30. nedjelja kroz godinu B -2012.

Poveznice za liturgiju i propovijedanje

a)
Ključna riječ ove Mise bi mogla biti pretvorba. Pretvorba, od uništenja do novog života, od tuge do radosti, od opterećenja do lakoće koja nalazi jasan izraz u tekstovima, mogu biti uzeti u obzir kod glazbenog uređenja mise i tako omogućiti osjetilima  doživjeti ono što katolička vjera i bogoslužje kao cilj imaju: preobrazbu, novo stvaranje, spasenje i krajnje savršenstvo čovjeka i svijeta.


Stoga, predlaže se početi slavlje s više prigušene glazbe (npr. duboka blok flauta) te kod Kyrie  muzički samo pratiti pjevanje dok se pripjevni psalam i aleluja mogu pjevati uz više glasne i radosnije glazbe.  Tako se  naša Misa pretvara u čin velike zahvalnosti za sve darovano i primljeno.

b)

Gospodine, zovi nas: Gospodine, pošalji nas.
Gospodine, zovi nas: Gospodine, pošalji nas.
Svijet traži mir i ne  nalazi ga
već luta u tami - tko mu donosi svjetlo?
Svijet je poput broda koji gubi iz vida zvijezdu vodilju,
slično stadu kojeg nitko ne vodi.

Vođen pohlepom, pod prijetnjom strahova,
pun gladi za ljubavlju - tko mu lomi svoj kruh?
Žetve je mnogo, ali tko će je sakupiti ?
Gospodine,spremni smo biti tvoji žeteoci.

Tekst: Johann Seidl

a) Ova moderna pjesma  nas upućuje na tekst današnjeg evanđelja: ozdravljenje slijepog Bartimeja. Po primjeru slijepca, koji je prožet snažnom vjerom u Kristovo milosrđe, a usprkos svih prepreka, išao putem je prema Isusu. Tako treba i Markova zajednica shvatiti što je nasljedovanje u patnji.
b)Tako je i Izrael mogao osjetiti svoju spasonosnu preobrazbu tijekom svoje povijesti, jer je Bog bio vjeran (prvo čitanje). Tako se pokazuje kao spasonosna solidarnost jedinog Vrhovnog svećenika, Isusa Krista, s ljudima (drugo čitanje). Isus je to izveo u životu slijepog Bartimeja (evanđelje) i učenika - "obrat" zemaljskog postojanja. Pojava otkupiteljske vladavine Božje poziva na kršćansko nasljedovanje.
c) U jeziku modernih religijskih pjesma opisuje se ovu vrstu patnje kao nasljedovanje u sudjelovanju i suosjećanju zbog nedostataka života svijeta i ljudskog bića i kao doprinos prevladavanju onoga što otežava i onemogućuje ljudski život.
Pjesma govori o nemiru u svijetu zbog  zloupotrebe vlasti i ugnjetavanja i mogao biti primjer za pokušaj učenika i ljudi oko Isusa da utišaju Bartimeja. Radi se o tami u svijetu i čežnji za svjetlom,  za orijentacijom (mogla bi se otkriti simbolična  upućenost na Bartimejevu sljepoću) i Isusa, Svjetlo svijeta. U  pitanju je pohlepa ljudi. Ona (pohlepa) često tjera ljude u strah. Bartimej je bio bez ičega, bez vlasništva.
Takav je svijet ljudi - a ipak ljudi traže smisao, sreću i udobnost i odgovore na svoja pitanja puna čežnje i gladi za ljubavlju. Zato se od učenika traži da budu spremni dragovoljno, po Isusovu primjeru, služiti zajednici i otići u svijet snagom vjere i hrabrošću i sigurnošću Bartimeja da ljudima priprave stol riječi i kruha.

Tumačenje teksta

a) Jer  31, 7 - 9

40. godišnje Jeremijino djelovanje pada u, politički i vjerski, vrlo uzdrmano vrijeme.  Pod kraljem Uzijom (639 - 609) ponovno su oživljena politička i religiozna nadanja: Deuteronomijska reforma 521, obnova vjere u Jahvu. Politički pokušaji  Samariju i Galileju ponovno dovesti u obnovljeno Davidovo Kraljevstvo, nada u povratak  onih koji su bili deportirani 721. u asirsko progonstvo. Sva očekivanja su uništena kraljevom smrću 609. u borbi  s  Egipćanima kod Megida, 605. godine  Nabukodonozor stavlja Palestinu  pod svoju vlast. Kralj Jojakim  (608-598)  mu je vazal, ujedinjuje se s Egipćanima protiv Babilona što dovodi do opsjedanja Jeruzalema 597. i prve deportacije.  Kralja Sidkiju  (597-587) postavlja Nabukodonozor i on ne može spriječiti  da 587. bude opkoljen i razoren Jeruzalem i dođe do 2. deportacije. Judeja je babilonska provincija, Jeremija je odveden u Egipat.

r.7 : „Jer ovako govori Jahve" početak je nove izjave, ali istodobno poveznica sa  r.6. Tu  stražari  na Efraimskim brdima  (sjeverno kraljevstvo)  pozivaju na svečano hodočašće.  Iza toga se krije misao na političko i religiozno jedinstvo: Sion će postati središte za cijeli Izrael (Sjeverno i Južno kraljevstvo). Kultno liturgijski izraz u r.7 glasi: poticaj na klicanje, slavlje i bogoslužno ispovijedanje. Slavlje završava priznanjem: „Jahve je spasio narod svoj."  Predodžba o ostatku je političko vojničke naravi (od pobijeđenog naroda je ostajao ostatak)  i sve se više i više povezuje sa mesijansko eshatološkim očekivanjima  kod Amosa, Jeremije, Deuteroizaije i Ezekijela: usred propasti pojavljuje se Jahve na djelu da uopće ostaje ostatak  kojega je Bog predvidio za početak nove povijesti.

r.8: „ S predstavljanjem ostatka  je povezano i „sakupljanje razasutih" i ne samo iz zemlje egzila, nego sa svih strana, iz svih zemalja će Jahve sakupiti raspršene - vidan dokaz njegove neuništive volje za spasenjem, koju nitko ne može ne vidjeti da se nalazi na bilo kojem kraju svijeta i koja nikoga ne ostavlja pa ni one koji, svugdje i u svako vrijeme, sprječavaju „napredak" : slijepi, hromi, trudnice - „neproduktivne" grupe društva.  Eshatološko spasenje  i ljudski moguće stvarno, socijalno i političko nadanje su ovdje, skoro, nerazvojno sjedinjeni.

r.9 : Pod Jahvinim vodstvom doživjet će se novo spasenje kao velika promjena sudbine - izrečeno u slikama koje jako podsjećaju na psalme. Temelj i garancija uspjeha  leže samo u tome da se uvidi i prizna: „Ja (Jahve) ja sam otac Izraela. Božja milosrdna ljubav i očinska briga čine mogućim promjenu sudbine i obraćenje.

b) Hebr 5, 1 - 6

Poznato je povezano s novim da bi se novo učinilo opipljivim. O zadaćama velikog svećenika ljudima je bilo sve poznato. Žrtva za sebe i za povjerene ljude.  Kod Krista je bilo drukčije: on je mogao, svojim služenjem, biti kod svih koji su mu povjereni. Ovu službu on čini po naredbi Očevoj, konačno Bog  je ljudima povjerio svoga sina.

r 1-2: veliki svećenik se „uzima od ljudi" i „postavlja na službu ljudima". Spominju se neki preduvjeti i zadaće koje se tiču svakog velikog svećenika: on treba biti čovjek, moći suosjećati s ljudskim slabostima, suosjećati sa  onima koji ne znaju i lutaju.  On treba biti solidaran s čovječanstvom. On ima posebnu zadaću uređivati odnos ovih ljudi s Bogom. On zastupa narod pred Bogom.

r 3-4: Zbog grijeha ovaj odnos nije „u redu". Zbog toga Veliki svećenik mora prinositi darove i žrtve za grijehe svega naroda, ali i za svoje grijehe. Veliki svećenik ne može sam sebi dati dostojanstvo, nego ga dobiva od Boga. Levitsko svećenstvo ne može otkloniti grijeha, niti može uspostaviti trajno i djelotvorno zajedništvo s Bogom. Svijest o grijehu ostaje i traži nove žrtve kao zadovoljštinu.  Konačno, nedostaje karakter vječnosti: veliki svećenik zauvijek, nikakvo neprestano ponavljanje žrtava, nego jedna „žrtva za uvijek", jedno konačno čišćenje.

r  5-6: Ovaj veliki svećenik je „Isus, Sin Božji".  On je ovaj vječni i uzvišeni veliki svećenik. On ispunja sve uvjete: uzet je od ljudi, postavljen za ljude da prinese žrtvu, on može suosjećati s našim slabostima, on je sam iskušan, ali bez grijeha, njega je sam Bog pozvao.  U isto vrijeme, on nadvladava praznine Staroga zavjeta: Bog ga je zauvijek postavio svećenikom. Zemaljska liturgija gubi svoj karakter prolaznosti. Isus je, po svojoj smrti, donio, jednom zauvijek, spasenje (otkupljenje). Po svom predanju zadobio je, za svoj narod i za sve ljude, oproštenje i spasenje. Svećeništvo Kristovo je stvarnost koja se temelji na Božjem pozivu. Time je završilo, zauvijek, starozavjetno svećeništvo.  Krist nadilazi i dovršava svako prijašnje svećeništvo, jer je Krist Sin Božji. On je dobio svoje svećeništvo od Boga koji ga je rodio kao  svoga Sina.

c) Mk 10, 46 - 52

Kod svih sinoptičara se govori o ozdravljenju slijepca, ali samo kod  Marka se spominje mjesto i ime ozdravljenoga. Ozdravljenje se događa u vezi s učenicima. U prethodnoj sceni se govori o svađi među učenicima, tko će biti prvi. U sljedećem poglavlju slijedi ulazak u Jeruzalem.  Bartimej postaje čovjek koji priznaje Isusovu veličinu i njome je prožet. Da on u ozdravljenju vidi ovu veličinu potvrđuje i tako što postaje učenikom.

Mk 10,46-52 tvori završetak  četvrtog i ujedno središnjeg dijela  (8,27- 10,52) Markova evanđelja. Učenike, a prema tome i čitatelje, prema nakani evanđeliste,  treba uvesti u otajstvo kraljevstva Božjega i Sina čovječjega, u zakon nasljedovanja, u održavanje djetinje vjere i služenja.

r  47-48: Bartimej čuje od ljudi koji prolaze mimo njega: "To je Isus iz Nazareta". U tom času bolesnik počima vikati što treba tumačiti kao znak njegove vjere. Marko insinuira da slijepac poznaje Isusa.  Oznaka „Isuse, sine Davidov"  kod evanđeliste ne znači  rodoslovnu oznaka, nego jednu eshatološku naznaku dostojanstva Mesije. Dvostruko zazivanje, obljubljeno pučko sredstvo nadmetanja, naglašava i pojačava molitvu  i uzdiže dostojanstvo nositelja imena.  Naš odlomak postavlja ovog Davidovog sina nasuprot Bartimeju koji se   Isusu obraća kao spasitelju i pomoćniku.  „Imaj sa mnom samilosti",  riječi koje jedan vjerni život, u ovom obliku, može upraviti samo Bogu, a ne zemaljskom mesijanskom kralju, jer se ovaj tako shvaća kod suvremenika i shvaća se kao opipljivi znak Božjeg smilovanja.

„Mnogi su bili rasrđeni i naređivali su mu da šuti." U tome se ukazuje prva bezlična stepenica vjere, no Isus uslišava i za njega je dovoljna da djeluje.

r. 50 Slijepac postupa poput zdrava čovjeka: „Tada baci svoj ogrtač, ustane i potrči prema Isusu."  Trostruka aktivnost koja, po sebi, nije za slijepca. Cilj je Isus. Onaj kojega se inače vodi, sada sam pronalazi Isusa.

r. 51 Isusovo pitanje izaziva vjernički odgovor slijepca. Dijalog govori čitatelju i o njegovoj potrebi za spasenjem.  Nada u ozdravljenje i  povjerenje vjere su jasno i dovoljno došli do izražaja.

r. 52 Čudo se dalje ne opisuje. U Isusovoj riječi se vidi Isusova moć: „Idi, vjera te spasila."  Ozdravljeni postaje učenik i prati Isusa u muku. Čudo i pripovijedanje o čudu nisu radi sebe, nego put u nasljedovanje, poziv čitateljima u Nazarencu prepoznati i priznati Učitelja. Perikopa zahvaća skoro cijelo poučavanje učenika, od Mk 8,37 i dovodi do vrhunca: tek u Kristu spašeni i oslobođeni čovjek  je spreman  i sposoban za nasljedovanje.

Misno slavlje

Pozdrav: Gospodin, vaše svjetlo i vaš život, neka bude s vama.

I.

Uvod: Kad se dijete rod,i kažemo da je došlo na svjetlo dana i svaka se majka raduje ako dijete reagira na svjetlo. Ako dublje promatramo, onda je naš cijeli život put k svjetlu, a na poseban način, naš vjerski život koji počima predajom svijeće na krštenju. I narodi na zemlji su na putu prema svjetlu, ne smijemo misliti na tehnički i duhovni napredak, nego bismo trebali promatrati ljude u cjelovitosti evanđelja.  Zaustavimo se na trenutak i molimo Gospodina za svjetlo.

II.

Uvod: Gospodine Isuse Kriste, prisutni u sakramentu ljubavi, evo me pred tobom kao bolesnik pred liječnikom života. Kao nečist pred vječnim izvorom milosrđa, kao slijepac k neizmjernoj ljepoti, kao siromah i potreban Gospodara  neba i zemlje. U povjerenju te molim u preobilju tvoje dobrote: Izliječi moju bolest, operi mi nečistoću grijeha, prosvijetli moju sljepoću, obogati me i ispuni moju prazninu da bih mogao primiti kruh života, čista srca punog vjere i tako, u strahopoštovanju i poniznosti, postići vječno spasenje.      Prema jednoj molitvi sv. Tome Akvinskog

Molitva vjernika

Gospodine Isuse Kriste, ti  si svjetlo svijeta koje prosvjetljuje svakog čovjeka. Tko ide za tobom, ne luta u tami. Zato te molimo:

  • Učini svoju Crkvu znakom spasenja u svijetu, molimo te
  • Učini da vođe naroda ne gledaju samo na tehnički i materijalni napredak, nego na cjelokupnog čovjeka, molimo te.
  • Za narode ove zemlje: uništi mržnju, neprijateljstva i ratove i daj da zavlada mir, molimo te
  • Za bolesne i slijepe, posebno slijepe na duši, pomozi im da dobiju vjerničko povjerenje i ozdravi ih, molimo te.
  • Daj da vidimo tvoje putove, a naše životne putove gledamo u tvome svjetlu, molimo te.
  • Pokaži se onima koji te ne mogu ili ne žele vidjeti, pokaži im da si ti izvor pravoga svjetla, molimo te
  • Našim pokojnima, daruj svjetlost i pokoj vječni,  molimo te

Dobri Bože, iznijeli smo ti naše molitve, vjerujemo da nam želiš uvijek biti blizu,  po Kristu Gospodinu našemu. Amen

Propovijed:

prijedlozi za propovijed

1.

U povezanosti s riječima ulazne pjesme, treba ljudima objasniti kako se mijenja naš život i sudbina cijelog svijeta ako se čisto svjetovni, površni pogled napusti u korist dubljeg, kršćanskog pogleda. Tako mogu sudionici misnog slavlja biti potaknuti da slijede Isusa.

Možemo uzeti u obzir sljedeće točke:

  • Usporedba iz svagdašnjice

Iako, uglavnom, imamo prilično dobar vid, ipak mnoge stvari ne  vidimo ispravno - bilo da gledamo kroz ružičaste naočale koje nas štede od krutog pogleda na stvarnost ili gledamo modernim, zatamnjenim, sunčanim naočalama  što daje svijetu sivu izmaglicu koja nas može  odvesti u pesimizam ili samosažaljenje. A neki put nam se može i reći da svjesno zatvaramo oči.
Iako je Bartimej je bio slijep, on očito, još uvijek, može "vidjeti" ono što je doista važno. "Jedino se srcem dobro vidi. Bitno je oku nevidljivo "(A.de Saint-Exupery,). Bartimejeva odlučnost nije proizašla iz pasivne rezignacije, nego iz aktivne vjere i nade da mu se može promijeniti život.

  • Promjena na primjeru prirode

Mjesec listopad se približava  svom kraju. U prirodi život polagano umire. Pogled na često tmurne dane u studenom i dugu zimu deprimira mnoge ljude. Pa ipak, u ovom slučaju je jasno svima da se, naoko, mrtva  priroda priprema za novi početak u proljeće.

  • Riječ Božja

Jeremija: Bog mijenja,  naizgled, konačnu propast  progonstva u novi početak: on sam vodi kući  svoj narod i to bez izuzetka, sve članove, čak i najslabije.
Psalam 126: Jasan  je i dokumentiran odgovor: pretvaranje plača  u smijeh i suze u  klicanje  i to iz perspektive oslobođenog naroda.

Marko: Što je prethodno rečeno za Božji narod u cjelini, sada je prikazano na pojedinom vjerniku. Isus preokreće tvrdu sudbinu  bijednog prosjaka, što su svi - osim njega - mislili da je nezamislivo.

Hebrejima: Krist, koji je  pomogao Bartimeju  je naš posrednik kod Boga i suosjeća s nama. I uvijek će to biti tako.

  • O odnosu na misterij Euharistije
    Kruh i vino pretvaraju se u Tijelo i Krv Krista koji je prošao kroz patnju i smrt, te je tako postigao novi život i konačno spasenje za sve ljude.
  • Misli Kyrilla Spieckera

"Kada kreneš na put, otvara se obzorje tvojih granica."

„Uočavamo tako malo spasenja, do sada nismo ga dobili, jer ne želimo primiti, nego sami uspjeti."
"Čak i Božje darove treba razmotati."
"Samo neograničeno povjerenje čini nas bezgraničnim i doživjet će Boga."

K. Specktr, Markierungen,  Einsichten,  Weghilfen Würzburg 1981.

2.

I. Biblijska orijentacija
a)
Nepokolebljiva Bartimejeva vjera vodi ga u spasenje i svoje dovršenje nalazi u doživotnom nasljedovanju muke Isusove.
b) Cijela bi se zajednica trebala međusobno hrabriti i poticati u vjeri i nasljedovanju patnje:

  • Po nutarnjem osmišljavanju vlastitog poziva kojeg  nam  Isus upravlja
  • Po ostvarivanju milosrđa u kontaktu s drugima,
  • Snagom i nadom koju možemo dobiti pogledom na specifičan primjer mladog Bartimeja  i patnje Isusa, kojega on slijedi.

II  Uz situaciju mog slušateljstva

a) Bartimeji

Ima kršćana, u našoj zajednici, koji svojim životom daju impresivno svjedočanstvo vjere. Mene zadivljuje njihova odlučnost i ozbiljnost s kojom oni, ponekad - brane i "protiv struje" - svoju vjeru,  a protiv površnosti, lijenosti, frustracija i grča, bez fanatizma, netrpeljivosti, sektašenja, ili karizmatičnosti. Njihov život po vjeri impresionira tako jako, jer su oni - kao Bartimej koji sjedi uz rub puta - „nogama na zemlji", jednostavni, trijezni, pri tome su potpuno otvoreni, prihvaćaju, a ostaju  duboko ukorijenjeni.
Drugi članovi zajednice žive kao pravi primjer, što znači s više milosrđa jedni prema drugima. U srcu njihovog kršćanskog djelovanja stoji čovjek sa svojom boli, svojim pitanjima i problemima. U njemu će susretati samoga Krista. Po svom suosjećanju, supatnji, oni svjesno slijede Isusa.
Isto tako mislim na one, u našoj zajednici, koji su „rođeni hrabritelji",  koji razumijevanjem drugih, pokušavaju im dati oslonca,  strpljenja te, kroz potporu, svoje bližnje podižu  i ohrabruju, budeći u njima  nadu i naglašavaju pozitivne stvari.  
Pogođen sam kad sretnem one ljude koje bismo mogli nazvati nositeljima križa u našoj zajednici: one koji trpe tešku bolest, beznadnim slučajevima, osuđenima na utapanje u tugu i očaj, umirućima, ali koji snagom stoje čvrsti i ponovo pronalaze, u poniznoj molitvi Kristu, milost utjehe. I molim se da jednom i ja nađem snagu ako križ čeka moja leđa. I molim za jaku vjeru tada.

b) Ljudi

I nailazim na ljude u mojoj zajednici  koji će - kao što su učenici i mnoštvo, više ometati, nego poticati na nasljedovanje Isusa.
To su oni koji odbojno i  kritično stoje prema neuobičajenim izrazima vjere. Nije rijetkost da kritiziraju radost i opuštenost djece na nedjeljnim obiteljskim  misama, ili se bune na nekakav liturgijski ples, ili potrebu za modernim vjerskim pjesmama, ljudima koji traže Isusa, bacat će kamenje na put. Poznam roditelje koji su sve učinili da njihovo dijete ne ostvari svećenički poziv kojeg je osjećalo.
Isto tako mislim na pojedine grupe u našoj župi koji se odjeljuju u nekakve elitne krugove, a njihovi glasovi su često odlučujući u zajednici. Drugi su tako obespravljeni i ne usude se više, u svojoj nemoći, aktivno sudjelovati u životu zajednice. Grupacije stvaraju oni udaljeni, a neki put se to stvara i pod izlikom nekakvih katoličkih udruženja.
Ljude koji hitno trebaju našu pomoć, u našoj neposrednoj okolini, poslovno ćemo uputiti na karitativne ustanove, umjesto toga da mi, kroz naše milosrdno djelovanje, omogućimo tim ljudima susret s Kristom. Kraljevstvo Božje se među nama širi ako mu mi omogućimo i dademo prostora u zajednici i u nama da ono djeluje i prema drugim ljudima. Ali kako možemo doći do nasljedovanja  Isusove patnje ako tu patnju izbacimo iz zajednice i prebacimo na razne ustanove?

Onda postoje još  i oni koji se plaše propasti, jer im njihova vjera nije dovoljno jaka da nose teret. Ti, radije, destruktivno kritiziraju i bježe od svojih odgovornosti, ovdje, da zajedno sa svojim sestrama i braćom slijede poziv Kristov i da jedni druge hrabre. Ponekad je, čak i naše propovijedanje crno-sivo, slika bez nade i budućnosti ne ostvaruje ono što bi morala učiniti: ohrabriti ljude u njihovoj vjeri i nadi.
U većini slučajeva plaše me oni članovi naše zajednice - na  koje naizvan - sto posto  možeš računati. I upravo ta stopostotnost me zabrinjava, jer takvi kršćani znaju ama baš sve: tko je dobar katolik, što je katolički, što treba vjerovati, a što činiti, tko govori samo i uvijek istinu, koji je jedini moral ispravan, tko je grješan a tko nije... takvima ponekad poželim da odbace svoju uskogrudnost i svoje odijelo, a približe se Isusu u otvorenosti srca i duše - kao Bartimej. Koliki su ostali uz put i nisu sreli Isusa, jer su ga drugi prisvojili za sebe!

c) Naš san: Bartimejska zajednica

Svatko od nas sniva nekakav san o župi, zajednici, bilo javno ili potajno. I to je sasvim u redu. No, san se ubrzo rasplinjava kad gledamo stvarnost i sve više i više ga zaboravljamo, i s godinama, ono što je nekad izazivalo oduševljenje i vjeru - osobni odnos s Isusom iščezava, nestaje, onakvog kakvog ga je izgradio Bartimej za sebe i tako krenuo za Isusom i stavio se u službu zajednice.

Pripovijedanje o Bartimeju je prigoda da sanjam o zajednici koju bih rado ovako promatrao:

  • Milosrdno postupamo jedan s drugim
  • Slušamo i čujemo krikove onih u nevolji, kod nas i u svijetu
  • Imamo uši i za nečujne krikove (abortiranih)
  • Sve svoje sile, duševne i tjelesne, ulažemo da bismo ljudima dobre volje otvorili putove k Isusu: djeci po prigodnoj liturgiji za djecu, dječjim biblijskim tjednima, mladima stavljajući na raspolaganje i sile i prostorije, strancima dajući mogućnost stupanja u kontakt sa zajednicom, susretanjem sa samohranim majkama i očevima, pružajući razgovor socijalno ugroženima....
  • Gajimo gostoljubivost u našoj zajednici da se ljudi u njoj osjećaju sretni i zadovoljni.
  • Stojimo jedan uz drugog i molimo jedan za drugog i zajedno čitamo iz Svetog pisma kako je Isus postupao s ljudima.
  • Neprestano ispitujemo svoje kršćanstvo i neprestano se usmjerujemo prema njemu i živimo iz njegove blizine. Naša vjera treba jačati.
  • Odlučno odbacujemo sve što nas udaljava od Isusa.
  • I trudimo se, s obzirom na križ Isusov, ne odustati od nasljedovanja, nego podupirati jedni druge u vjeri.

III. Cilj

Želim da mojim slušateljima bude jasna situacija kršćana u našoj zajednici. Želim im govoriti o jakoj i nepokolebljivoj vjeri Bartimeja te ih dovesti do kritičnog ispitivanja sebe i vlastite uloge, kao članova zajednice. Želim slušateljima, poput Marka, staviti pred oči da ih je Isus pozvao i stavio u službu kako bi druge ljude hrabrili u vjeri, davali im  hrabrosti  u nasljedovanju Isusa.

4 Nacrt propovijedi

a) Opis situacije naše zajednice

  • Kršćani u našoj zajednici, koji su poput Bartimeja:
    Odlučni, nepokolebljivi, jaki u vjeri koji idu svojim putem
    Jednostavni, otvoreni, spremni primati,

Siromasi, izolirani, oni koji pate,
oni s kojima treba biti milosrdan, obeshrabreni,  
koji su odlučili potpuno slijediti Isusa.

  • kršćane koji - a da možda to niti znaju, niti žele - druge sprječavaju u njihovoj vjeri i nasljedovanju Isusa:
    nepokretni, kruti, polu-pravedni,
    elitističke grupe,
    neosjetljivi, koji na sve mrmljaju i
    zatucani fundamentalisti.

b) Problematiziranja: zašto je naša zajednica takva kao što je?

  • Što se to dogodilo da mi, u našoj zajednici, jedva opažamo siromaštvo i patnju? Jesmo li izgurali patnju iz naše zajednice? Prebacili na druge? Možemo li mi svi još uvijek suosjećati? Ući među sljedbenike Isusovih patnji? Prihvatiti Isusov križ?
  • Zašto živimo u neprestanoj konkurenciji u našoj zajednici? Zašto ne funkcionira suradnja između grupa i generacija, jedva? Što je to što nas stvarno ujedinjuje u našoj zajednici, kao kršćane i katolike? Imamo li uopće zajednički cilj?
  • Zašto je naša vjera tako slaba? Zašto se ne borimo za našu vjeru? Zašto je naša spremnost za nasljedovanje tako kratkog daha? Pod kojim uvjetima bih napustio dobiveni položaj ako sam uvjeren u Isusov poziv i poslanje k ljudima? Ako se traži moje suosjećanje i bratska ljubav? Ako bih time omogućio nekome da vidi Isusa?

c) Poticaj: san Bartimejske zajednice

  • Isus je za sve nas "tu", posebno za one koji ga traže iskrena i otvorena srca. Pomažimo jedni drugima ojačati naša srca u vjeri.
  • Isus poziva svakog od nas i uzima ga u svoju službu. Isus nas očekuje. Želimo se podsjetiti na naše biti pozvani i poslani, ispitati naš odnos prema drugima, poduzeti aktivne korake ka međusobnom ohrabrenju u vjeri i u patnjama nasljedovanja.
  • Isus nas obvezuje da vodimo ljude k njemu. Trebamo pregledati naše djelovanje kao zajednice u kojoj ćemo dopustiti ljudima, unutar i izvan zajednice, da dođu do Isusa. To bi trebao biti naš prvi zadatak.
  • Gdje je Isusu mjesto u našoj zajednici, je li ova zajednica gostoljubiva, jer njeguje suosjećanje kao oni koji mole zajedno, zajedno razgovaraju, slave, vesele se, pate i plaču, jer svi mi, kao zajednica, dijelimo život.

5

Ovo ste evanđelje, sigurno, prilično često čuli. To je jedan od poznatijih i prijateljskijih tekstova  evanđelja. Živo pripovijedanje koje pokazuje koliko nam je Krist blizu. Epizoda iz koje možemo puno naučiti.
Bartimej, slijepi prosjak uz  cestu, sada je naš učitelj. Učitelj molitve i života.

Bartimej je bio slijep.
Također i mi dođemo u situacije u kojima nam se može dogoditi da izgubimo svjetlost. A onda kuda i kamo? Od kuda možemo dobiti nešto kao svjetlost. Gdje? Kako ići naprijed? U bolesti i patnji, u krhotinama života, u razočaranoj nadi, često osjećamo tamu u sebi i oko sebe. Ne znamo što učiniti.

Bartimej je prosjak.
On treba pomoć drugih, ali u isto vrijeme on je odbačen od njih, jer se onda pogrešno mislilo da je bolest bila izravna posljedica grijeha.
Nije lako biti ovisan o drugima u društvu u kojem „znalci" daju ton. Još teže je osjećati se napuštenim od drugih i znati da si usamljen.

Baš kao što je bilo tada Bartimeju, tako se događa mnogim ljudima danas. Dok on sjedi, možda ne baš na putu ili uz put, ali ako želi pažnju  naše zajednice, ona ga ne vidi: usamljenog, očajnog, bespomoćnog, emotivno ranjenog, fizički bolesnog. A možda ćemo prepoznati i sami sebe u njemu. Možda smo, u tom smislu, "slijepi prosjak."

Evanđelje završava vraćanjem vida  Bartimeju i vidimo ga da, u nasljedovanju Isusa, nalazi novo svjetlo i smisao života. Što uzrokuje ovu promjenu? Što je potrebno da se izađe iz tame na svjetlost?

Bartimej sluša.
On je čuo da Isus prolazi. Da bi se moglo čuti, potrebna je tišina i vrijeme. I često je to ono što nam nedostaje. Naše uši su pune svega i svačega. Naša osjetila su bombardirana podražajima. Nije nam uopće moguće naći vremena da bismo mislili o nama samima, da bismo slušali same sebe, da bismo razmišljali o svom životu, a pogotovo nemamo kada moliti.
Da bismo slušali kao Bartimej, moramo pokušati naći vremena za sebe, za naše molitve. Ponekad nas okolnosti nauče slušati i šutjeti, na primjer ako sam vezan za bolest i krevet. I često je istina da se tada, ponovno, naučimo moliti.

Bartimej poziva.
„Isuse, Sine Davidov, smiluj mi se!" Bartimej vapi k Isusu. On zove, jer zna da mu treba pomoć, jer zna da mu Isus može pomoći.
U njegovom pozivu je, svakako, sadržano puno boli, puno tuge, puno razočaranja da je slijep i prosjak. Ali tko sluša pažljivo, također će opaziti i osjećaj nade u ovom pozivu.
On vapi Isusu. Ne smeta mu otpor onih koji ga žele da ušutkati. On ne prestaje vikati k Isusu.
Njegov poziv ima adresu. On ga, doista, ne vidi, ali zna da postoji - to je Isus. Tako Bartimej moli.

U molitvi i mi možemo dati izražaja našim nevoljama, unutarnjim i vanjskim. Ono što pritišće, muči mora biti izbačeno van, tako da nas više ne proždire. Moramo izbaciti naš mrak, tako ćemo ući u svjetlo.
Naša molitva neće naletjeti na prazninu, ona dopire do ušiju Gospodina našega. Čak i kad mi se čini kao da me ne opaža i ne čuje, čak i ako smo ga dugo vremena ostavili izvan našeg života, On je tu. On sluša. On me poziva k sebi. Baš kao i Bartimeja.

Bartimej pokušava učiniti korak.
Onda baca svoj kaput, skače i trči prema Isusu.
Gospodin zove slijepca, čak mu ide u susret. Kako teško mora biti slijepcu skočiti i sam tražiti nekoga tko će mu pomoći. Ali Bartmej se usudio. On sam vjeruje u Krista. A i drugi su ga poticali da to učini.
Njegovo pouzdanje je stvarno visoko. Baca svoj ogrtač, dakle ono što je stvarno njegovo, da bi dobio ono čemu se nadao i za čim je čeznuo.

Povjeriti se Kristu težak je i ozbiljan korak. To nije lako, ali to je jedini put iz tame u svjetlo. Poput  Bartimeja, moramo se i mi sami osloboditi onoga što mislimo da posjedujemo: novca, moći, snage, vještine, čak i ljudi koji nas žele zadržati za sebe i ne puštaju nas.

Bartimej otvora svoju želju pred Gospodinom.
Što hoćeš da ti učinim? - Želim biti u mogućnosti opet vidjeti.
Bartimej je  znao svoje čežnje. On se ne hrani bilo čime. On traži od Isusa, ne milostinju, ne nekoliko kovanica. On želi sve. On želi opet vidjeti.

Da li mi poznamo naše najdublje čežnje? U svakom od nas spava neka čežnja. Da mogu stvarno vjerovati. Voljeti, biti voljen.

Zamislite, Isus sada stoji pred vama i pita vas:  Što hoćeš  da učinim za tebe? To je jedinstvena prilika. Što biste mu odgovorili? Što biste tražili? Hajde, zamislimo to!

Isus nije došao Bartimeju s receptom za život, u skladu s motom: Učini ovo i ono, ovdje i ondje,  onda ćeš opet moći gledati i vidjeti. Ne, Isus djeluje jednostavno. „Tvoja vjera te ozdravila." I u tom istom trenutku mogao je opet vidjeti i krenuo je slijediti Isusa na njegovu putu.

Bartimej je to učinio. Opet on vidi. Tama je nestala pred svjetlom.
Na ovom putu trebao se jako boriti sam sa sobom.
Morao je bolno priznati što se s njim događa. Za sebe, slijepog prosjaka, on nema lijepu riječ za svoju situaciju.
I on je morao napraviti skok u povjerenje prema Kristu, sa svim svojim bolima i čežnjama. Bez rezerve, bez zadrške.

Draga braćo i sestre,
tako  moliti, vjerovati u Boga, ne to nije lako. Ni vama, ni meni. Ali današnje evanđelje nam svima govori, svakoj osobi među nama:
Imaj hrabrosti, ustani, Gospodin te zove! Amen