20. nedjelja kroz godinu B -2012. .

Poveznice za liturgiju i propovijedanje

Središnja tema  triju nedjeljnih čitanja je Božja ponuda ljudima da prihvate sudjelovanje na njegovoj punini života i životvornoj snazi. Ova ponuda u Novom savezu je poziv na euharistijsku gozbu. O tome piše Nizozemski katekizam (navještaj vjere za odrasle Nijmwegen/Utrecht 1968, s. 381): „Euharistijska gozba znači: 1. sam Gospodin nas hrani; 2. time se sjedinjuje s nama; 3. usko nas povezuje međusobno.

Ova tri vida su usko povezana." Bog nam daje sudioništvo na svom životu. No, pričest ne znači samo povezivanje Boga i ljudi, nego povezivanje ljudi međusobno. Prihvaćanje ove Božje ponude, primanje Euharistije, bi moralo pokazati odraza u životu zajednice. Drugi vatikanski koncil uči: „Istodobno će se izgrađivati, pokazivati i ostvarivati jedinstvo vjernika, koji u Kristu čine jedno tijelo. (1. kor 10,27) (Lumen gentium 3) „Sudjelovanjem na euharistijskoj žrtvi, izvoru i vrhuncu kršćanskog života, prinose (=vjernici) Bogu nebesko žrtveno janje i s njime sebe same ...Ojačani tijelom Kristovim tvore tako jedinstvo Božjeg naroda, koje se označava i čudesno djeluje po ovom uzvišenom sakramentu.  (Lumen gentium 11).

U ovom bogoslužju bi trebalo staviti naglasak na međusobno pomirenje i praštanje koje je moguće, jer i mi sami doživljavamo Božje oproštenje ( priznanje grijeha - pokajanje) koje se ostvaruje u pružanju znaka mira.

Tumačenje teksta

a) Mudr 9,1,5

U odlomku se  mudrost, kao i ludost, u redcima  13 sl. personificiraju - prikazuju kao osobe. Pod mudrošću  se ne podrazumijeva intelektualna sposobnost razumijevanja, nego se mudrost sastoji u  uređenju cjelokupnog života kako religioznog, tako i profanog i to prema volji Božjoj. Ona je ponuda Božja  starozavjetnim ljudima da imaju dijela na onome što je obećao svom narodu na Sinaju.  Slikom gozbe se želi dati dvostruka poruka: 1. Mudrost  poziva sve da na njoj sudjeluju. 2. Ona je hrana; kao što je hrana  potrebna za život čovjeka, tako ga i mudrost  spoznaje i ispunjenja volje Božje održava na životu (r.6)

Po daru mudrosti Bog daje ljudima šansu živjeti po njegovoj volji i tako zaslužiti život. Čovjek je postavljen između prihvaćanja i odbijanja ovog poziva.

b) Ef  5,15-20

Na početku odlomka  je navedena tema: Poziv zajednici na provođenje života prema volji Božjoj čiji je odraz odluka za Krista. Ovu  odluku vjere treba donijeti  sada  ( kairos), jer je vrijeme kraja blizu (prema apokaliptičkim predodžbama  vrijeme  završetka je označeno zloćom i strahom).

Slijede 3 opomene koje se nadograđuju jedna na drugu i postaju sve konkretnije:

1. Razumnost na koju se poziva  se sastoji u tome  da se u novim situacijama  upozna volja Božja.
2. Spoznaju prave volje Božje omogućuje Duh, kojega nam daje Gospodin. I  za ovoga Duha se zajednica treba
brinuti. (opomena zbog prevelikog uživanja vina je vlastita napomena pisca zajednici  za slavljenje gozbe
ljubavi).
3.Zajednica će biti ispunjena Duhom ako ona, u bogoslužju, pjeva slavu Gospodinu (usp Kol 3, 16) i njemu
zahvaljuje pa, u stvari, ispunja ono što je sadržano u riječi euharistija.

c) Iv 6, 51-58

Ovi stihovi na kraju govora o euharistiji su jedan opis ranog shvaćanja euharistije.  Ovaj govor je izrečen ljudima, koji su se našli u napetom  mesijanskom očekivanju nakon čudnovatog umnažanja kruha u trenutku odluke za ili protiv Isusa.

Odmah na početku odlomak  kao naslovom počima rečenicom objave :  - Ja sam -  podsjeća na citat Izl 16,4 a  i zato  naznaka o svađi židova(usp Izl 17,2)  i zato r 58 povezuje događanje sa događanjima Izlaska. Mana i voda iz stijene su ovdje, kao i kod Pavla, starozavjetni predznci za euharistijske dvostruke darove. Uvođenje pića - krvi pokazuje  da se ovdje govori o euharistiji. Pisac misli na stvarno uzimanje hrane kao što to pokazuje izbor riječi (u grčkom trogein = žvakati hranu).  I time udara na gnostičke krugove u zajednici koji su negirali potrebu utjelovljenja i  smrti na križu.  Pri tome ne misli pisac na primanje fizičkog tijela i krvi, nego na tijelo i krv, Duhom ispunjenog, Sina čovječjega.  Smrt na križu je neraskidivo povezana s euharistijom, jer zemaljski Isus preko smrti i uskrsnuća postaje nebeski Sin čovječji i time posrednik (prenositelj) nebeskog života. Po euharistijskim darovima životna snaga Oca nebeskoga   postaje  preduvjet života (usp Iv 1,4)  kojega,  preko Sina, predaje vjernima i daje se u potpunoj izvornoj punini (rr 56).  I  redak 55 trebamo ovako shvatiti: Ova hrana je stvarna hrana, to jest provjerena i sigurna hrana, koja daje sudioništvo na punini božanskog života.  Tko želi u sebi imati trajnu životnu snagu, koja djeluje preko smrti, taj treba jesti ovu hranu. Ona nudi mogućnost  na sudjelovanju u novoj božjoj prisutnosti na zemlji. Od ljudi se zahtjeva odluka vjere.  (us rr 60 -69)

Misno slavlje

Pozdrav: Isus je kruh na našem životnom putu, njegova milost i njegov mir neka budu sa svima vama.

Uvod:

I.

U ovim ljetnim mjesecima  svatko od nas malo pauzira od onih svakidašnjih stvari. Puštamo da život teče sporije nego inače. Pri tome se opaža da za život trebamo više od posla, pritiska, obveza, zarade, jela i pića. Otkrit će te mir, snove, razgovore, razmjenu mišljenja kao životne namirnice.  Ne živimo samo od zemaljskog kruha, ni od zemaljskog vina.

Za pravi život potrebne su i riječi koje nam daju povjerenje i snagu. Potreban nam je i onaj tko govori te riječi. U sakramentu tijela i krvi svoje daje nam se za hranu, postaje naša životna namirnica. S njim smo povezani, on nam daruje svoju riječ i ohrabrenje, pušta da ga uživamo.  On sam nas poziva za svoj bogato prostrt stol.

Prije nego pristupimo njegovu stolu, razmislimo malo o prošlom tjednu, o svim brigama i iskušenjima i molimo ga za oproštenje i pomoć.

II.

Braćo i sestre, došli smo da zajedno slavimo Euharistiju, lomimo kruh.  To znači da vjerujemo da Krist slavi skupa s nama i dariva nam se u svetoj Pričesti. No, a da li i nas ujedinjuje?  Ili, zar ne vjerujemo da nam sudjelovanje u bogoslužju osigurava  zajedništvo s njim? Euharistiju se može slaviti samo u zajednici, a zajedništvo označava i traži međusobno pomirenje.  I mi možemo opraštati, jer smo i sami iskusili Božje oproštenje.

Molitva vjernika

Gospodine Isuse Kriste, sakupio si nas da slavimo ovu Euharistiju zajedno, jedan s drugim i s tobom. Zato ti iznosimo naše molitve:
  • Daj da ljudi u našoj župi budu uvijek jedan uz drugoga i jedan za drugoga, molimo te
  • Daj da Crkva bude nositeljica pomirenja, da svi ljudi sudjeluju na punini tvoga života, molimo te
  • Daj da znakovi spasenja, kruh i vino, budu i znak međusobnog jedinstva među kršćanskim Crkvama, molimo te
  • Podijeli potrebnu kišu ovoj žednoj zemlji da se možemo radovati tvojim dobrima, molimo te
  • Umanji bol i patnje bolesnika, tješi tužne i otvori svoje srce svima koji te traže, molimo te
  • Daj da naši pokojni koji su se ufali u tebe žive kod tebe i primi ih u zajedništvo sa svima svetima, molimo te.
  • U tišini iznesimo svoje molitve i prošnje Bogu.....
Jer ti si naš cilj, milostivi i dobri Bog, koji živiš i kraljuješ, sa svojim Sinom i Duhom Svetim u vijeke vijekova.

Propovijed:

1.

Poticaji za propovijed

Cilj: Slaviti Euharistiju s Isusom može samo onaj tko je, poput Isusa, spreman prema ljudima učiniti i najneugledniju  službu  kao što to, kod Ivana, želi pokazati povezanost pranja nogu i posljednje večere. Zato se slavlje Euharistije treba događati u zajednici i na njoj pokazati: promjena ljudskog ponašanja do ostvarenja Kraljevstva Božjega.
1. Uvod
NEDOSLJEDAN

Pitaj stotinu katolika
što je najvažnije u Crkvi
Odgovorit će: Misa.

Pitaj stotinu katolika
što je najvažnije u Misi
odgovorit će: Pretvorba

Reci stotini katolika
da je pretvorba najvažnije u Crkvi
on će se razljutiti:
Ne, sve treba ostati
onako kako je i bilo.
Lothar Zenetti

Pisac daje, za nas, neugodnu tvrdnju,  predbacuje nam nedosljednost: No, ako bolje pogledamo tekst, mogli bismo reći: „Naglasak leži na igri riječi, jer on koristi dva značenja riječi „pretvorba"  koje nemaju ništa zajedničkoga." No, ovdje bi se moglo postaviti i pitanje je li ovdje stvarno riječ o dva različita postupka koji nemaju ama baš ništa zajedničkoga?

2. Euharistija znači pretvorba našeg zemaljskog života

- Bog poziva sve ljude na sudjelovanje na njegovom spasenjskom djelovanju, na njegovom životnom redu koji prevladava smrt.

- Euharistijske darove evanđelje promatra kao razvijanje događaja Izlaska: kao što je Bog izveo izraelski narod iz nevolje, tako će i nas izvesti iz  izručenosti smrti i omogućiti nam sudjelovanje na nebeskom životu. I mi se trebamo upustiti u pustolovinu  kao što su to učinili Izraelci i napustiti našu sigurnost time što ćemo se osloniti na vjeru.

3. Euharistija je nerazrješivo povezana

Preduvjet za ovu Božju ponudu je Isusovo predanje na križu za nas ljude. Smrću i uskrsnućem Isus postaje posrednikom božanskog života.

4. Sudjelovanje u euharistijskoj gozbi je spremnost na žrtvu svakog pojedinog za sve one s kojima smo u zajednici po pričesti

Euharistija nije nikakva privatna stvar između Boga i mene prema geslu: ako se pričešćujem i ne činim tako teškoga grijeha, onda ću doći u nebo.

Zahtijeva se spremnost na žrtvu za one koji su tu uz mene i sa mnom se pričešćuju. Meni ne smije biti svejedno kako ide mom susjedu u klupi, da li je pogođen bolešću, osamljenošću, nezaposlenošću. Sudjelovanje na euharistijskoj žrtvi pretpostavlja zajedništvo, spremnost drugome pomoći i probleme pojedinaca rješavati zajedno.

5. Dakle i pretvorba ima nešto zajedničkog sa pretvorbom

Time  što nam Bog, u pretvorbi, vraća naše darove u obliku tijela i krvi Kristove „može se i treba pretvarati naš suživot od misli vlastitog profita, posjeda i bogatstva do međusobnog dijeljenja.

6. Propovjednik može ove ideje vrlo lijepo povezati sa životom sv. Roka

Sveti Roko je preobratio svoj život od bogataša u siromašnog hodočasnika i tako je sebi omogućio da, uz pomoć Božju, kužnu bolest pretvara u zdravlje!

2.

Prijedlog propovijedi

„Kako nam može dati svoje tijelo za jelo?" Ovo se može shvatiti tako da je Isus važan za vječni život kao što je kruh za vremeniti. Da vjera ima, za vječni život, isto značenje kao jelo za svagdanji život, može se još i prihvatiti. Ali ne može se shvatiti: „kruh kojeg ću ja dati tijelo je moje." „Kako nam on može dati svoje tijelo za jelo?"

Tko bi  pomislio pod „moje tijelo" mišiće, osjećaje, kosu, krv neće doći na kraj s Isusovim riječima.  Taj i ne zna zašto bi bilo važno jesti njegovo tijelo pa i ako je sakriveno u kruhu.

„I Riječ je tijelom postala", napisa Ivan na početku svoga evanđelja. Ovom riječju on želi reći da je Sin božji postao pravi čovjek. Ivan želi jasno reći da kad Isus govori o euharistijskom kruhu da je to njegovo tijelo, onda želi reći da se primanjem Pričesti događa zajedništvo s cijelim i pravim Kristom, ali na način na koji su to doživjeli učenici iz Emausa. To je Krist koji je trpio, bio pokopan, treći dan uskrsnuo. Ako se to shvaća pod riječju „tijelo", onda se njegovo tijelo može jesti i krv njegova piti. Onda je njegovo tijelo stvarna hrana, a ne predmet divljenja. Onda je njegovo tijelo dar svim vjernicima.

„ Dođite i jedite na mojoj gozbi i pijte vina kojega vam miješam", poziva nas prvo čitanje. „Tko jede moje tijelo i moju krv pije, ima život vječni." govori Isus u Evanđelju.

Tko smije doći, jesti i piti? Kakve uvjete treba ispuniti da bi smio „jesti tijelo Sina čovječjega i njegovu krv piti?" Kada se to jede i pije nedostojno može se jesti i piti vlastitu osudu, kako to Pavao opominje u poslanici Korinćanima? Protiv tijela i krvi Gospodnje, kako to Pavao u poslanici Korinćanima opisuje, griješe oni koji postupaju bez ljubavi, tako što jedne puštaju da gladuju i žeđaju dok su oni pijani. Isus govori Židovima koji su se s njime svađali, jer im je teško padalo da moraju jesti njegovo tijelo. „Ako ne budete jeli tijelo Sina čovječjega i pili njegove krvi, nećete imati života u sebi."  Traži od Židova da se potpuno odreknu svojih predodžbi. Zakon im ne daje život, Život daje tijelo Sina čovječjega. Ne radi se o njihovim sposobnostima, nego o njihovoj otvorenosti prema Bogu. „Tko jede moje tijelo i pije moju krv ostaje u meni i ja u njemu." Euharistija nije nagrada za ono što smo učinili. Ona je pomoć za život da ga imamo i sačuvamo.

Isus je nahranio gladne, pokazao im je da je Bog punina i preobilje i da to daruje.  Govorio je o kruhu koji daje život. Pokazao se kao mana u pustinji, koja dolazi s neba. Postajao sve jasniji. „Ja sam kruh koji je došao s neba. Tko vjeruje, ima život vječni." Sada napušta govor u slikama i usporedbama i kaže: „Kruh kojeg ću ja dati tijelo je moje. Moje je tijelo zaista jelo, a krv moja zaista piće. Tko jede moje tijelo i pije moju krv, taj ostaje u meni i ja u njemu."

Pažljivo nas Isus vodi od onoga što čini do onoga što On  jest. Njemu, Sinu Božjem, koji svijetu daje život, neka bude poklon, hvala i čast. Amen

3.
„ Bože, kako je dosadno!"
„Ako bude još jednom, udarit će me srčani, zbog prevelikog posla."
„Imam osjećaj da su kazaljke stale."
„ Što zar je tako kasno? Ovaj stres će me ubiti." Pretpostavljam da ste takve rečenice, ili njima slične, često puta čuli. A možda ste ih i sami izgovorili, jer ste se osjećali ili dosadno, ili u stresu.

Dosada i stres, oboje ima veze s našim ophođenjem s vremenom. Ima ljudi koji ne znaju što bi činili s vremenom koje imaju na raspolaganju, pa ubijaju vrijeme na bilo koji način. Drugi opet žele da bi dan imao 36 sati, jer oni trebaju samo 4 sata spavanja, ovisnici o poslu.

Dosada i stres - oboje imaju negativno djelovanje na ljude. Onaj kome je dosadno u životu i na to se navikao, taj će jednom kad dobije nutarnji poticaj nešto raditi, taj poticaj prečuti. Tome je svejedno. Za ništa ga nije briga. Postat će osamljeni mrzovoljac. I tako se nutarnje okamenjuje, a prijateljstva se raspadaju. Postat će osamljen, čak i umoran od života.

Tko stalno živi u stresu i na to se navikao, taj će brzo oboljeti. Ovisnik o radu riskira svoje zdravlje, krvni tlak se mijenja. I on će primijetiti da prijateljstva pucaju, jer misli da ne može naći vremena  za njegovanje prijateljstva. I kad više ne bude mogao raditi, izgubit će oslonac, osjeća se nepotrebnim, može upasti u duboku depresiju.

Naše ophođenje s vremenom je za nas važno, za naše zdravlje, ali i za duševno dobro.

To je znao već i sveti Pavao. Zato brižno opominje zajednicu u Efezu: „Brižno pazite kako provodite svoje vrijeme, ne ludo, nego mudro." Koristite vrijeme. Kako se to može mudro iskoristiti, a ne ludo izgubiti?

Kako naći ispravno ponašanje s vremenom.? Što je vrijeme za nas kršćane? Naišao sam na jednu rečenicu kod sv. Josemarie Escriva koja bi nam mogla biti putokaz. Napisao je knjižicu „Put" koja spada u klasiku duhovne literature.

Poslovni ljudi kažu: vrijeme je novac. To je vrlo malo. Ako smo zaposleni u Božjem poslu, onda znamo: vrijeme je vječna slava.  Za ljude bez Boga vrijeme je nešto što pritišće, vrijeme je novac. To znači: ja moram sve brzo činiti, raditi kao pobješnjeli da bih sve mogao postići, sakupljati bogatstvo da bi meni tako bilo dobro. Za takvog čovjeka postoji samo ovo vrijeme, ovaj svijet sa svojim dobrima, samo ovaj zemaljski život. Onda ne smijem ništa propustiti, jer poslije mene potop. No, to me neće dugo veseliti, jer onda moram još više raditi da bih mogao više zaraditi. Vrijeme je novac.

Poslovni ljudi kažu: vrijeme je novac. To je vrlo malo. Ako smo zaposleni u Božjem poslu, onda znamo: vrijeme je vječna slava.  Vrijeme je novac znači da čovjek mora zaraditi  i zato od jutra do večeri mora raditi i zato stoji pod stresom.

Vrijeme je vječna slava, a to nas upućuje  da nam se i nešto daruje. Vrijeme nam se daruje, ne da bismo nešto zaradili, nego da bismo živjeli.

Sigruno da moram raditi, ponekad i vrlo teško, ne ide bez znoja i muke. No, znoj i muka nisu sve.

Vrijeme je vječna slava. To nam ukazuje na onoga koji nam je darovao životno vrijeme - na Boga. A s darovanim treba lijepo postupati, jer se na taj način i darovatelju iskazuje zahvalnost.  Tko gleda na Boga, ne samo na svoj uspjeh, na svoj posjed, na svoje uživanje, taj gleda i vidi mnogo više i dalje. A to ću činiti kad pravilno ispunjam svoje dužnosti.  Dati Bogu svoj rad kao molitvu.

Stavi nadnaravni motiv u svoj svagdanji rad, onda ćeš ga i posvetiti.  To znači neki posao učiniti s dobrom nakanom. Ovaj sat ću učiniti za bolesnog prijatelja, čišćenje kuće želim posvetiti za moju obitelj. I umjesto da idem u crkvu zapaliti svijeću, ja ću ovako učiniti nešto dobra.

Tako ćemo izbjeći opasnost da izgubimo i Boga i bližnjega iz vida, tako koristimo vrijeme da svoj posao dobro izvršavamo i tako činimo mjesta u našoj svagdašnjici za Boga i bližnjega.

Vrijeme je vječna slava. Radi se o tome da Bogu zahvaljujemo za darovano vrijeme. Pavao poziva zajednicu Efežana, onda, ali i nas danas. Neka u vašoj sredini odzvanjaju psalmi, himni, pjesme kako vam daje Duh. Pjevajte i slavite Boga punim srcem i ustima.

Vrijeme ispravno koristiti znači i slaviti bogoslužje, svetu misu - tada pjevamo,  slavimo Boga i zahvaljujemo mu. On sam je otpočinuo sedmoga dana. I mi trebamo toga dana počinuti, ostaviti svoj rad da se pomolimo, da ga slavimo, da se odmorimo pa i dostojno zabavimo, da vrijeme provedemo s obitelji,  prijateljima. Tko provodi vrijeme kao slavljenje Boga, taj se u duši već sada pripravlja na slavu nebesku.  Taj se ne lijepi za zemaljska dobra, taj vidi da ima više od ove zemlje, da ima mnogo više od novca, taj već sada osjeća vječnu slavu gdje će naći konačno ispunjenje.

Da, vrijeme je novac, mnogo više od novca. Vrijeme je vječna slava. No, oni koji tu slavu sada ne žele i za nju se ne pripravljaju, neće je znati prihvatiti ni kad im se ponudi. I zato želimo Boga hvaliti i slaviti, sada i u vječnosti. Amen