Petak muke i smrti Gospodinove (Veliki petak)

Razmišljanje uz «Slavljenje muke i smrti Isusove»

a)      Tri vazmena dana muke, smrti i uskrsnuća Isusova čine vrhunac Crkvene godine.

b)      Ono što Gospodinova zajednica slavi, svake nedjelje u svetoj misi, u ova tri dana će se svečano odvijati. Zato se preporuča  da se veliki tjedan iskoristi za pripravu vazmenih slavlja, čiji smisao nije dovoljno dopro do svijesti vjernika. Mnogi se zadovoljavaju sa slavljenjem liturgije na uskrsno jutro i tako propuštaju bogat liturgijski susret s Bogom. Bilo bi neoprostivo ako bi neki svećenik bio prisiljen trčati od službe Božje do službe Božje  samo zato da bi svaka župa bila  «opskrbljena». Mudro i pravovremeno planiranje, buđenje razumijevanja u tim župama, sudjelovanje školovanih laika poslužit će mirnom i dostojanstvenom slavljenju  liturgije tih velikih i svetih dana. Upravo na Veliki petak je moguće angažirati i pojedine laike (čitače, vjeroučitelje, orguljaše, kantore), jer toga dana, prema staroj Crkvenoj tradiciji, nije slavljena Euharistija. Ne može se slaviti Uskrs u nutarnjem stresu, žurbi.  Sve treba potrebno vrijeme koje se ne smije koristiti ni u  bespotrebno produžavanje.

c)       «Različitost» liturgije svetih triju dana postavlja pred liturgijskog vođu i liturgijski krug, posebne zahtjeve. Uskrs treba temeljito i solidno pripremiti. Posjetitelji bogoslužja doživljavaju jedinstvenost određenih liturgijskih čina: pranje nogu, poklon križu ili službu svjetla. Zato se preporuča službu pratiti kratkim komentarima, tako da posjetitelj doživljava tok liturgije i kako će se ponašati kod slavljenja. Time se drži ključ za tumačenje znakova u pojedinim činima koje moderan čovjek više, tako lako, ne shvaća.

d)      S vremena na vrijeme pojavljuje se diskusija o teološkom smislu primanja pričesti na Veliki petak. Prema staroj tradiciji Crkve, od najstarijih vremena, nije se slavila sveta Misa, ali je u obnovljenoj liturgiji Velikog petka uvedena pričest. To budi dojam - tako misle neki svećenici i sudionici slavlja, kao da bi trebalo  «manje vrijednoj» službi riječi i klanjanja križu dodati i jedan euharistijski element. Liturgijska reforma nam je svagdanju pričest, kao vrhunac misnog slavlja, darovala kao dar. - a sada dijelimo vrhunac (pričest) od njegovog slavlja. Naše ponovno zadobiveno razumijevanje cjelovite Euharistije se time dovodi u pitanje. Pretvorba - transupstancijacija - se događa zbog zajedništva. Zato plediram da se odustane od trećeg dijela liturgije Velikog petka. Krist je prisutan u svojoj riječi i govori svom narodu kad god se naviješta u bogoslužju (Konstitucija o svetoj liturgiji 7). Upravo bismo na Veliki petak trebali uzeti ozbiljno ovu riječ Koncila, kod ovako bogate Službe riječi. A Veliki petak je dan strogoga posta i nemrsa, pa bi odricanje od pričesti bilo blizu tog smisla i euharistijskog posta. Zajednica se odriče primanja Tijela Kristova da bi ga, s puno čežnje i radosti, primila u slavljenju uskrsne noći.

e)       Sasvim sigurno mogu posvjedočiti kako se mladi vole angažirati u slavljenju ovih blagdana. Jedna priprava svakako će pomoći da se mladi, a s njima i cijela zajednica nutarnje, duhovno obogate.

Pred početak slavlja, komentator uvodi zajednicu u liturgiju ovoga dana

Tumač: Zemaljski život Isusov je doživio svoj svršetak na Veliki petak, smrću na križu. Danas smo se sabrali da promišljamo o njegovoj muci i smrti, ali i da to u sebi, na otajstven način, doživimo. Kao kršćani vjerujemo i ispovijedamo da smrt nema zadnju riječ, nego slavno i pobjedničko uskrsnuće od mrtvih, na kojemu zahvaljujemo našem Gospodinu Isusu Kristu. Isus je na sebe uzeo smrt i smrt svih ljudi, svih vremena i time odnio otrovnu bodlju smrti. Zato odvažno kreće na Golgotu, iako su ga težina

križa i napuštenost od Boga pritiskali na zemlju. Sve je izdržao i u poslušnosti Ocu izrekao posljednji da njegovoj volji. Nagnuo je na križu svoju glavu i predao Ocu svoj život da mi  možemo uzdići svoju glavu i živjeti kod Oca nebeskoga.

U bogoslužju ćemo najprije susresti Krista u njegovoj riječi Svetoga pisma. U oba čitanja i u muci po Ivanu.

Potom ćemo, u Velikoj molitvi iznijeti Bogu potrebe Crkve i svijeta.

Tada će nas susresti uhvaćeni i izranjeni  Isus u znaku križa, koji nam postaje znakom spasenja. Zato ćemo se, u ovom bogoslužju, doći i pokloniti križu.

Konačno, po svetoj pričesti, imat ćemo dijela na milosti Božjoj koju nam je zadobio Isus svojom smrću na križu. (Što slijedi, reći ondje gdje se održava procesija Velikog petka)

Na kraju slijedi i naše uobičajeno poštovanje Isusu Kristu, za nas, umrlom i uskrslom koji sada živi kod Oca i s nama slavi ovu službu Božju.

Obred ovog bogoslužja započinje drugačije nego obično. Svećenik, u znak svoje smrtnosti i grješnosti,  kao i smrtnosti i grješnosti svih nas, baca se na pod pred licem Božjim. Ovaj način klanjanja se zove prostracija. Nekada je bila češće u liturgiji, a danas je ostala samo na posvećenju đakona, svećenika i biskupa, kao i na svečanom zavjetovanju redovnica stroge klauzure. Priznajmo pred Bogom svoju grešnost i otvorimo naše duše i srca Bogu.

Prije klanjanja križu

Križ se u starini pokrivao da bude zakriljen očima vjernika i na taj način se pokaže i post očiju, da u nama poraste nutarnja želja za gledanjem križa.

Osim toga, pred Gluhu nedjelju se nekada križ u Rimu pokrivao, jer je bio ukrašen zlatom i srebrom, pa su govorili: nije dobro da gledamo križ u vrijeme muke ukrašen zlatom i srebrom. Ponovno su ga izlagali na štovanje na Veliki petak. Taj običaj je ostao do danas. Inače, obredi Velikog petka potječu od najstarijih vremena i doživjeli su vrlo malo promjena. Svećenik će sada, postupno, otkrivati križ, a mi ćemo se okrenuti prema križu. Kad pjevači otpjevaju: Dođite poklonimo se, onda se i mi poklonimo prema križu. Na kraju ćemo doći i na uobičajeni način  se pokloniti Isusovu križu.

Propovijed:

1.

Martyria - mučeništvo - svjedočenje vjere

Drugi dio vjerskog života - uz bratsku ljubav i liturgiju je - martyria - mučeništvo. Riječ «mučenici» označava ljude koji su dali svoj život za vjeru. Često se, umjesto riječi «mučenik», upotrebljava riječ «svjedočanstvo krvi» što ovdje i ovoga časa bolje odgovara.

Mučenici su «svjedoci», ljudi koji svoju vjeru «pokazuju» - pa i onda kad to poneke košta, možda čak i života.

Možda ste i sami ponekad rekli rečenicu ili ste je čuli: «Ja nisam rođen za mučenika!»  Sada je ta rečenica razumljiva, tko želi napustiti svoj život! Ali ako to kršćanin govori i tako stvarno misli, onda to znači napuštanje kršćanske vjere. Jer onome biti kršćanin, spada i biti svjedok, pokazivati vlastitu vjeru (pa i ako puno košta), isto tako kao i ljubav prema bližnjemu i molitva.

Ne mogu reći: «Ja sam kršćanin, ali zar to trebam i pokazati? To ću radije učiniti privatno. Biti privatno kršćanin je protivnost u sebi.

Lijek koji ne pokazuje djelovanje ne koristi ništa. To može biti samo uputstvo koje se prilaže lijeku.  Vjera koju «imamo» kao što imamo nacionalnost ili  štednu knjižicu - je mrtva. Vjera koja ne pokazuje djelovanja može, dugo, biti samo vjeroispovijest.

Na mostovima autoceste, na kućnim zidovima ili dugačkim sivim zidovima vidimo natpis: «Volim te», a onda nečije ime. Tko je zaljubljen, taj to ne može zadržati za sebe. Ljubav koju se zadržava za sebe, koja se ne pokazuje nikome i sakriva se, bolesna je i sasvim sigurno vrlo brzo umire.

Kada ćemo početi pisati našu ljubav prema Bogu na mostovima autocesta? Kad ćemo biti spremni cijelom svijetu pokazati da imamo jednoga Boga, koji je za nas dao život? Vjeru koja ima za sadržaj ljubav prema Bogu se ne može zadržati za sebe - ili će ta vjera postati, vrlo brzo, bolesna i umrijet će.

Koliko ima ljudi koji misle da su katolici ili kršćani koji pripadaju nekoj drugoj kršćanskoj Crkvi - a koji već godinama nisu  ni s kim razgovarali o vjeri, a niti im nije, ni na kraj pameti, imati imalo povjerenja u Boga? Koliki od nas koji sada ovdje sjede (uključujući i mene) nismo kadri razgovarati o toj našoj radosti povjerenja u Boga?

Svjedočanstvo vjere je uvijek martyrium - mučeništvo. Mi se možemo prikazati kao sasvim normalni ljudi, koji ne bježe ako je nešto za doživjeti - pa k tome i dobri katolici, nešto poput nekog dopunskog programa, besplatno, bez ikakve cijene. No, tada ćemo brzo ustanoviti da smo pri tome ostali i bez Boga.

Nema svjedočenja vjere bez mučeništva. Sveti Augustin je davno rekao: „Nitko ne može reći: ne mogu biti mučenik, jer više nema progona vjere. Riječ sv. Pavla se ne može obesnažiti, jer on kaže:» Svi koji žele živjeti u Kristu pobožno, trpjet će progone.» Svi, kaže on i ne isključuje nikoga. Želiš li isprobati istinitost njegovih riječi, samo počni pobožno u Kristu živjeti, onda ćeš vidjeti da je govorio istinu.

No, svjedočenje vjere se ne mora sastojati u riječima - netko tko je zaljubljen, pokazuje naizvan ono što se nalazi u njegovoj duši. I on će svoj život promijeniti, jer postoji jedno novo središte u njegovim riječima i djelima.

I mučenici nisu svjedočili samo riječima, nego životom i spremnošću da svoj život zamijene za jedan veliki poklon. Ali tada je potrebno jedno prilagođavanje, kao i kod ljubavi prema bližnjemu - prilagođavanje načina mišljenja i djelovanja. Vjerom dobivamo novo središte života. Prema tome se i izgrađuje naše razmišljanje i naše djelovanje. Stvari koje se, u ovome svijetu, pokazuju kao besmislene, daju novo nutarnje svjetlo:  post, odricanje baš na Veliki petak, kao radost zbog oproštenja u ispovijedi, slavljenje i posvećenje nedjelje, održavanje i sklapanje kršćanskog braka,  molitva u kući uoči sprovoda, postavljanje križa na vidnom mjestu u kući ....a tko bi tek križ postavio na dvorištu.

Mi, koji se trudimo uzvratiti na Božju ljubav znamo da je vrlo teško, zbog vjere, dati se raspeti na križ, ali bismo trebali biti to spremni učiniti onako radosno kako je to Isus učinio. Jer u križu je nada, u križu je život, u križu je spasenje, jer su križevi Božji grafiti na našim  zidovima, mostovima, kućama koji govore: «Gledajte, kako nas Bog ljubi..!»