3. Vazmena nedjelja – C 2013.

Homiletsko razmišljanje o biblijskim tekstovima

Prvo čitanje (Dj 5, 27b - 32; 40 b-41)
Središnja misao teksta 3. vazmene nedjelje  je nasljedovanje Uskrslog koji poziva. U  kontaktu s Uskrslim učenici uče razumjeti o čemu se radi ako ga se želi nasljedovati. Ovdje se radi o tome da oni moraju učiniti svojim ono što su vidjeli i čuli.
Ovo angažirano, življeno svjedočanstvo dovodi apostole pred Veliko vijeće. Opisani postupak ima sasvim službeni karakter, prema tome i povijesnu osnovu. Hapšenja članova prve zajednice su postojala, jer su veliki svećenik i Veliko vijeće  bili čuvari izraelske vjere i ćudoređa pa nisu mogli trpjeti ono što se govorilo u hramskim predvorjima, a posebno jer su bili prozivani zbog hapšenja i ubojstva Uskrsloga. Ovo je posebno uočljivo kad Veliki svećenik apostolima, u 28. retku, predbacuje da žele Božju osvetu za Isusove neprijatelje. Prema tome, apostoli nisu prekršili  samo policijsku zabranu govora (Dj 4, 18), nego ih se sumnjiči da su proklinjali najviše vlasti kao „ubojice i razbojnike". Apostoli ne žele opovrći ove dvije optužbe, nego žele posvjedočiti za Krista, kojemu se treba pokoravati više nego ljudima (2, 29 b), jer on je Bog Izraelov (r. 31) Smrt Isusova je bila samo preduvjet za to. Veliko vijeće je krivac Isusovog uhićenja i ubojstva, to potvrđuju i apostoli, a s druge strane nije podignuta optužba za laž.  Apostoli su svjedoci ovog spasenja,  isto tako i zajednica koja je nastala djelovanjem Duha Svetoga (r.32). Predviđeni liturgijski tekst ne govori o posljedicama ovog govora. Svjedočanstvo za Krista je dovelo do bjesnila Velikog vijeća  (i zaključe ubiti apostole).  Takozvana „smrt pravde" je spriječena nastupom  rabi Gamaliela (r. 34-39). Apostoli su bili kažnjeni zbog kršenja policijske zabrane govora (Dj 4,17)  i prihvatili su kaznu bičevanja kao sjedinjenje s Kristovim patnjama (r.41). No, zabranu govora oni ne mogu obdržati. Blagovijest koju trebaju navijestiti ne dopušta da odstupe pa ni zbog policijskih zabrana i progona. Vjera u Uskrslog traži javnost. Ono što apostoli znaju, trebaju propovijedati i Petar kaže da u nijednom drugom imenu, osim od Boga proslavljenom Isusu, nema spasenja (Dj ap 4, 10. Ovo Evanđelje (prvi put se upotrebljava riječ euangelizo u 5,42) se ne može ničim zaustaviti.

Drugo čitanje (Otkr 5,11-14)

Predloženi tekst iz Otkrivenja  zahvaća u poruku apostola pred najvišim sudištem i vodi ih dalje. Ona ukazuje na Isusa Krista, jedinog i konačnog, koji je ispunio Božji plan za svijet svojom mukom i smrću, a kojega je Bog podigao i tako ga uvodi u konačni plan Božjeg vladanja.  Time ljudska povijest ulazi u konačnu fazu. I ovdje nas pisac uvodi u sudjelovanje u vijeću. No, to sada nije sud nad Isusovim učenicima, nego nebesko prijestolje na kojem Janje prima tajanstvenu knjigu s Božjim planom za čovječanstvo i kojega se hvali i slavi kao Gospodara nad cijelom ljudskom poviješću. Slava starješina na prijestolju iz prijašnjih redaka (Otkr 5,9-10) proširuje se na slavu cjelokupnog kozmosa (nebo, zemlja, podzemlje i more). Ovdje svi priznaju Isusa, Krista i Gospodina. Od njega samoga dolazi spasenje. On poziva ljude svih vremena  u svoju službu da se na svijetu ostvari Božje kraljevstvo.  Oni koji slijede Jaganjca će sudjelovati u kraljevstvu Kristovu. Ono što su, u prvom tekstu, apostoli naviještali, sada je postalo izvorom spasenja za cijeli svijet.

Evanđelje
Tekst evanđelja je iz zaključnog,  dodanog poglavlja Ivanova evanđelja i vodi k središnjem pitanju
poslanja i zadaće onih koji slijede Isusa. Ponekad nastaju sasvim nove slike, ponekad potpuno tajanstvene i
postaju vidljive nove misli uz ovo pitanje, a to je prisutnost Uskrsloga među učenicima. Oni su dobili pouku  nakon vlastitog, neuspjelog pokušaja ribolova. Na tajanstven način dopuštaju da ih vodi, iako ga najprije nisu prepoznali (21, 4-6) i doživljavaju mnogo bolji uspjeh ribolova u osvit zore, što je bilo protivno svakoj dotadašnjoj praksi. Oni su mu vjerovali i bacili mreže na njegovu zapovijed. Uspjeh je nevjerojatan, mreža im je ispunjena, velikim i malim ribama, simbolična slika onih koji se oduševljavaju propovijedanjem apostola i priključuju se zajednici. Konačno pripovijedanje nas uvodi u scenu - ljubljeni učenik prepoznaje Isusa u strancu (r.7) (U kontrastu prema Petrovoj reakciji  postaje jasno ), Petar je onaj koji žuri k Isusu. Bez dužeg razmišljanja skače u vodu dok drugi učenici dolaze, nešto kasnije, s čamcem i ribom.  (r 8) U kontrastu prema Petrovoj reakciji, postaje jasno da je potrebno ono svagdašnje, manje spektakularno djelovanje, više nego onih koji brzo i spektakularno rade. Jedna druga zgoda je blagovanje na koje Isus poziva. (r.12) i utvrđuje zajedništvo, kojemu i učenici trebaju nešto doprinijeti (ribe od ulovljenih riba), iako su već, i riba i kruh, pristavljeni na žar. Prepuna mreža bi se, u normalnim okolnostima, razderala. No, može se dovući neoštećena, jer Petru, zbog povjerenja u Isusa, rastu neslućene snage. (r.12) U razgovoru koji slijedi, između Isusa i Petra, Petar se postavlja za „glavu", za „pastira" za vrijeme kad pravi pastir, Krist, više neće biti, vidljivo, sa svojim stadom.  Upravo on, koji u analogiji s trostrukim zatajenjem  (Iv 18, 5-27), tri puta izjavljuje svoju ljubav prema Isusu. S  Petrom izlazi dobro. Isus mu je oprostio. To ohrabruje i čitatelje ovog mjesta. Za novu zadaću je jedini preduvjet ljubav prema Isusu, ljubav koja ima posljedice. U posljednjoj slici  Isus predskazuje Petru kako će biti dalje.  Širenje ruku i sve druge izreke (r.18) ukazuju na smrt na križu. Petar će nasljedovati Isusa do u smrt. Ljubav prema Isusu koju Petar pokazuje u redcima ispred, neće ga više nikada napuštati. Ona mu daje snagu za neustrašivo svjedočanstvo pred Velikim vijećem (1. čitanje) i daje mu snage da, do posljednjeg daha, dijeli Isusovu sudbinu.

Misno slavlje
Pozdrav: Gospodin koji našu sudbinu okreće na dobro, neka bude sa svima vama.
Uvod: Krist nam objavljuje da je Bog ljubav i ujedno nas uči da je novi zakon ljubavi temeljni zakon po kojemu čovjek može doći do potpunog ispunjenja, a tako i do potpune promjene svijeta. Onima, dakle, koji vjeruju u božansku ljubav daje sigurnost da pokušaj ostvarenja potpunog bratstva i sestrinstva nije nešto uzaludno (Gaudium et spes  br.38).
Trebamo, nutarnje, biti potpuno tihi u i upitati se vjerujemo li mi u preobražavajuću ljubav Božju.
Gospodine, ti znaš sve, ti znaš da te ljubim. Tako oprosti sve naše neljubaznosti i ispuni sve praznine. Daj da čistim srcem slavimo ovu svetu Misu.
Molitva vjernika:
Puni ljubavi i pouzdanja prinesimo Uskrslomu naše molitve i prošnje:

Za krštene, da usprkos svim prividnim uzaludnostima, donesu u svijet svjedočanstvo za Uskrsloga, molimo te.  Za one koji su u životu malodušni i očajni, za sve ogorčene i ojađene, da po vjeri u uskrsnuće dožive nešto od čudesa svakodnevnice, molimo te
Za sve oni koji rade i djeluju u Crkvi, da ne budu uzaludni njihovi napori i brige, molimo te
Da svi skupa nastojimo biti ljudi uskrsne radosti, molimo te
Za naše pokojne, uvedi ih u vječnu slavu uskrsnuća, molimo te

Gospodine Isuse Kriste, ti si početak, u kome sve počima, ti si cilj prema kojemu nas sve vodi. Slavimo i častimo tvoju prisutnost koja sve nosi. Amen


Meditacija
On pjeva
i ulazi u nas,
po kruhu i vinu
i donosi nebeske korove.
Jer si ti njihova slava,
ti jedini,
Isuse Kriste.

Ti si
moć i slava Očeva,
Jaganjče Božji,
Aleluja.
Ti oduzimaš nijemost
svijeta.
Sad on pjeva i slavi,
jer nas prožima, Gospodine,
tvoja slava, tvoj Duh: Aleluja
Silja Walter: kommunion-Psalter

Propovijedi:
1.
Iv 21, 1-14
"Idem ribariti" - reče Petar i drugi učenici idu s njim. A što drugo treba i činiti? Uskrs je prošao, sad je njima (i nama) nadošla svagdašnjica. Oni idu ribariti: onamo odakle su i krenuli, nazad u svoje navike. Mi idemo opet na posao, u školu, u polje. Svatko ribari opet u moru svoje svagdašnjice... poput učenika
I tako (glasi tekst) te noći nisu ulovili ništa. Prazne ruke, doživljaj uzaludnog. Za ništa se trudili. Uzaludno muku mučili! Tko to ne pozna? To je svagdašnjica. I onda kao i danas. A onda pitanje: Imate li što za jelo? Imate li vi nešto što čovjeka može zasititi, nešto od čega se može živjeti? Ipak ste radili cijele noći, a možete li od toga živjeti? Možeš li i ti živjeti od onoga što sam (sebe) produciraš? Od volje da nešto imaš i da nešto stvoriš?
Imate li što za jelo, to je pitanje nama, da li mi imamo nešto od čega možemo živjeti, stvarno živjeti, ono što hrani naše najdublje želje. Oni odgovore: nemamo. Nemamo ništa: prazne, siromašne ruke, gladni želuci, čeznutljiva srca. Sami od sebe nemamo ništa. Ništa što bi zasitilo našu glad. Ništa što bi obasjalo našu tamu. Ništa, što bi ispunilo našu prazninu. On pak reče: Bacite mreže. Dakle idite još jednom raditi. Idite ponovo u uzaludnost, idite ponovo u neuspjeh. - Pođite po mojoj riječi. A tada se događa čudo u punini. Iz uzaludnosti postaje iskustvo punine i biti ispunjen.
Vrlo utješno evanđelje. Kako je teško s vjerom u svagdanjem životu. "Uzalud smo se trudili," govore roditelji: "naša djeca su tako daleko od vjere." "Toliko smo se mučili" govore dušobrižnici: " a ipak crkve su sve praznije.." iskustvo uzaludnoga (frustra= uzaludan) nas čini malenima, čini da rezigniramo ili padamo u malodušje i očaj. Osjećamo: kako često činimo žalosnu figuru u Crkvi. Sada u Velikom tjednu i za Uskrs crkve su bile pune, ali svagdašnjica? Kako će se dalje razvijati? Kako predati vjeru generaciji iza 2013. godine? Mi se često gubimo u sitnim diskusijama, svađama umjesto da se bavimo ovim velikim pitanjima? Da, teško je s vjerom. Crv je unutra u Crkvi, u zajednici (župi), u meni samome, u našem strahu, u našoj nevjeri.
I upravo tu stoji Isus i poziva: Ne oslanjajte se na sebe same, na svoje programe i koncepte. Hvala Bogu o tome ne ovisi. Radi se o tome da li vi Uskrsloga puštate u svoj život. Dakle, vi ne trebate ništa činiti. Ja ću vam darovati, neočekivano, nezasluženo besplatno. Nema ni jedne slike koja pokazuje Uskrsloga bez njegovih rana. Može li to biti znak da uskrsnuće prožima i prosvjetljuje sve rane. Bol i rane se neće jednostavno maknuti - nestati (uzaludnost našeg života jednostavno ignorirati) nego će, po tajni uskrsnuća, postati izvori svjetla, dobit će novu dimenziju.
Da, Krist nas poziva, nas njegovu zajednicu, nas koji smo često puta u svagdašnjici izgubili krila. On nas poziva da i dalje bude Uskrs u našem životu.
On nas obogaćuje i daruje svojom prisutnošću, koja jača i daje snagu: "Uzmite i jedite."

2.
Najprije su učenici bili oduševljeni Isusom. Išli su za njim, kovali planove za budućnost, željeli su preokrenuti svijet, a s Isusovom smrću je izgledalo da je svemu došao kraj. Ovaj šok je ušao mnogo dublje nego što bi se moglo misliti. Jer čak kad su oni i susreli Uskrslog, vratili su se svom poslu. Sve Gospodinove propovijedi u zadnje tri godine su se zaboravile i povjerenje je izgubljeno.
To pokazuje i uzaludno ribarenje. Ista scena je bila i prije tri godine kad je Isus pozvao svoje apostole. Tu se priča kako su na Isusovu riječ isplovili i vratili se s punim mrežama koje su se kidale. - Sada tri godine kasnije, čini se da Isus mora početi sve iz početka. Zar je bilo sve uzalud?
Ovo pitanje "Zar je sve bilo uzalud?" postavlja se često i u našem životu. Malo će tko izmaći iskustvu
neuspjeha: planovi koji se nisu mogli ostvariti, prijateljstva, veze, brakovi koji se lome, roditelji koji više ne razumiju svoju djecu... pa ponekad i mi mislimo: zar ne bismo trebali i mi negdje iz početka, zašto sam uopće to započeo?
To je vrijedilo i za Isusa. Sve je moglo biti. Poslanje je izgledalo propalim, apostoli se vratili starom zanimanju i nas kršćana ne bi bilo nikada.
Ipak Isus ne počima iz početka. On pozna svoje učenike, zna što im je duboko u srcima, što leži zakopano i što je možda srušeno. I on pozna sredstvo koje će im vratiti dah, novu životnu hrabrost da se otvore i bolje znaju ili da slome privid.
To su jednostavni Isusovi pokreti koji donose takvo stanje. Tamo u vrtu, uz prazan grob, susreće on Mariju Magdalenu i izgovara samo jednu riječ: Marijo! Ta riječ u njoj pokreće sve iznova i čini da odzvanja sve što je bilo zašutjelo. Apostolima koji su se od straha zatvorili, dvojici učenika na putu u Emaus, apostolima koji su išli ribariti vraća dah s dvije sasvim male geste.
Najljepše se uočava kako Isus slomljene ljude opet vraća. Ne pita Petra tri puta: "Zašto si me zatajio?" Što je bilo, prošlo je. Isus ne govori o pogrešci, o lutanju. To je prošlo, završeno. Isus okreće pogled prema naprijed i pita, tri puta, svog dragog Petra: "Ljubiš li me?" Ljubav je, konačno, ono što će nam vratiti dah. Ništa drugo nije darovao ni Mariji kad ju je pozvao po imenu: Marijo!
Ništa drugo nije darovao učenicima na putu u Emaus kad je s njima slavio euharistiju. Ništa drugo nije mislio kad im je dao svoj mir: Moja ljubav neka bude s vama. Neka ona djeluje u vama. Ona će učiniti da sve zaboravite, darovat će vam novi život, novu snagu da se uspravite, da opet krenete.
Kršćanska poruka je: susret s Uskrslim - baš ondje gdje mi dalje ne znamo - gdje sve izgleda gotovo!
Uskrsna vjera nije ženama, ni učenicima pala u krilo: oni su trebali prevladati mnoge sumnje i predrasude. Pomogao im je sam Isus. Ne tako što je išao ispred njih, nego time što je svojom naklonošću izliječio rane. A za to je trebalo vremena. To se ne može dogoditi od danas do sutra. To Isus zna, zato neće ni nas, na kraju života, pitati koliko smo učinili, kako smo se brzo postavili na noge, nego samo:" Ljubiš li me!"

3.
Jeste li nekada čuli za Božju pedagogiju? Suprotno od svih drugih slika božanstva, gdje su bogovi vladajući despoti koji su ljude stvorili samo da bi im služili, mi imamo Boga koji se, zbog nas i s nama, želi veseliti. I zato on nije nikakav diktator, nego on se, na jedan vrlo pedagoški način - ili da ostanemo u uobičajenom religioznom govoru, za nas brine s puno ljubavi. Zato je prikladno da ga zovemo Otac.
Cilj njegove pedagogije je spasenje ljudi, što ne znači ništa drugo, nego želja da ljude dovede natrag, gdje bi našli svoje ispunjenje: da se u Bogu radujemo zbog njegove veličine, dobrote, ljepote i zajedno s njim okupimo i sve druge ljude koje je stvorio za radost i koje ljubi.
To je cilj kojega bi svatko želio postići, kojega, po mom mišljenju, u biti svaki čovjek traži. Na žalost, postoje uvijek i neke odgojiteljske mjere koje su potrebne da bi smo došli do tog cilja. Tu smo mi, kao i brojna djeca i mladi, koji točno znamo što je loše za nas - a ipak to činimo - i pri tom se izgovaramo da je sve to dobro i korisno.
Iako bismo, mnogi, u takvim situacijama izgubili strpljivost, pokazuje se Božja veličina u svoj strpljivoj pedagogiji: On pokazuje ljudima put koji vodi spasenju  - prije svega tako da je sam išao ispred. Ne prisiljava nikoga, ne određuje propise, niti postavlja kazne. On samo poziva, kako to stoji u današnjem evanđelju.
«Baci mrežu na desnu stranu čamca - i ulovit ćete.» To nije zapovijed, nego obećanje, poput onoga: «Ako budete čuvali moje zapovijedi, ostajem u vama i vi u meni.» Svatko je slobodan hoće li se, na ovaj način, priključiti ili ne. Nikoga se ne prisiljava. Tko ne želi baciti mreže,  taj ne treba ništa činiti. Ali taj neće ni imati veliki ulov.
Mnogi gledaju Crkvu kao izdajicu ove specijalne Božje pedagogije i papu, velikog apostola morala, kao nadizdajicu. «Kako može papa ovo ili ono zabraniti?»
Oprostite, papa vama ne može ništa zabraniti. I to ne čini. Tko je samo jednom pogledao u govore i pisma pape, taj zna da mu ništa nije stranije nego ljude učiniti robovima. On ne piše zapovijedi. Pokažite mi samo jedan dokument gdje on nekome nešto naređuje.
Njegova zadaća, kao i zadaća svih kršćana je da daju svjedočanstvo za put koji vodi prema cilju. K tome pripada da se označe i stranputice, da opominjemo ako se pojavi opasnost. To je zadaća pape, biskupa, svećenika,  - ali i naša zadaća. Mi ne možemo nikome ništa zabraniti, niti možemo ikoga zadržati da ne ide stranputicom.
Ljudi su slobodni da slijede način života kojega oni smatraju ispravnim. Svaki čovjek je slobodan uključiti se u Katoličku Crkvu ako u njoj otkrije put spasenja. Nitko od vas ovdje nije prisiljen ostati u Katoličkoj Crkvi. Tko ne želi baciti svoje mreže, ne treba ništa činiti. Ali napomene da onda ne možemo očekivati bogati ulov, nisu samo dozvoljene, nego su čak i naša zadaća. Tko pozna put k životu, a prešuti ga, sliči onomu koji u pustinji zna gdje je oaza, ali je žednome ne pokaže.
Moralna teologija i vjera su nešto pozitivno, oni pokazuju na put koji vodi k cilju, pa i onda kad drugi odbacuju taj put. Božanskoj pedagogiji spada svakako da mi tim putem idemo - pa i onda kad taj put ne izgleda tako jednostavan.

4.
Nada i povjerenje određuju svaki novi dan
A u jutro stajao je Isus na obali. Učenici, pak, nisu znali da je to Isus. A on im reče:» Dječice, imate li što za jelo? Oni odgovoriše: Ne. On im reče: Bacite mrežu s desne strane broda i uhvatit će te. I baciše mrežu i ne mogaše je izvući od mnoštva riba. Tada reče učenik kojega je Isus ljubio, Petru: Gospodin je!»  (Iv 21,4-7)
Uskrsni izvještaji nisu nikakva dokumentacija kao npr. televizijski dnevnici ili vijesti na radiju. Zato je potrebno rastumačiti slike kojima prve zajednice govore o svojem doživljaju uskrsne vjere. Pitanje koje nas može voditi glasi: »Što su mislili učenici kad su nam ispripovjedili ovo o svom iskustvu s uskrslim Gospodinom? Sada vam želim samo pojasniti nekoliko misli koje su mi ovih dana došle.
U uskrsnom izvještaju kojega ste malo prije čuli govori se:  «U jutro je stajao Isus na obali, a učenici nisu znali da je to Isus.» Na ovu napomenu dolaze mi na pamet i drugi uskrsni izvještaji, povezano s govorom o «jutru». Tako čitamo u Matejevu evanđelju: «A po suboti, rano u jutro, prvog dana u tjednu, dođoše Marija Magdalena i druga Marija na grob da vide...» (Mt 28,1) Kod evanđelista Marka se govori: «Prvog dana u sedmici, rano u jutro dođoše žene na grob.»( Mk 16,2) Slično govori i Luka: «Rano u jutro dođoše žene na grob» (Lk 24,1) Ovo isto se nalazi i kod Ivana (usp 20,1).
Jasno da se ovo može shvatiti i kao čisto vremenski, no ipak se pitam ne krije li se, iza ovih naznaka, i neka vlastita uskrsna tajna? Značenje bi moglo biti: «Noć, tama, strah i razočaranje nad Isusovom smrću su prošlost. Sada će biti sjajnije. Sunce se opet diže, a s njim i novo svjetlo. Nada i povjerenje određuju svaki novi dan."
Promatrajmo učenike o kojima smo čuli: odrasli su na Genezaretskom jezeru. Tu ih je Gospodin pozvao s njihovog posla. Odavde su ga slijedili, jer su u njegovu pozivu čuli nešto novo. Zbog ove novosti oni su ostavili sve. A onda je nastalo sve drukčije. Puni straha su gledali kako se lome sve njihove nade. Umirući je visio na križu, onaj kome su potpuno vjerovali. Iznenada su im srca bila prazna i sagorjela. Što sada činiti? I pošli su nazad na Genezaretsko jezero. Petar je govorio: »Ovdje je sve završeno. Počinjem opet ondje, gdje nas je on odveo. Idem ribariti.» I drugi su potvrđivali : «I mi idemo s tobom.» Ipak su trebali doživjeti: Put nazad vodi jednom novom početku. Njihove mreže ostaju prazne. Može li biti gore? Prazne ruke, prazne mreže, prazno srce!
I onda, on iznenada stoji na obali. Ivan piše:: «Bilo je već jutro» Na njegovu riječ baciše mrežu s desnu stranu broda i nisu je mogli izvući, toliko je bilo riba. Što ovdje vidimo?  Njegova riječ ih izvlači iz obeshrabrenosti, u njegovoj prisutnosti doživljavaju puninu. To je simbol koji razjašnjava što se može dogoditi svakom pojedincu. Kako često stojimo, i mi danas, kao oni ljudi iz Galileje. Na početku doživljavamo elan, zanos, bilo to u braku ili zanimanju ili vjerskom životu. I tada dolazi sasvim drukčije nego smo mi doživjeli. Snage popuštaju, hrabrosti nestaje sve više i više. Pokušavamo opet započeti na nekom ranijem mjestu. Ipak nam ne uspijeva.
Iskustvo uči da ne možemo početi ondje gdje smo prije nekoliko godina prestali. Izgleda mi i kažem sasvim oprezno: Možda je, takvim ljudima, potrebna patnja da bi doživjeli dolazak Boga. Ili drukčije rečeno: ondje gdje čovjek postaje svjestan svoje nemoći, svoje malenkosti, svoje neuspješnosti i potrebe za drugima, tu zahvaća Bog da bi tu prazninu popunio.
Predstavimo si jednom: Petar i drugovi su se opet radovali punim mrežama, stranac ih ponovo šalje na jezero. Zar mu nisu mogli odgovoriti: «Zašto trebamo još jednom isploviti? Znamo što treba činiti da bismo napunili mreže. Naš život bi imao smisla i bez tvog savjeta.» Jesu li, s obzirom na uspjeh, uopće Gospodina prepoznali i ozbiljno prihvatili?  Čini se da se uvijek događa isto: samo onaj tko se osjeća praznim, ovisnim o drugima, može doživjeti prisutnost Božju. Sigurno je potreban ovaj prazni prostor da bi ga prepoznao na obalama našeg života, da bismo njegovu riječ, ne samo čuli, nego i prihvatili kao posljednje spasonosno sidro.
Nemojte me krivo razumjeti. Ne radi se o glorificiranju razočaranja i patnje, nego o iskustvu naše potrebe, naših granica, naših posrtaja. Tko se zadržava samo na svojim pobjedama i hvali svojim uspjesima, tko vjeruje da sve sam može učiniti, tko se smatra tako jakim da ne treba nikakve pomoći odozgo, taj neće susresti Uskrsloga, taj će biti gluh za njegovu riječ. Samo ondje gdje, u vjerničkom povjerenju, idem u susret Uskrslom, ondje ću ga prepoznati i doživjeti njegovu ljubav, samo ondje će, nakon noći, nastupiti novo jutro, drukčije nego što sam to možda ja očekivao, ali svakako novo jutro.
.
5.
1. Učiti od Isusa Krista
Isplati se jednom razmisliti što smo sve naučili od drugih ljudi. Doći ćemo do mnogih stvari - i što smo iskreniji, to ćemo više otkriti. Najprije sam jezik, pa veće i manje sposobnosti kroz život,  sve smo to od drugih naučili. Ako imamo sreće da smo odgojeni u dobroj obitelji ili ako smo rasli s dobrim prijateljima, onda smo mogli naučiti živjeti u dobroti i radosti. Trebamo dodati da pokatkad naučimo i više kroz zastrašujući primjer kojega su nam drugi dali. Možemo biti zahvalni i za to da su nam drugi ljudi povjerili svoje slabosti i naučili smo da se i drugi trebaju boriti i mučiti pa i onda kad se radi o našim roditeljima. Od ljudi učimo ići kroz život. Postoje i gorka iskustva kojima su nas ljudi odveli u zabludu. Put kojim su oni išli nije prohodan i ne vodi k cilju.
Bog nam nije dao neku jednostavnu knjigu «Savjeti za život», nego je pred nama išao jednim putem u čovjeku Isusu iz Nazareta, Kristu da bismo mi - gledajući u njega- mogli ići našim putem kao Božjim putem. To nazivamo «nasljedovanje».  Nasljedovanje Krista. Učenici o kojima nam govori današnje evanđelje su išli tri godine s Isusom i od njega učili kako Bog gleda na svijet, što čini kad susreće ljude.
Taj put je Krista vodio na križ. Učenici - uglavnom muškarci, nisu još uspjeli Isusa nasljedovati. Upravo križ i uskrsnuće su bili za učenike najvažnije, jer su od toga naučili, ne nego vidjeli, da se ne trebamo bojati ako se oslonimo na Boga.

2. Dođite i jedite
U hodanju s Isusom su učenici naučili put Božji. Tek nakon križa i doživljaja uskrsnuća Isus im daje nalog da mu budu svjedoci za ono za što ih želi poslati. Poslije uskrsnuća su učenici vidjeli i naučili što se može shvatiti tek nakon križa. Tako će oni biti svjedoci za Crkvu, o čemu svjedoči evanđelje koje smo čuli.
«Dođite i jedite», to je Isusov poziv učenicima. Bog poziva i hrani. Još odzvanja u našim ušima čitanje iz Vazmene noći: «Svi koji ste žedni dođite na vodu. I vi koji nemate novca dođite...» Bog nas želi darivati  većim i ljepšim, samim sobom - tjelesno.
Ovim prezahtjevnim darom -»uzmite i jedite ovo je tijelo moje - ovo je novi savez...» Bog nas ne prisiljava na neku bajkovitu zemlju gdje trebamo samo zaželjeti pa da nam pečeni komadi lete sami u usta. Evanđelje je znakovito. Isus najprije potiče učenike da još jednom pokušaju ribolov - i što su učenici bili uspješni - ni od toga ne zavisi dar Božji. Ipak je vlastiti ulov bio važan. Bog nam ne želi uzeti svijet iz ruku, on želi samo svijet s nama promijeniti. I on daruje onome tko za njega ima otvorenu ruku sasvim besplatno, milosno.
Mnoštvo riba u mreži je slika Crkve. Bog nas želi uloviti u svoju mrežu. To je mreža njegove ljubavi, to je obećanje njegova saveza, to je poziv za njegov stol po kojemu se on sjedinjuje s ljudima, po kojem mi imamo dioništvo na njegovu božanstvu u koje je uzeta naša ljudska narav.

3. Pričest
U znaku kruha mi se sami sjedinjujemo s Bogom koji nam se daruje. Temeljna jednostavnost kruha, radost koju vino označuje, postat će jasni tek sada, nakon Uskrsa. Isus Krist ostaje prisutan u svijetu i ide putem svojih učenika ovom stvarnošću svoga tijela, svoje krvi, kao hrana svoje Crkve. Zato je svaki koji prima Gospodina, poslan ići svojim putem i biti svjedok za stvarnost i prisutnost Božju. Zato nakon primanja svete pričesti, nakon riječi «Tijelo Kristovo» ne odgovaramo  radosnim «hvala», nego ispovijedalačkim «Amen».
Sve što Crkva u liturgiji slavi i čini treba voditi ovoj tajni: stvarnom susretu s Isusom Kristom: u njegovoj Crkvi, u njegovoj riječi i neposredno, u sakramentu njegova tijela i krvi, svetoj pričesti.
Sve što činim kod suslavljenja ove tajne treba me voditi Kristu. To treba biti jedan priznavalački ispovjedni «amen» za Božju prisutnost. Ako pružim ruku da primim tijelo Kristovo, tada molim «Gospodine ti me stavljaš u svoju ruku» i podsjećam se na ljubav Kristovu, kojom je samoga sebe predao Crkvi. Božanstvo se daje u moje ruke da, tim božanstvom ojačan, priznajem, ispovijedam i naviještam - svojim riječima i svojim životom koliko je neizmjerno nerazumljiva i velika ova božanska, povjerljiva ljubav. Bilo da primam pričest na ruku ili na usta - sve me treba voditi Kristu kojeg primam. Tko prima pričest ustima treba biti ispunjen zahvalnom pobožnošću ovom Bogu, koji želi u meni boraviti i zato me tako brižno hrani i posvećuje.
Tko je primio krštenje uveden je u Božji narod, u Tijelo Kristovo, njegovu Crkvu. Oni koji danas prvi put primaju svetu pričest ili to čine nedjeljno ili svakoga dana, ti se jačaju Tijelom Kristovim - u kruhu - hranom koju nam je on darovao da ga nađemo i da ga slijedimo. Tako evanđelje o čudesnom ribolovu postaje naš putokaz u život u Bogu: Bog nas, po Crkvi, zahvaća mrežom ljubavi, Krist nas hrani svojim tijelom da mi s njime sjedinjeni, u svetosti, nađemo put u život.

6

Drugi udisaj


Priznajem ovo: oduševljen sam sportaš i obožavatelj sporta. Volim raditi prema jednom cilju, iscrpiti se  -  zajedno s drugima. I tu ima igara (svejedno u kojem sportu)  koje izgledaju nepovratno izgubljene: protivnik je nadmoćan, vlastite snage olabavile. A ipak se dogodi, uvijek ponovno, da se igra preokrene - da netko, tako reći, dobije «drugi udisaj»  te se ponovno podigne i bori se.

Da li je bilo sve uzalud?
Na tu sportsku paralelu sam morao misliti, kada sam se pokušao staviti u situaciju ovih učenika na Tiberijadskom jezeru. Oni su bili oduševljeni s Isusom na putu, kovali planove za budućnost, htjeli su promijeniti svijet - ipak s Isusovom smrću izgledalo je da je sve to svršeno. Da - oni su ga susreli kao uskrsloga - ali što su trebali sada još učiniti? Oni su se vratili svojemu poslu. I opis uzaludnog lova riba podsjeća na početak Isusove misije: na početku Lukinog evanđelja (Lk 5, 1-11) se, gotovo istim riječima, govori kako ovi ribari, na Isusovu riječ, još jednom zaploviše i vratiše se s punim mrežama kući. To je bio početak njihovog poslanja. Sada stoje opet na početku - da li je bilo sve uzalud?

Još jednom početi od početka?
Ovo pitanje «Da li je bilo sve uzalud?» - mislim da nam se uvijek ponovno stavlja u našemu životu. Nitko nije pošteđen iskustva neuspjeha: planovi koji se ne daju ostvariti, prijateljstva, veze, brakovi, koji se lome... a ipak mi mislimo: kada bismo ipak još jednom počeli od početka; zašto sam se uopće u to upustio... Mi vidimo prazne mreže i nikakav uspjeh vlastitoga truda.

Nova životna odvažnost - iz susreta s Uskrslim
Na ovoj točki u životu apostola moglo je biti zapravo sve svršeno. Isusova misija bi skrahirala. Apostoli bi opet radili u svojem starom zvanju - a nas kršćana ne bi nikad ni bilo. Ali tu  se nešto dogodilo što je učenicima darivalo «drugi udisaj», novu smjelost; snagu,  podići se i poći usprkos boljem znanju ili protiv svih očevidnosti.
To su zapravo samo nekoliko pripovijesti - ali su to pripovijesti o susretima: Uskrsli Isus susreće apostole, žene, učenike - upravo u vrlo beznadnim situacijama:
-          tamo u vrtu kod praznoga groba: Mariju Magdalenu
-          apostole koji su se zaključali od straha
-          dva učenika koji idu iz Jeruzalema u Emaus
-          apostole koji ribare, čija su mreže prazne
i njegova vijest je jedna poruka koja ulijeva hrabrost i novi udisaj, dariva novi život:
-          «Ne bojte se»
-          «Dođite ovamo, uzmite: jedite - ja sam»
-
Kršćanska poruka - život, snaga i oslobođenje
Za mene je to središnji razlog zašto sam postao svećenikom i sa strašću još  i danas to jesam: jer na prvom mjestu našega vjerovanja stoji poruka nade, oslobođenja, izbavljenja; jer se u prvom planu ne radi o zapovijedima, moralnim propisima i ograđivanju - već o hrabrosti u beznadnosti; o ljubavi u samoći; o snazi u neuspjehu; o životu gdje je sve umrlo.
Isusova riječ je riječ - koja puni prazne mreže - tako glasi u početku Lukinog evanđelja - a  tako glasi i na kraju Ivanovog evanđelja. To je hrana za pravu glad svakoga vremena: za glad bezutješnosti i očaja, za glad za životom i ljubavlju.
Kršćanska poruka je obećanje ovog susreta  s Uskrslim - upravo tamo gdje mi sami ne znamo dalje; gdje sve izgleda dovršeno.

Dvojba vjerovanja je dio puta vjerovanja
Ipak, od početka do danas postoji još u ovim beznadnim situacijama iskustvo apostola: «Ali oni ga ne prepoznaše!» To nije prvi susret po uskrsnuću - a ipak ga nisu prepoznali! Oni ne mogu, još uvijek, vjerovati da Isus zaista živi; oni se bore još s tim vjerovanjem - a upravo ih to čini simpatičnim! Oni se moraju boriti za svoje vjerovanje; oni dvoje; vode brigu za svoj posao koji im je važan - i ne prepoznaju Gospodina.
Vjera u uskrsnuće nije ženama i učenicima pala u krilo; oni su morali prebroditi mnoge dvojbe i ograničenja. Ja to nalazim vrlo utješnim: vjera treba vremena kako bi mogla rasti.

Nasljedovanje se odlučuje po ljubavi
Ali to treba ljude koji druge upozoravaju na ovog Gospodina; treba one koji slijede Isusa. Svršetak današnjeg evanđelja otkriva preduvjete za to, a nisu to, zanimljivo je,  ova pitanja: «Što ti možeš?», «Vjeruješ li ti uopće?» , «Poznaješ li i držiš li zapovijedi?» Ne, Isus pita Petra samo za ono jedno - a to zapravo i tri puta: «Ljubiš li me?» Za ljubav prema sebi, Isus predaje punomoć u njegovo ime govoriti i djelovati!
Spoznaja da moja vjera i moj život - upravo kao svećenika - nisu  izgrađeni na mojemu uspjehu, već na njegovoj ljubavi prema meni i na mojoj ljubavi prema njemu - upravo ova spoznaja daje mi također za moj život i moj dušobrižnički trud, uvijek ponovno, «drugi udisaj»; i to mi je stalna opomena da se uspravim za susret s Uskrslim koji će me samo za jedno pitati: Petre, ljubiš li me?
Johann Pock, prevela Katica Kiš preuzeto iz Predigtforum der Redemptoristen