Bogatstvo «običnih» darova

Želim stalno naglašavati da karizme ne moraju biti nikakve izvanredne i zahtjevne sposobnosti, nego dapače treba ono normalno i uobičajeno paziti i poštovati.

Pod «normalnim sposobnostima» shvaćam npr. sposobnost tješiti, slušati, dar pripovijedati ili čitati drugima (maloj djeci je ovaj dar vrlo koristan) pjevati, svirati, hrabriti, peći kolače, kuhati, nešto popravljati, pronalaziti pogreške, moći živjeti s konfliktima ili ih rješavati, imati humora i dopustiti da djeluje, biti opušten, strpljiv, velikodušan, pokazati se dosljednim. Naša vlastita životna povijest nas uči kako razviti osjećaj za posebne životne okolnosti. Postoje ljudi koji mogu dobro prići rastavljenima, jer su sami rastavu dobro prihvatili. Skoro sve naše vlastitosti, sposobnosti, ponašanja mogu biti blagoslov ako se postave na pravo mjesto i u pravo vrijeme. Mnoge od ovih sposobnosti ne mogu doći do izražaja u životu župne zajednice. To i ne treba biti – jer nije svatko za organizirani život u župi, a niti se svatko na to osjeća pozvanim. Važno je samo da se, na bilo koji način i bilo gdje, ove sposobnosti razviju, prihvaćaju i budu priznate.
Margaritha Paulus- Lehner:»Pozvan sam po imenu»

Dopusti da budem blagoslov

Gospodine,
daj da budem blagoslov
za ljude oko mene.
Nauči me
da ih gledam tvojim očima.
Daj da svaki pozdrav, svaki pogled, svaki čin budu znak tvoje ljubavi.
Daj da tvoja ljubav prožima moj život.
Onda mogu darovati, u mojim susretima,
potreban prostor, obranu i podršku,
jer ti si onaj koji mi daje prostor za život.
Ti si onaj
koji mi daruješ zaštitu
u svim životnim situacijama.
Ti si onaj koji me držiš i onda kad sve izgleda beznadno.
Volim život.
Ti mi daruješ blizinu, vrijeme i odnose.
Jer si mi ti blizu,
mogu blizinu dopustiti.
Jer mi ti daruješ vrijeme, mogu i ja drugima dati od moga vremena.
Jer si ti izgradio odnos prema meni,
postajem i ja sposoban za odnose.
Volim svoju jedinstvenost.
I želim uvijek biti sve više,
onakav kakvim me ti zamišljaš.
Jer me gledaš pogledom ljubavi,
imam ugled.
Jer sam za tebe dragocjen,
ne trebam se ništa plašiti.
U susretima i potrebnim ograničenjima
uvijek otkrivam, sve više, vlastitu vrijednost.
Postavio si me u ovaj svijet.
Imam zadaće koje moram ostvariti.
Dopusti mi da ljubav iz koje živim, ljubeći, drugima darujem.
Amen.
Marija Wachtler

Gdje je Bog?

Gdje je Bog koji spašava iz smrtne opasnosti,
iz straha i pogibelji?
Gdje je Bog koji me gleda,
koji me diže po
riječi razumijevanja,
gestom ljubavi?
Gdje si ti, sine Božji,
Emanuele, kneže mira i jaki Bože,
savjetniče? Mesijo!
Jesi li ti stvarno
onaj koga moram čekati?
Jesi li to ti ili moram nekoga drugoga čekati?
Trebam li sam postaviti kralja u nutrini moje duše?
Kralja, koji nadilazi mene samoga,
koji ne jaši na magarcu nego, na visokom konju,
koji nije okrunjen trnjem,
nego idealno ukrašenom krunom?
Čije prijestolje nije križ, nego svjetleći ja?
Ti Kriste Kralju,
moj kralju, zar nemam vlast reći: odlazi od mene, ne poznam te?
Znam, da ćeš otići, slomljena srca, okrvavljenih osjećaja,
svezane nježnosti.
Ti plačeš, jer si
uzalud došao
da me tražiš
mene, koga tvoja duša ljubi i koji sam u tvojim očima skup i dragocjen.
Sve si dao za mene, čak i svoj život, a ja se usuđujem reći: «odlazi od mene, ne poznam te«
Ipak, predosjećam
ako sve u meni propada
otiđi od mene ako je sve u meni kruto i studeno,
zalutalo i slomljeno,
zamršeno u grijehu i izdaji, ti ćeš ipak mene čekati na cestama moga života
da mi u jednom trenutku iznova kažeš:
«Ljubim te,
onakvog kakav jesi.
I uvijek ću te tražiti
i uvijek nalaziti» .
Marija- M. Robben: Kad umrem, pasti ću duboko u tvoju ljubav

Ja sam tu
Kćerkica mi je ležala u naručju: davao sam joj flašicu. Nakon par gutljaja ona je prestala piti i promatrala me. Trajalo je neko vrijeme dok sam to opazio, jer sam u mislima bio kod događaja dana i to neugodnog dana.
Uzaludni su bili svi pokušaji da nagovorim kćerkicu da dalje pije. Želio sam nastaviti s razmišljanjem, no nije išlo nikako s flašom. Kćerkica je opazila moj nemiran i zabrinut pogled i počela je tako žestoko i bolno plakati. Morao sam ustati i s njom u naručju šetati amo tamo i činiti sve što otac treba učiniti.
I kad se konačno umirila, pokušao sam ponovo s flašom. No, tada sam sjeo kao da nema ništa važnijeg na svijetu nego kćerkici dati flašu. I ona ju je, sva zadovoljna, ispila do kraja. A njene oči su, pri tome, gledale na mene malo se pitajući: Hoće li otac sada ostati tu ili je već negdje drugdje?
Ja sam onaj koji jesam, rekao je Bog Mojsiju za sebe. Što to znači, naučio sam te večeri.

Uz nedjeljna čitanja

Osmisleno življenje

Jednoga dana, u ranom srednjem vijeku, neki čovjek ide prašnjavim stazama svojim putem. Kao i uvijek, susretao je ljude, kao i uvijek zastajao bi, promatrao ljude, pitao ih što rade i za koga to rade, jer već neko vrijeme nije znao ni za kakvu odluku, niti je znao što bi radio i za koga bi radio. Umoran od razmišljanja kretao je naprijed da bi čuo od drugih ljudi što ih pokreće. Na ovaj način je želio, iz tuđeg iskustva, doznati što je izgubio. Tada sretne čovjeka koji je na rubu puta, potpuno sagnut, udarao jednu stijenu.

Putnik je zastao i dugo vremena promatrao čovjeka. No, jer nije shvatio njegov posao, upita ga: «Prijatelju, dugo te promatram kako sagnut udaraš po ovom kamenu. Meni samome nedostaje razuma. Prijatelju, možeš li jednom čovjeku rastumačiti i otkriti što činiš?» Taj, ne podižući pogled u stranca i dalje sagnut, udarajući po kamenu, jedva razumljivo, reče: «Vidiš sve, tučem kamen.»
Putnik je zamišljeno krenuo dalje. Mislio je: kakav je to život, cijelo vrijeme udarati kamenje? No, jer je njegova pomutnja postajala veća, mislio je da će i njegova sreća biti veća kad je ugledao nekog čovjeka gdje sjedi, koji je pažljivo udarao po stijeni, kao i onaj prije. I njega šetač upita: «Prijatelju, zašto udaraš po stijeni? Čovjek, malo zaplašen pitanjem, malo zastajkujući, odgovori: «Zar ne vidiš, prijatelju, pravim kutni kamen.»
Zapanjen svojim neznanjem pođe čovjek dalje. Sumnja je u njemu rasla, jer nije mogao shvatiti ono što je gledao. Zar je sva životna sreća u tome da udara kamenje ili pravi ugaono kamenje? U previranjima svoga srca skoro je previdio čovjeka mimo kojega je prolazio. I taj je sjedio na prašnjavom rubu puta i udarao po kamenju, kao i prva dva. Putnik stane, čudeći se i ispitivao je što ovaj čovjek radi. Nakon što se uvjerio da i ovaj čini isto i da tuče kamen, pođe polagano k njemu i uputi mu riječi koje nije mogao zadržati: «Prijatelju, reci mi što to radiš? Tučeš li samo kamenje ili praviš li ugaono kamenje?« «Ne, stranče«, odgovori čovjek i obriše znoj s lica: „Zar ne vidiš, ja gradim katedralu!"
Alfried Längle: Osmisleno živjeti

Živjeti ne znači biti savršen, sve moći
Živjeti znači: učiniti nešto od svega
Život bez problema nije život nego puka izmišljotina.
Život snažni stvarni i pulsirajući
pokušava od svega nešto učiniti,
iz problema
iz nedovršenog, iz nemogućeg i pogreške, grijeha.
Ova čežnja za rajem zemaljskim, za mirom, za srećom, za slogom i uzvišenošću-
strah pred životom, pred doticanjem na tijelu, pred pokretanjem u duši - život boli i gori.
Sve na ovoj zemlji je polazna točka za žive. Pravi život je u meni.
Na meni je da ga donesem u svijet. Život treba živjeti isto kao i ljubav.
Alfried Länge

Homiletsko razmišljanje nad biblijskim tekstovima

Prvo čitanje (Jer 1,4 – 5. 17-19)

Isječak iz proroka Jeremije nam nudi pogled u život proroka. Najprije pripovijedanje o proročkom pozivu. Izgleda kao da je Jeremija svjestan svoga proročkog poziva i to od početka svoga života i od tog poziva nije bilo nikakvog odstupanja. Ova misao bi mogla dovesti do toga da se u homiliji razvije misao da svaki čovjek ima svoj poziv kojega ne može izbjeći. A to bi se moglo shvatiti kao nekakvo predodređenje. To bi značilo da nema nikakvog slobodnog odlučivanja, da nema slobode. Sve je određeno. Ovakvo promatranje ne uzima u obzir kompleksnost protivljenja u Jeremijinoj osobi. S pozivom (zvanjem) nije baš tako. Nije baš sve unaprijed određeno, kao da se ne mogu braniti, ne trebam se jednostavno uklopiti. Nego, trebam se suočiti s onim što shvaćam kao svoj poziv, svoje zvanje.
Proroci su ljudi koji osjećaju da, u određenim situacijama, ne mogu šutjeti. I doživljavaju da ih Bog potiče na ovakvo postupanje. A to baš ne ide tako lako, bez sukobljavanja s tim Bogom koji nas želi pozvati u tu zadaću. To poznamo već od Mojsija. Tako se i Jeremija najprije opire, ali onda primjećuje da se ne može izvući od zadaće. Sili ga da proročki govori, čak i onda kad on to ne želi: „Doista, riječ mi Jahvina postade na ruglo i podsmijeh povazdan. I rekoh u sebi: neću više na nj misliti, niti ću govoriti u njegovo ime. Al' tad mi u srcu bi kao rasplamtjeli oganj, zapretan u kostima mojim: uzalud se trudih da izdržim, ne mogoh više." Za homiliju ovo može biti element koji se dade dobro iskoristiti.
Imam osjećaj, trebao bih u ovoj situaciji nešto reći, zauzeti stanovište, nešto činiti. Onda ne činim ništa, jer mi je neugodno, mislim: ne isplati se. To će mi donijeti podrugivanje i podsmijeh ili možda ponižavajuće reakcije. To već počima kod „uličnog miješanja", a vrijedi u mnogim područjima u i izvan Crkve. Ne trebate se uvijek slagati s onim što reknu papa, biskupi ili župnici, ali vrlo se teško izdignuti iz mnoštva i pokazati da imate sasvim drugačije mišljenje. Jeremija je to doživio na vrlo intenzivan način. A ipak ne može iz svoje kože. Mislim da je to iskustvo koje opisuje riječima: „Prije nego sam te oblikovao u majčinoj utrobi, ja sam te poznavao."(1,4) To je izraz svijesti: to je moj put, moj poziv.
S ovim DA svome pozivu čovjek ne stoji sam. K tome dolazi i obećanje koje se nalazi u našem tekstu u recima 8 i 9 (ispušteni redci od 6 – 16 opisuju viđenje u kojem Jeremija vidi što ga čeka). Jeremija se ne smije plašiti suprotnosti koje će ga susretati, ne smije pokazati nikakav strah. No, to ne znači da će sve „proći dobro" To znači da će on, pozvan, dobiti snage da nadvlada sve opasnosti i napade pa čak i pokušaje ubojstva (pogl. 38). Ne baš lagan život!

2. čitanje (1 Kor 12,31-13,13)

Odlomak 12,31-13,13 iz prvog Pavlovog pisma općini u Korintu je poznat pod imenom „Himna ljubavi" i rado se uzima kao poslanica za vjenčanja. I vrlo je lijepo zamisliti da je dvoje ljudi, koji ovdje izgovaraju svoj da, prožeto takvom ljubavlju koja je jaka i spremna na sve opasnosti, kako Pavao piše: „Ljubav sve podnosi, svemu se nada, sve oprašta.."
Ako malo pažljivije promotrimo cijeli tekst, onda ćemo uočiti da je to za ljude apsolutno preveliki zahtjev za zajednički, svagdašnji život. Ovo Pavlovo povezivanje sa svagdašnjim životom je vođenje „kroz tjesnac" koje se teško može ostvariti. U homiletskom i pastoralno teološkom vidu ova himna ljubavi je, za slušatelje, više poticaj za zajednicu, gdje netko može pronaći i sebe. No, u biti, to je više nadanje ili neki tekst želje, nego li opis stvarnog stanja.
Ako se ne radi o međusobnom životu npr. bračnih parova, o čemu se onda radi? O čemu ovdje govori Pavao? U 12. poglavlju, direktno prije ovoga teksta, razvija Pavao svoje gledanje na život zajednice. Najprije opisuje različite darove. Te darove ljudima daje Duh Sveti da koriste ljudima. Onda slijedi govor o tijelu u kojemu svaki ud mora ispuniti svoju zadaću i svaki ud je usmjeren na drugoga. Ovo zajedništvo služi kako pojedincu, tako i zajednicama na putu prema Bogu i spasenju po Kristu. Na ovakvoj pozadini postavljeno je pitanje: kako može uspjeti zajednički život ? On piše hvalospjev ljubavi! Radi se dakle o zajednici i njezinom odnosu prema Bogu. To znači da ljubav, o kojoj je ovdje govor, je s jedne strane ljubav ljudi prema Bogu, a u drugom smjeru ljubav Božja prema ljudima.
Ujedno, sve što prihvatim ako nije nošeno ljubavlju Božjom prema ljudima, nije vrijedno ništa. I – u drugom pravcu - sve što činim, u svemu što mi se događa, trebam uvijek biti svjestan: ljubljen sam neograničenom ljubavlju, ljubavlju Božjom. Ova ljubav podnosi sve, sve vjeruje, svemu se nada...!
Mogla bi biti vrlo jaka homiletska prigoda ukazati na sve ovo, a posebno potaknuti zaručnike na ovo razmišljanje. S druge strane treba naglasiti nemogućnost ljudi prema Bogu, ali i ogromnu okrenutost Boga prema ljudima.

Evanđelje (Lk 4,21-30)

Najprije nam pada u oči da su ljudi bili oduševljeni Isusovim tumačenjem ovog teksta: „Danas se ispunilo ovo što vam još odzvanja u ušima", nije izazvalo odbacivanje Isusa. To je došlo tek kad ih je on provocirao s Ilijom u Sarepti Sidonskoj - u inozemstvu – i s Namaanom Sircem. Egzegeza danas govori da se ovdje pokazuje jedan Lukin problem (F.Bovon). On nije, od početka pa do konca Djela apostolskih, shvatio zašto Izrael nije priznao Isusa kao Mesiju. A to znači da Luka svoj problem s događajima u Nazaretu čini i našim problemom što baš nije tako nevažno za homiletsko zahvaćanje. Ako uzmem tekst kako tamo stoji, onda su Židovi u Nazaretu samo ukrućeni, jer ne žele vjerovati da je Isus poslanik Božji (pomazanik). A to ne vrijedi samo za Nazaret, nego u Lukinim očima, i za sav Izrael. U najmanju ruku za one od židovskog naroda koji nisu htjeli Isusa priznati Mesijom. Onda u homiliji mogu jako potegnuti protiv svih koji ne priznaju Isusa, uključivši i Židove koje treba obraćati. Što se ovdje previđa kod Luke i kod drugih evanđelista, su brojni izvještaji o događajima nakon Duhova, gdje su se mnogi iz židovskog naroda priklonili Isusu i kršćanskoj zajednici.
Scena u Nazaretu jasno pokazuje zašto je ljudima u Nazaretu bilo teško prihvatiti Isusa kao Božjeg poslanika. U Izraelu je postojala jaka i vrlo konkretna predodžba kako će Mesija doći, što će činiti i kako će spasiti izraelski narod. Pa znamo da su i učenici očekivali da će Mesija osloboditi Izraelce od rimske vlasti i vladanja stranaca i ponovo uspostaviti Davidovo kraljevstvo.
Mislim da nam ovo daje prigodu da, u homiliji, budemo malo pažljiviji zbog čega Izraelci nisu prihvatili Isusa kao Mesiju. To posebno vrijedi u pogledu na Veliki petak i uskrsno jutro kod učenika. Za njih je najprije na Veliki petak mesija umro, tek dolaskom Duha Svetoga na Duhove vraća se i vjera u Isusa.
Kršćanska misija među poganima nije imala takve poteškoće, jer se ovdje nije propovijedalo protiv nekog konkretnog mesijanskog očekivanja. Što je trebalo potaknuti Židova učvršćenog u njegovoj vjeri da napusti svoje poimanje Biblije, da se bez postavljanja pitanja okrene kršćanskom gledanju na Bibliju? Tu je poganima bilo mnogo lakše. Oni su dolazili bez „hipoteka" u kontakt s Pavlovim propovijedanjem ili drugih misionara.
Moglo bi se još reći da su i Grci imali neku vjeru. To je točno, ali grčki svijet bogova je bio potpuno suprotan onom kršćanskom. I nije bilo nikakve povezanosti između ova dva gledanja.

Homilija može uzeti dva vida. Isplatilo bi se jednom rastumačiti zašto su neki Židovi odbacivali Isusa – to su bili onda, u prvom redu, ljudi upućeni u Pisma i školovani, a ne jednostavan puk.
Drugi pristup bi bio interesantan: kako mi, kao zajednica, postupamo s rečenicom: Prorok nije poštovan u svom zavičaju. Mislim da u mnogim župama nije baš lako svećenicima pa i vjeroučiteljima, jer ih se drugi ne stide prosuđivati i osuđivati..zašto on to čini? Pa mi ga poznamo! Imaju li ti ljudi pred očima nešto boljega? Pa i kod djece u školi se ne gledaju sposobnosti, nego tko može bolje učiniti?

Misno slavlje

Pozdrav:
Krist, naš kralj i prorok neka bude sa svima vama!
Uvod
Iako ste vi, dragi kršćani, svojim dolaskom na misu dali važno svjedočanstvo vjere - kako često nam teško pada priznati, u svim životnim situacijama, da smo vjernici. On sveti, najviši, Gospodin je među nama .
Ovoga Boga možemo doživjeti u njegovom kruhu i riječi u kojima nam se on sam predaje. Da ako se mi otvorimo Bogu, onda nas on može promijeniti kao što je promijenio proroka Izaiju, ili Pavla ili Šimuna Petra. To nam žele pokazati današnji misni tekstovi.
Ovo prianjanje uz vjeru danas možda izgleda lako. Ipak, često puta, taj put nije Isusov put, nije put kršćanina. Ispitajmo se, na početku svete mise, gdje smo sagriješili zbog lošeg svjedočanstva.

Molitva vjernika
Bože i Oče Gospodina našega Isusa Krista, ti si uvijek jačao svoga sina da naviješta istinu. Vjerujući u njegovu pomoć i mi danas molimo:
v Za našeg Svetog Oca, biskupe, svećenike, đakone i sve koji sudjeluju u naviještanju kraljevstva Božjeg. Pomozi im odvažno naviještati tvoju poruku, Bože, naš oče, molimo te
v Za sve one koji su progonjeni zbog svog vjerskog uvjerenja. Budi uz njih svojim Svetim Duhom, Bože naš oče, molimo te
v Za sve stare i bolesne u našoj zajednici i za mnoge koji se plaše istine. Budi njihov vjerni pratilac. Bože, naš oče, molimo te
v Za naše pokojne, dovedi ih u vječnu istinu gdje će se osjećati sretnima. Bože, naš oče, molimo te

Jer ti si vjeran Bog koji ne zaboravlja svoga naroda, ti si uvijek uz nas pa i onda kad nam se čini da si daleko. Ti nas i tada spašavaš, po Kristu Gospodinu našemu.

Razmišljanje
Preplašim se, Gospodine
kad osjetim tvoju volju.
Plašim se ići tamo
gdje trebam staviti svoj prst u rane ovoga svijeta
da sebe pred ljudima učinim
nesimpatičnim.
Ti se, Gospodine, nisi plašio,
ispunio si volju svoga Oca.
Učinio si da te ljudi
ne vole.
Ti moj brate,
daj da budem kao ti.

Propovijedi
1.

Drugačije od očekivanog
U svagdašnjim ljudskim odnosima događaju se različite stvari. Neke koje nas oduševljavaju i druge koje nas obeshrabruju. Do obeshrabrujućih iskustava može doći ako se nekome ne ispune određena očekivanja, ako netko ne paše u shemu koju mu je drugi pripravio. U najboljem slučaju, nastala napetost se može ukloniti kroz povjerljiv razgovor. No, svi mi znamo, iz iskustva, da je to samo idealan slučaj.
Normalno da u životu, kako velikom, tako i malom, ima mnogo područja s napetostima. To se vidi iz života u obitelji, na radnom mjestu, u područjima politike i privrede. Koliko sukoba ima, jer djeca ne odgovaraju zamislima roditelja, jer se jedan partner ili partnerica pokazuje drugačijim, nego što se očekuje, jer su kolege u poslu ili zanimanju drugačiji nego što bi ih se htjelo imati, ili jer su ljudi drugačiji, drugačije rase, kulture, vjere, ponašanja, nego što je uobičajeno ili na što smo se navikli.

Razočaravajući sin
Franc Kafka je pokazao, u literarnom obliku, sukob koji je završio smrću, u djelu pod nazivom "Preobrazba". Izgleda nevjerojatno što on pripovijeda o Gregoru Samsa. Taj se probudio, nakon nekog ružnog sna i učini mu se da leži na krevetu pretvoren u neku ružnu gamad. Leži na tvrdim leđima i gleda svoj sivi trbuh s mnoštvom tankih nogu. Kad su ga vidjeli njegovi prijatelji i poznanici, doživio je ruganje i odbacivanje. Živi još samo u strahu i sakrije se ispod naslonjača. Kad je jednom smogao snage ući u dnevni boravak, otac pun bijesa, gađa ga jabukama. Jedna se zabije na leđa i ostane. Gregor Samsa umire, nakon nekog vremena, od rane koju mu je zadao otac.
U ovoj žalosnoj i nevjerojatnoj priči Franc Kafka je iznio svoje vlastito iskustvo. Ono se sastojalo u tome da nije odgovarao očevim očekivanjima. I zbog toga ga je ovaj progonio, a on se osjećao pogođenim i odbačenim, poput neke gamadi. Konačno, jer nije odgovorio očekivanjima, bio je odbačen.

Razočaravajući Isus
Sve što smo do sada rekli, u velikom i malom, ima nešto sličnoga s onim o čemu govori evanđelje. Isus ne odgovara očekivanjima svojih mještana u Nazaretu. Oni su se suprostavili njegovu mišljenju da se na njemu ostvarilo Božje spasiteljsko obećanje koje je dano Izraelu. Premalo im je izgledalo sve što su o njemu do sada znali. Oni su znali da je iz obitelji Josipa zanatlije. I u tome nema ništa posebno. Čuli su o ozdravljenjima u Kafarnaumu, ali nisu ni jedno doživjeli u svome mjestu. Umjesto da je udovoljio njihovom zahtjevu i traženju da kod njih napravi nešto zadivljujuće, on im odvrati da prorok nije poštovan u svom zavičaju. I kad im je pokušao to razjasniti kroz dva primjera iz izraelske povijesti, da Božje spasenje nije samo za Izraelce, nego i za sve ljude, navališe na njega, izbaciše ga van i htjedoše ga ubiti. Sve se to dogodilo, jer je on bio drugačiji nego su oni očekivali. Nije odgovarao njihovoj shemi. Ono što im je govorio, za njih, je bilo uvredljivo.
Vrijedno je pažnje ponašanje obiju strana. Ljudi u Nazaretu imaju svoje čvrste predodžbe. Oni ne dopuštaju da ih nešto drugo dotakne, ne dopuštaju se niti poučiti. Što ne odgovara njihovoj šabloni, na silu, se odbacuje. Isus se, pak, ne povlači pred nekim mišljenjima koja stoje u suprotnosti s njegovim poslanjem. On ne popušta u korist lagodnijeg puta i ne kupuje priznanje popuštanjem svoga božanskog poslanja. Ne održava nikakve izvanredne skupove da bi ljude doveo u zanos i tako dobio njihovo priznanje. Govori ono što smatra ispravnim. Poziva i potiče da mu se otvore. To se ne događa, nego se oni okreću protiv njega. On pušta da ga izbace vani i odlazi iz njihove sredine.

Lukin pogled
Nije u Lukinoj zamisli govor o tome da li netko ispunjava tuđa očekivanja ili ne, pa zbog toga prihvaća i posljedice i tako pokazuje veličinu karaktera. Scena Isusovog nastupa u Nazaretu ima, u Lukinom djelu, programatsko značenje. U toj sceni je, kao u sažetku, pokazao cijeli Isusov put i put Evanđelja. Naznakom da Isus nije bio prihvaćen u svom zavičaju, Luka naznačuje, na početku evanđelja, da će Isus na kraju završiti odbačen od vodstva izraelskog naroda. Njegov put završava progonom i pogubljenjem. Da Isus odlazi iz sredine sakupljenih Nazarenaca, u Lukinom smislu, označuje da će Isusova blagovijest, nakon uskrsnuća, poći izvan granica Izraela, dospjeti do svih ljudi i tu buditi nadu u spasenje. Kad je Luka, na kraju prvog kršćanskog stoljeća, tako opisivao scenu, onda se ona već, na čudnovat način, proširila po cijelom sredozemnom prostoru.
Umjesto Nazarenaca onog vremena, danas se i nas pita jesmo li spremni prihvatiti zahtjev i govor Isusov? Dopuštamo li se uvjeriti da Bog i danas djeluje? Da kroz riječ i djelo, muku, smrt i uskrsnuće Isusovo Bog danas svijetu nudi spasenje? Jesmo li spremni prihvatiti tu poruku i onda kada nema nekih naročitih znakova - kao ondašnji Nazarenci? No, trag ljubavi ni danas ne nestaje u pijesku.

2.

Što nam može pomagati u radosnim i žalosnim trenucima
Njegov govor su svi odobravali i svi su se čudili njegovu govoru, te su se pitali, zar ovo nije sin Josipov?
Negdje sam pročitao tekst pjesme talijanske šansonjerke Milve. Pjesma ima naslov To što pomaže. Obje kitice glase:
Onda kad sam sretan,
reknem uvijek sebi
Ovo ne može zauvijek trajati,
bilo kad će doći sljedeća briga.
To je što odmah pomaže,
oh, to pomaže.
I onda kad sam sasvim žalostan
reknem uvijek sebi
ovo ne može zauvijek trajati,
bilo kad će doći sljedeća radost.
To je što odmah pomaže,
oh, to pomaže.

Tko malo razmišlja /meditira o toj pjesmi, otkrit će neke vlastitosti koje su u njoj dane. Tu se ubraja i neprestano izmjenjivanje sretnih i nesretnih dana. Obje stoje u dubokoj povezanosti i ne smiju se jedna od druge razdvajati. Niti žalost, niti radost ne traju vječno na ovome svijetu. Ovo nas, u sretnim trenucima, može čuvati od prevelike zanesenosti i prezauzetosti, a u žalosnim trenucima od malodušja i rezignacije. I treba opaziti da na početku i na kraju one pjesme ne stoji žalost, nego sreća. To bi moglo značiti: jednom neće pobijediti žalost, nego sreća.
Ovdje sada rečeno iskustvo nalazi se, iako malo sakriveno, i u današnjem evanđelju. Isus je bio na putu slave. I zato su svi stanovnici Nazareta bili zainteresirani i hrlili su u sinagogu. Kad je on tu jednom progovorio i počeo tumačiti riječi proroka Izaije, svi su se divili. U njegovoj prisutnosti oni su osjećali kako on želi razbiti svagdanji hod i proširiti pogled prema svjetlu. U njegovoj blizini konačno su uviđali što znači «život».
Divljenje nazaretskih stanovnika prema Isusu nije bilo baš dugo, jer se,upravo iza raspoloženja divljenja, javljalo kritično pitanje: »Nije li to sin Josipov?» Ovim pitanjem oni su ga pokušali vratiti u svijet njihovih misli i doživljaja. Tako se o Isusu govori, na jednom drugom mjestu u evanđelju: «Isus je ušao u kuću i opet su ljudi nagrnuli da ni on, ni učenici nisu mogli jesti. Kad su rođaci o tome čuli, dođoše da ga na silu odvedu, jer se govorilo «Izvan sebe je.» (Mk 3,20-21)

Ovo ponašanje me podsjeća na misao jednog ribara: «Za košaru s rakovima ne treba poklopca. jer ako se koji rak i uzvere, drugi rakovi ga povuku nazad. Tako je i kod nekih ljudi. U takve ljude ubrajamo i Nazarećane: «Zar ga ne poznamo, on je jedan od nas. I jer mi to ne pokušavamo činiti, neće ni on moći.» Tako su ga oni prosuđivali. To je bila njihova nevjera.

Isus nije smio biti ništa drugačiji. Ako bi stvarno trebao biti drugačiji, onda se trebao dokazati čudesima. Na ovaj način su ga njegovi protivnici htjeli iskušati kao «kao Josipovog sina». Isus im je razjasnio: «Sigurno ćete mi reći onu riječ: Liječniče izliječi samog sebe. Ako si učinio tako velika čudesa u Kafarnaumu kao što smo čuli, onda učini to i kod kuće.» Drugim riječima Isus je uočio da ga njegovi sugrađani prisiljavaju da spektakularnim činima razbije njihovu sumnju u njegovu različitost. No, ovakvo razmišljanje učinilo je to da Isus nije mogao učiniti ni jedno čudo. Tamo gdje su ljudi tražili od Isusa čudo, ali su mu uskratili vjeru, odmah je on i uskratio čudo, jer se bez vjere ne događa nikakvo čudo.
Zbog svoje nevjere ljudi u sinagogi su bili zahvaćeni bijesom. Skočili su na njega i izbacili ga izvan grada. Odveli su ga na rub stijene na kojoj je bio sagrađen njihov grad da bi ga tamo bacili niza stijenu. Točni opis mjesta ne odgovara geografskom položaju Nazareta. Možda je na ovaj način Luka htio povezati Jeruzalem i Nazaret, između prvog pokušaja ubojstva i posljednjeg «izvan grada». No, vrijeme muke još nije bilo došlo. Zato je Isus prošao kroz mnoštvo i otišao.
Ova napomena ukazuje da Isus nije nikakav zarobljenik žalosnih situacija svoga života, nego gospodar također i radosnih. Isto tako evanđelist Ivan opisuje, na kraju svog opisa čudesnog hranjenja u pustinji: „Kad su ljudi vidjeli taj znak, rekoše: Ovo je doista prorok koji je trebao doći na svijet. Tada je Isus spazio da žele doći i na silu ga učiniti kraljem. I zato se ponovo povuče na brdo, u osamu." (Iv 6,14,15)
Jer je Bog bio njegova domovina, Isus nije dopuštao da ga zahvati ni sreća, ni nesreća. Zato njegov duboki mir, njegova neuznemirenost, njegov suverenitet. Svojim ponašanjem daje nam odgovor na pitanje što nam zaista i stvarno pomaže u najrazličitijim situacijama života. Može biti vrlo velika pomoć sebi reći u žalosnim i radosnim trenucima da takvo stanje neće uvijek trajati, a ono što nam konačno daje opstati jest vjera da je naš život u Božjim rukama.
Ova vjera raste u trenucima u kojima se povlačimo iz površnosti i fasade svagdanjeg života da bismo bili sami s Bogom. Bez takvog biti sam s Bogom, nema ni ozbiljnog ljudskog sazrijevanja, niti ima međuljudske otvorenosti i vjerničkog povjerenja. U takvim trenucima - biti sam s Bogom - naš se život ponovno vraća stvoriteljskim izvorima. Ukočenosti koje grče naše lice nestaju. Postajemo osjetljivi za onu riječ koja nas učvršćuje i puna je čežnje da prihvatimo sebe, da u toj riječi imamo sigurnost i smirenost i da je ne možemo izgubiti ni u lijepim, ni u ružnim trenucima.

3.

Centar za Boga
1. Stručnjaci i znanstvenici neurolozi na University of California su otkrili takozvani «modul za Boga», mjesto na prednjem dijelu mozga čije živčane stanice su aktivne za vrijeme religioznog doživljaja. Taj živčani mehanizam su otkrili kod pregleda padavičara (epileptičara) koji su imali intenzivne mistične doživljaje za vrijeme napada. Vjerojatno jaki živčani podražaji za vrijeme napada aktiviraju stanice tog duhovnog centra. Znanstvenici su mogli izmjeriti električne aktivnosti na površini mozga kroz, na kožu pričvršćene vrlo osjetljive aparat. Ova tehnika je kod pregleda vrlo religioznih osoba, ali bez epileptičnih napada, na pokazivanje religioznih simbola i slika vrlo slično reagirala.
Biolozi evolucije su već davno naslućivali postojanje toga centra, jer vjersko uvjerenje odgovara nekoj socijalnoj potrebi, što ovdje zvuči poput neke znanstvene utopije, kako sami zamišljaju i malo odbacuju.
Najmanje je to 1968. bila fantazija. U jednom romanu se opisuje «škrinja osjećaja» gdje je moguće izolirati osjećaje i poticati ih. Mogu zamisliti kategoriju jutarnjeg raspoloženja u kojem se netko nađe, kad bi samo trebao neki aparat koji će ga raspoložiti i učiniti sretnim, onda bi to obećanje bilo vrijedno.
Osjećajna škrinja je, još uvijek, znanstvena fantazija. Ideja je stvarnija nego što bi se moglo očekivati. Osjećaji i raspoloženja su, kao neuropsihološki pokreti, opipljivi. Ako je čovjek nadvladao prvi strah to nije ništa čudno, ipak smo mi bića od krvi i mesa i osjećaj ima tu svoj temelj.

2. osjećajno
Zar to nije odlučujuće da mi ne reagiramo mehanički, nego osjećajima. Predstavimo si nekog čovjeka čije ponašanje bismo mogli gledati. Netko dvori bolesnika s velikom brigom i pažnjom, no u njegovoj nutrini nema nikakvih osjećaja. Čovjek koji bi tako postupao kako zapovijeda ljubav, a ne bi imao nikakve ljubavi, zar to ne bi bilo vrlo ružno?
Netko tko bi to sve činio bio bi praporac koji ječi.
I što bi to bilo krivo na Bogu koji bi pomogao ljudima da imaju dobre osjećaje? Naravno treba popratno djelovanje dobro pregledati. Kad bi to bilo kao kod današnjih droga, onda osjećajne škrinje treba odbaciti, ako pak tako ne bi bilo, što bi u ideji bilo krivo?

3. centralno
Čitavo pitanje je krivo. Prekrasan dio prve poslanice Korinćanima govori o ljubavi (grčki agape), a ne o osjećajima ili požudama. Pavao ne ide za osjećajima, nego govori o držanju ljudi. Pavao ne misli na izolirani mentalni sklop ili emocionalni postupak koji se odvija u mozgu.
Kad govori o ljubavi, onda misli na držanje kojim je prožeto cijelo biće, do najdubljih korijena. Ljubav bi trebala pokazivati na određenost moga života, a život obuhvaća sve oblike odnosa i postupke nekog čovjeka. Jasno da tu nema govora o intezitetu osjećaja, niti o količini nakupljenih hormona.
To je sasvim jasno iz Pavlova opisa ljubavi: «Ljubav je strpljiva, ljubav je dobrostiva, ne zavidi, ne hvasta se, ne oholi se. Nije nepristojna, ne traži svoje, ne razdražuje se, zaboravlja i prašta zlo, ne raduje se nepravdi, a raduje se istini. Sve ispričava, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi." Ljubav o kojoj govori Pavao je čvrsto stajanje ljudi u njihovom ponašanju koji sam sebe niti podcjenjuju, niti precjenjuju. To je trijezno ponašanje koje, u trijeznosti, drugim ljudima daje mnogo više nego im to može dati ponašanje opterećeno osjećajima. Osjećaji su dobri, ali nisu sve . Ponašanje ljubavi sve nadilazi pa čak i samu vjeru i nadu. To ponašanje nije ništa drugo nego cilj ljudskog života. Čovjek je stvoren na sliku Božju i naše dostojanstvo se sastoji u tome da otkrijemo taj izvor i da po njemu živimo. Ovaj poziv vrijedi za svakog čovjeka, jer on jasno pokazuje što je bitno, a što ostaje nebitno.
Slika koju Bog ima o nama je Krist. Oznaka za kršćane je Božje očekivanje. Ovo očekivanje otvara za ljude. To je ljubav. Vjera omogućuje da se sam ne istroši i ne živi u brizi za vlastite pogodnosti. Nada je snaga koja pronalazi središte posred svih zdvajanja i samoća. Ljubav je oblik života koji ostaje, jer je našla središte.
Prema mom mišljenju sveti Pavao se ne interesira za istraživanje mozga, iako bi on, kao grčki obrazovan čovjek, bolje odgovarao «neuropsihologiji« nego mnogi današnji propovjednici. Pavao je imao više spoznaja, nego mi danas o zavisnosti emocija i svjesnog odlučivanja. No, kao Semit promatrao je čovjeka u njegovu jedinstvu puno više, nego to mi činimo danas. Zato kod Pavla imaju osjećaji svoje pravo, svoje značenje i svoje mjesto. Emocije nisu neophodne da ih intergriramo u naše svjesno odlučivanje. To je njihovo mjesto. Sam osjećaj ljubavi nije za Pavla ništa vrijedan, ili toliko vrijedan koliko mistično religiozni osjećaj pobožnjakovića. Zato se ne žaca, u svojim pismima, skeptično ocjenjivati mistične darove i religiozne doživljaje, jer je sve to prolazno. Pravu vrijednost dobiva ako vodi u neprolazno. A to prožima život u kojemu živimo.

4.

Veliki sin iz njihove / naše sredine
Snaga uzrečica
Isusova blagovijest bila je hvaljena od stanovnika Nazareta i našla je tu velik odaziv. Ponosni su oni na svoga sustanovnika, na svoga prijatelja i susjeda kojega opisuje prorok Jeremija biranim riječima. Zaista, jedan fascinantan čovjek, taj Isus! Konačno, eto jednoga koji ne propovijeda tako u prazno i dosadno kao drugi poznavatelji Pisma.
Ali najednom - jednostavno formulirano - izgleda da si je On sam postavio prepreku: On upotrebljava, kao Židovi i Grci, uobičajenu uzrečicu: «Liječniče, izliječi se sam!» Možda je Isus samo naslućivao da se u Nazaretu očekuju samo čuda, a ne pokazuje se interes za njegovu stvarnu blagovijest. A ipak, nisu li oni imali pravo zahtijevati, pa makar jedno malo čudo, nije li On bio jedan od njih, te je li bilo nužno, upravo njima, ostaviti neispunjenu želju?

Odbijanje u krugu poznanika
Isus pak dodaje na to još jednu uzrečicu: «Niti jedan prorok nije priznat u svojoj domovini.» Ova uzrečica je i danas dobro poznata i očituje jedno osnovno iskustvo čovjeka. Tada, kao i danas, ljudi traže jednog gurua, vjerskog učitelja. Ako dolazi iz daleka i što je egzotičniji i što je neobičnije njegovo djelovanje i mističnije njegove riječi, tim više izgleda zadivljujuće. Njegove riječi bivaju akceptirane i imaju vjerodostojnost. Iz vlastitog pak kruga poznanika, iz istog pozivnog zajedništva ili iz obitelji, ne usvajaju se ovakvi savjeti ili ukazivanja. Poznanika se, često, hoće uvjeriti u vlastita mišljenja. Ako nam kažu nešto nepovoljno ili neočekivano, tada se smatraju onima koji kaljaju gnijezdo.
Isusova riječ se stotinu puta u povijesti obistinila. Gradovi su izgonili svoje sinove-pjesnike ili su obitelji sprječavali svoje sinove i kćeri da idu svojim putovima.
Njegova misija obavezuje
Isus ne «funkcionira», očito, u očima svojih bližnjih - jer ih ne sluša, čak niti svoju rodbinu. On, sa svojom blagoviješću, sluša samo Boga. On se obavezao na tu misiju. Isus ukazuje na biblijske primjere udovice iz Sarepte kod Sidona i Sirijca Naamana. Oboje nisu pripadnici izraelskog naroda, a upravo su oni osjetili pomoć i ozdravljenje kroz proroka Iliju i Elizeja. Ove riječi su naravno naljutile stanovnike Nazareta – s njihovog stajališta, logično. Toliko su se naljutili da su htjeli Isusa strmoglaviti s nagiba. Isus pak korača nesmetano kroz masu i napušta grad.
Proroci - pravi i tobožnji
Otkako je Isus bio odbijen, pozvali su se mnogi vjerski učitelji na ovu situaciju i pokušali opravdati to odbijanje - ali ne uvijek u Isusovom smislu. Postoje slavljeni savjetnici kojima hodočasti svijet, a koji kod kuće teroriziraju svoje žene i djecu. Postoje ugledni šefovi čije je mišljenje uvaženo kod ljudi, koji se pak ne znaju dobro odnositi prema svojim suradnicima. U Isusovim citiranim uzrečicama skriva se velika istina: velika je tendencija drugima propovijedati, ali je mala volja ići sam tim putem na kojega se ukazuje.
Teret i radost udobnosti
Isus ne citira obje uzrečicie stoga kako bi sam sebe opravdao. On ih polaže svojim zemljacima u usta. Oni će ove riječi koristiti kako bi se obranili od njegovog zahtjeva. Oni bi se htjeli hvaliti čuvenim zemljakom, ali ne dozvoliti mu da im On učini život nesigurnim. Ali Isus - biblijski rečeno - kao istiniti prorok, propovijeda volju Božju.
Volju, koja nije protiv ljudi, koja hoće njihovo spasenje, njihovo ozdravljenje, koja siromasima i slomljenima propovijeda Božju spasilačku blizinu. Čak i ovu blagovijest odbijaju Isusovi zemljaci, jer stavlja u pitanje njihove vlastite predodžbe, njihovu čvrsto uhodanu vjeru. Oni hoće pak vidjeti jedno čudo, konačno hoće da ih se pusti na miru i žele uživati u slavi velikog sina svoga rodnoga grada. Obratiti se, drugačije razmišljati, početi novim početkom - to im ne pada na pamet.
Naša misija
Svatko od nas ima jednu proročku misiju. Svatko može, svojim životom, nešto o Bogu izraziti i učiniti to vidljivim za druge, nešto što se samo s Bogom može iskusiti. Svatko ima nešto za propovijedanje o Bogu sa svojom životnom pričom, što se samo kroz Njega može reći. Od te proročke misije i od našeg «ozdravljujućeg zračenja» ne smije nas nitko udaljiti - čak niti bližnji u našoj okolini, koji nas hoće vezati svojim mišljenjem, svojim predodžbama i slikama. Ali mi moramo uvijek biti svjesni jedne činjenice: nismo to mi o kojima se priča, već je to Bog o kojemu se izvještava.
Bernhard Zahrl,prevela Katica Kiš, preuzeto iz Predigtforum der Redemprtoristen