Tumačenje  teksta

a) Mudr 1,13-15;  2,23-24

Dok čitamo ove izabrane tekstove dolaze nam na pamet  slike iz teologije o istočnom grijehu: smrt - ljudsko umiranje ima svoj izvor u istočnom grijehu; neposlušnost Adama i Eve, Đavao u liku zmije je začetnik ovog grijeha, koji je donio smrt umjesto obećanog života.

Ovdje, u Knjizi mudrosti, se sigurno ne radi o teološkim razmišljanjima o fizičkoj smrti,  nego o izjavama o prijevremenoj smrti kao kazni zbog kršenja zakona (usp Pnz 30,19) ili o vlastitoj vječnoj eshatološkoj smrti koju  sami zaslužujemo zbog zločina, a ne radi se ni o citatu iz Pisma koji govori o besmrtnosti koju je Bog planirao za ljude. Autor želi, ovim redcima, izreći bitno o pravednicima i zločincima. Onome koji ne sluša riječi Božjeg zakona stavlja se pred oči, u redcima 11 i 12, propast.  Ako se to dogodi, onda se ne smije tumačiti kao Božja kazna, nego kao  posljedica vlastitog okretanja od „grudi besmrtnoga života", od zajedništva s Bogom.  Pravednost vodi do punine života kojega Bog želi, jer on je prijatelj života koji nema ništa zajedničkoga s početkom nesreće. A to opet ima svoj korijen u slobodnom izboru čovjeka.

To što se ovdje spominje sotona kao začetnik smrti zločinca povezano je s pogledom pisca poslije progonstva.  On vjeruje u opstojnost đavla sa svojim starijim suvremenicima.

Jer su se ljudi okrenuli protiv ove spasonosne namisli u stvaranju, a time odbacuju i Boga - onda su neposlušni zločinci kao i đavao -  onda će i pod određenim uvjetima vječno propasti.

b) 2 Kor 8,7.9.13-15

Pavao se ne zadovoljava, u 8. i 9. poglavlju  2. poslanice Korinćanima, samo moralnom molbom da prikupi pomoć  za siromašnu jeruzalemsku općinu, nego razvija teološki utemeljenu etiku razdiobe dobara. I kako može biti drugačije nego da Pavao bude dosljedan u svemu što se tiče života, jer sve pokušava shvatiti od Krista i po Kristu.  Ljubav  Gospodnja treba prožimati svakodnevno djelovanje (usp  Fil 2,5 i 2, 6-11). Kod molbe Korinćanima radi se o novcu, ali u stvarnosti  to bi trebalo biti djelo ljubavi među kršćanima,  biti prema Kristovu primjeru: „On koji je bio bogat, zbog vas je postao siromašan, da bi vas po svom siromaštvu učinio bogatima." (r.9) Kršćanska vjera se mora utjeloviti u djelovanju kršćana.  Utjelovljenje, u ovom slučaju, postaje  razmjena dobara, jer povezanost u jednom tijelu Kristovu zahtijeva da se pojedini udovi ne brinu samo za sebe, nego zbog povezanosti s glavom tijela, Kristom, budu  tu i jedni za druge.  Slika zajednice iz Djela apostolskih  (Dj 4,32-37) ovdje, po svojoj teologiji, dobiva pavlovske  oznake.

c) Mk 5,21-43

Marko je, u ovaj odlomak, ugradio dva pripovijedanja o  Isusovu djelovanju  tako da bi mogao dati poprilično dramatičan odgovor na pitanje „Tko je ovaj", o čemu govori  dio od 4,35 - 5,43.

(1) 15,24b-34

Pripovijedanje o ozdravljenju žene koja je bila neizlječiva medicinskim sredstvima. I ovo se može shvatiti tek na pozadini kerigmatskih izjava  u Lev 15.19.25. Žene sa izljevom krvi (misli se na menstruacijsko krvarenje ili krvavi  gnojni iscjedak) su slovile kao nečiste i nije ih se smjelo doticati. Automatski su bile isključene iz svih religioznih svečanosti. Zato i veliki strah žene koja se odostraga približila Isusu da bi mogla, makar, dotaknuti njegovu odjeću.

Očekivana nada žene da se prenese ozdravljujuća Isusova sila - o kojoj je vjerojatno slušala od drugih - sigurno nije bila plod neke duboke vjere u njega kao Mesiju.  Moglo bi se njezino očekivanje usporediti s povjerenjem u takozvane Thaumaturge, za koje se činilo da su obdareni posebnim izvanrednim moćima.  Vjera u takve osobe se ne može označiti kao „pistis". Ljudi koji su bili opterećeni raznim bolestima  su rado išli tim ljudima o kojima su imali magične predodžbe. Isusov govor u r. 30 na iznenađujući način potvrđuje ovo očekivanje žene: on je osjetio „da je iz njega izašla sila".

No, Isus ovo magično izlaženje sile prenosi dalje.  On želi susresti ženu da bi njezino iskustvo prenio na pravi izvor snage: na živoga Boga.  Po susretu s Kristom mijenja se povjerenje žene u čudotvorca Isusa u povjerenje u Boga, u vjeru u Boga koji je djelovao po Isusu: Kćeri (svagdje stvara zajedništvo ovakvo obraćanje), tvoja vjera („pistis" povjerenje u Boga) ti je pomogla.  Idi u miru (šalom kao cjelovito biti spašen - kao ponovno uvođenje u spasenjsku zajednicu Izraela.) Oslobođena  si svojih patnji (Isus božanskom vlašću daje ozdravljenje) (r 34).  A tko je ovaj?

(2) 5,21-24 a 35-43

Pripovijedanje o najvećem čudu u Markovu evanđelju, uskrsnuću Jairove kćerke, a s obzirom na nevjerojatan događaj  objavljivanja božanske snage stvaranja, ponovno potiče  pitanje čiji odgovor vjere se nalazi oblikovan u ustima slušatelja evanđelja,

Za Jaira je njegovo ime postalo iskustveno doživljeno (hebrejski : jair = „neka se božanstvo sjaji" ili isto „Bog će probuditi." Isus potiče Jaira da, usprkos bezizlazne situacije nastupljene smrti svoje kćerke, u povjerenju u njega prijeđe preko apsolutne granice ljudskih pretpostavki. Isus provocirajući niječe svakom čovjeku poznatu činjenicu  nenadmašive moći smrti.  Doživljaj uskrsnuća postaje doživljaj epiphanie - objave poslanja i moći Sina čovječjega.

Marko na poseban način daje vrijednost i apostolskom svjedočenju ovog čuda po tri „eshatološka krunska svjedoka" preobraženja i smrtnog straha u getsemanskom vrtu. Tko je ovaj, koji  uskrisuje mrtve  na život moću koja se nije pokazala ni kod Ilije ni kod Elizeja? (Ovdje je više od proroka, Mk 4,35)

Tko je ovaj  koje nije poput čarobnjaka koji čudnim riječima pokušava manipulirati (misionarski raspoložen Marko svjesno prevodi  aramejsku riječ Isus), nego poput samog Boga izgovarala stvaralačku riječ „ Tebi govorim: ustani"?

Misno slavlje

Pozdrav: Milost i milosrđe Gospodina našega Isusa Krista  neka bude sa svima vama

Uvod:     Ponekad se nama, kršćanima, zamjera da ne pokazujemo dovoljno radosti. Tada se rado citira Nietzschea: "Trebate mi pjevati ljepše pjesme da bih ja mogao učiti vjerovati u vašeg Spasitelja. Njegovi učenici mi trebaju izgledati otkupljeni!" Ali što koriste apeli ako je nama teško oko srca, ako nas pritišću brige i problemi, nadolaze i pritišću muke.

I sada stupamo pred Spasitelja našega, Gospodina Isusa Krista. On ne traži od nas nikakvo sjajno lice i srce bez ikakvog opterećenja. Mi smo kod njega baš ako smo umorni i opterećeni.

Samo jedno on od nas traži, a to je da imamo povjerenja u njega.

Molitva vjernika

 

U vjeri u pobjedu Isusa, koji nas vodi iz smrti u vječni život, došli smo na ovu službu Božju. U našim nevoljama i potrebama molimo:

Svemogući Bože, tvoj sin Isus je s nama na svim našim putovima. Daj da ti budemo zahvalni za ovaj sretan dan  i hvalimo te i slavimo s tvojim sinom, Isusom Kristom, sada i sve vijeke vjekova.

Propovijed:

1.

Cilj: Slušatelji bi trebali spoznati da  je pripovijedanje o novozavjetnim „čudesima" pripovijedanje o vjeri u novozavjetnom smislu i da su čudesa još danas moguća, na  nama i po nama.

Uvod u temu

Teolog Rudolf Bultman daje svojevrsnu izjavu: „Ne može se upotrebljavati električno svjetlo i radioaparate, i u slučaju bolesti upotrebljavati moderna medicinska i bolnička sredstava, i vjerovati u čudesni svijet Novog zavjeta."

Time Bultmann skicira poteškoće u našem tehnički modernom svijetu.  U našem prirodoznanstvenom, školovanom,  prosvijetljenom načinu mišljenja pripovijedanje  o čudesnom izlječenju žene koja krvari ili oživljavanje „Jairove kćerke"  „treba ukloniti". Biblijski i tehnički svijet stoje jedan pokraj drugoga. Opasnost je vrlo velika da „pripovijedanja o čudesima" zbog njihove „zatvorenosti"  kod slušatelja polako i tiho nestanu i gurne ih se u „ladicu zaborava". Vrlo je žurno i potrebno  da našim slušateljima ovo pripovijedanje ponudimo u našem vremenu.

Što nam govore evanđelja?

a)      Jasno trebamo jednom reći da evanđelja vrlo štedljivo i pažljivo upotrebljavaju riječ „čudo". Oni više i radije govore o „znakovima". Znakovi su uvijek povezani s nečim bez čega te znakove ne možemo razumjeti.  Npr. naši prometni znakovi  tek dobivaju pravi smisao u prometnom sistemu. Uzmite jedan znak: „Obavezni lanci za snijeg". Za vrijeme konjskih zaprega ne bi imali nikakvog smisla. To znači znakove koje je Isus učinio, o kojima Biblija govori, ne smijemo promatrati odvojeno od Isusova života, od njegova poslanja, njegove riječi od njegove smrti i uskrsnuća. Tek kad ih promatramo u toj cjelokupnoj stvarnosti, oni dobivaju na značenju: kao znakovi da je s Isusom nastupilo vrijeme spasenja za sve ljude i cijelog, potpunog čovjeka - na duši i tijelu. (usp. Mt 11. 4-6).

b)     Čudesa ne žele zadovoljiti potrebu za senzacijom i pokazivati božansku silu i snagu. Tako nemaju ništa zajedničkoga s tajanstvenom magijom.  Naprotiv, isključeno je iz pripovijedanja o čudesima svako magijsko zloupotrebljavanje. Potpuno jasno se to pokazuje na kraju pripovijedanja o ozdravljenju žene  koja je bolovala od krvarenja. Nju nije izliječio dodir Isusove haljine (to bi bilo shvćeno kao magija), nego njezina vjera: „Kćeri, vjera te tvoja spasila, idi u miru. Od sada budi zdrava."  I rečenica „Tvoja vjera te spasila" stoji skoro na  kraju svih izvještaja o čudesima.  Vjera te spasila to znači da su svi ti znakovi povezani s vjerom. To su znakovi vjere. U biti pripovijedanja o čudesima su pripovijedanja o vjeri, ali ne u tom smislu da se preko čudesa demonstrira istina kršćanske vjere. To su, mnogo više, znakovi spasenja, koji dovode do izražaja vrijednost i značenje vjere, oni žele posvjedočiti što znači vjera -  Bog pomaže onima koji imaju povjerenja u njega u duševnim i tjelesnim nevoljama, onima koji računaju na njegovu ozdraviteljsku moć.

c)      I još nešto treba dodati pripovijedanju o Jairu; kada su glasnici smrti javili ocu o žalosnom događaju, oni su odmah i tražili da više ne uznemiruje Isusa. Smatrali su da je slučaj završen. Isus ne. On ne odlazi i ne ostavlja Jaira u njegovoj žalosti, nego podiže oca kojemu je izgledalo da je opljačkana i posljednja nada: „Ne boj se, samo vjeruj!"

Vjera, kao oslonac koji može ljudima pomoći u najtežoj bezizglednosti, tako što se drži Isusove riječi, povjerava mu se  i u njega traži pomoć. Vjera i kao neizbježni preduvjet da je moguća pomoć koju očekujemo, „da su čudesa" moguća.

Pokušaj aktualizacije

a)  Susrećemo ljude koji „ koriste električno svjetlo i radio aparate", koji kod „bolesti, sasvim normalno, upotrebljavaju medicinska i bolnička sredstva", a ipak kažu: "Znam da mi je Bog pomogao."

Može se takva izjava krivo shvatiti i komentirati sa suosjećajnim smiješkom. No, može se  prihvatiti kao pokretački (u dvostrukom smislu) znak vjere u kojoj se pripovijedaju u Bibliji i izvještaji o čudesima, vjere koja se povjerava Bogu znajući da on može pomoći, da ta vjera može, u naizgled bezizlaznim situacijama, biti nosivi temelj i izvor nade. Takva vjera  ne čini medicinska sredstva suvišnima, niti ih može zamijeniti. Ali vjera pokušava u ljudima osloboditi snage koje ne mogu dohvatiti nikakve liječničke sile.  Čovjek bez nade je i beznadan slučaj za liječnika.

b) Isus nije samo govorio o ozdravljujućoj blizini Božjoj, nije poslao Jaira kući sa zahtjevom  „vjeruj samo" i pošao svojim putem.  Otišao je s njim i nije ožalošćenom ocu uskratio svoju prisutnost.

Ne možemo samo govoriti o ljubavi Božjoj  koja spašava i liječi, ne možemo govoriti „samo vjeruj" ljudima koji su u žalosti, strahu, bezizglednosti i beznadnosti, a onda poći svojim putem.  Ljubav i Božje spasiteljsko, ozdravljujuće djelovanje se mora vidjeti (osjetiti) i  preko našeg djelovanja. Vjera treba naše svjedočanstvo, a onda su i „čudesa" u novozavjetnom smislu i danas moguća.

Tekst Willhelma Willmsa govori o ovoj mogućnosti:

2.

Cilj: Tko je za mene Isus iz Nazareta

U čitanjima današnje nedjelje nalazimo mnoge odgovore na pitanja o Bogu.

a) Bog želi da živimo!

Čitanje iz knjige Mudrosti se jasno obračunava sa svim krivim predodžbama da je Bog krivac propasti živih. Bog želi da živimo u punini života, jer nas je stvorio na sliku svoga bića. Njegova je želja srca da nađemo pravu puninu života. Ako je netko kriv za propast nekog čovjeka, onda je to on sam. Osposobljavanje za ljudsku slobodu donosi i sposobnost da se uništi naslijeđeno kraljevstvo smrti, moć grijeha koji uništava. Bog želi da živimo ispunjeni - život u radosti može dovesti i do doživljaja Boga.

b) Krist je postao siromašan da mi budemo bogati!

Vjera u Krista  ne smije biti neka fasciniranost, neko nedefinirano lijepo osjećanje sigurnosti. Ako se Kristu povjeravamo, onda smo pozvani prihvatiti i siromahe. Vjera u njega nas potiče, iz bitnih razloga, da se zauzimamo za izjednačavanje dobara, bogatstva u svijetu, da se zalažemo za pravednost među ljudima. Takvo ponašanje je vjerničko nastupanje.

Upravo u naše vrijeme opažamo ovisnost o ekonomiji i privredi u našem životu. Zapamtimo: ako postoje negdje velike rasprodaje, jeftine ponude, onda negdje drugdje moraju ljudi još jeftinije raditi. U konačnici, povećavanje standarda i bogaćenje na jednoj strani, izaziva siromašenje i bijedu na drugoj strani.

Kao kršćani smo, po primjeru života Kristova, pozvani da se zauzimamo za siromašne (izrabljivane radnike koji rade u trgovinama nedjeljom!). Riječi današnje poslanice nemaju važnosti samo u nutarnje Crkvenom području, nego i opće svjetsku vrijednost i hitnost.

c) Gdje možemo doživjeti ovog svemogućeg Isusa

Isusova moć i čudesa su, za njegove suvremenike, bila objava Božja. Kako ćemo danas otkriti ovog Isusa punog snage? Evanđelje nam pokazuje temeljno ponašanje doživljaja.

• Čežnja i očekivanje da od njega, ili čak same odjeće, izlazi moć. U pučkoj vjeri, posebno na hodočašćima ili u nekim prošteništima doživljavamo i otkrivamo skoro magično očekivanje od  vjere. Isus nije razočarao ovu ženu koja je krvarila, nego je uzdigao na razinu osobne vjere. Dušobrižnicima ne bi smjela biti glavna zadaća osuđivati ova magijska očekivanja vjernika, nego ih uzdizati prema osobnoj vjeri. To bi bilo postupanje u Isusovu smislu.
• Tu gdje mnogi idu za Isusom, tu ga se može i dotaknuti. Zajedništvo ljudi koji stvarno vjeruju  može tako privlačno djelovati da čovjek može i nutarnje biti spreman otkriti njegovo spasenjsko djelovanje.
• Slavljenje uspomena njegovog spasenja može doista, za onoga koji vjeruje, biti polje susreta gdje se može primiti „mir Kristov".
• Ljudi koji su tražili Isusa  bili su najneugledniji dio ondašnjeg društva. Ako se tu spustimo, onda ćemo doživjeti snagu njegovog spasenja i ozdravljenja...(usp Mt, 25)

Tko je taj? Možemo li svojim životom pokazati i ispovjediti da je ONAJ za nas punina života, da je ONAJ za nas postao siromašan da bismo mi postali bogati, da taj ozdravlja i mrtve podiže?

1. Pokleknuti

Katkad je vrlo dobro pokloniti se. Koristi, ali ne uvijek. Tko se klanja pred vladarima, kraljevima,  pred silom, novcem i ugledom, taj se zarobljava.  Tko vjeruje, taj se klanja samo pred Božjom prisutnošću. I zato se katolici klanjaju samo pred tabernakulom: prisutnim Bogom  kruha posljednje večere. Ovaj poklon ne zarobljava, jer stojimo pred Bogom kojega nazivamo Ocem. Stojeći susrećemo našega Boga kad ga primamo kao tijelo Kristovo pod prilikama kruha. Kad nas Bog podigne, onda imamo s njim zajedništvo.

Zajedništvo s Bogom čini dobro. Vrijeme koje svjesno provedem usmjeren prema Bogu, kao i trenuci kad osjećam, na poseban način, njegovu blizinu mogu nositi neki život. To nisu neka bučna gromoglasna iskustva, nego prije u tišini sobe ili na rubu velikih događanja. Mnogi od nas bi bili vrlo oprezni nazvati «iskustvom» i onda kad imaju siguran osjećaj da je Bog prisutan - i to čini dobro.

Ako je to Bog Biblije, onda me taj susret uvijek vodi k ljudima.  Na vrlo različite načine, ali u stvarnosti uvijek, iskustvo Božje blizine  mijenja na pozitivno čovjekov odnos prema ljudima.  Nalazim druge ljude koji sa mnom dijele moju vjeru, nalazim lice toga Boga i u udaljenima i najsiromašnijima.

2. Tražiti blizinu

Dva puta današnje evanđelje govori o padanju na koljena. Isto onako kako to mi činimo pred tabernakulom u Božjoj prisutnosti,  tako su učinili predstojnik sinagoge Jair i bezimena žena u današnjem evanđelju. Oni znaju i osjećaju Božju prisutnost u Isusu i padaju na koljena.

Jair je ugledni predstojnik sinagoge. On moli za svoju kćerku. Tek joj je 12 godina, baš na pragu  punoljetnosti i vlastitog života, a tada ju je pod svoju vlast zahvatila bolest. Izolirana leži. Jair predosjeća kako joj je blizu smrt koja će je odrezati od svih koji su blizu. Smrt reže i baca u posljednju osamljenost i tamu.

Druga žena nije mrtva. Ali njena ju je bolest, od koje trpi već dvanaest godina, prema tadašnjim higijenskim zakonima,  potpuno izolirala od ljudi. Ona je imala nešto imanja (u najmanju ruku prije nego je počela ići grčkim liječnicima). No, tko trpi od dugotrajnog krvarenja bio je socijalno odbačen, druge nije smio doticati, niti sudjelovati na kultnom životu. Žena nije mrtva. Ali život teče iz nje i protiče mimo nje. Sama je i zdvojna.

3. Stvarati zajedništvo

Ovo evanđelje pripovijeda o čemu se radi kod vjere. Bog daruje zajedništvo i stvara zajedništvo. Sve ono po čemu se ljudi izoliraju, usamljuju bilo to po smrti, bolesti, bilo nepravdama, ograničenjima ili vlastitim grijesima, zavisti, pohlepe ili bilo čega drugog. Uvijek se radi o jednom: Bog nas je stvorio za odnos, za ljubav.

Bog se drži čvrsto ovog stvaralačkog projekta. I baš po Isusu Kristu.

Uzima djevojku za ruku i vraća je u zajedništvo njezine obitelji. Drugi su je bili već otpisali. Njihovo saučešće se svodilo još samo na obavezan plač i jauk.  Ali to da se može darovati život i nakon smrti, nisu mogli shvatiti nego popratiti smijehom i vikom. Samo je Jair, otac, vjerovao. Isus ga potiče: «Hrabro samo, vjeruj». Bog je vjeran svom savezu s ljudima i preko crte razgraničenja, preko smrti.

Druga žena je sama bila aktivna. Njeno povjerenje nije slučajno tjelesno, jer tjelesna bolest je nju udaljila od zajednice ljudi. Ona traži tjelesnu blizinu s Božjom prisutnošću, koju vidi u Isusu. Društvena pravila su u njoj jaka. Samo u nepoznatosti i u mnoštvu ona se približava božanskom. Zato je ovdje izlječenje drugi korak. Isus se okreće ženi, stavlja je u sredinu, pušta da izrekne svu svoju istinu, sve što je tražila i trpjela. Tako Isus mijenja ovu ženu: kao Božje dijete ona pripada obitelji Saveza. On je izvlači iz odvojenosti i anonimnosti: «Kćeri vjera te spasila, idi u miru.»

Ovo evanđelje sažima dva tipična oblika vjerovanja u jednoj dramatičnoj sceni. Evanđelist Marko je uočio kako kršćanima svih generacija pokazati kako vjera može promijeniti. Poklon pred Bogom vodi u zajedništvo ljudi, u zajedništvo onih koji uspravni stoje kao slike Božje. Jer on, naš Bog, želi biti blizu nama i voditi nas jedan drugome.

3.

Što je danas životni eliksir za zvijezde i  zvjezdice, za Isusa je to bilo dvoznačno. Oko njega se okupljalo veliko mnoštvo koje on baš i nije volio. S jedne strane tjeralo ga je naviještati Evanđelje, s druge strane imao je siguran osjećaj - i neka iskustva -  da njegova poruka kod mnoštva drugačije dolazi, nego što je on mislio. Masa koja ga je prihvaćala, nije za njega bio glavni kriterij. U javnosti vrijede drugačiji zakoni komunikacije i prihvaćanja. Društvene navike nisu, u Isusovo vrijeme, bile nepoznate, a danas ih se previđa samo onda kad se misli da su te navike od prekjučer i strukture aktualnih navika se ne želi prihvatiti.

U stvarima o kojima današnje evanđelje govori, Isus opet doživljava da se, neočekivano, oko njega okupilo veliko mnoštvo ljudi. Tu je publika puna očekivanja. Pred njega stupa čovjek - predstojnik sinagoge, sigurno osoba javnoga života. U usporedbi s nekim konfliktnim situacijama ovaj predstojnik sinagoge je netko tko u Isusa vjeruje. Naglasimo da se ne radi o vjeri zbog čuda, nego vjeri u Božju blizinu u Isusu.

Ovaj čovjek, na očigled sviju, upućuje Isusu molbu da pođe s njim, jer mu je kćerka na smrt bolesna.  On čak pada pred Isusa na koljena i moli ga. Time on ne pokazuje samo svoje povjerenje u Isusa,  nego prije svega koliko mu je stalo do kćerke, koliko se boji za njezin život. Isus ide s njim i veliko mnoštvo ljudi.

Bolest kćerke ima neku javnu vrijednost. Zbog uloge koju otac ima u javnosti i kćerka je u pažnji javnosti. Obitelj zvijezda je uvijek bila u interesu javnosti.  Možemo i obratno promatrati, kako je kćerka nadstojnika sinagoge sve to proživljavala, ne samo sada kada je njezina bolest postala javna. Tako kćerka nije samo ljubav, nego i ponos očev. I ne radi se samo o kćerki od 12 godina kako se na prvi pogled čini, nego je to bila djevojka sposobna za udaju (usporedimo sa našim od 18 - 20 godina). Ova mlada dama je bila «kćerka od» i morala se ponašati kao „kćerka od". I kad se o toj ženi govori da je bolesna na smrt, onda smijemo i slušati smrt njezine osobnosti, jer je ona već davno shvatila, da je ona «ljubljena kćerkica predstojnika sinagoge i da je njoj takvoj dan i poseban položaj.

Kad je konačno Isus došao u kuću bolesnice, već su dotrčali glasnici nesreće k ocu: «Kćerka je umrla!» Izrečena pred cijelim prisutnim svijetom, postala je i nekom vrstom osude, jer je patnja ljudi pod svjetlom reflektora važna za masu, jer se može osjetiti makar i mala vlastita sreća dok se plače zbog nesreće velikih.

I ovdje Isus izgovara svoju prvu riječ: «Nemoj se bojati, samo vjeruj». To je prvi zahtjev da se odvoji od presude mnoštva i da otkrije vlastitu silu vjere. Istovremeno, Isus poduzima prvi korak:  Jaira - a time i kćerku -izvlači iz javnosti, tako što je otpustio sve osim trojice: Petra, Jakova i Ivana koji su mu bili najbliži.

Tada dolazi do konfrontacije. Isus prilazi kući i čuje onu uobičajenu kuknjavu koja je bila za takve trenutke - obred i osjećaj, javnost i intimnost su isprepleteni. Isus se usprotivljuje.  Za njega «smrt» nije konačna osuda, jer on nakon smrti vidi buđenje iz sna, nadvladavanje smrti božanskim životom. Na to su reagirali oni koji su samo jaukali, najvećim oružjem protiv onoga koji ruši javni obred, oni reagiraju smijehom.

No, Isus tjera sve van. Njegova nada i obraćanje ide k ljudima Ako je on sada s roditeljima i najužim prijateljima kod te mlade žene, onda je on isključio «popratno djelovanje» javnosti i potpuno se okrenuo obitelji. «Kažem ti ustani» i po tome nije čudo što je ponovno uspostavljeno prijašnje stanje, nego obraćanje Božje koje je ovoj mladoj ženi omogućilo da prvi put bude sama, svoja vlastita, a ne «kćerka toga i toga...»  i gle, ona ustaje i hoda.

I onda Isus čini nešto važno: zabranjuje da se o tome naokolo priča i okreće pažnju ponovo na djevojku. I kaže: «Podajte joj jesti.» Trijezno i praktično gledano ovo ozdravljenje je ozdravljenje jednog čovjeka.

2. Tiha patnja

Izvanjski gledano na rubu, ali ipak u središtu zbivanja, događa se još jedno ozdravljenje. Površno gledano, Isus čini sasvim suprotno od onoga što je učinio kod izlječenja Jairove kćerke. Što se dogodilo?

Mnoštvo ljudi se zbija oko Isusa. Među njima je bila jedna žena. Sudbina ove žene je sasvim suprotna od sudbine Jairove kćerke. Ova žena je, s razlogom, sistematski i potpuno isključivana. Već dvanaest godina trpi od neprestanog krvarenja, time je njezina bolest postala punoljetna. Ovom bolešću ona slovi kao nečista. Higijenska pravila, koja su imala svoj dobar smisao i bila čvrsto ukorijenjena u kultni život, dovela su dotle da je ta žena bila  potpuno isključena iz javnosti. Ona je krvarila,  iskrvarila u svakom smislu. Ne samo to što je zbog privatne stvari izgubila u javnosti ugled. Ona je tu postala jedan nitko, neshvaćena, neprihvaćena, praktično nepostojeća. I financijski je iskrvarila, jer je morala ići od jednog do drugog liječnika. (Ovo onako usput nije značilo kod situacije ondašnje medicine: Gledajte, ni liječnici joj nisu mogli pomoći, nego « Gledajte, na kraju se ta žena morala predati u ruke liječnicima.»  Pa ne smijemo niti zanemariti da je ta žena upravo zbog svoje izolacije također iskrvarila u jednom drugom smislu, jer je pokušavala stvoriti neko mjesto kod ljudi svojom beskrajnom i nesebičnom ljubavlju i predanjem, pomaganjem, kopanjem i tako dala krv svog vlastitog srca. Dostojno poštovanja, ali tragično, jer nikad ne postoji šansa time postići priznanje ljudi za kojim je ona čeznula.

Tako je ta žena naučila i učila živjeti s ulogom izvan društvenih zbivanja. Samo u anonimnosti mase ona se pokušava probiti do Isusove blizine. Ona vjeruje, ima povjerenja, traži Isusovu blizinu.  Ona ne smije nikada, poput Jaira, javno stupiti pred Isusa i obratiti mu se. U svojoj nevolji i jadu ona čini nešto, što je još skandaloznije nego javni zov, ona se dotiče Isusove haljine. Ona, koja je nečista, zbog svoje bolesti mora izbjegavati dodirivanje bilo kojeg čovjeka, a ona sva puna zdvojnosti dotiče Isusove haljine - i ozdravlja od bolesti.

Kao i kod Jairove kćerke Isus ne gleda na simptome, on gleda korijenje bolesti. On se okreće i traži među ljudima tko ga se dotakao i progovara ženi. Da ovo nije pravo ženi sastavni je dio njezine bolesti. Ona je tako prihvatila anonimnost i izolaciju da više nije ni poznavala posljedice bolesti. Nikakvo čudo da je dršćući pala na zemlju kad joj se Isus obratio.  Sasvim suprotni primjer od Jairove kćerke. Ona je imala svoj ugled i ulogu i ona je bila prihvaćena. Zato nije podvostručavanje  onog ozdravljenja što ga je već dobila kad joj Isus govori: «Ozdravi od svoje bolesti». To je već pravo ozdravljenje da joj Isus govori. Dobiva ugled, dapače javno pokazuje svoju vjeru, vjeru u snagu Božjeg ozdravljenja.

3. Ozdravljenje

Čovjek je u nerazrješivoj dilemi: s jedne strane hoćemo i - moramo? biti  «svoj ja». Svom ja biti vjeran je najvažnija zadaća cijelog života. To ne znači da smo mi tako svjesni tko i što smo mi. Sigurno je da nitko, zbog vanjštine, ne želi biti osuđen i stavljen u nekakvu ladicu.

S druge strane je ono vanjsko, što drugi od nas vide, potrebno da bismo bili prihvaćeni. Još više, mi smo, na neki način, mi samo u toj sferi koja leži izvan nas. Samo u odstojanju od nas samih možemo «biti mi». Shvaćanje i prihvaćanje sebe  ide preko drugih i drugačijih. Put prema unutra iziskuje ono izvanjsko. Samo u stranputici preko drugoga možemo sebe posjedovati.

Ova dilema je nerazrješiva i svi koji su je obećavali i obećavaju riješiti, ne ozdravljaju, nego nose nesreću. Čovjek nije neko izjednačeno biće da mu treba samo biti jasno što je njegov «ja»  da bi to i ostvario, a  isto mu je tako nejasno što on znači za druge.  Naša sloboda se ostvaruje tako da sebe nađemo samo preko drugih. I ova napetost može, za obje strane, postati nejednaka i neravnomjerna. Spasiteljsko Isusovo djelovanje je upravljeno na slobodu čovjeka u napetosti između vanjštine i nutrine, između privatnosti i javnosti.

Isus ozdravlja ženu od krvarenja  tako što krši izolaciju koju je izazvala bolest, kao što bi moglo biti i obratno da je bolest simptom samoshvaćanja, po kojemu «ja» ništa ne vrijedim i izvan sebe samog dajem se na posao, predajem i krv svog srca za druge.

Jedan takav gubitak identiteta može izgledati ne tako altruističan. Zamjena stvarnog identiteta u korist neke e mail adrese u komunikacijskoj chat sobi nije ništa manje znak gubitka osobnosti.  Sposobnost dopustiti da se nas ne  dotakne sve napisano,a time i sve ono  što ljudi misle o meni, ako pred njima postanem javan.  Što je kontakt anonimniji, to manje ono napisano dotiče moj «ja» i tim više vrijedi imaginarni «ja» pa mogu bez problema biti izbačen ako se to administratoru svidi. I kad Isus stavlja  ženu na svjetlo dana, to je bolan proces. A to je pravo ozdravljenje, jer samo to nosi život toj ženi.

Ništa manje nije bolno ni ozdravljenje mlade žene koja je do sada živjela kao «kći ...» Jer tako je ona bila na smrt, išla je do gubitka sebe, tako može ta solucija biti spasavajuća, zaštitna. To je ipak dom za ljude na koje ljudsko srce čeka. Samo površno preko slika, krajolika, kuća, lica. Domovina je prije svega  prostor u kojem se ja osjećam svoj i gdje sam povezan s drugima, određenim pravilima. Kad se čovjek bori protiv ovih pravila, ne mijenja ništa, nego pojačava ovisnost.

Zato može i ozdravljenje od čežnje za domom  biti bolno. Iščupana iz veza i povezanosti, mlada žena se našla sama i mora sama ići svojim putem i treba svoje životne snage.

Isus je ozdravlja, iako je ovo bolan proces. Ovim liječenjem počima šansa da se nađe mjera između samoga sebe i uloge u društvu.

Kroz ovo izlječenje postaje jasno da se naše ostvarenje nas samih ispunja ondje gdje smo neopozivo prihvaćeni kao slobodni ljudi. Ovaj raj nećemo na zemlji postići. Ali ga možemo u vjeri dotaknuti ako pustimo da nas Isus izliječi.