Homiletsko razmišljanje nad biblijskim tekstovima:

Prvo čitanje (Iz 49,3.5-6)

Izaijino proroštvo je upućeno Izraelcima koji se nalaze u progonstvu. Očekivani Sluga Božji bi trebao odvesti narod kući i prenijeti Božje spasenje svim ljudima. Ovaj odlomak je uvršten u liturgiju zahvaljujući povezanosti „Sluge Božjega" iz prvog čitanja i „Jaganjca Božjeg" iz Evanđelja.

Ranokršćanska zajednica shvaća da se riječi Izaijinog proroštva odnose na Isusa, koji je Janje Božje novoga saveza. Uska povezanost između motiva Sluge Božjega i novozavjetne slike Jaganjca Božjeg - raspetog Krista - je razlog da se isto čitanje čita i na Veliki utorak. Simbolički govor o jaganjcu bio je vrlo bliz načinu govora ljudi pastirsko-poljoprivrednog načina života, iako možda, današnjim slušateljima, izgleda prilično egzotično. Postoji mogućnost da slušatelji koji nisu navikli na ovakav način govora i ove slike sasvim krivo shvate poruke.

Drugo čitanje (1 Kor 1,1-3)

Poznati početak poslanice Korinćanima doživljava istu sudbinu onih novozavjetnih odlomaka, koji su sadržajno povezani s prvim čitanjem i evanđeljem, a kojima prijeti opasnost da, tematski, budu ispušteni. U biti, taj tekst to nije zaslužio, jer su baš počeci pisma važni dijelovi novozavjetnog govora. Oni označuju konkretno mjesto ovoga teksta u životu ranokršćanske zajednice i u Apostolovoj komunikaciji s njima. Njihov karakter formule zadržao se u nekim oblicima molitve i liturgijskih pozdrava.

Evanđelje (Iv 1,29-34)

Evanđelist Ivan daje svjedočanstvo o Isusovu poslanju. Tu su tri motiva: Krist je Jaganjac Božji, on je onaj na koga se spušta Duh Božji u obliku golubice, on je „Božji odabranik". Govor o „Božjem Jaganjcu" se povezuje sa „Slugom Božjim" kod deutero Izaije. Dolazak Duha nad Isusa ukazuje na posebno Božje izabranje i punomoć. Oznaka „Božji izabranik" zvuči kao mesijanska počasna titula. U teološkom razumijevanju, izrazu i povezivanju vidimo povezanost prve kršćanske zajednice s poslijeuskrsnim djelovanjem prvih zajednica. Titule koje su preuzete iz židovske tradicije prenose se na onoga čiju su moć iskusili ili, vjerničkom predajom, sami prihvatili.

Misno slavlje

Pozdrav:

Milost i mir od Isusa Krista, Jaganjca Božjega, koji oduzima grijehe svijeta. On neka bude sa svima vama.

Uvod: Opet smo se sabrali na nedjeljno bogoslužje. Konačno, Bog je onaj koji nas je pozvao i okupio na slavlje muke i uskrsnuća njegova sina, u Euharistiji.

Danas nam evanđelje predstavlja Jaganjca Božjega, koji je oduzeo grijehe svijeta. Isus neprestano stoji pred Ocem i zauzima se za nas.To slavimo u Euharistiji.

Molimo ga za oproštenje što ovu, veliku istinu često zaboravljamo: pokajmo se!

Molitva vjernika:

Isuse Kriste, Jaganjče Božji, ti si se za nas predao u opraštajućoj ljubavi. Tebi, našem spasitelju, iznosimo svoje molitve i prošnje:

Gospodine, probudi u svojoj Crkvi nove svjedoke Radosne vijesti, koji će te priznati i ispovijedati kao Sina Božjega, molimo te

Smiluj se ljudima koji žive u bijedi i nevoljama, gladi i bolestima, koji trpe posljedice rata i nepravdi ili lutaju bez kuće i domovine, molimo te

Promijeni mišljenja i vodi misli ljudi, ukloni mržnju, svađu, nasilje i sve grijehe iz srdaca, molimo te

Podari našim obiteljima duha ljubavi, poštovanja, obzirnosti i međusobnog predanja, molimo te

Obdari naše pokojne vječnim svjetlom i daj da te gledaju u tvojoj slavi, molimo te

Bože, spasio si svijet po Isusu Kristu, tvome Sinu. Hvala ti i slava, sada i u vijeke vjekova.

Otpust:

Proslavili smo Gospodina, njegovo predanje i žrtvu na križu za nas, kao i njegovu proslavu. Sada smijemo otići s nadom da će ovo što smo slavili u nama ostati i djelovati. Zato ne zatvarajmo svoja srca kad izađemo iz crkve, nego neka budu otvorena za ljude u našoj sredini, u našem svagdašnjem životu, na našem radnom mjestu i slobodnom vremenu. I zato ćemo se staviti pod Božji blagoslov da se ovo spasenje može dogoditi u nama, u našim obiteljima i našem društvu.

Propovijed:

a)

Isus iz Nazareta - Vazmeno janje - žrtveni jarac

„Evo jaganjca Božjeg, koji oduzima grijehe svijeta"

Koji znak je za kršćanstvo kao dio koji stoji za cjelinu? Možda ćete reći: križ. I tako je. Na grobljima - križ. U crkvama - križ. Sudnicama, školama, raskršćima - križ. Zapadna kršćanska kultura pozna samo jedan znak kojim se priznaju kršćanski korijeni - križ. Sa korpusom ili bez, latinski ili grčki oblik. Dvostruki križ, Andrijin križ. Križ pa kako god on izgledao, je temeljni simbol. No, to baš i nije tako kako god nam se to, na prvi pogled, činilo. Stvar bi mogla i drugačije izgledati. Ima i drugih simbola za kršćanstvo - npr: janje.

„Evo jaganjca Božjeg, koji oduzima grijehe svijeta"

Isus, Jaganjac Božji. Ova simbolika najprije govori o židovskoj kulturi gdje je, na početku, kršćanstvo živjelo. Nama možda to izgleda egzotično, ali za prve kršćane je to bilo sasvim normalno. Janjci su bili životinje njihovog životnog prostora. Oni su, tako reći, živjeli zajedno. Ovce su čuvane, njegovane, ubijane i pojedene. Janjci su bili nešto posebno. Oni su bili posebna živežna namirnica, a u kultnom smislu bili su mnogo više i vrlo često su se prinosili za žrtvu. Kao ni jedna druga životinja, janje je puštalo da ga dovedu do žrtvenika. I bilo je sasvim razumljivo da su ljudi uzeli sliku jaganjca da kažu što za njih Isus znači, jer su ga oni shvaćali kao Janje Božje.

„Evo jaganjca Božjeg, koji oduzima grijehe svijeta"

I što je zajedničko janjetu tadašnje kulture s Isusom Kristom, čovjekom Isusom iz Nazareta,
Kristom? Ubijeni Isus iz Nazareta je svojim prijateljima i učenicima izgledao poput janjeta - vazmenog janjeta, kojega se ubija i jede za Pashu. Oni su Isusovu smrt tumačili kao žrtvu. Pashalno janje staroga saveza postaje Vazmeno janje novoga zavjeta. Na mjesto zaklane životinje nastupa onaj koji, u konačnici, stavlja svoj život na kocku, daje svoj život, koji se predaje da ga ubiju poput pashalnog jaganjca. Od ovoga više nije bilo daleko do vjerovanja kršćana:

„Evo jaganjca Božjeg, koji oduzima grijehe svijeta"

Janje koje oduzima grijehe svijeta. Židovstvo poznaje i žrtvenog jarca, kojega se tjeralo u pustinju i više se nije vraćao. Ovaj se jarac nije ubijao, njega se prinosilo tako što ga se otjeralo u pustinju i tu je pogibao. Simbolički je on ponio na sebi grijehe onih koji su ga potjerali u pustinju. Prvi kršćani su tumačili Kristovu smrt slikama koje su nalazili u svojoj okolini. Oni su promatrali Raspetoga kao jednog, takvog žrtvenog jarca.

„Evo jaganjca Božjeg, koji oduzima grijehe svijeta"

Crkveni red čitanja dovodi u usku vezu temu janjeta s temom Sluge Božjega. Prvi kršćani su čitali onaj dio Biblije kojega mi nazivamo Stari zavjet, drugačijim, posebnim očima. Nije ih napuštalo iskustvo kojega su imali s Isusom iz Nazareta. Sluga Božji daje svoj život za mnoge (Iz 53,10). Ivan naglašava povezanost između proročkog lika Sluge Božjega i Vazmenog jaganjca.

Janje je pojam nevine smrti. Janje se ne može braniti. Isusov put je put kultnog, žrtvenog janjeta. U središtu kršćanske vjere ne stoji slavni i jaki kralj koji se svugdje mora pojavljivati.

Ne nekakav nadkralj, kralj svih kraljeva koji se nikoga ne plaši. U središtu stoji pojam biti slab, patnja i nevina smrt koja se ne može braniti: Isus iz Nazareta, vazmeno janje, žrtveni jarac. U središtu kršćanske vjere stoji netko tko se dragovoljno odriče nasilja i ispravlja krivnju. Da li je to nama dovoljno prisutno i jasno? On je onaj o kojemu se, u svakoj euharistiji, govori:

„Evo jaganjca Božjeg, koji oduzima grijehe svijeta"

1.

Naše tijelo

Često puta se čuje: „Crkva je neprijatelj tijela".

Povezuje se to sa seksualnim moralom i zapovijedima posta. Sigurno da u Crkvi ima ljudi koji su vrlo kruti, čak i tvrdi, koji svojim govorom i ponašanjem prema tijelu nanose prilično boli. No, ne može se, preko raznih pogrešaka, ocjenjivati službeno i važeće naučavanje Crkve.

Rečenica „Crkva je neprijatelj tijela" ne može biti istinita.

Najbolji dokaz su jaslice koje smo, do nedavno, imali ili još imamo u Crkvi.

Vjerujemo u Boga, koji je postao čovjekom, uzeo ljudsko tijelo u Isusu Kristu. I ovaj Bog je živio među ljudima. To ne pozna ni jedna religija, niti može zamisliti.

Živi Bog u ljudskom tijelu, među ljudima! To je, u vrijeme prvih kršćana, bio pravi skandal, sablazan. Sve tjelesno je bilo manje vrijedno od duhovnog. „Duša dobro, tijelo zlo", glasila je deviza. I danas postoje mnogi oblici odbacivanja tijela, upravo u ezoteričnim, istočno azijskim meditacijama, koje su danas moderne. A imaju za cilj da se, po njima, duša oslobodi tijela, da bude spašena.

Crkva je, nasuprot svemu tome, uvijek naviještala „uskrsnuće tijela". Čovjek će biti spašen i otkupljen čitav, dušom i tijelom, jer je čovjek, konačno, duša i tijelo. Tako gledano, Crkva nije nikako protiv tijela, niti neprijateljska tijelu.

Tijelo, za nas kršćane, ima dublje značenje, ono je nešto dragocjeno. To smo čuli u poslanici Korinćanima gdje se kaže:" Zar ne znate da je vaše tijelo hram Duha Svetoga, koji boravi u vama i koji je od Boga."

Ljudsko tijelo - hram Duha Svetoga. Ono nam je darovano, nismo ga mi sami napravili. Ljudsko tijelo je Božje stvorenje i to kakvo!

Različiti nutarnji organi, u svojoj povezanosti, omogućuju naš život. Osjetila nam omogućuju da, jedan s drugim, dođemo u dodir. Tijelo omogućava da se krećemo u ovome svijetu, da ga uređujemo i oblikujemo. Mi nemamo nekakvo tijelo, nego mi smo tijelo.

Ako smo ovo tijelo dobili kao dar Božji, onda se moramo i na određeni način prema tom tijelu ponašati. I to da se ispravno ponašamo prema daru i prema darovatelju. Pavao je to kratko sažeo, za Korinćane onda i za nas, danas: „Proslavite Boga u svome tijelu."

A kako se to događa, konkretno?

Ako je naše tijelo doista hram Duha Svetoga, onda ga moramo poštovati, držati svetim i njegovati.

Boga proslaviti u našem tijelu znači dati mu određenu higijenu, održavati ga zdravim, dati mu odmora i sna i držati dalje od tijela sve neumjerenosti.

Proslavite Boga u vašem tijelu.

Tu sigurno ne spada pretrpavati tijelo svakakvom hranom i opojnim stvarima. Tu ne spada da se svaki vikend noć pretvara u dan i da se tijelu ne da spavati. To nisu nikakav junačka djela koja su teška. Tu ne odgovara nikakva dijeta, ni treninzi koji bi, na bilo koji način, preopterećivali tijelo.

Tu ne spadaju ni neopravdana preziranja tuđih tijela, bilo u prometu ili na radnom mjestu. Tu ne spada druge navoditi na prekomjerno uživanje, potrošnju hrane, pića, droga.

Tko izgubi mjeru u postupanju, bilo sa svojim ili tuđim tijelom, griješi protiv Boga i protiv hrama Božjega.

Proslavite Boga u vašem tijelu!

Tijelo kršćana, u gledanju Crkve, ima vrlo veliko značenje i dostojanstvo. I sve što odjeljuje tijelo i njegove pokrete od čitave ljudskosti, to ne može biti ispravno. To upravo vrijedi za seksualnost.

U tom smislu Crkva se neprestano bori protiv nastojanja da se ljudsko tijelo učini objektom seksualnosti. Ljudska seksualnost ima svoje mjesto u čvrstoj vezi dvaju ljudskih bića, koja se ostvaruje u braku. Sve ostalo je neljudsko i nije dostojno čovjeka.

Zato Crkva osuđuje pornografiju, prostituciju i sve što odjeljuje seksualnost od ljubavi. Tome se pribrajaju i umjetna oplodnja i sva sredstva sprečavanja začeća. Tu se ubrajaju i nepristojne i bezobrazne riječi i govor.

Proslavite Boga u svome tijelu! Ovaj poziv vrijedi i sada, u ovoj službi Božjoj. Stajati, sjediti, klečati su tjelesni izričaji naše nutarnje stvarnosti. I zato je dobro pitati se kako i kada molimo tijelom. Ne znači da ćemo se držati ukrućeno, ali pravilno se pokloniti - desnim koljenom do zemlje - pravilan znak križa - označuje naš nutarnji stav, a ne kao da tjeramo muhe s lica.

Proslavite Boga u svojim tijelima. Ako slijedimo ovaj poziv u našem osobnom životu, onda ćemo moći odgovoriti na govorenje da je Crkva protiv tijela: „Već smo čuli, ali Crkva je prijateljica našeg tijela."

2.

On je za nas postao grješnikom

«Kad je Ivan Krstitelj vidio Isusa da k njemu dolazi, reče: Evo Jaganjca Božjeg, koji oduzima grijeh svijeta.» (Iv 1,29)

Nitko od nas ne bi mogao reći kako bi se vladao i ponašao u nekoj konkretnoj situaciji, jer u svakom čovjeku leže nepoznate snage, o kojima ovoga časa nemamo pojma, a kojih se možemo prestrašiti ako ih se jednom probudi i dopusti da one razviju svoju moć. Tko od nas može reći kako bismo se vladali ako nam netko iznenada napravi tešku nepravdu ili nas teško razočara ili ako netko izgubi smisao življenja ili teška noć samoće raširi svoja krila nad njim, ili smrt otrgne iznenada iz naše sredine ljubljenu osobu, ili ako nas zahvati teška bolest, ili ako padne u beznađe iz kojega ne vidi izlaza?

Što s ovim mislim reći, jasno je oslikao Graham Green u svom romanu «Srce svih stvari». Glavna ličnost je Henrik Scobie, upravo pedesetogodišnjak, zamjenik komandanta policije u malom gradiću na obali zapadne Afrike. Njegove ljudske poteškoće su svima nama dobro poznate.

Prijatelji ga žale zbog žene Luise, oni ne mogu shvatiti kako je on nju oženio. Zbog svoje taštine nije voljela nikoga. Tako je, za Luisu, boravak u malom afričkom gradu postao nepodnošljiv. Scobie, čovjek dobroga srca, nije nikada znao reći ne, omogućio joj je višemjesečni boravak u južnoj Africi. Za vrijeme njenog odsustva, on upozna trideset godina mlađu ženu Helen Rolt, koja je usprkos mlađim godinama morala mnogo pretrpjeti. Budući da se Scobie nije tako dugo tako lijepo osjećao među ljudima kao sada, kod Helen se razvila, iz početne sućuti, velika ljubav, koja je njegov dosadašnji život uvodila u sve veće vanjske i nutarnje poteškoće.

Osjetno je primjećivao da upada u sve veće laži, da sve više i više gubi svoj nutarnji mir. Postao je svjestan svoga grijeha pa je molio: »O Bože, ja sam te ostavio, ne ostavi ti mene.» U njemu je rasla, sve više i više, svijest: «Ja nisam svoj ja». Konačno, više nije vidio nikakvog izlaza- nije htio učiniti nesretnom ni Helenu, a ni ženu koja se u međuvremenu vratila. Zaključi svoj život »predati vječnom prokletstvu.» Da bi takvo što moglo nadoći, u svom prijašnjem životu, nije ni u snu mogao pomisliti.

U dubokoj boli, njegova žena potraži razgovor s paterom Rankom - ispovjednikom svoga muža. » On nije bio dobar katolik", izjavi ona svećeniku i rekne da je za njega nepotrebno i bez cilja moliti. Energično uzvrati pater da je to «najgluplja osuda» koja se može izreći. «Molim vas, gđo Scobie, ne umišljajte se da vi - a ni ja - nešto znamo o Božjem milosrđu."

Zbog svega što je doživjela ta žena je bila vrlo iscrpljena. Pa onako umornim glasom zapita: »Zar mislite da za njega još ima nade?» «Kako ste tako nemilosrdno zli prema njemu», upita svećenik. «U meni nema nikakve nemilosrdnosti», odgovori žena. Na to će svećenik: »A zar mislite da se Bog nemilosrdnije srdi od neke žene? Možda izvanredno zvuči ako je neki čovjek učinio toliku nepravdu kao on, ali ako baš hoćete, koliko ga ja poznam, mogu reći da je on ipak Boga ljubio!»

Zato ovdje možemo shvatiti Isusa, koji je ljude dobro poznavao, da ih je učio moliti: »...i ne uvedi nas u napast.» Ovu molitvu bismo, slobodno, mogli i ovako izgovoriti: »...i ne uvedi nas u takve situacije, u kojima bi mogle nepoznate sile našega srca nad nama vladati.»

Život Scobija nam, u najmanju ruku, pokazuje kako je, iza njegove krivnje, bila živa svijest o Istini i Dobroti. I mi vjernici moramo biti sigurni i znati da nam je Bog spreman oprostiti i to ne manje od jedne žene. «Mi bismo mnoge stvari oprostili ako bismo sve stvari dobro poznavali», rekao je jednom Scobie svojoj ženi. Božje oči posjeduju točno gledanje svih stvari. Zato je on milostiviji od svih nas.

Ali time nije, ono najdublje, rečeno. A sakriveno je u naslovu romana. Što je pak «srce svih stvari»? Srce svih stvari nije čovjek u svojim pokušajima i izgubljenostima, u svojoj slabosti i neutemeljenosti, u svojoj osamljenosti i ostavljenostima. Naprotiv, srce svih stvari je Božje milosrđe. Rečeno na drugi način: »usred svih ljudskih tama, grijeha i bezizlaznosti stoji tajna križa na kojemu visi Jaganjac Božji, koji, s grijehom svijeta, oduzima i moje grijehe. (usp.Iv.1,29)

Na križu je Isus Krist, taj Jaganjac Božji, učinjen najvećim razbojnikom, ubojicom, preljubnikom, lopovom, oskrvnjivačem Hrama- bogohuliteljem, kakvog svijet nije vidio- (Martin Luther). Jer on je cijelu ljudsku tragiku i grijeh na sebe uzeo i za nas odnio Bogu da, umjesto nas, bude odgovoran. Zato su tragovi ove ljudske tragike i grijeha na Jaganjcu uočljivi i postali su znak oproštenja i pomirenja s Bogom.

I ondje gdje mi mislimo da se više ništa ne može učiniti, i ovu našu zapuštenost i ostavljenost, sa svom krivnjom, položimo na križ ubijenog Jaganjca, tada će naše srce naći preobrazbu, olakšanje, mir i utjehu. A prije svega, osjećat ćemo se duboko povezanim s ovim Božjim Jaganjcem - jer ono što mi ne možemo više nositi - on je za nas pretrpio.

Zašto ljudi, u teškim trenucima života, traže blizinu Raspetoga? Zato da Propetomu predaju svoju patnju i poteškoće, a dobiju udjela u njegovu uskrsnuću. I još više: Uskrsli je sam u njima posadašnjen kao njihov spasitelj, otkupitelj, izbavitelj. I zato mi kršćani dobro činimo - kad jedan drugoga utvrđujemo u ovoj vjeri.

3.

Svaki susret je šansa

Dnevno susrećemo ljude koje, više ili manje, dobro poznamo. Ima prigoda kada se susreću mnogi prijatelji i znanci, kao na primjer, vjenčanje, plesovi, neke druge proslave. I zato je pastoralni dan vrlo važan, jer ja tu susrećem brojne prijatelje i upoznajem nova lica. Susreti i upoznavanje su svakodnevni doživljaji. I tu leže brojna iznenađenja. Nisam, dosta dugo, vidio kolegu. Promijenio je frizuru, nosi bradu i tako ga nisam prepoznao, na prvi pogled. I tada stoji preda mnom neka osoba: On/ona je. Kao da smo se jučer upoznali, iako je prošlo dosta godina da se nismo vidjeli.

Ne znamo kako je to bilo kod Ivana kad je vidio da Isus dolazi k njemu. Obojica su se, kao dječaci, susretali i neko vrijeme zajedno družili, onako kako je to kod rodbine uobičajeno. Sada su obojica odrasli, imaju svoje životne zadaće. Ivan je postao glas onoga koji viče u pustinji. Propovijeda obraćenje: «Pripremite put Gospodinu!» (Mt 3,3) A Isus je započeo svoje javno djelovanje. Da li je to bio slučaj ili Božje vođenje što je obojicu do sada vodilo? Ipak, reakcija Ivana pokazuje da je odmah prepoznao Isusa.

Evo Jaganjca Božjeg

Ivan je izabrao nekakav neobičan odnos i pozdrav. «Evo Jaganjca Božjeg!» Ivan postaje, ovdje, prorokom za Mesiju. U ovoj izjavi on je naznačio i ulogu i zadaću Isusovu u budućnosti.

Znamo da je Ivan, kao četvrti evanđelist, posljednji napisao svoje evanđelje, i to po doživljaju uskrsnuća. Tu je, po svoj prilici, ušlo prilično mnogo utjecaja od prakršćanskih zajednica. Ipak, mislim da je Ivan Krstitelj upoznao svoga Gospodina kao ono što jest. Isus je janje Božje koje će preuzeti grijehe svijeta. I Evanđelist ne ostavlja ni jedno pitanje, iako ne opisuje, kako je teklo krštenje.

Ivan utemeljuje svoju tvrdnju time da je Isus onaj koji dolazi iza njega, a da je bio prije njega. Da, Isus je onaj koji je bio na početku, kako Evanđelist piše na početku svoga evanđelja.

Vidio sam Duha kako silazi na njega

Ivan, pripravitelj puta, preuzima još jednom svoju ulogu, ali sada postaje, od pripravitelja puta svjedokom, po tome što kaže da je vidio Duha kako silazi nad Isusa i nad njim ostaje. Time je krštenje u ovom susretu izuzeto. Nije važno krštenje da o njemu evanđelist piše, nego ono što se dogodilo. Ovdje se radi o važnijem koraku, objavi da se u Isusu radi o Božjem djelovanju. Na početku javnog Isusovog djelovanja stoji djelovanje Duha Svetoga. Njegovom snagom će nam se objavljivati Radosna vijest njegovog Oca, u njegovo će ime ozdravljati bolesne i mrtve pozivati u život i u njegovo će se ime istjerivati zlodusi.

Isus je izabranik Božji

Isus je u svijet poslani Sin Božji, Mesija, izabranik Božji, čije je djelo povezano s Bogom Ocem i Duhom Svetim. Iz nedjelje u nedjelju ćemo, u malim odlomcima, slušati od svadbe u Kani do muke i smrti i uskrsnuća. U temelju leži susret između Isusa i Ivana Krstitelja. Na početku javnog djelovanja stoji Isusovo krštenje i susret Mesije s onim koji mu je pripravljao put. Ivan je, za mene, čovjek koji je imao duboki pogled za ono bitno. On je vidio dublje u jednom susretu, nego što to vidi drugi čovjek. Nije se zaustavio na vanjskom efektu, nego je «uhvatio» ono što je bilo važnije u tom času. Neki unutranji glas je govorio Ivanu kad je opazio da mu se Isus približava. «On je onaj u kome se ispunja ono što su proroci već unaprijed rekli" (što je rekao Izaija -vidi 1. čitanje.)

Ivan je prepoznao u Isusu više od svoga rođaka. Prepoznao je pravu «osobu» i nije se stidio biti mu svjedokom.

Svaki susret je šansa

S obzirom na Božić i s pogledom na novu Crkvenu godinu, Ivan nam može pomoći da mi, u našim susretima, idemo malo dublje, da ne ostanemo samo na onom vanjskom. Možda, da ja danas osjetim i malo se propitam tko je onaj kojega danas susrećem? Zar to ne leži u svakom susretu kojega prekrijemo samo površnim slikama i mislima? Zar nije svaki čovjek tajna Božja ili, drugačije rečeno, zar po svakom susretu Bog i nama danas ne govori?