B 11. nedjelja kroz godinu – 2012.

Misli za liturgiju i naviještaj

a) Mi prodajemo samo sjeme

Prva prispodoba me podsjeća na san mladog čovjeka. Ušao je u neki dućan.  Iza klupe opazi anđela koji mu reče: „Ovdje možete kupiti što god zaželite." I mladić reče svoje želje:

„Završetak ratova, više zajedništva u Crkvama, više ljubavi u obiteljima".. (kod vjenčanja se može navesti: dugotrajna bračna sreća, partnerstvo s puno razumijevanja, zdravu i pametnu djecu...) Tada mu anđeo upadne u riječ: „Oprosti mladiću, ti si me krivo shvatio. Mi ne prodajemo plodove...prodajemo samo sjeme!"

U vremenu kad se „sve može kupiti", moramo uvijek upozoravati da ima vrijednosti  koje nam se daruju i vrijednosti na koje moramo čekati. Priroda nam to pokazuje sjemenom: ono raste, ali se dugo ne vidi ništa od toga.  Mi možemo samo pripremiti tlo, a sve drugo je poklon.

Kod vjenčanja se često bira ova usporedba, ovdje bi moglo biti najjasnije da ono što se sada sije (vjenčanje), tek kasnije donosi ploda.

b) Gorušičino zrno - nada

Ova prispodoba me podsjeća na pjesmu koju mladi u Austriji pjevaju: malo

zrno gorušice - nade, meni besplatno darovano, sad ću te posijati da dalje rasteš i postaneš stablo koje će nam davati sjenu, donositi plodove za sve koji su u strahovima.

c) Daj mi opuštenosti

Nemir i užurbanost u župnim kućama i uredima,  jer se premalo vidi - prije svega napori i brige koje se tu investiraju „još moram pripremiti ovu feštu... još moram obaviti ovaj posjet... napisati ovo pismo..." i tko zna što još. Na kraju ostaje rezignacija:  „čemu sve ovo?" „Ovo nam ne donosi ništa".  Ponekad sam sebe ulovim u takvim mislima, ponekad me uhvati takav nemir i panika da sam učinio premalo." Današnje evanđelje želi uvesti župnike i ne samo njih, nego i sve druge, u malo opuštenosti.

Riječ Martina Luthera mi ovdje može dosta pomoći: „Nismo mi ti koji drže Crkvu, a niti su to bili naši preci, niti će to biti naši potomci. Nego će to biti onaj koji je rekao: „Evo, ja sam s vama, u sve dane, do svršetka svijeta." (Mt 28,20)

Riječ Friedricha Ottingera bi trebala biti misao vodilja i moto koji će prožimati, ne samo ovu nedjelju, nego i sve naše dane: „Gospodine daj mi hrabrosti promijeniti stvari koje mogu mijenjati.  Daj mi snage prihvatiti stvari koje ne mogu mijenjati. Daj mi znanja da mogu razlikovati jedne od drugih.

******

Kod svakog brojenja posjeta nedjeljnih misa se opaža da broj opada - u Zapadnoj Evropi mnogo, kod nas u gradovima mnogo više nego u selima (ali ima i tu razlike). Sve više ljudi traže orijentaciju za svoj život izvan Crkve. Mnogi se pitaju kamo ide Crkva? Zašto danas ljude više ne privlači Isusova Radosna vijest? Ima li, uopće, u našim danima, Kristova stvar ikakve šanse? Isplati li se za to zauzimati?

U takvoj situaciji, u kojoj neki počimaju rezignirati, žele nam čitanja 11. nedjelje kroz godinu dati malo ohrabrenja.  Ona govore o dolasku kraljevstva Božjega, koje će se dogoditi usprkos svih protivnosti. Bilo bi fatalno izjave o dolasku Kraljevstva Božjega prenijeti na Crkvu. Jer konačno, Crkva nije kraljevstvo Božje, ona je u najmanju ruku samo mjesto gdje se najbolje nastavlja Isusovo djelovanje. Kraljevstvo Božje je stvarnost „konačnih vremena". To je cilj kamo sve ide. Njegov dolazak je djelo samoga Boga. Kršćani trebaju, usprkos momentanoj obeshrabrenosti i pogreškama u naviještanju, pokušati živjeti Evanđelje  i nadati se da će ono što je počelo s Isusom Kristom (Kraljevstvo Božje) doći i do svoga ispunjenja. Za Boga ništa nije nemoguće i čovjek koji se tome prikloni može se nadati usprkos svake nade.

Tumačenje teksta

a) Ez 17, 22-24

Prvo čitanje je završetak jednog velikog govora u slikama kojim prorok najavljuje sud Božji nad kraljem Sidkijom.  Taj je postao nevjeran  zato što je zvao Egipćane u pomoć da bi odbacio teret Babilonaca.  Za kaznu je kralj Nabukodonosor,  586. razorio Jeruzalem i odveo narod u sužanstvo. Na kraju govora o sudu  dolazi riječ obećanja: usred nesreće Bog najavljuje spasenje.  On sam će podignuti novog kralja iz Davidove dinastije i postaviti ga na Sionu, hramskom brdu u Jeruzalemu.

To on govori u slici: kao što se presađuje dio stabla, tako će Bog presaditi jednu mladicu na domaćem tlu: „Onda će sva stabla na polju spoznati da sam ja Gospodin." (r 24) Svi će narodi oko Izraela gledati spasenje Božje.

Za nas danas to znači: u svim teškim krizama koje nas okružuju treba se nadati spasenju od Boga i u njega se, s povjerenjem, uzdati. No, Bog ne daje svoje spasenje prema našim planovima, nego kako to on hoće.

b) 2. Kor  5,6-10

I drugo čitanje je, usprkos ozbiljnosti teme, riječ nade. Ne radi se  o utjehi nekog kasnijeg suda ili nekoj prijetnji, nego se radi o daru spasenja koji nam je već sada darovan: u krštenju imamo zajedništvo s Bogom.  Time je već započela naša budućnost.

Cilj je domovina na nebesima. I sada trebamo ispuniti zadaću koju pred njim imamo, a to je da činimo ono što se njemu „sviđa"  - ljubiti Boga i ljude.

c) Mk 4,26

Naše evanđelje se sastoji od dvije prispodobe: o sjemenu koje samo niče (rr 26-29) i o zrnu
gorušice (vv 30 - 32) i zaključni redci (rr 33-34).

Prispodoba o sjemenu koje samo niče spada u posebnosti Markova evanđelja. Ona želi reći: nakon sijanja seljak strpljivo i opušteno čeka  sve dok ne dođe vrijeme žetve. Zemlja sama donosi svoj plod. Kroz to vrijeme treba opušteno i strpljivo čekati. Vlastiti nemir i bilo koje aktivnosti  ne dovode do cilja. Kraljevstvo Božje ne uspostavljaju ljudi, nego to ostaje Božje djelo.

„ Prispodoba od nas traži vjerničko povjerenje u Boga koji u tišini čini da njegovo sjeme zrije i opuštenost  koja iz ove spoznaje crpi snagu  i mir."

Usporedba o zrnu gorušice pokazuje rast od malih početaka (malo zrno) i razvoj  do veličine (veliki grm).
Treba imati u vidu, kod obje prispodobe: Crkva i  Kraljevstvo Božje nisu identični. Božja vladavina djeluje na zemlji i u Crkvi i po njoj, ali nije vidljiva veličina, ni čvrsta ustanova poput Crkve.

Ove usporedbe nam žele probuditi „ čvrstu vjeru i nepokolebivu nadu. Nasuprot svim vanjskim prividima kraljevstvo Božje se razvija i raste i na kraju će biti pobjedničko!"

Misno slavlje

Pozdrav: Gospodin slave i darovatelj svake nade, neka bude sa svima vama

Uvod: Kraljevstva i vladari dolaze i odlaze. Trajno je samo kraljevstvo Božje o kojemu nam govore čitanja današnje nedjelje. Kraljevstvo Božje nije nikakva konkurencija svjetskim vlastima. Kraljevstvo Božje će biti živo ondje gdje se ljudi otvore  Božjoj volji i povjere se njegovu djelovanju.

Molitva vjernika

Kraljevstvo Božje podiže se iz neugledna početka. Pri tome mi sami ne možemo puno učiniti, a ipak se kraljevstvo Božje širi. S povjerenjem u neprestanu Božju pomoć molimo:

-          Pokaži svima onima koji se žale na neplodnost tvoje Radosne vijesti da se u skrovitosti događaju velike stvari - molimo te

-          Daruj kršćanima povjerenje u tvoju veliku moć da se ne slomimo u našim neuspjesima, molimo te

-          Daj nade i povjerenja onim ljudima koji su dospjeli u nevolje zbog laži, zloće i nepravde drugih ljudi, molimo te

-          Daruj pokojnima ispunjenje čežnji u vječnom zajedništvu s tobom, molimo te

Gospodine, ti vodiš sve što počimamo do konačne žetve.  Obdari nas pouzdanjem u tvoju riječ da ćeš ispuniti svako naše dobro djelo. To te molimo po Kristu, Gospodinu našemu.

Propovijed:

1.

Prvom  prispodobom   uvest ću slušatelje u problematiku: „Sve smo naviknuti sami činiti." Ostalo se može kupiti. U životu, pa i u životu Crkve, treba se naučiti čekati.  Kao što ljudski život raste u majčinoj utrobi, tako rastei  život u prirodi. Traži se strpljenje i opuštenost.

Isus uzima usporedbe da nas nauči i potakne na čekanje, kako u životu, tako i u rastu kraljevstva Božjega U objema prispodobama radi se o vjerničkoj opuštenosti. Marko želi svoju zajednicu osloboditi zdvajajuće brige i krive, lažne, odgovornosti.  On želi uvesti zajednicu u vjerničko povjerenje.

Prezaposleni župnici bi trebali od toga nešto naučiti. Papa Ivan XXIII. koji čak nije mogao spavati od osjećaja odgovornosti,  znao bi sebi reći: „Ivane, ne uzimaj to tako k srcu" i mogao je zaspati.

Neka basna priča vrlo smiješno, ali duboko smisleno o jednoj ptici. Leži na leđima, nogama u zraku.  Neka druga ptica proleti mimo, vidi ovu na zemlji uzdignutih nogu prema nebu i pita je, začuđeno: „Što se s tobom događa?"  Ova odgovori: „Nosim nebo na nogama. Ako povučem noge, sve će se srušiti." Tog časa prohuja vjetar kroz grane stabala. Prestrašena šumom stabala, okrene se ptica i poleti što je brže mogla. A nebo osta na svom mjestu.

Isusova prispodoba i moderna basna nas mogu naučiti opuštenosti tako da se, poput prije spomenutog čovjeka,  naviknemo svaki dan moliti: „Gospodine, daj mi hrabrosti promijeniti stvari koje mogu mijenjati,  daj mi snage prihvatiti stvari koje ne mogu mijenjati. Daj mi znanja da mogu razlikovati jedne od drugih.

2.

„Vrijeme se ispunilo, približilo se kraljevstvo Božje. Obratite se i vjerujte evanđelju." Tom rečenicom  evanđelist  Marko sažima cijelu Radosnu vijest. (Mk 1,15) To je radosna poruka o dolaku Kraljevstva Božjega. No, na što se to misli? Misli se da se ispunja nada ljudi: nada u kraljestvo istine, pravde, ljubavi i mira.

Od kada je ljudi bilo je i ratova, nepravdi, laži, svađa, a ipak se ljudi nisu nikada prestali nadati da će dobro pobijediti nad zlim. Isus naviješta da će se ova nada ljudi ispuniti. Briga za mir i pravdu nije besmislena.

Neki bi mogli pitati zašto se nakon 2000 godina propovijedanja Radosne vijesti tako malo osjeća kraljevstvo Božje? Zašto toliko patnji i progona i ratova u svijetu? Zašto se i u Crkvi propovijedana Radosna vijest tako zamraćuje svađama, razdorima, razmiricama među župama i unutar njih samih, grijesima svećenika i vjernika?

Na ova pitanja pokušavaju odgovoriti usporedbe Evanđelja. Isus se već onda usprotivio krivim pretpostavkama svojih protivnika pa i učenika. Zeloti su bili, u Isusovo vrijeme, grupa koja je htjela svojim zalaganjem i na silu uspostaviti kraljevstvo Božje. Apostoli su, već na početku, upali u krizu, jer su opazili da, nakon početnog oduševljenja, oni postaju sve manja grupa, da se svijet nije odmah promijenio na Isusovo propovijedanje. Pa trebaju  uvidjeti da ga čak ni njegov narod nije prihvatio.

Iskustvo učenika nekada, možemo i mi danas imati: ni danas nije Evanđelje promijenilo cijeli svijet. Mnoge ljude uopće ne zanima ( a među njima i kršćane) Isusova poruka, ni poruka Evanđelja.  Poznamo i misli današnjih zelota. Misli poput: „Trebali bismo ostvariti Crkvu bez mlakosti i pogrešaka."ili „Bolji pastoralni program će donijeti više i bolje rezultate." Mislimo da sve treba početi od nas, da sve leži na našoj zauzetosti. I mislimo da će Isusova stvar napredovati ako mi budemo imali uspjeha.

Prispodoba nas uči kako sjeme neprimjetno, ali nezadrživo zrije do žetve. Tako će isto kraljevstvo Božje, neopazice i tiho, ali nezadrživo doći do kraja. Sjeme se, u svom rastu, više ne može zadržati, ali isto tako ničim ubrzati. Tako se ni kraljestvo Božje ne može zadržati ni povremenim odbijanjem i odbacivanjem Krista i njegove poruke,  niti ga možemo zadržati našim pogreškama i slabostima. Ali isto tako ne možemo ga ni ubrzati našim aktivnostima, niti užurbanom brigom.  Sasavim je krivo misliti i vjerovati da snaga djelovanja ovisi o nama. Sjeme je posijano i mi možemo samo u miru čekati. Čekati ne znači besposleno gubljenje vremena. Za nas je važno da mi, u našem vremenu i prostoru, stvaramo uvjete za kraljevstvo Božje. Mi trebamo pokušati tako živjeti da se naš život svidi Gospodinu.  Prije svega trebamo se nadati i vjerovati da je kraljevstvo Božje tu i da raste. Uza sve potrebne brige za stvar Isusovu, nismo ništa odgovorni za kraljevstvo Božje.  Mir znači opuštenost i povjerenje, jer kraljevstvo Božje ne dolazi zbog naših savršenosti i  točnosti.

Neka nam sljedeća priča ovo još bolje rastumači.

Svijet je konačno bio sjedinjen pod jednim svjetskim predsjednikom. Sve religije su iskorijenjene. Više skoro ne postoji ni jedan kršćanin, osim nekoliko odanih posljednjem papi. Protiv njega je poslano tajno pismo. I on, sasvim nepoznat, putuje svijetom, s jednim koferićem, kao predstavnik neke firme. I u nekakvom lošem hotelu glavnoga grada svijeta prepozna ga vratar- portir koji ga i prokaže. I biva uhapšen. I sada sjedi pred svjetskim predsjednikom, koji ga je pokušavao lijepim riječima nagovoriti da se ostavi tog glupog praznovjerja.  Papa maše glavom, ne može ništa drugo. Predsjednik svijeta mu prijeti, ali ne pomaže ništa. Papa ostaje čvrst. Tada predsjednik svijeta izvlači ladicu svoga pisaćeg stola, uzima pištolj i sam ubija svog posljednjeg protivnika. I kada tu leži bijedno tijelo ubijenoga posljednjeg pape, vraća pištolj u ladicu. Gleda mrtvoga papu i počne misliti pa kaže: „Na kraju, ovaj čovjek je ipak imao pravo, nisam ja, nego Isus je kralj i gospodar svijeta."

I pisac (Graham Green ) nadodaje:  i ovoga časa je rođen novi vjernik.