Želimo vidjeti Isusa

Naši suvremenici žude
danas upoznati živoga Krista.
Želim ga svojim očima vidjeti
i rukama opipati.

Poput hodočasnika grčkog porijekla,
koji su uzašli u Jeruzalem
i obratili se apostolu Filipu riječima
«želimo vidjeti Isusa «,
tako naši suvremenici
žele neposredno pred njega stati.
Nesreća je, za nas kršćane,
što oni traže
da vide Krista u svakome od nas;
mi bismo trebali dopustiti da on u nama sjaji,
kao što prozor propušta sunce.
Ono što nam nevjernici prebacuju, nije to
da smo kršćani, nego da nismo dovoljno kršćani,
u tome je drama kršćana.
Kad je Gandhi čitao evanđelje,
bio je potresen i skoro postao kršćaninom,
no pogled na kršćane u tome ga je zaustavio
i učinio da se vrati svojoj ideji.
Ovdje,
doista leži naša velika odgovornost.
Kardinal Suenens

Dva ili tri u tvome imenu

Dva ili tri nije puno,
sigurno ne ako je jedan slijep,
drugi nijem,
a treći
hrom.
Dva ili tri,
to je beskonačno puno,
više nego da je jedan sam,
posebno onda kad je jedan slijep,
drugi gluh,
a treći
hrom.
Jer slijep će biti
uho
za gluhoga,
gluhi će biti
oko za slijepoga,
a obojica će nositi
hromoga.
I tako idu
sva trojica,
gdje jedan ne bi mogao sam.
« Dva ili tri
u mom imenu»
to je tvoja ,
nada,
Bože,
za ljudsku djecu
i bilo gdje
gdje ljudi,
u dvoje ili troje,
međusobno dijele svoju jakost
i svoju bijedu,
međusobno se nose i onda si ti među njima.
S dvojicom ili trojicom
može se obuhvatiti svijet.
Dvojica ili trojica
vjeruje - mogu čudo učiniti:
kamenje
postaje
kruhom
i
voda
mijenja
se
u
vino,
samci
postaju
duboki
prijatelji.
Dva
ili
tri
koji
međusobno
dijele
kruh
mogu
probuditi
glad
za
pravednošću,
dva
ili
tri
koji
dižu
kalež
za
budućnost
sa
svima
drže
budnom
žeđ
za
mirom.
Diethard Zils: Moliti kroz zvučni zid

Uz biblijska čitanja:

SUSRET S TI

Učenici su upoznali, u Kristu, lice Božje, susret s čovjekom Isusom im je otkrio Boga, način govora, gledanja, doticaja, susreta s drugim ljudima im je otkrio Boga i doživjeli su ga.

To je tajna utjelovljenja Božjega da je Bog postao vidljiv u ljudskom obličju, da je Bog dobio ljudsko srce koje osjeća, ljubi i trpi. Doživljaj Boga nije bio samo za učenike, nego i za prvu Crkvu iskustvo Isusa Krista. To je pokazivalo prije svega Ivanovo evanđelje koje još nazivamo mistično evanđelje. U oproštajnom govoru govori Isus o sebi: „Tko je mene vidio, vidio je i Oca." (Iv. 14.9) Tko gleda u Isusove oči, gleda u Božje oči. Tko Isusove riječi sluša, sluša Božje riječi. Bog iskače iz naših iskustava i zato mi može biti velika pomoć ako imam pred očima Isusove riječi i djela. Tu Bog postaje stvaran. Ali ne mogu ni Isusa zadržati. Nema fotografije, niti filma, niti audio zapisa. No, u propovijedanju evanđelista mogu naslutiti Isusovu tajnu, a time i tajnu Božju, tu Bog postaje stvaran ti, netko tko mi stoji nasuprot, netko tko mi govori, tko me gleda, tko me dotiče. Za mene je meditiranje pred Kristovom ikonom pravi put da izgradim osoban odnos prema Kristu a time i prema Bogu. Ipak moram se uzdići iznad slike i po slici gledati nenaslikanoga Boga. Ne možemo samo u Isusu doživjeti Boga, nego i u svakom čovjeku. U prijašnjem monaštvu je vrijedila riječ : »Tko vidi brata, vidi Boga.» Sam Isus se izjednačio, u govoru o Sudu kod Mateja 25, 31,46, s bolesnima, siromasima, golima i beskućnicima. U siromasima mogu upoznati Krista - riječi Isusove uglavnom razumijemo kao moralizirajuće. Moramo tako postupati s bolesnima kao što je to činio Isus. To nam često budi zlu savjest. Preduvjet za drugačije ponašanje je drugo iskustvo. Tko je upoznao, na licu ljudi koje trpe, samoga Krista, taj će ga drugačije susretati i s njim postupati. Ne možemo Boga neposredno u ljudima upoznati. Trebaju nam oči vjere da bi smo u konkretnom čovjeku vidjeli više od onoga što mi padne u oči. Moram meditirati o tajni čovjeka, ne smijem druge postaviti na ono što ja vidim. U svakome je tajna koja ga nadilazi - božanska srž, da sam Bog prebiva u svakom čovjeku. Ako se stvarno uronim u tajnu svakog čovjeka, upoznat ću koliko malo znam, kako udaram na nešto što više ne mogu opisati - to je Bog koji svijetli u braći i sestrama.

Mjesto na kojemu mogu upoznati Boga u drugim ljudima je ljubav. Ako nekog čovjeka ljubim, osjećam se da me je začarao i ako nježnosti drugih svjesno prihvaćam i kušam, onda prije svega izbija pitanje: Tko je ovaj kojega ljubim? Što je to što osjećam u ljubavi? Zar to ne pokazuje na nešto što nadilazi mene i ljubljenu osobu i ulazi u tajnu ljubavi, konačno tajnu Boga ? Kad pogledam u oči ljubljene osobe, koga vidim i što uočavam ? Je li to konkretan čovjek kojega poznajem ili svijetli u njemu nešto drugo što ne mogu dokučiti, zar mi to ne svijetli sam Bog? U svakoj dubokoj ljubavi dotičem konačno tajnu Boga. U svakom intenzivnom susretu sa drugim čovjekom susrećem se s božanskom tajnom, s božanskim TI. No, taj susret ne mogu na silu dobiti. To su uvijek darovi ako dvoje ljudi u njihovoj ljubavi dotiču tajnu Boga, to je uvijek milost, nikada vlastita zasluga. Oni dotiču ono što nemaju u ruci. Ponekad će doživljaj njihove ljubavi donijeti sama priroda oko njih. Tu negdje ih okružuje šuma. Sunčeva zraka obasjava njihova lica ili se duga pojavi iznad njihova zagrljaja, a tada vrijeme za njih staje i znaju da su sami dotakli Boga .

Eli Wiesel opisuje nekog mladića koji je u koncentracionom logoru bio obješen na vješala. Bila je to stravična i sadistička scena . Mučitelji su na takav način javno smaknuli jedno dijete. Na pitanje gdje je bio Bog odgovorio je Eli Wiesel : »On ondje visi «. U ovom izmučenom tijelu djeteta umro je zarobljeni Bog. To je bio ekstremni trenutak u kojemu je Eli Wiesel, u umirućem djetetu, vidio Boga. No, ponekad upravo u pogledu na umiruće imamo doživljaj svjetla koje izlazi iz umirućih. Neki savjetnik u žalosti kaže da je za njega svaki umirući dokaz Boga. Tu on doživljava kvalitetu koja nadilazi ono ljudsko i daje mu da osjeti tajnu Boga. Stari monasi su pripovijedali da je lice ponekog starog umirućeg oca bilo kao lice anđela. O svecima se govori da su ponekad susretali Boga u licima siromašnih i bolesnih. Kad je Martin dao komad svoga ogrtača siromahu, u snu je vidio Krista koji mu je objavio da je on sam bio taj siromah. Kad je Franjo poljubio gubavca, on je u njemu upoznao Krista. Upravo u ljudima koji, na izvana, nemaju ništa privlačno može se upoznati tajna Božja, možemo uvježbavati da druge promatramo očima vjere, no potrebna nam je milost Božja da mognemo u drugima doživjeti samoga Boga. To je uvijek trenutak kada nam Bog u drugima svijetli a onda ga više ne vidimo. Događa nam se kao učenicima iz Emausa. U trenutku lomljenja kruha «otvoriše im se oči oni ga prepoznaše, a onda ga više nisu vidjeli« (Mt. 24,31) Ne možemo doživljaj Boga u licu braće ili sestre zadržati. U trenutku u kojem nam se to dogodi, on opet nestane.
Anselm Grün: Ako želiš doživjeti Boga, otvori svoja osjetila

Misno slavlje

Pozdrav:
Gospodin, koji nas je po krštenju pozvao u jedan narod, neka bude s vama.

Uvod:
Crkva, ovih dana, moli za jedinstvo kršćana. Trpimo zbog razdijeljenosti i zbog sporosti na putu sjedinjenja. Usprkos svega ima znakova nade: riječ Božja koja nije izgubila svoju oslobađajuću snagu. Mnogi su čuli za tu vijest od različitih odvojenih Crkava pa su i na taj način upoznali svu tragediju ljudskog grijeha, ali i upoznali poruku koja dolazi od početka života. Svi mi možemo doći na izvor života ako se, kajući se za grijehe, otvorimo riječi Božjoj.

Molitva vjernika:

Pomolimo se Isusu Kristu koji nas je, po krštenju, ukorijenio u jedno jedinstveno tijelo i pozvao u zajedništvo brojnih sestara i braće. Isuse Kriste:
Pozvao si ljude u zajedništvo s Bogom, Ocem: ispuni Duhom Svetim sve koji se trude oko jedinstva kršćana, molimo te
Podari svim kršćanskim zajednicama želju drugoga bolje upoznati, molimo te
Daj da Božju riječ slušamo otvorena srca, daj da se obratimo ondje gdje smo izdali naše poslanje i zatajili poziv da pripadamo tvome narodu, molimo te
Daj da, s poštovanjem, susrećemo sve ljude koji traže Boga i daj da im budemo pomoć na tom putu, molimo te
Obdari naše pokojnike radošću zajedništva s tobom, nagradi ih za sve što su učinili za život u našoj zajednici, molimo te
Gospodine Isuse Kriste, ti si svoga Oca molio za zajedništvo među tvojim učenicima. Daj da na ovoj euharistijskoj gozbi slavimo jedinstvo i daj da služimo jedinstvu svih ljudi. To molimo tebe koji živiš u jedinstvu s Ocem i Duhom Svetim, u sve vijeke vjekova.

Razmišljanje
Hvala ti, Isuse Kriste,
za tvoju riječ koju si nam dao,
što si nam se sam darovao u sakramentu.
Ondje gdje nas grijeh drži zarobljene,
ti nam donosiš slobodu.
Ondje gdje smo slijepi i kratkovidni,
otvaraš nam oči i u našem posrtanju ti nas opet podižeš.
U našem životu, često puta bez ljubavi,
ti si Božje smilovanje.
U nevjernosti naših dana, ti si vječna vjernost.
Isuse Kriste, hvala ti za tvoju riječ kojom si nas danas ispunio.

Biblija nije zato da nam prenese teoretsko znanje o Bogu, ona nam govori o iskustvima koja su ljudi imali s Bogom - ljudi poput nas. Tako govori o tminama, o zdvajanju, o bijedi i bolesti, o svemu što mi poznamo i doživljavamo. Ona nam, o svemu tome, tako govori da nam bude jasan put kojim je Bog išao s ljudima. Zato nas Biblija potiče i hrabri i u nama podiže uvjerenje da Bog s nama ide i po našim putovima.

Propovijedi

1.

Koliko dug je put do Boga

Duh Gospodnji je na meni, jer me Gospodin pomaza. On me posla siromasima naviještati veselu vijest, zarobljenima slobodu i slijepima vid, da oslobodim potlačene i navijestim godinu milosti Gospodnje. Lk ,18.

Američki misionar Stanley Jones je dugo godina bio misionar u Indiji i u svojoj knjizi «Krist za okruglim stolom« govori o mnogim razgovorima koje je vodio sa brahmanima. Sve se svodilo konačno na pitanje «koliko je dalek put do Boga«. Odgovor indijskih mudraca je bio uvijek jednak : «put do Boga je neizmjerno dalek i on je toliko dalek da je jedan ljudski život kratak da bi se svladala razdaljina i zato su potrebna brojna ponavljanja života.«

Ovom mišljenju suprotstavlja Stanley Jones Radosnu vijest : «u Isusu Kristu sam Bog je došao da prevlada ovu razdaljinu, on traži najprije blizinu onih koji su bili u tami i sjeni smrti. Na to je većina slušatelja klimala glavom da je to prejednostavno da bi bilo istinito. Ipak se događalo da je ponekad netko primio kršćansku vjeru, a onda je priznao da je nakon određenog vremena ušao u mir i radost u njegovo srce koje mu nije mogla donijeti ni joga, ni zen meditacije.

U Isusu Kristu sam Bog se pokrenuo da smanji razliku, on traži blizinu onih koji su u tami i blizini smrti. Da je ovo bitno u kršćanskoj vjeri potvrđuje i propovijed koju je Isus držao u sinagogi svoga grada Nazareta, jer je među Židovima bio običaj da svaki odrasli Židov ima pravo čitati Pismo i tumačiti. On je to pravo iskoristio i obratio se svojim sugrađanima. S obzirom na mjesto koje je našao kod proroka Izaije ( 61,1/2), koje je našao pod vodstvom Božjim, a koje je on povezao s izjavom prije toga (58,6), pokazao im je središte svoga božanskog poslanja.

I što je bilo središte ? Što je bio nutarnji smisao njegovog božanskog poslanja? Isus je to stavio u riječi proroka Izaije: Duh Gospodnji je na meni, jer me Gospodin pomaza. On me posla siromasima naviještati veselu vijest, zarobljenima slobodu i slijepima vid, osloboditi potlačene i navijestiti godinu milosti Gospodnje. Lk 4,18.

Ovo mjesto je Isus rasvijetlio time što je dodao: »Danas se ovo pismo ispunilo.» Htio je svojim sumještanima i slušateljima reći: Ova proročka riječ se u meni ostvaruje, jer ja sam od danas nada za sva beznađa, svjetlo koje prosvjetljava one koji su u tami i sjede u sjeni smrtnoj. Ovim «danas», sasvim sigurno, Isus ne misli na ondašnji dan u Nazaretu. To je dan koji je danas i nama svanuo, jer siromašni, slijepi, zatvoreni to smo mi sami.

Siromašni smo, jer na svakakve načine trpimo zbog osjećaja neke manje vrijednosti ili malodušnosti. Iz ovog osjećaja raste želja za našim blagostanjem, priznanjem i ljubavlju. Zarobljeni smo mi sami zbog više povezanosti i ovisnosti koje nas sprječavaju da dođemo k samima sebi i tako nas sprječavaju da pronađemo put prema našem vlastitom životu. Iz takvog zarobljeništva raste strah koji nas na više načina blokira. Slijepi smo, jer ne spoznajemo dovoljno naše pravo stanje i zbog toga nam izmiče naš pravi poziv. U susretu s Isusom naše siromaštvo se pretvara u bogatstvo, naše slijepilo u gledanje, naše zarobljeništvo u slobodu.

Sigurno, sada će mi mnogi reći: Osjeća se tako malo od spasenja za siromašne, od toga da slijepi vide i od slobode zatočenika. Iako ne mogu dati potpuni odgovor na to, pokušao bih ipak nešto malo razjasniti. Zar razlog ne leži i u tome što mi shvaćamo Isusovu poruku kao nekakav «socijalni program», tako da mislimo da Isus zapravo samo daje apel, poziv: «Ti bi trebao nešto učiniti». Sigurno da glavna stvar leži u tome da kršćanski život znači dati svjedočanstvo. Dati svjedočanstvo može samo onaj koji je, makar jednom, bio duboko, osobno zahvaćen Isusovom porukom.

Evo samo dva primjera: kad kasnije Isus govori o obraćenju, on ne misli da će me Bog nagraditi zbog mojeg obraćenja. Mnogo više želi mi reći da mi je Bog već darovao svoju ljubav i svoje milosrđe. Zato «obraćenje» ne znači ništa drugo nego moj odgovor na ovu ljubav i milosrđe. Jer me Bog me tako ljubi, ne mogu ništa drugo učiniti nego da mu se vratim i da živim iz zajedništva i u zajedništvu s njime. Ili ako nas Isus poziva na neke kreposne i moralne čine, kao bratsku ljubav, ljubav prema neprijatelju, tada on nema na pameti da bismo mi tako trebali živjeti da jednog dana dođemo u nebo. Ne, njegova poruka je mnogo dublja: »Jer te je Bog oduvijek prihvatio u svojoj ljubavi i milosrđu, zato možeš po njegovim uputama živjeti.»

Ondje gdje nas pogađa njegova ljubav i milosrđe, tu će sve biti novo u našem životu, tada ćemo spoznati u neko vrijeme, da se u nama osjeća mir i spoznaja koju ne možemo ničim drugim dohvatiti. Recimo to preciznije: jer u svojoj bijedi smijemo doživjeti spasenje, pokušavamo i druge spašavati, jer su nam se oči otvorile zbog njegove blizine, onda ćemo i našim bližnjima pomoći da budu oni koji će vidjeti, jer nas je on oslobodio grijeha i krivnje, možemo i mi drugima oprostiti. Bert Brecht je jednom rekao: »Najprije se mora promijeniti čovjek da bi mogao promijeniti svijet.» Upravo je tako. Danas, sada, ovog trenutka nudi nam Isus svoje spasenje. Dopustimo mu da nas izmijeni.

A sada zamislite kad bismo svaki dan započimali rečenicom: «Znam da me Bog ljubi i prihvaća. Danas mi on daruje svoje spasenje!», kako bi bio sasvim drugačiji tijek toga dana?

2.

Danas je dan Božji

Šanse za danas

"Što možeš činiti danas ne ostavljaj za sutra", je bila vrlo često pedagoška formula kojom su me,kao dijete, poticali da ništa ne ostavljam za sutra, što se može učiniti danas. U onom danas živjeti, ovdje i sada, biti prisutan, znači ne dopustiti da me zahvate brige sljedećeg dana, ali isto tako ni one iz prošlosti. To je vrhunska životna umjetnost za koju se isplati boriti.

Ne mali broj kršćana pušta da ih zarobi budućnost. Zbog neke bolje budućnosti oni se odriču sadašnje sreće. S nepovjerenjem gledaju one koji današnji dan žive prividno bezbrižno.

Drugi opet ovise o prošlosti i promatraju je kao mjerilo svih stvari. Teško se prepuštaju novom, jer je prije "sve bilo drukčije". Neki čak i misle da je prije sve bilo bolje.

Negdašnji danas u Nazaretu

Jedna rečenica današnjeg evanđelja nas sili da evanđelje promislimo malo ozbiljnije. Evanđelje donosi prigodu kad je Isus, nakon svog javnog nastupa, posjetio rodni grad Nazaret i tada bio na subotnjoj molitvi u sinagogi i čitao iz Pisma: "Duh je Gospodnji na meni, jer me pomaza. On me posla blagovjesnikom biti siromasima: proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje."

Govori li to prorok o prošlom ili budućem? Kako to razumjeti? Kada će Bog učiniti taj zahvat da političkim zatvorenicima vrati slobodu, a slijepima vid i navijesti godinu milosti Gospodnje?

Isusovo iznenađujuće tumačenje: Danas, ovdje, na nama koji smo se ovdje okupili, ispunja se ovo Božje obećanje.

Na dva načina je njegovim suvremenicima bilo vrlo teško prihvatiti ovo njegovo tumačenje: on je ipak jedan od nas, običan čovjek poput mene i tebe, nema čak ni posebno školovanje.

Ako Bog nastupa, onda se po sveopćem mišljenju mora dogoditi nešto posebno, a danas je obična subota, kao i svaka druga. O, što tu treba biti nešto posebno?

Ovdje i sada

Kao i nekoć, tako i mi danas vrlo rado stavljamo najpogodnije vrijeme za susret s Bogom ili doživljaj Boga za neko prošlo ili buduće vrijeme, ali danas? Poneki i danas čeznutljivo očekuju da bi ih Bog intenzivno susreo kao što to znaju iz biblijskog pripovijedanja ili iz povijesti svetaca. Oni se pripravljaju za taj susret molitvom, meditacijom, vjerskim pobožnim vježbama. Neki uče od drugih religija kako se intezivnije može meditirati i ne plaše se nikakvog napora. Neki pomiču svoju pripravu na susret s Bogom kao neku dobru odluku i kažu: "u korizmi ću postiti" ili "poći ću na neke duhovne vježbe."

Drugi se opet povlače u djetinjstvo i mladenaštvo kad je njihov odnos prema Bogu bio tako jasan i razumljiv. Ili oni žele doživjeti Boga tako blizu, poput onih ljudi koji su Isusa doživjeli neposredno ili im je Bog govorio poput Abrahama, Mojsija ili proroka.

U Evanđelju nam Isus govori: Danas je dan kad se ispunjaju Božja obećanja, a oni koji su s tim suočeni, to smo mi. Osoba preko koje Bog ulazi u tvoj život je tvoj bližnji. To me ne treba ometati da ovo ili ono što mi je spasonosno, što mi čini dobro, planiram i počnem provoditi, ovo ili ono naučiti ili vježbati. Dan Božji je danas.

Naučiti razumjeti znakove vremena

Ponekad se zabrinem za budućnost Crkve kod nas. Sa zabrinutošću gledam kako sve manje mladih dolazi u crkvu. Poneki dolaze samo ako je nešto izvanredno. Sve je manja spremnost na suradnju u Crkvi i preuzimanje bilo kakve odgovornosti. A ne smije se prešutjeti ni manjak svećenika.

Na jednom sastanku je postavljeno pitanje: kakvu nam radosnu vijest o Bogu donose današnji ljudi koji su se povukli iz Crkvenog života? Nakon prve zabezeknutosti došli smo do nekog zaključka. Zaključak bi nas trebao zamisliti.

Možemo taj zahtjev i ovako formulirati: Što nam Bog želi reći ovdje i sada preko "znakova vremena"? Koju mi radosnu vijest Bog danas i ovdje kao evanđelje želi objaviti? Zašto mi danas on otvara oči? Što mi dopušta vidjeti, možda ono što ne želim vidjeti.? Kakvu on danas slobodu otima od nas, od mene?

Danas i ovdje Bog govori meni! Ovdje i sada Bog mi otvara oči. U ljudima koji nas sada i ovdje susreću susreće nas Božji Mesija, Bog ulazi u naš život.

Zahtjevi današnjeg dana

Danas, kako Isus naglašava, je više od pedagoškog savjeta ili životne mudrosti. Danas je dan Božji.

Isusova riječ :"danas se ispunilo ovo što ste čuli."učinila me malo smirenijim. Mislim, Bog je više na djelu nego što mislim. On mi govori kroz događaje koji me zabrinjavaju. Čak i u neuspjehu mogu pročitati poruku koju mi Bog šalje.

Istodobno i učim, moram otkriti i učiti način i oblik kako Bog danas govori preko znakova vremena, zato nisu dovoljni ni čitanje Biblije, ni tumačenja na koja sam navikao. Moram danas i ovdje prihvatiti: " Radost i nadu, žalost i strah današnjih ljudi" i pustiti da djeluje u meni, raščlaniti i pitati se: što Bog meni danas poručuje?

Tako je dragocjeno za mene šetanje po prošlosti, promatrati i prihvaćati iskustvo Boga i susrete Boga i drugih vjernih ljudi, koji su živjeli prije mene. No, za mene je isto tako zahtjevno i inspirirajuće otvoreno prihvaćanje onoga što mi Bog govori kroz znakove vremena.

3.

Evanđelist Luka počima svoje evanđelje zanimljivim uvodom. Time nam postaje jasno zašto je Luka napisao izvještaj o Isusovu životu, kakve je informacije imao i koje svjedoke. I tako nam daje ključ razumijevanja teksta.

Često se čuje pitanje: jesu li novozavjetni tekstovi istiniti? Nekada se takva pitanja nisu ni postavljala, a eventualno postavljanje bi se smatralo skandaloznim. A danas pak izgleda da je čovjek kritičkoga duha ako biblijska pripovijedanja smješta u legende . Ovdje se ne radi o pričama, nego o povijesti.

Luka ne želi pričati nekakve pričice kao što to piše pisac 2. Petrove poslanice: „Jer nismo povjerovali nikakvim mudrim izmišljotinama kad naviještamo veličanstveni dolazak Gospodina našega Isusa Krista, nego smo mi bili svjedoci njegove slave i veličine." (2.Pet 1,16) Istu riječ o svjedocima (očevidcima) upotrebljava Luka u svom iskazu. Na početku cijele predaje stoje svjedoci (očevidci) i time je njegov izvještaj mjerodavan i vjerodostojan.

Sigurno da Lukin izvještaj kao dokument u kojem je riječ po riječ, precizno i detaljno, naviješteno što je Isus učio i radio, nije pao s neba. Mnogo više je riječ o procesu nastajanja koji obuhvaća tri etape.

Zemaljski Isusov život

Isus sam nije ništa zapisao, samo usmeno naučavao. Pri tome je vrlo često upotrebljavao način govora koji se lako pamtio, prije svega slike, usporedbe, ritmička ponavljanja, paralelizme i antiteze kao npr: „Prvi će biti posljednji, a posljednji prvi." (Mt 20,16) Takve rečenice se pamte kao neki propagandni slogan i apostoli koji su to često slušali, nisu ih ni trebali zapisivati, već su ih mogli bez problema pamtiti.

Usmene propovijedi apostola

Odmah nakon uskrsnuća (silaska Duha Svetoga), apostoli počimaju propovijedati o Isusu. Crpili su znanja iz svog bogatog iskustva s Isusom i tako živo pripovijedali, koliko god im je to bilo moguće, ali nisu imali nakanu pripovijedati povijesni slijed Isusova života. Iznosili su sad ovo, sad ono što im je tog časa izgledalo korisno za slušatelje da ih ojača u vjeri. Nisu im bile važne pojedinosti, površinsko nekog događaja, nego im je bio važan onaj najdublji smisao koji je stajao iza svega, a što su jasno shvatili tek nakon Uskrsa. Da li je bilo 4000 ili 5000 muškaraca kod umnažanja kruhova, da li je takvo čudo učinio jednom ili više puta, nije im bilo uopće važno i zato se danas to ne može jasno rastumačiti.

Napisana evanđelja

Otprilike 30 godina nakon Isusove smrti, počeli su neki autori zapisivati propovijedi apostola koje su doprle do njih usmenom predajom. Prema svemu sudeći, već su tada postojali neki manji zapisi pojedinosti. Luka napominje da je bilo mnogo onih koji su počeli zapisivati što je do tada propovijedano. Neke je imao i pred sobom, druge je sam sredio iz temelja kako je sam rekao i ispitivao od očevidaca. Pa jasno je da je sve to morao jako preraditi i staviti u literarni oblik: biranjem boljih tekstova ili razjašnjenjem nekih pojedinosti te prilagoditi jednom određenom redu i rasporedu koji nije trebao uvijek biti kronološki. Onda se tu vidi i neka određena boja i težina prema vlastitoj naklonosti i uzimanju u obzir potreba čitateljskog kruga. Dok je npr. Matej pisao židovskim kršćanima i ugradio brojne citate iz Staroga zavjeta da bi dokazao da su u Isusu ispunjena proroštva, Marko je pisao za kršćane iz poganstva i morao im je tumačiti propise o čišćenju. Luka piše malima i siromašnima (Lk 4,18), njegovo evanđelje jače naglašava djelovanje Duha Svetoga kojega Luka spominje, a Matej govori o Dobrom (Lk 11,13)

Ove razlike među evanđelistima ne umanjuju temeljnu istinu. One pokazuju samo da to nisu nikakve povijesne knjige u modernom smislu, nikakve detaljizirane ili neke dosadne kronike događaja koji s nama nemaju veze. Nego, poruke žele doći do slušatelja, pa su i za nas danas od velike važnosti, nakon tolikog vremenskog razdoblja i mi se prema evanđeljima ne možemo odnositi distancirano i neutralno, nego moramo oživjeti svoju vjeru, pokloniti goruću ljubav i predanje, donijeti radost i angažiranje.

Novi zavjet je nešto jedinstveno u svjetskoj literaturi. Ovdje se susreću religiozna dubina i povijesna pouzdanost, kao što to nigdje drugdje nije slučaj. Mi kršćani se ne trebamo ni pred kime sakrivati s našom Biblijom. Nismo povjerovali nikakvim mudrim pripovijetkama.

4.
Koje ste vjere? - Katolik!

Danas se s malo kojim vjerskim pitanjem i odgovorom toliko barata kao s ovim. Maše se na sve strane kako je Hrvatska 90% katolička, a Hrvati katolici. Pa po čemu smo mi to katolici? Ako se računa krštenje i upis u matične knjige, onda je podatak ispravan.

Ako se računa po nekakvim slavljenjima blagdana, održavanjem nekih običaja (ne jesti meso u petak u korizmi ili ne jesti meso na Veliki petak), onda bi podatak moga biti približno ispravan. Isto je to i s blagoslovom kuća (nekada se znalo da se kuće komunista ne blagoslivljaju). Krstiti djecu, poslati ih na prvu pričest i krizmu, podatak bi mogao biti ispravan. Tako je i sa crkvenim sprovodima. No, kod vjenčanja već nije tako. Koliki katolici uopće ne mare za predbračnu čistoću. Mnogi žive „u braku", a da nisu Crkveno vjenčani. Ima katolika koji iz pomodarstva žive u homoseksualnim brakovima. Ima katolika koji sklapaju Crkveni brak zbog lijepe ceremonije, a nakon godinu dvije ili više: razlaz. Po životu u braku prema katoličkim načelima, ajme meni, majko moja, podatak je strahovito lažan. I tako bih mogao nabrajati, ali samo ovi glavni podatci ukazuju da nešto ne vrijedi. A gdje to ne vrijedi?

Liturgijske poruke početka ovog dijela Crkvene godine nam daju odgovore, a posebno evanđelja. Pa pođimo redom:

1. Nedjelja krštenja Gospodinova. Slušali smo u Evanđelju da se nakon krštenja Isusova čuo glas s neba: Ovo je moj ljubljeni sin. Po sakramentu krštenja postajemo djeca Božja i subraća Kristova, tako nas uči Crkva. Znači da je i nad nama Bog, za vrijeme krštenja, rekao: Ti si moj ljubljeni sin - kćerka, moje ljubljeno dijete. A sada vas pitam: Tko od katolika do toga drži? Što to jednom katoliku Hrvatu uopće znači? Budimo iskreni i recimo: jednom, vrlo malom broju znači, a ogromna većina u to uopće ne vjeruje, niti im išta znači. I ovdje leži temeljni problem našeg odnosa prema biti katolik. Koja je to karikatura: priznaješ se da si katolik, a ne vjeruješ, niti ti je stalo do onoga po čemu si katolik. I ovo je činjenica pred kojom ne smijemo zatvarati oči.

2. Nedjelja kroz godinu. Evanđelje nam govori o prvom znaku - čudu kojega Isus učini u Kani Galilejskoj, pretvorio je vodu u vino. Hm. Tko u to danas vjeruje? Pa koliki danas čine vino od vode! A tko danas vjeruje u čudesa o kojima govore evanđelja. Pa ruku na srce, koliki vjeruju da je Isus stvarno uskrsnuo? A ako učinimo korak dalje i postavimo pitanje koliko katolika vjeruje da se Isusovo čudo događa i danas u svetoj misi? Da se po Isusovoj riječi kruh i vino pretvaraju u tijelo i krv Isusovu? Katolici danas trče za čudesima, čudesnim ozdravljenjima, a tu na dohvat ruke je čudo nad čudesima. Koliki od onih koji su ovdje, u ovoj crkvi, na misi vjeruju u to da se stvarno događa čudo pretvorbe? A idu na pričest.

A koliki broj vjeruje i dopušta Isusu da od vode njihova života učini dobro vino (ljude kreposna i svetačka života)? Ima ih tako malo, ali su upravo oni dokaz da je moguće i da bi tako trebalo biti.

I po ovome, jer ne vjerujemo u čudo euharistije i u čudo pretvorbe gornji podatak o 90 % katolika Hrvata je strahovito lažan!

3. Nedjelja kroz godinu: Danas čujemo kako je narod plakao (na žalost taj odlomak se ne čita) kad su čuli riječi zakona: Tore. Tko danas plače kad čuje riječi Biblije? Isus govori: Duh je Gospodnji na meni ... navijestiti godinu milosti Gospodnje.. Ma koga se to danas, među našim slušateljima, tiče? Mi kao katolici bismo trebali slušati Bibliju, čitati posebno evanđelja. Što mi danas slušamo i čitamo, koga slušamo: TV dnevnik, koji tako manipulira s ljudima, medije svih vrsta - horoskopi, Sai Babe - uzeto kao sinonim - više nam vrijedi horoskop nego Biblija... nekada sam slušao kao dijete: Jesi čuo što se pjeva u Crkvi: „Kopao je jamu i iskopao ju i pade u jamu koju je načinio..." ili „Jer zao čovjek ili za to živi da se popravi ili da se po njemu dobar čovjek vježba.." Danas čujem „televizija rekla ovo, rekla ono.." Ovaj političar rekao ovo, rekao ono..."

Osvrnut ću se na jedan današnji problem u društvu o kojemu bruje mediji, a zove se nasilje u školi ili među mladima. Danas su razne međunarodne institucije naredile kako će se odgajati djecu i teške kazne su propisane ako to prekršiš. Među ostalima i kažnjavanje djece, ograničavanje djece... I svi se pozivaju na deklaraciju o pravima djece. A mi katolici, gdje je Biblija? Ma tko gleda što piše Biblija, posebno što piše Knjiga Sirahova, poglavlje 30. o odgoju djece (ovdje je pročitati na propovijedi iz Biblije.) I kad bismo mi više slušali Bibliju, a ne razne deklaracije, mnogo bi nam bolje bilo. Samo mogli bi me pozvati na odgovornost da sam protiv države i državne politike...

A Biblija je najstarija knjiga na svijetu. U njoj je sakupljeno tisućugodišnje iskustvo. Biblija je za nas sveta knjiga, Bogom nadahnuta, u Bibliji je temelj kršćanstva. Koliki katolici to vjeruju, do toga drže i po Bibliji žive?

Znači ne vjerujemo u krštenje, ne vjerujemo u čudo euharistije, ne vjerujemo i ne poštujemo Bibliju. Onda što smo mi po vjeri? Katolici - agnostici! I nikakvo čudo da je većina katolika bila izabrala za predsjednika agnostika. Neki se tome čude...

Može li se promijeniti situacija? Na normalan način, ne vjerujem. Staro stablo presađivati ne može se. Staro stablo presavijati ne ide - puca. Jednostavno idemo u propast ove katoličke generacije kako u Hrvatskoj, tako i u Europi. A Biblija, evanđelje govori: Bog može podići djecu Abrahamovu iz ovog kamenja. Da možda i iz muslimana koji sve više nadiru. Amen!