo svjetliti, promijenilo se, dogodila se pretvorba na zemlji, uskrs u dolasku. Josef Dirnbeck: Htio sam uvijek s tobom govoriti
Probuđen na život
Dva svijetleća oka preda mnom, radosno dijete, čovjek, nada, obećanje. Slušao sam kako mi netko šapuće: «Ovo dijete ležalo je malo prije vremena u kanti za smeće, našla ga je neka žena iz susjedstva, uzela i primila kod sebe. Odgajala ga je s puno ljubavi. Živi dokaz što može ljubav. Mislim: Koga si od mrtvih ustao. Josef Dirnbeck: kao gore
Uživanje
posljednjim snagama
bacam se u san
iz kojega me može
samo dah Stvoritelja
ponovo probuditi.
Novo godišnje doba
Lagano sam smrću prelazila
u novo godišnje doba.
Nije mirisalo ni na novo cvijeće
ni na mladu travu
naziva se nikad zeleno i poput mravi nijemo
i miriše po kamenu i snijegu. (Christine Busta «nebo u kestenovom drvetu»)
Sve OK
ona je imala lijepu smrt
stara je mirno umrla,
reče se jer to nije moja smrt.
on se nije protivio smrti.
pao joj je u zagljaj
reče se jer to nije moja smrt.
ona je imala prekrasnu smrt
žena je potpuno svjesno umrla
reče se: jer to nije bila moja smrt.
on je odmah umro,
bez bolova viseći na drvu
reče se jer to nije moja smrt.
jer to nije moja smrt
onda je lijepa i u redu.
i sve je OK
jer nije moja smrt. Alfons
Molitva
Bolesne si ozdravljao
slijepima vratio očinji vid
hromi su opet hodali
opterećeni su slobodno disali.
I Lazara prijatelja
koji je bio već četiri dana u grobu,
si oplakao
i velikom potresenošću
pozvao si ga
u život pred Bogom.
jer si htio
da ti vjerujemo
i da danas mi put k vjeri nađemo
u TEBE!
uskrsnuće
i život (Bruno Stephan Sherer «Ti si»)
Što bi bio čovjek
«Tko će me spasiti iz ovog smrti predanog života» (Rim 7,24) Svi ljudi sanjaju o životu, o kakvom se govori u knjizi Otkrivenja: gdje smrti više neće biti, ni žalosti ni boli, jer sve što je bilo prošlo je»(21,4) Danas čovjek postavlja pitanje o budućnosti mnogo radikalnije nego prije, pitanje koje ga zanima nije više što je čovjek, nego što bi čovjek mogao biti? Kakva mu je budućnost određena. Nietzsche je sanjao o čovjeku koji ima tijelo Cezara, a dušu Krista, neku vrstu sveca kakvoga prije nikad nije bilo, koji bi trebao vladati svijetom kojega je sam stvorio. Ali ovo ljudsko stremljenje, bilo tjelesno ili kozmičko, nailazi na smrt, koja stavlja granice svakoj utopiji.
Koji odgovor daje kršćanstvo na ovo stremljenje ljudi? Upravo ovdje vjera u uskrsnuće nalazi radikalnu budućnost čovjeka, kako je to bilo i u Isusovo vrijeme. Leonardo Boff «Isus Krist osloboditelj»
Ne boj se
«Ne boj se, ja sam prvi i posljednji, i živi. Bio sam mrtav i živim uvijeke i imam ključeve smrti i podzemlja.» Otk1,17-18
Naša nada
Nada u uskrsnuće mrtvih, vjera u probijanje granica smrti čini nas slobodnima u razmišljanju da je jedina istina: smrt. Ovo nas potiče da budemo solidarni s drugima i potiče nas na zamjensku patnju. Tako naša nada postaje živo svjetlo, koje dijelimo sa sukrsnim ljudima -»znamo da smo iz smrti prešli u život, jer ljubimo braću. Tko ne ljubi, ostaje u smrti. (1 Iv 3,14)
Božji odgovor
Otkad je Isus uskrsnuo smijemo se nadati da naše suze nisu bile uzaludne, jer smo ih ronili za pravdu, slobodu i mir, pa i suze onih koje nitko ne vidi i ne čuje, jer su ostale u njima sakrivene ili su ih plakali iza zatvorenih vrata specijalnih klinika ovoga svijeta. I nadaju se tome svi oni koji od ovog svijeta ništa više ne očekuju, ne samo neizlječivi bolesnici, nego i svi oni koji su bili prevareni u ljubavi, jer su neku dragu osobu prerano izgubili. Postoji konačno do viđenja. Bog je obrisao sve suze koje smo ronili zbog slobode, ljubavi koju smo zaboravili.
Johannes B. Brantschen «Zašto dobri Bog dopušta da trpimo»
Bog nije Bog mrtvih nego živih
Novi zavjet pokazuje da Bog nije Bog mrtvih nego živih. Zato uzima slike iz židovstva i govori o «ulasku u krilo Abrahamovo» ili u raj (usp.Lk.23,43) Ipak Novi zavjet ide dalje od starog i dokazuje da se Božji život konačno pojavio u Isusu Kristu. Sam Isus je „uskrsnuće i život“. Tko sluša Isusovu riječ i prima je u vjeri, već sada je «prešao iz smrti u život.» (5,24) «Tko vjeruje u mene, živjet će i ako umre, i svaki koji živi i vjeruje u mene neće umrijeti (Iv 11,25.26) U Ivanovom evanđelju je obećano da ćemo i mi biti ondje gdje je On. (usp.Iv.14,3)
Misno slavlje
Pozdrav: Milost Gospodina našega Isusa Krista, koji je za nas umro i uskrsnuo neka bude sa svima
vama.
Uvod: Bog ima samilosti s ljudima, pa i s nama. To je središnja poruka današnjega dana. Neprestano osjećamo da nam je potrebno spasenje. Kako često dođemo do vlastitih granica, udareni, oboreni, razočarani, bez nade. Koliko se često osjećamo umorni, bez snage, da „živi a mrtvi!“ A kako smo tek nemoćni kad primijetimo da život ide svome kraju.
Na početku ovog bogoslužja probudimo svijest o milosrđu Božjemu i molimo Boga da nam bude milostiv.
Molitva vjernika
Kao zajednica Kristova, koja je pozvana pronositi u svijet poruku o milosrdnom Bogu i Bogu darovatelju života molimo:
- snagu za sve koji vjeruju u Boga i čvrstoću za sve koji su u svojoj vjeri nesigurni i koji se bore s Bogom, molimo te
- za dostojniji život ljudima i osiguranu budućnost za sve narode koji su pogođeni dugogodišnjim ratovima i katastrofama, molimo te
- za nadu svih ljudi koji su došli do kraja svake nade i snage i ne vide više nikakvog cilja i smisla, molimo te
- za blagoslovljeno djelovanje za sve koji se trude oko odgoja i duhovnog dobra mladih i kod nas i u svijetu, molimo te
- za utjehu i povjerenje za sve koji tuguju zbog smrti drage osobe i za vječni život našim pokojnicima, molimo te
Gospodine ti imaš smilovanja s nama ljudima i vodiš nas kroz patnju i smrt u život. Tebi hvala i slava u vijeke vjekova Amen!
Propovijedi:
1
Ne dopustite se balzamirati
Ima ljudi čiji je život ograničeniji od života slijepca o kojem smo čuli prošle nedjelje. Neki su vrlo teško oboljeli na duši i na tijelu da se može misliti i na smrt kao kod Lazara. Što čine bolesni? Na smrt bolesni? Legnu u krevet.
Kod nekih ljudi se može doslovno vidjeti kako život, malo po malo, nestaje. Postaju sve žalosniji, bez ikakvog zadovoljstva dok se život potpuno ne ugasi. Za takve kažemo da se sam predao, tomu nije stalo do života. Taj se već sada može balzamirati. Ima ljudi koji pokazuju tako malo života da se za njih moramo plašiti. Pa čak i oni koji se brinu za teškog bolesnika moraju paziti da ne odumre njihova životna radost. Ako smrt tako ovlada, onda se ona pokazuje kao čvrst orah, a mi sami se osjećamo slabima da bismo ga razlomili. Tada kapituliramo i kažemo da je to beznadan slučaj. Na tom orahu su već mnogi slomili zube.
Ovo ne vodi u smrt
Lazar je takav beznadan slučaj. On se sve više i više povlačio iz života. Ne znam za što sestre vide da je smrt blizu. Što on više gubi nadu, to će ga one više napuštati.
Isus je sasvim drukčijeg mišljenja: "Ova bolest nije na smrt, nego da se Bog proslavi." Rijetkost. Zadah smrti se toliko proširio da su svi govorili "mrtav je." Čvrst orah i za Isusa. Potpuno je izašao iz nutarnje ravnoteže kad je vidio u grobu Lazara balzamiranog, zavijenog povojima. Plače, ali istodobno postaje i ljutit. Ne može zamisliti kako su ljudi tako olako prepustili teren smrti. On zna da njegov nebeski Otac potpuno stoji na strani života. Pitaju se odakle Isus to zna sa sigurnošću. Ako netko ima tako povjerljiv odnos s nebeskim Ocem kao Isus, on će spoznati da je Bog nepresušiv izvor života. Isus se osjeća ojačanim da može reći: „Ja sam uskrsnuće i život."¸
Isus zna da je mnogima to teško prihvatiti, zato i njegovo pitanje Marti, Lazarovoj sestri: "Vjeruješ li ovo?"
Ovo pitanje je vrlo važno. Pripovijest o Lazaru pokazuje da će odgovor da ili ne odlučiti hoće li se slomiti tvrdi orah ove smrti. Božja životna snaga koja u Isusu postaje jasna, nastupa u korist života. Isus zaviče: „Maknite kamen, Lazare iziđi, odmotajte ga.“ Lazar izlazi iz svoje smrtne pećine. Odlazi od tog mjesta gdje smrdi po lešini! Tako će se Bog proslaviti. Ljudi se čude i dive, ali Isus govori:"Tko sa mnom vjeruje u uskrsnuće i život, taj će živjeti ako i umre, živjet će u vijeka." Isus shvaća smrt sasvim ozbiljno, čak vrlo ozbiljno, smrt označuje kraj, beznadnost, bezbožnost. A to Isus ne može nikada i nikako prihvatiti. Zato i nas poziva i nastupa u korist života. Bog je na našoj strani.
Uskrsnuće prije groba
Vjera u uskrsnuće nema samo značenje i tek onda ga ima kad stojimo kod nekog groba, nego postoji uskrsnuće prije groba. To znači da mi vjerujemo u život i onda kad se, na mnogim mjestima, pokazuju znakovi smrti.
I sada kad se tako nemilosrdno krče brazilske prašume, kad industrija zagađuje izvore voda, kad je više od polovine južne zemaljske kugle ugroženo, a dugoročno i mi, onda mnogi tu vide beznadan slučaj. Tu više ništa ne možemo, ili se vladamo prema uzrečici „poslije nas potop“. Takvim izrazima umotavamo ljude u mrtvačka odijela dok se svuda ne proširi miris smrti. I ovdje se pita za našu vjeru u uskrsnuće i život. Velikim i malim djelima možemo potvrditi ono što govorimo u vjerovanju: „Vjerujem u uskrsnuće mrtvih i život vječni“… Orah smrti je slomljen, zato iziđimo iz groba smrti, odmotajmo se, oslobodimo se povoja smrti i pođimo novim putem.
2.
Zašto se treba truditi? Život je i tako dovoljno kratak, snage su i tako male da se ne prevarimo u svojim mogućnostima. I sve što činimo je samo kap na vrućem kamenu. I onako ništa ne mogu mijenjati.
Vrijeme heroja i junaka je prošlo - ako je takvo vrijeme ikad i postojalo, a heroja bilo. Ni velike zvjerke nisu promijenile svijet. Ako te velike zvjerke ili heroje promatramo kroz razdaljinu povijesti ili čak od par desetljeća, onda nam te figure poput Hitlera, Tita, postaju tako smiješne da ono sivilo. gdje su se tako prodali nije tako neshvatljivo. Možemo i zmaja staviti u lance, a opet ništa ne shvaćamo.
Povijest ne može nitko od nas promijeniti. Čovjek se može samo povući na svoj otok i samo se brinuti da ima nekakvu brodsku ili trajektnu vezu.
I kad je to tako, što tu onda vrijedi uskrsnuće nekakvog Lazara? Zar Isus nije mogao poštedjeti ovu kap na vrućem kamenu?
Uskrsnućem Lazara je obećanje postalo stvarnost. Lazar će opet umrijeti. Njegovo uskrsnuće nije punina života. Ovo će se dogoditi tek nakon pobjede križa i uskrsnuća Jednoga. Bog nam govori u primjerima, simbolima i obećanjima koja su opipljiva i imaju smisla. Ovaj smisao vjere potvrđuje cijelo Pismo, Crkvena povijest. Bog ne poučava, on djeluje. Lazar živi.
Vjera u riječi i znakove stavlja naš život u slavu Božju. Podlažemo se Bogu, jer samo Bog može stvoriti i mijenjati život. Obećanje nije sveopće i apstraktno, nego je za nas konkretno.
Ono konkretno se može vidjeti i opipati, ne u velikim programima, nego u malim Božjim potezima. Pa i ako se u našem životu ne može otkriti trag Božji, može nam biti darovano da spoznamo manjak ove velike spoznaje.
Nisu samo konkretni patnja, smrt, mržnja, nego i nada, ljubav, mir, milost ostaju trajni i konkretni.
Veliki petak je znak Božje povezanosti s nama, tako što sam Bog na svom tijelu nosi grijehe svijeta. Njegova slava postaje vidljiva. Da je Bog, da je Isus Krist sin Božji za Crkvu će postati jasno u uskrsnuću.
Samo ako naša vjera bude tako konkretna u našem životu, možemo s naše strane nositi svijet, pokušati nesavršeno, kap po kap, nositi kamenje i osjećati se sigurnima kod onoga koji je sam konkretan, pun smisla, koji je uskrsnuće i život.
3.
Isus je život preko smrti
Na današnju, petu korizmenu nedjelju slušamo o vrhuncu znakova povijesti Isusovog samoobjavljivanja kako nam to prenosi evanđelist Ivan. Pred dvije nedjelje slušali smo o susretu Isusa sa Samarijankom na Jakovljevom zdencu (Iv 4 1_42). Prošle nedjelje smo slušali o izlječenju slijepca od rođenja (Iv 9, 1-41) Kao vrhunac samoobjave Isusa Krista stoji, sedmicu dana prije Velikog tjedna, tjedna muke ali i uskrsnuća, povijest o Lazarovu uskrsnuću kao znaku onoga što Isus jest.
Žeđ za srećom, traženje istine i čežnja za životom
Tri glavne osobe s kojima je Isus došao u dodir govore o našoj životnoj povijesti – i povijesti vjere. Oni ujedno predstavljaju tri velika područja ljudskog života i sve opasnosti: naše čežnje za jedinstvenošću, naše neutažive čežnje za srećom, istinom i za neuništivim životom.
U ovim životnim situacijama Isus se pokazuje kao živa voda i govori nam da se težnja za uspješnim životom hrani ljubavlju. On je svjetlo, koje će premostiti tamu uništenog života, koje će nadvladati sljepilo srca. I on, Isus Krist, je uskrsnuće i život za sve koji u njega vjeruju da ispuni neutaživu žeđ za životom i poslije smrti.
Ivan ne želi samo prenijeti što Isus govori i čini, nego svima i svakome označiti ono što Isus jest. Njegovo djelovanje i govor ukazuju na dubinu njegova života, na ono što i tko on jest, na onoga koji je duboko bio povezan s Bogom. Isus je onaj koji, usred našeg života, ukazuje što je Bog za ljude: Bog života u ispunjenom odnosu u ljubavi, Bog istine koji oslobađa čovjeka za jedinstvenost života, Bog koji je život, kojega nam je on darovao, kojega nikad više ne oduzima, nego ga ispunjuje preko smrti i to onda ako čovjek prihvaća taj dar u ljubavi u kojoj će sam postati netko tko ljubi. Sama Isusova riječ: ja sam u Božje ime, postaje prisutnost samoga Boga.
Čežnja za životom
Naša čežnja za životom uređuje cijeli naš život, a uvijek se postavlja u pitanje zbog slomljenih odnosa, zbog slomljenih, prevarenih, zloupotrebljenih, razočaranih ljubavi, kroz nevolje i patnju, kroz umiranje i smrt.
Naša čežnja za životom može ostati živa ako se u njoj ukazuje naša čežnja za Bogom.
Sri Ramakrischna, poznati hinduitički učitelj duhovnog života je rekao jednom svom učeniku: »Ako tražiš Boga, on će k tebi doći.» Učenik nije razumio ništa. Jednog dana su se obojica kupali u rijeci. Učitelj reče: «Zaroni». Učenik učini tako. Ramakrischna stane nad njim i držao ga je pod vodom skoro dok nije iznemogao. Tada ga pusti. Kad je izronio, upita ga: «Što si našao ispod?» Želio sam malo udahnuti, jedan udisaj», odgovorio je učenik. «Jesi li čeznuo za Bogom?» «Ne». «Onda to moraš naučiti», odgovori učitelj. «Tek kad to naučiš, naći ćeš Boga.»
Klaus Müller: U uskrsnoj tajni susresti trojedinog Boga
Čežnja za Bogom
Ova čežnja za za Bogom kao čežnja za životom koji je ugrožen smrću i Božji dar života se ujedinjuju u ovom Isusu iz Nazareta, za svakoga tko u njega vjeruje. To je istina za svakoga tko vjeruje u Isusa. To nam želi reći ova pripovjest o Lazaru. Tko u njega vjeruje, taj neće promašiti u svojoj čežnji za Bogom i čežnji za životom. Tko u Isusa vjeruje, njemu život neće nauditi.
U našoj čežnji za životom i svim iskustvima koja pri tom imamo, trebali bismo i mogli Boga tražiti, a potom ustrajati u vjeri u Isusa, u sreći i pitanjima i patnjama života da je upravo Bog s nama u središtu života.
Pođimo nazad k pripovijesti o Lazaru:
U našoj sreći i nesreći je Bog prisutan u Isusu s nama koji smo sretni ili trpimo. Isus je poznavao sreću ljudskih odnosa po prijateljstvu. Sestre Lazarove, Marta i Marija, šalju mu poruku: «Gospodine, tvoj prijatelj je bolestan.» (Iv 13,13) Marija i Marta su prijateljice Isusove. Njihova kuća u Betaniji, nedaleko Jeruzalema, bila je za Isusa kuća sreće po ljudskoj blizini i prijateljstvu. Kratko prije svoje muke i smrti Isus je bio kod tih sestara. Ivan pripovijeda o tome poslije pripovijesti o Lazaru. Tu su mu priredile gozbu, Marta je služila i Lazar je bio među sustolnicima. Onda Marija uzme posudu sa dragocjenom pomašću od 300 denara – vrijednost tada od 300 radnih nadnica – i ona pomaza Isusu noge i obriše ih svojom kosom. Kuća je bila ispunjena miomirisom. (prema Iv 12, 1-3)
I Isus pozna patnje i bijedu ljudi. Skoro svaka stranica evanđelja govori o tome. Bio je potresen bijedom i tamom smrti. Kad Isus vidi kako Marija plače, govori se u pripovijesti o Lazaru – i kako plaču Židovi koji su bili kod nje, bio je u duši potresen i kaže: «Gdje ste ga stavili?» Oni mu odgovoriše: «Dođi i vidi» I zaplaka Isus. A Židovi govoraše: «Gledaj, kako ga je ljubio.» (Iv 11 33,-36)
I malo nakon toga stoji: «Isus povika jakim glasom: Lazare, iziđi van! I mrtvac izađe.» (Iv 11.43)
Život jači od smrti
Pripovijest o Lazaru je jedna povijest životne nade, koja je jača od smrti, jer je Isus svojim uskrsnućem pobijedio jedinstvenost smrti i poništio je.
U razgovoru sa Martom stoji: „Isus joj reče: Uskrsnut će brat tvoj. Marija mu reče: Znam da će uskrsnuti o uskrsnuću u posljednji dan. Odgovori joj Isus: Ja sam uskrsnuće i život. Tko u mene vjeruje, ako i umre živjet će i svaki koji živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada Vjeruješ li ovo?» (Iv 11, 23-26)
Po vjeri u Isusa već sada je smrt nadvladana životom, jer kako nam stoji napisano u poslanici Rimljanima: .. Duh Božji boravi u nama i on će naše smrtno tijelo preobraziti u besmrtno i taj životno djeluje, životno koje ne umire.- A život je, prema Pavlu u poslanici Galaćanima, dar Božji i djelo duha Božjega a to je: život kojeg određuju ljubav, prijateljstvo, radost, mir, postojanost, dobrota, vjernost, vladanje nad sobom. (usp Gal 5,22)
Nadvladati smrtne sile
U vjeri u Isusa Krista, u vjeri koja je djelotvorna u ljubavi nadvladavaju se, već sada, smrtne sile koje u svijetu djeluju. Ako je naša ljubav djelotvorna – npr. u bilo kojoj akciji tada se nadvaladava smrtna sila koja djeluje u ljudima koji umiru od gladi i u drugim nevoljama.
Dragi kršćani, pripovijest o Lazaru koju nam je Ivan ispripovjedio govori nam da su se u Isusu pokazale naše čežnje za srećom, za životom za Bogom, koji pokazuje život i govori nam da je po toj vjeri u Isusa Krista želja za životom jača od smrti i da se već sada ispunja u ljubavi.
Ivan govori ovako u pismu svojoj zajednici: „Znamo da smo prešli iz smrti u život, jer ljubimo jedni druge. Tko ne ljubi, ostaje u smrti.. zato ne ljubimo riječima i jezikom, nego djelima.» (Iv 3- 14-18)
4.
Isus gospodar života i smrti
Pitanja o smrti
Nekoliko dana nakon školske ispovijedi, dođe 13togodišnja djevojčica u sobu za razgovor: «Velečasni, možete li mi reći zašto dragi Bog jednostavno uzima ljude koje volimo?» Otac djevojčice je par tjedana ranije, u 36. godini, iznenada umro od raka. Ostavio je ženu i troje djece. Još uvijek je cijela obitelj u žalosti i šokirana. Djevojčica je imala suze u očima. Nekoliko trenutaka nakon toga dok sam ja tražio neki odgovor, ona sama reče: »Vjerujem da mi je Bog dao moga oca kao specijalnog anđela čuvara.»
Kad se radi o pitanjima smrti, a posebno kad se radi o nasilno prekinutom mladom životu, tada nas zahvaća duboka žalost i nameću se brojna pitanja.
Koliko je mladih ljudi iz naše sredine tako iznenada oduzeto? Bilo kroz saobraćajne nesreće, bilo po bolesti, ratovima, od gladi ili drugih nesreća. Svatko od nas bi se mogao sjetiti po koje takve priče.
Žalost i pitanja
Tako je bilo, po pripovijedanju današnjeg evanđelja, Marti i Mariji. Njihov brat je, nakon kraće bolesti, umro iznenada i neočekivano. Marta i Marija su potpuno pogođene i «uništene». Rodbina, prijatelji i znanci su oplakivali pokojnika. I Isus, obiteljski prijatelj, koji je brojnim ljudima pomogao, nije tu. Možda je mogao ozdraviti Lazara od njegove bolesti. Ili im je mogao, makar, dati odgovor na ova pitanja i utješiti ih u njihovoj žalosti.
Sam Isus je na putu za Jeruzalem, ususret svojoj vlastitoj muci. Došavši pred selo Betaniju gdje je Lazar živio i umro, Marta mu je potrčala u susret i u žalosti mu je nešto rekla što mnogi vjernici i do današnjeg dana ponavljaju u sličnim prilikama: »Gospodine da si bio ovdje, brat moj ne bi umro! Ali sada znam da što god od Boga zaišteš da će ti dati.» Susret između Isusa i Marte i razgovor koji se tu dogodio su vrhunac današnjeg evanđelja.
Isus joj reče» Ja sam uskrsnuće i život, tko živi i vjeruje u mene živjet će na vijeke.» Marta daje, u svojoj dubokoj tuzi, radikalni odgovor vjere: «Da, Gospodine, vjerujem da si Mesija, sin Božji koji treba doći na svijet.»
Duboka Isusova ljudskost
Sam Isus žali za svojim prijateljem Lazarom, čak i plače. Na vidjelo dolazi cijela njegova ljudskost. Isus se izjednačava sa žalosnima svih vremena, solidarizira se sa brojnim roditeljima, očevima i majkama, braćom i sestrama, prijateljima - «Blago tužnima, jer će se utješiti.»
Isus je gospodar nad životom i smrću
Isus je i Gospodin. To nam želi evanđelist napomenuti upravo u ovom evanđelju. On je Gospodar nad životom i smrću. On ima moć mrtve oživjeti. Osam puta čujemo riječ «Gospodin» u ovom pripovijedanju. I oslovljavanja su ispovijed vjere. On ih može tamo odvesti i dati im mjesto u vječnosti.
On je pobjednik smrtne sile. «Tko vjeruje u mene, neće umrijeti nikada.» Ova Isusova riječ je obećanje. Ona je utjeha i obećanje preko groba: naš Bog je živi Bog. Povezanost s njim ne završava smrću.
Isus ljude poziva ponovo u život
Lazar je vraćen u život. On će kasnije morati umrijeti kao i svi mi. Isus vraća i druge ljude u život tijekom svoga hoda kroz Izrael. Ljude koji su odbačeni zbog različitih okolnosti: porijekla, bolesti,
Događaj uskrsnuća Lazara je važan čin. «Isus je Gospodin i tko u njega vjeruje, neće umrijeti nikada.» Događaj u Betaniji je pravi putokaz na Isusovu smrt i uskrsnuće koje će se uskoro dogoditi u Jeruzalemu.
Obećanje uskrsnuća i ispunjenja
Mi smo, po Isusovoj smrti i uskrsnuću, utkani u obećanje da ćemo dospjeti u konačno ispunjenje nakon našeg uskrsnuća. Za Uskrs, za dva tjedna, ćemo se toga sjetiti i slaviti. Bilo kao malo dijete ili mladić, kao otac obitelji, kao stari čovjek: putem u smrt i po smrti nije sve isključeno.
Možda ne možemo na pitanje zbog prerane smrti, nakon «zašto i kako» tako lako odgovoriti. Ali osjećamo, kao vjernici, da nas nosi onaj koji stoji uz nas, koji nam je obećao budućnost.
Mnogi svjedoci vjere, kroz 2000 godina povijesti, postaju za kršćane zagovornici ili »osobe na vezi» nakon svoje smrti. Na njihovim grobovima, od starine, su kršćani slavili Euharistiju i molili, hvalili i slavili Boga.
Tako je djevojčica, u svom jednostavnom i otvorenom odgovoru, imala pravo da je njezin otac kod nje i nakon smrti.
5.
Jače od smrti
Opet jedna takova «nevjerojatna priča o čudu.» Kod mnogih se, u unutrašnjosti, nešto zatvara kod slušanja ove propovijedi o buđenju Lazara. Kako se to sve može još danas pravo razumjeti? Jednom mrtav - zauvijek mrtav. Ne postoji nikakav «drugi» život. Pa ipak: ova pripovijest oko Lazara ima nešto zajedničkog i s nama, s našim ophođenjem sa životom, sa smrću i vlastitim grobom.
Naša manija za životom
Nisu li, u našem zapadnom svijetu, mnogi suvremenici postali upravo tako «životno-opsjednuti»? Svemu što služi i koristi životu, zdravlju, dugom i osmišljenom životu, žrtvuje se što je god moguće i za tim se trči.
Što sve se ne čini danas za produženje života? Pri tome je «dobivanje svježih stanica» još najbezazlenije. Pruža se to danas do istraživanja gena i pokusnih kloniranja ljudi. «Ja bih htio vječno ostati očuvan...» Da se često prekida pravo egzistencije nerođenom životu i na drugom mjestu, starom i krhkom životu, u ovom životno-opsjednutom svijetu, pokazuje razrokost ovog pogleda na svijet; to često puta provocira krik k nebu!
Lazar, Isusov prijatelj
Lazar, Isusov prijatelj umre. Kao i mnogi onda, a također i danas, već u mladim godinama. «Prerano» - moglo bi se dodati.
Zašto se to, o Bože, moralo dogoditi? Ovaj krik njegove sestre Marte zvuči, i nama danas, poznato. Naročito onima koji su rano izgubili dijete ili svoju majku ili svoga oca te moraju žaliti za onima koji su stajali u središtu života. Ili su izgubili bliske i povjerljive ljude kroz prirodne katastrofe i sile. Bože, zašto?
Isus, prijatelj Lazarov, saznao je o njegovoj smrti i pokopu. On je i sam potresen. Žali u sredini ožalošćenih. Nije izrekao, u ovom času, pobožne izreke, ne daje niti jeftine ljudske utjehe. On je mnogo više potresen zbog moći smrti. «Vidite kako ga je ljubio» - rekli su sljedbenici i «On je plakao».
Isus je s drugima dijelio žalost. Ali on ne ostaje stajati kod beznađa koje poneke ožalošćene obuhvaća. Isus postavlja jedan znak. O tom znaku govori evanđelist Ivan. To je znak koji treba uputiti na Isusovo uskrsnuće. Jedan je to znak također za slušatelje Riječi, također i za nas danas, znak koji nas potiče da slušamo intenzivnije njegovu riječ i da mu vjerujemo. Dozvolite mi da navedem tri primjedbe o današnjem evanđelju.
Isus pokazuje solidarnost
Isus se izjednačuje. On koji je bio posve čovjek, ide s ljudima. On žali i ne ostavlja ožalošćene same. Upravo u času smrti nama dragih i bliskih ljudi, on kazuje i nama: Blaženi ožalošćeni! Kada danas mislimo na Boga, njemu se molimo, u njega se nadamo i dolazimo s našim pitanjima, tu dobijamo obećanje. Bog stoji uz nas, naročito i upravo u tamnim časovima naše žalosti.
«Lazare, iziđi van!»
Time smo i mi danas mišljeni, također i upravo jer stojimo u središtu života. «Klemens, izađi van!» ili «Kristof, izađi van!» ili «Suzana, izađi van!» ili...Probudi se na život! Dozvoli se izazvati za život! Digni se iz vlastitog groba. Izađi van iz groba strahova, navika i ovisnosti! Izađi van iz nesolidarnih djelovanja! Izađi iz groba ideološke uskogrudnosti! Bog ti hoće pokazati poneko blago, poneki cilj koji se isplati. On bi htio staviti svoje svjetlo u našu tamu. Poziv se odnosi na svakoga od nas: Izađi van!
Ne odgovara li ovdje vrlo dobro, također, tekst pjesme zahvalnice Bogu?
«Mi smo gluhi, mi smo nijemi
hoćemo ići tek vlastitim putem.
Pronalazimo nove bogove
i vjerujemo njima slijepo.
Ovaj put vodi u ništavilo
a mi ne nalazimo sreću,
kopamo vlastite grobove,
sami sebi darujemo smrt.»
(GL 270; Diethard Zils po 95 Psalmu)
Isus upućuje na uskrsnuće i vječni život
Isus ukazuje na vlastito uskrsnuće i na moć djelovanja Boga. Iako biva ovime preopterećeno naše razumijevanje i predodžba, mi smijemo s vjerom pogledati na Isusa, vjerovati u njegovu svemoć i računati na njega: «Onaj tko vjeruje u mene, iako umre, živjet će i svaki koji vjeruje u mene, taj neće umrijeti nikada.»
Ja mislim da je upravo u našem «životom-opsjednutom» svijetu legitimno i važno upozoriti na ovo obećanje.
P. Lorenz Voith