26. nedjelja kroz godinu C – 2013.


I.
Čitam: najmanje milijardu ljudi mora dnevno preživljavati s jednim dolarom, ali se zato svjetsko bogatstvo koncentriralo u rukama male grupe ljudi. Magazin Forbes za 2004. godinu govori da se bogatstvo svijeta koncentriralo u rukama 587 pojedinaca ili obitelji, koji svaki posjeduje miliardu ili više milijardi dolara, a da je taj broj 2003. bio 476 miliardera. Zajednički oni posjeduju sumu koja zaustavlja dah, 1,9 biliuna dolara (1,54 bilijuna Eura). Ovo bogatstvo koje posjeduje nekoliko stotina pojedinaca prelazi bruto socijalni produkt 170 najsiromašnijih zemalja svijeta.

"A bio je i prosjak Lazar koji je sjedio pred njegovim vratima i psi su dolazili i lizali mu čireve..."
****
U Njemačkoj slika blagostanja poprima pukotine. Istraživanje Caritasa za Njemačku pokazuje da je broj nezaposlenih i primatelja pomoći dosegao nezapamćenu visinu. Svaki deseti Nijemac živi na granici siromaštva ili ispod nje, razlozi su brojni: nezaposlenost, rastava, gubitak stana... Sve više ljudi iz srednjeg blagostanja pada u pakleni krug siromaštva..

....
Ujedinjeni narodi su najavili prepolavljanje svjetskog siromaštva do 2015, ali umjesto da broj siromašnih pada, prema izvještaju FAO-a, on raste. Tako između 1995. i 1997. i od 1999 - 2001. popeo se za 4,5 milijuna godišnje....


Očenaš siromašnih i pasa

Jutro je, kao svakog dana
djeca se svađaju sa psima
oko kanti za smeće
sve se pretražuje
"van" "unutra"
ostaci hrane iz otpada
i zapljesnjeli kruh iz otpada
dijele sa psima.

Pasji svijet
bez srca
to je  oblik i način
na koji Bog prima
molitvu gladne i siromašne djece
"Kruh naš svagdašnji daj nam ga danas."

Od tog dana
kruh na našem stolu (govorim istinu, ne lažem)
više nije bio isti.
Hvala siromašnima
postao mi je gorči
pun ogorčenja siromašnih,
a koje su za Boga molitva.

I tek onda je bio sladak i dobar
kad ga se dijelilo
sa gladnima,
djecom i psima.
Leonardo Boff: na rubu neba; Pripovjesti o Bogu i svijetu.

Misno slavlje

Pozdrav: Gospodin kome zahvaljujemo za život i sve što smo u životu primili neka bude s vama.

Uvod:

Reći hvala kad nešto dobijemo, ili ako nam je netko pokazao ljubaznost i dobročinstvo, spada u normalno ponašanje dobro odgojenog čovjeka. No, iza riječi ne stoji uvijek prava i čista zahvalnost, često je to samo lijepa floskula ili neki spontani osjećaj. Prava zahvalnost je mnogo više od toga. Prava zahvalnost se sastoji u tome da dobro koje smo primili mi činimo dalje.
Neki tekstovi današnjeg bogoslužja nas pozivaju da se angažiramo, zauzimamo za siromahe. Euharistija znači "zahvala". Pravom euharistijskom slavlju spada i zajedništvo onih koji međusobno dijele kruh. I sada smo se sakupili oko oltara kao takva zajednica da bismo zavaljivali i međusobno djelili.
Često puta smo bili sebični pa na to nismo ni mislili. Zato sada, zajedno, molimo Boga za oproštenje.

Molitva vjernika

Dobri Oče, danas te želimo moliti za one kojima je lošije nego nama:

* za sve kršćane koji trpe zbog progona, jer su tvoji učenici: oslobodi ih Gospodine, molimo te
* za sve narode koji trpe zbog rata i terora: oslobodi ih Gospodine, molimo te
* za ljude koji trpe zbog gladi i bolesti: oslobodi ih Gospodine, molimo te,
* za našu braću i sestre koji trpe zbog straha i osamljenosti: oslobodi ih Gospodine, molimo te
* za naše pokojne kojima dugujemo sve ovo što imamo, oslobodi ih smrtne tame i uvedi u svjetlo tvoga kraljevstva, molimo te.

Budi uz svih njih, Bog Spasitelj, a nama otvori srce da vidimo tuđu bol i patnju i da je pokušamo ublažiti. To te molimo po Kristu, Gospodinu našemu. Amen

Meditacija:
Crkva treba nepravde
nazvati njihovim imenom
izrabljivanje čovjeka po čovjeku,
izrabljivanje čovjeka po državi,
institucije
kotače sistema
bez obzira na prošle režime.
Ona treba svaku socijalnu nepravdu,
svaku diskriminaciju,
svako nasilje protiv čovjeka,
protiv njegova tijela,
njegova duha,
njegove savjesti,
ili njegovog uvjerenja
nazvati pravim imenom. (Ivan Pavao II)

Propovijed

1.

Kako se postaje bezbožnik?

Zar ova pripovijest koju smo čuli o bogatašu i siromahu ne miriše malo na nekakvog osvetljivog ili, u najmanju ruku, neprihvatljivog Boga? Nakon smrti - tek tada- on preokreće odnose naglavce. Bogataš mora ispaštati što je koristio život, a siromah dobije počasno mjesto, iako ništa ne znamo o njegovom moralnom znanju i ponašanju. Može li Bog učiniti jedan takav jednostavni račun? A što je s Božjim milosrđem? Malo prije Luka pripovijeda o dobrom Ocu koji tako neshvatljivo oprašta i o pastiru koji ide za izgubljenom ovcom i tek kad je nađe vraća se sav radostan. Kako može sada tako govoriti i možemo li to uopće danas slušati? Može li se danas uopće takvo nešto predstaviti?
Isus je bio čovjek svoga vremena. I ova priča je prožeta njihovim vjerskim predodžbama. No, zato u svom sadržaju nije ništa udaljenija od nas. Ta pripovijest nije kriva ili potrebna neke ispravke, jer je stara, ona vrijedi, jer je Bog u Isusu postao čovjekom.

Vrata koja se otvaraju i zatvaraju

Isus ne govori o bogatstvu i siromaštvu općenito. On govori o ljudima, o jednom bogatašu, njegovoj petorici braće i jednom siromahu Lazaru. O bogatašu o kojem nije ništa neobično, strašno ispričano. On je bogat, vrlo bogat. I što se sada ima protiv toga?
To nas podsjeća na bogatog čovjeka koji je htio srušiti svoje žitnice da bi ih mogao proširiti s obzirom na bogatu žetvu. "Onda mogu sebi reći: Sada imaš velike zalihe, počini, jedi pij, raduj se životu!" (Lk, 12,19) Takav je bogataš i u današnjoj pripovijesti, koji potpuno okrenut sebi, zauzet samim sobom i potpuno obuzet onim što posjeduje. On nikako ne opaža siromaha Lazara. Taj je zanimljiv za pse, koji se naokolo vrte, ali za bogataša nije.
"Pred bogataševim vratima", čini mi se da to nije samo oznaka mjesta i prostora. To nisu nikakva vrata koja pozivaju, koja se otvaraju, to su vrata koja se zatvaraju, dijele. Ona zatvaraju pogled prema vani. Tako nesmetano može uživati u svome bogatstvu.
Vrata se mogu otvoriti, pozivati, ali ta vrata mogu postati i potpuna odijeljenost. Ne trebaju to biti kućna vrata, mogu to biti carinske i granične rampe koje ostavljaju siromaha vani da ostane u svom siromaštvu. Ponekad je to naše lice koje je prekriveno. To mogu biti naša leđa, koja mi nekome okrećemo: zatvorena vrata. Može to biti pozicija vlasti, naša vlast i moć, vlast i moć Crkve, vlast i moć jednog, prvog svijeta protiv trećeg svijeta.
Samo siromah u pripovijesti ima ime: Lazar. Ovo ime, prevedeno na hrvatski, znači: Bog pomaže. Bog neće previdjeti Lazara. On neće trebati ostati vani pred vratima. Ne vidi nikakvog ponora pred sobom, nego mu je Bog posebno blizu, kako to lijepo govori slika: "u Abrahamovu krilu". Kod siromaha ne nalazimo nikakvu pomisao na osvetu. Bog mu, za bijedu, uzvraća svojom blizinom. Iako tako izgleda, bogataš kasnije ne doživljava nekakvu smišljenu osvetu. No, on mora doživjeti da je ponor između njega i Boga postao jednostavno nepremostiv. On, koji nije nikako opažao koliko je njegova gramzljivost za bogatstvom postala vratima koja se zatvaraju, sada mora doživjeti kako je on sam sebe zatvorio.
Tako je on, u pravom i potpunom smislu riječi, bez Boga - bezbožan. Poziva se na Boga, jer progovara Abrahamu. On se pribraja izraelskom narodu, Božjem narodu, kojem je Abraham praotac. No, on je potpuno zaokupljen svojim imanjem i bogatstvom. I ovako shvaćam Isusa da bogataš nije bio samo gluh za Lazara, to jest siromaha, nego je postao gluh i za Boga. Evanđelist Luka nam neumorno napominje koliko se mi sami možemo udaljiti od Boga ako se tako privežemo za svoj posjed ili bilo što drugo da više nismo sposobni dijeliti. Možemo se tako udaljiti da se tako zatvorimo da postanemo bez Boga - bezbožnici.  Ako ovo primijenimo i na bračni život, onda se doslovce događa ista drama. Zatvorena vrata, nepremostivi ponori koji nas dijele od ljudi, postaju ponorom i prema Bogu. Time što mislimo da ćemo svoja dobra  učvrstiti i zadržati da bismo sebe osigurali, naše ruke se zarobljuju, postaju neslobodne da bi se mogle otvoriti prema drugome, povezati se sa drugim rukama, otvoriti vrata i učiniti ih vratima koja pozivaju.
Isus pokazuje, svojim životom, ono što govori. Isus je uzorno živio. Živio je na ovoj zemlji i ljubio ju je, vrlo mu je odgovarala, slavio je, veselio se. A ipak nije imao mjesta "gdje bi položio svoju glavu". To je zato što nije bio okrenut prema sebi, nego je bio okrenut prema ljudima. Njegova duboka vjera da Bog stoji uz ljude, tjerala ga je k ljudima. Nije bio siromah, jer je prezirao svijet, nego jer su mu ljudi bili najvažniji, mnoge stvari mu nisu bile tako važne.

Svjedoci za Božju blizinu

Naša se vjera ne temelji na neobičnim dokazima koje nam Bog donosi. Ona počiva na milosti koju nam Bog dariva i koju mi u sebi razvijamo. Tako se petero braće bogataša pozivaju na Mojsija i proroke. Ovi su svjedoci da nam se Bog objavio, da nam je bliz. Sam Isus Krist je, na svoj način, jedinstveni svjedok Božji. I nije k nama došao na nekakav vladalački, popompozan način da bi se pokazao i dokazao, nego naprotiv, njegov život s ljudima svijetli i način na koji postupa s ljudima konačno pokazuje kako je Bog vjeran i kako on stoji uz ljude. Zbog toga je mnogo ostavio, kao npr. bogat život. Mogao je lijepo živjeti i to bi mu bilo zaštedjelo kritike i protivljenja. Danas čitamo i slušamo mjesta iz evanđelja da bismo dopustili da nas ovaj Isusov duh prožme i da ne ostanemo slijepi kao ono petero bogataševe braće, iako je i nama upućena odlučujuća riječ Božja. Upućen nam je hitan Isusov poziv.

2.

Kad bi se naš vjerski život sastojao od par pobožnih misli i izraza u liturgijskom slavlju i privatnoj pobožnosti, onda bi ta vjera bila malo vrijedna. Velike životne odluke, kao i jadan svakodnevni život, stoje pod Božjim sudom i milošću. Kao što prorok Amos, sa svom oštrinom, poziva svoje suvremenike: "Blagdan ljenčina je završen!", tako ova prispodoba o bogatašu i siromašnom Lazaru može djelovati kao dinamit.
Pripovijedanje primjera počima kao u priči da bi vrlo brzo, tako radikalno, zahvatilo međuljudske odnose. Pripovijedanje se ne ograđuje na socijalna pitanja kako bi se moglo pretpostaviti, na prvi pogled, niti nam govori o tome kako će izgledati život nakon smrti. Ali nam se, na nevjerojatan način, stavlja pred oči u čemu se sastoji sada i ovdje naš život.
Treba upozoriti i na jednu zabludu. Tko prebrzo zaključi da će se uloge nakon smrti promijeniti, da će bogat biti dolje, a siromah gore, taj će upasti u napast da pomisli kako uređenje pravilnih i pravednih odnosa ovdje na zemlji nije toliko važno, nego je to stvar neba. Upravo iz ove velike pogreške izvučena je optužba da je kršćanstvo opijum za narod. Tako rastumačena prispodoba okreće Evanđelje naopako, jer Isusu nije ništa tako daleko kao pomisao da će se postojeća nepravda svijeta ispraviti na drugom svijetu. Evanđelje ne pozna nikakvu pomisao da će se, nekakvim božanskim redom, ukloniti bijeda svijeta.
Neprestana tema koja se često vraća u Evanđelju, ponor - jaz između ljudi. Ponor između siromašnih i bogatih, jaz između slobodnih i robova. Ponor između mogućnika ovoga svijeta i jadnih, siromašnih "đavolčića" koji nikako ne mogu sjesti na zelenu granu života. Vječni Otac želi da budemo njegova obitelj jednakih i jednakog dostojanstva. Pogađa li nas bol i razočaranje zbog tih provalija i ponora među ljudima?
Isus želi dokrajčiti takva udaljavanja. On ne ide za nekakvim političkim i socijalnim redom, nego mu je stalo do ljudskih, dubokih osjećaja za brata i sestru uz nas.

Tko je bogataš?. Ime mu nije spomenuto. On je svaki čovjek. On je čovjek koji svoj život želi živjeti samo za sebe. No, jer ne živimo sami, nitko ne može sam doći pred Boga. Bogataš je čovjek koji više nema oči da bi vidio ono što se oko njega događa. Pitanje o veličini njegovog bankovnog računa igra manju ulogu. Radi se o sljepoći očiju koja je zahvatila i srce. Tako i ne pokušava vidjeti ljude pred svojim vratima. To ima fatalne posljedice. "Kako može reći da ljubi Boga koga ne vidi, kad ne ljubi brata koga vidi." (1 Iv 4,20)
Bogataševa krivnja se ne sastoji u tome što je on bogat, nego što živi mimo svog brata. On ga vidi, ali ga ne opaža. Kod kritičnog samopromatranja možemo sebe uhvatiti kako ne želimo da nas drugi ljudi opterećuju, da drugi također žive. Ravnodušnost prema ljudima može biti i znak udaljenosti od Boga. Hladnoća prema bližnjemu i najsiromašnijemu je siguran znak nutarnje smrti. Kako izgleda unutrašnjost groba? Može doći tako daleko da  čovjek previdi Gospodina usprkos pokaznice i pobožnih slika.

A tko je Lazar? Lazar je siromašni i bespomoćni koji nas treba. On je uvijek onaj koji je slabiji i lošiji nego što sam ja. Ako postanemo osjetljiviji i tankoćutniji, otkrit ćemo mnogo više ljudi pred našim vratima nego što to mislimo: ogorčene, ozlojađene, izdane, prevarene, osiromašene. Jer ne radi se, u prvoj liniji, čak o novcu i darovima, nego više o ljudskoj toplini, otvorenosti, prihvaćanju, razumijevanju onih vjernih i nevjernih. Nisam znao. Ili kako je to jednom neki učenik izrazio: "Bog mi se nije predstavio."
Zar zaista? Bog nas susreće u različitim likovima, ne smijemo ga tražiti samo među anđelima. Ponekad je on pred našim kućnim vratima. Oči i srce trebaju izoštriti pogled, inače bismo ga, na kraju, mogli i promašiti.

3.
"Lomi kruh svoj siromasima"

Pronaći siromahe u vlastitom životu

Oni su neugodni opominjatelji, branitelji pravde i ljubavi. Oni govore svojim suvremenicima u savjest, bičuju njihovu bezbrižnost lome njihovu samosigurnost. Prorok Amos u Izraelu, u 8.st prije Krista, a u naše vrijeme npr. majka Terezija: "Pravednost bez ljubavi nije nikakva pravednost" i "ljubav bez pravednosti nije nikakva ljubav", govorila je ona.
Majka Terezija je vrlo često bila prisiljavana da se opravdava pred napadima da ona sprječava potrebne društvene reforme svojom praktičnom ljubavi prema bližnjemu i tako zapravo razmazila siromašne.  To je nije moglo pokolebati, vrlo često je govorila:" Nitko nije tako razmazio siromahe, kao Bog. Dobro je da postoji najmanje jedan red koji mazi siromahe. Ima u crkvi mnogo maženja bogatih. Moje posjete zemljama i njihovim gospodarima imaju samo jedan cilj - da ih kao ljude potaknem da gledaju siromahe svojih zenalja. Stanovnici jedne zemlje bi trebali znati siromahe svojih zemalja. Lako je govoriti o siromasima koji su daleko od nas i za njih se brinuti, ali je vrlo teško naći siromaha u vlastitom životu."

Lazar pred našim vratima

Trebali bismo se pitati gdje je Lazar pred našim vratima, čovjek koji je ovisan o našoj pomoći? I kako se ponašamo u susretu s njim? Koja pitanja u nama izaziva Isusovo pripovijedanje? Počima poput priče: bio nekad - Što Isus želi? On nas želi podsjetiti, kao i proroci prije njega, na ljudsku samozadovoljnu bezbrižnost.
On ne želi samo siromahe tješiti i umirivati: "Ne brinite se, ako se nađete na tamnoj strani života, ako vam nedostaje najpotrebnije, ako ste neprestano previđeni, ako ste pregaženi ili izrabljeni. Izdržite šuteći, jer će vam jednom, najkasnije u nebu, biti puno bolje. Zato se ne isplati mijenjati odnose..." Kad bi to bilo kršćansko naučavanje, onda bi stvarno Karl Marx imao pravo što je govorio da je kršćanstvo "opijum za narod". Isus nije htio siromahe tješiti, naprotiv Isus je želio promjenu, ne u drugom životu nakon praga smrti, nego već sada u ovom životu, ovdje i sada.

Revolucija srdaca

Iz ponašanja bogataša Isus ukazuje na jedno nutarnje ponašanje koje je puka suprotnost ljubavi, a to je sebičnost. Isus govori da ne gubi čovjek vječnu sreću zato što je bogat, nego zato što se ponaša kao teški sebičnjak, koji nije spreman dijeliti.
Isus nije propovijedao nikakakav socijalni program. Nije htio nikakvo političko rušenje, želio je sprovesti revoluciju srca. Poput proroka poticao je ljude: "Ustanite, izađite pred svoja vrata. Brinite se za one, koji pred vašim vratima idu, doslovno, pred psima.
Put prema Bogu se ne odvija mimo naše svagdašnjice, nego upravo posred nje. A tu onda vrijedi da pravednost bez ljubavi nije nikakva pravednost i ljubav bez pravednosti nije ljubav.
Tu svi mi imamo svoju zadaću. Bit ćemo pitani o našem odnosu prema ljudima, ljudima sa čijom smo bijedom bili konfrontirani, da li je s nama živio čovjek koji je pripadao trećem ili četvrtom svijetu.
Vidimo li siromahe u našoj neposrednoj blizini:
- nezaposleni, koji usprkos intenzivnog traženja ne nalaze više nikakvog posla
- rastavljena žena, koja sa djecom živi na rubu egzistencija
- psihički pogođeni koji neprestano žive u stalnim depresijama
- dijete koje je bez roditelja odraslo u domu za napuštenu djecu
- beskućnici, koji su iz bilo kojeg razloga jednom ispali iz redovitog toka života i sada se vuku od vrata do vrata.

Vlasništvo obvezuje

Vlasništvo obvezuje. Bazilije veliki, u 4. stoljeću, nadbiskup Kapadocije je to na vrlo dojmljiv način formulirao: „Gladnom pripada kruh, kojega si zadržao, golome odjeća, koju čuvaš u ormaru, bosome cipela koja kod tebe propada, potrebnome srebro, koje si kod sebe zakopao. Ali si mrzovoljan, nepristupačan, izbjegavaš svaki susret sa siromahom da ne bi bio potaknut bar nešto malo dati. Poznaš samo jedan govor: „Nemam ništa i ništa ne mogu dati, jer sam siromašan." Da, siromašan si doista, siromašan ljubavi, siromašan u vjeri u Boga, siromašan u vječnoj nadi." (Citat iz Schott- Messbuch -C- 594)
Dijeliti s Lazarom, to je istina. Ponekad je vrlo teško dijeliti s nekim Lazarom. Ali ako to ne postignemo u trenutku, trebamo imati strpljenja sa sobom. I trebamo se oduprijeti napasti da budemo zadovoljni sa sobom.
Isus nije rekao da je bogataš zao čovjek. No, bio je slijep i gluh za potrebu bližnjega, slijep za prosjaka pred vratima, gluh za vapaje u pomoć. Siromašni bogataš!
Isus i nama govori: "Otvorite vrata i ako krenete na put vječnosti, ne pođite sami, nego uzmite i Lazara sa sobom."

4.

O jednom koji je želio živjeti s bogatima

Bio jednom neki bogataš koji se oblačio u najmoderniju odjeću i iz dana u dan živio veselo s prijateljima, točnije bio je student, a novac je bio njegovog oca od kojeg je živio. Uz vilu u Frankfurtu bile su mu na raspolaganju i očeve vikendice u Kitzbuhelu, na Azurnoj obali i na Ibizi. Tu je zvao cijele grupe prijatelja na očev račun,  vodio ih je po restoranima i uživali su život, a da se nisu mnogo brinuli.

Jedan od tih prijatelja sigurno nije pripadao toj grupi,  samo s velikim naporom i na račun fonda za stipendije mogao se pokrivati i tako održati privid, biti darežljiv prema prijateljima i oblačiti najskuplja odijela. On je uživao biti  u tom krugu, bezbrižno naizgled, živjeti nasuprot dobrostojećih studenata i studentica prava. Uživao je biti u tom društvu i iskorištavao je sve što mu se pružilo i tako je glumio do zadnjeg novčića, ni za što na svijetu nije htio izgubiti te prijatelje, plašio se da ne bi, zbog svog neumjerenog ponašanja, bio izrugan. Tek kasnije je došlo na vidjelo tko je bio on. Bilo je za čitati u novinama, a opisano je i u jednoj knjizi. Student prava je kasnije postao ubojica jedanaestogodišnjeg dječaka . Njegovom otmicom je mislio da će moći priskrbiti novac da ne bi vidio kako se lomi njegova životna laž.

Nekadašnji student prava sada je u zatvoru. Umjesto u zabavnom društvu mladih ljudi na Ibizi, on sjedi osamljen u tamnici. U svojoj ćeliji gdje će se vrlo bolno pitati kako je do svega toga došlo i može samo izdaleka promatrati kako  se život razvija za druge. S obzirom na nerazumljivo i teško djelo, sudska odluka je bila prava i neupitna. Možda mu je konačno postalo jasno što je i prije bila stvarnost: osamljenost mladog čovjeka koji je želio biti bogat, a sada je potpuno sam.

Određeni bogati čovjek

O bogatom čovjeku u evanđelju ne znamo puno. Samo da se «oblačio u purpur» i da se obilno, iz dana u dan, gostio sa svojima prijateljima. Ako pokušam to sebi predstaviti, onda ne vidim samo njega, nego i mnoge radosne ljude koji su okruženi bogatstvom i živjeli s prijateljima. Tako su oni živjeli u svom svijetu. Siromašnog Lazara pred svojim vratima nisu shvaćali ozbiljno. Vrata su ostala zatvorena, pun život događa se u vlastitom i to zaštićenom svijetu i zato nitko nije mogao doći na ideju mrvice sa stola odnijeti siromahu pred vratima. Isus pripovijeda za primjer, on to ne zove usporedbom, jer je previše realna da bi bila usporedba u vrlo odmjerenom obliku. Pred oči nam je stavljena kruta realnost. Upravo u drugom dijelu, koji počima smrću bogataša i Lazara, postaje ta stvarnost uočljiva. Dok se bogataš zabavljao u krugu prijatelja, umre i bi položen u hladnu rupu groba i osuđen na podzemlje i osamljenost Hada, a za Lazara se govori da su ga kad je umro,  anđeli primili i odnijeli ga u «krilo Abrahama» i time u zajedništvo svih vjernika.

Isus navodi razgovor Abrahama i bezimenog bogataša. Iz daleka vidi bogataš Lazara i kako mu ide. Površno gledano, razgovor se vodi o pravednom izjednačavanju: tko je na zemlji živio u luksuzu, zbog svoga bogatstva i onoga što je bogatstvo učinilo nije vidio siromaha pred svojim vratima. Na drugoj strani, siromah se našao, od samog početka, u velikoj osamljenosti. Ne treba čovjek umrijeti da bi to postalo jasno. Stečaj i zatvaranje svih kredita i kreditnih kartica imaju isti učinak. Zajedništvo  koje se temelji na novcu i luksuzu vrlo brzo propada.

Zajedništvo Božjih siromaha

Što to znači za mene? Primjer o bogatom čovjeku i siromašnom Lazaru je najšokatniji dio Lukina evanđelja, jer je tako tvrdo ocrtano. Između Lazara i Abrahama na jednoj strani i bogataša na drugoj strani, kako to Isus stavlja Abrahamu u usta «je velika provalija, tako da nitko od tamo ne može doći k nama, niti odavle k vama pa i kad bi htio». Nešto slično govori i Marijin hvalospjev na početku Lukinog evanđelja, Bog «ruši mogućnike s prijestolja, a bogataše otpušta prazne».

Kako će evanđelje djelovati ovisi o meni koji to slušam. Otkrivam li u sebi ponašanje bogatog čovjeka koji živi iza zatvorenih vrata i ne vidi onoga koji leži pred vratima? Ili osjećam da me Isus ojačao, jer sam isključen iz zajednice bogatih, ali zato imam jedno vrjednije zajedništvo, ono oca Abrahama? Evanđelje opisuje u crno bijeloj tehnici, a ja se nalazim tu negdje u sredini i zato šokantnost teksta može biti ozdravljujuća.

Nama, kao zajednici Crkvi, Isus ima što reći. Pozvani smo da ovdje na zemlji živimo u zajedništvu koje nam je obećano u krštenju. To je zajedništvo onih koji se u tradiciji izraelskog naroda doživljavaju kao siromasi Božji. Samo oni koji su za to sposobni, doživjet će to bogatstvo. Možemo slušati «Mojsija i proroke» i siromahe u našoj sredini ne prezirati. Ne radi se ovdje o davanju milostinje, nego o poštovanju i spremnosti da zajedno budemo zajednica. Ako to mladi dožive u našoj crkvi, onda će njima i nama, možda, uspjeti da ne izgubimo ono najvažnije od života.

5.

1. Govorenje

Nakon  što su teolozi prestali pokušavati govoriti o «beskrajnoj  pravednosti»  sad su to preuzeli političari. Nakon što je Crkva postala oprezna da nešto imenuje dobrim ili zlim, američki predsjednik  je tu ulogu uzeo na sebe. Za većinu Nijemaca bilo je nezamislivo čuti, do prije kratkog vremena, da u govoru politika i vjera na takav način idu zajedno. U najboljem slučaju, moglo se u Hollywoodu čuti takav govor - kao i zaprepaštenje da je takav govor moguć u stvarnom svijetu.

Ipak, trebamo zahvaliti ovom fenomenu da lakše možemo shvatiti ono što smo čuli u  prvom čitanju iz knjige proroka Amosa. Razlike, usprkos svih vanjskih sličnosti, čine ovo čitanje tako aktualnim i izazovnim. Prorok Amos govori u ime Božje. Veliki govornici ovog vremena govore u ime ljudskosti. Prorok se osjeća osamljenim, izoliranim. A mediji prezentiraju govore tako da postaju središte javnog mnijenja.

Činjenica da se u svijetu i kod nas dočekuje na nož većina izjava Crkvenih ljudi, počam od pape pa do zadnjeg biskupa, olakšava nam da se oslonimo na neugodnu poruku proroka.

2. Prorok

Malo pozadine. Amosova knjiga nam prva govori o djelovanju proroka u svojoj vlastitoj knjizi. Amos je nastupao početkom 8. stoljeća prije Krista u Izraelu, u takozvanom Sjevernom kraljevstvu, dakle ne u Judeji s glavnim gradom Jeruzalemom. Bet-el je bio centar Sjevernog kraljevstva koje je okupljalo sva Izraelova plemena osim Judinog. Kraljevstvo je bilo na vrhuncu svoje moći. Ekonomija je cvjetala, no na horizontu se pokazala velika sila, Asirija. Nutarnja politička diskusija se okretala oko toga da li se treba suprotstaviti Asircima - ili bolje - s njima surađivati i sklopiti savez.

Tada ustaje prorok. Viđenja mu pokazuju sasvim drugu sliku budućnosti. On vidi da za sve ističe zlatno vrijeme. Propast nije negdje daleko, na kraju. Propast se nalazi u srcu zemlje. Tu živi mala grupa u velikom bogatstvu i luksuzu. Nije luksuz ono na što Amos udara, nego nepravda koja ga omogućava. Drugi to trebaju platiti: ljudi koji su gubitnici u napretku. Prije nego će tok povijesti srušiti kraljevstvo, ono je već u sebi već srušeno.

Današnje čitanje nam nudi samo mali dio Amosovog govora »Vi koji želite izbjeći dan nesreće, utječete se vlasti nasilja.» Bit poruke je: «izmišljate strategije kako izbjeći dan nesreće kako se može izmaći propasti, a pri tome previđate uzrok koji je kod vas (u vama).

3. Radosna poruka

U tome leži odlučujuća razlika Božjeg Amosovog govora od pseudoreligioznih govora raznih političara. Ne košta ništa nekog gospodina Bin Ladena i njegove pomoćnike prikazati kao ono što jesu: zlobni progonitelji i ubojice ljudi. Na ovakav način se može podijeliti svijet na dobre i zle. Bitka se okreće prema vani, prema vanjskom neprijatelju. Zatvaraju se granice i tako se misli spriječiti da nesreća ne dođe pred vlastita vrata. Žrtve terora na drugim krajevima svijeta i u neindustrijaliziranim zemljama nisu tako uočljive, niti puno zanimaju svijet.

Amos nastupa u ime pravde Božje;

-              Božje pravo je pravda Božja koju Bog traži, pravda nije nikakva strategijska računica.

-              Božja pravda je čuvati dostojanstvo čovjeka kojeg je Bog stvorio, nikakva ekonomija, niti tehnika nisu stvorile čovjeka.

Naravno da je naša situacija strahovito kompleksna. Nije ni malo lako imenovati nepravdu i pokazati prstom na one kojima ta nepravda koristi - kako naše blagostanje  ovisi o tome da se mala grupa ljudi u Saudijskoj Arabiji drži, a oni će postati bezvrijedni kad nestane nafte. No, naftni šeici će moći živjeti od svojih dionica Mercedesa. Žrtve će ući u armiju terorista. To je samo primjer, ali pokazuje da se proročka uloga Crkve danas sastoji u suprotstavljanju  javnom mnijenju da će se ratom protiv terorista sve riješiti: «Vi koji želite ukloniti dan nesreće, sami se hvatate nasilja.»

Amosova viđenja su prijeteća. A ipak su radosna vijest. To vrijedi i za evanđelje o bogatašu. Ne radi se ovdje o tome kako izbjeći jednu tako gorku sudbinu, nego nas želi malo uzdrmati. Evanđelje se čak ne obraća ni svim Lazarima: «I vi ćete tako jednog dana doći u krilo Abrahamovo». Ono je usmjereno prema onima koji se koriste situacijom i koji u svom luksuzu ne primjećuju kako je standard neravnomjerno raspoređen.

Možda je bogataš u jednom imao pravo, kad kaže: »Možda će se obratiti ako netko od mrtvih dođe k njima.» Možda je činjenica života koju je Bog postavio u uskrsnuću jednog za nas ipak šansa za obraćenje. Bog ne želi uzeti život ljudima.

Ali dužnost je proroka pokazivati gdje smo pogriješili i zalutali, gdje je pošlo naopako pa i onda kad to ne opažamo. Jedan je od mrtvih došao k nama, a do nas je hoćemo tu poruku čuti i slušati.

6.

Pripovijest koja nas može preplašiti

Abraham odgovori bogatašu: „Sinko, promisli da si ti za života primio dobra, a Lazar samo zlo, sada se on tješi, a ti trebaš trpjeti."

Prije nekog vremena izabrao sam za dječju Misu evanđelje koje ste malo prije čuli. I da odmah reknem, djeci se evanđelje nije svidjelo. Rekli su to jasno i razgovijetno, bez obzira na to što je to Isus pripovijedao. Prije svega zamjerili su Abrahamu, jer nije pomogao bogatašu.

Bez velikih poteškoća otkrili su da bogataš i nije bio baš nesimpatičan. «Sigurno» rekli su «nije bilo lijepo od njega da nije ništa dao Lazaru od svog bogatstva, ali možda i nije ni znao da Lazar leži pred njegovim vratima. Ili nije uvijek na to mislio. Nigdje ne stoji u pripovijesti da je bogataš došao do svog novca kroz laži i prijevare. Zašto on ne bi mogao uživati ono što je zaslužio? Konačno, bogataš je pokazao i veliku obazrivost, molio je samo kap vode s vrha prsta umočenog u vodu da bi njome ohladio jezik u velikoj muci. Ne bi se smjelo biti takvo zlopamtilo. Bio je i dobar taj čovjek, to pokazuje njegova dirljiva briga za braću. Očito je pokazao da je želio da njima bude bolje. To su sve znakovi ljubavi i kajanja.»

Ukratko djeca su se nadala drugačijem završetku pripovijesti. Oni sami bi bili velikodušniji. Bili bi dopustili više milosrđa koje bi prihvatilo znakove pokajanja, oprostili, a ne tako sitničavo računali. Oni su očekivali da će Bog biti i ovdje tako pun ljubavi, kako to Biblija češće govori. To je Bog kojega je Isus uvijek naviještao. Mislimo na riječi: «U nebu će biti veća radost zbog obraćenja jednog grješnika koji se obrati, nego zbog devedeset i devet pravednika kojima ne treba obraćenja.» (Lk 15,7) Kako drukčije zvuči rečenica: «Abraham odgovori bogatašu:  Sinko, promisli da si ti za života primio dobra, a Lazar samo zlo, sada se on tješi, a ti trebaš trpjeti.»

Uočljivo je kako Isus strogo postupa na sudu s ovim bogatašem. To se ne događa samo u ovoj pripovijesti. Dok on prima carinike, javne grješnice ili prevarante raširenih ruku, bogataše pogađaju oštre riječi: »Tada reče Isus učenicima: Zaista vam kažem teško će bogataš u kraljevstvo nebesko. Još jednom vam kažem: prije će deva proći kroz iglene uši, nego bogataš u kraljevstvo nebesko. Kad su to učenici čuli vrlo se zabrinuli." (Mt 19,23-25)

Za Isusa je bogatstvo toliko opasno da iskorištava svako sredstvo da pokaže na njegovu opasnost. Zato se ovdje njegova utješna i radosna propovijed pretvara u prijetnju. To je zato što Isus u bogatstvu vidi vrlo veliku zapreku za nastupajuće kraljevstvo Božje koje on želi dovesti: kraljevstvo pravde, ljubavi i mira.

Ovaj Isusov stav ima još veću vrijednost i važnost danas nego prije dvije tisuće godina. Nikada nije svijet bio tako podijeljen na one bogate i na Lazara. I sasvim sigurno je da je upravo bogatstvo najveća zapreka svijetu pravde, milosrđa, ljubavi i mira. Ne treba lagati da se mi, iz dana u dan, odijevamo finim lanom i dobro gostimo, A pri tome, pred našim vratima, leže mnogi koji bi svoju glad zasitili i mrvicama koje padaju s naših stolova i koje mi uništavamo da bismo zadržali cijene. I zato nas pogađa ova rečenica iz pripovijesti: «Sine, misli na to da si ti svoja dobra primio još za života!»

Sebe staviti u ovu  pripovijest je neugodno, ali i teško, jer najprije ne znamo što bismo trebali činiti. Negdje osjećamo svoju nemoć usprkos našem bogatstvu, no nešto bismo trebali učiniti, i to za ovoga života, kasnije kajanje ne vrijedi. To nam jasno govori pripovijest današnjeg evanđelja. I što mi stvarno možemo učiniti?

Brat Roger, utemeljitelj i prior ekumenske bratske zajednice u Taize-u potražio je odgovor u svom drugom pismu Božjem narodu, koji je više nego vrijedan razmišljanja. Iz njega ću vam pročitati nekoliko rečenica:

«Da bi privukao Božji narod u ovu radikalnost Evanđelja ne oteži, bilo da si mlad ili star, ti koji ovo pismo čitaš, učiniti usporedbu u konkretnom životu i međusobno dijeliti, ma štogod te koštalo.

-              Dijeli sve što imaš. Tu ćeš naći svoju slobodu.

-              Suprotstavljaj se nasilju potrošnje. Što više kupuješ, postat ćeš sve ovisniji. U gomilanju zaliha za sebe ili za svoju djecu leži početak nepravde.

-              Učini svoj boravak mjestom gdje će drugi dobro doći, kućom mira i međusobnog opraštanja.

-              Radi da zaslužiš ono što ti je potrebno za život, nikad da nagomilaš novac.

-              Otkuda crpsti snagu za ljubav da možeš izdržati sve izazove do posljednjeg daha? Neka ti molitva bude jedan izvor ljubavi.

Pitajmo se o prvim malim koracima za nas same, pokušajmo to učiniti. Ako nam nešto i uspije, možda ćemo naći na milosrđe tako da će izgubiti na vrijednosti rečenica: «Dijete misli da si ti za života primio svoja dobra.»

7.

Nebo i pakao*

Prije otprilike dvije nedjelje gledao sam u kinu film s nazivom «Grad anđela». Ovaj film priča o anđelima koji prate ljude. Jedna od zadaća anđela u ovom filmu bila je da čovjeka poslije smrti dovedu k Bogu.

U današnjem evanđelju smo upravo čuli jednu rečenicu koja nam priča o anđelima koji su nosili siromašnog Lazara poslije njegove smrti k Abrahamu.

Možda se netko, tko je vidio spomenuti film ili netko od nas poslije slušanja evanđelja pita: Postoji li jedan grad anđela? Postoji li jedan drugi svijet? Postoji li život poslije smrti...?

Da, možda postoji nebo... Konačno svi se mi nadamo tomu. Mi vjerujemo u život poslije smrti. Inače ne bismo danas došli u crkvu. Ali pakao... Tko još danas vjeruje u pakao? Izgleda da su čak i svećenici u svojim propovijedima zaboravili na pakao. Moderna kultura zabranjuje da se govori o nečemu tako strašnom. Nitko nas ne smije uznemirivati....

Ako sam  već nešto čuo o paklu, onda su to bili samo vicevi.  Čuo sam veliko mnoštvo priča u kojima poneki (ljudi) hvale veseli i zabavan život u paklu, a podcjenjuju dosadan i jednoličan život u nebu. Uvijek kad  tako nešto čujem, nisam siguran, da li je to samo šala, ili je to zaista uvjerenje ljudi. U jedno sam siguran. Oni koji pričaju takove priče, njima je blagovijest evanđelja strana.

Ja vjerujem da Isus u današnjem evanđelju ne pravi  šalu. Ali on nas ne želi niti uplašiti. On nas hoće samo opomenuti na pakao, onako kao što je bogataš htio opomenuti svojih petero braće.

U ovoj pripovijesti koju nam je danas Isus ispričao, htio nam je jasno reći da postoji nebo, ali također i pakao. Sigurno nije u tom nebu i u tom paklu onako kako mi zamišljamo. To je tajna koja nadilazi svaki razum i pretpostavku. Biblija nam priča o tome u slikama. Sveti Pavao je rekao: «Što oko nije vidjelo, niti uho čulo, što niti jednom čovjeku nije došlo u svijest, čeka na nas."

Što su zapravo nebo i pakao? To sigurno nije mjesto. To je prije jedno stanje. U Katekizmu Katoličke Crkve čitamo: «Nebo je zadnji cilj i ispunjenje najdubljih čežnji ljudi, stanje najveće, konačne sreće.»

A «stanje zaključnog vlastitog isključenja iz zajedništva s Bogom i svetima naziva se pakao». Najteža muka pakla postoji  u vječnoj odvojenosti od Boga, jer samo u Bogu može čovjek pronaći život i sreću.

Često se netko pita: da li nas Bog ne ljubi te nam je pripravio pakao? Nije li On milosrdan? Ne, Bog nije pripravio ljudima pakao. Također nije nitko od Boga predodređen za to da dođe u pakao. Ovu odluku može donijeti samo čovjek posve slobodno, sam. Mi smo, također, u današnjem evanđelju čuli da je bogataš sam odlučio kamo će ići.

Bog nas ljubi sve i hoće da «se svi obrate i da žive», ali on respektira našu slobodnu odluku. Zadnja odluka leži, naime, u srcima ljudi.

Drage sestre i braćo!

Mi ne znamo tko je u nebu, a tko je u paklu. Ali postojali su ljudi u svijetu koji su bili toliko dobri, čiji život je bio tako kristalan da je Crkva dopustila njih nazivati «svecima». Drugačije rečeno, oni se nalaze u nebu. Ali još se nije dogodilo da je Crkva objavila da se netko nalazi u paklu. I ovdje leži naša nada u jedan prazan pakao. Ali pakao postoji sigurno i Isus nas opominje na to. Zadnja odluka ostaje pri meni. Amen.

*Bonach Piotr, prevela Katica Kiš, preuzeto iz Predigtforum der Redemptoristen