Homiletsko razmišljanje o biblijskim tekstovima

Prvo čitanje

Čitanje pripada drugom dijelu Izaijine knjige (40-55). U njemu je sadržano mnoštvo starih spasenjsko proročkih spisa. Naš odlomak opet spada u prvi dio tog drugog dijela (pogl. 40-48). Povijesna pozadina je iskustvo progonstva između dvije rijeke, a time i dovođenje u pitanje Izraelovog vjerskog identiteta.

Prva polovica odlomka (Iz 42,1-4) je jedna od tri pjesme o Sluzi Jahvinu koje se nalaze u Iz 40 - 55. Davatelj imena je jedna vrsta idealnog proroka koji, usprkos bezuspješnog propovijedanja, ne gubi svoje povjerenje u Boga. On tako može postati identifikacijska figura za poniženi narod. Temeljna poruka je da Bog ne napušta svoj narod, nego mu učvršćuje pravdu (r.1).

Drugi dio odlomka (Iz 42,6) je posvećen pokazivanju Jahvine moći. Nastupom perzijskog kralja Kira i završetkom progonstva, Bog je ispunio svoja obećanja dana u Savezu. Tako Izrael, sa svoje strane, može biti „svjetlo narodima (r.6) i naviještati veličanstvena djela Božja.

Za navještaj se može tematizirati pozitivno raspoloženje odlomka. Usprkos svim negativnim iskustvima, Bog ostaje vjeran svome narodu, stoji uz svoju riječ i ne napušta svoje. Izgleda nemoguće ostvariti takvo nešto.

Drugo čitanje

Odlomak je dio opširnijeg pripovijedanja o krštenju poganina Kornelija u Cezareji, a time i početak osnivanja kršćanske zajednice u gradu (Dj 10,23b-48). Kratak odlomak izabran za liturgiju donosi Petrov govor, kojega je održao pred Kornelijem i drugima. U liturgiji se, za čitanje, uzima samo prvi dio toga govora (Dj 10, 34-43).

U ovom odlomku se govori o Božjem spasenju za sve ljude, neovisno o tome da li su oni Židovi ili Grci. U ovom obliku je tekst manje misionarska propovijed, a više poučavanje o događaju Isusa koji, po krštenju, ima svoje prijestolje u njihovu životu. Središnja izjava se nalazi u r.36; Bog je, po Mesiji, poslao spasenje Židovima, ali je on ipak „Gospodin sviju", dakle i Židova i kršćana.

Za navještaj se nudi mogućnost govoriti o Božjoj spasenjskoj volji za sve ljude. Bog je Gospodin sviju, što ima posljedice za odnos prema drugim religijama, otvara perspektive za svakoga od nas i postavlja pitanje što znači ono „biti kršćanin."

Evanđelje (Mt 3,13-17)

Krštenje, kako ga opisuje Matej, potpuno odgovara Markovom pripovijedanju (Mk 1,9-11). Na dva mjesta su uočljive razlike. Jedna je rr 14-sl, razgovor između Krstitelja i Isusa. A kod Božjeg glasa nad Isusom, kod Luke se govori u trećem licu, a kod Marka u 2. licu.

Posebno je važan treći dio odlomka koji ima vrlo veliko značenje. Ne radi se, u prvom dijelu, o opisu nekog postupka, nego je u središtu „objava koja je za kršćanske zajednice povezana s Isusovim krštenjem." Prigodom Isusova krštenja, Bog nešto izjavljuje o osobi Isusa Krista. Nije baš prepoznatljivo trojstveno usmjerenje u pripovijedanju. Slanje Duha kojega inicira Otac i silazak nad Isusa se povezuje i dolazi do izražaja u formuli krštenja (Mt 28,19). Isusovo pristupanje krštenju Matej tumači kao Isusovo podvrgavanje Očevoj volji i solidarnost s narodom.

Za navještaj se nude dva vida. Prvo: pitanje što krštenje znači u mojem vlastitom životu. I drugo: ponovno postavljanje pitanja o vrijednosti Isusove osobe. Tko je za mene Isus?

Misno slavlje

Pozdrav: Isus Krist, Božji ljubljeni Sin, neka bude sa svima vama.

Uvod: Danas, u nedjelju nakon Bogojavljenja, slavimo blagdan Krštenja Gospodinova. Liturgijski gledano, time završava Božićno vrijeme i počimaju nedjelje kroz godinu.

Nakon rođenja u Betlehemu, živio je 30 godina skrovito u Nazaretu. A onda je, s brojnim drugim ljudima, išao k Ivanu na Jordan i tu se krstio. Bog je poslao nad njega svoga Duha i prozvao ga svojim ljubljenim Sinom. Time počima Isusovo javno djelovanje u Izraelu.

I mi smo, možda, pred dugo vremena kršteni, tako smo postali kršćani, postali smo Božji ljubljeni sinovi i kćeri, braća i sestre Isusa Krista. Na početku ove svete mise želimo se prisjetiti našega krsnog dostojanstva i pokajati se što smo često na to zaboravljali.

Molitva vjernika:

Pomolimo se Gospodinu našemu, Isusu Kristu, koga je Ivan u Jordanu krstio:

Vodi krštene različitih kršćanskih Crkava i zajednica k punom jedinstvu u vjeri, molimo te
Daruj svima koji se pripremaju na krštenje živu vjeru, molimo te
Obdari pastire Crkve mudrošću i dobrotom da mogu voditi tvoj narod pravim putem, molimo te
Pogledaj na sve žrtve nasilja i ratova i pošalji im pomoćnike i pomoćnice u njihovoj bijedi, molimo te
I za sve krštene, ovdje prisutne i u našoj župi, daj da shvatimo pravi smisao krštenja, molimo te
Naše pokojne obraduj vječnom slavom, molimo te.

Oče nebeski, ti si Isusa iz Nazareta nazvao svojim ljubljenim sinom, usliši naše molitve, po njemu, našem bratu i Gospodinu, koji s tobom živi u vijeke vjekova.

Propovijed:

a)
Iznova postati kršćanin!

Krštenje - privatna stvar

Već nekoliko godina mnogi svećenici se bore da bi se okrenulo gledanje na krštenje prema zajedničkom događanju župe. Zato mnogi krštavaju jedno ili više djece u uskrsnoj noći, radije nego da se krštenja podjeljuju za vrijeme nedjeljne mise. No, sve to nailazi na vrlo malo odjeka - nažalost, moramo priznati. Za mnoge vjernike, pa i za one koji redovito dolaze na misu, sakrament krštenja ostaje privatna stvar ili, u najbolju ruku, obiteljska stvar.

Za mnoge vjernike je krštenje po sebi razumljiva stvar. Svi mi ovdje smo kršteni kao djeca, svi, sasvim po sebi razumljivo, u obitelji u kojoj su svi članovi isto tako bili kršteni. Rekli bi moderni sociolozi, da to rečem učeno: krštenje spada u određenusocijalizaciju određene sredine.

No, kako u svijetu, tako i u Hrvatskoj pokazuje se da to više nije tako i krštenje, po sebi, više nije razumljivo. I zato je dobro razmisliti o biti kršćanskog tj. katoličkog krštenja.

Posljedica krštenja

Već od prvih kršćanskih vremena krštenje je zauzimalo i zauzima posebno mjesto i vrijednost. Po krštenju smo posvećeni Bogu. Po Kristovoj snazi i znaku kojega činimo dobivamo na duši neizbrisivi pečat trojedinoga Boga. Bog nam, na poseban način, daruje svoga Svetoga Duha i zauvijek smo povezani s Kristom u zajednici ostalih krštenika koja se zove Crkva da, ovdje na zemlji, svi zajedno putujemo slaveći i hvaleći Boga i da tako dođemo do konačnog, vječnog cilja.

Posljedice krštenja su učlanjenje u Crkvu. Po tome krštenje ima jednu odlučujuću, kako to teolozi nazivaju, ekleziološku dimenziju. Recimo to običnim jezikom: krštenje ima posebnu ulogu i širinu crkvenosti. Ono me čini dijelom Crkve, daje mi udjela na toj zajednici koja bi trebala živjeti po Kristovu uzoru. Osim toga, po tom sakramentu imam pristup k riznici ogromnog duhovnog blaga zajednice svetih. A volio bih znati koliko vjernici pa i mi, ovdje prisutni, koliki se svjesno koriste tim blagom ili misle na njega? Bog utiskuje u dušu neizbrisivi pečat, kao znak svoje vjernosti nama, samo je pitanje koliko mi do te Božje vjernosti prema nama držimo?

K tome dolazi i obećanje Duha. Teolozi govore o pneumatološkom vidu krštenja. Reći ću to jednostavnije: to je vid krštenja po kojem ulazimo u posebno područje djelovanja Duha Svetoga, koje nam , u punini, daje u sakramentu krizme. U krštenju se događa ono isto što se dogodilo nad Isusom. Kršteniku se obećava prisutnost Duha, njegova pomoć i zaštita. Pitanje je koliko mi u sve to vjerujemo, koliko nam je do toga stalo i koliko do toga stvarno držimo.

Konkretizacija

Sva ova teološka razmišljanja trebaju završiti u životnoj vjerskoj praksi ako ne želimo da ostanu beskorisna i bez ikakve vrijednosti. Za događanje krštenja je potrebno, u našim župnim zajednicama, stvarati klimu u kojoj svaki pojedini krštenik sebe shvaća i doživljava kao člana cjeline. Vjernici, kao zreli kršćani, bi trebali ozbiljno shvaćati ovaj središnji zahtjev koji proizlazi iz pravilnog shvaćanja krštenja. To nije nikakvo jednostrano kretanje. Svaki pojedini se treba truditi izgrađivati zajednicu i njezino zajedništvo, a zajednica se brinuti da svakom članu omogući puninu sudjelovanja na zajedništvu. Zreli i punoljetni kršćani su, dakle, vjernici koji odgovorno preuzimaju svoj dio potreban za izgradnju zajedništva kroz sudjelovanje u životu župe, ali ne samo župe, nego i biskupije, a time i cijele Crkve. Isplati se često stavljati pred oči značenje i važnost krštenja i njegove posljedice. Amen.

1.

Kristov put - put Crkve!

Put Crkve ne može biti ništa drukčiji od Gospodinova puta. Kamo ide Crkva? Odgovor na to pitanje je, u biti, vrlo lagan, jer postoji samo jedan odgovor: Crkva ide onamo kamo ide Isus. Crkva i ne može ništa drugo, nego slijediti Isusove tragove, jer je Crkva ovisna o Isusu kao, oprostite na usporedbi, vjedro o bunaru. Bez bunara vjedro ne koristi ništa. Može, u najboljem slučaju, biti odloženo negdje u kutu i u njemu se sakupljati smeće. Bez živoga zdenca, Isusa Krista, Crkva može, u najboljem slučaju, služiti za sakupljanje povijesnog otpada. No, to nije ni smisao, ni uloga Crkve.

Smisao i uloga Crkve je povezana sa izvorom žive vode, Isusom Kristom i ljudima nuditi iz toga bunara (izvora), a ne iz kakvog drugog, živu vodu - vodu koja čisti, oživljava i jača.

Dakle, ostaje samo jedno: biti povezan s Kristom.

I ponovimo pitanje: kamo ide Crkva? Kamo vodi put ako Crkva ide Isusovim putem? I tu je odgovor jednostavan, nalazimo ga u blagdanu kojega Crkva pa i mi, danas, slavimo: Krštenje Gospodnje. U ovom događanju nam se objavljuje kakav je put kojim je Isus išao. A time i put kojim mi, kao Crkva, trebamo ići.

Jedno znamo i uvjereni smo: put kojim Isus ide vodi Duh Sveti. Luka to, u svom evanđelju, naročito naglašava. Tako i mi, kao Crkva, trebamo pustiti da nas vodi Duh Sveti. Drugog puta nema.

Svaki drugi put vodi na stranputicu.

Isusov put vodi kroz tri postaje:

- pustinju

- pogansku Galileju

- Jeruzalem

Time su naznačene tri odlučujuće postaje Crkve.

Isus najprije odlazi u pustinju. Tu ga Ivan krštava krštenjem pokore, sluša propovijedi o pokori. Tu Duh Sveti potvrđuje njegovo sinovstvo i njegovo poslanje. Onda počima 40 dnevni post. Tako se priprema za svoje javno djelovanje, iako je već 30 godina živio u tajnosti i nije otkrivao svoje poslanje, ni svoje sinovstvo.

Prije nego Crkva pođe k ljudima naviještati vjeru, dijeliti sakramente, s vjernicima slaviti euharistiju ili bilo što drugo činiti u „ime Gospodnje", mora duhovno poći u „pustinju" i činiti pokoru. Odgovorni u Crkvi, pa bili to svećenici, vjeroučitelji, bilo tko tko u Crkvi vrši neku javnu službu da bi mogli plodno, djelotvorno i osvjedočeno raditi, trebaju sami potražiti, u tišini, živo zajedništvo sa živim Bogom. Sve riječi, svi znakovi će biti bez snage, suhi, bezlični ako ih, uvijek iznova, ne podržava živi primjer onih koji su na to pozvani.

I Crkva mora, s vremena na vrijeme, osjetiti da i ona ide kroz pustinju, da je na putu kroz klance, da ide bez zemaljske sigurnosti, s ničim drugim u torbi, osim Isusovog obećanja: „Evo, ja sam s vama, u sve dane, do svršetka svijeta..." (Mt 28, 20)

Pustinja je mjesto gdje Duh vodi Isusa (Lk. 4,1) i Crkvu

Potom, Isus počinje svoje djelovanje u Galileji. Tu je odrastao, tu je njegova domovina. A što je bila i kakva je bila ta Galileja? Zemlja u kojoj nisu bili samo pobožni, nego i nepobožni, grješni, čak i pogani. Ljudi različitog mišljenja i ponašanja. Nije bilo nekog posebnog okruženja. Tako, za Isusa, Galileja nije bila nikakvo ugodno poslanje, nikakav šećer ili bonbon. I ništa čudno da su ga ljudi, nakon prvotnog oduševljenja, počeli odbijati i odbacivati (Lk 4, 16-30). On im smeta - žele ga odbaciti.

I Crkva mora danas tražiti put kroz bezbožnu Galileju, mora ići u tu pogansku Galileju (Mt 4,15). Ići u pogansku Galileju je zadaća Crkve. Bezbožna Galileja su danas veliki zapadni gradovi kao Frankfurt na Meini gdje je 1995.g. bilo kršteno samo 7% rođene djece.

Bezbožnu Galileju nalazimo danas u našim školama i sudnicama gdje se odbacuje križ - znak vjere i naše kulture.

Bezbožna Galileja se nalazi u našim župama gdje se više ne moli i gdje televizija zauzima mjesto bogoslužja, molitve i razgovora.

Isus se nije stidio i plašio ići u tu pogansku Galileju. Ići u pogansku Galileju je i danas zadaća Crkve.

Poput Isusa i Crkva danas nalazi bolesne (Lk, 4,40), možda više bolesne na duši, nego na tijelu, sakate zbog težine životnoga križa (usp Lk 5, 17 - 26). Kao Isus kod nadstojnika u Kafarnaumu, tako i Crkva nalazi vjeru i povjerenje ondje gdje to ne bi nitko očekivao. I kao što je Isus nekad ljude pozivao koji su ga nasljedovali - trebalo bi i danas biti ljudi, u Crkvi, koji će ostaviti mreže i nasljedovati Isusa slijedeći njegov poziv.

I konačno, Isus ide u Jeruzalem: da, tu on želi dovršiti svoje djelo i učiniti kuću Očevu kućom molitve (usp Lk 23,43). On zna da njegova smrt nije završetak, nego prolaz k uskrsnuću (usp. Lk 23,43). Zato je Jeruzalem mjesto gdje on, s učenicima, slavi posljednju večeru, oporuku ljubavi, gdje će kraljevstvo Božje naći svoje ispunjenje. (Lk 22, 16-18).

Crkva neće ostati vjerna poslanju ako ne ostaje uz Isusa da bi s njim umrla i uskrsla.
„Tko ovo dijete želi radosno primiti i poljubiti"
najprije s njim mora trpjeti i muku podnijeti
i s njim umrijeti i duhovno uskrsnuti
i postići vječni život, kako se to i na njemu ostvarilo.!"

1. Čista voda

Voda je element trećeg tisućljeća. Ovaj dojam je mogla ostaviti svjetska izložba u Hannoveru na kraju drugog tisućljeća. Skoro nije bilo zemlje koja nije svoj paviljon, na ovaj ili onaj način, označila vodom. Mirni ribnjaci, potoci, šumeći vodopadi kao zavjese. K tome bezbrojne slike i monitori, koji su neprestano pokazivali isto: vodu.

Svaki posjetitelj je imao neposrednu asocijaciju o temi. Predstavke o vodi kretale su se oko dva pola: osvježenje i čistoća. Pa i onima kojima je misao na osvježenje pala na čašu «hladnog piva» - i ovdje je osnovna tvar: dobra voda. Prije svega, čišćenje nas svjesno i podsvjesno podsjeća na vodu, a da pri tome, mali broj misli o tome kako je teško, samo po sebi, doći do čiste vode. Mi spadamo u manjinu ljudi na svijetu koji ne sanjaju o čistoj vodi, nego je sastavni dio naše svagdašnjice.

U redovitim temama ovog semestra pod geslom «globalizacija» govori se o vodi. U predavanjima i diskusijama vidjet ćemo kako je, u mnogim predjelima zemlje, zakopano «plavo zlato» i zašto je voda postala odlučujućim resursom (izvorom) za budućnost.

Najprije, kroz prljavštinu voda gubi svoju čistoću, ali još više gubi svoju čistoću kroz komercijalizaciju. Sve češće ne odlučuju općine i države o vodi, nego se to područje sve više predaje u ruke svjetskim koncernima.

Voda je davno izgubila svoju nevinost i postala je objekt spekulacija. Čista voda postaje, vrlo brzo, prljava trgovina.

2. Čišćenje od - čišćenje za

«Ja vas krstim vodom», govorio je Ivan Krstitelj onima koji su ga pitali da li je on Mesija. On krsti ljude za čišćenje od njihovih grijeha. Zbog toga bi se postavio uz ljude u Jordan i polijevao ih vodom. Voda je trebala oduzeti njihovu gorčinu. Jordanska voda je mjesto gdje se čisti prošlost. To nas podsjeća na viziju proroka Ezekijela: »Jer ta voda tu dolazi, potoci će postati zdravi, gdje ta voda dođe, sve će ostati na životu.» (Ez 47,9)

Ivan gleda u dubinu duše. Vidi upletenost duše u nepravdu. On ima proročki poziv da pozove ljude da se obrate iz svoje samopravednosti, iskorištavanja i ponižavanja. Njegova propovijed je upravo upućena moćnicima i samopravednicima.

Ivanovo krštenje čisti od onoga što se dogodilo. Ivanovo krštenje je nešto poput nadvladavanja prošlosti, a to nije baš malo.

No, Ivan naviješta da će «doći netko». Onaj koji dolazi je Isus, Krist. Za kršćane je Isus onaj koji dolazi. Njegov dolazak kod Ivana, njegov cijeli božićni dolazak u povijesti, je samo početak velikog dolaska kojim će Bog dovršiti čitavo stvorenje. Kršćani zato nisu samo kršteni u imenu Isusa iz Nazareta, nego Isusa Krista čiju smrt naviještamo, čije uskrsnuće slavimo, jer vjerujemo da će on doći u slavi.

Tako Ivanovo krštenje nije samo čišćenje od nepravde. Ono je i pripravljanje za novo.

3. Duh i oganj

Ivan naviješta Krista: »Dolazi netko, tko je jači od mene...on će vas krstiti ognjem i Duhom Svetim.» Ivan je znao da je njegovo krštenje samo priprava. Bez priprave u smislu Ivana Krstitelja, ono što ima doći nije moguće. Polijevanje čistom vodom je samo prvi korak.

Isus je za Ivana Mesija koji ima doći, Krist koji će krstiti ognjem i Duhom Svetim. Duh će dati lice novome što nastaje. Duh Sveti će učiniti ljude svjedocima novog zajedništva u koje ih Bog poziva. Luka, evanđelist, će kasnije naznačiti kako taj Duh dolazi nad učenike na Duhove. Duh dolazi u obliku plamenih jezika da Crkva koju on želi podignuti, ne bude nikakva ukrućena institucija, niti skupina rashlađenih molitelja.

Zato nam je krštenje neophodno potrebno. Za svakog od nas, za Crkvu kao zajednicu, voda se mora ponovno pokrenuti. U gorkim vodama ovoga svijeta može nas očuvati samo čista voda. U beznađe mora ući Duh snagom ognja. U tome je i naš poziv kao krštenih.

3.

1. Riziko faktor ljubav

Prije nekog vremena objavljena je studija o istraživanju da li je kampanja o zaštiti od SIDE donijela nekog rezultata i bila uspješna. Da li se ljudi pridržavaju pravila «zdravog seksa» ili ne, ako ne - zašto ne? O rezultatima se isplati razmišljati. Studija je pokazala da se ljudi u rizičnim situacijama «vrlo svjesno i odgovorno ponašaju» ako su s nekim partnerom radi brzog zadovoljstva, ili se koriste uslugama najstarijeg zanata.

Kao rizik se umjesto toga pokazalo nešto sasvim drugo. Ako ljudi, nakon nekoliko pokušaja, griješe u vezi i po prvi put idu u krevet s nekim partnerom, ne paze ni na kakvu zaštitu od side usprkos svih razjašnjenja. To nema veze ni sa kakvim licemjerstvom, ni stidljivošću, jer se kondom može kupiti u svakoj većoj trgovini, kao papirnate maramice. Na rubu kreveta jedne nove veze kondomi su tabu, jer bi se time srušila iluzija da će ovaj put veza trajati, ovaj put je to prava ljubav. Zvuči apsurdno: u ovoj situaciji ljudi se odriču gumene zaštite pred sidom, jer misle da sad mogu biti vjerni, pravo katolički vjerni.

Aids ispitivanje ovaj fenomen naziva «Riziko faktor ljubavi». Gdje su ljudi zaljubljeni, tu iskopčaju razum, svjesno će ignorirati sve rizike.

Riziko faktor ljubav dolazi ondje gdje čežnja za jednom novom, trajnom vezom nadmašuje razum. Sva iskustva, na žalost, pokazuju da će se i ova veza pretvoriti samo u kratki životni odsječak.

Čovjek se ne može ničim osigurati protiv promašaja u vezama, pa ni pripadnošću Crkvi. Iskustvo nas uči da ljudi koji pokušavaju živjeti svoju vjeru, također, promašuju u svojim vezama i odnosima.

Ipak ljudi prihvaćaju ovaj rizik ljubavi, isključuju razum, zaljubljuju se i nadaju se punini čežnje.

«Svaka požuda želi vječnost, želi dubinu, želi vječnu dubinu.»

2. Bog koji voli rizik

«Ja Gospodin, pozvah te u pravdi, uzeh te za ruku», govori Bog u čitanju iz proroka Izaije svome narodu, svom sluzi Božjem. «Stvorio sam te i sklopio savez sa svojim narodom da budu svjetlo narodima.» U Evanđelju se ovo obećanje ostvarilo u Isusu Kristu. Kad se Isus izmiješao s mnoštvom ljudi, kad se krstio kao netko iz naroda, otvorilo se nebo, vidljivo se ukazao Duh, sišao na njega i začuo se glas: „Ti si moj ljubljeni sin!"

Veza koja je za nas tako usko povezana s rizicima, u nju Bog tako jednostavno ulazi. Ulazi u savez sa svojim narodom. On u taj rizik ulazi u čovjeku Isusu Kristu, u kojemu je On sam vidljiv i prisutan. Od tada ulazi u rizik po krštenju svakog čovjeka, svakog čovječjeg djeteta koje je stavljeno pod ime Oca i Sina i Duha Svetoga.

Bog ulazi u taj savez na bolan način, zato jer nam je teško s vjernošću. To nije neki apstraktni savez kojega je lako održavati, već je to stvarni savez, sa svakim čovjekom, prepušten divljim vjetrovima svakodnevnog, konkretnog života.

Bog ulazi u veliki rizik, rizik svoje ljubavi, rizik koji je tako velik kao i njegova ljubav. Riziko faktor ljubavi kojim će on, s nama ljudima, inficirati zemaljsko osoblje, kako se to lijepo kaže.

3. Ivanovo krštenje

Ivan Krstitelj je htio Isusa odvratiti. Njegovo krštenje je promatrao kao obraćenje od grijeha, kao čin obraćenja. Činilo mu se da je Isus ovdje na pogrešnom mjestu.

Isus uzima to krštenje na sebe kao znak krivnje ljudi, koju on uzima na sebe. Ovaj znak će postati stvarnost na križu. Time Bog čini mnogo više, nego ući u rizik ljubavi s nama. On ugrađuje u svoju ljubav te ljudske promašaje, sam nosi ono što mi ne možemo nositi.

U ovom krštenju u Jordanu je počeo savez ljubavi, kojega Bog sklapa sa svakim čovjekom koji se, po krštenju, ugrađuje u njegovo tijelo.

Rizik ovog saveza Bog potpuno uzima na sebe. A za nas je to samo poziv na ljubav i vjernost tom savezu. Amen

4.

Pravdu koju Bog zahtijeva posve ispuniti

Zašto se Isus morao krstiti?

Jedno vrlo često pitanje: zašto se Isus morao krstiti, dozvoliti na sebi izvršiti jedan ritual obraćenja? Da li je to bilo nužno? Ili je to učinio iz solidarnosti s grješnicima? Vi si postavljate ovo pitanje. Današnje evanđelje daje na to razmatranje vrijedan odgovor. Također i Ivan Krstitelj koji je navijestio Isusa kao većega, treba izvršiti na Isusu ritual obraćenja, te se nećka to izvršiti dok nije razumio Isusov prigovor.

Pravednost u smislu propovijedi na gori

«Pusti samo! Jer samo tako možemo ispuniti pravednost koju zahtijeva Bog». Ovim odgovorom dobiva izvještaj o događaju krštenja Isusovog, jednu duboku teološku dimenziju, jer je već ovdje započela ključna tema propovijedi na gori. Cijela propovijed na gori bit će opečećena ovom temom o višoj pravednosti. Isus i Krstitelj postat će uzorom ove velike pravednosti za sve krštenike.

Što se krije iza ovog pojma pravednosti koja treba nadići pravednost pismoznananca i farizeja?

Naše pozvanje

Ovdje se radi, kako ja razumijem, o cijelosti, o cjelokupnoj volji Božjoj i o odgovoru na ponuđenu ljubav Oca, koji nam pokljanja svoga Sina te njega, zbog nas, predaje u smrt. Rečeno drugim riječima: radi se o biti našega poziva kao kršćana, o našoj spremnosti tražiti i vršiti volju nebeskoga Oca, pod svim uvjetima, uključujući ljubav prema neprijatelju i spremnost za druge položiti svoj život.

«Ovo je moj ljubljeni sin...»

Uranjanje u Jordan bilo je za Isusa, u određenoj mjeri, predznak smrti, jedan znak što sve na njega dolazi. Također i on se mora hrvati do svoje smrti na križu, sve do onoga «Ne moja, već neka bude tvoja volja.»

Isus je, svojim krštenjem na Jordanu, priznao volju Boga. I Otac proglašava svoga sina Isusa Kristom, Mesijom.

Razmatranje o našem krštenju (i praksi krštenja)

Krštenjem započinje naše kršćanstvo. Mi smo pozvani da rastemo u tome što je Isus htio, naime u onoj većoj pravednosti.

Ali kako izgleda s našom svijesti krštenja?

Pisma Novoga zavjeta opisuju krštenike kao «prosvijetljene» (Heb 10,32). Krštenje vodom i Duhom Svetim stvara ovo novo rođenje.

Onaj tko nije rođen iz vode i Duha, ne može ući u Kraljevstvo Božje (Iv 3,5) Osjećamo li se mi kao prosvijetljenima? Kako mora, prema tome, izgledati naša svakidašnjica?

Ne moramo li mi pokušati ostvariti onu veću pravednost cijelom dušom i svim snagama? Ne bi li (tada) svijet drugačije izgledao, kada bi većina od nas zaista živjela svoje pozvanje kao krštenici? Kada bismo zaista (tako) djelovali, onda bi se to i primijetilo.

Naša se djeca krštavaju kao novorođenčad, te su svjedočenja na van, o unutrašnjim obraćenjima jednog krštenika, vrlo rijetka. Da li ste vi, kao krsni kumovi, svjesni svoje velike odgovornosti?

«Nebo se otvara iznad svih», glasi tekst jedne pjesme.

Pridonesimo mi svi tome da se nebo zaista otvori iznad svih. Amen.

S. Judith Putz prevela Katica Kiš, preuzeto iz Predigtforum der Redemptoristen

5.

Upoznati i prihvatiti vlastiti poziv
Razumjeti «znakove vremena»

Prije kratkog vremena pitao me jedan mladić: „Kako mogu upoznati na što me je Bog pozvao?" Kod poziva mnogi misle na nekakav neobičan znak na nebu, kojega većina ljudi uzalud, u životu, traži. Događaji, kao što se pripovijeda o apostolu Pavlu ili nekom drugom proroku, ostaju samo iznimke. Pokušao sam mladiću razjasniti da nam Bog, u većini slučajeva, govori kroz događaje svakodnevnice. I, u većini slučajeva, vrijedi Isusova opomena. U svim mogućim malim događajima možemo gledati znakove Božje koje nam on daje kao «znakove vremena», ali ih mi ne razumijemo. Ako na istoku dolaze oblaci, svatko zna što to znači. Ali govor Božji ne razumijemo.

Osobno vjerujem da nam Bog, na najjednostavniji i osoban način, pokazuje što želi od nas. Sposobnosti, sklonosti, ali i odbijanja mogu biti prigoda da uđemo u razgovor s Bogom i upitamo se: što mi Bog time želi reći, isplati li se o tome razmišljati, što bi mogao biti razlog ako nekoga neko zvanje nutarnje ne ispunja. Odgovori nisu, u većini slučajeva, jedinstveni: možda vlastita neprikladnost, ili možda Bog hoće nekoga odvesti na drugu zadaću. Kod mnogih svetaca, spomenut ću ovdje Alfonsa Liguorija i Klemens Maria Hofbauera, možemo opaziti kako su dugo, dugo tražili Boga.

Pronaći životnu zadaću

Životna se zadaća može otkriti kroz prihvaćanje brojnih zahtjeva. Na početku brojnih redovničkih zajednica stoji, mnogo puta, grupa ljudi koji su dopustili da im govori bijeda ljudi i tražili su putove kako im izići u susret.

U knjizi o klericima, naglašava Eugen Drewermann, da upravo velike duševne rane, kao npr. doživljaj vlastite ranjivosti, može postati zahtjev, izazov da se otkrije životna zadaća. Gdje se to događa u vjeri, možemo govoriti o pozivu i vodstvu Božjem.

Ovo će postati zvanje u religioznom smislu ako se ti doživljaji promatraju u vjeri, ako ove zahtjeve čovjek prihvaća i shvaća kao Božje vodstvo.

Prihvatiti poziv

U evanđelju danas slušamo o krštenju Isusovu. Ivan se susteže, u početku, Isusa krstiti kao sve druge. Teološki gledano, to nema nikakvog smisla da se Isus podlaže vodi krštenja za oproštenje grijeha. Ali gledano u punini krštenja, onda se ovo krštenje proširuje: duh Božji vidljivo dolazi na Isusa i uzima ga u svoj posjed. Glas s neba govori: „Ovo je moj ljubljeni sin, u kome mi sva milina." Za Isusa krštenje postaje prihvaćanje njegovog poziva.

Čudim se, ponekad, kako su se mnogi ljudi, koji su mnogo više u životu tražili, zaustavljali na Ivanu Krstitelju. Neki su se kasnije pridružili kao Isusovi učenici. U duhovskom događaju će i na njih doći Duh Sveti i oni će tada prihvatiti svoj poziv.

Austrijska Biskupska konferencija je 2002. proglasila godinom zvanja i poziva katolike da razmisle o svom pozivu. Mislim da će i nama činiti dobro ako se ne zaustavimo na pitanju kako dobiti više svećenika, koji bi preuzeli uobičajene svećeničke dužnosti.

Krštenje je početak poziva da budemo djeca Božja i prihvaćanje ovog poziva od strane ljudi. Svakom kršteniku Bog obećava da će biti njegov/a ljubljeni/a sin/kći. U času krštenja velikoj većini ljudi, u našim okolnostima, još nije jasno kakve ih životne zadaće čekaju. I upravo zato nam traženje smisla i životnog zahtjeva treba posebno biti na srcu. Blagdan krštenja Isusova, svako slavljenje krštenja ili obnova krsnog saveza bi nas trebala na to poticati.

6.

Bog te ljubi

«Pošto Isus bijaše kršten i izašao iz vode, otvori se nebo, a on vidje Duha Božjega gdje, poput golubice, silazi nad njega. I začu se glas s neba: Ovo je moj ljubljeni sin, u kome mi sva milina.» (Mt 3,16-17)

Opazio sam, jednom, natpis na zidu «Je t' aime»- ich liebe dich» - volim te. U toj izjavi ljubavi su iznesene dvije riječi koje pokazuju tko koga tu ljubi. I zato sam se malo zamislio nad onim što je u meni, raštrkano, ležalo.

Pomislio sam na onu staricu koja mi reče: «Mene ne treba nitko, nikome ne značim ništa, nitko se za mene ne interesira, zasigurno sam suvišna na ovome svijetu. Što mene zanima, ne zanima druge, ama baš ništa.» I tada se prisjetih riječi C.G, Junga koji je pisao: „Osamljenost se ne sastoji u tome da čovjek nema ljude oko sebe, nego u tome što čovjek nema nikoga s kime bi podijelio ono što mu se čini vrlo važnim.» Drugim riječima: možeš stajati u nekom redu sa stotinama ljudi, ali opet biti usamljen.

« Je t' aime- ich liebe dich- volim te.» Kad sam vidio te riječi, sjetio sam se onog mladog čovjeka koji je pisao svojoj prijateljici: «Ne znam koliku ti hvalu dugujem. Kada sam te upoznao, počeo sam sebe bolje upoznavati. Do tada sam bio usamljen. Živio sam, do tada, kao u snu. Otkad si ti ušla u moj život, dobio sam nutarnje svjetlo."

«Je t' aime-ich liebe dich- volim te." Svaki čovjek se rađa s pračežnjom za ljubavlju, kojoj nikada ne može uzmaknuti. Zato u svim riječima koje su nam upućene, u biti, uvijek tražimo samo onu jednu. Ako smo je našli, tada naš život bukti. U nama će se probuditi nove nade, nove čežnje.

No, znamo iz iskustva da u našoj duši postoje dubine, koje ne može ispuniti, niti premostiti ni bezgranično nesebična ljubav. Grčki filozof Heraklit je formulirao: «Duša ima granice koje ne smiješ pokušati prekoračiti, jer ona ima duboke ponore. Tako smo time rekli: i najljubljeniji čovjek je, u svojoj dubini duše, sam i osamljen.» S ovom tvrdnjom da je čovjek u biti sam slaže se i ono što je pjesnik Hermann Hesse, u svojoj pjesmi, rekao:

«I preko zemlje vode putovi mnogi,
svi oni imaju jedan te isti cilj.
Možeš jahati i voziti se
u dvoje, u troje,
ali zadnji korak
moraš učiniti sam.
I zato ne vrijedi
ni znati, ni htjeti,
jer sve što činim,
moram činiti sam.

Što nam žele reći ovi tekstovi? Možda bi se moglo i ovako reći: koliko god naša ljubav bila duboka, ona ipak ne može doseći one zadnje granice koje ima ljudska duša. Kad ovo znamo o konačnom biti sam, onda nas ovo znanje može očuvati od razočaranja i krivih očekivanja.

Ovdje sada gledamo one neizmjerne dubine duše u koje je Bog, jednoč, izgovorio, na nepovratan način, svoju riječ: «Je t' aime- ich liebe dich - ja te volim». To isto možemo reći biblijskim jezikom: »Ti si moje dijete koje mi se sviđa» (usp.Mt.3,17) Ovo očitovanje ljubavi bi, za nas, trebala biti prva rečenica, glavna rečenica. Bez ove rečenice sva naša vjera bila bi samo uzaludno samoodricanje. Ona zahvaća naše dubine da ih rasvijetli i ozdravi.

Netko bi mogao reći: ipak ta riječ, kod evanđeliste Mateja, glasi drugačije: „Ovo je moj ljubljeni sin koji mi je omilio» (Mt3,17) Tako se može reći da se ova rečenica odnosi samo na Isusa. Tako je u stvari.

Ali tko bi želio malo produbiti ovu scenu o Isusovu krštenju i malo bolje čitati ovo kod Marka i Luke, taj će se začuditi da obje izjave o ljubljenom sinu vrijede za Isusa (Mk 1,11; Lk 3,22). Nasuprot Marku i Luki, Matej se okreće narodnim masama (to će reći kršćanskim zajednicama) i pokazuje im tko je, u Isusu, među njima prisutan - a to je od Boga ljubljeni i poslani sin.

I sada se postavlja pitanje: tko nam daje da mi ovu rečenicu primjenjujemo na nas? To je tajna našega krštenja, jer se iznad svakog krštenja otvorilo nebo i kod svakog krštenja Bog govori svakom čovjeku: «Ti si moj ljubljeni sin, u tebi sam se nasladio, pa i ako si star i sijede kose imaš, pa i ako se baš ne brineš za mene i mnoge pogreške činiš i još ćeš činiti, pa i ako misliš da nisi vrijedan biti ljubljen pa i samog sebe ne ljubiš» (Hans Höntges). To je temelj naše vjere, jer je vodom krštenja ušla u nas Ljubav Božja. Još više, mi smo uronjeni u samu Ljubav Božju, poput Isusa i novokrštenik.

Ta Božja ljubav podiže naš - biti sam. Ona nas ispunja mirom i osposobljava nas za puninu ljubavi koja ne dolazi od nas, nego od Boga i na njega upućuje.

Želio bih, na kraju sve ono što sam do sada govorio, potvrditi ispovjeđu (priznanjem) jednog mlađeg čovjeka: „U mojim mladim danima nisam vjerovao ni u što, jer nigdje nisam nalazio smisla, nisam više želio živjeti. Tada sretoh svećenika. Nešto me na njemu privlačilo. Njegova ljudska ljubav je bila takvih dimenzija da je mogao, sve njemu povjerene ljude, nositi u radosti i patnji. Takvog nečeg nisam, do sada, u životu susreo. Doma su me ljubili, ali to mi se činilo normalnim. Ali takvu ljubav nisam bio otkrio. A jer tada nisam znao otkuda ta ljubav dolazi, držao sam toga čovjeka vrlo jedinstvenim, ali dostojnim ljubavi. I tek kada sam nekoliko godina kasnije otkrio Evanđelje, spoznao sam da ta ljubav ne proizlazi iz njega samoga."