Udovica iz Sarepte (prvo čitanje 1 Kr 17,10-16), i siromašna udovica u hramskoj riznici (evanđelje: Mk 12,38-44) prisilno su zajedno i, za pravilno biblijsko naviještanje ima malo smisla ako se ta tema uzme kao temelj navještaja za ovu nedjelju.
b) "Svijet treba ljude koji su za druge"
Ovu izjavu kardinala Josepha Hoffnera (1906-1987) trebamo imati na umu kada gledamo na mnoge "male ljude" koji pokušavaju pošteno živjeti svoje kršćanstvo.
„Ako vam je moguće zapaliti jednu jedinu svijeću za dušu koja luta u mraku, potištenom pokazati sunčanu stranu života, nekome drugome dati uzvišeniji pogled na život, nekom čovjeku pomoći da bude bolji čovjek, jednom opterećenom i potištenom olakšati život i malom iskrom ljubavi obogatiti svijet, onda niste živjeli uzalud." (Jack London).
Uzdajući se u Boga, udovica iz evanđelja, daje posljednji novčić, a udovica iz prvog čitanja zadnji komadić kruha.
"Kriste,
ti si u neprestanoj potrazi za mnom.
Zapali vatru na zemlji.
I slijedi me.
Jednog dana sam shvatio
uvijek si htio moju konačnu odluku. "
(prema Frer Roger)
Konac je Crkvene godine, za dva tjedna ćemo slaviti svečanost Krista kralja koja usmjerava naše misli na ispunjenje - dovršenje svijeta, po i u Bogu. On će suditi naš život prema vrijednostima koje danas imamo u životu i prema ljudima ovdje i sada. Bog gleda na naša srca. Pitat će nas za vjeru, nadu i ljubav. - Kako je to bilo u našim srcima i djelovanju? Takvo djelovanje je moguće samo ako se oslanjamo na Boga i njegov dolazak. Naš stav iz vjerničkog očekivanja nas neće razočarati.
Tumačenje teksta
a) Jer 17, 10-16
Scena „u Sarepti" rr(10-16) postavlja pred čitatelje pitanje: hoće li jedna udovica prihvatiti zahtjev i riječ jednog stranca, Ilije („moj Bog je Jahve"), prihvatiti ga i povjeriti mu se? Kao da sve govori protiv. Udovica više nema ništa za jesti i nema izgleda da što dobije. Posljednje što ima želi pripremiti za sebe i sina pa umrijeti.
Ipak, ona ispunja Ilijin zahtjev koji traži ono što mu pripada kao gostu u pustinji. I onda njegova riječ ne ostaje prazno obećanje, nego počima djelovati. Ilija je ovdje čudotvorac, no ne magijskim manipulacijama, nego po svojoj riječi. Kao Jahvin prorok Ilija nije napušten ni u stranom svijetu i brine se za njega. Jahvina riječ naviješta čudo (r 14) i čudo nastupa.
b) Hebr 9, 24-28
Poslanica Hebrejima se trudi ne samo posredovati nadu, nego pokazuje njezin pravi temelj: ulazak u nebesku svetinju kojoj šator saveza može biti samo slika, koja može biti ostvarena samo izvanrednim svećenićkim činom. Krist nije ušao u zemaljsku svetinju, nego u samu nebesku. Time je ušao u Božju stvarnost. Ne može čovjek stupiti pred Božje lice, osim Sina (r 24). Krist se pokazuje kao primjer i garant istinitosti kršćanske vjere. Njegovu žrtvu na križu je Bog, jednom zauvijek, prihvatio za ljude (r 25).
Kristova smrt je prekretnica. Svijet sada stoji u jednom novom svjetlu (r 26). Redak 27 potvrđuje ono što je ljudima čvrsto odredjeno: jednom umrijeti. Nakon smrti dolazi dan suda. Nada za mnoge kojima će biti darovano oproštenje, koje se može temeljiti na Kristovoj žrtvi (r.28). Time je izrečeno praizvorno Isusovo djelo. Na Isusovoj smrti kršćanska zajednica treba temeljiti svoju nadu.
c) Mk 12, 38-44
Ovaj odlomak se sastoji od opomene pismoznancima (rr38-40) i izvještaja udovice u Hramu (rr 41-44).Suprotnost postaje jasna: na jednoj strani su pismoznanci-negativni: oholi i sebični, gramzljivi (oni predstavljaju one ljude koji Isusa odbijaju) - tko živi u obilju i uz to se obogaćuje na udovičinom posjedu, ne može imati nikakve simpatije. Na drugoj strani je siromašna udovica, koja je, uza sve to, spremna pomoći, staviti se u službu. Naglašava se i hvali njezino predanje Bogu zbog nasljedovanja Isusa. Tipično za Marka je da čitateljima tumači i najmanju židovsku bakrenu novčanicu (1 lepton) i tako uvodi rimski novac kao mjerilo vrijednosti.
Misno slavlje:
Za ljude kojima čovjek više vrijedi nego propis, nagradi njihovu muku, molimo te
1.
a) Opasnosti govorenja samo "o" Bogu
Dok oni toliko znaju "o" Bogu, ne primjećuju da im se sam Bog "sve više i više gubi". Ovaj prigovor (svećenicima, vjeroučiteljima, profesionalnim teolozima koji stalno stručno govore o Bogu) može se odnositi i na mnoge kršćane, koji stalno osuđuju Crkvu (kao da su u kazalištu, na stadionu) kao gledatelji koji znaju bolje, a da sami nisu voljni, prije toga, nešto učiniti. Vruće diskusije sveznalaca (na sportskim igralištima ili kulturnom životu) su sasvim razumljive iz „perspektive gledatelja, ali kada je riječ o Bogu, onda smo u pitanju uvijek mi sami.
Danas može biti da je to mentalitet "potrošača", da su ljudi svugdje potisnuti u ulogu gledatelja pa misle: ja sam tako i tako platio moju ulaznicu! U Isusovo vrijeme, ljudi koji su znali pisati i čitati, postali su jedna instanca, moralizirajuća klika koja je malim ljudima postavljala velike zahtjeve i detaljno „pazila" da se sve, do u detalje, izvrši. A ipak, oni sami se nisu držali tih velikih i mudrih savjeta. Tko „poput stručnjaka" govori o Bogu da bi nametnuo svoje mišljenje i uzdignutim, prijetećim kažiprstom pazi da li drugi, poput janjca poslušno i pobožno žive, potpuno je krivo razumio Bibliju, kao što nam pokazuju Isusovi prigovori pismoznancima.
b) Ne vladati se kao „školski učitelj"
Isus je imao - kao što smo vidjeli u Novom zavjetu - dvostruki način uvjeravanja:
(1) On je sam živio ono što je naučavao. Činjenica je da su se, za njega, riječ i čin u potpunosti slagali. To je bilo osnovno načelo njegova života.
(2) On je isticao pozitivne primjere, što je bitno za njega.
Tipičan primjer Isusove pedagogije je ovo - što je rekao u današnjem evanđelju - i pokazao na nesebično držanje ove sirote udovice. Želi ujedno reći: Pogledajte ove plemenito držanje jedne "male žene iz puka." Ona je donijela cijelo (tj. nepodijeljeno) svoje postojanje da se daruje Bogu. Iz dubine srca, ona se okreće prema Bogu i želi to vidljivo pokazati. Puno ne računa, nego žrtvuje sve svoje što ima za plemenitu stvar - kao da je istovremeno htjela reći: Ja se moram radikalno i potpuno staviti u službu Božju, jer on (BOG) ima pravo na moj život!
Neka u vama bude isto mišljenje kao u Kristu Isusu (Fil 2,5)
Dobar čovjek iz dobre riznice vadi dobro, (Mt 12,35)
...a zar nisu dobrota i vjernost s onima koji snuju dobro? "(Izr 14,22).
Kao što se uopće računa kod darivanja, nije presudno ono što se daje, nego način na koji se daje - jasno je iz primjera koje Isus daje primjedbom na siromašnu udovicu: količinski "manje" (jer daje iz neimaštine) je kvalitativno "više" (jer njezin stav o ljubavi ne poznaje granice). Takav model postojanja, koji prakticira kršćansko "mišljenje" (unutarnje obraćenje srca) se ne može naučiti, nego samo doživjeti i sam u životu "svjedočiti" (prema Bibliji: "dobro stablo rađa dobrim plodom). I zato vrijedi "Dobar čovjek iznosi, iz dobra, blaga srca, svoje dobro"(Lk 6:45; Mt 12,33-35). Sve to ne bi trebalo poučavati s pedantnim dogmatizmom, nego se mora prakticirati s puno ljubavi.
„Kad ljubav zahvaća školske učitelje, onda su uskoro praznici." (Pearl S. Buck)
„Ako u čovjeku postoji svjetlost, ona svijetli iz njega. „
c) Što se može konkretno učiniti u zajednici (župi)?
* Župa mora postati i rasti više kao zajednica života ,a ne nekakva radna zajednica (s mnoštvom radionica i popisa aktivnosti).
Fascinantan liječnik, teolog i glazbenik, Albert Schweitzer (1875-l965) je znao (u svojem opredjeljenju za najsiromašnije među siromašnima ) ostvarivati ono što je rekao: "Naš svijet će ponovno stati na noge kad shvati da se spas ne sastoji u mjerama, nego u promjeni mišljenja."
* Župa bi se trebala, mnogo više, povjeriti vodstvu Božje milosti. U tom stilu bi lik proroka Ilije (prvo čitanje!) mogao poslužiti kao primjer. Potpuno se povjerio Bogu, postao posrednik Božjeg djelovanja (po čudu koje se preko njega dogodilo).
Riječ svećenika i stručnjaka za pitanja medija, Bertholda Lutza (1923., Würzburg) karakteristična je: "Čovječja je zadaća da bude posuda, a da tu posudu napuni darom vode, Božja je stvar."
* Župa bi se trebala mnogo više oslanjati na svoju nutarnju misionarsku snagu i po sjajnim primjerima života (današnjih) „svetaca" pokazivati svjedočanstvo, nego na velike, vanjske propagandne tehnike i velike slogane. Plakatne izjave spadaju u teatralnost pismoznanaca (nekadašnjih) i mnogih dostojanstvenika (današnjih). Na žalost, i poneki vjernici se zloupotrebljavaju u ovoj maskeradi.
Prazan govor i tehnike reklamiranja su plamen slame i u životu zajednice su vjersko zagađenje okoliša. Jednostavna mala udovica donosi pravilan stav za bogoslužje, darujući sve što ima (diakonia, caritas u punom smislu riječi) da bi mogla, potpuno nutarnje, doći u dodir s Bogom - liturgija. Ovakav plemeniti stav "djeluje" u ovome svijetu!
Po mjeri ljubavi (ona mora biti neizmjerno velika) "svi će znati da ste moji učenici" (Iv 13,35).
2.
a) „Udovičina žrtva"- nitko se ne želi odricati
Evanđelje je sasvim u suprotnosti s "trendom našeg društva". „Napredak -rast" je moto (brda smeća rastu do neba, čudovišta od betona i katrana postaju sve glomaznija), refren jedne popularne pjesme je tipičan proizvod našeg mentaliteta: "I sad ćemo pljunut u ruke da povećamo bruto socijalni produkt." Trebamo li stvarno ovaj napredak, koji nas svakodnevno stavlja pred "granice rasta" ili, vjerujemo li mi u nekakav "rast bez granica"? Ako stvarno uzmemo u obzir sve ono što „raste" na našem području: zločini, strahovi za budućnost, očaj, beznadnost, „novo siromaštvo, zar sve to nisu ozbiljni simptomi "fenomena" umiranja kulture, alarmantni znakovi "bolesti na smrt"?
Takav sebičan stav nekakvog rasta, te „društva odbacivanja" treba jednu stvarnu, „neophodnu" promjenu (ne - ophodnu u najdubljem smislu riječi - ne zaobilaznu promjenu prema mjerama koje daje Isus). Tko ne liječi korijenje, treba samo malo kozmetike. Isus želi "radikalno" (latinska riječ radix = korijen) mijenjati naš „novi" odnos prema dobrima ovog svijeta.
b) Načela koja je Isus dao
* Tko hoće spasiti svoj život, izgubit će ga
Razdvajanje onih koji se vole može stvarno donijeti život (mislim na odvajanje djeteta od majke pri porodu; na to da odrasla djeca sele iz roditeljske kuće ...). Razdvajanje mora biti preduvjet za budućnost, za život, za sreću, za vlastitu odgovornost!
* Biti siromašan zbog Krista
Temeljni stav je opisan u Evanđelju "biti siromašan u duhu",i „uzeti križ na sebe", ... nasljedovanje Isusa je cjeloviti odgovor na Gospodinov poziv.
* Kako možemo biti siromašni kao("bogata") Crkva?
Bilo bi dobro kad bi se promijenio naš odnos (pa i u našoj Crkvi) u "suočavanju s novcem." U velikoj mjeri to ovisi o nama samima! I puno bi se promijenilo ako bismo, mi u bazi, promijenili svoj odnos.
* "Preispitivanje" se traži svuda
U svjetskoj javnosti se prečesto i samo govori o materijalnom blagostanju kao bogatstvu, a onda su vrata zloupotreba, sebičnog iskorištavanja otvorena za čisti kapitalizam. Ovdje ne pomaže rezignirano vikanje, niti pasivno plakanje nad vremenima.
c) Naše srce je bolesno - ljubav prema siromaštvu ga može izliječiti
Ne samo da pate "strukture" (sustav, odnosi), nego je "jezgra" (nutrina) u čovjeku bolesna. Isus nam propisuje jednu „kuru posta" i predvodi nas svojim vlastitim primjerom: "Ne suobličujte se ovome svijetu", nego njegujte ljubav prema siromaštvu. Ono što nam pokazuje Franjo Asiški. "Duh novca" je on zamijenio za "ljubav prema siromaštvu". On nije prosvjedovao protiv trgovaca i trgovine, nego je on (sv. brat Franjo) i mnoga braća, koje je on oduševio za ovaj način života i životni stav, taj stav „živio". Uz današnje evanđelje o "siroti udovici" mogu nam doći na pamet sljedeće misli:
"Gospodine, danas se bojim.
Bojim se, jer tvoj Evanđelje je često zastrašujuće.
Lako ga je slušati
I još je lako, zatim, na to ne reagirati,
ali teško je to živjeti."
Gospodine, dopusti mi,
ne da sam budem utješen
nego da ja tješim.
Ne da se mene ljubi,
nego da ja ljubim.
Jer tko sebe daje, taj prima
tko sebe zaboravlja taj se nalazi
tko prašta, tome će se oprostiti;
a tko umire, bit će rođen za vječni život."
Michael Quoist, Ggospodine, tu sam
3.
Dragi kršćani!
Danas nam je, u čitanjima mise, održana lekcija. I to o dvjema udovicama. O dvjema siromašnim udovicama.
Jednoj koja je živjela u vrijeme Staroga zavjeta, u vrijeme proroka Ilije.
U njezino vrijeme je vladala glad. Ta žena nije imala dovoljno hrane čak ni za svoga sina i sebe.
Dolazi Ilija i traži nešto stvarno nečuveno: „Prvo napravi za mene malo kruha i donesi mi. Tada možeš spremiti nešto za sebe i sina."
I ona to učini, jer je Ilija prorok, glasnik Božji.
Druga udovica je živjela u Isusovo vrijeme. Ona je bacila dvije male kovanice u hramsku kasu. Time je dala Bogu sve što je imala.
Dvije udovice koje daju sve.
Dvije udovice, ali i za to dobivaju sve.
Udovica Staroga zavjeta doživljava veliku milost da njena posuda za brašno neće biti prazna, a ulje ne nestaje, čak i u velikoj nevolji ima najpotrebnije za siguran život.
Udovicu Novog zavjeta sam Isus hvali. Dok je prije toga prijetio oštrim kaznama pismoznancima zbog polovičnosti srca i licemjerja, dotle se udovica može nadati velikoj nagradi.
Dvije udovice koje daruju sve.
Dvije udovice koje daju sve što su imale, sada primaju ono čemu se nadaju.
Ono malo potrebno za život, komadić kruha i dva novčića, daruju Bogu. A one su izdašno nagrađene životom.
Sestre i braćo,
sigurno nas ove epizode iz Pisma žele uvesti u velikodušniji pristup prema milostinji. Ne bismo smjeli dati nešto malo od našega viška. No, ovdje se radi o nečem mnogo višem nego su novac i kamate. Radi se o držanju koje bi trebalo prožimati sav naš kršćanski život.
To je bit logike kršćanskog života. A ta je:
Dajte sve Bogu i On će vam sve dati.
"Sve dati u čast mome Bogu, u radu i miru!
Na veću Božju slavu, to želim i sve to činim
Mom Bogu želim dati dušu i tijelo, cijeli život moj. Tako, otprilike, pjeva jedna Crkvena pjesma.
"Sve Bogu na čast ..." To je istinska pobožnost. To je kršćanski život.
Kad dajemo Bogu samo nekoliko niša u našim životima, onda lako padamo u opasnost polovičnosti i licemjerja. U konačnici, mi sami sebe varamo.
Onda smo kao pismoznanci na koje nas Isus upozorava u evanđelju.
Ima ljudi koji prividno žive kao da su s Bogom. U stvarnosti, ovakvima je kršćanstvo neka vrsta glazure na drugačiji način života.
Glazura je, u stvari, nezdrava. Od glazure se ne može živjeti.
Ovi vjerski "slatkiši" idu u crkvu, ali vjeru odlažu u ormar poput ogrtača čim prekorače vrata crkve u svijet.
Onda Bog više ne igra nikakvu ulogu, više nije važan. Pa onda nije uopće važno što činim, budući da živim kao da nema Boga i njegovih zapovijedi. Prema geslu: "Bog živi samo u crkvi. Neka tamo i ostane."
Za neke, na žalost, ne mali broj, je pripadnost Crkvi samo fasada. Na papiru stoji rimokatolik. No, u svojim srcima i umovima su davno izbrisali ono "rimokatoličko".
To je fasada, iza koje se ništa ne nalazi. Iza nje je pusta praznina.
To ne može biti naš put, draga braćo i sestre!
Ili želite produžiti svoj život iza fasade koja puca, koja prijeti da će se srušiti u bilo kojem trenutku?
"Bogu na čast i slavu..." To je pobožnost. To je kršćanski život. Život u komadu, bez polovičnosti.
Mi kršćani imamo ime po Kristu. Ovaj naziv nas obvezuje. Taj je bio, cijelog svog zemaljskog života, tu za Boga. I Bog je bio tu samo za njega.
"Bože, sve tebi na čast.." To nije lako. Znam.
Ipak se isplati!
Gledajmo na naše učiteljice, dvije udovice.
Njihova pobožnost je nagrađena. One ne stoje iza fasada koje pucaju.
Vi ste sigurno u Domu Božjem, a to je najbolja zaštita protiv duha vremena. Znam da bi obje udovice, s nama, sigurno, danas rekle:
"Sve na slavu mom Bogu, čija snaga upravlja svijetom,
9.XI. Posveta Lateranske bazilike
Draga braćo i sestre!
Blagdan kojega danas slavimo stavlja našu vjeru na probu, jer danas slavimo posvetu lateranske bazilike u Rimu (Lateranska bazilika je prva papina crkva i do danas najvažnija zgrada Katoličke Crkve). Jezgra ovog blagdana je radost što pripadamo ovoj Crkvi. Ono što slavimo nije crkvena zgrada, nego zajednica Crkve.
I ovo se sada ne uklapa potpuno u moderno vjerovanje. "Isus, da - Crkva ne" i to označava naš odnos s Bogom i Crkvom ove generacije. Nemamo ništa protiv Boga, pa ni protiv vjere. No, mnogi ne dopuštaju da im bilo koja Crkva propisuje kako bi trebala izgledati njihova vjera. "To treba odlučiti svatko za sebe."
Pozadina svega toga je komoditet /ravnodušnost/. Vjerovanje i življenje u zajednici Crkve često je naporno i neugodno.
Mnogi nisu zadovoljni stanjem u našoj Crkvi - ne samo ovdje, na lokalnoj razini, nego i daleko šire. Priznajem, ima mnogo stvari koje bi se mogle kritizirati u našoj Crkvi. Neki žele ostati vjerni vjeri, ali se ne mogu sprijateljiti sa sadašnjom Crkvom.
Mislim da je ovdje jedan veliki nesporazum. Jer vjera nije odluka savjesti. Kako moja savjest može odlučiti da li Bog postoji, da li je Bog stvorio svijet, da li je Isus Krist mogao činiti čudesa, da li je Marija djevica? Isto tako ne može moja savjest ništa pridonijeti pitanju da li je Julije Cezar ikada postojao ili ne. To nisu pitanja savjesti.
Vjera dolazi iz slušanja, slušanja onoga što nam netko drugi govori, vjerovati nekome, a ne sam odlučivati da li je to tako ili ne, vjera je prihvaćanje.
Uopće ne možemo vjerovati bez zajednice Crkve, jer je ona ta koja nam prenosi vjeru, ona je odredila Sveto pismo, ona je čuvala i čuva Isusovu poruku i daje nam je dalje.
I Isus, očito, nije bio zadovoljan sa stanjem Hrama. Ali on nije izgradio vlastiti hram, pod motom: "Bog da, ne hram", i više se za njega nije brinuo, nego je očistio Hram. I vratio ga je onome za što je, u osnovi, bio određen.
To što je Isus učinio opisano je u riječima:"Revnost za Božju kuću ga izjeda."
To je to: ako mi je vjera draga i ako je volim, ako zaista želim vjerovati, onda za moje angažiranje u Crkvi i za Crkvu neće biti nesporazuma. Nego suprotno, onda će nam sudbina Crkve biti jednako na srcu, kao i sudbina vlastite vjere.
Vjerovati možemo samo u zajedništvu koje nas podržava i jača. I zato je doista vrijedno slaviti da imamo takvu zajednicu, ne samo ovdje u ovoj župi, nego u cijelome svijetu. Amen.