Poveznice za liturgiju i naviještanje:

 Ulazna pjesma glasi: „Gaudete" „Radujte se" (uvijek u Gospodinu) i zato se ova treća nedjelja došašća zove  Gaudete. Došašće se opisuje kao  „vrijeme darivanja i radosnog čekanja."

Tema ovog bogoslužja je radost  koja izlazi iz toga da je Bog naše središte i da ćemo, uskoro, s drugim ljudima moći slaviti blagdan dolaska Sina Božjega među ljude. Dok su zborne molitve obiju prethodnih nedjelja imale pred očima  dolazak Kristov na kraju povijesti, današnja zborna i popričesna molitva jasno upućuju na rođenje Kristovo. Možda vam nije poznato da se riječ radost, radovanje, radovati se nalazi u Bibliji na preko 300 mjesta.  

 Tumačenje teksta

 a)      Sef 3,14-17

 Jeruzalemski prorok Sefanija (= Jahve osigurava) potječe iz doba kraljevstva malodobnog kralja Jošije (7.st. pr.Kr). Ravnodušnost i nasilje njegovih suvremenika -prije svega, vladajuće klike prijeti Jeruzalemu, cijeloj Judeji i svim okolnim narodima prijeti sveopćim kaznenim sudom Božjim čiji cilj će biti stvoriti „ponizni i siromašni narod" (usp. 3,12 i  blaženstva na gori: Mt 5,3-12  i Lk 6,20-22).

Onda će biti za oboje, za Boga i za sveti ostatak, svaka prigoda za slavlje i veliku radost.  Izrael može slaviti, jer se Bog sam raduje zbog toga što će on biti kralj u Izraelovoj sredini. Jer Bog drži svoju vjernost prema narodu i kroz sud i obnavlja svoju ljubav,  ne treba se bojati ni tuđe vladavine, niti unutarnjeg nemira.. I nema mjesta za strah i obeshrabrenost koja ga trga iz ove, dobrotvorne radosti.

Trostruki poziv na radost, na početku ovog čitanja, nalazimo i kod Izaije (12, 1-6).

 b)      Fil 4,4-7

 Motiv radosti u Bogu i zbog Boga  zahvaća i produbljuje današnje novozavjetno čitanje. Pavao opominje zajednicu u Filipima da se uvijek raduju, neovisno o vanjskim okolnostima i raspoloženju. I ponovo je to radost „u Gospodinu"  i ima, sasvim razumljivo, svoje posljedice. Jer je ljudima darovana Božja dobrota, onda ni oni ne bi smjeli biti drukčiji nego dobri i to prema svakome. 

Poticaj za takvo držanje se još jednom navodi: Ono što Pavao formulira  kao „Gospodin je blizu", može se shvatiti i u starozavjetnom smislu kao „Gospodin je u vašoj sredini".  Blizina Božja, bilo da se shvaća  kao vremensko očekivanje ili  duhovna prisutnost, posreduje nadu  i radost.

I opomena koja slijedi, za ni što se ne brinuti je vrlo usko povezana s radošću. Kako se netko zabrinut, znači konačno koji je okrenut prema samome sebi i svojim mogućnostima, može doista veseliti?  Pavao ukazuje na prozbenu molitvu u kojoj - opet i uvijek - svoj teret može prepustiti Gospodinu. Temelj svake molitve treba biti zahvaljivanje, jer ono donosi veće priznavanje Božje moći i Božji pogled na stvarnost, bez obzira na ispunjavanje ljudskih želja.

            Jasnije od Sefanije (u 3,13) Pavao govori onima koji na ovaj način bezbrižno i radosno žive, da na tom daru zahvaljuju Isusu svim srcem, dušom i razumom.

c)      Lk 3,10-18

Prvi dio (rr 10-14) evanđeoskog odlomka, koji spada u „Lukino posebno blago", takozvana  moralna propovijed, pokazuje Ivana kao kršćanskog propovjednika pokore, koja traži od kršćanskih zajednica da život provode u konkretnom ponašanju: dijeliti, biti iskren,  poštovati ljude. Ništa izvanredno, samo ono što je tu, pri ruci.  Tako trebaju - u duhu  evanđeliste, specijaliste pobožnosti siromaha - svoju braću koja trpe zbog progonstva, pomagati i biti uz njih svim svojim dobrima i imanjem. Zahtjevi carinicima i vojnicima su negativno oblikovani: ne činiti nikakvu nepravdu! Nisu pozvani napustiti zanimanje, nego ga uzorno vršiti.

Nakn ovog redakcijskog uvoda, Luka se vraća svojim izvorima(Mk i Q). Tako drugi dio našeg teksta (rr 15-18) donosi mesijansku propovijed Ivana Krstitelja, navještaj Mesije koji nadilazi njega samoga, a čiji dolazak on naviješta i shvaća kao sud. Redak 17 uzima, kod židova, poznatu apokaliptičku sliku  razlučivanja pravednih od nepravednih na kraju svijeta (paralela u 3,9). Sud ognjem se može dovesti u vezu s Isusovim krštenjem u vatri, koji se djelomično nalazi duhovskom događaju,  stari čovjek umire. Tko se bude krstio ognjem Duha Svetoga koji će sažeći kukolj, njemu će biti darovan mir Božji na kojem se temelji egzistencija  puna radosti i bezbrižnosti.

 Misno slavlje

Bogoslužje za mlade KJS Insbruck

 Propovijedi

 1. Progonstvo

            Nije sve u redu. Veoma smo se navikli da ukrašavamo i  ne gledamo u bit stvari. A kad dođe tvrdo i teško, onda se preplašimo. Ako među mladima zavlada nasilje, vidimo nasilje i onda se prestrašimo i vičemo na sve strane.  Nasilje koje se sakriva u dnevnoj osamljenosti, prihvaća se kao normalno. No, ne postoje nikakva «normalna vremena» u kojima bi, u našem svijetu, bilo sve u redu.

            Izraelski narod kojemu Sefanija piše, toga je svjestan. Ljudi žive u progonstvu. Odvedeni su i raspršeni. Ne mogu živjeti svoju kulturu i socijalno su uništeni. Ne niječu to, nego se privikavaju tako živjeti. Njih se to tiče. Ne upadaju u žaljenje samih sebe kao žrtve. Svjesni su da njihova situacija ovisi o  njihovom djelovanju. Doista je to bio jedan strani kralj koji je srušio i porobio Jeruzalem i raspršio narod. No, postoji i vlastiti udio u nesreći.

            Ljudima, u vrijeme Ivana Krstitelja, je bilo nešto bolje. No, trebalo je živjeti pod rimskom okupacijskom čizmom i teret je bio uočljiv.  Mnogi su se pomirili sa situacijom, stavili su se na stranu osvajača da bi izvukli neku dobit, mnogi su se prihvatili nasilja da bi promijenili situaciju

2.Gledati u stranu

            Naša situacija se ne može usporediti ni s narodom u progonstvu i nasiljem u Babilonu, niti sa situacijom strane okupacijske vlasti. No, to ne znači da je sve u redu. Ispod površine, iza zavjese, zapreteno s blagostanjem i sakriveno zbog naše kulture doživljaja, raste bijeda koja sve češće pokazuje svoje lice.

            I da bismo makar približno vidjeli što je advent, trebamo imati snage i iskrenosti zagledati se u tamu. Zaslijepljeni svjetlom reflektora možemo lako ne vidjeti koliko je varljiva ta sreća.

Upravo tim ljudima govori Ivan Krstitelj. To su ljudi raznih zvanja i položaja koji su došli k njemu, iz užurbanog grada, u pustinju, na obale Jordana. Opažaju da treba malo odstojanja od dnevne užurbanosti da bi čovjek bio realist.

 3. Gledanje

             Realizam koji uočava da ništa nije u redu ne treba uvijek završiti u pesimizmu i depresiji. Ne radi se o lamentiranju nad situacijom propasti. Baš zato  jer su i suvremenici Ivana Krstitelja u to lako upadali, dolazili su k njemu i pitali: Što trebamo činiti?

            Tu će, opominjatelj i prorok, Ivan Krstitelj biti sasvim jasan: «Pogledaj što je tvoj posao i odgovornost i suprotstavi se tu onome  što je u modi, u opasnosti da prihvatiš takvo ponašanjen.» Ako se gleda što Ivan govori vojnicima, carinicima, svakom pojedinom, onda nam dolazi na pamet snaga budnosti. Radi svoj posao i slijedi odgovornost, ne zbog samog sebe, nego i s obzirom na ono što je potrebno. Tko ima za jesti, neka dade onome koji nema.

            Narod je bio u iščekivanju i u tišini su se pitali da možda Ivan nije Mesija? Svatko je pokušavao živjeti bolje, onda će biti sve u redu. Ivan Krstitelj protuslovi. On zna da je to preduvjet za otkupljenje, a ne otkupljenje samo. On zna što je njegova zadaća i sam se ne postavlja za Mesiju. naprotiv, nije sposoban za to onaj koji sve ostavlja Bogu, nego onaj tko se pripravlja, tko čini prve korake.

            Ali i obratno; red čitavog svijeta čeka da bude odveden svom počelu i cilju. Ništa od onog što mi činimo nije kraljevstvo Božje. Odlučujuće dolazi od jednog koji je tako drugačiji i koji jedini može učiniti drugačije. Počinjemo tako da se oslanjamo na druge - to je advent. A Bog će sam biti prisutan na našim putovima da to dovrši - to je Božić. Amen

 2.

Nema ništa uvjerljivijega od radosti

 «Radujte se u Gospodinu, u svako doba, radujte se. Vaša će dobrota biti poznata svim ljudima. Gospodin je blizu. Ne brinite se ni za što.» (Fil,4, 4-6)

 Rođenje nekog djeteta je radostan događaj, iako je sa svakim rođenjem povezan određeni strah zbog nesigurnosti što će od djeteta biti. Ipak, to ne može razbiti ono temeljno radosno raspoloženje. To sam doživio u susretu s brojnim mladim majkama i očevima. Samo očekivanje poroda ispunjalo je njihove misli i razgovore, skoro sva njihova djelovanja određenom radošću.

            Ovo govorim s pogledom na blagdan rođenja Kristova kojega ćemo za petnaest dana slaviti. Da li je ovaj blagdan, za nas, radostan događaj?  Ovo pitanje me podsjeća na jedno mjesto u romanu ruskog pisca Dostojevskog. Tu se govori: «Bilo je već mračno i vrijeme se promijenilo. Koliko zabrinutih lica među jednostavnim ljudima koji su se vraćali s posla i iz dućana žureći kući u svoje obitelji. Svaki od njih je imao tešku brigu na licu i u čitavom mnoštvu nije, možda, bilo ni jedne zajedničke, za sve približavajuće, misli.»

            Iako se ovo zapažanje odnosi na jednu drugu zemlju i jedno drugo vrijeme, sa sasvim drugačijim ljudima i opisuje jednu sasvim drugačiju situaciju, ipak u dubini, opisuje naše predbožićno ponašanje. Koliko malo se, na našim licima i u našim očima, održava svjetlo svih ovih božićnih ukrasa! Kako rijetko vidimo smijeh ili smiješak kod onih koji se žure kući prepunih torbi. No, to se ne tiče samo priprostih ljudi.

            Zašto je to tako? Možda smijemo odgovoriti na to: jer sadržaj punih torbi ne može otjerati tamne misli s naših lica. A još dublje zahvaća pretpostavka: u cijelom mnoštvu nema ni jedne zajedničke približavajuće misli. Drugim riječima: u svim našim predbožićnim nastojanjima -u svima nama se izgubila osnovna misao Božića: to je radosni događaj utjelovljenja Božjega.

            Koliko nas to pogađa, pokazuje napomena koju mnogi roditelji daju svojoj djeci: »Ako ne budeš dobar, mali Isus neće doći k tebi.» Pri tome i ne paze koliko teško, ovom pedagogijom, zloupotrebljavaju Božićno otajstvo i koliko ga otuđuju. Zar je Bog postao čovjekom zato što smo toliko dobri i jer je kod nas sve u redu? Sigurno ne, jer utjelovljenje Sina Božjega je sve drugo samo ne nagrada za naše ponašanje. Nego i suprotno. On je postao čovjekom, jer smo svi mi grješni, jer nas bijeda, nevolja i krivnja drže kao zarobljene. Upravo zato, jer kod nas ništa nije u redu , on je postao čovjekom, da nas ne ostavi same u onom  što nas tišti i opterećuje. Postao je čovjekom da nas izvede iz ove suzne doline i da nam pokaže što je ljudski moguće ako mu dopustimo da nas uzme za ruku. To je božićna promisao Božja, to je najdublji razlog našeg veselja na putu prema blagdanu koji dolazi.

            Koliko duboko ova radost može ispuniti ljudsko srce pokazuje nam apostol Pavao u svom pismu zajednici u Filipima. Kada je Pavao pisao ovo pismo iz Rima, oko 58. godine, bio je već četiri godine u tamnici i s prilično sigurnosti gledao je svoju snrt dok su Filipljani stajali na početku svoga puta kao kršćani i tamni dani, puni progonstva i opasnosti, bili su neizbježno pred njima. Ipak Pavao piše: «Radujte se u Gospodinu u svako doba! Vaša dobrota neka bude poznata svima ljudima. Gospodin je blizu. Ne brinite ni za što.»

Radost na koju Pavao poziva je jedne druge vrste. To je radost koja ne zatvara oči pred prolaznosću, pred smrću, pred propašću. Ova radost ne preskače ni one koji danas ne mogu biti siti. Ona pozna i one koji su sami ili se osjećaju napuštenima. Ne zaboravlja ni one koji bez nade leže po našim bolnicama. Ta radost je svjesna da neće vječno trajati ni osobna patnja, ni bijeda ovog svijeta, jer ona živi iz neuništive vjere da je utjelovljeni Bog u sve ušao, da je sve to pretrpio i sve nadvladao, tako da smrt nije posljednje u našem životu. I zato Crkva, upravo u ovim danima, moli: «Pokaži nam pravi put kroz prolaznosi svijeta i  upravi naš pogled prema neprolaznostima.»

Ovaj pogled na neprolaznosti daruje nam, s radošću, i nutarnju opuštenost koja naše brige shvaća ozbiljno, ali ipak ne preozbiljno. Ona poznaje bijedu, ali ne dopušta da nas ona konačno pritisne. Ona poznaje brige, ali ne dopušta da nas prožderu. Ovo bi moglo zvučati malo strano. No, činjenica je ono što nam Bog govori: da smo, u svakom slučaju, stvoreni za radost. Ako čovjek mora izgubiti radosti ovoga svijeta, onda će naći veće. To potvrđuje jedna mala bilješka koja mi je posljednjih dana pala u oči. Ona nam govori da pazimo kako nema u svjetskoj literaturi nikakve knjige u kojoj se toliko govori o radosti kao u Bibliji. 2800 puta Biblija spominje radost. Zar nas to ne bi trebalo malo zamisliti?

Božić - radosni događaj. Mi darujemo - jer je Bog nas obdario. Ljubimo, jer je Bog nas najprije ljubio.  Oslobođeni i otkupljeni smo, jer nas je Bog oslobodio i otkupio. Radost koja se nalazi samo u sjećajima nam govori nakon Božića: «Šteta, sve je opet po starom»  No, radost na koju nas poziva Pavao iz zatvora ostaje pa i kad prođu božićni dani. I u najtamnijim situacijama našeg života ostaje, jer nam daje snagu da izdržimo. O toj radosti govori Isus u svom oproštajnom govoru: da je ništa i nitko od nas ne može oduzeti (usp. Iv 16,22).

 3.

Tražiti savjet

«Sve htjeti stopostotno učiniti, a ipak nešto ne ispadne tako» - tko to ne poznaje - mislim da je ovakva situacija mnogima poznata Ili: Ja tražim savjet, jer ne znam dalje, a poslije svih dobrih i dobronamjernih savjetovanja znam još manje nego prije.

U evanđelju nas se slično izvještava. U Palestini su nesigurna vremena. Ljudi trpe u tom oskudnom vremenu. Oni dolaze proroku Ivanu i očekuju od njega savjet.

O Ivanu se čudesno izvještava i takav je (čovjek) u ovoj situaciji upravo potreban. Tako ljudi dolaze k njemu i postavljaju mu goruće pitanje: «Što nam je činiti? Kaži nam kako se moramo ponašati da bi konačno bilo bolje!»

 Savjeti

A Ivan, on ne kaže ništa novoga. On čini upravo suprotno od očekivanja. Podsjeća ljude formalno, ali prilično konkretno i direktno na dobro poznato: «Dijelite međusobno, ne činite nasilja, ne kradite jedni drugima!» To su poznati zakoni očeva koji se često čuju. Oni se, očigledno, moraju uvijek ponovno dozvati u svijest. Suviše lako i suviše brzo bivaju zapostavljeni i zaboravljeni.

Pitanja ljudi onda uopće nisu tako udaljena od pitanja koja nam još i danas «gore pod noktima». I mi stojimo, danas, pred zbunjenošću, pred problemima koji nam izgledaju nerješivi, ispred stvarnosti pri kojoj nam nestaje daha i svake radosti života, koja nam krade budućnost. Tko će mi pomoći? Kamo dalje? Mi se trebamo nazvati sretnima u našem stoljeću, u našem visoko-razvijenom društvu. Tu se nalaze mnogi koji hoće drugima stručno pomoći: školovani savjetnici za brak, obitelj, te životni savjetnici, psiholozi, učitelji i teolozi.

Tu su još i dušobrižnici kojima se povjerava poneka bespomoćnost i poneka životna sudbina.

A ipak se često pokaže da nije lako dati odgovor na tako mnogo pitanja koji će zaista pomoći pogođenima. Iz svoga iskustva mogu tvrditi da nije dovoljno dati odgovarajući ili tzv. pravi odgovor. Često i ja sam ne znam dalje, često nema odgovora.

 Više nego savjeti

Sretan je onaj tko i u takvim situacijama nalazi snagu i hrabrost iz vjere kako bi izdržao ili učinio slijedeći korak.

Vjera ne trči u prazno, već ima prekoputa jedan   TI.  To je onaj  «TI» na kojega upućuje i Ivan Krstitelj. Onaj meni sučelice u vjeri jest Isus osobno. Za njega Ivan tvrdi: «On će vas krstiti vatrom i Duhom Svetim.»  U tim riječima je pokretnost, živost.

Iz tog vjerovanja meni je moguće zaista dijeliti, pomoći - ne samo polovično, već punim srcem, cijelom snagom. Ljudi vide jedan drugoga, a ne samo samoga sebe.

Na onoga koji nam hoće pri tome pomoći, koji hoće dati smisla našemu životu, čekamo mi u došašću. Ovo čekanje, nadanje i žudnja su pokretačka snaga za naše vjerovanje.

S. Marita Meister Prevela Katica Kiš: preuzeto iz Predigtforum der Redemptoristen