Homiletsko razmišljanje nad biblijskim tekstovima

Prvo čitanje (Iz 6,23b-9,3)

„Riječi svjetla" nam daruje prorok Izaija u vrijeme koje je bilo potreseno krizama. Te riječi su željele probuditi nadu i povjerenje. Asirci su osvojili sjeverno Kraljevstvo, Samarija sliči na gomilu ruševina. S obzirom na ovu situaciju, Izrael pada u strah i rezignaciju.

Zadaća je proroka hrabriti i buditi nove snage. Izaija naviješta veliku promjenu koju će izvesti Jahve. Svijetlo svijetli u tami trenutne situacije. Sprema se pjesma i radost kao za žetvene svečanosti. Rat će završiti. Prorok se prisjeća davnih dana kao dana Midjana (r 7) kad je Bog bio na strani Izraela. Kao što je Bog i prije djelovao na strani Izraela, tako će biti i u budućnosti.

„Riječi svjetla" i mi trebamo. Zato želim predložiti da u navještaj uzmemo i riječi 9, 4-6; Dijete nam se rodilo, Sin nam je darovan." „njegovo ime je divni savjetnik, Bog jaki, Otac budućega vijeka, knez mira.." Ovdje nam svijetli betlehemsko dijete, čiji smo rođendan slavili, a onda slijedi njegov navještaj evanđelja o kraljevstvu Božjem koji glasi :"Obratite se, približilo se kraljevstvo Božje." Mir koji je najavljen nad betlehemskim poljanama, živjet će se, konkretno, u djelovanju mesije Isusa Krista, koji se nastavlja izvan teritorijalno i neograničeno.

Tako bismo mogli i mi uzeti današnje čitanje kao poticajni tekst koji nam pomaže promatrati stanje u Crkvi i u svijetu Božjim očima te otkriti, u našem vlastitom životu, tragove Božjega svjetla i djelovanja Isusa Krista.

Drugo čitanje (1.Kor 1,10-13.17)

U poslanici Korinćanima apostol Pavao odgovara na okolnosti i poteškoće koje postoje u zajednici koju je on osnovao. Stručnjak za Novi zavjet, Hans Josef Klauck, daje interesantnu napomenu što se tiče pisanja pisma u starini. Pismo je kao „razgovor s primateljem, koji je prostorno udaljen i tako se nadilazi ta udaljenost. Bolna udaljenost primatelja je prevladana u času primanja pisma." (Echterbibel, Kommentar zum Ersten Korintherbrief).

I onda je bilo tako kao da je Apostol bio sasvim osobno prisutan kad je riječ o svađama koje vode do podjela.

Situaciju mu je opisala Kloe, možda neka vrsta današnje referentice. Pričala mu je o velikim poteškoćama. Stvorile su se strane, jedna Pavlova, druga Apolonova, treća Petrova - pa čak i jedna Kristova. Ovdje se nije radilo, toliko, o različitostima u naučavanju, nego o kultu osobe. Ljudi su svoju vjeru vezivali uz pojedine osobe. Pavao je bio utemeljitelj zajednice, Apolon sjajan govornik, Petra su propagirali kršćani-Židovi. No, čemu je služila Kristova partija?

Pavao ima u rukama jako oružje, koje izbacuje svo drugo oružje. Križ i krštenje. „Da li je za vas Pavao propet? Jeste li kršteni u ime Pavla? (r.13) I točno uzeto, za sve postoji samo jedna partija: Kristova partija. Snagom Raspetoga i snagom krštenja svi pripadamo jednom Gospodinu, Isusu Kristu.

Apostol je sretan da on nije nikoga krstio, osim onih koje spominje po imenu. Njegova glavna zadaća je naviještanje Evanđelja čije središte je raspeti Kyrios.

Gdje je jedinstvo danas ugroženo? Gdje je danas sakrit kvasac razdora u zajednicama? Što vodi strančarenju? Kako se to može prevladati? Pitanja koja se danas i nas tiču.

Norbert Baumert SI, pišući svoj komentar poslanici Korinćanima, ovako sažima: „ Sukobi oko toga tko je važniji bole Pavla, jer je time sakrit Krist. Kako se možete tako ponašati s obzirom na propetog Gospodina? I boli tako nešto reći. Po Raspetome je Bog sve ljudske tame izbrisao kao gluposti. I vi se u tako nešto upuštate."

Evanđelje (Mt 4,12-23)

Evanđelju prethodi djelovanje Ivana Krstitelja „u judejskoj pustinji" i krštenje Isusovo. „U to vrijeme dođe Isus iz Galileje k Ivanu na rijeci Jordan." (Mt 3,13) Onda slijedi pripovijedanje o napastvovanju u pustinji (4, 1-11), nedjeljno evanđelje o tome kako je Isus čuo da je Ivan bačen u tamnicu (r.12). Jedan odlazi, drugi dolazi. Ivan je ispunio svoje poslanje, a Isus je upravo na početku. Nastanio se u Kafarnaumu -„Nahumovo selo", tada „grad" s carinskom postajom i vojskom, na lijepom položaju uz jezero.

Dijelim evanđelje na dva dijela:

Početak Isusovog djelovanja u Jeruzalemu (r.12-17)
Poziv prvih učenika (r 18-22)

Uz t.1. Galileja je „perivoj" zemlje, prekrasna okolica oko „ Galilejskog jezera - mora", a s druge strane je kao „smetlište" zbog svoje blizine poganskim krajevima, koji ne žele imati nikakvog posla s takozvanim „pobožnima."

Ali upravo onima, koji sjede u tminama, koje se rado ne gleda ili ih se najradije previdi, Isus se osjeća pozvanim da njima donese svjetlo - Isusovo svjetlo. I njima naviješta svoju poruku, poput Ivana Krstitelja: „Obratite se!" Napravite korekturu svoga života, „jer kraljevstvo Božje je blizu!" (r.17) „Utjelovljeni Sin Božji prolazi kroz područja u kojima boravi smrt, vlada strah, a budućnost izgleda da nestaje. Utjelovljeni Bog je gost iznenađenja za siromahe, prijatelj slabih i onih koje se preskače." (Lacher Messbuch 2008.)

Uz t.2: Isus poziva prve učenike - Šimuna i Andriju - usred njihova posla. Oni su pred bacanjem mreža u jezero. On ih zove da ga nasljeduju, to konkretno znači da, od ovoga časa, idu za njim i tako postanu „ribarima ljudi", a to opet znači dovoditi ljude u Isusovu blizinu. Kad se Šimunu daje nadimak Petar, treba se podsjećati koje značenje ima Petar u matejevskim zajednicama. On pripada dvanaestorici, ali ipak je on „primus inter pares".

I drugi koji će biti pozvani, su braća: Jakov i Ivan, ovdje se spominje i otac Zebedej. Oni nisu ostavili samo svoj čamac i mreže (svoj zanat), nego i oca, a to znači svoju dosadašnju obitelj da bi mogli pripadati i ući u Isusovu obitelj (usp. Mt 12,49).

Ovdje je dan motiv poziva za sva vremena: Isusa slijediti bez ako i ali, iako nasljedovanje ima toliko lica koliko ima lica ljudi.

Zaključna rečenica zaokružuje Isusovo djelovanje: učiti, naviještati, ozdravljati. To vrijedi i za Crkvu danas.

Misno slavlje

Pozdrav:

Duh Gospodnji, koji daruje mir i jedinstvo, neka bude sa svima vama.

Uvod:

Naš svijet je pun napetosti i podjela. Isusova Crkva, u svom temelju, ima Božji poziv, ali živi u stvarnosti ovoga svijeta i nije pošteđena napetosti i podjela. Ovih dana se govori i moli za jedinstvo kršćana, pa bi se svatko od nas trebao upitati koliko mi, svatko od nas, doprinosi jedinstvu kršćana time što je i kako je povezan s Isusom.

Promislimo, možemo li za sebe reći da smo povezani s Kristom...

Molitva vjernika:

Preporučam za Molitvu vjernika otpjevati „Bože daj mir jedinstvo" ili one zazive iz litanija Svih svetih, koji govore o Crkvi i jedinstvu!

Meditacija:

Hvala ti Gospodine, za tvoju blizinu,
jer nam nisi dalek.
Zahvaljujemo ti za tvoju prisutnost,
jer nas ne ostavljaš same.
Hvalimo te za tvoj blagoslov,
jer se brineš za nas.
Hvala ti za tvoju milost,
jer nas ne ostavljaš na cjedilu.
Hvalimo te za tvoj mir,
jer nas ne prepuštaš svađi.
Slavimo te zbog tvoga milosrđa,
jer ne dopuštaš da padnemo.
Častimo te zbog tvoje ljubavi,
jer nas uvijek gledaš.
Slava ti zbog tvoje vjernosti,
jer nas nosiš na svojim rukama.

Otpust: Trebamo biti sigurni da ćemo kad god se vezujemo uz Isusa Krista, doživjeti snagu. Neće nas od toga odvratiti ni doživljaj nejedinstva i neistine. Povezani s Gospodinom znači da idemo i s njegovim blagoslovom. Tako neka vas blagoslovi svemogući Bog: Otac, Sin i Duh Sveti.

Propovijedi:

Tematska: uz Tjedan molitve za jedinstvo kršćana

Čovječanstvo je podijeljeno. Dovoljno je pogledati novine pa da se u to uvjerimo: ratovi, građanski ratovi, nemiri, protjerivanja. I kršćanstvo je podijeljeno. Nalazimo se u molitvenoj osmini za jedinstvo. Kakve podjele, rascjepi, nejedinstvo - koje je postojalo skoro od samih početaka Crkve. O tome smo čuli u poslanici koja je uzeta iz Pavlovog pisma zajednici u Korintu. Ovo pismo je Pavao pisao petnaestak godina nakon Gospodinova odlaska na nebo. Tu se on žali na stanje u zajednici, da među njima postoje svađe i razdori, da jedni govore: ja sam Petrov, drugi ja sam Pavlov, treći ja Apolonov, a onaj opet: ja Kristov. I završava ovaj pasus uzdahom, bolje reći, bolnom konstatacijom: Zar je Krist razdijeljen?

Zar je Krist razdijeljen?

Ovom rečenicom Pavao ulazi u bit problema:

Mi kršćani smo razdijelili jednog Krista - jer postoji samo jedan Krist.

Mi smo ga raskomadali. A zašto? Tko poznaje Crkvenu povijest dolazi do zaključka da je podjela došla - i to uvijek - iz čisto političkih, ili iz osobnih razloga, krivih predodžbi ili iz zavisti.

Ako gledamo na kršćanstvo cijeloga svijeta, onda se pitamo da li je Krist razdijeljen?

Ovo pitanje je upućeno uhu svakog pojedinog kršćanina ili kršćanke.

Postoji opasnost, za svakoga od nas, da u svojoj vlastitoj vjeri, Isusa, na neki način, raskomada i usvoji samo u komadićima.

To se događa onda kad netko uzima samo ono što se njemu, od Isusa, sviđa.

Netko slavi Isusa zbog njegovog opraštanja grješnicima, ali ne želi čuti njegovu propovijed o Božjoj pravdi.

Ondje se netko raduje Isusu u romantičnoj sceni jaslica, ali ga ne želi vidjeti na križu i ne želi to prihvatiti.

Mnogi su uvjereni da je Isus bio dobar čovjek, ali da je on i Sin Božji, to prešućuju.

Tko se tako ponaša, kroji življenje vjere prema svojim mislima, a postupa kao da je u kamenolomu.

Tu se netko angažira na svim poljima, u službi potrebnih i bijednih i sve to čini, izričito, u ime Crkve, ali ga nema na nedjeljnoj misi gdje bi pokazao i svoju ljubav prema Bogu.

Tu se netko veseli liturgiji, traži u okolici najljepše crkve, s prekrasnim ceremonijama, vatrenim propovijedima, ali godinama vara svoga muža ili ženu i to ga, ni najmanje, ne dira.

Tamo netko vrlo zanosno pjeva „Tebe Boga hvalimo" na kraju Mlade mise, ali zato će za ručkom najpogrdnijim riječima kuditi papu, koji je konzervativan, biskupa, koji nema pojma, župnika, koji je već predugo na župi i, sasvim nesimpatičnog, kapelana.

Tko tako razmišlja i postupa, komada jednoga Krista.

Tko tako postupa i razmišlja komada jednu vjeru u jednoga Isusa Krista.

Tako jedan Krist u raskomadanom tijelu.

Zgrada vjere se polako pretvara u ruševinu.

Čini mi se za nas, za mene i tebe, previše važnim ono što sam možda malo prenaglašeno rekao, a to je da moj život kao kršćanina ne smije biti razdijeljen prema paroli koja se zna čuti: nedjeljom sam kršćanin, radnim danom čovjek. Ja sam kršćanin cijeloga života, uvijek i svagda, a ne samo onda, kada i ako to meni odgovara.

Cijeli moj život je orijentiran na Krista.

U svemu i svima mogu ga susresti i služiti mu.

U svemu ga mogu i zatajiti.

Cijeli moj život je orijentiran na Krista, a ne samo dio.

To je prva lekcija koju su učenici dobili od svoga Učitelja i Gospodina. On ih je pozvao u njihovoj svagdašnjici, kod njihovog normalnog posla: bacali su mreže u jezero, uređivali su mreže. Moj cijeli život je vezan uz Krista.

On me zove da ga nasljedujem kad mi neki posao postaje pretežak, dosadan. Kad ga hoću odbaciti, on želi da ga, uz njegovu pomoć, dovršim. Možda i da nešto žrtvujem za prijatelja koji je u teškoj situaciji.

On me poziva da ga nasljedujem i onda kad se svuda oko mene napada Crkva. Ne trebam započimati nikakve teške diskusije. U većini slučajeva to neće doprinijeti ničemu. No, mogu reći da pripadam Crkvi i da, usprkos greškama pojedinaca pa i u vodstvu, njoj zahvaljujem za mnoge stvari i da u Crkvi nalazim svoj dom.

On me poziva da ga nasljedujem i onda kad iskrsne dosadna i svadljiva susjeda, baš onda kad je ne trebam, koja uvijek pripovijeda isto. Pokušat ću joj se nasmiješiti i, koliko je moguće, prijateljski je susresti, jer je i za nju Krist umro.

A ovo tako lijepo zvuči! Živjeti takav život ne ide od danas do sutra. Treba se uvijek truditi da bismo vodili takav život. Takvo nastojanje je potrebno dokle god smo na zemlji. Onda kad se više ne budemo trebali truditi, bit ćemo u raju.

Da li je Krist razdijeljen?

Ako se svatko od nas potrudi ne komadati Krista u svom životu, ako je naš život prožet vjerom u njega, onda je to i služenje jedinstvu vjere i kršćana. Tako, konačno, služimo i jedinstvu svijeta, jer Crkva je i znak i oruđe jedinstva, koje povezuje ljude s Bogom i ljude međusobno.

a)

Nasljedovanje

Nova situacija

Priča se da je, nakon drugog svjetskog rata, došla američka vojska u blizinu osamljene kuće za siromahe. Kad je oberica (poglavarica samostana) vidjela da se iz automobila iskrcavaju američki vojnici, pozdravi ih kao i do sada „Hail Hitler!" Na to joj odgovori jedan vojnik, koji je sigurno imao malo smisla za humor, na lošem njemačkom jeziku : „ Nix Hail Hitler- neue Situation.!" Ova mala anegdota mi je pala na pamet dok sam čitao današnje evanđelje. Tema : "Nova situacija."

„Svjetlo"

Da, nastala je nova situacija. Početak javnog Isusovog djelovanja stoji pod žalosnim znakom hapšenja Ivana Krstitelja. Ljudi koji neprikriveno govore istinu - a tu su i proroci – lako "dolaze pod kotače". Netko se ovako izrazio: ili dobiju Nobelovu nagradu ili pismo bombu. Ivan, a onda i Isus, su dobili „pismo bombu". Jedan je dobio mač kojim mu je bila odrubljena glava, a drugi križ na kojemu je stravično završio život.

No, Riječ se Božja ne da zatvoriti u zatvorsku ćeliju. Ako se jednomu začepe usta, drugi počima glasno naviještati i preuzima poruku prvoga. „Obratite se" i dodaje, s božanskom vlašću: „približilo se kraljevstvo Božje." Njegova riječ, njegovi znakovi su svjetlo za sve koji, oko prekrasnog Galilejskog jezera, pa i u Galileji, žive i rade.

Isus živi u Kafarnaumu, možda u Šimunovoj kući. Odatle se njegova poruka širi cijelom okolicom, a kasnije po cijelome svijetu. Jer, ovako Matej zaključuje svoje evanđelje: Uskrsli osobno šalje svoje prijatelje s nalogom: „Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji, idite i učinite mojim učenicima sve narode, učite ih da sve održavaju što sam vam naredio. I ja sam s vama u sve dane, do svršetka svijeta" (Mt 28 18b-20). Jeste li primijetili kako često se spominje mala riječ „sve", u ovom kratkom odsječku? Ravno pet puta. Isusov nalog je sveopći. Upućen je svima!

„Galileja je svugdje". Stavimo, slobodno, ime našeg mjesta, naše zajednice. Gdje nema „tame i sjene smrti?" I danas vrijedi: „Zasjalo nam je svjetlo, svjetlo po kojemu se možemo orijentirati i u kojemu možemo naći sigurnost našega života!

Mreža

Sljedeći korak u novoj situaciji: Isus traži suradnike koji će, zajedno s njim, naviještati. „Obratite se, približilo se Kraljevstvo Božje." Najprije ih je našao u braći Šimunu i Andriji. Po zanimanju ribari „upravo su bacali mrežu u jezero". Isusov poziv postaje i njihovo zvanje: „Učinit ću vas ribarima ljudi." U njihovom pozivu stoji i jedna nova zadaća. Mreža koju su ostavili postaje simbolom jednog novog zvanja: loviti ljude, to znači ljude tako umrežavati da postaju zajednica, koju je Isus ispleo, njemu se povjeravati i s njim dijelti život. To je „nasljedovanje" u Novom zavjetu.

Druga dvojica koju lovi „ribolovac ljudi", Isus, svojom riječju su također braća: Ivan i Jakov. Predstavljeni su kao „sinovi Zebedejevi". Ova povijest poziva ide dalje, oni nisu ostavili čamac i mreže, svoj alat, nego i oca, znači obitelj, klan. Sam Bog treba, u budućnosti, biti njihov otac, a njihova obitelj zajednica onih koji će vjerovati u Isusa Krista.

I ovo spada u nasljedovanje Isusa: napuštati veze koje ograničavaju, koje sprječavaju zamišljeni put k Bogu i ne daju da život uspije. To će uvijek biti pitanje: jesam li na pravom putu kojim me Bog želi voditi? Dopuštam li da me on zove i vodi? Pri tome, put i poziv svakog kršćanina i kršćanke drukčije izgleda.

Za kraj anegdota: netko dođe duhovnom vođi i pita: „Pokaži mi put kako mogu Bogu služiti, put koji je za mene moguć.

Duhovnik odgovori: „Kako se može reći kojim ćeš ti putem ići ? Ima jedan put za Bogu služiti, a to je molitva i jedan put kroz posao, jednome je to učenje, drugome je to ručni rad, jedan preko jela; drugi kroz post. Sve što činiš može biti, za tebe, put u službi Bogu ako to činiš tako da te vodi k NJEMU. Pazi, pri tome, na koji te put vuče tvoje srce, a onda se odluči svom snagom. Jer Bog ima jedan put za sve ljude, ali za svakoga drukčiji.

1

Biti svjetlo za one koji su u tami žalosti

Zima

Zima je životni prostor za one koji su žalosni. Što ostane sakriveno u vrućini ljeta, otkriva ovo hladno godišnje doba. Život znači doći do mira, oprostiti se, odijeliti se.

Ne vole svi gledati kako lišće pada. Njihova divlja nošenost vjetrom sliči na kaos kojega u duši proizvodi žalost. Stablo u zimi koje otkriva svoje gole grane i pruža ih prema nebu, opominje nas na bespomoćnost kojom stojimo pred smrću.

Proljeće

Više nas veseli proljeće, s počecima, s polascima i uzlazima... To nas ugodno uzbuđuje. Stvoriti nešto novo budi cijelu maštu. Uređivanje života kao izgradnja. Čovjek mora biti mlad, konstruktivan i dinamičan. Nema nikakve propagande s krajem, završetkom, silaskom.

Kamo onda ići ako nas tama i žalost obuzmu svom žestinom? U obratnoj verziji blaženstava Isusovih bi se reklo: bespomoćni su žalosni, sjede u tami i ne nalaze nikakvog životnog prostora. Tražio sam, u Frankfurtu, gdje bi roditelji mogli oprati , obući i ukrasiti mrtvo tijelo djeteta. Oglas bez odgovora. Tražio sam gdje bi mogli bračni partneri, nakon smrti jednog od njih, tugovati i biti uz tijelo. Oglas bez odgovora. Radno vrijeme, strahovito nerazumni propisi i neznanje zbog pomanjkanja iskustva kod onih koji iznenada padnu u žalost.

Žalost

Svoju ljubav i bol kojom ljubav sada zahvaća u prazno, se ne može izreći. Sjedi sam u kući i osjeća se kao u sjeni smrtnoj; samo bi ga pokrenule formalnosti koje mora izvršiti, a njih je povjerio pogrebnom poduzeću. Kako će se osloboditi smrtne sjene duša koja nema ništa za učiniti?

U takvim časovima zdvajanja sine iznenada ideja: crkva bi mogla biti mjesto gdje bih mogao naći izlaz. I misao postaje konkretna. Crkvena vrata su otvorena, mirnoća i svjetlo prostora čini dobro. Znam puno ljudi koji su prostor crkve otkrili za životni prostor u svojoj žalosti.

Životni prostor

Mislim, i danas, kako oživjeti ono što stoji u Bibliji: narodu koji je sjedio u tami, granu velika svjetlost. I naša bi zajednica trebala odsijevati ovo svjetlo da bi, upravo ljudima koji se nalaze u najdubljoj tami žalosti zbog smrti, dala neko svjetlo. Imamo prostore crkve, tihe i mirne, gdje se čovjek može sjećati svojih pokojnika i moliti za njih. Možda neki molitvenik u kojemu bi se moglo zapisati i dati na znanje Bogu i ljudima, što nam je taj čovjek značio. Važno da se ovdje može, za njega, zapaliti svijeća i zaželjeti da bi se njegovo životno svjetlo utopilo u Božje vječno svjetlo. Pa uz to je i molitva za pokojne i Misa, pa dar na račun pokojnika za dobrotvorne svrhe Crkve. Pa i molitve kada molimo za pokojne: Jutarnju, Večernju, krunicu. Kad pojedinac ne uspijeva sam moliti, onda mu zajednica pomaže molitvom preporučiti pokojnika Gospodinu.

Svijetao pogled

Svi, koji žalosni u tami sjede, nalaze, usred grada, životni prostor. I dobro nam dođe, jer imamo razloga za plač. Govorimo s Isusom: izađite iz osame vaših stanova. Pokušajte, na našem tlu, učiniti nekoliko koraka iz vašeg oklopa žalosti. Smrt nema zadnju riječ. Nada u uskrsnuće potiče na žalost, koja je znak ljubavi. Tko žali tijelom i dušom, živio je dušom i tijelom. Tko se pred Bogom žali tijelom i dušom, zahvaljuje mu srcem i dušom za onoga koji je otkinut pod nas.

Mi smo članovi zajednice onoga koji je nekoć pozvao ljude na slušanje. I mi smo uvijek sami ožalošćeni, jer tko među nama nema nekoga zbog čijeg se gubitka žalosti. Ono što nas potiče je poziv da idemo za ovim Isusom. Slijediti ga u sjajnom svjetlu nebeskog kraljevstva u božansku širinu. Ako nam to uspije, onda ćemo sami postati životni prostor u kojemu bi mogli disati oni kojima je vjera na izmaku. I njima će biti lakše, ne po tome što će im se oduzeti križ kojega nose, nego će im biti lakše uz pomoć zajednice koja pomaže nositi.

2.

Slušati Isusa

U vremenima, poput naših, u navali informacija sa svih strana i iz svih pravaca pothvat je preživjeti slušajući samo jednu jedinu riječ.

Pada mi na pamet priča o Indijancu, koji je s jednim prijateljem šetao kroz američki velegrad. Usred gradske buke reče Indijanac: „Čujem kako cvrčak cvrči." Njegov prijatelj zapanjen reče: „Ja ne mogu čuti." Nešto kasnije baci Indijanac kovanicu na što Amerikanac odmah reagira: „Pala je neka kovanica." Indijanac mu reče: „Da je pala kovanica si čuo, ali cvrčka nisi čuo kako cvrči."

Mnogi pozivi su uvjetovani da ih ljudi čuju. I to vrlo selektivno: ono što mi ovog časa treba, što mi godi, što tražim, što želim slušati. Za poziv Isusov moramo se prilično napregnuti da ga čujemo. Njegova riječ nama nije tako jaka kao televizijska reklama ili veliki zidni plakat. Sposobnost čuti Isusov glas ovisna je o našoj spremnosti koliko ga želimo otkriti.

Prvi učenici nisu pazili na Isusovu riječ zbog nezaposlenosti ili beživotnosti, nego sposobnosti da dopuste do sebe doći jednomu «iz jednog sasvim drugačijeg svijeta» i vidjeti ga, i povjerovati njegovoj riječi.

Isusa slijediti sa svim što se ima

Čitav naš život je prožet zanimanjem, pripadnosti obitelji, obavezama u krugu prijatelja ili društvu, politici ili hobiju. Malo tko može zamisliti da bi izašao iz ove situacije. Zakon snošljivosti, vlastito gnijezdo, briga za blagostanje to su samo neki razlozi da ne možemo paziti na druge stvari. Povijesti svetih su mi primjer kako čovjek može promijeniti svoj život ako je poziv, na drugačiji način života, dovoljno jak. Jedan sveti Franjo, jedna Majka Terezija, jedan Alojzije Stepinac su nam primjeri i to glasni primjeri da postupamo onako kako su postupali učenici Isusovi. Sve ostaviti i krenuti za onim što je Isus rekao: „Slijedi me."

Strah da bih morao promijeniti život, napustiti udobno gnijezdo obitelji, zvanja, napustiti ugodna razmišljanja, povezujemo s beskućništvom i nesigurnošću za budućnost. Da bih pošao slijediti Isusa u svom životu je, često, povezano s radikalnom promjenom života, ali nije skok u ništa. To se može dogoditi iz povjerenja: On je dao mom životu dimenziju koju sam tražio cijelo vrijeme. Opredjeljujem se i slijedim trag.

Doživjeti Isusa kao središte

Od prirode možemo naučiti. Stabla i biljke u sušnim krajevima razvili su svoje specifičnosti - da korijenje raste duboko i široko da dobiju potrebnu životnu vlagu. Čovjek, koji je Isusa otkrio kao svoj životni eliksir, naći će mogućnosti i sredstva da održi s njim kontakt. Čitanje Pisma, molitva, nedjeljna Misa su «službeni» putovi, ali susret s ljudima, u mom životu, je drugi put. Doživljaje u životu doživljavati kao «susrete s Isusom» je direktni način susreta.

Čini mi se, za kršćane, neizbježnim jedan se s drugim susretati i pričati o svojim susretima s Isusom ako se susrećemo u svagdanjem životu, razgovaramo o novostima i događajima na svim poljima, u društvu, zvanju, politici, svijetu, razgovaramo o svemu u čemu imamo radosti. Za mene je događaj kad se sretnem s ljudima na svetoj misi, na biblijskim sastancima ili drugim prigodama. Tu se mogu prenositi događaji koji su svakodnevni, ali isto tako mogu doživjeti nešto posebno, izvanredno: tu sam osjetio nešto, čuo nešto, doživio nešto.

Labirint

Današnje nedjelje, na kraju molitvene osmine za jedinstvo kršćana, dolazi mi pred oči labirint. Ulaz u katedralu Notre dame u Chartresu je poznati labirint kamenih figura. Tko uđe u taj labirint od 4000 figura svetaca, taj može razmišljati do najdublje točke o životnim povijestima svetaca, koji su vjerovali u Isusa Krista, kojima je on govorio i koji su svoj život prema tome uredili. Svatko tko tu krene, može vidjeti njegovu sredinu - Isusa Krista. Tako i hod prema mom osobnom životnom cilju i zajedničkom cilju je zadaća za svaki sat - prema Chartresu. A to je životna zadaća za sve koji su otkrili Isusa kao središte životnog cilja. Treba još godina i napora, jer još cilj nije postignut, pa nas to može dovesti do malodušja. Završetak doživljaja onih koji idu kroz labirint jest da otkriju, hodajući, da je Isus njihovo središte.

3.

Kako doći k svjetlu

«Puk koji je hodio u tminama žarka svjetlost obasja, onima koji sjeđahu u tmini smrtnoj, žarka svjetlost osvanu....Od tada je propovijedao Isus: Obratite se, blizu je kraljevstvo Božje.» (Mt 4.16 -17)

Umjetnost jednog klauna sastoji se u tome da komičnim potezima navede ljude na razmišljanje. To je vrlo uočljivo kod velikog ruskog klauna Olega Popova. U njegove nezaboravne nastupe ubraja se i sljedeća scena.

U velikom cirkuskom šatoru vlada tama. Nakon par trenutaka upali se jedan reflektor koji baci na pod pozornice jedan svijetli krug. U veoma velikim cipelama i predugačkom ogrtaču i s malim koferićem u ruci, tetura se klaun iz tame prema onom svijetlom krugu. Kad ga je dohvatio, prostro se na pod kao da se sunča i grije na suncu. To zadovoljstvo kratko traje, jer se svjetlo prebaci na drugu stranu pozornice. Klaun trči za svjetlom, ovaj put legne čitavim tijelom na svijetlu površinu da bi zadržao svjetlo, ali uzalud. Svjetlo mu opet pobježe. Klaun je pokušavao još jednom, sada pokuša uhvatiti svjetlo i zadržati ga u svom koferu. Izgleda kao da mu je uspjelo. Kad on zatvori kofer, u cirkusu nastane potpuna tama. Tada on otvori kofer i istrese, velikim pokretom, svjetlo u cirkuski šator u kojemu sve blješti od svjetla i svi opet slobodno dišu.

Ovdje dolazi do izražaja klaunova čarobnjačka moć. Zbog velikog životnog iskustva i poznavanja ljudi on zna da sve što čini mora biti jednostavno i razumljivo. To je naučio kroz dugo vježbanje. U čvrstom uvjerenju da će uspjeti, ide korak po korak dalje i to je životno pravilo klauna, kao što to mora biti životno pravilo svih onih koji žele u životu nešto uspjeti i postići.

Na što je htio svratiti pozornost Oleg Petrov svojim gledateljima? Na to da čovjek ne može živjeti bez svjetla. Bez svjetla čovjek se okreće samome sebi. A svjetlo djeluje na čovjeka tako da se on okreće važnijim stvarima. I na taj način čovjek ne gleda više samoga sebe i tako nalazi svoju nutarnju ravnotežu, a time zadovoljstvo i sreću. Tako će on postati sposoban predati se svom djelu i životu.

Svjetlo ima jednu veliku nevjerojatnu, oslobađajuću snagu. To vrijedi za svaku zraku svjetla koja na nas pada, to vrijedi za svaku prosvijetljenu figuru, to vrijedi, na poseban način, za Isusa Krista koji je vječno svjetlo u ljudskoj osobi. U duhu gledajući na Isusa, prorok je rekao: »On će biti svjetlo, koje će prosvijetliti puk koji sjedi u tminama i rasvjeta za one koji sjede u tminama i u sjeni smrtnoj."

I sada nam pada u oči da sveti evanđelist Matej, na ovu tvrdnju, dodaje: «I od tada, Isus započima svoje propovijedanje: obratite se, blizu je kraljevstvo Božje." (4,17) To znači da svjetlo nitko ne mora, na silu, primiti. A, istovremeno, bismo trebali shvatiti što znači obratiti se. Obraćenje je poziv «dođi k svjetlu».(usp Iz 49,8)

Mnogi ljudi ne slijede ovaj poziv, oni se plaše svjetla. Zato radije ostaju u tami, iako znaju i osjećaju da bez svjetla nema života.

I zato je, za nas, tim važnije pitanje: « A kako mi možemo doći k svjetlu?» Ako ovo pitanje prebacimo u biblijski jezik, onda nam se otvaraju mnogi putovi. Od tih, brojnih, putova evo dva putokaza.

Pođimo od pitanja koja je Isus postavio pismoznancima:»Zašto zlo mislite u srcima svojim?» (Mt 9,4) Ako ovo pitanje preokrenemo u poziv, onda glasi: «Izbjegavaj sve tamne misli.» Tu, gdje puštamo takve misli, one truju naše osjećaje i blokiraju naše planove, jer misli uvijek stoje iznad naših djela i njih uređuju. To znači: vrlo veliki razlog svih naših patnji, kao i svih sukoba u svijetu i u malim krugovima, jest tama u našim mislima. Zato nas Biblija poziva na obraćenje i pretpostavlja da se pri tome okrenemo od tamnih misli k mislima punima svjetla. K svjetlu dolazi onaj koji svoju dušu učini domovinom svjetla.

Jedan drugi put nam pokazuje psalmist: »Pogledaj na njega i zasvijetlit će ti lice." (ps. 34.6) Ova riječ me podsjeća na Mojsija. Uspeo se na Sinaj moliti i tu piše: „...i dok je silazio s brda, nije znao da lice njegovo sjaji, jer je razgovarao s Gospodinom." (Izl 34.29 b)

Molitve su ceste za vječnost. To su mostovi do jednog Ti u nebu. I zato vjernička molitva koju netko, u najboljoj nakani, moli ima preobražavajuću moć, ona čini žalosno lice radosnim, tvrdokorno srce blagim, uskogrudno širokogrudnim, slijepo srce u ono koje vidi, prljavo u čisto, tamno srce u svijetlo, a naše malo postojanje uzdiže k Bogu.

Zbog velikog liječničkog iskustva reče Aleksis Karell: „Ja sam, kao liječnik doživio da ondje gdje nisu pomogli svi medicinski zahvati, kroz tihu snagu molitve, mnogi su izašli iz bolesti i poteškoća. To je jedina snaga svijeta koja može nadvladati takozvane naravne zakone.»

Tu gdje čovjek ispunja svoje malo srce mislima, gdje u molitvi gleda prema onome koji može osvijetliti lice, on ne može ništa drugo, nego svjetlo koje uvijek u njemu boravi, davati svijetu. Tako on ne čini ništa drugo nego ono što je, na kraju svog nastupa, učinio klaun Oleg Popov: nakon što je uhvatio svjetlo u svoj mali kofer - otvorio ga je i istresao u veliki, cirkuski šator. Time želi reći: samo malo svjetla može rasvijetliti svijet. A to isto govori i kineska poslovica: „Ako ne možeš biti velika zvijezda na nebu, onda budi mala lampa u kući.»

4.

Svjetlo u tami

«Jesi li bio katkad sam u tami?», tako glasi početak jedne pjesme o Bibliji. Ljudi 20. stoljeća ne znaju skoro ništa, iz vlastitog iskustva, o tome što znači život u tami i kako jak simbol je praskava zora i, u punom sjaju, izlazeće sunce. No, poneko iskustvo ima svatko.

Prigodom jednog uspona na planine u Švicarskoj, grupa mladih je iznenada upala u tamnu oluju. Vodič je jedva uspio viknuti iz svega glasa: „Svaki neka ostane na mjestu gdje je.» Više se nije vidjela ni ruka pred očima i krivi korak bi mogao biti put u propast. Tko je takvo što doživio, može razumjeti proroka i njegovu riječ kojom evanđelist Matej ocrtava javno nastupanje Isusovo: «Puk koji je hodio u tminama vidje svjetlost veliku, onima koji sjeđahu u smrtnoj sjeni, svjetlost jarka osvanu. (Iz 9,1)

Tako Sveto pismo osvjetljava prvi Isusov javni nastup. Ono jasno pokazuje da to nije neki trenutni događaj koji će brzo nestati. Ovo proroštvo je kao najava novog stvaranja. Neki od vas su možda slušali Haydnovo «Stvaranje» koje počima stvaranjem svjetla. Ova pojava svjetla je određena za pogansku Galileju, zemlju uz jezero i istočno od Jadrana - koja je tada imala povijesno tamne trenutke. Ali ovo svjetlo je obećano i ljudima budućih generacija, do naših dana i ubuduće. I ovo spasenjsko obećanje ne poznaje granice, jer je iz Obećane zemlje prešlo granice na pogansku Galileju. Svima koji u tminama sjede je, po Isusovu dolasku, obećano novo svjetlo.

U kratkoj formuli evanđelje spominje izvor svjetla - sunce od kojega izlaze sve promjene, proljeće i novi život - to je onaj koji naviješta: „Obratite se, blizu je kraljevstvo Božje." Znamo da novost nije došla samo u Isusovu propovijedanju i govoru, nego i u njegovom djelovanju, jer on je «išao po cijeloj Galileji» , učio u sinagogama, naviještao Evanđelje o kraljevstvu Božjem i u puku liječio bolesti i patnje.

Slikar Rembrandt, majstor svjetla u svakoj slici predstavlja Krista u sredini ljudi koji ga trebaju. Ovo objavljivanje nikada nije izgubilo na vrijednosti ili nestalo. Ono stoji iznad nas i želi prožeti naš život. Bog je taj koji će svoju božansku moć uspostaviti. On ustoličuje svoju pravednost koja će donijeti svijetu život, blagoslov, ispunjenje i mir. K tome možemo upraviti naš razum i dopustiti da nas ova stvarnost vodi. «Obratite se i otvorite se kraljevstvu Božjem.»

Poziv parova braće: Šimuna-Petra i Andrije, Jakova i Ivana stoji u direktnoj povezanosti s ovom najavom svjetla: «Slijedi me", reče Isus. To znači da oni mogu ući u njegovu životnu školu, da s njim odrastaju, preuzimaju njegov način mišljenja: nadati se i ljubiti da to bude i njihov vlastiti način života. To za njih znači totalna promjena života – kao što se to dogodilo nekom tko se ženi; tu će on ostaviti oca i majku, a prionuti uza ženu svoju.

Jedan sličan zahtjev tiče se i nas, kroz naše krštenje. Nasljedovanje Krista nije profesionalna zadaća nositelja službi i vlasti u Crkvi. I kod nasljedovanja Isusa ne radi se o tome da bismo ostavili dom, nego se radi o tome da, uvijek i iznova, osmišljavamo naš život i utvrđujemo prioritete. I onda se, u stvari, može dogoditi da umjesto ostavljanja roditeljske kuće, dođe do dubljeg odnosa s bračnim drugom, djecom, to jest s onima koji tvore naše bližnje.

Isus poziva braću, ne samo u krug učenika. Isusu je briga i širenje Evanđelja, blagovijesti. Oni trebaju biti i «ribari ljudi» ili u tadašnjem biblijskom govoru «svjetlo svijeta», kao i on.

I ovo poslanje nije stoga zadržano za poslane misionare, nego se odnosi na sve koji su u Kristu Isusu kršteni. Biskup Karl Lehman citira, u jednom predavanju, riječi Madeleine Delbrel koja je živjela i radila kao socijalna radnica u predgrađu Pariza. Ona reče: „Ne poznajemo apostolsko djelovanje, a to je djelovanje normalnog kršćanina nasuprot nekršćanske okoline. Mi smo živjeli kršćanski život među kršćanima. Ako naš kršćanski život ostaje tako nesposoban, svijet tako prožet da prevladavaju neprijateljske snage, onda je to zato što naš život nije kršćanski, bez sustezanja i do zadnje granice. Prema prvoj Petrovoj poslanici mi svi bismo trebali «naviještati velika djela onoga koji nas je iz tmina pozvao u svoje divno djelo. (1. Petr 2,9)

5.

Hej stani malo (dječja)

U evanđelju ćemo danas slušati o jednoj Isusovoj šetnji uz obalu Genezaretskog jezera. Šetnje uvijek mogu donijeti iznenađenja. To ste sigurno doživjeli i ne samo zbog vremenskih iznenađenja...

Došli ste na Misu. Želio bih i mislim da ste to učinili onako kako se čini kad se ide na izlet, radosno, s očekivanjima.

Isus je, na svojoj šetnji, sreo neke mlade ljude, a hoćemo li mi danas sresti Isusa? Držim da on na nas čeka. Pozdravit ćemo ga pozdravom kojim su ga prvi kršćani pozdravljali: Kyrie eleison... Krist eleyson... Kyrie eleison...

Evanđelje: Mt 4,17-23

Ono što smo upravo čuli, draga djeco, izgleda kao da se sasvim slučajno dogodilo. Isus se išao prošetati jednog dana poslije podne, sreo nekoliko ljudi, malo popričao s njima i pošao dalje.

«Ma stani malo», tako su mogli govoriti zaprepašteni prijatelji i rodbina. «To ne bi smjeli činiti, to nema nikakvog smisla.» Budimo i mi iskreni, zar tako ne mislimo i mi? Zar nije nerazumno ono što su učinili Šimun, Andrija, Jakov, Ivan? A tek onaj siromašni otac, Zebedej, koji je ostao iznenada sam u svom čamcu s hrpom neuređenih mreža.

Ovaj iznenadni susret, tako neugledan, tako običan, poput tisuća drugih, promijenio je i preobrazio njihov život, skroz na skroz. Oni su bili ribari, a postat će apostoli - ribari ljudi.

Što je bila tajna ove čudne preobrazbe? Ovo što smo sada čuli nije događaj koji se nekada dogodio, nego se događa opet i iznova. Podsjetio bih vas na poziv Franje ili Augustina, ili sv. Antuna pustinjaka ili Maksimiljana Kolbea.

I događa se uvijek isto. Ljudi su iznenada ili kroz neko duže vrijeme bili oduševljeni tim Isusom. On im je tako govorio. To je okrenulo njihov život, neki put potpuno i radikalno. To nije kao naravna katastrofa koja nadođe i čovjek joj se ne može oduprijeti. Isus ostavlja ljudima njihovu slobodu. On je mnogima govorio, mnoge pozivao, a oni su ipak pošli dalje, svojim putovima. Konačno, ovdje se radi o tome jesam li ja za njega otvoren i želim li ga slušati ili ne?

I što sve to ima veze s našim životom? Zašto nam Crkva danas govori ovu zgodu? Može li se, i kod nas, dogoditi koji sličan «slučajni» susret s Isusom? S takvim, dalekosežnim posljedicama.

Meni se čini da je sljedeće pitanje vrlo važno: kako bih ja, kako bi ti reagirao na poziv Isusov? Strahom? Panikom? Bježanjem? Ili zadivljen, zahvalan, zahvalnim ostajanjem, slušanjem, razmišljanjem, pitanjem, pomnjivim zajedno ići, ili čak spremno poslušati i slijediti?

Kako bi to stvarno moglo izgledati, da li kao kod Šimuna i drugova? Ili kako drugačije - nije važno. Važno i odlučujuće je samo to da li smo mi i kako smo mi spremni slušati: «Dođite k meni, slušajte moje riječi, gledajte mene. Ja živim uz vas kao putokaz. Ostanite kod mene."

Isus je sve to, i još više, rekao u dvije riječi: «Obratite se».

Ne trebamo se, ni u jednom slučaju, plašiti, jer je Isus odmah dodao: kraljevstvo Božje je blizu, znači Bog je blizu.