Za naviještanje i liturgiju
„Radosnu vijest oglašujte, neka se čuje"
Ovim svečanim pozivom Deuteroizaija, veliki prorok spasenja, pri kraju babilonskog sužanjstva (538. prije Krista) pjeva svoju pohvalu konačnim vremenima i tu svoju pohvalu i radosnu vijest temelji upozoravajući na Božje spasenjsko djelovanje, jer : „Gospodin izbavi narod svoj!¨" Taj veliki osjećaj radosti prožima i ovu svibanjsku nedjelju. Smijemo se pitati okuplja li se naša zajednica u radosnom raspoloženju i da li su naša slavlja odraz toga raspoloženja? Tako barem govori ulazna pjesma. Kršćani bi trebali biti radosni ljudi.
„Tko trubi u velike trublje žalosti
Ne može čuti nježne flaute radosti .." (Don Bosco)
„Svijet je pun malih radosti
A prava je umjetnost otkriti ih..." (Li Tai Pe)
„ Radujte se uvijek u Gospodinu
Opet kažem: radujte se" ( Fil 4,4)
Kršćanski način života: „Gledajte kako se ljube!"
Misije trebaju kršćanske primjere. Ne riječi, nego djela da bi se moglo vjerodostojno naviještati. Praksa (ortopraxia) igra vrlo veliku ulogu i veću nego sama diskusija i teorija (ortodoxia).
„Plodovi sazrijevaju od sunca,
kršćani od ljubavi"
„Najprije treba naučiti ljubiti ljude
da bi se znalo ljubiti Boga"
„Odjeća ljubavi načinjena je od tkanine svagdašnjice."
Misno slavlje:
Pozdrav
Milost gospodina našega Isusa Krista koji nam objavljuje Božju ljubav, neka bude sa svima vama.
Uvod:
S jedne nas strane Crkva radosno poziva i potiče: trebamo se radovati zbog Radosne vijesti (tako govori ulazna pjesma uzeta iz proroka Izaije), s druge strane trebali bismo biti vrlo žalosni, jer naš praktični život, kao kršćana, premalo odgovara teoriji. „Tko želi imati pravu radost, mora je dijeliti". Imamo pravo se radovati tek onda ako tu ljubav dijelimo, predajemo i posredujemo ljudima koji s nama žive. Samo ljubav razumije tajnu druge darovati i pri tom sam postajati bogatiji.
Danas želimo zahvalno primati Božju ljubav, ali tu ljubav ne smijemo zadržati za sebe, nego moramo učiniti da ona postane „vidljiva" u zajednici dostojne ljubavi, gdje mi živimo i trpimo, radosni smo i radimo. Kao kršćani, trebamo stvarati ozračje ljubavi, mjesto pravog očovječenja (postajanja čovjekom) gdje se slažu i naše riječi i naša djela!
Molitva vjernika
Pomolimo se Kristu koji nam je objavio i darovao Božju ljubav, riječju i djelom:
Za Crkvu, zajednicu svih vjernih, daj da raste i napreduje u ljubavi prema Bogu i ljudima, molimo te
Za sve narode na zemlji, daj da žive složni u ljubavi te da njihova ljubav raste, molimo te
Za sve ljude koji trpe zbog pomanjkanja ljubavi , daj da osjete da postoje ljudi spremni na ljubav, molimo te
Za sve naše obitelji, daj da ostanu povezane u ljubavi u dobrim i teškim danima, molimo te
Za sve naše pokojne da osjete tvoju vječnu ljubav, molimo te
To te molimo zato što si ti Put, Istina i Život, sada i u vijeke vjekova.
Meditacija
U mjeri u kojoj vjerujemo, nadamo se i postajemo zreliji u ljubavi, raste zajedništvo zajednice.
Možda se često osjećamo tako osamljeni, jer tako malo ljubimo? Zar se ne možemo drugima više darovati? Kao što smo do sada iskusili, Krist nam se daruje kao najvrjedniji dar našega života.
Nešto možemo naučiti i od gorućih svijeća na oltaru. Ako zapalimo od jedne svijeće drugu, ona druga ne uzima od njezinog plamena, dapače svjetlo biva sve jače. Ako ljubim ljude, moja ljubav nije ništa manja, nego će svjetlo biti sve jače i sjajnije. Ne možemo biti zvijezde na nebu, ali svjetlo u kući možemo! Bog nam daruje za to snage!
Propovijedi:
Cilj: „Da bi Duh Božji mogao biti vidljiv i opipljiv, zajednica mora stvoriti životni prostor za ljubav.
Uvod u temu: Neprestano slušamo kritiku, s pravom, sa svih strana „Crkva ne živi tako" ono što propovijeda „da bi joj se moglo vjerovati". O tom iskustvu slušam od djece u osnovnoj ili srednjoj školi, mladih (ljudi koji stvarno misle), radnika pa i čak ljudi koji su prilično daleko od Crkve. Misionarima se predbacuje „sita" Crkva u Americi i Europi.
Mi trebamo pronositi i pokazivati svijetu Božju, neograničenu ljubav. Teološki temelj je ovaj: Bog postupa iz ljubavi i milosrđa prema ljudima u Isusu Kristu za naše spasenje, a to treba, u našem svagdašnjem životu, imati moralne zahtjeve: tamo gdje se drži do istine, strahopoštovanja i ispravnosti... gdje se nesebično ljube, tu će se i „vidjeti" da Crkva (narod Božji) živi iz snage Božje milosti i Božjih darova. To znači da mi naviještamo Božju ljubav po onom što smo mi, što i kako živimo i što i kako činimo.
Ljudi trebaju osjetiti da se mi, kao kršćani, solidariziramo s onima koji trpe, siromasima, potlačenima, povrijeđenima, društveno ograničenima, da s njima nastojimo izgraditi, ovdje na zemlji, „zajednicu na putu" (u nasljedovanju Isusa).
Naši biblijski tekstovi - (drugi Isusov oproštajni govor i opomene iz Iv 1) istodobno optužuju kršćane koji su posustali i omlohavili u življenju principa bratske ljubavi. Taj karakteristični, kršćanski životni stil - ljubav, mora se očitovati u bratskoj ljubavi. I ne postoji nikakva ljubav prema Bogu koja bi išla mimo ljubavi prema ljudima. Razumom (u diskusiji) „spoznati Boga", a da se Boga potpuno (dušom i srcem) ne ljubi , bila bi potpuna zabluda. I protiv ovog besmisla (o Bogu „govoriti", a Boga ne „ljubiti") bori se pisac ili pisci (Ivanovi učenici) današnjih tekstova .
Što, dakle, trebaju ljudi koji traže Boga (na cijelom svijetu) prepoznati na životnom primjeru jednog kršćanina? Odgovor glasi: kršćanin je čovjek u čijoj blizini je lako vjerovati u Boga.
.... Daju li očevi i majke ovakav uzor svojoj djeci i sljedećim generacijama?
.... Da li smo mi kršćani zaboravili jedno od najvažnijih životnih pravila: ako želite ljude promijeniti, trebate ih ljubiti (Pastolazzi)
... što znači ljubiti?
Drugoga prihvaćati ozbiljno
Biti uz drugoga
Imati povjerenja u drugoga
Gledati na drugoga
Matthew Kelly, u knjizi Sedam razina, prisnosti piše:
„ Ljubav je izbor i to važan izbor, jer postajemo ono što volimo. Ljudi koji vole novac, postaju hladni i suzdržani. Ljudi koji vole droge i alkohol, postaju otrovni. Kad volimo sebične i bezobzirne ljude i sami možemo postati sebični i bezobzirni. A kad volimo nesebične, dobre, skromne, suosjećajne ljude, obazrive prema potrebama drugih, i sami postajemo nesebični, dobri, velikodušni, skromni, suosjećajni i obazrivi prema potrebama drugih. Postajemo ono što volimo." (str 93.)