Od Boga izabrani i ljubljeni

"Izabranici Božji, sveti i ljubljeni" (Kol 3,12) U ovoj radosnoj izjavi leži bit tajne naše vjere. U spasenjskom dijalogu između Boga i ljudi, polazište je uvijek Bog. Bog nam govori svoju spasenjsku riječ i čeka naš odgovor.

Bog nas zove i očekuje i čeka da mi odgovorimo na poziv. Bog nam daruje svoju ljubav da bi najprije njega, a onda i po njemu, ljubili sve ljude. Nismo mi izabrali Boga, nego je on izabrao nas da budemo njegovi sveti.
Ovaj Božji pred korak ima odlučujuće značenje i za život nas kao Crkve. Ne sakupljamo se mi, niti se mi okupljamo u zajedništvo Crkve. Mnogo više, Bog nas okuplja kao zajednicu Crkve. Upravo u naše vrijeme kad mnogi, s pravom, običavaju reći "Mi smo Crkva", vrlo je važno naglasiti, da mi nismo sami po sebi Crkva, niti mi činimo Crkvu, nego nas Bog čini Crkvom. Jer ne činimo mi Crkvu zato jer smo dobri, ili jer nas je većina dobra, mi smo Crkva, jer je Bog dobar i dobro misli s nama. Poslanica Kološanima nas čak naziva svetima, ne zato, jer smo mi svojom snagom sveti i ne činimo nikakve pogrješke, niti grijeha, nego zato jer je Bog svet.
Ovo smjerno priznanje će nam olakšati pogled u stanje današnje Crkve. Jer naše poimanje u prijašnjim vremenima pa i danas govori da smo mi ti koji svojom snagom sačinjavamo Crkvu da će po našim sposobnostima i snagama i naklonostima ovo sve više dovoditi u pitanje. Trebamo odmah priznati i pri tom učiti da više nismo u stanju sami graditi Crkvu našim snagama, našim financijskim sredstvima, našim prestižom.
Ovim ne laganim putem Bog nas želi potaknuti na novu svijest, ona nas želi prije svega pozvati na obnovu misli da mi nismo stvaraoci Crkve, nego da je On gospodar svoje Crkve. Sa Godfriedom kardinalom Daneels-om budimo uvjerenja da nas Bog želi osloboditi "mitova duhovne i crkvene samodostatnosti i u srca usaditi novu svijest o potrebi milosti".
Kurt Koch , Bereit zum Innersten

Zahvaćen

Beskrajni Bože, ti si prvo i posljednje iskustvo mog života. Ti sam, ne pojam o tebi, ne ime tvoje, koje smo ti mi dali. Ti si došao u mene po vodi i Duhu krštenja. Ja te nisam ni izmislio, ni zamislio. Tu šuti moj razum sa svojim glasnim razmišljanjem. Tu si ti sam postao sudbina moga srca, a da me ništa nisi pitao. Ti si me obuhvatio, a nisam ja tebe "prihvatio", ti si uredio moj bitak od prvih korijena i početaka i učinio me dionikom svoga bića, darovao si mi se, sebe samog, a ne objavu nekih dalekih riječi ljudskog jezika. Zato te ne mogu zaboraviti, jer si postao moja najveća nutarnjost. Tvoje riječi, tvoja mudrost su u meni, ne zato što ih shvaćam, nego zato što sam ja tebi poznat i učinio si me prijateljem i sinom. Rasti u meni, neka odsijava u meni, sve više, tvoje božansko svjetlo. Samo mi ti trebaš svijetliti, samo mi ti trebaš govoriti, prosvijetli me, ti vječno svjetlo. Ti mi sam trebaš svijetliti, ti mi sam govoriti. Sve što sam učio i znam treba mi poslužiti kao putokaz k tebi.
Karl Rahner, Worte gläubiger Erfahrung

Molitva

Gospodine cijele noći smo se trudili,
a to znači dan i noć
Sve smo pokušali
Donijeli smo iskustva,
radili s najnovijim metodama
pazili na zakone psihologije
a malo smo postigli.

Gospodin odgovori:
Da, tako mnogo ste investirali
probali ste sve moguće,
ali jedno ste zaboravili:
sve to činiti u jedinstvu sa mnom.

Ja bih vam tako rado pomogao
ali vi mislite da sve morate sami
Previše očekujete od svog plana
a premalo od mojeg djelovanja.
Previše gledate na svoja htijenja
a premalo na moju volju.
Ja vas držim za vrlo važne,
a vi na mene ne računate.

Imajte povjerenja u mene
držite se moje riječi.
A onda bacite mreže
I onda će te se čuditi.
Hans Schwarzl: Der Geist macht lebendig

Doživljaj razlike

Tema ući / izaći nalazi se samo kod Luke u opisu Petrova ribolova i dobiva teološku stvarnost. Isus propovijeda iz Šimunova čamca ljudima na obali Genezaretskog jezera. Kad je dovršio svoj govor, potakne Petra da isplovi na pučinu i baci mrežu za lov. Petar se usprotivi: lovili su cijelu noć a ništa nisu ulovili, ali na njegovu riječ on još jednom želi baciti mrežu.
Otpada normalna misijska strategija. Isus ne drži Petra čvrsto. Isus nije nikakav zenljoradnik, nikakav ribar. Ne želi ih fascinirati riječima. Ni jednom ne spominje Petru njegov život i ne pita ga o djelovanju svoje propovijedi na njega, nego ga šalje u njegovo zanimanje, odmah od sebe u rizik vlastitog iskustva. I ovaj ribar, u svom ribarskom poslu, prihvaća savjet sina jednog drvodjelca. Čini nešto protiv svoga iskustva i onoga što mu govori razum. Uspjeh nije izostao. Toliko je došlo iz dubine, da je bila opasnost da se razderu mreže, pa su ribari trebali i drugi čamac i oba su se skoro potopila od silne težine.
Takav uspjeh je zastrašujući,. Tolika masa vraća misao na prošlu bezuspješnu noć. Puno i prazno se blizu izmjenjuju tako da Petar (i njegovi sudrugovi) osjećaju sveto uznemirenje i Petar se baca na koljena i govori Isusu: "Odlazi od mene, Gospodine, jer sam čovjek grješnik." (r.8) Zašto? Zar ne bi bilo mnogo korisnije da misli ili da se hvali, da se veseli da je ribolov konačno uspio. Zadivljujuće je i ostaje. On ne govori ovu rečenicu zato što je ulovio, nego zato što je neobično puno ulovio. Nikakva pokornička propovijed, nikakva moralna oluja ne vodi tom priznanju, čak ni nikakav neuspjeh. Petar nije slomljen, niti depresivan. Njegova radikalna izjava ne dolazi od izgubljenosti, niti iz doživljaja nemoći ili iz pokajanja, nego iz zaprepašćujuće radosti potpunog iznenađenja.
Kakvo je to priznanje grijeha? Što ovdje znači "grješan" Što podrazumijeva ovdje rečenica: „Odlazi od mene, grješan sam čovjek" Pokušavam prevesti ovako: Tvoja stvarnost nije moja stvarnost. Ne živimo u istom svijetu i ne možemo zajedno postojati. Ti si prejak. Ravnoteža je ovdje izgubljena. Plašim se. To znači: Božja stvarnost ulazi i podiže. I zato Petar ne može ostati i pada k zemlji. Poput Izaije koji ne može opstati kad se Bog pojavi i slama ljudske granice. Zato ljudi trebaju ponekad isto tako Božju udaljenost, tako nepodnošljivu kakva je. Božja udaljenost i Božja blizina, obje se teško podnose. "Biti grješan" ovdje znači (i često) ne činiti nešto zlo. Onda bi ljudi ostali po samima sebi definirani, kvalificirani i diskvalificirani. "Grijeh" u teološkom smislu se misli. ponor između našeg svagdašnjeg iskustva i pune Božje stvarnosti. Grijeh u svom korijenu nije antropološki, pojam nego teološki pojam. On ne govori o našim većim i manjim padovima, propustima, promašajima nego o doživljaju, nego o razlici, suprotnosti i protivljenju između Boga i ljudi. Kršćanska propovijed o grijehu ne čini ljude malenima, uništenima, ne učvršćuje i ukorijenjuje nepovjerenje niti nevjeru i sumnju. To se tek sve može sagledati i izmjeriti sa strane punine, čudesa i neočekivanog. Prava spoznaja grijeha slijedi "iskustvo" evanđelja.
To je jedno sveopće pravilo: Mi spoznajemo jedno tek u ponovom gledanju i promatranju s obzirom na drugo. Kako sam bio zdrav, znam tek onda kad postanem bolestan. I sve drugo tako. Kako sam ljubio i kako sam bio ljubljen, spoznat ću tek kad ljubav umre. Što je bezbožnost znati ću tek kad Bog dođe. Svijest i spoznaja cvjetaju i rastu na granicama, na prelazima i na lomovima.

I što odgovara Isus? On mu ne spominje ispovijed. Niti sa na nju ne osvrće. Jednostavno govori: "Ne plaši se." (r.10) A to se može protumačiti: Što ti smatraš nemogućim povezati, ja ću povezati. "Kraljevstvo Božje" nije ništa drugo nego prodor Božje stvarnosti. Tu gdje ti vidiš provaliju između moje propovijedi i moje vlasti na tvom svijetu, s druge strane ću sagraditi most. Ne postoje dva svijeta, nego "jedno stvorenje: nebo i zemlja".

Možda čak i to nije ništa nova, svakako ostaje sasvim razumljiv sljedeći korak, a to je da će Petar od ribolovca postati ribar ljudi. "Od sada ćeš ljude loviti". Petar i njegovi sudrugovi su činili ono što će sada činiti. Oni tek sada svoje iskustvo ne smiju odbaciti. Kao što je Isus učinio kad mu je Petar posudio čamac. "Isus uzima u posjed ono što pripada nama, kao znak da ćemo mi pripadati njemu.

Petar se neće osloboditi razočaranja u sebe i u druge ljude, on će naići na odbacivanja, na nerazumijevanja, ali i na svoje zatajenje Gospodina. Vrlo često će se ponašati protiv razumnih iskustava, očekivanja, razmišljanja. On će se i dalje čuditi i riskirati. Petar i drugovi će morati isplovljavati na pučinu kad drugi ostaju u plićini. Često će i bol doživljavati, da usprkos blizine Kraljevstva Božjeg kojeg je najavljivao Isus, Bog i čovjek ne žive u jednom svijetu punom pitanja. A ipak često će njegov čamac biti pun. Plašit će se da će mnogo od dna doći na površinu i da ga s njim ne povuče. U svakom slučaju neće to biti sramotan i nezahtjevan život. Prestrašiti se ostaje znak Božje blizine u njegovu i našem životu. "Ne boj se!"
Gerhard Marcel Martin: Vogel-frei

Probuditi se

Umoran sam
nisam spavao
nakon snova
kao da mi je duša kroz snove htjela nešto reći.

Izvana pritišće rika životinja
tišina
pjeva ptica
mom srcu

A priroda se još nije probudila
za to je još rano.
Gdje si?
Gdje si moj Bože, što mi želiš reći?

To nije nikakvo govorničko pitanje
mislim ovako: Što mi time želiš reći?
"Reći" ti ne želim ništa
a što bih ti trebao
još jasnije "reći" nego što sam učinio?
Odluči se,
Ti znaš, da se sam moraš oslučiti
dakle ostavi me na miru
i radi svoj posao
sad si ti na redu.

Probuditi se ponekad znači ostati u sebe i pitati se – možda zaprepašten – kamo žuriš? Što činiš? Čemu sve to. zadrži se u sebe i zaustavi se na trenutak, prekini ono što te tjera pa i ono što izgleda da obvladava s tobom. Sad si kod sebe. Ti si mnogo više od stvari i zahtjeva koji su oko tebe i koji te tjeraju. Osjećaš li svoj umor, prihvati tišinu i osjeti se samostalnim a ne samo dio funkcija, očekivanja, odnosa. Što želim? Kamo želim? Ništa: Što želi on ili ona? Što još trebam učiniti? Što još dovršiti? I tada bi mogao doći odgovor iz tvoje nutrine: želim jednostavno biti, tu biti, biti kod sebe,. Počinuti. Gledati. ne želim ništa. Dovoljno mi je da samo budem. Disati.
Takvi trenuci su neizrecivo vrijedni. U takvim trenucima susrećem sam sebe, ono što vrlo rijetko činim. pri tom može biti prekrasno susresti samog sebe, biti kod sebe samog. Nikakvo kino, nikakav prijem, nikakva posjeta, nikakva misa, nikakav romantični susret, nikakav ples, nikakvi svečani ručak. Sve ima svoje vrijeme. Sad je dobro da budem sam. Biti tu. Biti budan za mene. Biti sa sobom u doticaju.
Wunbald Müller Alles, was in deinem Herzen ist, das tu.

Misno slavlje

Pozdrav:

Milost Gospodina našega, koji vas je pozvao, neka bude sa svima vama.

Uvod:

Sestre i braćo, sakupili smo se ovdje da slavimo susret sa Gospodinom našim, Isusom Kristom. On jedini svet, on jedini Gospodin je sada među nama.

Tog Boga možemo sada doživjeti u njegovoj riječi i kruhu pričesti u kojem nam se sam dariva. Da, ako se pred Bogom otvorimo, onda će doći do susreta, koji nas može promijeniti, kao što je promijenio proroka Izaiju, Pavla ili kako je promijenio Petra. To nam žele pokazati današnji tekstovi.

Prije nego poslušamo riječ Božju i slavimo Kristovu žrtvu, stavimo se pred našeg uzvišenog i milosrdnog Boga i molimo ga za oproštenje.

Molitva vjernika:

Sveti Bože, pred tobom smo svi mi grješnici, koji trebaju tvoje milosrđe. zato te molimo:
posveti svoju Crkvu i daj da u njoj raste živa vjera u tvoju radosnu vijest, molimo te Blagoslovi zemlju i daj da svi narodi i sve rase nađu pravi mir, molimo te
Smiluj se nevoljama ovoga svijeta i pokaži ljudima putove k pravednom dijeljenju dobara, molimo te
Tješi nas svojom Riječju i daj da postanemo glasnici tvoje ljubavi, molimo te
Primi u svoj mir naše pokojnike i daj da nađu vječnu radost kod tebe, molimo te
U tišini iznesimo svoje osobne molitve i želje Gospodinu....

Bože, čudesno je tvoje djelo među ljudima, zato hvalimo tvoje ime sada i u sve vjekove.

Meditacija:

Sve što Bog čini ljudima je konačno njegova milost i ne dopušta da propadne niti jedno naše nastojanje. On nas želi promijeniti i učinit će to, ali ne bez našeg sudjelovanja.
Tako neka nas susret s Gospodinom učini spremnima da nosimo dalje njegovu ljubav i njegovu riječ.
I nama je upućena ista riječ kao i Šimunu Petru: " Ne boj se", a ja želim nadodati: Bog je s nama - idite u miru.
***

Nasljedovati Krista je uvijek povezano s Kristovim križem. U tom križu nema beznađa, jer se u njemu osjeća blizina Gospodinova. Svaki osobni križ je mjesto susreta s Bogom. Moj DA ovome križu je i dar za sve ljude.
Moja ljubav, moje razumijevanje bi trebali osjećati članovi moje obitelji, susjedstva,
- kad šutim s nekim koji podnosi patnju,
- kad nekom bolesniku donesem dah proljeća,
- kad sretnem sakatog, a da se pri tom sam ne osjećam nelagodno
- kad nekom tko me drži za ruku, pokažem dom
- kad onom tko zdvaja, poklonim malo pažnje i vremena.
- kad s nekim tko je zalutao, malo dužim putem hodam
- kad sam radostan s nekim tko se veseli i kad tu radost odsijavamo dalje i tako hvalimo Gospodina Isusa Krista.

Propovjedi

1.

1. Preplašiti se Boga

Tekstovi iz Izaije, iz poslanice Korinćanima i iz Lukina evanđelja govore, uza sve različitosti, o istoj atmosferi: preplašiti se pred Bogom. Preplašiti se, nije ovdje u smislu nečeg iznenađujućeg, neočekivanog, nego u smislu straha koji zahvaća ljude ako postaju svjesni onoga pred kime stoje.
Izaija, Pavao, Petar u različitim situacijama doživljaja straha pred Bogom. Izaija mističar, gleda u viziji Božje veličanstvo i bori se protiv toga da naviješta Boga.
Pavao, propovjednik, gleda svoj život unatrag i vidi koliko je malo njegova zasluga što ima službu apostola.
Petar, čovjek spontanih reakcija kad je vidio što riječ Božja čini, padne pred Isusom na koljena i moli: «Otiđi od mene, Gospodine, jer sam čovjek grješan.»
Tri čovjeka koji su došli tako blizu Bogu da su shvatili kako je nemjerljivo ono što sam ja u blizini Božjoj.
Postoje i drugi, bezbrojni primjeri, možda i nama bliži. Svima je zajedničko da Bog ljude dotiče. Pomisao na veličinu Stvoritelja, na nezasluženu ljubav, dubinu ponora grijeha. U svim tim situacijama Bog dotiče ljude, ispunja ih strahom, spasiteljskim strahom.

2. Strahote ljudskog nasilja

Vrijednost straha pred Bogom možemo usporediti i izmjeriti ako pogledamo figuru smaknutog patra Alfreda Leppa pred narodnim sudom 1944. Uspravan i smiren stoji pred svojim sucima. Nakon neuspjelog atentata na Hitlera 20. srpnja 1944. Delp je bio uhapšen, jer je sudjelovao u nekim krugovima na izradi prijedloga za Novu Njemačku, nakon barbarstva. I zato je doveden pred «narodni» sud Rolanda Freislera.

Postoji dovoljno slika i filmskih dokumenata da možemo, još i danas, vidjeti kakva je bila atmosfera toga suda. Tu se, u samosigurnosti, širi ideologija straha. Tu se jedan stavlja na stranu jačih i uništava druge, slabije i tako je doveo pravni poredak do farse. Dugi niz smrtnih presuda su instrument ovoga straha.

I u posljednjim recima koje Delp u samici, čekajući smrt, piše vezanim rukama, govori o živom patriotizmu. Tu izbija njegova neprestana ljubav prema narodu kojemu otvara oči da spozna razliku između straha Božjega i straha pred Rolandom Freislerom. U brizi za ljude Bog budi strah pred sobom - koji pobjeđuje strah pred diktatorom, jer taj strah pred Bogom ojačava ljude.

3. Protivljenje

Biblija, mnogo puta, opisuje ljudski strah pred Bogom. U tom strahu postaje uočljivo tko je Bog, a tko je čovjek. Postaje jasno kako je Bog prisutan - ne protiv čovjeka, nego po čovjeku, koji je tako drukčiji nego Bog. Upravo po tome što iskustvo Boga može potresti čovjeka i jer to iskustvo može izbaciti čovjeka iz kolotečine samosigurnosti, on dobiva potporu.

Na zauzimanje, posebno Francuske, spriječeno je da u novom ustavu Europe bude spomenuto ime Božje. Upozoravanje pape posebno ističe da nasljednici revolucije giljotine misle da je dovoljno pozvati se na «vrijednosti» europske tradicije. Kod trgovačkog ocjenjivanja vrijednosti ljudskog embrija (začetka) vidi se na što se svodi ta vrijednost. Svi propisi, konvencije, ograničenja nisu, u određenim trenucima, ništa vrijedni, jer nema izgleda za profit.

Bez straha Božjega prijeti da se svaka vrijednost sruši, jer se čovjek postavlja iznad interesa drugog čovjeka, tamo gdje se korist čini dovoljno velikom. Zbog standarda ili zdravlja jednih, žrtvuju se drugi: umirući, nerođeni, slabi.

Petar je sreo Boga u propovjedniku kojem je posudio svoj čamac da može propovijedati mnoštvu. Petar je trebao mnogo naučiti, ponekad je krivo shvaćao. No, on nikada nije zaboravio onu neograničenu veličinu koja mu je došla u susret, u Bogu.

«Otiđi od mene, grješan sam čovjek» je bila reakcija Šimuna Petra. A Isus je toga Petra ipak izabrao za ugaoni kamen svoje Crkve. Alfred Delp nikad nije proglašen svetim. Imao je mnogo krivina i kutova. U odlučujućem trenutku, osjetio je veličinu Božju i tako u licu smrti vidio svoj život.

2.

Smijem li s tobom putovati u tvom životnom čamcu?

Dok je Isus stajao na obali Genezaretskog jezera, narod je hrlio k njemu da čuje riječ Božju. Tu on opazi dva čamca na obali. Ribari su bili izašli i prali svoje mreže. Isus uđe u čamac koji je pripadao Šimunu Petru i zamoli ga da se odveze malo od obale. Tada sjedne i učio je narod. (Lk 5, 1-13)

Jedan moj subrat pripada još staroj školi. Bilo da ide u grad ili se vozi metroom, uvijek ide u redovničkoj odjeći. K tome ima svoj vlastiti način putovanja. A to se redovito događa autostopom. Rijetko kada mora duže čekati na rubu ceste dok ga netko ne uzme. I zanimljive razgovore je, na ovaj način, u autu vodio, često su se razvili i u ispovjedne razgovore, iako ti ljudi nikada nisu htjeli pristupiti k ispovjedaonici.

Biste li vi uzeli nekog takvog u auto? Ili se možda plašite ovakve avanture. Sam sam češće uzimao ljude u auto. Jednom je došlo do neugodne situacije. Bio je to susret s jednim pijancem kojega sam se jedva oslobodio. Bila je to avantura kad je Šimun Petar dopustio Isusu da uđe u njegov čamac. I on ga se više nije mogao osloboditi.

Kako biste vi postupili kad bi vam Isus rekao: «Pusti me u svoj čamac»? Možda biste mu odgovorili: radije drugi put, ovaj put ne mogu, cijelu noć sam radio i sada sam umoran, perem svoje mreže, a onda imam slobodnu večer. Idem kući, popit ću pivo ili čašu vina i leći u krevet.U jutro moram biti spreman za noćnu smjenu.

Možda biste Isusu i rastumačili: «Ako me opravdaš na radnom mjestu, rado možeš ući. Konačno moram hraniti obitelj. Ako prošle noći ništa nisam uhvatio, želim nešto na crno zaraditi.»

Ili bismo rekli: «Isuse vidim da te ljudi pritišću sa svih strana, dođi, uđi, osjećam da imaš nešto važno reći."?

Biste li pustili Isusa u svoj čamac - nije nikakvo teoretsko pitanje, jer on stvarno želi ući u vaš čamac, u vaš životni čamac. I zato vas pita: »Jeste li spremni prihvatiti me u svoj život?» Ovim pitanjem: «Smijem li putovati s tobom, u tvom životnom čamcu?» - Isus nam dolazi svakog jutra. Prema tome, naša jutarnja molitva bi mogla značiti: Gospodine, putuj danas sa mnom, u mom životnom čamcu.

3.

Susret s Isusom
Uzalud

«Opet uzaludno čekao!» «Svi napori su bili uzaludni!» «Moja dobra volja bila je uzaludna!» «Uzalud uložio toliko snage i vremena!» Ne poznajemo li ovo - ovaj doživljaj, ovaj osjećaj «uzaludnoga» - uzaludno se trudio - ništa se nije zapravo promijenilo...

Zadržimo, pri tome, još jednom, kratko pred očima situaciju koju smo upravo čuli iz evanđelja: Genezaretsko jezero, mnogi ljudi koji se tiskaju oko Isusa, koji očigledno hoće nešto od njega. Čamci, muškarci koji na obali peru svoje mreže. Oni su umorni, iscrpljeni, izmoreni i vjerojatno razočarani, jer cijelu noć nisu ništa ulovili. Oni upravo, na svojoj koži, doživljavaju situaciju «uzalud se trudio - uzalud se mučio.» A Isus ulazi u jedan čamac. Pripada Šimunu. Isus ga zamoli da ga odveze nešto dalje od obale. Mi ne znamo što je Isus rekao ljudima na obali. Mi samo znamo da se obratio direktno Šimunu u čiji je čamac ušao: «Vozi dalje gdje je duboko, tamo baci mreže za lov!»

Ali, na ove riječi očituje se Šimunovo razočaranje, frustriranost, dugi uzaludni sati na jezeru, neprospavana noć, uzaludan trud. On je umoran i ne može (ništa) više.

«Učitelju, mi smo radili cijelu noć, uzalud se trudili.» A ipak je moralo nešto mnogo više zazvoniti u Isusovim riječima, jer Šimun odgovara dalje: «Ipak, ako Ti kažeš, bacit ću mreže.»

Isus i Šimun - jedan susret koji nadilazi razočaranje. Jedan susret koji daje hrabrosti da se započne iznova. Jedan susret koji izvodi iz - uzaludnog iskustva - samo zbog jedne riječi - na Njegovu riječ.
Ja sam čekao na jednu riječ

«Ja sam čekao na jednu riječ!», čula sam ponekad razočarane riječi i to poznajem kod sebe također vrlo dobro, ili: «Tvoje riječi su mi pomogle!»

Što se to događa kroz jednu riječ na koju čekam, odnosno koja je riječ koja mi pomaže?

Ja mogu, iz vlastitog iskustva, potvrditi kako ja kroz tu riječ osjećam da sam osobno dotaknuta. Meni samoj je upravljena ta riječ. Takova jedna riječ može pomoći da se izađe iz čvrsto uhodane situacije, može pomoći donijeti jasnoću...

Tko od nas ne poznaje (osjećaj) da duši godi kada netko, poslije svađe, jednom riječju pokloni oproštenje?

Ili: koliko godi konačno kada se opet, poslije duge šutnje između subraće, djece i roditelja, progovori oslobađajuća, prijateljska riječ koja omogućuje novi početak?
Dozvoliti Isusu da uđe

«Riječ koja ti pomaže, ne možeš je sam sebi reći!» - glasi jedna etiopska uzrečica. Ne čekamo li mi, možda prečesto, na velika čuda koja trebaju najednom sve promijeniti?

Šimun je dozvolio Isusu da uđe u njegov čamac - jedna slika za njegov vlastiti život. Isus je s njim zaplovio po vodi života. Šimun se usudi povjerovati riječi koju mu je Isus priopćio. U početku, bez sigurnosti - jednostavno samo na njegovu riječ.

Vjerujem da je Šimun spoznao taj trenutak i nije ga propustio, jer mu je bio tu, posve osobno ukazan slijedeći korak na njegovom životnom putu, od Onoga većega.

«Ne možeš sam sebi reći riječ koja ti pomaže!»

Nemojmo se plašiti upuštanja u novo, međusobno opraštanje i pomirenje, promjenu...

Nemojmo se bojati saslušati riječi koje su nam upućene i njima dozvoliti da djeluju u našem svakidašnjem životu. Na njegovu riječ, smijemo se i mi usuditi na sljedeći korak. Amen.
S. Mariata Meister, prevela Katica Kiš, preuzeto iz Predigtforum der Redemptoristen

4.

1. Početak

Ono što vidimo u evanđelju je nastanak Crkve. Sve počima time što je Isus naviještao Božju riječ. Po njemu, njegovoj osobi Božja riječ dobiva zvuk i glas. I ljudi žele to slušati. Oni su tražili čovjeka potpuno ispunjenog Bogom tako da po njemu Božja riječ postaje prisutna i posadašnjena.

Isus ulazi u čamac ribara Petra. S jezera govori okupljenom mnoštvu na obali. Sjedne u čamac u kojemu su ribari bili cijele noći na ribanju i nisu ništa ulovili. I on ne treba ništa više, nego mjesto u čamcu da bi bio za mnoge prihvatljiv.

Šimun je potpuno nezainteresiran. Isus traži od njega da baci mreže još jednom i najednom se u njemu nešto pokreće. On je trebao ovu riječ i ima povjerenja da, potpuno neočekivano, još jednom počne ribariti.

Crkva počima ondje gdje ljudi počimaju djelovati potaknuti Isusovom riječi. Sve drugo dolazi kasnije, u preciznom smislu riječi, je drugotne važnosti. Šimun će spoznati svoje poslanje: apostol, - poslanik- temeljac Crkve. No, najprije je potrebno ono što je temeljno, bitno ovom poslanju: povjerenje, vjera u Isusa Krista. To je temelj ovog našeg skupa koji je Crkva.

2. Koraci k pozivu

Poziv nije konac, nego početak. To je postalo jasno i Petru, kao i svakomu tko ga nasljeduje u apostolskoj ili petrovskoj službi. Ono što vrijedi za poziv u službu, vrijedi i za svaki poziv. Zlobno je pitanje da li se ispunja ono zašto me Bog zove u nekoj zadaći ili službi. Onda se to pitanje jednostavno rješava krštenjem. Krštenjem nas Bog već poziva. Tu je Isus ušao u naš čamac. I sada, odatle, on želi ljudima donijeti svoju riječ. Iz čamca svakog pojedinog krštenika.

Zato se isplati, još jednom, pažljivo promotriti sve korake u kojima se događa poziv u današnjem evanđelju. Prvi kontakt s Isusom je Petar imao, prema Lukinu evanđelju, kad je ušao u njegovu kuću i izliječio majku njegove žene.(Luka gleda na Crkvu u kojoj su mnogi, preko obitelji, došli u dodir s Isusom), a onda dolazi situacija kad Isus ulazi u njegovu lađicu.

Odgovor Petrov je povjerenje: „Ali na tvoju riječ bacit ću mreže..." Na ovaj početak povezuju se dva pola koja se inače ne mogu povezati. Jedno je iskustvo obilnog ribolova, a drugo je ono što je Petar, pun divljenja i straha, rekao: „Odlazi od mene, Gospodine, grješan sam čovjek." Petar nije Isusa stavio u svijest svoga savršenstva. Isus ga je uzeo u svoju službu i otkriva kako je malo pripravan i pogodan da bude pozvan po Duhu Svetom.

3. Živjeti poziv

Luka povezuje početak Crkve s pozivom apostola. Onda dolazi sve više učenika k Isusu. Za mnoge je to poziv u Crkvenu službu, za druge poziv znači naći Isusa u sredini životne situacije, kao muž ili žena, sam ili u partnerstvu, ovim i onim sklonostima i darovima, u siromaštvu ili bogatstvu.. Neke Isus poziva da napuste dosadašnji način života i počnu jedan sasvim drugi. Mnogi su pozvani posvećivati ono mjesto gdje žive i rade ili studiraju. Poziv je uvijek samo početak.

Što će slijediti nakon ovog početka, razvija se iz povjerenja u Isusa. On nas uzima u naukovanje, manje riječima, a više po onome što čini. Njegovim načinom moljenja, njegovim pristupanjem ljudima, u njegovim osjećajima za nepravdu, ograničavanje, možemo naći polazne točke i uporišta kako bismo mogli živjeti. I poziv će se produžiti u život, da se ja naučim, na ovaj Isusov način, živjeti i gledati i tako dobijem predosjećaj kako mogu postati «drugi Krist». Za to je potrebno čitati Pismo i slušati izvještaje o pozivima.

Ono što ovaj poziv nikako ne podnosi je samopravednost. Ne možemo htjeti slušati Boga ako sami želimo biti Bog. Nikad nećemo doživjeti svetost Božju ako ne pustimo mogućnost osjetiti strah koji je zahvatio učenike u čamcu. Odvažnost slijediti Isusa ne dobivamo iz precjenjivanja naše vlastite snage, nego po Isusovom ohrabrenju: „Ne boj se, odsad ćeš ljude loviti!" I riječ upućena Petru vrijedi svakome od nas: „Ne boj se, od danas..." i za svakoga ova rečenica ima vlastiti nastavak posred našeg života

Slijediti poziv

Promotrimo događaj o kojem nam govori današnje evanđelje, najprije sa stanovišta ribara. Oni rade svoj posao, na svom radnom mjestu, na obali Genezaretskog jezera. No, njihov rad nema nikakvog uspjeha, Cijelu noć su se trudili, ali mreže su ostale prazne. Možemo sebi to predstaviti. Ova se bezuspješnost prostrla, poput sjene, preko njihovih duša. I može biti da nisu ni opažali što se događa u njihovoj blizini. Tu je blizu Isus i ima uspjeha. Ljudi se okupljaju oko njega. Dakle, njegove su mreže pune.
No, ostanimo još kod ribara. Možemo prdstaviti kako im je sve to teško. Pa i mi ponekad osjećamo isto. Gledajmo na poneki dan unazad. Pun raznih aktivnosti, a ipak imamo dojam kao da baš taj dan ili ti dani nisu bili do kraja ispunjeni uspjehom. Na večer je izgledalo kao da smo došli s praznim mrežama, kao da je sav napor bio uzaludan. Život u takvim okolnostima izgleda kao da nema oslonca. Hvata nas strah pred životom. Često se onda nameće pitanje: "A kako dalje?"

Ribari puštaju da im se progovori

To je moglo biti i pitanje ribara. Čini se da je Isus to pitanje osjetio kod ribara. I on se priključuje: "I vas se traži s praznim rukama, praznim mrežama." I to ribare hrabri da ih netko treba, da ne pita najprije: "Što mi dajete, što mi nosite?"

Na tvoju riječ

U susretu ribara i Isusa došla je na površinu jedna nova kvaliteta, jedna nova vrijednost. Međusobno povjerenje. Mnogi su tih dana Isusa slušali, ali sada on govori upravo tim ribarima, pokazuje povjerenje prema njima. I obratno; oni osjećaju da mogu imati povjerenja u Isusa. "Na tvoju riječ bacit ću mreže." Ili drugačije rečeno: "Kad si ti tako rekao, učinit ću." reče Šimun. Iz svog ribarskog iskustva znao je da to baš ne obećava neki uspjeh, sada preko dana isploviti za lovit ribe. Cijelu noć nisu ništa ulovili. Skeptičnost je bila tu, ali povjerenje u Isusa je bilo jače. Isplovili su i sreća im se nasmiješila. Ako bismo ovdje išli pravilno definirati sreću, onda je to iskustvo suočiti se s nečim što ne proizlazi od nas. Svaki poklon je sretni slučaj. I darovatelj i darovani su time obogaćeni.

Susret
Evanđelje opisuje doživljaj ispunjenog susreta. Ovaj susret preobražava život, jer on čini da se prepozna gdje usred djelovanja leži pravo bogatstvo. Ovu nutarnju promjenu Luka pokazuje i kroz promjenu imena. Šimun dobiva drugo ime, Petar (Kefas – Stijena). Promjena kod Šimuna Petra počima s priznanjem:"Gospodine, idi od mene, jer sam čovjek grješnik." Šimun Petar doživljava u životu da Kraljevstvo Božje ima nešto s njim, da se njega tiče.

I oni pođoše za njim
Jakov, Ivan i Šimun Petar pođoše za Isusom. Doživjet će kakav put ima Radosna vijest. Isus poziva da se s njim ide. Tko mu vjeruje treba se odlučiti. Ova trojica pođoše s njim, s laganom putnom torbom.
A sada, što je s nama koji smo usmjereni na sasvim drukčiji način nego učenici iz Isusova vremena? Mislim da svaki od nas pozna iskustvo polaska. To je možda izgledalo kao da smo potpuno izbačeni s tračnica. Naša sjećanja nam svjedoče o našem iskustvu polaska. To čini i naša nada, jer tko od nas želi reći da sve ono što je za njega prije bio život, da je konačno završilo, da više neće biti nikakvih uzvisina ni ponora? Ne možemo sačuvati svoj život od iznenađenja. Ništa nije tako nesigurno kao novi početak. Koraci tog prvog početka prvih učenika nisu bili prožeti željom za pustolovinom, nego izraz povjerenja. Oni su vjerovali u to da je ovaj Isus obećanje Božje. I zato su oni i ptišli s njim.
Poći za Isusom, njega nasljedovati, postaje pitanje života. Isus je potpuni čovjek, ali on je i potpuno kod Boga. I zbog toga on postaje i pitanje mog života: "Želim li svoj život osloniti na Boga?" A to znači biti otvoren za spasenje koje je Bog pripremio za moj život? A tada više neću sve očekivati od sebe, nego ću se povjeriti Bogu da Bog, u dubini moje duše, pokaže ovaj put. Dokle god živim ne mogu reći:" Sada sam postigao cilj!" Nego još više govorim "Ja samo još uvijek otvoren", jer dokle god živim, život me može iznenaditi a time me i Bog iznenađuje.