Tema odlomka iz knjige Isusa Siraha je srodna s Isusovim govorom u današnjem Lukinom evanđelju - jedino su okolnosti nešto drukčije.  Poziv na skromnost je ovdje tipičan starozavjetni mudrosni govor.  On može,  isto tako, značiti praktičnu životnu mudrost općenito, ali i poseban dar Božji i, prije svega, ostvarenje Božje volje.

Skromnost i poniznost, kako se u ovom tekstu ističu i preporučuju, su ponašanje koje se sviđa Bogu - kako svjedoči Biblija. Tekst nam daje naslutiti konkretnu i praktičnu pozadinu o kojoj je govor: od samohvale bogataša do podmićivanja, ali i aroganciju i oholost, kakva postoji u svim vremenima, a ne samo u drugom stoljeću prije Krista kad je nastala knjiga Isusa Siraha.

Vrlo težak tekst! Sinaj nasuprot Sionu, gorući oganj nasuprot konačno vremenskom Sionu. Kako lako može zalutati ovaj tekst u teološki krivom smjeru kao da se radi o nekom omalovažavanju dijela Biblije, Staroga zavjeta, povezano općenito sa židovstvom.  Može se predmijevati kako bi moglo biti problematično djelovanje ovog odlomka. Činjenica je da se u ovom odlomku iz poslanice Hebrejima suprostavljaju Stari i Novi zavjet, objava na Sinaju i objava nebeskog Jeruzalema.  No, ne radi se  o tome da se ovdje izgrade apsolutne suprotnosti, jedno postaviti nasuprot drugoga, jedno od drugoga odvojiti. Radi se o uspinjanju u ono što mi nazivamo „Novi zavjet",  a da se ne ruše mostovi s onim što nazivamo „Starim zavjetom."  Radi se o iskustvu  onoga „što već jest" tu prisutno, iako nam govori osobno iskustvo onoga „još ne" kao da gospodari u osobnom životu.  Kršćanke i kršćani se trebaju smatrati otkupljenima, iako putovanje k Bogu nije dovršeno.  Razviti osjećaj za ovaj „već" je baš danas, u ovakvim okolnostima, vrlo teško. Utješno je da nije bilo ništa bolje ni prvim kršćanima kojima je napisana ova poslanica.

Tekst se sastoji od međusobno vrlo različitih dijelova. Oba odlomka su na isti način sastavljena: najprije se opisuje ponašanje koje se odbacuje, a na njegovo mjesto se preporučuje drugo. I oba dijela završavaju jednim eshatološkim pogledom.  Oba odlomka se odnose na ponašanje  jedne osobe koju Isus doživljava - tako opisuje evanđelist Luka.

U oba pripovijedanja se ne radi o, u građanskom smislu, prihvatljivom ili uzornom ponašanju, nego se radi o ponašanju koje postavlja u pitanje okvire ljudskih,  prihvaćenih očekivanja: ponizno ponašanje - sebe činiti malenim  (pripovijedanje 1) i davanje prednosti siromašnima, ponašanje koje ne računa na uzvraćanje (pripovijedanje 2). U prvom se dijelu kritizira guranje na prva mjesta, a u drugom se lomi krug primanja i davanja. Na pozadini Novoga zavjeta i osobe i poruke Isusa Krista ovo je više od religioznog učenja o krepostima: iza toga se pokazuje Isus koji služi i koga se prezrelo u smrti na križu, a slušatelji su pozvani da nasljeduju Isusa.

Od svećenika mučenika Alfreda Delpa DI (1907 - 1945) potječe razmišljanje: "Neće ni jedan čovjek vjerovati u poruku spasenja, dokle god se nismo do krvi stavili u službu bolesnih i onih koji trpe." To znači da bi u našoj zajednici jedni mogli  početi vjerovati, a drugi nastaviti, ljubav koju je Isus živio i nama naredio, moramo učiniti opipljivom, vidljivom, nesebičnu ljubav koja nikoga ne isključuje.

Bože, ti si Bog za ljude. U svom sinu Isusu Kristu pokazao si svoju ljubav prema nama. Smijemo posvjedočiti njegovu blizinu koja je i naša snaga.

Bože, u svim vremenima si tražio ljude koji, ne samo da o tebi govore, nego su cijelim životom i djelima tvoji svjedoci. Pomozi nam da prevladamo našu sebičnost i tvrdoću i da nikoga ne isključujemo iz naše ljubavi, jer ti sve nas beskrajno ljubiš, sada i u vijeke vjekova.

Jedan koji umorne vodi k miru i odmoru;

jedan koji palima u bijedu i malodušnost, pruža ruku i govori: ustani!

Jedan kod kojeg bezuspješni i neugledni imaju vrijednost,

i koji zaboravljene pronalazi;

jedan koji se brine za slomljene i obespravljene,

jedan koji ozdravlja beznadne:

- kad bi postojao takav jedan - željeli su mnogi i mislili

koji su tada bili na životnom putu.

Jedan koji dovodi napuštene i brine se za  obespravljene,

jedan koji će neželjenu djecu rado prihvatiti,

koji će razočaranima i prevarenima obrisati suze,

jedan koji računa na nepredvidljivo,

i kome su oni socijalno odbačeni vrijedni pažnje i ljubavi

- kad bi takav postojao-

nije li to onaj koji među nama čini čudesa?

Jedan koji opet vraća neizlječive,

jedan koji,osamljenima pruža jedan ti

jedan koji zdvojnima pokazuje put

jedan koji će propalima ponuditi novi nastanak

jedan koji beskućnicima gradi kuću

i bolesne osjećajima i sve koji sjede u sjeni

opet će privesti cvjetanju:

- mi danas znamo - vjerujući

Postoji jedan takav

ovog, jednog koji obeskorijenjene čini svojim učenicima

i prisutan je uvijek kod bezimenih,

toga jednoga koji bezimene žrtve ratova i protjerane

i sve nepravde uzima na svoje srce,

ovog jednog koji preostale opskrbljuje

i podsjeća se onih prošlih,

ovog, jedinog, jednog koji ide za grješnicima,

- jer za tebe postoji Krist

ni jedan čovjek nije od Boga napušten.

Hvala da si nam došao.                  Berthold Lutz

Biblija može biti životno vrlo praktična. To se tiče njezinog drugog dijela (Novog zavjeta), ali isto tako i prvog dijela:  Starog zavjeta.  To se povezuje s odlomkom kojega smo upravo čuli u Lukinu evanđelju. Na neki način Luka sasvim kritično opisuje, Isusovim očima, svakodnevno ponašanje.  Ljudi svuda čeznu za boljim mjestima. Svatko želi biti najbolji, prvi, najjači, najviši. Evanđelje se tome vrlo oštro protivi:

U našim svečanim salama  uvijek se događa isto, prema istom zakonu: što više naprijed tim su gosti časniji. Samo u kinu je drukčije. Da bi se bolje vidjelo veliko platno, radije se sjeda u posljednje redove. Svuda se želi poštovati nekakav red, etiketa. I kako je teško ako netko sjedne visoko naprijed, pa dođe netko viđeniji, tko misli da je to mjesto za njega. Da, situacije takve vrste možemo opažati svugdje oko nas. U tom smislu ljudi se nisu puno promijenili. Luka pogađa naše svagdanje iskustvo, kad piše:

I ništa ne činimo: opisano držanje se ne nalazi samo u privatnim sferama. U politici, privredi, kulturi, Crkvi: sve se vrti oko fetiša onoga koji je u prvom redu, najbolje je biti u prvom redu! I etikete i protokol ništa ne pokrivaju: naš život protječe više prema modelu borbe, sebe- izjednačavanja. Mi  se vozimo svi u jednom vlaku. Biti ispred, naprijed košta, koliko se želi. Uspjeh izgleda nekome daje pravo. Mjerila sami postavljamo: biti više nego drugi,  imati više nego drugi. Takvi smo. Tako se guramo. No, tako ne misli evanđelje. Ono naglašava:

Sada bi netko mogao reći: Što je u takvom ponašanju kreposno ili zaslužno? Ne bi li to mogao biti jeftin trik, da bi na kraju bio više poštovan i cijenjen?  Zar se svjesno ne može činiti manjim da bi na kraju vrijedio kao najveći?  Negdašnja izraelska  političarka, Golda Meir je rekla:

„ Ne budi tako ponizan - nisi tako dobar!"

Prigovor je opravdan, ali je jasno da se na to ne misli. Evanđelje ne uči nikakve trikove da bi konačno netko stajao kao pobjednik. Radi se o čitavom životnom držanju, životnom usmjerenju, etici. Temeljno držanje u Evanđelju je suprotni model od onoga što je uobičajeno kod ljudi, što se živi, što je normalno.  Evanđelje uči postavljanju sasvim drugih prioriteta. Ono zauzima kritičku poziciju  nasuprot našem ponašanju. Želi nam razjasniti naše prave motive. I želi jasno pokazati: jedini kojega treba nazvati, kojemu pripada najviše i jedinstveno mjesto jest Bog.  Tko Boga na takav način poštuje, dobiva vrlo veliku slobodu  u postupanju s onima koji sebe zamišljaju prvima, viđenijima i najvažnijima među ljudioma.  I zato Luka kaže:

Pročitani odlomak iz Lukinog evanđelja ima i drugu priču. Ona nam jasnije govori o kakvoj se etici u Evanđelju radi. I ovdje je jedna, sasvim svagdašnja stvar. Ljudi pozivaju jedni druge na jelo. Prema izboru onih koje pozivamo, pokazujemo sliku o samima sebi: reci mi koga pozivaš, reći ću ti kakav si. Mi pozivamo one od kojih očekujemo da nas pozovu. Darujemo pozivom one od kojih očekujemo da i nas daruju pozivom. Naše pozivanje se konačno svodi na računicu.  Ti daj meni, pa ću ja tebi! Ja sada tebi dajem, u nadi da ćeš ti meni dati na isti način.  Ruka ruku mije!  A Lukino evanđelje postavlja sasvim drugi model. Moglo bi se ovako  sažeti:

Nasuprot tome naš privatni i društveni život se odvija prema principu jednakosti izmjenjenih dobara: ja tebi dajem nešto, a ti ćeš meni za to nešto uzvratiti, nešto što ima jednaku vrijednost.

Obratno. U kršćanskoj vjeri se ne radi o razmjeni među ljudima koji su se međusobno darovali. U središtu kršćanske vjere stoji nešto drugo.  Kod vjere se radi o nečemu što je neplativo, neprocjenjivo. Ljubav, na koncu, ne znači: kao što ja tebi, tako ti meni. Ljubav znači: ja tebi dajem, iako znam da ti meni nećeš nikada to moći vratiti. Ja ti dajem, jer ti to trebaš. A ne zato, jer od tebe očekujem nešto. I zato Luka govori centralnu poruku kršćanstva kad kaže:

Nakon pročitanog evanđelja možemo prijeći na dnevni raspored. Evanđelje je zahtjevno. Čini da razmišljamo. Ono traži od mene da promislim o prioritetima moga života, da svoj život usmjerim drukčije. Ono traži i od Crkve da razmisli jesu li prioriteti pravilno postavljeni.

"Ako pozivaš na ručak, tada pozovi siromašne, sakate, hrome slijepe," Time se misli na naše ponašanje, da se ne vrtimo samo u našem krugu, nego da se otvorimo.

Jeste li ikada promatrali stvari s gledišta kojega nam Isus predlaže? On nas je pozvao, jer smo mi siromašni, slijepi, hromi, kljasti!

I obećanje, "bit ćeš blažen, jer ti oni ne mogu uzvratiti." To znači da neće proći ona logika - činiti dobro s računicom da nam se uzvrati.

To ljuti mnoge. I oni bi htjeli da im Bog plati sve račune, da ne budu ovisni o njegovim obećanjima. To je onda smrt svake ljubavi - bilo u ljudskom  području, bilo u odnosu prema Bogu. Ljubav se ne može uzvratiti protuvrijednošću.

Radi se o sljedećem: ljubav. Isus nas poziva, u euharistijskoj gozbi, da nas on poslužuje. On nas poslužuje božanskom poniznošću i to tako da mi to ne opažamo. No, vjera nam govori: Gospodin je to!

Poniznost je nešto veličanstveno za onoga tko je pokušao sebi ne uračunati dobro koje je učinio, nego sve davati Bogu. To je nešto oslobađajuće. Živjeti pod ovim vidom: ništa ne činiti da bismo skupljali poene pred Bogom, nego imati povjerenje u Božje vodstvo. Ne gledati u prošlost što je bilo dobro, što je bilo zlo, nego svjesno ići prema novom, tako da ja, sam po sebi, ne mogu ništa učiniti. Ako činim, onda to Bog čini preko mene.

Poniznost, smjernost nije nikakvo samoporobljavanje, nego oslobođenje. Tko se oslanja na sebe i računa na svoje sposobnosti, taj onda treba računati  i na svoje pogreške i svoje grijehe pripisati sebi. Za sve sam onda odgovoran i snosim krivicu. I jedan dobar uspjeh me stavlja pod pritisak uspjeha. Ništa ne propustiti, svaki mir je nazadovanje. "Prije sam bio mirniji, življi, usmjeren prema cilju, puniji energije." Sada više ne, o Bože, počimam popuštati.

Čovjek koji sam sebi ništa ne uračunava, ne može ništa izgubiti.

Dobro, trebamo malo nježnosti, milovanja, pohvale. I ako nam se to ne rekne, onda trebamo sami sebi reći da smo dobro učinili.

Djetetu  kojega Bog ljubi sve ovo nije potrebno. Tko ozbiljno radi sa sviješću da ga Bog stalno ljubi, da ga ljubi dubokim osjećajem - taj ne treba sam sebi priznavati, sam sebe milovati, ne treba nikakve izazvane pohvale, niti umjetne naklonosti.

Poniznost nije nikakva depresija, niti pomanjkanje samosvijesti. Poniznost znači svu svoju životnu radost ne crpiti  iz svoga životnog čina,  nego je crpiti iz Božje blizine, uz svijest i činjenicu da sam Božje ljubljeno dijete i to ne zbog mojih, često sumnjivih, zasluga. Pomislite samo kako se danas često čuje, na svim područjima, samo ja.. ja.. ja..

Tko dobiva svoju životnu radost u susretu s Bogom, u ovoj svetoj misi, taj dobiva poniznost koja ga čini sigurnijim i radosnijim, nego što mu može donijeti svako drugo, lažno i laskavo, priznanje.

Aperitiv

Može li se to nazvati rupom u vjerodostojnosti kada Isus traži da se na svadbi zauzmu posljednja mjesta. Pri tome jedva bih mogao pretpostaviti da je on, kod takve gozbe, bio na zadnjem mjestu, a ne naprijed, s farizejem koji ga je pozvao. Sigurno je da Isus ne bi napravio «predstavu» time da sjedne otraga pa da ga onda zovu naprijed. Mnogo više toga  Isus želi reći ovom usporedbom, kako to evanđelje naglašava. On govori o svadbi.

Možda nije bio za stolom, nego u predsoblju, u aperitiv-baru gdje su se gosti natiskivali za ući u svadbenu dvoranu. Poslije službe Božje u sinagogi, Isus je ušao u kuću farizeja. Stoje jedan do drugoga. Domaćin je vrlo kritičan. Subota je. Već su nastale prve konfrontacije, jer je Isus izliječio nekog bolesnika. Tamo gdje se radi o čovjeku, Isus jasno pokazuje da mu je važniji čovjek od pravila. I zbog toga mu domaćin nije veliki prijatelj. I zato slijedi usporedba o mjestima na gozbi.

Isusova vjerodostojnost time ne dolazi u pitanje. On uzima svoje prvo mjesto, no ono nije udobno.

Kao kod svake prispodobe, tako i kod ove, moramo se najprije staviti u određenu situaciju da bismo je mogli razložiti.

Bolji domaćin bi sam vodio goste do njihovih mjesta. Danas se to zamjenjuje karticama s napisanim imenima. Ali ne i za ručak na kojega je Isus pozvan. Tu se neki uguravaju ne bi li zauzeli bolja mjesta. «Pazite», reče Isus, « vi to činite i na svadbi». Jer  tu može  biti ovaj i onaj ali tu nema boljih i slabijih, nego postoji bolje i lošije mjesto ono sasvim u dnu dvorane. Možemo zamisliti koliko se netko trudio da zauzme bolje mjesto sasvim ispred, a onda ga domaćin zamoli da se makne s tog mjesta. Svečanost je za tog gosta završila. Da se u praksi događa suprotno, može se sumnjati. Znamo, iz iskustva, da se biraju lošija mjesta pa se onda poziva naprijed.

Isus ne želi iznijeti baš ovu životnu istinu, njemu su važni ljudi, kao malo prije, onaj bolesnik koji se otvorio Bogu. Isus ozdravlja ljude koji se trude živjeti s Bogom i padaju na vlastitim pravilima, ljude koji promaše na sebi samima. Ovom usporedbom Isus ne želi pomoći čovjeku da se sam izvuče, nego želi da čovjek razmišlja o tome koliko energije troši da bi sebe stavio u prvi plan. I koliko vrijedi konačan uspjeh. «Jer tko se uzvisi, bit će ponižen, a tko sebe ponizi, bit će uzvišen.» Uzvišen i ponižen nisu ljudske veličine koje se mogu načiniti; socijalno priznanje je vrlo krhko dobro.

Ono što Isus dalje govori još više ukazuje na to da nas želi izvući iz računice pune straha. Onaj tko bira prijatelje prema mjeri onoga što će dobiti, već je izgubio.

Nakon seminara o managementu promatrao sam jednog čovjeka kako se pozdravlja. Uočio sam da je pozdravio samo one od kojih je nešto očekivao, a da nije ni primijetio da je time kod mnogih izgubio.

Košta odvažnosti sjesti na zadnje mjesto, ne sudjelovati naročito u društvenoj igri tko je važniji. Točnije, to zahtijeva povjerenje. Povjerenje da je Bog na zadnjim mjestima isto tako prisutan kao i na prvima, da Bog nije vezan za prestiž i uspjeh.

Povjerenje je druga riječ za vjeru. Ovaj Isusov nauk postaje vjerodostojan, jer ga on potvrđuje životom. Bog pušta da ga se nađe među posljednjima, na dnu da bi ozdravljao i one koji su ga prestali tražiti - možda to niti ne opažaju.

Prošle nedjelje nas je Lukino evanđelje stavilo pred pitanje: gdje je granica preko koje ni milosrdni Bog ne ide? Današnje evanđelje nam izgleda kao uzor ponašanja za farizeje koji pokazuje kako se može izbjeći blamaža: »Ako si pozvan, onda sjedi na zadnje mjesto, jer će doći domaćin i reći ti: prijatelju pomakni se naviše. A to će biti za tebe čast pred svima ostalima.»

Vjerujem da Isus nikako nije htio pokazati farizejima kako se trebaju ponašati kad su pozvani u goste. Cilj njegova života, propovijedi, naučavanja bio je  pokazati na uvjete za kraljevstvo Božje gdje se potpuno vrši volja Božja i njegovo skoro pojavljivanje. Pri tome se radi o sasvim novoj ljestvici vrijednosti po kojoj je jasno da čovjek neće nad čovjekom vladati. Tu novu ljestvicu vrijednosti Isus opisuje riječima: »Tko se uzvisi, ponizit će se, a tko sam sebe ponizi, uzvisit će se.» (Lk 14,11) To ćemo shvatiti ako pojasnimo okolnosti u kojima je Isus živio.

U tom društvu jedina vrijednost, koja je bila možda jača i od bogatstva, je bio vlastiti ugled. Takav ugled je, na istoku, i danas važan, ali ne samo na istoku. Radije sebi oduzeti život, nego izgubiti ugled. I ljudi su živjeli od ugleda i poštovanja kojega im se davalo. Ugled i prestiž su počivali na porijeklu, bogatstvu, autoritetu, školovanju, sposobnostima, To se pokazivalo načinom odijevanja, na kojem mjestu je netko smio sjediti u sinagogi, s kim se druži. Izvan svakog društvenog okvira su bili mjesečari, duševno ili živčano bolesni, slijepi, hromi, uzeti, gluhi, malodobni. Velika životna vrijednost je bila uživati društveni ugled više nego drugi. Čovjek može živjeti samo onda ako druge ima ispod sebe.

U tom društvu svatko je imao svoje mjesto na socijalnoj ljestvici. Ništa se nije reklo ili učinilo, a da status pojedinca nije doveden u pitanje. Prihvaćalo se vrijeđanje od nekoga tko je bio na višoj stepenici. Uvreda jednoga sebi ravnoga je bila ravna katastrofi. Uvreda od nižeg na ljestvici nije bila dozvoljena. I baš ovoj ljestvici vrednota se Isus potpuno suprostavlja, jer u tome  prepoznaje temeljnu strukturu zla u svijetu.

U kraljevstvu nebeskom ovakve položajne razlike nemaju nikakve važnosti. S ovog motrišta treba razumjeti Isusove riječi u Govoru na gori: blago vama kad vas ljudi mrze i izbace iz društva i svako zlo govore o vama, zbog sina Čovječjega (Lk 6,22) Na taj način Isus "stavlja na glavu" uobičajeni životni zakon.

Luka je odlično shvatio ovu ljestvicu vrijednosti, On je vrlo vješto i svrsishodno  stavio u Marijinu molitvu: I učini mi velike stvar: rasprši oholice umišljene, uzdigne ponizne, gladne napuni dobrima, a bogate otpušta prazne. (Lk 1,5153)

I nema drugog izlaza onaj koji se bori za svoj prestiž, taj nije u skladu s vrijednostima kraljevstva Božjega. Među tima nema statusa, nema viših i nižih ljudi, gornjih i donjih, važnih i nevažnih. U kraljevstvu Božjem ne vrijedi: imaš  li nešto, onda vrijediš nešto, ne vrijedi ni ona «u znanju je moć», a niti ona «reci mi s kim si, reći ću ti kakav si». Pa nema nikakve vrijednosti ni biti «vrlo utjecajna osoba».

Nego: u Kraljevstvu nebeskom je svaki čovjek dostojan ljubavi i ljubljen onakav kakav jest. Tko ovo ne može prihvatiti, taj je daleko od kraljevstva Božjega. Recimo razumljivo i jasno: onaj tko ne može prihvatiti da će u kraljevstvu Božjem svi biti jednaki: asocijalni, stranci, crnci, sakati, zatvorenici, ovisnici, susjedi, šefovi, podložnici, djeca, partneri, da će svi biti dobro došli, tko ne može živjeti bez osjećaja rangiranja, taj još nije blizu kraljevstva Božjega - onakvog kakvoga je Isus propovijedao.

A ipak ostaje: Božja poruka, blagovijest je vesela vijest za sve ljude i sve želi osloboditi. Isus nas želi potaknuti da se čuvamo misli o prestižu i bogatstvu, čija se laž sastoji u tome da zamijenimo ono što jesmo s onim što imamo. Isus želi zemaljsku vrijednost prestiža zamijeniti s nebeskom vrijednošću da je svaki čovjek čovjek, da je vrijedan u očima Božjim i da ga od srca ljubi.

Poznate li Kolombina? Kolombin je dvorska luda u jednoj maloj priči Petra Bichsela. On izgleda kao otkupljeni čovjek koji je shvatio ljestvicu vrijednosti kraljevstva Božjega. Na kraljevskom dvoru su živjeli jaki, poznati ljudi. Žene su bile lijepe, a muškarci odvažni. Župnik je bio pobožan, a domaćica vrlo radišna. Samo Kolombin nije bio ni za što. Kad bi mu netko rekao: «Kolombin dođi i bori se sa mnom.», on bi odgovorio: »Slabiji sam od tebe.» Ako ga je netko pitao: « Kolombin, koliko je dva puta sedam?», odgovorio bi:  «Ja sam gluplji od tebe». Ako mu se reklo: «Ufaš se skočiti preko potoka?», dgovorio bi: »Ne ufam se.» I kad je kralj htio znati: »Kolombin, što želiš postati?«, odgovorio je: «Ne želim ništa, ja sam Kolombin.»