Homiletsko razmišljanje nad biblijskim tekstovima

Prvo čitanje (Sef 2,3; 3, 12-13)

Situacija lomljenja saveza i vrijeme suda, u Jeruzalemu više neće biti „štetnih djela" (3,11) i vođe neće igrati nikakvu ulogu - to je podloga starozavjetnih čitanja.

Oba kratka odlomka se oslanjanju na prethodni govor o sudu i označuju mogućnost da „možda" (2,3), obeshrabreni i izrabljeni od vladara, izbjegnu sud Božji. U ostalom Sefanija ukazuje, posred tamnog govora o sudu, na malo svjetlo mogućeg spasenja. No, ova mogućnost je potpuno u okviru Jahvinog suvereniteta.

Kad obeshrabreni i obespravljeni u zemlji traže Jahvu i njemu se obraćaju, stvaraju zajednicu u kojoj će vladati pravda i poniznost prema Jahvi. Ovdje se vidi (r.12) pogled u budućnost, jer ova grupa predstavlja „ostatak". To je „poniženi i pred Bogom siromašni narod koji svoju budućnost traži kod imena Gospodnjeg."U ovoj povezanosti s Bogom, tom narodu, koji je u vrijeme kraljeva bio žrtva izrabljivanja, je obećan mir i spasenje. Njihov Bog je Bog siromaha i poniženih koji mirno idu preko poljana (13). Tekst daje nadu u tamnim vremenima suda, istovremeno naglašava da je Bog onaj koji određuje kada i kako će dati spasenje, jer Bog je veći od naše vlastite želje i stvarnosti!

Drugo čitanje (1 Kor 1,26 - 31)

Kontekst čitanja su svađe unutar zajednice u Korintu gdje se neki bore za vlastitu slavu i to nazivaju „mudrost". Pavao želi teološki obrazložiti ovo krivo ponašanje i zato se dotiče pojma mudrosti. Uzima paradoksalni Božji čin u Isusu Kristu na križu kao pozadinsku foliju za zajednicu u Korintu, jer Božji zov i poziv na vjeru ne ovise o mudrosti, slavi i preduvjetima sa strane čovjeka. Ovaj „iskustveni" pristup daje Pavlu temelj za njegovo daljnje dokazivanje. Odmah, na početku nastupa s imperativom: „gledajte na vaš poziv" što je sa strane Korinćana i sociološkog postavljanja (općine-zajednice)" nešto za vidjeti". Pavlovo tumačenje o križu u (1 Kor 1, 18-25) čini prepoznatljivim zašto je zajednica u Korintu takva kakva je.

Sljedeća struktura, također paralelni zahvati, tvori temelj za daljnje razumijevanje čitanja. Među članovima zajednice u Korintu nisu mnogi koji bi se mogli pribrojiti mudrima (privredno), jakima i utjecajnima ili posebnog porijekla. Ovim sociološkim i svjetskim pojmovima Pavao, u sljedećim recima (r 27 i sl), formulira njihov suprotni pojam, ono što je Bog izabrao je suprotno i ludo, slabo i nisko (na ljestvici ljudskog ugleda), omraženo, „ono što nije ništa" (r 28) u očima svijeta. Božji kriteriji za izbor i poziv su ludi, jer postavljaju naglavce svjetske kriterije. U daljnjem koraku spominje se - negativno formulirano - eshatološki cilj izabranja: „da postidi mudre", „da postidi jake" i da „uništi ono što je".

Sljedeći redak i posljedica za ljude: on se ne može hvaliti pred Bogom svojom slavom i uspjesima, jer je sve primio od Boga. U ovom retku postaje jasna blizina suda: ono što je Bog izabrao, one koji nemaju ništa i nisu ništa, stoji u analogiji za obranu ljudi koji ništa nemaju i nisu ništa. Oni koji se sami hvale, preokreću poruku križa u svojoj svjetskoj borbi za uspjeh.

Prema tome, vjerovati znači potpuno se postaviti u Boga i ono što je u očima svijeta „nešto", držati za ništa. Da su Korinćani „u Isusu Kristu" trebaju zahvaliti samo Bogu. Tako tekst zaključuje, s pravom: „Tko se želi hvaliti, taj neka se hvali u Gospodinu!" (r 31) Hvala može biti povezana samo s Gospodinom.

Tekst nas danas, kritički, pita: U čemu se mi hvalimo? Koja su mjerila za nas važna! Na što i na koga oslanjamo naš život? Može li se, u našim zajednicama, prepoznati nešto što nadilazi čisto sociološko područje?

Misno slavlje

Pozdrav:

Gospodin, koji želi dovesti sve ljude k spasenju, neka bude sa svima vama.

Uvod:

Mislim da se ni jedan čovjek ne želi odreći priznanja. I mislim da svaki čovjek može učiniti nešto za što zaslužuje priznanje. Ono što, u biti, nosi naš život je priznanje, koje ćemo dobiti i dobivamo od Boga. Ovo priznanje nam je već dano prije svakog uspjeha. Ono je utemeljeno na ljubavi i prijateljstvu. Jer nam tu ljubav Bog daje, možemo ispovjediti da smo siromašni pred Bogom i da, zbog toga, nismo nesposobni, nego blaženi. Ako smo svjesni ovog blaženstva, onda se možemo danas radovati kako našem vlastitom životu, tako i životu drugih i naučiti cijeniti svaki život. Onaj nerođeni, kao i onaj na kraju svoga vijeka, istrošeni, znajući da je svaki život darovan iz ljubavi i u ljubavi Božjoj.

Pokajmo se što smo mnogo puta ovo zaboravljali i što smo se mi ponašali kao gospodari života.

Molitva vjernika:

Pomolimo se Isusu Kristu koji nas je, iz ljubavi, pozvao u svoje zajedništvo života i koji nam je pokazao mjerila po kojima trebamo živjeti:

Daj da svi ljudi spoznaju da ih ne zoveš u svoju blizinu i zajedništvo po njihovim sposobnostima i zaslugama, već iz čiste ljubavi - molimo te

Daj da kršćani spoznaju kojim talentima mogu služiti zajednici i daruj im radost zbog uspjeha - molimo te

Daj hrabrosti onima koji su došli do granica svojih mogućnosti i koji su ovisni o pomoći drugih - molimo te

Daj nam snage i odvažnosti služiti ljudima u malim i skrovitim stvarima svagdašnjeg života, zbog kojih se ne dobivaju priznanja - molimo te

Oslobodi nas mjerila koje nameće današnje društvo, a koje je usmjereno na stjecanje vlasti, moći i slave - molimo te

Blagoslovi sve koji služe životu, roditelje, trudnice, posebno one žene koje će danas svijetu donijeti novi život, blagoslovi sve liječnike, primalje i bolničko osoblje koje im služi - molimo te

Prosvijetli pamet svima koji rade protiv života, bilo na propagiranju pobačaja, ili izvršavanju, bilo na propagiranju ubojstva iz samilosti, daj da uvide da je svaki život neobično vrijedan - molimo te.

Obdari naše pokojne vječnim svjetlom i vječnim životom u tvome kraljevstvu - molimo te

Za to te molimo, s puno povjerenja, po Kristu Gospodinu našemu.

Otpust:

Mnogi bi ljudi bili sretni kad bi znali odgovor na pitanje: Tko sam ja? Isus je jasno rekao da smo siromašni pred Bogom i da takvi smijemo biti. Time ne gubimo svoje dostojanstvo, nego spoznajemo istinu o nama, a ta istina nas oslobađa. Pripadamo Bogu. U ovoj slobodi spoznajemo naše sposobnosti i doživljavamo poticaj da radimo za pravdu i mir. I konačno, učimo kako ćemo se ponašati u progonstvima i nemoći, a da ne sumnjamo u smisao života.

Propovijed:

a)

Novi doživljaji su mogući!

Naša očekivanja od života

Ako gledamo život - stariji mogu više godina gledati unazad nego mlađi - što smo očekivali od života u pojedinim fazama: što smo sanjali, čemu se nadali za sadašnjost, ali i za budućnost? Što, svakako želimo postići? Imali smo i imamo cilj u životu o čijem se ostvarenju brinemo. Ako stvarno nešto želimo postići, onda smo ponosni, uporni i osjećamo se jakima. Ako postavimo očekivanja od života koja i ostvarimo, onda smo društveno viđeni i etablirani. Onaj tko ciljeve ne može postići, za mnoge, slovi kao propali ili nespretni.

Bog postavlja naglavce naša mjerila i očekivanja

U današnjem čitanju čujemo da je Bog izabrao lude, slabe i niske (na ljestvici uspješnosti). Nije izabrao mudre, jake i poznate (čašćene), nego postupa sasvim suprotno od svjetskih mjerila i očekivanja i postavlja naša očekivanja i mjerila naglavce. Kriteriji po kojima nekoga Bog izabire jasno pokazuju da čovjek, sam po sebi, nije ništa, niti išta ima. Sve što imamo i što jesmo dobivamo od Boga. Zato nije moguća hvala nekog čovjeka zbog njegovih vlastitih uspjeha i postignutih ciljeva. Pred Bogom nitko ne može ne uspjeti ili biti nespretan, jer je on, već prije nego je išta trebao postići, od Boga bio prihvaćen i kod njega ima ugled.

Ako gledamo na dosadašnji životni put, mogu li tu otkriti trenutke u kojima sam osjećao da me netko prihvatio, a da prije toga ja nisam trebao ništa učiniti, niti pokazivati. Zar nije bilo situacija u kojima se moj život promijenio, a da ja nisam držao konce u rukama? Trenuci koji su se dogodili protiv mojih očekivanja i dotadašnjih doživljaja.

Blago siromasima! Iskustvo protiv iskustva

U evanđelju nas susreće nešto što govori protiv svih naših očekivanja i iskustava: Isus upravlja svoja blaženstva onima o kojima se najprije nije vodilo računa. To su, među ostalima: siromasi, žalosni, gladni. Njima Isus obećava, na paradoksalan način, utjehu, kraljevstvo nebesko, sitost. Oni koji to nisu očekivali, čije je svagdanje iskustvo bilo sasvim drukčije; još nisu vidjeli kraljevstvo nebesko, nisu bili nasićeni. Ipak, u blaženstvima ima nešto što su ljudi oko Isusa mogli osjetiti: tu je netko tko nam se obraća, koji s nama misli ozbiljno, koji nam želi dobro. Inače, možda su ljudi onoga vremena u tek naviještenim blaženstvima mogli osjetiti nešto što je prelomilo njihova svagdanja iskustva: Tu mi netko sada govori nešto što ja, u dosadašnjim iskustvima, nisam mogao doživjeti.

Otvoreni prostori iskustva danas

Mi nismo Isusovi suvremenici. A ipak vrijedi: Bog nas i danas zove da se povjerimo njegovoj riječi. I nas Bog, danas, zove da se oslonimo na njegovu riječ. I u njegovoj se riječi danas kriju neki aspekti i izjave, koji ovoga časa ne idu s mojim iskustvima, čak se protive mojim iskustvima. Ali možda možemo, u ovim iskustvima ljudi s Bogom koje nam opisuju biblijski tekstovi, nešto otkriti za nas, da i nama govore, vidjeti nešto što naš dosadašnji pogled na stvari - na nas same, na druge, na Boga - može promijeniti, jer donose sasvim nove perspektive u naš svijet.

Nove perspektive, koje nas mogu usmjeriti na nešto što je uvijek mnogo veće, nego naša cjelokupna ljudska stvarnost - a to je sam Bog.

Danas, u ovome slavlju, možemo uroniti u ove tekstove i elemente koji su nam po formi možda strani, otvoriti im se. Padnimo u to i dozvolimo da nas iznenade ove nove perspektive daleke našim dosadašnjim očekivanjima i iskustvima koje bi, upravo zato, i u nama mogle proizvesti nešto novo.

1.

Ovih dana se mnogi muče s ispunjavanjem poreznih formulara: prihodi, rashodi, potvrde, priznanice. Koliko posla samo zbog novca. I mislim o čemu ću u nedjelju propovijedati: Što je evanđelje? On sjede, pristupe mu učenici, onda počne naučavati. I reče: Blaženi siromasi duhom, njihovo je kraljevstvo nebesko....

Stvarno je tako, blaženi siromašni, jer se ne moraju brinuti ni o porezu, ni o prihodima i rashodima, ni o papirima. Ostavimo šalu na stranu: Zašto su siromašni takvi da ih treba nazivati blaženima: bijeda, nevolja, neimaština nisu baš tako sretne stvari.

Blaženi siromašni pred Bogom.

Ovdje se ne radi o čistom siromaštvu, nego o siromaštvu pred Bogom. Njemu je stalo do toga kako ja postupam sa svojim posjedom. Pred Bogom ne vrijedi koliko ja imam, nego kako se odnosim prema tom posjedu.

Blaženi siromašni pred Bogom.

Biti siromašan pred Bogom sigurno ne znači oslanjati se na posjed: "Evo Bože, ovo sam sve sam napravio, to je moje, ne trebam te. Biti siromašan pred Bogom sigurno ne znači izgubiti iz vida druge i Boga prema geslu: Imam sve što trebam, što me briga za Boga i druge? Ionako novac vlada svijetom.

Novac, posjed, imanje - u stvari, nije ništa loše. Samo mrtvačko odijelo nema džepova, kako to kaže pučka mudrost. Novac, posjed, imanje sve je to prolazno, nestalno, ništa od toga ne uzimam sa sobom u smrt. Trebam biti zahvalan za sve što imam. Novac, posjed, imanje sve što mogu imati su stvari ovoga svijeta, a ovaj svijet je stvorio Bog. Povjerio nam je stvari ovoga svijeta da bismo s njima mogli živjeti, život omogućavati nama samima i drugima. Zato je Bog zainteresiran da se zemaljske stvari dobro i pravedno dijele među ljudima.

I zato je, blagopokojni, papa Ivan Pavao II. u Meksiku i Americi govorio protiv čistog kapitalizma. Kad je tražio oprost dugova siromašnim zemljama, onda to nije puko suosjećanje sa siromasima, nego i traženje poštivanja Božjih zapovijedi.

Blaženi siromasi pred Bogom, jer je njihovo kraljevstvo nebesko. Tko je stvarno siromašan pred Bogom, bilo da malo ili puno ima na zemlji, tko je siromašan pred Bogom, taj se ne veže nerazdvojivo za zemaljske stvari. Ponekad uhvatim sam sebe kako se vezujem za zemaljske stvari. A onda ponovno činim onu vježbu koju sam naučio u svećeničkoj formaciji. Tada toj stvari govorim:"Ti nisi moj Bog".

Tada osjećam kako sam se oslobodio navezanosti na zemaljsko, postajem slobodan za nebesko, za Boga. Blaženi siromasi pred Bogom, njihovo je kraljevstvo nebesko. Ljudi su pozvani da se pripreme za nebo. Što se više vezujemo, nutarnje ili vanjsko, za ovaj svijet, tim više nas ove navezanosti ometaju da stupimo u kraljevstvo nebesko. Tada sličimo orlovima koji su lancem svezani za zemlju, umjesto da veličanstveno lete u visine.

Padaju mi na pamet maškare koje ovih dana lutaju naokolo.

"Dobre maškare su one koje ne uzimaju ozbiljno ni sebe, ni druge, ni svijet i imaju dovoljno odstojanja od svijeta da se mogu s njim šaliti. Konačno, zadaća je dobrih maškara držati ogledalo ispred svijeta i opominjati nas da nismo vječni, niti najvažniji, niti jedini. Dobre maškare nas uče o svijetu i nama samima. Stvarno dobra maškara nas može podsjetiti na ono što smo čuli u blaženstvima: Blaženi siromasi pred Bogom, jer je njihovo kraljevstvo nebesko.

Takve maškare bismo, ovoga karnevala, trebali svi mi.

2.

1. Gledajte

Pogledajte oko sebe. Slijedite poticaj čitanja iz poslanice Korinćanima: Gledajte, pogledajte oko sebe. Ostavite, na čas, svoje planove i teorije u ladice i činite ono što traži Pavao: pogledajte tko ste vi.

Tu bi mogao sjediti profesor iz C-3, mogao bi biti član nekog magistratskog odbora, netko tu ima, kao advokat, dobar glas. I onaj predsjednik banke, pa i ako je katolik, šteta da on nije danas ovdje. Koga se ovdje traži, vidjet će neke studente, a to je ipak nešto, iako nisu, u određenim okolnostima, predstavnici svoje generacije.

Gledajte, misli Pavao, u očima većine ste beznačajna manjina, mnogi su prestari, mnogi odbačeni, a svi drugi, na neki način, s određenim posebnim potrebama.

Pavao to promatra u Korintu i njegovoj zajednici koja je bila hrpa onih koji nisu ništa imali i robova, lučkih radnika i stranaca. Mnogi nisu bili moćni, ni bogati, a nitko boljeg podrijetla. Gledajte tko ste.

Ipak, moramo spomenuti razliku u odnosu na danas. Kršćani u Korintu su bili ponosni na svoju svijest iako su bili, društveno, beznačajni. Njemački katolici danas se mogu osjećati kao posljednji Mohikanci. Osim u zapadnoj Europi i Americi i danas se osjeća, kao negdašnjem Korintu: prilično svjesni u vjeri, a ipak oni koji skoro ništa nemaju u ovom globaliziranom svijetu.

2. Poziv

Pogledajmo, još jednom, rečenicu iz čitanja: «Gledajte na svoj poziv, braćo i sestre. Nema mnogo mudrih u zemaljskom smislu, nema moćnih, nema mnogo plemenitih.» Pa nije to najljepša slika vlastite neuglednosti koju Pavao vidi. To se čak i pretpostavlja. Iznenađujuće je što nas Pavao potiče na poziv koji u tome leži.

Jasno je da bijedno stanje ovdje sakupljene zajednice, ovaj ostarjeli plod nekih propisa, ima uzrok u nama samima i ostarjelim Crkvenim strukturama. Sasvim je jasno da mi drugu stranu uopće ne vidimo koja ovdje, također, igra, a to je Bog.

Pavao nas podsjeća da k vjeri ne poziva ni župa, ni Crkva, ni pastoralna strategija, nego Bog.

I kad su se krstili rimski carevi i kad je bilo u modi, među poznatim obiteljima bogatih trgovaca i filozofskim krugovima, da se bude kršćaninom to nije bio plod Evanđelja. Krist nije nosio križ da bi, umjesto poganskog, bio kršćanski car, da bi uspješne pogane zamijenili uspješni kršćani pa isto tako da bi, od nekog poganskog TV centra postao uspješni katolički TV centar.

3. Na štetu jakih

Bog je na sebe uzeo križ da ljudi ne moraju više, jedan pred drugim, praviti se velikim, nego da konačno prestane osjećaj pobjede, da se ne može postati čovjekom ako se ne uništi drugoga. Rečenica u čitanju glasi: «Gledajte, braćo, sebe pozvane: nema mnogo mudrih po tijelu, nema mnogo snažnih, nema mnogo plemenitih. Nego, ludo svijeta izabra Bog da posrami mudre i slabe svijeta izabra Bog da posrami jake.»

Naša situacija, ovdje, je za plakanje, ali u svojoj ludosti Bog nas potiče da se radujemo i veselimo, jer u tome leži jakost našeg poziva. Naravno da bih se veselio crkvi punoj mladosti, dinamičnih studenata i naravno da pokušavamo vjeru učiniti privlačnom. No, to je često kontraproduktivno ako bismo time postali samo jedan vjerski oslonac neke kulture koja raste u preziru bolesnih, siromašnih, neukih koje se, već od rođenja, želi ukloniti. Ovaj trend, naziva Pavao, 'hvaliti se pred Bogom'. U tome nema nikakvog blaženstva.

Blaženstva iz propovijedi na gori i prva poslanica Korinćanima govore istim jezikom. Ona nas potiču da otkrijemo Boga koji, u situaciji Crkve, stvara poziv. To što je Crkva jača u zemljama na siromašnoj strani globusa, što je vjera u Njemačkoj, među došljacima, zaista jaka i da grupa kršćana, u Njemačkoj, tako bijedno stoji na rubu društva, to je naš poziv. Bog se služi slabima, jer iz ništa stvara nešto što je pravi život. Sve strategije koje mi, kao Crkva, moramo učiniti da zaista budemo moćni idu mimo Evanđelja. Bog želi da jakost jednoga ne bude zamijenjena jakošću drugoga. Ludost križa je nešto drugo. Ona zamjenjuje jakost nemoću ljubavi.

3.

Tko je, po Isusu, sretan čovjek

«On reče: Blago siromasima pred Bogom, jer njima pripada kraljevstvo Božje. I kad Isus vidje veliko mnoštvo koje ga je slijedilo, popne se na brdo, sjedne, a njegovi učenici dođu k njemu i poče ih učiti.» Mt 5,1-3

Sigurno postoji mnoštvo knjiga u kojima čovjek može pročitati govore koji bi mogli prokrenuti svijet. Nisam baš siguran da bi se među te govore mogao staviti i Isusov 'govor na gori'. Možda njegove riječi nisu na cijeni, jer je njihova zahtjevnost previsoka. Zbog toga mnogi i govore da je ono što Isus tu govori neostvarivo i protivi se svakom ljudskom iskustvu. Ovo nas pak potiče da se upitamo o čemu se uopće radi u tom 'govoru na gori'.

Nije problem uočiti da je 'govor na gori' srž svega što je Isus govorio i učio. Svemu tome su Blaženstva temeljni kamen. Zato bi se moglo pretpostaviti da ih Isus nije izgovorio na jednom mjestu i u jednoj prigodi, nego je, evanđelist Matej, sve njih ujedinio, a Isus ih izrekao u više navrata.

Temeljna važnost Blaženstava unutar 'govora na gori' pokazuje se ako promotrimo rečenicu koja neposredno prethodi: «A kad Isus vidje mnoštvo koje ga je slijedilo, popne se na goru, sjedne, a učenici pristupiše k njemu. On otvori usta i poče ih učiti.» Mt 5,1-2

Da bismo uočili o čemu se ovdje radi, moramo znati da je, kod Židova, učitelj podučavao učenike hodajući. To se događalo kad je s njima hodao uzduž i poprijeko Izraela ili kad bi ih odveo na neki trg. Ako im je želio nešto službeno, važno reći, onda bi govorio sjedeći. Zato i napomena «Isus sjede da ih pouči» i time im je pokazao da je to što govori nešto vrlo važno za njegov nauk ili za njihov život. Osim toga, Matej još nadodaje: «Isus otvori svoja usta.» Time evanđelist naglašava da Isus pokazuje sigurnost, prvo zbog svoje ljudske mudrost i drugo, što govori ono što je, kao nalog, primio od Oca.

Riječi «učio ih je» potvrđuju još jednom ono što smo već rekli: 'Ono što Isus sada govori tvori temelj njegovog nauka'. Radi se o onome što je Isus govorio u raznim prigodama. 'Govor na gori' sa svojim blaženstvima, upućuje na brojne sate koje je Isus proveo sa svojim učenicima u povjerljivu razgovoru. Budući da Blaženstva spadaju u temelj Biblije, morao bi se s njima suočiti svaki kršćanin. Zato i postavljamo pitanje: o čemu se u Blaženstvima uopće radi?

Najprije pada u oči da svako počinje s usklikom 'blaženi'. Time Isus hoće reći da blaženstva koja on želi od Boga ljudima darovati nisu darovi za budućnost. Njegove želje za srećom su upućene nama, danas i ovdje, iako ćemo to ostvariti u njegovom ispunjenom Tijelu onda kad budemo konačno i zauvijek kod Boga. Biti konačno i zauvijek kod Boga je naša najveća sreća. A da je ova potpuna sreća sastavni i bitni dio kršćanskog života, opažamo sada, na putu prema tamo gdje ćemo imati sve, u punini. Sada imamo samo predokus. Ovome dodajmo i to da riječ 'blaženi' u grčkom jeziku, ima značenje koje je vlastito samo bogovima, što opet znači da su blaženstva koja nam Isus obećava i daje Božja blaženstva. Tako je kršćanima obećano, jednom, živjeti u punini Božjih blaženstava.

A tko spada u te blažene? Kod odgovora na ovo pitanje, dobro se podsjetiti na škotskog stručnjaka za pitanja Biblije, Williama Barclay. On se potrudio pojedina blaženstva tako formulirati da nam postane jasno kako nam, upravo ta blaženstva, otvaraju oči za stvarnosti ovog svijeta i kako moramo, s tim blaženstvima, ispravno postupati. Tko je, po Isusu, dakle sretan čovjek?

Po Isusu je sretan onaj koji zna da je on, konačno i potpuno, na Boga usmjeren i u svemu se oslanja na njega, jer se samo na taj način čovjek podlaže volji Božjoj i sudjeluje na kraljevstvu Božjem.

Po Isusu je sretan onaj čovjek koji trpi zbog svijeta, koji se ne brine za spasenje i koji sam trpi zbog svojih grijeha, jer će samo takve patnje biti nagrađene Božjom radošću. Sretan je onaj koji svoje nagone, osjećaje i strasti drži u svojoj vlasti, jer njime vlada Bog, a on je ponizan, jer poznaje i priznaje svoje grijehe, neznanja i slabosti. Sretan je onaj čovjek koji vidi da će zemljom, konačno, zavladati potpuna pravednost i zato doprinosi svoj dio, jer će primiti ono za čim teži. Sretan je, po Isusu, čovjek koji se može uklopiti u situaciju drugih i gleda njihovim očima, jer će drugi ljudi, na isti način, njega susretati.

Po Isusu je sretan čovjek čiji su motivi jasni, jer on će, jednog dana, biti u stanju Boga gledati. Sretan je, konačno, onaj koji razvija i potiče međuljudske odnose i kontakte, jer čini Božje djelo. Tko želi upoznati čovjeka koji je, u svom životu, ostvario sva ova blaženstva, mora gledati na Isusa. Netko bi mogao pomisliti da njegov završetak na križu govori protiv ovog učenja. No, ovo mišljenje previđa činjenicu da ga je Bog učvrstio u pravdi uskrsnućem od mrtvih. Na taj način Bog potvrđuje istinitost blaženstava.

To, za nas, znači - život po blaženstvima nije plod neprestanog samokažnjavanja, nego plod raspetog i uskrslog Gospodina u svima koji se s njim, po vjeri, povezuju.

4.

Proglašenje svetim svake godine*

Svake godine dodjeljuje, Nobelova komisija, nagrade za istaknute uspjehe na području fizike, kemije, medicine, literature i rada za mir. Važnije od novčanog iznosa, te svjetski čuvene udruge Alfreda Nobela koji se kao premija dodjeljuje, jest svjetsko priznanje i uvažavanje uspjeha na dotičnom području. Za kratko vrijeme bivaju ljudi koji pak najčešće djeluju u pozadini, u tihom i upornom radu na rješavanju problema čovječanstva, pomaknuti na svjetlo javnosti. Pozornost medija uživaju u svakodnevnici najčešće drugi: političari, glumci, sportaši, tzv. otmjeno društvo.

Proglašenje svetim

Nije li Isus nešto slično učinio kada je izgovorio proglašenje svetim? Odvratio je pažnju od najuglednijih i visoko štovanih, od visoko cijenjenih i plemenitih svoga vremena na one, koji prema njegovom mišljenju uživaju ugled kod Boga: na siromašne, koji očekuju kraljevstvo Božje, mirotvorce, žalosne itd. On je time uobičajeni poredak stavio na glavu i u pitanje.

Koga bi Isus danas mogao proglasiti svetim

Ne moramo li mi, iz osjećaja za ovaj događaj, obnoviti svake godine Isusovo proglašavanje svetim i one osobe potisnuti na svjetlo javnog priznanja koje bi Isus danas proglasio svetima? Također i uz opasnost da moji prijedlozi i ne sežu do mjerodavnog vrha Crkve i društva, htio bih predložiti osobe i grupe osoba za ovogodišnje proglašenje svetim. Npr. htio bih glasno razmišljati koga bi Isus mogao danas proglasiti svetim...

- Ja predlažem za proglašenje svetim one žene i muževe koji se ne daju zaustaviti niti od klipova koji im se od vremena do vremena, od gore i dolje bacaju pod noge, nego i dalje surađuju u životu naših župa i biskupija.

- Dalje, trebalo bi one proglasiti svetima koji se ne umaraju nastavljati društveni i Crkveni dijalog o napornim i vrućim pitanjima iako su time političarima, hijerarhiji ili stručnjacima neugodni, jer im se miješaju u posao.

- Proglasiti svetima, u Isusovom smislu, treba one koji pokušavaju kršćanski oblikovati svoj život, usprkos skandala u redovima Crkvenih nositelja dužnosti, koji stoga ne zatvaraju svoju Bibliju i ne okreću leđa zajedništvu Crkve...

- Želio bih proglasti svetima također sve koji se trude, po najboljem znanju i savjesti, voditi kršćanski život, iako ne odgovaraju u oficijelne okvire: opet oženjeni, rastavljeni, istospolni zaljubljeni, preopterećeni celibatom i sve druge.

Vrlo rado bih htio predložiti neke konkretne osobe iz svojega kruga poznanika. Ipak se bojim da bi njima tako mnogo javnosti bilo neugodno.

- Mislim na jednu mladu ženu koja je prekinula svoje učenje kako bi donijela na svijet svoje dijete i protiv volje svoga prijatelja i protiv nasilnog pritiska svojih roditelja, te se odlučila odgojiti dijete usprkos velikih financijskih teškoća.

- Mislim na jednog čovjeka koji s velikim osobnih učešćem pomaže izbjeglicama da prežive i ostvare svoje pravo.

- Mislim na žene i muževe koji s velikim osobnim žrtvama njeguju bolesnike i nemoćne rođake.

- Mislim na dušobrižnike kojima su dodijeljeni mnogi zahtjevi, te žive na rubu živčanog sloma.

Zašto proglašenje svetima?

Što je htio Isus s proglašenjem svetih? Iako su kasnije teologije to preinačile u uslov na ulazak u kraljevstvo Božje, prvobitna Isusova namjera to osvjetljava: On je htio podići siromašne, potlačene i žalosne, njima dodijeliti utjehu i hrabrost, njima dati nadu. U kraljevstu Božjem čiji početak je on navijestio, važe druga mjerila nego u vjerskom i društvenom svijetu njegovog vremena. On vidi i spoznaje hrvanje svojih slušatelja za jednom pravom vjerom koja se može održati pred Bogom. On ih hrabri da idu dalje ovim putem, iako on nije našao priznanje ondašnjih uvaženih.

Također danas proglašenja svetim mogu postati više nego jedna idealna predodžba. To nas hrabri da idemo dalje našim putem kao kršćani, protiv unutrašnje i izvancrkvene struje vremena i potječe nas da mjerimo naše vođenje života po zahtjevu Božjega kraljevstva.

*P. Hans Hütter prevela Katica Kiš, preuzeto iz Predigtforum der Redemptoristen