Homiletsko razmišljanje nad biblijskim tekstovima
Poticaji:
a) „S vama sam sklopio svoj savez ..."
(Usp. Post 9,11) Jahve, Bog saveza, nije napravio nikakav promjenjivi ugovor sa svojim narodom (nikakav pakt, niti pravni ugovor) Jahve je „sam od sebe (po milosti)" dao trajno obećanje da će ljubiti svoj narod! Ovaj „savez" blagoslova i spasenja je božansko obećanje koje nam je preneseno iz Starog i Novog saveza (iz Biblije): neraskidiva vjernost Božja.
b) Sotona je napastovao Isusa u pustinji 40 dana ...
(Usp Mk,1,13) Poruka o slavodobitnoj borbi Krista nad Bogu neprijateljskim silama (pustinja, glad, napast...) ukazuje na „slavu" kod Boga (Mk 1,13) Vazmeno vrijeme pokore ima dvostruki vid: put vodi iz smrti u život ... po obraćenju do krštenja ... preko potopa do spasenja (usp Post 7,17 - 8,22)...po križu do uskrsnuća...:
„Ako smo mu su obličeni u njegovoj smrti, onda ćemo biti s njim sjedinjeni i u njegovu uskrsnuću" (Rim 6,5) „On nas je izbavio iz vlasti tmina i uzeo nas u kraljevstvo svoga ljubljenog sina." (Kol 1,13).
Dublja spoznaja Krista - tako molimo u dnevnoj molitvi - mora se očitovati u u životu: trebamo biti „zahvaćeni" Isusom Kristom. Krštenje je biti uzet u otkupiteljsko Božje djelo (uskrsni pashalni misterij) i od toga nastaje etička obveza : Život po snazi Božje ljubavi treba biti uočljiv u životu zajednice (župe) i svijeta.
Tumačenje teksta
a) Post 9, 8-15
U jednoj stvari razlikuje se Noin savez sa kasnijim Abrahamovim (usp Post 15, 1-21) ili
Sinajskim savezom (Izl (19, 1-25) tu su bili pozvani pojedinci ili narod u sasvim osobni odnos
zajedništva s Bogom, Tako stoji znak sklapanja saveza visoko nad ljudima (Usp.r.9) bez neke povezanosti
sa ispovijedanjem Jahve (usp 15.6).
To znači u središtu ovog pripovijedanja „od početka" (1,1-11,9) stoji ugroženi čovjek posred
ugrožene prirode. Pisac se pita s obzirom na porušene odnose između Boga i svijeta o izvornom odnosu
između Boga i njegovog stvorenja i dolazi do zaključka: ako se promatra početak stvaranja onda se nad
njim uočava i danas jedna volja za „spasonosnom Božjom strpljivošću koja se vidi i u sklapanju saveza.
Zato jer ovdje Bog nastupa kao „ Bog spreman na savez" trebaju ljudi uvijek buditi novo povjerenje za
njihovo spasenje.
b) 1 Petr 3,18-22
Kao što je kristovo trpljenje „zbog grijeha" bilo „sretno trpljenje" znači i „biti krivac njegove
smrti" na neki način „sretna krivnja". Isusova smrt je imala otkupiteljsku snagu za druge. uz to stoji jedinstvenost isusove patnje (usp Hebr 9,28) njegovo konačno i apsolutno spasonosno djelovanje. Smisao i uspjeh spasiteljskog Isusovog djela još jednom se naglašavaju u kultnom vođenju k Bogu. prolazno teška situacija u nijednom slučaju nije „bezizlazna". Pogled na Isusa daje nadu u konačno spasenje.
Redak 19: važna je izjava vjere u tom retku Kristov „silazak nad pakao" označuje u poimanju njegovih suvremenika stavlja pred oči čitateljima: potpunu Kristovu smrt. Kristova moć otkupljenja dosiže svuda.
Sljedeći redak se shvaća kao opomena slušateljima, s obzirom na sud koji prijeti (4,12) da se slijedi poziv vjere.
„Kroz vodu" (r 20 b) je ključna riječ za govor o krštenju. Događaj kojemu prethodi savez s Noem (usp Post 9 1-17) ovdje dobiva svoju aktualizaciju: Bog djeluje kako u Starom tako i u Novom savezu. krštenje izvlači svoju snagu iz Isusova uskrsnuća (r 21b) U r. 22 1 Petr vidi kao ostvarenje onoga što je u 1 Kor 15,24 tek nagoviješteno.
c) Mk 1, 12-15
Odlomak o napastovanju Isusa kod Marka stoji u uskoj povezanosti sa Isusovim krštenjem. (rr 9
11). Isus kojega Otac priznaje (r 11) kao nositelja njegovog poslanja¸ ovdje se treba predstaviti kao glavno lice cijelog evanđelja. Zato i odricanje od svakog ukrasnog detalja napastovanja (usp nasuprot Mt 4,1-11; Lk 4,1-13). Markov izvještaj treba voditi k ispovijesti i nju potvrditi. (usp 15,39) Isusovo održanje kroz napast (r 13b) ima principijelno značenje na početku njegovog javnog djelovanja (usp Lk 11,20): tek sada može Isus ispuniti zadaću koju mu je Otac dao i naviještati ljudima blagovijest o Božjoj vladavini.
Misno slavlje
Pozdrav:
Isus Krist nas želi odvesti Bogu, on neka bude sa svima vama
Uvod:
Započeli smo pokorničko vrijeme. Riječ pokora ne zvuči baš posebno lijepo u našim ušima.
Poneki će napraviti i razna pokornička djela koja nam se predlažu u ovo pokorničko vrijeme prije Uskrsa.
To je jednostrani pogled. Nismo mi prvi koji nešto činimo, nego Bog Otac u nama djeluje. On nam nudi i poziva nas. Mogli bismo reći da je pokora napuštanje nas samih i okretanje prema Isusu Kristu, koji nas želi privesti Bogu. On želi, kroz ovih 40 dana, u nama obnoviti milost krštenja. To ćemo i mi, ovih korizmenih nedjelja, činiti u liturgijskom škropljenju blagoslovljenom vodom što nas želi podsjetiti da smo mi kršteni u Isusa Krista. U vodi i Duhu Svetome smo rođeni za novi život.
Dok sudjelujemo u obredu, pitajmo se koliko nama naše krštenje danas znači i koliko smo puta zaboravili na to da smo kršteni. Pokajmo se:
*******
/slijedi škropljenje blagoslovljenom vodom/ kroz to vrijeme može se pjevati: Ja se kajem, u tom slučaju otpada GOSPODINE, SMILUJ SE/
Gospodine, Bože svemogući, ti si izvor i počelo tjelesnog i duhovnog života. Molimo te, + blagoslovi ovu vodu kojom se, u vjeri, služimo da isprosimo otpuštenje svojih grijeha i po tvojoj milosti osiguramo obranu od svih bolesti i neprijateljskih zasjeda. Daj, Gospodine, da nam po tvojoj milosti živa voda vazda teče na spasenje te, k tebi, čista srca prilazimo i izbjegnemo svim opasnostima duše i tijela. Po Kristu, Gospodinu našemu. Amen
Neka nam se smiluje svemogući Bog, neka nam on oduzme naše grijehe i oprosti krivnju, neka otvori naša srca da možemo čista srca i otvorene duše slaviti ovo sveto otajstvo i kod njega, jednom, postići vječno ispunjenje.
****************
Molitva vjernika
Preporučljivo je u korizmi pjevati Bože, daj mir i jedinstvo.
Kroz ovih četrdeset dana korizme pripravljamo se za blagdan Uskrsa i podsjećamo se na naš krsni savez. Zato Isusu koji nas poziva na obraćenje, donosimo naše molitve.
-
Za sve koji u svom životu doživljavaju spasonosnu snagu obraćenja da imaju snage drugima za to svjedočiti - molimo te
-
Za sve one koji su upali u teške krivnje i ne vide nikakvog izlaza, otvori im vrata i podari im novi početak - molimo te
-
Za sve koji se bore za poboljšanje, kako svoga života, tako i nadvladavanje nepravdi u svijetu da njihovo nastojanje ima uspjeha, a oni snage i odvažnosti - molimo te
-
Za nas same, koji često puta vidimo trun u oku bližnjega, a gredu u svom oku ne vidimo da se oslobodimo osuđivanja i jednostranosti - molimo te
-
Za sve žive i pokojne: da svi mi budemo dionici tvoje slave na dan uskrsnuća - molimo te
Bože i Oče, ti si po Isusu Kristu oslobodio stvorenje grijeha i smrti i pozvao nas na hvalu svoje slave. Zato ti zahvaljujemo u Duhu Svetom, sada i sve vijeke vjekova. Amen.
Meditacija poslije pričesti:
Aronov blagoslov
Gospodin,
koji je tvoj otac,
iz čije ruke izlaziš,
neka te blagoslovi,
neka ti dade napretka
i rasta na duši i tijelu.
Neka te čuva
strahova i opasnosti
i svake ljutnje i bijesa.
neka njegovo lice
zasja nad tobom
kao što sunce sjaji nad zemljom
i neka ti bude milostiv
neka ti oprosti grijehe
i neka te oslobodi.
Gospodin neka podigne svoj pogled
i neka te pogleda
pogledom punim ljubavi
i neka te utješi.
Neka te podari mirom
blagostanjem tijela
i spasom duše.
Tako želi Gospodin,
to vrijedi za sada i u vijeke
To neka vrijedi i za tebe. Amen.
Heidi und Jörg Zink
Propovijed
a)
Misli za homiliju
„Napast" - danas „zastarjeli" pojam
U blizini Krakova u Poljskoj je trebao nastati jedan veliki radnički grad bez crkve, bez križa, bez Boga. Za kršćanina Poljaka - napast. Nije se moglo učiniti ništa protiv toga, njegov odnos prema Bogu je tu bio posve prešućen. Nije bilo izgleda u Poljskoj graditi jednu crkvu bez dozvole vlasti.
Jednoga dana, nasred jednog slobodnog mjesta u Novoj Huti stajao je veliki drveni križ. Iz nedjelje u nedjelju su se, oko tog križa, okupljali ljudi. Ni kiša, ni snijeg, ni sunce, ni vrućina, ni hladnoća ih nije mogla tome spriječiti. Danas tu stoji poznata katedrala u kojoj svake nedjelje, od 6 u jutro do podne, slavi euharistiju i do 25000 ljudi. Jedan je izdržao napast i vjerovao „protiv svake nade."
Tako postoji danas, kako na Zapadu, tako i na Istoku, isto toliko prigoda da se padne u napast kao i da se napast izdrži. Posljednja molba Očenaša je jedina koja je formulirana negativno „i ne uvedi nas u napast" . Ona je krik u nevolji molitelja s obzirom na njemu prijeteću situaciju: beznadnost i letargiju. Danas vlada mišljenje a to je da se je bolje ne suprotstavljati jer je „trend" sasvim drukčiji: pokušati ići „linijom manjeg otpora."
Napastovanje Isusa
Problem svih tumačenja ove perikope je ideja da bi Sin Božji uopće mogao biti napastovan,. Naglašava se da ga je napast pogodila samo kao čovjeka, inače od toga ne bismo imali nikakve koristi. „Isus ne bi mogao predstavljati stvarnost jedinstva Boga-čovjeka, bez mogućnosti pravog napastovanja." (Paul Tillich)
U napastovanju Isusa ukazuje se konačni smisao svake napasti. Isus je, kao Mesija, sasvim osobno i egzistencijalno iskušan. Ipak, on pozna svoj put, on zna sve što će mu se dogoditi i suprotstavlja se đavlu. Prema planu nebeskog Oca Isusov teški put mora voditi do „skandala križa". Isusov put ne smije izbjeći križ. Sotona pokušava stalno ljude nagovarati da se „ samoostvare bez Boga". Ovaj sotonski način se postavljao i Isusu pred oči. No, Isus se uvijek i svugdje odlučivao za Oca. On je izdržao svaku suprotnost. Odluka je jedno neograničeno „da" za Božju volju.
Napast današnjeg vremena ?... i u Bibliji?
Presiti i preopterećeni čovjek modernog vremena često ne želi shvatiti da samo težak put vodi k Bogu. Neprestano mislimo, mi ljudi ovog potrošačkog društva i društva blagostanja, da treba izabirati samo „ugodne putove". Sve se postavlja u pitanje; moralne vrednote se promatraju kao „zastarjele", nevoljko se gleda na biblijski izraz „napast" što u grčkom jeziku znači „ispit s problematičnim ishodom, kako to sve treba biti? Čak se i sumnja u biblijsku poruku nade, pa i u Isusovo naviještanje o ispunjenju kraljevstva Božjega - to smatra se nekakvim snom ili iluzijom. Crkva ne može skoro ništa, tako se misli, doprinijeti promijeni ovoga svijeta...
Napastovanje na grijeh se sakriva iza tisuća lica: sumnja, nesigurnost, skepsa...
Savez u „Sinu"
Naš savez s Bogom i Kristom (usp Post 9,8-15) je postao, za nas kršćane, neka povijesna činjenica, ona više nije dnevno opipljiva stvarnost: Naš Bog je Bog Biblije i Objave to je Bog saveza. Ovaj pojam bi trebao postati nekakva „arhimedska točka" s koje bi se promatrao Stari i Novi zavjet u novom svjetlu.
Bog, svojim savezom, zahvaća u milosnoj inicijativi. Savez ima karakter čina. U smrti i uskrsnuću Bog djeluje na svom Sinu. Savez je, za Izrael, pa tako i za Crkvu spasenjski događaj prvog reda. Savez sadrži i etički odnos. Pri tome Bog Deset zapovijedi nije onaj koji zahtijeva, nego onaj koji daruje. Bog koji štiti svog partnera u savezu. Kad izrael uvidi svoje krive odluke i vrati se Bogu, onda ga Bog, u velikom milosrđu, odvodi kući.
Kod Marka, najstarijeg evanđeliste, ostaje na svoj način neodređeno na što se misli s ovim obraćenjem. Jedno „premišljanje" bi bilo preslabo. Misli se na obraćenje života koje se mora očitovati u praktičnom životu. Ovaj život tako ima cilj, a povijest naroda smisao. Njegovo postojanje kao „naroda Božjeg" ostaje podloženo višoj, vladajućoj ideji - ostvarenju vjerske zadaće. Tako je bilo kod Isusa, tako bi trebalo biti kod nas.
1.
Temelj naše nade je Krist
Drugo čitanje današnje nedjelje, bez sumnje, je najteži tekst Novog zavjeta, vrlo zagonetno i konačno vrlo teško za tumačenje. I to ne samo kod laika koji slušaju, nego i stručnjacima u tumačenju Pisma, jer se upotrebljavaju slike i izrazi koji su izvan upotrebe i nerazumljivi u današnjem društvu i daleki našem vjerskom iskustvu. Pa o čemu se to radi u današnjem čitanju?
Svladavanje patnje u pogledu na Isusa
Treba sagledati cijeli sadržaj velike prve Petrove poslanice. Ovo pismo je napisano između 70. i 100. godine, a temelj su mu loša iskustva prvih kršćana u Rimskom carstvu i tome nadodane poteškoće koje stvaraju službene židovske vlasti. S druge strane, bavi se intenzivno pitanjem kako se vjerni kršćanin treba odnositi prema patnjama koje mnogi podnose.
Jedan odgovor poslanice glasi: vjerni kršćani bi se trebali, u iskustvu patnje i životnog pritiska, ugledati na Isusa (4,1) koji je sam, dragovoljno, prihvatio svoju patnju i smrt kao nešto što ima puni i duboki smisao. On je „jednom trpio za grješne i umro da vas privede Bogu."
Krist je, usprkos poteškoćama i krizama i osjećaju napuštenosti od Boga, svojoj muci i svojoj, relativno ranoj smrti, dao duboki smisao, a to je pomirenje i zadovoljština za grješnike. Zamjenski za druge, biti uz druge i za druge, to je konačno posljednji smisao zbog kojega je Krist prihvatio svoju muku i smrt.
Pobjeda i trijumf uskrsnuća i uznesenja
Trpeći i umirući Krist nije ostao mrtav. Njega je svemogući Bog Stvoritelj, koji ima moć i nad smrću, izveo iz tame groba u novi uskrsli život kod sebe i postavio ga s „desne Božje" „nakon što je uzašao na nebo kad su mu bili podloženi anđeli i Sile."
Odlučujuća motivacija i nada koja nosi vjernog kršćanina da izdrži u patnjama i protivnostima za koje nije kriv je uvjerenje i sigurnost da će i on uskrsnuti za stalnu budućnost uskrsnuća kod Boga. I ovdje je uskrsna vjera postavljena kao temelj kršćanskog uređenja života. Što se događa u području „mesa" (tijela) (patnja i smrt), nije konačno. U području „duha" život će nadmašiti, kao što to jasno govori početak današnjeg evanđelja. Ova nada i uskrsnuće s Kristom posebno je postavljeno u krštenju. I zato pisac govori o spasonosnom djelovanju krštenja.
Krštenje je obećanje čvrste povezanosti s Bogom
Rečenicama ranokršćanske kateheze uči, čitatelje i slušatelje, da krsna voda nema zadaću čistiti tijela od izvanjske nečistoće, nego je krštenje obećanje čvrste povezanosti s Bogom. U krsnim obećanjima kršćanin se obvezuje promijeniti cijeli život i sebe vezati uz Božju volju. I ova povezanost s Bogom i njegovim Kristom mora se pokazati, biti vidljiva i na drugim područjima. Tako je krštenje postavljeno u egzistencijalne sfere života. I samo tako će se vjernik spasiti.
Na ovom mjestu pisac zahvaća i mistične predaje prve Crkve, koje je on upoznao u spisu koji potječe iz židovstva, a zove se „etiopska henohova knjiga", a koja je onda prenesena i u naše Vjerovanje, (Credo) „sišao nad pakao" (descensus ad inferos to jest Kristov put u Had). Krist je, nakon svoje smrti na Golgoti, „sašao u podzemlje i duhovima, objavio se onima koji su bili u vrijeme Noino neposlušni." Prema tom vjerovanju iz antike, generacija iz vremena potopa bila je svezana zbog neposluha i zatvorena na neko nepoznato mjesto i patrijarh Henoh je dobio zadatak da ide k njima i da im propovijeda. I tako je Krist na najudaljenijim prostranstvima kozmosa propovijedao svoju pobjedu uskrsnuća.
U pripovijedanju potopa pisac vidi tipsku sliku krštenja koje spašava kroz vodu. Voda je tip i sredstvo (medij) spasenja. Malo ljudi (samo 8) koji su se spasili u gigantskoj svjetskoj katastrofi, su tipska slika male kršćanske zajednice, koja preživljava u okruženju nespašenog i bezbožnog svijeta. Kršćanin vjernik i vjerska zajednica u korablji Crkve osjeća se spašenom i sigurnom. Poplava i krštenje su, u ranokršćanskoj zajednici, imale nekako slična značenja i doživljaj da voda može biti i razarajuća sila, ali i da spašava. Vode potopa uništavaju ono grješno u svijetu i čiste svijet, tako i voda krštenja posvećuje čovjeka. Značenje Krista u spasenju se ovdje promatra u kozmičkoj dimenziji, jer je on postavljen iznad svih nadzemaljskih moći i sila i spašava one koji su po njemu kršteni iz poplave ovoga svijeta; poplave straha, patnje i prijetnje.
2.
Dođite u pustinju
To je poziv za mene i tebe, za sve nas u ovih 40 dana pokore. Dođite u pustinju! Što se time misli? Ne misli na nešto poput auto moto utrke Pariz - Dakar gdje iskusni vozači, izdržljivim kolima, praše kroz pustinjski pijesak.
Ne, pustinja o kojoj se ovdje radi, je svima sasvim blizu. Pustinja o kojoj se ovdje radi je mjesto tišine u nama, gdje smo mi sasvim blizu sebi i blizu Bogu. Tamo treba mnogo ustrajnosti da bi se došlo do kraja započetog puta. Gdje se treba boriti da se sačuva vjera. Gdje ćemo biti iskušavani - to znači pustinja, to znači korizmeno vrijeme, to znači priprava na Uskrs, blagdan života.
Isus je išao u pustinju i tu ga je iskušao đavao. Tako nam danas, na prvu korizmenu nedjelju, govori evanđelje, (Mk 1,13) Pokušajmo danas i mi s Isusom poći u pustinju. Danas i idućih nedjelja pođimo u pustinju da budemo blizu Isusovih riječi i njegova primjera. Jer to i jest smisao korizme: biti blizu Isusovih riječi i njegovog učenja. Po njemu uzimati mjeru. Jer on je naša sredina, sredina Crkve, sredina naših župa pa i nekih novih župa koje će se sakupljati ovdje, u ovoj crkvi, oko ovog oltara i njega slaviti kao svoj izvor i cilj.
Izvor i cilj! Tko želi živjeti i preživjeti u pustinji, mora poznavati izvore, kojih ima i u pustinji. Mora naći put do oaza, gdje može počinuti i skupiti nove snage. Gdje mi danas imamo oaze, gdje ljudi mogu naći čistu i bistru vodu? Posred kamenih pustinja, pustinja odnosa, religiozne stepe, koja se čini da postaje sve većom! Zar ne vidimo koliki se ljudi danas nalaze u nekoj pustinji, a u koju su upali bilo svojim grijehom i krivnjom, bilo grijehom i krivnjom drugih? Koliko ljudi danas traži oazu koja bi im dala snage za novi život.
Isus je išao u pustinju. Tu je postio četrdeset dana. Nakon njegova doživljaja siromaštva i bijega nakon rođenja, nakon njegova tridesetogodišnjeg iskustva sigurnosti i skrovitosti u jednoj obitelji, nakon objave na Jordanu da je ljubljeni Sin Očev, ne ide direktno k ljudima. Ide najprije u pustinju. Time daje jasan znak kojega svatko može razumjeti, a kojega poznaje povijest izabranog naroda, jer je u povijesti izraelskog naroda pustinja bila mjesto kušnje i otpada od Boga, to je mjesto mrmljanja i bune protiv Jahve, koji je svoj narod oslobodio i vodio. To je mjesto odluke. Ali u isto vrijeme je pustinja i mjesto gdje je Bog dao svom narodu deset zapovijedi i objavio svoju veličinu i slavu. Tako je pustinja, za izraelski narod, slika saveza koja jasno govori da je to živi savez koji se uvijek oživljuje.
Isus slijedi put svoga naroda. I time što Isus ide tim putem i u pustinju, on zastupnički popravlja sve ono što je prije bilo loše i nevaljalo. U njegovoj osobi ukazuje se novi narod Božji, koji se potpuno pomirio s Bogom i živi u jedinstvu s njim i njegovim zapovijedima. U Isusu koji je u pustinji bio iskušan i nije sagriješio, Bog nalazi svoga Sina, kojega je od uvijek ljubio i poslao ljudima.
Tko želi naći Isusa, mora ga slijediti u pustinju. Ta pustinja u koju nas Isus uzima, je sve drugo osim mjesta ugodnosti. Ljudi koji su živjeli u pustinji mogu nam o tome pričati kako se osjećaji mogu uzbuditi, kako se stvari drugačije vide i čuju. U pustinji Izrael susreće živoga Boga. Ovaj susret nije bila izmjena nježnosti: čovjek koji susreće Boga, najprije susreće sasvim drugoga, većega i višega, da, potpuno stranoga. Proroci koji su susreli Boga i od njega dobili zadaću da pokrenu narod na obraćenje, bili su najprije kao ošamućeni i trebali su, svi s reda, potvrditi da njihovo propovijedanje nailazi na veliko odbacivanje. ... Boga susresti, Boga naći, Boga slušati uvijek znači oprostiti se od uobičajenog laganog i udobnog načina života. To znači uvijek dati dio sebe da bi čovjek bio slobodniji za ono veće i više što Bog daruje onima koji ga žele slušati i biti mu poslušni. Tako vas želim pozvati, ove korizme, da krenemo za Isusom u pustinju i da promatramo ljude koji su našli Isusa u svom životu - bilo da su njime bili fascinirani, da su osjećali da im govori i daje što im nitko prije nije mogao dati - ili da su mu se protivili i nisu htjeli čuti ni za njega, ni za njegovu riječ.
Zato ćemo se uvijek pitati, kroz ove nedjelje, kako ja stojim po tom pitanju? Evanđelje nije prošlost, to je uvijek nova sadašnjost, ono i danas zove na odluku na obraćenje.
I veliki nesporazum treba jednom jasno spomenuti. Mogli bismo ga nazvati „katolički nesporazum". Već stoji u nazivu „vrijeme posta". A to bi značilo da se radi o odricanju. Mnogi vjeruju da je kršćanin netko tko se odriče mnogo čega, dnevno prinosi mnoge žrtve i ide okolo s nekakvim žalosnim licem. To bi bio veliki nesporazum. Naravno da pravoj vjeri pripada i moći se odreći. Kao što i uspješnom životu spada da se učim odricanju. Cijelog života trebam učiti da sve ne mogu imati i da sam punovrijedan iako nemam ugled kojega imaju zvijezde i zvjezdice u medijima.
U život spadaju kako velike, tako i male žrtve. Na kakve su sve žrtve spremni ljudi koji se vole, čovjek ne može ni zamisliti.
A upravo to znači vjerovati: to znači prihvatiti ljubav Božju i iz te ljubavi živjeti. Bog nas pozna, on nas ljubi, i da tu istinu posvjedoči, Isus je išao za nas u pustinju i konačno na križ. Da bi tu istinu potvrdio, ali još više da nam pokaže da je on sama istina. On je put, istina i život. On je stoljećima osposobljavao ljude, poput sv. Antuna opata ili sv.Benedikta, da idu u pustinju da bi odatle crpili spas za ljude svog vremena.
Nemojmo se plašiti danas poći tim putem. Isus će nas voditi i pomagati. Amen
3.
(ova je propovijed napisana prije desetak godina donosim zbog važnosti trenutka)
U jednom austrijskom dnevniku, u dijelu koji govori o ekonomiji, stajao je ovaj naslov - zbog otpuštanja 500 radnika: "Burza se raduje zbog otpuštanja radnika kod Leykam"-a.
Bečka burza je euforično reagirala na vijest da je direkcija firme odlučila otpustiti tolike radnice. Akcije rečene firme su se, u prvom satu burze, popele za 8,14 %. Ili drugačije rečeno: najava da će izgubiti posao toliki broj radnika bio je "pozitivan" signal racionalizacije u firmi - pa je vlasnike dionica u jednom satu učinio bogatijim za 234 milijuna.
Racionalizacija, prestrukturiranje, optimiranje za dobit
Ova vijest odražava, na izvanredan način, dvostranu stvarnost današnje ekonomije. I stalno se čuje o otpuštanju tisuća radnika i o sve većem rastu nezaposlenosti ljudi, a sve zbog racionalizacije, optimiranja ili prilagođavanja dobiti.
Suprotna slika ovome je sve veće more nezaposlenih ljudi u Europskoj uniji, ima ih oko 14 milijuna, muževa i žena, a mnogi od njih više nisu za "upotrebu", kako se to, bez ikakvog stida, govori. To su ljudi preko 40 ili 50 godina, jer su oni "preskupi". I zato je socijalna mreža sve šira i sve veći broj propada kroz mrežu, muževa, žena pa i mladih.
Obratite se i vjerujte Evanđelju
A što to ima zajedničkog s današnjom službom Božjom? Što imaju zajedničkog ekonomsko - političke vijesti s današnjim evanđeljem i s početkom korizmenog vremena?
U korizmenom vremenu koje je započelo radi se o osobnom obraćenju i vjeri - «Obratite se i vjerujte Evanđelju!" tako smo čuli u današnjem evanđelju.
Mislim da je Isusova poruka i danas tako živa i obuhvatna kao i nekada. I konkretne okolnosti - svijet, bijeda, brige, nepravde, ljudske zapletenosti su i danas u nebo vapijuće.
Zar nismo mi kršćani pozvani, upravo sada na početku korizme, zastati i dublje promotriti ovo sadašnje stanje društva u kojem živimo. Zajedno promisliti, zajedno o tome razgovarati i ako je potrebno zajedno ustati.
* Ustati protiv novog oblika ljudski ponižavajućeg kapitalizma, nepravdi u socijalnom i društvenom životu,
* ustati protiv socijalne, a time i ljudske bijede koja poput požara može uništiti obitelji i grupe,
* ustati protiv sve većeg poštovanja "božice ekonomije",
* ustati protiv..... (konkretno zlo u župi)
Ako mi kršćani govorimo o obraćenju, onda to znači:
* obraćenje: poziv za sve kršćane i kršćanke koji rade s akcijama, kapitalom i možda u jednom danu ili satu zarade nekoliko milijuna. Konačno na čiji račun? Zar to nije, na neki način, gledanje za samom dobiti ili spekulacijama?
*obraćenje: za socijalnu odgovornost ili suodgovornost (o kojoj je govorio Ivan Pavao II. u svojoj socijalnoj enciklici). Tu spadaju, u prvom redu, stariji i srednji sloj (koji su u većini naših zajednica većina na bogoslužju), a koji su postali umorni i razočarani.
* obraćenje: od svjetski raširenog poštovanja "božice ekonomije" (novac i kapital). Zar jedino novac upravlja svijetom? Zar nije Isusova poruka - kontrast i program za razmišljanje? Koliko mi kršćani relativiziramo, pojednostavnjujemo problem ovim pitanjima kao pitanjima o jednom i pravom Bogu, o pitanju slobode i dostojanstva kojega je Bog darovao čovjeku, o pitanjima smisla života
* obraćenje: živome Bogu koji se osjeća povezanim sa svakom situacijom (usp. 1. čitanje) pa i sa sudbinom onih milijuna nezaposlenih muškaraca i žena u Europi
*obraćenje: za više utjecaja kršćana u društvu i politici, političkim partijama koje su, ponekad izgleda, isto tako korumpirani i pokvareni. Koliko političara poznamo koji se ravnaju prema kršćanskim principima? Ufamo li se javno podržavati ljude s jasnim socijalnim angažmanom?
Isusov poziv na obraćenje vrijedi i za nas danas
Svatko na svoj način i u svojoj odgovornosti. Zar možemo sebe odijeliti od svih velikih socijalnih problema, a time od bijede i slijepe ulice čovječanstva?
Možda i ovo blaženstvo vrijedi: "Blaženi oni koji stvaraju pravdu i jednakost, koji stoje u vjeri i tako se ravnaju, koji njeguju svoju socijalnu svijest i savjest - jer će se njima otvoriti vrata kraljevstva nebeskog.
B1.
1) Savez
Isplati se malo promotriti koje riječi najčešće dolaze u Svetom pismu. Svatko tko je pažljivo (!) slušao riječi prvog čitanja je to mogao primijetiti. Četiri puta se ta riječ pojavila u čitanju knjige Postanka, a svaki put kad smo izgovarali pripjevni psalam pojavljuje se riječ »savez!« Riječ je o savezu kojega Bog sklapa s ljudima i o znaku kojega Bog postavlja na nebu kao znak svoga saveza - dugi.
Prije toga je bio opći potop. Grijeh ljudi je poplavio zemlju i sve uništio. Ne samo život ljudi, nego i sav život na zemlji. Potop je prekrio cijelu zemlju. Možda pripovjedač govori o potopu koji je zahvatio jednu zemlju i bio tako katastrofalan kao tzunami prije nekog vremena. No, pripovijest Pisma je jasna. Nepravda ljudi je tako velika da je preplavila zemlju i uništila život. Tu je i govor o pravedniku, Noi i njegovoj obitelji, s kojim Bog govori i koji Boga sluša. Njegova zadaća će biti izgraditi korablju i spasiti život. Tako poplava postaje očišćujuća poplava - kod koje propadaju nepravedni i zemlja se čisti da bi Bog mogao započeti novi početak s pravednikom - svoj savez.
Tamni oblaci su se nad zemljom izlili i sve srušili. Bog sklapa s Noom, a time i sa svim ljudima, novi savez. I ako se opet nad zemlju nadviju crni oblaci, tada Bog, nasuprot njima, postavlja svoj znak saveza, dugu. U pripovijedanju o savezu Boga i Noe predstavljena je nada cijelog čovječanstva.
2. Stari i novi savez
Još jednom će, u ovoj svetoj misi, biti spomenuta riječ savez, nakon što nas u kanonu Mise molitva uvede u Posljednju večeru Isusa i učenika, u trenutke kad Isus govori:Uzmite i jedite od ovoga svi... i uzmite i pijte, ovo je kalež novoga i vječnoga saveza u mojoj krvi...» Na žalost, u hrvatskom jeziku upotrebljavamo dvije riječi za jedan te isti pojam. Mnogo bi bilo ljepše upotrebljavati riječ zavjet (grčki diateke). Ovo je oporučni savez po kojem roditelji djeci ostavljaju ono što su, za dugog života, priskrbili. To je savez koji čvrsto povezuje ljude međusobno i preko svih oscilacija naših veza i odnosa.
Jedan takav savez je Bog sklopio sa svojim narodom. Ovdje je prvi put sklopljen savez između Boga i ljudi pod znakom duge. Bog se povezuje sa sudbinom svoga naroda i ide s njim. I ako se skupe tamni oblaci, znak duge ostaje. I dok narod ide pustinjom, dugim i teškim putem prema Obećanoj zemlji - ostaje znak vode - koja je provrela iz čvrste stijene.
Mi kršćani govorimo o «starom savezu» ako mislimo na savez kojega je Bog sklopio sa svojim narodom na Sinaju. Knjiga tog saveza je «Stari zavjet». Kao što se duga proteže preko cijelog svijeta, tako se taj savez Boga i jednog naroda otvorio za cijeli svijet činjenicom da je Bog postao čovjekom. Savez na posljednjoj večeri u znaku kruha i vina, u tijelu i krvi, je «Novi zavjet»
3. Novi savez
Bog je onaj koji nudi savez ljudima. Bog nema nikakvih iluzija o ljudima. On zna za grijehe, pozna sposobnost posrtanja i mrmljanja, osjetio je na svom vlastitom životu što ljudi čine jedni drugima. Ljudi uvijek i iznova donose potop grijeha na zemlju. U zapadnoj Europi je to potop stvari koje opsjedaju ljude i koje oni posjeduju, a koje im zagušuju život. Potop može biti potop oholosti, ponosa, tvrdoće srca, potop laži i mržnje, potop nasilja i ratova, potop nemorala. Ovaj potop prijeti da zahvati cijeli svijet. I ljudi su u opasnosti da postanu gluhi za Božju riječ, slijepi za njegov savez.
I onda, postoje znakovi koji nas podsjećaju da potop nije sve. Bog je obećao da potop grijeha neće nikada prekriti cijelu zemlju, postavio je dugine boje na horizont, ispod tamnih oblaka, kao znak nade. Takve znakove nade i saveza imamo i mi danas po Isusovu životu: znak križa u našim stanovima. Prije svega imamo znakove po kojima Bog ide ponovo u savez s ljudima i sa svakim pojedinim - voda krštenja i kruh euharistije (zato sv. Petar u svojem pismu - iz kojeg smo čuli današnju poslanicu - uspoređuje krštenje s općim potopom i Božjim savezom s Noom).
Tim savezom Bog nas ne prisiljava onako kao što poreznici prisiljavaju dužnike. Bog se nudi čovjeku u slobodi. Zato će ovaj savez postati djelotvoran samo ako se okrenemo prema Bogu. Noa je poslušao Boga i sagradio korablju koja mu je spasila život. Izrael se uputio teškim putem kroz pustinju. Na to nas opominje 40 dana koje je Isus proveo u pustinji kao pripravu za svoje djelovanje. Četrdeset dana korizme su za nas takav put. I mi koji smo kršteni idemo ovim putem svaki put kad ulazimo u crkvu i uzimamo blagoslovljenu vodu koja nas podsjeća na krštenje. Kroz korizmu ćemo se pripravljati na obnovu naših krsnih obećanja - saveza svakog od nas s Bogom.
B2
1. Lice svijeta kakvo jest (I)
Si vis pacem, para bellum. Stara uzrečica Rimskog carstva je zapanjujuće istinita: Želiš li mir, pripravljaj se za rat. Nasuprot svijetu kakav jest, ova uzrečica izgleda vrlo mudra.
Poslije 1945. mogla se zaustaviti ekspanzija sovjetske diktature prema središtu Europe. Pedeset godina kasnije su se ljudi Istočnog bloka, uključujući i Rusiju, oslobodili ove diktature. Bez sumnje tome je doprinijela i odlučnost Zapada. I sveopća kontrola nasilničkog režima koji je izrabljivao vlastiti narod u Bagdadu, bez odlučnosti UN-a za rat kao «posljednja glupost», bila bi nezamisliva.
Tek sada kad je došlo do rata, postalo je jasno da rat nije nikakav posljednji i najbolji koncept za postizanje mira. Konačno, to je jedan strategijski koncept u nesavršenom svijetu. Konačno, to je koncept koji je ograničen na simptome. Tu se ne ide do korijena. Nasilje i agresiju koje se ratom htjelo iskorijeniti, može se samo umanjiti ili povećati, ali ne i iskorijeniti.
To je samo jedan ventil, na žalost tragično neizbježan, da bi se izbjeglo veliku eksploziju koja prijeti, jer je lonac već odavno podgrijavan. Osim toga, jednostavni pacifizam je slijep za stvarnost. Postoje ratovi, koji su zlim još veće zlo spriječili ili ga potpuno uništili. No, procijeniti i odlučiti vrlo je teško. Dualizam dobro-zlo ovdje ne pomaže, jer je već unaprijed osuđen na propast zbog sasvim pojednostavljene slike svijeta. Dualizam dobro-zlo nastoji suzbiti zlo u onom drugom. Si vis pacem, para bewllum. To je jedna istina nasuprot svijetu kakav jest. Ali i ništa više.
2. Lice svijeta kakvo jest (II)
S 11. rujna 2001. i s ratom u Iraku, svijet je zahvatio potres koji je pokrenuo dugo prikrivane napetosti. To je tragična erupcija koja neće, baš tako lagano, ugasiti napetosti. Dapače i mnogo više, to je stvarnost koja nas ovdje obuhvaća.
-
Stvarnost nije pitanje hoćemo li ulaganjem milijarda dobiti zdrave stanice za postići zdravog čovjeka. Realnost je da ogromna većina čovječanstva nije ni temeljno zdravstveno zbrinuta.
-
Stvarnost nije začeće u epruveti, niti prenatalna dijagnostika. Stvarnost je prenapučenost s jedne strane i milijuni izgladnjele djece s druge strane.
-
Stvarnost nije privredna kriza koja mnoge Nijemce prisiljava da se odreknu drugog godišnjeg odmora. Stvarnost su stotine milijuna izbjeglica širom svijeta.
-
Stvarnost nije stalno napredovanje blagostanja i napretka. Stvarnost su ogromne zemlje koji se nikako ne zadovoljavaju da budu otpisani, nego traže svoje šanse - nasiljem pa čak i terorizmom - s pravom.
-
Stvarnost nije, jednom riječju, naš zapadno - srednjoeuropski standard, nego svijet, čitav svijet.
Ako naše blagostanje postoji, zahvalimo Bogu, ali prije toga trebamo pogledati da
li je to istinit pogled na stvarnost, jer nas povijesno iskustvo uči da kod ovog gledanja vrlo malo pazimo na stvarnost. Jer je već dugo vremena odsječak postao sve veći, ne manji, taj odsječak ne odgovara stvarnosti našeg pogleda i slici svijeta koju smo stvorili. Sjetimo se samo raznih diskusija koje imamo i imali smo o ispitivanju zametaka, a da nismo uspjeli riješiti problem nezaposlenosti, ni kod nas, ni u svijetu, niti se našao lijek za AIDS - sidu, pa ni gubu, a što je najgore ni za običnu prehladu.
Koliko smo sposobni učiniti trijezni korak i gledati svijet onakav kakav jest? Ne znam kakva će biti stvarnost društva u Srednjoj Europi ako se stvarno sagledaju činjenice. Što je kriza skoro se nije iskusilo u zadnjih 60 godina Njemačke. Do sada je sve bio samo uspon, uključujući i neke lagane nizbrdice. Što su temelji, što su jaki potpornji naše humanističke misli, našeg društva i demokracije ako već ne ide naprijed za više od dvije trećine njemačkog stanovništva? Što ako na nas dođe dio takvog svijeta kakav jest?
Imam povjerenja u našu demokraciju. No, nemamo iskustva s reakcijama kad se u svom blagostanju ozbiljno zahvati u slobodno vrijeme i društvo doživljaja? Sebi bih želio da nas ta kriza mimoiđe. No, znam da je to dio svijeta kakav jest.
3. Lice svijeta kakvo jest
Današnja čitanja prve korizmene nedjelje tvore širok luk od praiskustva pretpotopnog nasilja do Onoga koji je išao u pustinju da se sukobi sa đavlom, da siđe do korijena zla (nespasenja). Čitanja nam se čine stvarnima.
Biblija se pokazuje stvarnom, jer odmah nakon vjere u dobro Božje stvaranje, pokazuje stvarnost, od laži Adamove preko nasilnog ubojstva Kaina do sveopće poplave nasilja i nepravde prije potopa.
Istodobno nas Pismo uzima u savez, čiji je znak duga. Savez u kojega Bog želi uvesti ljude da oni sami, svojim nogama, idu kroz potop.
Tako i Isus pokazuje stvarnost demona koji se, u ovom svijetu kakav jest, bore za vlast. Isus ide u pustinju, to jest kako piše: »i đavao ga je napastovao.» Ali i ovdje, poput Noe, Isus doživljava dugu, tj. da je uz njega Otac koji ga neće izručiti stvarnosti koja mu se suprotstavlja. Evanđelje dalje govori : »... i anđeli su mu služili.»
Za nas ovdje počima Evanđelje. Niti Biblija, niti ova propovijed ne žele biti konci za depresiju. Ona je mnogo više, ona je putokaz k jednoj životnoj stvarnosti. Sveto pismo gleda svijet onakav kakav jest, u svoj njegovoj stvarnosti - i odatle se obraća k meni: put kroz pustinju vodi k meni, mojoj osobnoj stvarnosti. Isus ide ovim putem stvarnosti i neprestano propovijeda: «obratite se», «metanoiete», promijenite vaše misli, vaš pravac, vaš pogled na svijet.
Si vis pacem, para te ipsum - ako želiš mir, pripravi sebe. Ako se želiš suprotstaviti svijetu kakav jest, onda ni jedan put ne vodi mimo pustinje gdje ćeš se suprotstaviti vlastitom demonu, kolektivnim i privatnim životnim lažima i prihvatiti ih, a to je preduvjet svakog novog početka.
Evanđelje je radosna vijest, jer ono povlači liniju između jednoga koji je otišao u pustinju, preko milijuna koji su ga slijedili, sve do nas, danas na početku korizme. Ovo vrijeme može biti vježbanje u stvarnosti i kako biti stvaran. I cijelo odricanje bi moglo poticati osjetila da spazimo da cjelina svijeta ima dva lica, nejednoznačna, veća nego naš mali svijet. Pravi naziv ovog vremena je «Vazmeno pokorničko vrijeme» . Pokorničko vrijeme je kad u sebe puštamo ovu bolnu stvarnost. Vazmeno vrijeme je, jer se pripravljamo za slavlje Uskrsa, jer je po Uskrsu u naš svijet ušla svečanost, slavlje, radost. Svijet gledati u lice znači vidjeti i ono što mijenja stvarnost. A mi sami smo dio toga.