Misli uz naviještaj i liturgiju:
a) na putu prema ekumenskom jedinstvu
Na mnogim mjestima se, između Uzašašća i Duhova, organiziraju ekumenski dani. Oni, u mnogim župama, imaju posebno mjesto, kako u životu zajednice, tako i u molitvi.
Kad bi kod nas ekumena napravila veće korake, bio bi to vrlo vrijedan poticaj u vjerodostojnosti i jakosti poslanja kršćana u ovome svijetu.
b) život prakršćanske zajednice
Izbor Matije za apostola umjesto Jude (Dj 1,15-26) (dijelove ovog teksta smo čuli u prvom čitanju) nam dozvoljava pogled u prvu kršćansku zajednicu koja moli i koja tako postupa. U njoj se postupa vrlo demokratski.. Bacanje kocke, nakon molitve, je bio poziv da Bog odluči. Temeljni zakon zajedničkog života u zajednici je bratska ljubav. (1. Iv 4, 11-16)
c) Isusova oporuka
„Molitva Ocu" (Iv 17) koja je nazvana i Velikosvećenička molitva je srce Ivanove i ivanovske teologije. I za Crkvu, na prijelazu iz prvog u drugo stoljeće, je ova Isusova oporuka trebala biti odlučujući program svih djela ovdje na zemlji. Evanđelje (Iv 17,6a 11b - 19) spada u, meditativno, najbogatije tekstove cijele Biblije.
Misno slavlje
Pozdrav
Isus Krist koji nas je u krštenju obdario svojim Duhom, neka bude sa svima vama.
Uvod
Nalazimo se u zadnjoj sedmici Uskrsnog slavlja od 50 dana koje zaključujemo sa sljedećom nedjeljom Duhova. I kroz to vrijeme se moli za dolazak Duha Svetoga. U svojoj oproštajnoj molitvi Isus moli svoga Oca da njegovi učenici ostanu jedno u vjeri i ljubavi.
Zajednički temelj vjere svih krštenih je vjera u uskrslog Isusa. Toga smo se prisjetili i, nakon blagoslova vode, obnovili naš krsni zavjet. To želimo danas ponovo učiniti u obliku nedjeljnog podsjećanja na naše krštenje.
Molimo Boga da on blagoslovi ovu vodu i, ujedno, u nama obnovi milost koju nam je dao na krštenju.
Dok pjevači pjevaju Gospodine smiluj se, ja ću vas poškropiti vodom u znak našeg krštenja.
Molitva vjernika
S obzirom da su bili "prosni dani", a i nakani, i sadržaju blagdana bilo bi prikladno, kao molitvu vjernika, uzeti i pjevati završetak litanija svih svetih : da se dostojiš...
Gospodine Isuse Kriste, ti si nam po krštenju darovao sudioništvo na svom vječnom životu:
-
vodi sve kršćane u zajedništvo vjere i ljubavi, molimo te
-
Pokaži narodima i državama put k jedinstvu i miru i potakni ih na korake pomirenja, molimo te
-
Pogledaj na bijedne i odbačene i podaj im ljude koji će im pomoći u njihovim nevoljama, molimo te
-
Budi uz očeve i majke i podaj im svoj blagoslova u teškoj i odgovornoj zadaći odgoja djece, molimo te
-
Budi i ostani središte i srce naše župske zajednice, podari nam duh jedinstva, vjere i ljubavi, molimo te
-
....
Gospodine, naš Bože, po tvom Duhu kojega si obećao i poslao, ostani s nama u sve dane, do konca svijeta. Tebi hvala i slava u vijeke vjekova. Amen.
Meditacija
U vjeri u Duha Svetoga, molimo s kardinalom Newmanom: „ O Bože, vrijeme je puno opasnosti. Kao da se stvar Kristova nalazi u smrtnoj borbi. A nikad Krist nije jače hodao kroz zemaljsko vrijeme nego danas, nikad nije njegov dolazak bio jasniji, nikad njegova blizina tako opipljiva, nikad njegova služba dragocjenija nego danas. Zato nam daj pogled u vječnost konačnih vremena od oluje do oluje i da te molimo. „Rasvijetli Bože, naše tmine! To možeš samo ti!"
Propovijedi
1.
a) uloga kršćana u svijetu
Posljednje riječi naših dragih su nam svete, dapače nezaboravne. Oporuka oca i majke koje gledamo kao uzore, nam mogu biti neopisivo važne. Oporuka je mnogo više od materijalnih odnosa, to može biti neizbrisiva misao vodilja u životu djece i rodbine.
(Mnogi roditelji ne ostavljaju nikakve oporuke pa se djeca tuku i na smrt svađaju. To nije kršćanski način uređivanja stvari. A još manje roditelja ostavi svojoj djeci neku duhovnu oporuku!)
Svijet u kojem živimo posvuda nam ukazuje na tragove svoga stvoritelja. Jer smo, mi ljudi, stvoreni na sliku Božju, trebali bismo biti svjesni ovog velikog dostojanstva. Izvršiti svoju ulogu u ovome svijetu jedna je od najvažnijih zadaća Isusove zajednice. I uvijek kad su kršćani bili izloženi velikim progonima, onda su svoju službu u svijetu, na poseban način, shvatili ozbiljno. Preko teških izazova raste i svijest o odgovornosti: suprotstavljanje vjeri jača
bratsku ljubav, oduševljeno misionarsko držanje budi i osjećaj služenja u Crkvi i svijetu. (kršćanska vjera znači i raspodjela materijalnih dobara).
b) misionarski elan - vrlo jadan
On treba proizlaziti iz krštenja i potvrde. Nije ispravno gledati samo na „one gore". Sigurno da papa, biskup, svećenici, redovnici imaju posebnu zadaću za širenje kraljevstva Božjega, no naše vrijeme sve više pokazuje da i svi kršteni vjernici moraju preuzeti svoj dio odgovornosti. Nauku o karizmama treba provesti u djelo. „Privatno kršćanstvo" je vrlo krivo shvaćanje kršćanstva, kako od pojedinih kršćana, tako i od političara. Na svim razinama župskog i vjerničkog života je potrebna nova „duhovska vatra"
d) nada u nove Duhove
Ako želimo biti Isusovi svjedoci do na kraj svijeta, onda bismo trebali ispuniti želju Isusova srca:"Da bi svi bili jedno!" Kako smo se navikli na razne napetosti i diobe u Crkvi? Što možemo, kao vjernici, učiniti da ih nestane ili bude što manje? Ako se zauzimamo u širokim prostranstvima svijeta za iskorjenjivanje gladi, nepismenosti, iskorištavanja žena i djece...tu bi mogla biti kršćanska univerzalnost i solidarnost. Neka Duh Sveti prožme sav naš život i rad.
2.
Sačuvaj ih u svom imenu
Tekst današnjeg evanđelja uzet je iz „Velikosvećeničke molitve" i sadrži mnoštvo izjava koje na nas padaju poput vodopada. Propovjedniku nije lako, sliči nekome tko bi malom posudom htio zagrabiti ovu puninu, a onda je pružiti slušateljima. K tome dolaze i poteškoće jezika Ivanovog evanđelja. Mnoge riječi koje se ovdje upotrebljavaju potpuno su nam strane. I trebaju razjašnjenja da bi ih se moglo koristiti.
Isus objavljuje ime Božje
Isus moli: „Oče objavio sam tvoje ime ljudima koje si mi dao iz svijeta." Od objave Boga Mojsiju izraelski narod je poznavao jedno ime Božje: „Jahve - onaj koji jest". Tako je Bog, na poseban način, obećao tim ljudima brigu.
Isus ne upotrebljava ovo ime, niti u svom govoru o Bogu, niti kad se obraća Bogu u molitvi. On govori jednostavno „Oče".
Rijetko se u SZ-u ovo ime upotrebljava za Boga, ono ukazuje na poseban odnos molitelja prema Bogu, bilo kao pojedinca ili zajednice. U Isusovim riječima ova riječ dobiva sasvim nov zvuk, jedno neusporedivo dublje značenje.
On je jedini sin Božji, koji jedini stvarno pozna Oca (us Iv 1,18; Mt 11,27) koji se njemu potpuno objavljuje i samo ga on može objaviti. Na to misli kad kaže: „Objavio sam ljudima tvoje ime."
Ovdje se ne radi o nekakvoj religioznoj informaciji, nego o uvlačenju vjernika u ovaj životni prostor nebeskog Oca, koji je, sa svojim sinom, jedan i dijele taj prostor. Isto misli i molitva: „Sačuvaj ih u svom imenu". To je više od molitve za vjernost u vjeri i na putu spasenja. To je jedno nutarnje otvaranje Božje stvarnosti, uvođenje u životni prostor Božji, saopćavanje njegove ljubavi i veselja, iz čega je Isus živio." (R. Schanckenburg: Das Johannesevangelium III, Freiburg, Basel, Wien 1975, 206)
I danas se ne radi o dogmatskom poučavanju, nego ostvarenju u našem životu. Radi se o iskustvu vjere. Kako može ovo što smo sada čuli postati sadržajem našeg vjerskog života?
Ne ide to samo kroz razmišljanje i dobru volju, nego je potrebno i prosvjetljenje i milost Božja. Neki kršćanin može godinama vjerno živjeti kao kršćanin, kao da mu je Bog ovo već povjerio. I on više ne vjeruje toliko pameću koliko srcem. Mnogi kršćani, u molitvi, osjećaju blizinu Isusovu, povjerljivost s utjelovljenim Sinom Božjim, dok nevidjivi Otac stoji neimenovan u pozadini.
To pak ne odgovara Isusovoj želji i pogledu kojemu je bilo na srcu približiti Oca, nas učiniti s njim bliskima da po njemu i u njemu živimo. Tako je sam Isus činio u svom zemaljskom životu i nije nas naučio ni jednu drugu molitvu osim molitve Ocu, Očenaš! Tek ako i kad se osjećamo kao Očeva djeca, onda smo potpuno braća i sestre Isusovi, mi živi sudionici na njegovom sinovstvu.
To se ne postiže, kako rekoh, samo mišlju i željom, nego čistom milošću. No, Bog Otac tu milost želi svakome od nas darovati. I mi trebamo neprestano moliti za tu milost da nam vjera u njega priraste k srcu. Nema ništa većega u životu vjernika.
Posveti ih u istini
Što se ovdje misli pod „istinom"? Ne samo nekakvo vjersko znanje, nekakvo razumijevanje. „Istina" u Ivanovu evanđelju znači „božanska stvarnost koju je objavio Isus Krist, na kojoj vjernici imaju dijela." Ovu stvarnost nam je objavio Isus Krist i tako nam je saopćio da mi na njoj možemo sudjelovati. Isus naziva sebe samoga: „Put, istina i život" i dodaje: „i nitko ne dolazi Ocu osim po meni." (Iv 14,6)
Ako se oslonimo na Isusa i njemu prepustimo, slušamo njegove riječi i prihvatimo ih svojim životom, ako se s njim sjedinimo u molitvi i pričesti u nama rastu, sve više i više, ove veličanstvene riječi. Rastemo polagano u toj istini, u tom životu kojega je Isus primio od Oca i nama želi dati.
Tako se događa naša svetost, naš preobražaj u pravu djecu Božju,. Tko misli da je to vjerski religiozni luksuz, nešto za one pobožnije, ali ne i za normalne kršćane, teško se vara. Isus je mislio na svakog svog učenika, na sve nas koji smo po njemu kršteni kad je molio za ovo „posvećivanje." Drukčije se stvarno ne možemo svidjeti Bogu, Otac neće biti zadovoljan ako mu pružimo manje.
„...poslao u svijet"
I tko vjeruje da takav nutarnji život može dobiti od svijeta, koji čini život pasivnim i daleko od života, treba paziti na Isusove riječi: "Kao što si ti mene poslao u svijet i ja njih šaljem u svijet." Tko je kroz život sprijateljen s Bogom, stvarno je „svijetu stran" i njega stvarno svijet ne može zaslijepiti i udaljiti od Boga. Tko se osjeća kod Boga udomaćen, može nadvladati svijet i životni strah i poći u svijet i dati svjedočanstvo za Boga. I mi ćemo to učiniti s Isusom i poput njega, nastaviti poslanje koje mu je dao Otac.
3.
U evanđelju smo čuli veliku Isusovu molitvu i njegovu želju: jedinstvo učenika.
Ako mislimo na jedinstvo Crkve, onda vrlo brzo pomislimo na druge kršćanske zajednice. Ali isto tako ćemo vidjeti potrebu toga jedinstva i unutar naše Crkve ako pogledamo sve što se događa. Lijevi protiv desnih, konzervativni protiv naprednih, stari protiv novih, feministice protiv župnika itd. Sumnjam da smo sposobni za jednu ekumensku inicijativu dokle god ne živimo jedinstvo u vlastitim redovima.
Uzor jedinstva je sam Bog, trojstveni. Kao što je on jedan, tako bismo i mi trebali biti. U Bogu postoji sloboda i različitost ( Otac - Sin - Duh Sveti) povezani u jedno u ljubavi.
Nama svima je zajedničko usmjerenje prema Bogu vjera. Pomoć: rečenica koja je vodila Papu Ivana XXIII. je bila: „Jedinstvo u potrebnom, sloboda u sumnjama, a u svemu ljubav."
Jedinstvo u potrebnom - bitnom: ono što spada u poklad - bit vjere Crkve i to ne može biti predmet diskusije, to nas povezuje i to mora biti priznato u svim dijelovima Crkve.
Ono što se može mijenjati, što podliježe promjenama i osobnom ukusu, što je sumnjivo po svojoj naravi, tu treba svakome ostaviti slobodu: sloboda u sumnjivim stvarima.
U svemu ljubav: ako moramo priznati - i protiv naših želja - da nešto nije moguće, nego spada u zajedničku vjeru, tada to moramo činiti i prihvatiti iz ljubavi i u ljubavi. Ne s mrmljanjem i škrgutanjem zubima ili čak izrazima potlačenosti. I obratno, ako dopuštamo slobodu drugima u drugim stvarima, onda ne s nekim mrkim pogledom s visine, nego u ljubavi.
I moram priznati, to zvuči rasvjetljavajuće. No, ništa neće puno pomoći ako se ne složimo što spada u ono što je za vjeru bitno, a što je sumnjivo.
Zato nekoliko savjeta - prijedloga kako se možemo približiti jedinstvu u Crkvi - u svoj slobodi i ljubavi.
Ne možemo se približiti slobodi i jedinstvu bez biskupa i pape. Ako se nešto tiče sveopćeg poklada vjere, ono što se tiče sveopće i cijele Crkve, onda trebamo paziti na ono što odlučuje Rim i biskupi i to nam treba biti prvi kriterij.
S koliko ljubavi susrećemo druge pozicije? Slušamo li uopće? Jesmo li spremni priznati da oni ekstra progresivni ili ultra konzervativni mogu imati pravo? Tražimo li razgovor? Samo za to da bismo održali svoje pravo? Ili nam razgovor služi da druge čujemo? (Stjepan: „oni su zatvorili uši...!).
Ili izbjegavamo svaku diskusiju jeftinim izgovorima i predrasudama: s njim se ne može razgovarati. Taj ne mijenja svoja mišljenja... Ti su ogrezli...Nema čovjeka tako zla da ne bi imao pravo na razgovor. Najjeftinije je osloniti se na novine i televiziju.
Ne dopustimo da nas sitnice i vanjština zavedu, ne smiju ni odjeća, ni ton, ni druge posebnosti biti uzrokom donošenja nekih zaključaka o karakteru jednog čovjeka. Čuvajmo se jeftinih slika neprijatelja.
U Crkvi ima mjesta za svakoga od nas. Nitko ne mora svoj identitet objesiti na ulaznim vratima Crkve. Jedino preostaje i ostaje zapovijed ljubavi - ljubite jedni druge - koja je važnija od naših različitih mišljenja i mijenjanja onoga gdje smo bez ljubavi i nepravilni.
Jer ondje gdje nema ljubavi, tamo je jedinstvo samo prisila.
Između Uzašašća i Duhova
Ako s Crkvom slavimo dramaturgiju Crkvene godine i ozbiljno je shvatimo, onda nam današnja nedjelja pruža pogled pun napetosti. Iza nas je blagdan Uzašašća Isusova na nebo, njegovog uzeća u nebo. Nakon doživljaja Velikog petka za učenike svijet nije propao, Božje obećanje se ispunilo. Raspeti je probuđen od smrti i zbor učenika je mogao, kroz mnoge dane, uživati u skoro pa fizičkoj blizini Uskrsloga. Na dan Uzašašća je Uskrsli uzet iz njihove sredine.
Učenici su ostali sami, neutješeni. Oni su Isusovi učenici i to žele ostati. Vjeruju u važnost onoga što su čuli i vidjeli, ali im nedostaje svijest o poslanju. Doživjeli su da svijet nije sam, no kako će se ponašati prema konkretnoj okolini, to ne znaju.
Učenici, u danima između Uzašašća i Duhova, toliko sliče nama, današnjim kršćanima. Krist više nije opipljiv, a od Duha (se još) ne osjeća ništa. Ovu situaciju osvjetljava tekst uzet iz Isusovog oproštajnog govora u Ivanovom evanđelju.Ovo svjetlo će nam možda svijetliti još jasnije ako ga usporedimo s poganskim mračnim mitovima.
Darth Vader
najpoznatiji mit današnjice je promoviran prije dvadeset godina, po prvi put s kino platna i sada slavi veliki povratak. Poput svih mitskih priča današnjice, tako se i tu govori o nekoj dalekoj, fantastičnoj budućnosti. Film je jedna znanstveno fantastična priča. George Lucas pripovijeda u trilogiji «Rat zvijezda» o mladom junaku Luci Skywalkeru koji uzlazi na nebo. Vremena su teška, jer moćnici porobljuju svemir. U tom vremenu sloboda je vrlo teška.
Priča govori o mladom junaku koji treba biti odgojen kao vitez da bi obranio svemir od vlasti zla, a uosobljenje ove «tamne strane sile» je strašni Darth Vader kojega, ne bez razloga, njegovi podložnici nazivaju Lordom. Za njih je on gospodar. Zlo je uvijek tamno, uvijek u crno obučeno. Iza crne maske čuje se njegovo asmatično disanje i kašljanje. Ovaj gospodin oduzima dah (zrak), on ga ne daruje. Ne bez razloga je izabrano ime ovog zla: Darth Vader, koje se lako čuje i zamjeni s Darth father, crni otac. I u stvarnosti Luke Skywalker mora naučiti da zlo nije nitko drugi nego njegov tjelesni otac. Tako najdublji poganski mit tumači zlo u svijetu: To je bog otac koji je upao u tamnu stranu sile.
Želite li biti slobodni, tako glasi poruka tada skinite ocu masku s lica. Junaci su oni koji se bore protiv zla «Star Wars»-«Ratovi Zvijezda» se zove i program naoružanja kojim se želi pobijediti kraljevstvo zla.
Poslani u svijet
- Nasuprot ovog poganskog mita stoji poruka evanđelja: Bog je otac i majka i to na djelu. Bog nije samo početak, nego i cilj. Bog nije prijetnja, nego život. Ne oduzima dah, nego ga daruje. U dijelu oproštajnog govora kojega se danas čita Krist moli Oca, on je od Oca došao. Navijestio nam je Oca i ime Božje i dao nam riječ Božju, riječ istine.
Kristu je jasno da Bog nije izvor zla, nego je izvor zla udaljenost od Boga. I zato se može razlikovati što je dobro i korisno, a što je zlo i za život pogubno samo po Bogu, po životu iz Boga i po ovoj blagovijesti. Rascjep ide posred svijeta i kroz nas ide taj rascjep. Zadaća života nije u tome da se borimo protiv zlog božanstva na nekoj dalekoj zvijezdi, bitka se vodi ovdje.
Naš svijet nije nikakav planet smrti kojega bismo trebali uništiti i s njega pobjeći. Svijet je dobro Božje stvoreno djelo, iako mu mi ovaj početak, stvarno ili teoretski, niječemo. „Posveti ih u istini", moli Krist, «jer kako si ti mene poslao, tako i ja šaljem njih».
5.
Juda
Promišljeno nam se servira - u nedjelju između Uzašašća i Duhova, tema o Judi. Ne samo u čitanju iz Djela apostolskih. Tu su, iz toga, izvučeni zaključci da je jedan od dvanaestorice napustio zbor. I u evanđelju se govori o Judi : «Čuvao sam ih i ni jedan od njih nije propao, osim sina propasti da se ispuni Pismo.»
To su dvije teme o kojima trebamo govoriti i raspraviti. Jedno je da mi ostanemo s Isusom i da nas On čuva da nitko ne propadne. Druga činjenica je koju Isus uočava, da se jedan odijelio od ovog jedinstva i da je ostao izgubljen i vrhunac - Juda je izgubljen «da se ispuni Pismo».
Postoje mnogi pokušaji da se pronađe uzrok Judine izdaje. Neki su čak pokušali Judu učiniti junakom. Sve to ne stoji u Svetom pismu. Što tamo stoji je nečuveno radikalno da bi se pokušalo prešutjeti. To je razlog više da se pokuša shvatiti na što se tu misli.
Simbolična stvarnost
Pismo treba tumačiti iz središta Evanđelja naviještaju Isusa, sina Marijina, koji je Mesija i Sin Božji. U njemu je Bog i on je u Bogu ili da kažemo riječima današnjeg evanđelj,a Krist se za nas posvetio, on je svoju egzistenciju otvorio svetome, onome što ne određuju sile svijeta, nego Bog. Iako je On opipljiv usred svijeta, u njemu govori i po njemu je prisutan Otac.
I zato je moguće da osobna egzistencija jednog čovjeka dobije značenje koje nadilazi i vrijeme i granice djelovanja. Značenje zahvaća cijeli kozmos. Krist je utjelovljenje Boga usred svijeta. I zato je tako odlučujuće kako se mi odnosimo prema njemu. Nije jednostavno. Ovdje je zbijena žarišna točka sudbine kozmosa. Svaki koji i danas dolazi u dodir s Isusom uvučen je u sve ove okolnosti. I samo uz put ćemo dotaknuti da Isus nije slučajno izašao iz izraelskog naroda, nego je u pravom narodu- starom zavjetu bio je najavljen i ukorijenjen.
Izrael, židovski narod je izabrani narod Božji i time postao stvarni znak izabranja koje je narod, nerijetko, doživljavao kao poteškoću. Ni jedan narod nije na svom tijelu tako osjetio želju da ga se uništi, u novom vremenu, kao židovski. Samo zbog trule stvarnosti židovskog naroda Ivanovo evanđelje može govoriti o Židovima pa i tu gdje narod odbacuje Mesiju i šalje ga na križ. Upravo u tom času je on predstavljao izraelski narod i cijelo čovječanstvo koje odbacuje Boga.
Sačuvan ili izgubljen
Kad sve to imamo u pozadini, onda možemo slušati da je Juda izdao Isusa «da se ispune Pisma». Osobno ponašanje koje je Juda slobodno izabrao postaje neophodno ispunjenje Pisma.
Pri tome «neophodno» ne znači da Juda nije imao drugog izbora. Dapače, sasvim je obratno. Izdaje Boga je bilo već mnogo prije Jude u svijetu i ovo ponašanje svijeta je navelo Judu da ga i on sam prihvati. Tako kozmička izdaja postaje osobna, postaje sudbonosna izdaja. Tako Juda postaje sin poropasti, a ne njezin otac!. Juda je potpuno ukorijenjen u narod. On je ovo mogao znati u trenutku izdaje. On se baca u ovo prokletstvo i izvlači se iz Isusove otkupljuće ljubavi.
Imajući pred očima ovu dramatičnu sudbinu, postaje jasno s koliko je Isus briga molio za jedinstvo apostola i da se očuvaju od zloga. Ne radi se o tome da se Juda prokune, nego bi na njemu trebali učvrstiti našu vjeru u ljubav Božju. Ne radi se da mi, s naše strane, želimo za Judu pakao, nego se mi trebamo «čuvati zloga« . O tome se radi u Isusovoj molitvi. Nećemo biti oslobođeni zla tako da u strahu drhćemo pred njim. Zlo je Bog, po Kristu, obezglavio. Tko ne vjeruje u strah od pakla, nije razumio evanđelje. Naprotiv, postaje jasno da nas Krist želi primiti u sudbinsku zajednicu uskrslih. Za to smo pozvani da se ravnamo po ovom jedinstvenom čovjeku k jedinstvenom Bogu, jer nas on želi odvesti u svetost Očevu.
6.
U Božjem tegljaču
S Bogom u povezanosti
Tko od nas ne želi biti u jednoj čvrstoj i trajnoj vezi s našim Bogom? Jedan znak za to jest i to što smo došli na nedjeljno slavlje Euharistije. Mi želimo da naš Bog ostane s nama i da mi ostanemo u njemu. Također, svaka jutarnja i večernja molitva, svaka spontana molitva i svaka molitva za njegovu pomoć izražava da smo se vezali za Boga koji je ljubav. Možda osjećate njegovu ljubav i prisutnost kod svakog malog djela ljubavi, koju vam netko pruži, možda što je doručak danas ujutro s ljubavlju pripremljen i što brigu naših majki doživljavamo iznova, iz dana u dan.
Intenzivni doživljaj Boga htjela je također osjetiti i zajednica kojoj je upućena 1. Ivanova poslanica. Ali neki nisu bili zadovoljni s normalnim i trijeznim doživljajem Boga u svakidašnjici. Oni su htjeli više. Napustili su zajednicu i osnovali nešto kao sektu, te se nazivali gnosticima. Oni su htjeli Boga gledati i sami ući u božanstvo. Putem svjetlosne čarolije, ekstaze i halucinacije, mislili su, da će postići to stanje. Osim toga su zanijekali su da je Isus Sin Božji i kao pravi čovjek došao na svijet. Oni su njega smatrali posrednikom između Boga i ljudi.
Više nego jedno intenzivno iskustvo s Bogom
Stoga kaže pisac 1. Ivanove poslanice posve neustručavajuće: Tako to ne ide. Boga možemo osjetiti, samo tada u njemu ostati ako mi:
1) ljubimo jedni druge
2) priznamo da je Isus Sin Božji
Ovo bih htio pobliže rasvijetliti. «Mi moramo ljubiti jedni druge». To je formalno jedna zapovijed - ali pisac pisma je ne smatra prezahtjevnom. Kao što je u 2. čitanju prošle nedjelje spomenuto, nismo najprije mi Boga ljubili, već je Bog bio prvi koji je ljubio. Stoga smo mi osposobljeni, jedan drugoga ljubiti i stoga mi to i trebamo.
Jedan ljubavni odnos...
Sigurnim korakom dolazi Bog prema nama i počinje s ljubavlju. Bog ljubavi hoće odgovor ljubavi. Otkako su bili začeti u majčinoj utrobi, Bog ih je ljubio. I Božja ljubav treba sjati od nas kršćana. Svaki kršćanin je (kao) jedan komad stakla: božja ljubav treba kroz to ljudima svijetliti. Ali taj komadić stakla je ponekad zaprašen svakidašnjim stvarima, zamazan burama života. Svaki put ga Bog ponovno pere, čisti u toploj kiši svoga milosrđa, 70 puta sedam.
... s posljedicama
Odlučujuća prepoznatljivost za naš ostanak u Bogu jest dosljedna ljubav prema bližnjemu. Ona je, sa svoje strane, uvjetovana vjerom u Krista. «Samo onaj tko priznaje da je Isus Sin Božji, u njemu ostaje Bog i on ostaje u Bogu. Ljubav Božja je, kroz Isusa Krista, doživljeno iskustvo kada je liječio bolesnike, istjerivao zloduhe, sjedio s grješnicima i carinicima za stolom i njih resocijalizirao, kada je umro na križu i, naravno, kroz sve što je u odnosu na Crkvu učinio. Mi vjerujemo da je u osobi Krista ovaj Bog ljubavi očit. Prepustite se, vjerujuć,i njemu, prepustite se njegovj ljubavi i poklonite je dalje!
«povezati»
Bit našega čitanja smo, dakle, prepoznali: mi ostajemo u Bogu i možemo njegovu blizinu osjetiti ako ljubimo bližnjega i Isusa priznajemo Sinom Božjim. Ovaj -ostati u Bogu- povezanost s njim, je Duh Sveti. «On nam je darovao od svoga duha», kaže čitanje. Ivanovo evanđelje sadrži sljedeću rečenicu: «Nitko ne dolazi k meni ako ga Otac ne povuče.» (Iv 6,65) Bog ima jedno uže, opasao nas je trakom kod našega krštenja, čijom pomoći dolazimo Kristu. Sv. Augustin pod ovim užetom podrazumijeva Duha Svetoga. Bog hoće jedan odnos, jednu vezu s nama. Bog nas je uzeo u šleper, kao što jedan čamac uzima drugoga u šleper. Ovo brodsko uže sv. Augustin naziva Duhom Svetim. Isus Krist je došao da nas izbavi i našu lađu, dakle, nas grješne ljude, koji smo svakodnevno u opasnosti da se nasučemo na pješčanu obalu gdje smo tada nepokretne lađe, ali on nas opet izvlači.
«odšlepani»
On nas stavlja u pokret. Kroz Duha Svetoga mi smo na njega vezani. Bog pokreće čvrsto da se to primijeti. Mi bivamo od Boga «odšlepani». Ljubav nas veže za njega, a mi se vežemo za druge, bližnje, sestre i braću. Mi ih nosimo i podnosimo čak i onda ako ih doživljavamo kao nezgodne i odvratne suvremenike, jer smo nošeni. Postoji samo jedno što nas može ugroziti: da mi opet pustimo uže. I -čudno- ne s lošom namjerom, već kao sa sanjivim pokretima veslamo našim vlastitim putevima. I što se tada događa? Mi sami čak i ne primjećujemo ništa. Tada se događa da onaj koji vozi (pravom) rutom, pričvrsti uže, jer me ljubi. Dokle god mi živimo i na tom čudnom moru vozimo, toliko dugo on obilazi oko nas i pokušava, uvijek ponovno, staviti u šleper, nas vezati za sebe.
Molitva za Duha Svetoga
Mi čeznemo za time da otkrijemo i doživimo Boga koji je ljubav. Naša bratska ljubav jest odgovor na Božju prvo-poklonjenu ljubav i stoji u uskom Božjem zajedništvu. Radujem se stoga da je nešto započeo s nama, da nam hoće dobaciti Duha Svetoga kao uže, kako bismo ostali u njegovoj blizini. Molimo, ove nedjelje prije blagdana Duhova za Duha, kao što su to činili učenici s Marijom.
Alexander Lagler prevela s njemačkog Katica Kiš