Homiletsko biblijsko razmišljanje

Drugo čitanje (Hebr 2, 11-12, 13c-18)

Poslanica Hebrejima se obraća, na kraju prvog stoljeća, kršćanima iz židovstva, koji su se umorili u vjeri i pali su u duboku krizu. Pisac se plaši da bi jedno tako veliko dobro, kao što je vjera u Isusa Krista, mogla ostati bez značenja.

Zato im pokušava rastumačiti Isusovo spasiteljsko djelo na poseban način i tako ih motivirati na nov zamah u vjeri. Odlomak koji je danas uzet kao drugo čitanje govori o položaju Isusovu u stvorenju i odnosu prema vjernicima, konačno ono najvažnije, uspoređuje se s odnosima u obitelji. Prema planu Božjem Isus stoji iznad svih, ali se ne stidi biti brat ljudima. Ovaj obiteljski odnos ima mnoge posljedice, jer to znači biti uzet u Isusovu sudbinu, ali i po njemu biti oslobođen onoga što život uništava u temelju, a to je smrt. Po strahu od smrti čovjek upada u ropstvo neslobode. Tko, pak, vjeruje u Isusa, ne treba se plašiti smrti. U Isusovoj sudbini on može prepoznati da Bog ne prepušta ljude sudbini smrti, nego ih vodi k slavi.

Mnogi današnji kršćani žive tako kao da Isus nije došao na svijet. I oni od njega ne očekuju ništa. Nisu se nikada pitali što on za njih znači i što je njegov dolazak za njih, egzistencijalno, promijenio. Današnja svečanost može nam biti prigoda da postavimo ova pitanja: kakav je Bog? Što ja očekujem od Boga? Kako bih reagirao ako mi se on približi?

Evanđelje ( Lk 2, 22-40)

Što se događa ako Bog dođe k meni? Čekam li na dolazak Božji i prepoznajem li ga u svagdanjim situacijama? Kakvo djelovanje to ima na moj život? Da li je svijest da Bog dolazi k meni, izvor radosti ili straha? Ove misli povezuju čitanje s evanđeljem. Ono nam govori o jednoj staroj ženi i jednom starcu. Za vrijeme cijelog života su čekali i nadali se događaju koji će promijeniti njihov život i život Izraela. I sada stoje na kraju života, a time i pred pitanjem: da li se isplatilo moje čekanje? Stari ljudi koji su ostali duhovno svježi, imaju često osjećaj za istinske stvari života, koje se događaju u našem životu, ali koje nitko ne opaža. Ana prepoznaje, vođena Duhom, kakvo značenje ima Dijete za spasenje Jeruzalema. K tome ona, udovica, koja je u ono vrijeme pripadala onima kojima se nije mnogo povjeravalo, nalazi prave riječi kojima govori o Isusu. Time je stala u tradiciju proroka i proročica, koji su uvijek opominjali da Bog dolazi, da je za ljude spasonosno, imati duboke odnose s tim Bogom i da on, prije svega, stoji na strani onih na koje drugi gledaju s visoka.

O Šimunu se govori da je do starosti čekao na Spasitelja. Time se on razlikuje od mnoštva ljudi, koji još riječima nešto i govore, ali u svagdašnjem životu ne misle ozbiljno na dolazak Gospodinov. U stvarnosti, oni ne čekaju na Spasitelja kojega će Bog poslati, nego očekuju Mesiju prema svojim predodžbama. Šimun smatra svojom zadaćom da podržava budnom nadu u Božje spasenje. On očekuje, od njega, jednu stvarno novu životnu perspektivu, ne samo za sebe, nego za sve ljude.

I nama se postavlja pitanje: kakvog otkupitelja mi čekamo i što mi od njega očekujemo? O ovom pitanju ovisi, kako ćemo urediti naš život i da li se mi plašimo jednog takvog susreta.

Propovijed

Jedan drugoga susretati - Boga susretati

Čekati i susretati

U istočnoj liturgiji se ovaj blagdan ne zove „prikazanje Gospodinovo", niti „Svijećnica" nego „Sretenije" (Susret s Bogom). Ovo ima svog temelja. U evanđelju smo slušali da se susrelo pet osoba: roditeljski par sa svojim djetetom, jedna starica i jedan starac. Taj susret se opisuje kao događaj s dugotrajnim posljedicama. Marija i Josip idu u Hram, prema tradiciji, prikazati svoje prvorođeno dijete. Neočekivani susret sa Šimunom i Anom ponovo ih podsjeća da njihovo dijete nije neko bilo kakvo dijete, nego sin Božji, s kojim se povezuju brojna nadanja i očekivanja. Starci su, prema evanđeljima, dugo i željno očekivali ovaj susret. „No da" moglo bi se reći „starci uvijek nešto očekuju." Oni čekaju da ih netko posjeti, da ih netko uzme sa sobom, da mogu s nekim pričati. Oboje staraca nisu očekivali bilo koga. Njihovo čekanje je jedne sasvim druge vrste, nego čekanje nekoga koji bi donio promjenu u njihov starački život: terensku medicinsku sestru, brze dostavljače hrane, ili neku posjetu koja nikada neće doći. Ima ljudi koji samo čekaju smrt. U čekanju ima napetosti. Tko mi to dolazi? Što mi to dolazi? Tko će me susresti? Susreti su različiti. Ima susreta zbog kojih se radujemo, ali i onih koje bismo željeli izbjeći, koje želimo završiti što je prije moguće. Nekoga susresti znači da se od mene nešto očekuje, da i trebam dati nešto od sebe. No, to ne želim uvijek i sa svakim. Susret je nešto više od nekoga slučajnog susretanja ljudi. Susret će biti onda ako odnosi međusobno odgovaraju. Pri tome se ne mora, uvijek, raditi o dobrim, starim poznanicima. Ponekad osjetimo da smo upoznali ljude s kojima smo odmah „na istoj valnoj dužini." To je slučaj ako postoje zajedničke stvari pa i ako toga polako postajemo svjesni. Ne znamo da li su se Šimun i Ana poznavali prije susreta s Isusom. Među njima postoji neki odnos koji, u stvari, počiva na tome da su oboje imali živi odnos s Bogom. Oboje znaju koga čekaju i koga su željeli susresti i da taj susret nema značenje samo za njih, nego i za brojne druge.

Čekati na Boga

O Šimunu je rečeno da je očekivao „spasenje Božje" i da je životnom zadaćom smatrao održavati živom nadu u Spasitelja. Sada je umoran od života, osjeća da sve ide kraju i da je ispunio zadaću. On je otvoren za budućnost i zna da on to ne može postići svojom snagom. Njegovom životu samo Bog može dati jednu novu dimenziju. I zato ga on čeka, ali ne samo zato što od njega nešto očekuje, nego za sav Izrael. Mesija na kojega on čeka, treba dati jednu novu dimenziju odnosu njegova naroda s Bogom. S ovakvim očekivanjima Šimun je osamljen. U Izraelu su mnogi koji čekaju na Mesiju, no ne na Mesiju kojega Bog želi poslati, nego na Mesiju po vlastitim željama, jakog vladara, koji će izbaviti Izraela od rimske vlasti. Mesija kojega Bog šalje je drukčiji. Jer je Šimun otvoren za Boga, može prepoznati Spasitelja kojega svi očekuju. Spasitelj dolazi, ali Božje misli i Božji putovi su drukčiji od ljudskih. Spasitelj dolazi ne kao strahoviti vladar, nego kao nemoćno dijete. A dijete nije čovjek pred kojim bi se trebalo plašiti. A ipak, mijenja se život i svagdašnjica ljudi, prije svega roditelja jer dijete traži svoje mjesto. Tko se pripravlja za rođenje djeteta, gubi strah i nervozu pred nepoznatim i može se bolje nositi s promjenama koje to donosi. Uz dijete se uvijek vezuju očekivanja i nadanja. Slično kao kod očekivanja djeteta je i s našim susretanjem s Bogom. Tko se na to pripravlja, tko s time računa i za Boga pripravlja mjesto u svom životu, taj mu ide u susret i ne treba ga se plašiti. Kad je Šimun uzeo dijete u naručaj, osjetio je da je to događaj na kojega je čekao. Osjeća da se za njega nešto promijenilo, da njegov život ide kraju, a budućnost se nazire. Njegovo čekanje na Boga koji daje budućnost (usp Jer 29,11) se isplatilo. Njegovo povjerenje nije iznevjereno. Zato može pjevati pohvalnu pjesmu.

Govoriti o Bogu

Ana, kod ove scene, najprije stoji malo u pozadini. Kod preciznijeg gledanja naziru se konture. Ona je jedina žena u NZ koju se naziva proročicom. Šest drugih proročica, makar po imenu, poznamo iz Starog zavjeta. Proroci stoje u jednom bližem kontaktu s Bogom. Po njima govori onaj koji želi ljudima darovati spasenje i oslobođenje. One naviještaju Boga, koji stoji na strani potlačenih, slabih, siromašnih koji ne želi samo odnos ljudi s njim, nego također traži i pravilan odnos među ljudima. Ana, kao i Šimun, je usmjerena na Boga. U mnogim danima i noćima svojih molitava, ona je shvatila kakvo značenje ima dijete Isus za spasenje ljudi. Nalazi riječi nade za sve koji očekuju spasenje Božje po Mesiji. Ona spada u one, koji naviještaju Božju riječ koja je zamišljena kao putokaz, uporište kao ponuda Božja ljudima.

Šimun i Ana i nama postavljaju pitanje o našem odnosu s Bogom. Što on znači za mene? Daje li mi oslonac? Djeluje li i na moj život tako da bi i drugi mogli vjerovati da taj odnos daje smisao mom životu? Dijelimo li mišljenje Šimuna i Ane i njegujemo li naš odnos s Bogom? Onda vrijedi i za nas što Šimun i Ana kažu: Pred Bogom kojemu idem u susret, ne trebam se bojati. I on neće, na kraju moga života, doći k meni „kao strogi sudac svih grješnika" pred kojim se trebam plašiti. Mnogo više, on mi donosi puninu života. Ova punina je za sve počela s Isusovim uskrsnućem, za sve koji ga prepoznaju i prihvaćaju kao Spasitelja. Tko s njim ide - za toga je kao brat - o čemu smo čuli u čitanju iz poslanice Hebrejima - i on je u svim situacijama našega života - i zato mu zajedno sa Šimunom i Anom možemo pjevati pjesmu zahvalnicu.