Otvorite sva vrata za svjetlo
koje će razbiti okove naše sebičnosti!

 

Riječ na našem tragu

Riječ nas osjeća
Prije nego smo mi
Na tragu riječi.
Riječ je na našem tragu
Prije nego mi riječ osjećamo.

Riječ slijedi naše tragove
Prije nego mi
Potražimo njene tragove.       Josef Dirnbeck: In Gottes Ohr

Budi vjeran svojoj nutrini

Budi vjeran svojoj nutrini!
Ne bježi od sebe!
Ostani kod sebe zauvijek.
Budi čitav ti i budi to rado!
Pomozi sam sebi!
Pođi kod sebe u kuću.
Čekaj i slušaj!
Saberi se !
Ne rasiplji se!
Budi vjeran svojoj nutrini!
Tako će se Bog moći kod tebe zadržati.   Martin Gurtl: In vielen Herzen verankert

Majko prečista

U mom životu nije ništa u čistoj kulturi.
Živim u napetosti između raznih protivnosti.
Dobro i zlo, radost i bol, život i smrt, sloboda i prisila.
Sve u meni i sve na meni je u pitanju.
Zbog taštine i mržnje,
zbog moje sebičnosti, po mojim grijesima.
Želim imati, posjedovati, trošiti, upotrebljavati.
A zbog toga se gube i radost i sreća.
Moja osjetila i moje tijelo nisu čisti,
premalo otvoreni i prozirni za vječnost,
zavode me k zlu.
Pohlepa očiju i ušiju,
pohlepa za jelom i pićem,
pohlepa za razonodom i uživanjem, čine me slijepim, gluhim i nijemim
za vječnost.
Trpim zbog ovisnosti i depresija,
zato što moje čežnje za beskrajnim želim sam utažiti.
Zbunjujem sam sebe,
i pri tome postajem nepravedan i bezobziran.
Moje sposobnosti za kontakt su osakaćene
zbog moje sebičnosti,
zbog naše nečistoće
srušena su prijateljstva, obitelj i društvo.

Marijo, ti prečista,
u tebi je sklad,
slobodna si od mržnje i pohlepe,
potpuno si otvorena za Boga.
U tebi Bog izvodi čisto biti čovjek
o čemu svi mi sanjamo.
Ti nam pokazuješ čistu ljudskost
i ljudski čisto.
Što je konačno čovjek?
TI si odgovor.
Ako sam sebe ne poznam,
ako sumnjam u sebe i u čovječnost,
kad postanem svjestan svoje tragike i svoga grijeha,
Bog mi pokazuje, po tebi,
što se krije u meni i zašto sam pozvan.
Majko prečista, moli za me.
Elmar Gruber: Maria Weg des Glaubens

Poveznice za liturgiju i naviještanje:

a) Poštedite nas pred blagdan Božića
Mnogi danas više ne žele čuti za svoja (kalendarom ) "nametnuta" slavlja. Stoga, planiraju velika putovanja, odmor i žele izbjegavati ritual: "Svake godine. . .ponovo." Sve što je bilo po starom kućnom običaju prihvaća se s pola srca.
Otkuda ovaj stav? To je potpuno otuđenje od „sadržaja" blagdana. Što se više kršćanstvo „razrjeđuje" (poput magle), tim više će čovjek biti siromašan, iako bi trebao osmišljeno slaviti. Roditelji, jednostavno, više ne mogu dati činjenične informacije, a još manje su u mogućnosti uvesti djecu u tajnu slavlja nadolazećih blagdana.

b) A ipak, mnogi su u potrazi za "smislom"

I ne treba biti neki san iz dječjeg vrtića povezan s adventom i Božićem. Treba - i mimo gađenja zbog blagdanskih rituala - nastojati otkriti dublji, „nadvremenski" smisao života.
Što se više držimo biblijskih izvora, jasnije ćemo vidjeti da su, zapravo, došli na vidjelo oni problemi koji nam „gore na vrhu prstiju". Prije svega, žurno nam se ukazuje da idemo prema konačnom, velikom Božjem adventu, na kraju povijesti čovječanstva. I ako Biblija taj cilj svijeta povezuje s božanskim sudom (vidi propovijed Ivana Krstitelja o sudu), istovremeno nam se objavljuje Božja ponuda za"spas" vjernika.

****
a) Dijaspora situacija: rezignacija ili šansa? To je pitanje. Mi odavno više ne živimo u društvu prožetom religijom. Zato je pozivanje na pravnu državu i njezine zakone (npr. zakon o pobačaju, nedjeljni rad, homoseksualni brakovi) bez ikakvog uspjeha i osuđeno na propast ukoliko se samo radi o tome da se provode kršćanska načela u našoj grupi. Kršćani moraju, uvijek, imati pred očima potrebe drugih ljudi pa i onda kad ti isti ljudi ne žele našu pomoć, niti je očekuju.

Posebno bio bilo krivo učenje „zatvaranje u elitu" koja bi prepustila tok ostatka stoljeća svim onim skupinama da daju rješenja spasenja koja su sasvim kratkoga daha. Konačno, sasvim površno i nekršćanski, jer tada ne gledamo na značenje prošloga i ne bismo utjecali na oblikovanje sadašnjega.
"Svijetu ne treba udvostručenje beznađa u religiji; on treba i traži (ako uopće?) protutežu koja ima eksplozivnu snagu življene nade" (Iz: Zajednička sinoda Würzburg, zaključak: Naša nada).

b) Obnova. Naša nada je ukorijenjena u Isusu Kristu pa je zato vrlo opasno da se upuštamo u manevriranje alternativom: Isus, da - Crkva , ne. Ako danas mnogi moderni (mladi) ljudi gledaju na Isusa kao ideal otvorenije nego mi, njegova zajednica, onda je krajnje vrijeme da se vratimo njemu. Naše nasljedovanje nije dovoljno konsekventno. Predbacuje nam se da se uklanjamo od onoga što se govori u propovijedi na gori. Sinoda u Würzburgu nabraja tri stava u svezi s ovim „koja se u našem kršćanskom životu malo drže ili izbjegavaju: siromaštvo, sloboda i radost".
Upravo radost koja tako nedostaje među nama, i k tome određuje naše vrijeme adventa, je glavni svjedok nade koja izlazi iz vjere. Naše obraćenje mora biti shvaćeno kao okretanje k radosti. Radost se ne može glumiti, niti se može održati na duge staze ako nema čvrst temelj u vjeri. Zato poziv na obraćenje ne bi trebao biti shvaćen kao poziv da ljudi dolaze u crkvu, nego shvatiti i kao prekretnicu Crkve prema ljudima da bi im mogli vjerodostojno naviještati Evanđelje Isusa Krista.

Misno slavlje

Pozdrav: Mir Božji, koji nam obećava ljepšu budućnost, neka bude sa svima vama.

Uvod

Cijeli svijet želi živjeti, bolje živjeti. To je i sveopća želja svih nas. Znamo, po vjeri, da se ovdje ne radi samo o boljim životnim uvjetima za ljude. Isto tako je važan i mir za svakoga od nas: mir s drugima, mir sa samim sobom, - a sve to iz zajedništva s Bogom. On nas na to poziva u ovo vrijeme došašća. Trebamo se malo zamisliti o tome da nas je Isus kao spasitelj oslobodio grijeha i želi da svoju budućnost gradimo snagom njegova mira.

Neka nam milosrdni Bog pokaže svoju dobrotu i obaspe nas svojim mirom. Zato ga molimo:

Molitva vjernika

Spas i nesreća, mir i nemir, vjera i nevjera su dvostrana iskustva koja i mi imamo. Mi se uzdamo u jakost Božju za bolju budućnost.

Bože naš, daj odlučnosti svim kršćanima da Crkva može i danas ispunjavati tvoj nalog i izgrađivati tvoje putove k ljudima – molimo te
Daj svim kršćanima odlučnosti za mir koji će voditi narode i države, kao i međunarodne organizacije, da se smanje brda oružja, a ispune doline nepovjerenja i nepravdi – molimo te
Daj odlučnosti svima koji lebde između ravnodušnosti i komoditeta da zlo ne postane sudbina ljudi - molimo te
Daj odlučnosti za povjerenje svima koji su u strahu pred budućnošću, da mogu u nju vedro gledati - molimo te
Daj nam svima odlučnosti da vjerujemo i tako u životu jače doživljavamo tvoju blizinu – molimo te
Uvedi u raj naše pokojnike, posebno one koji ovog tjedna imaju ishodnji dan

Mi smo na pravom putu tek onda ako idemo s tobom. Hvala ti za tvoju blizinu i tvoju dobrotu, danas i u sve vijeke vjekova.

Meditacija nakon pričesti

Ja čovjek vjere, vezujem se na tebe, o Bože i zahvaljujem ti na tvojoj dobroti.
Ja čovjek nade, otvoren sam za tebe Bože i okrećem se prema tvojoj budućnosti.
Ja čovjek ljubavi, čeznem za tvojom blizinom, o Bože i spreman sam za tvoj dolazak.

Otpust

Bog nam uvijek daje šanse. Svaka Isusova riječ nas na to opominje, stavlja nas pred odluku, ali nam i daje snagu za dobro. Zato neka vas blagoslovi trojedini Bog:

Propovijedi
1.
Riječ Biblije: Luka 3,1-6

Ivan Krstitelj je za mene - osim Isusa - najupečatljivija figura Novoga zavjeta. U svojoj svetoj ozbiljnosti, koja uključuje njegov vlastiti život, on je jedan od rijetkih istinskih proroka modernoga vremena. On zna da je vrijeme Izraela, kao jedinog Božjeg naroda, ispunjeno, on zna da će sada nastati nešto posve novo. I Ivan prepoznaje pravi trenutak, kako i kada će to vrijeme nastupiti. On je već dugo spreman, njegovo tijelo također. On je zaista, u najdubljem smislu riječi, "uzbuđen" zbog Isusa.
Ivan zna da je, s Isusom, svijet i cijelo razmišljanje u svijetu okrenuto naglavačke. On naviješta: brda neka se snize, a ponori neka se ispune... Ništa neće ostati kako je bilo. Krivudavo neka se izravna i svatko će vidjeti spasenje, govori Ivan. Ali ljudi neće vidjeti spasenje ako budu na drugu stranu gledali, advent činili vremenom kupovanja i pretvorili ga u sajmište. A mi ćemo vidjeti spasenje i osjetiti ako ga gorljivo očekujemo i usmjerimo naš život u skladu s tim. Došašće je više tišine, više očekivanja. Došašće je čežnja da smijemo svoj život nasloniti na Boga, kao što je to učinio Ivan. Molitvu i poniznost on vezuje uz svoje čekanje. I bit će nagrađen. Spasitelj dolazi k njemu i postaje mu prijatelj.

1.
Odakle to Ivan zna...Kao što je to kod proroka običaj i Ivan Krstitelj naviješta Božju riječ i ona će se dogoditi. Ne bih mu želio protusloviti, ali ne mogu zamisliti da sam ja jedini kojega zanima otkuda njemu sve to. Možda ne postavljamo takva pitanja u strahu da ne dobijemo nikakav odgovor.
Uzmimo tekst današnjeg evanđelja. Tu se govori da je riječ Božja došla Ivanu da naviješta "obraćenje i oproštenje grijeha" i to je citat iz proroka Izaije i to se je "ispunilo" kroz Ivanovu propovijed. Tako nam je opisano, a to nije nikakav stenogram s lica mjesta, nego sažeti sadržaj. Ali ovdje, kao i kod svakog proroka pitam se kako riječ Božja dolazi proroku. Pušta li Bog neke valove koje prorok čuje? To bi mogao biti i jedan zadovoljavajući odgovor preko kojeg bismo mogli mirno prijeći.
No, komunikacija između Boga i proroka ide nekako drugačije, a to me interesira, jer je meni kao i svima vama rečeno kod krštenja:" Ti si dio Božjeg naroda i pripadaš Kristu koji je pomazan za svećenika, kralja i proroka u vijeke." Dakle Isus Krist je prorok u proročkoj tradiciji i ja sam sam po krštenju ubrojen među proroke.

2.
Mi bismo se trebali u adventu pripremati za svečanost rođenja ovog proroka o kojem vjerujemo da je u njemu samome Bog postao čovjekom. Nije bez poštovanja ako ovdje pitamo za detalje, jer konačno u Vjerovanju on nije samo pravi Bog, nego i pravi čovjek. Dakle, odakle je Isus znao što Bog govori? Pa i znanstvenici koji se bave nervnim sustavom ništa jasno ne znaju o znanju, osim da se mišljenje odvija kroz kemijske i fizičke procese. Ako nešto prorok zna, onda mora biti nešto i u mozgu.
Možda se i prije ovako predstavljalo da je Isus sve znao i da su možda od rođenja u njegovoj glavi bile memorirane sve informacije svemira, no s obzirom na ograničene mogućnosti razumijevanja njegovih suvremenika, on je teoriju relativnosti zadržao za sebe. T o nije samo glupost, nego je i hereza, jer on je bio pravi čovjek i učio je kao što ljudi uče i nije rođen s nekim pretprogramom.
To znači da jedan prorok, pa i sin Božji je znao samo ono što čovjek može znati. Na Božić ne slavimo rođenje nekakvg supermozga. Ono posebno raste u proroku. On uči od svojih roditelja, iz svoje kulture, okolice i zato je bila potrebna duga povijest Izraela, jednog naroda i njegovih proroka. I taj narod je kroz stoljeća učio stvarao iskustva i tumačio ih.

3.
Nekad se mora postaviti temeljno pitanje - Razumijem li ja kompletni nastanak biblijske vjere kao proces koji je povezan međusobnim razjašnjavajućim uzrocima ili vjerujem da je Bog uzročnik unutar lanca uzročnosti u ovom svijetu? Bez ovog zadnjeg, proroštvo je plod intenzivnog razmišljanja, marljivog istraživanja i slobodnog odlučivanja proroka. Onda to vrijedi i za Isusa Krista. Ali ako mislim da je čudo moguće, da Bog zahvaća u djelovanje ovog uzročno-posljedičnog lanca u svijetu, onda je zamislivo da proroci govore po Božjem nadahnuću.
Vjerujem da je ovdje taj slučaj. A Bog ništa ne čini mimo ljudske slobode. Bog ne stvara zvučne valove da bi se njegova riječ čula, nego dotiče ljudsku misao da mu se otvori. Mogu to zamisliti analogno i usporediti s jednim primjerom. Bezbrojne majke su točno osjetile kada je njihovo dijete poginulo u ratu, a bile su stotinama kilometara daleko. Usporedba nam razjašnjava da je jedan takav dodir duha moguć i to nije uobičajena duhovna spoznaja, nego je rođena iz intenzivnog odnosa.
Proroci su zato uvijek ljudi molitve. Oni žive iz odnosa prema Bogu i zato su osjetljivi na njegove poruke. Ujedno su ljudi koji imaju kritična mjerila za svoju okolinu i po tome se stavljaju u tradiciju vjerskih doživljaja drugih ljudi. Zato Luka ima pravo ako Ivana Krstitelja uvodi citatom iz knjige proroka Izaije, jednog takvog proroka očekujemo i za Božić. Mi vjerujemo i ispovijedamo da je on onaj koji ima doći, da je pravi čovjek, ali da je kao sin židovskog naroda naučio slušati glas nebeskog oca i u dubokoj i neprestanoj molitvi živjeti u odnosu s njim i na taj jedinstveni način izlaziti od Oca. Jer je Isus kao čovjek rođen, daje nam put da njime krenemo prema Ocu u slušanju njegove riječi i molitvi.

2.

Adventske mogućnosti susreta

«Glas viče u pustinji: Pripravite put Gospodinu, poravnajte mu staze.Neka se svaka dolina ispuni, svaka gora i brežuljak neka se slegne, neka krivudavi putovi postanu pravi, a neravni ravni.» Lk 3, 4-5

Svatko od nas zna da lijepa riječ može dati snagu za život za jedan dan, sedmicu ili cijelog života. Dobra riječ je sposobna izbaviti čovjeka iz situacije zdvajanja. Ovdje možemo nešto predokusiti od snage riječi. I jasno je da svaka lijepa riječ ima i adventsko značenje. Zato, baš sada, u adventskom vremenu, pripazimo malo na naše riječi da to budu lijepe riječi, a ne ružne, riječi koje će pokazivati toplinu ljudske blizine, a ne udaljenosti.
Postoje riječi koje mogu našem postojanju dati sasvim novo svjetlo. Takvu riječ bih htio staviti na početak moje propovijedi. Potječe od Martina Bubera, a glasi: «Svaki život je susret»! Stoji li to? Možda se prisjećamo trenutaka kada smo bili vrlo sretni, puni života. Zar to nisu trenutci kad je došlo do nekakvih susreta? I pri tome ne trebaju to uvijek biti ljudi u kojima leži nešto po čemu bi došlo do susreta i po tome do novog života. Želio bih ih označiti kao «adventske mogućnosti susreta za svakoga.»
Kako gledam npr. na sliku? Imam li sliku koja mi je postala jedan «TI» po kojoj ja opet pronalazim samog sebe i koja mi nešto znači, jer mi pokazuje nešto razumijevanja.
Povezano s ovim pada mi na pamet ruski pisac Dostojevski. Posjetio je, u Drezdenu, sa svojom ženom, kraljevsku galeriju slika. Žena je pričala:» Moj muž je žurio kroz sobe i odveo me je ravno pred «Sikstinsku Madonu». Kasnije sam primijetila kako je mogao dugo, u najdubljoj potresenosti, stajati pred tom slikom. Na mene je djelovala izvanredno: činilo mi se kao da Majka Božja s djetetom na ramenima dolazi u susret onima koji ulaze. Bila sam pogođena do u dno duše.« Dostojevski je toliko volio tu sliku da je naručio otisak. Mnogo godina kasnije umro je ispod te slike.
Potresenost, zahvaćenost o kojoj je ovdje riječ može se dogoditi između čovjeka i slike koju promatra i bitno mijenja promatrača. I ovo bismo trebali reći: sve što smo pustili u naše oči, sve nas to prožima. Time ćemo na kraju našeg života biti ono što smo vidjeli, jer po onome što smo vidjeli, mi se mijenjamo. Svatko od nas je dobar dio onoga što smo vidjeli.
To ne vrijedi samo za oči, nego i za uši: zato i pitanje da li i kada malo vremena provodim slušajući muziku? Pitam se tako, jer je i u muzici stalno prisutan jedan TI, koji mi može govoriti.
U svom dnevniku Ana Magdalena Bach piše o svom mužu Johannu Sebastianu Bachu: «Tko je upoznao moga muža, taj bi se promijenio zbog njegovog ispravnog života i cijelog bića po njegovom dostojanstvu ljubavi. I slušanje njegove muzike mnogima ne bi dozvoljavalo da se ne trude postati bolji. Nije zahtijevao pohvale. Ipak se jednom vrlo radovao. Bilo je to nakon praizvedbe jedne kantate kad mu je prišao jedan student i rekao: »Kod ove muzike osjećam da mogu najmanje sedmicu dana ne učiniti nikakvo zlo». Imala sam osjećaj da ga je ova pohvala nepoznatog studenta više razveselila, nego silna priznanja prijatelja.
Zašto je onaj student, kod slušanja muzike, imao dojam da bi mogao cijelu sedmicu ne učiniti ništa zlo. Zato što je slušanjem muzike ušao su svoju najdublju dubinu. Možda je osjećao nešto od onog nutarnjeg sazvučja i harmonije bez kojega se ne može, sa samim sobom, živjeti u miru.
Primijetim kako se često, kod čitanja svetaca, navodi da su oni ljubili sve veliko, lijepo i dobro. Prije svega su ljubili riječ Božju, kako nam se kroz biblijski tekst predaje. Nerijetko je ovo napisano kao da se nama osobno obraća. To nam pokazuje upravo evanđelje koje smo malo prije čuli.
Tu govori Ivan Krstitelj: 'Pripravite put Gospodinu!' A kome ja pripravljam put? Za koga trošim svoje snage? Za Gospodina? Ili, zar se ne okreće sve oko mene. Kako često je to tako? Zato nas zove ovaj adventski glas da najprije otkrijemo samoljubni ja i da ga nadvladamo. Jer Ivan napokon zna predobro da je upravo to najveća zapreka za dolazak Gospodnji. On zna da Bog ne može doći ako se okrećemo oko sebe i oko vlastitog JA.
«Poravnajte mu staze! Svaki brijeg i gora neka se slegnu.» Ovdje se misli na brda oholosti, sebeljublja, zavisti, zlobe koja se mogu podignuti među ljudima. Zato i adventski poziv: uklonite sve što se ispriječilo između vas i drugih ljudi. Neka se ledenjaci vaših hladnih odnosa rastope u svjetlu Božje ljubavi.
«Svaka provalija neka se ispuni». Moglo bi se reći: izdignite se iz vaših ponora poraženosti, žalosti. Izađite van iz magle i dolina vaših grijeha.
«Što je krivo neka bude ravno.» Ne neprestano amo tamo, neodređenost, nego jednostavnost, ispravnost i pravilnost linije trebaju biti predznaci našeg života. Gdje je to slučaj, onda ćemo: «Vidjeti spasenje Božje koje dolazi od Boga.»
Sa svime može doći do dubljeg susreta. Još više: u svemu nam Bog dolazi ususret. Prije svega u njegovoj utjelovljenoj Riječi. Mislim da nema vremena kroz godinu koje je tako pogodno kao advent da ovo otkrijemo. Ili je možda zapravo advent onaj koji ovo otkriva?

3.
Povratak gdje i zašto?

a) Bili bi dobro ustanoviti razliku između obraćenja i povratka. Često nije moguće provesti obraćenje kao potpuni preokret – obrat. Zato je to moguće izvesti kroz bezbroj manjih povrataka. Obraćenje od krivog životnog puta zahtijeva okret od 180 stupnjeva. Tu se događa nešto temeljnoga. U krštenju, ili prihvaćanju događaja krštenja, u nekom trenutku života s kojim se, nekad u životu, moramo suočiti. Na žalost, takve odluke su u Crkvi, vrlo često, samo proklamatorske prirode. Prave, istinske vjerske odluke se u Crkvi rijetko susreću. One se traže, po pravilu, kod prve pričesti djece i kod podjele sakramenta svete krizme. Prvopričesnici sigurno nisu zreli za tako nešto. A krizmanici i oni stariji (gdje je krizma u srednjoj školi) i oni mlađi (gdje je krizma u osnovnoj školi) nisu još, kao osobe, zreli za takav korak – potpunog obraćenja. Pa je stoga obred obnove krsnog zavjeta, koliko god bio lijep, ipak promašen. Praksa nam pokazuje da je, za jedan veliki broj krizmanika, podjela krizme i svečani oproštaj s Crkvom, dakle sasvim suprotno od očekivanog. I bilo bi vrijeme da se postavi pitanje smisla obreda koji proizvodi takav učinak!
"Biblijske sekte" koje se oslanjaju na " krštenje u Duhu ", imaju ključno polazište za uklanjanje dosadašnjeg oblika kršćanskog života i često time osvajaju, za sebe, brojne krizmane i krštene katolike koji traže. . Možda i nove katoličke grupacije kao „Neokatekumeni" imaju nešto od tog elana. Izravna veza
" krštenje i obraćenje" (Lk 3:3) je u stanju opčiniti, čak i danas.

b) Povratak je često moguć: male ili veće korake u promjeni životnog pravca možemo često činiti da bi se na kraju mogla postići potpuna promjena, obraćenje. Sama ta spoznaja je oslobađajuća za mnoge kršćane koji stoje, bespomoćno, pred izborom riječi i time povezanim očekivanjima. Mi ohrabrujemo i potičemo na mnoge male korake potrebne kao posljedica ukupnog odnosa prema Isusu Kristu. Potištenost i očaj u pogledu dnevnih neuspjeha su jedan od velikih problema kršćana. Ponekad treba učiniti i ispravke pravca i nakon podužeg puta kojim smo išli, u najboljoj namjeri, onda bismo trebali više govoriti o obraćenju, nego o povratku, jer se može stvarno dogoditi da se, zbog mnogih malih stranputica, daleko zaluta od evanđelja pa je potrebno stvarno obraćenje.

c) Kao što „jedinstveno" veliko obraćenje, tako i mala obraćenja, povratci, djeluju oslobađajuće.. To je zapravo znak prepoznavanja, jer "oproštenju grijeha" (Luka 3,3) pripada iskustvo oslobođenja i ponovo dobivene slobode. Prorok Izaija govori o putovima koji su lagani za sve koji se obraćaju Bogu. Oslobođenje od grijeha stvara novu slobodu za nešto. Kršćani se ne bi smjeli zadovoljiti time da su im grijesi oprošteni. (,, Vama, kršćani, je lako; vi se jednostavno idete ispovjediti"- Ovo je česta kritika pa čak i točna).
Oslobođeni od grijeha, znači da su otvoreni za spasenje koje daje evanđelje, što nije samo smisao za sebe, nego za zajedničku zadaću ". Što ste učinili jednome od ove moje najmanje braće..."
(Mt 25,40). Okrenutost prema Bogu je plod mnogih povrataka i obraćenja, a to opet omogućava i otvorenost i prihvaćanje ljudi što je opet vidan dokaz vjerodostojnosti Evanđelja danas.

4.

Osnovna ideja: Poziv na "pokoru" je poziv na "radost"

Stari je Crkveni običaj da je 2. nedjelja došašća posvećena Isusovu prethodniku, Ivanu Krstitelju. On nastupa u području rijeke Jordan. Propovijeda i krštava. Njegovo je krštenje „krštenje za oproštenje grijeha"(Lk 3,3). U propovijedima u kojima je glavna misao sud (dakle radikalno apokaliptične), Krstitelj ide za tim da se Izraelcima dade šansa da umaknu pravdi i - logično – da mogu, konačno, naći spas.
Sud i spasenje pripadaju zajedno - uranjanje u vodu, koje kandidat mora prihvatiti, dakle pasivno, simbolizira smrt grješnika! Ono što izlazi iz vode je "novo stvaranje", a to znači da se prihvaćanjem osude događa spasenje. Tko god se predaje ovom Božjem sudu je ponovno stvoren i tko god pokuša izbjeći Božji sud, mora propasti.
Ponuda Božjeg spasenja s jedne strane i odluka ljudi da se obrate, s druge strane, su presudni za poruku Isusovog „Preteče".
Krstitelj je morao imati veliki priliv, jer je "narod Jeruzalema i sve Judeje i cijelog Jordana dolazio k Ivanu " (Mt 3,5). Ali on nikada nije privlačio ljude medenim, slatko laskavim riječima, nego je bio svjestan ozbiljnosti posljednjeg časa. „ Leglo gujinje" nazivao je slušatelje, jer je htio pokrenuti ono otrovno u nutrini čovjeka (što je bilo usmjereno na količinu njegove grješnosti ) kome je morao dovesti pred oči gnjev Božji. Djedovski savez ("biti sinovi Abrahamovi ") nije nikakva prizivna instanca, jer pogled u prošlost ne može spasiti sadašnjost. Zahtijeva se obraćenje mog postojanja , sada i ovdje, da bi se mogao „susresti" s dolazećim Božjim gnjevom ( "Sud"). Odvijanje „suda" u potpunoj preobrazbi u ukupnom "obraćenju" (obrat kao okretanje k Bogu), bez ograničenja, je jedini način da se ukloni gnjev Božji. Zlo se ne nalazi na površini, već duboko u nutrini. Grješnik "kao zlo - grijeh" mora biti uništen, tako da sud smrti pokaže svoj pozitivan učinak. Od vode krštenja - obraćenja javlja se nova nada za budućnost pravog spasenja čovjeka!
Prvo čitanje nam pokazuje kako poziv na „pokoru" postaje radosni poziv da smijemo ići u susret „spasenju" ( Bar 5,1-9, ovaj tekst treba čitati u vezi s evanđeljem)! Samo-sigurnost (Abrahamovog potomstva, "savez" s pravim Bogom naših otaca) može biti prilično "opasna". Čovjek koji više ne radi na sebi i samoga sebe ne dovodi u pitanje će biti ponosan, umjesto skroman! On misli da je u posjedu „istine" i "prava", čak smatra da više nema ni potrebe slušati druge jer - kako kaže – njemu je sve jasno. To trebaju drugi, on ne, to je jasno! Sve drugo nije potrebno! I to je velika prijevara!

I kako ovo stoji kod nas (jasno u određenoj paraleli)
* Gdje smo mi pronašli takvog "Abrahama", što nas čini tako sigurnima pa (pogrešno) vjerujemo da smo
pronašli pravo „spasenje"?
* Gdje smo jednostavno imunizirani (pripadanjem određenim političkim grupama, strankama ili
različitim mišljenjima) protiv svih zdravih kritika? Ovdje treba spomenuti problem
fundamentalizma ...
* Odakle smo to izvukli da mi danas stvarno ne trebamo "pokore"? Da nemamo nikakvog „grijeha"?
Tipično je za naše vrijeme da nitko ne želi govoriti o "grijehu".

Tako bismo se trebali postaviti pred alternativom o kojoj govori Ivan Krstitelj:

* Ili priznati sud „gnjeva Božjega", a nakon toga dolazi usrećujuće „novo stvorenje" (slika: izlaska iz vode
krštenja)
* ili ne prepoznati i priznati „sud gnjeva Božjega", jer smo tako samouvjereni ! Zatim dolazi uništenje koje
tek predstoji (slika: pljeva koja se pali u neugasivom ognju " - Luka 3,17).

Ivan se mogao koncentrirati, u propovijedi, na "sud", ali on ostaje samo na prijetećoj poruci! Umjesto toga, on poziva da se otvori za Radosnu vijest Božjeg spasenjskog djela koje će doći. Ozbiljnost trenutka je dana (sat stoji "pet do dvanaest"). Upozorenje postaje poziv: "Spasenje je pred vratima" !

5.
Draga braćo i sestre!
Žaljenje i jadikovanje zbog tzv. pred-božićne napetosti skoro spada u došašće kao i neprekidno podsjećanje na vrijeme sabranosti i razmišljanja da se dođe do konačnog mira.
I doista, ako došašće – advent znači da očekujemo dolazak Gospodina, onda i nije tako da bismo mi svjesno zatvorili vrata u lice Bogu koji dolazi ili da mu ne bismo otvorili. No, čini se da bi prije moglo biti da - jednostavno u očekivanju " Božjeg dolaska " - nećemo biti kod kuće. Ako bi Bog stvarno jednom želio doći k nama i vidjeti nas, on neće naći zaključana vrata, nego napušten stan.
Uz naše stalno "kretanje", mislim, moramo napraviti mnogo zadaća ili žureći od jednog događaja do drugog događanja . Uz naše stalno "kretanje" i naše „jednostavno ne biti kod kuće" mislim da je teško ostvariti naš unutarnji mir.
Zato – dopustite mi jedan savjet:
Ono što je najviše, ovih dana, na svačijim ustima, vjerojatno je pitanje darova. To sada nije tako jednostavno: to bi trebao biti osobni dar, a ne samo nešto, bilo gdje kupljeno. To će stajati ljubavi i truda, čak se mora svidjeti onome kome je namijenjen. To mora biti i spakirano, ali ako je i najbolje i najljepše zapakirano, nema dara ako nema ljubavi.
Tko zaista daje od srca, napokon je i sam darovan.
Draga braćo i sestre, što ćete vi darovati „malom Isusu?" Kakav dar ćete dati Gospodinu koji dolazi? Jeste li ikada razmišljali o tome?

Moj prijedlog: darujte sami sebe Gospodinu. Onda manje gledajte na pakiranje. Poklon treba biti lijep i dobar, a ne samo u lijepom omotu.
Lijep i dobar dar će biti ako se radi dobro i lijepo. Vi se pobrinite za sebe, inače to ne bi bio osobni dar. Naravno da će to koštati truda i ljubavi - ali ustanovili smo da je to onda pravi dar. Učinite nešto što vam se jednostavno ne sviđa. To ne zahtijeva puno vremena - ali daje puno topline. Ne ostavljajte dobre odluke – jer bi se moglo dogoditi da u vašoj obitelji bez dara ostane - samo Isus Krist.

"Pripravite put Gospodinu! Poravnajte mu staze! Dođite i priznajte svoje grijehe! ", kaže Evanđelje. Pa, dragi moji, ovdje u ovoj crkvi, možete učiniti najljepši poklon Gospodinu, a sasvim je besplatan i time ćete vi najviše profitirati. Amen

6.

Ponekad se pitam kako će slaviti službu Božju i propovijedati svećenici gdje su crkve sve praznije, ponekad ni četvrtina nije ispunjena. Zar nije onda opravdano da se širi ljutnja ili frustracija? Zar čovjek ne gubi užitak i radost u pripremi i slavljenju bogoslužja?
Pa i ja priznajem da me ponekad, tu i tamo, uhvati neka tuga i da se toga ne mogu osloboditi. Bilo bi mnogo ljepše slaviti u prepunoj crkvi, s punom, gromoglasnom pjesmom i molitvom prisutnih molitelja i u lijepoj svijesti da nisam sam.
Ali isto tako znam kako je danas za kršćane teško doći u crkvu, u pravi dodir s Bogom. Tu je pravi problem, a ne u bogoslužju, niti njegovoj ljepoti (iako i to igra svoju ulogu). U našoj nesposobnosti da se smirimo i saberemo i tu tišinu i mir podijelimo s Bogom.
Naviknuti smo uvijek biti zauzeti: škola, posao, domaćinstvo, obaveze (berba maslina), datumi i termini, televizija i izleti - uvijek se nešto događa. Tišina u kući i zajednički trenuci molitve su, za modernog čovjeka, vrlo rijetki - ponekad čak potpuno nepoznati i u kršćanskim obiteljima.
A ovdje, u bogoslužju, treba biti pažljiv, slušati fine i nježne tonove koje Bog daje. Kako mi možemo biti nedjeljom tri četvrt sata pažljivi u crkvi i sebe donijeti pred Boga - ako radimo cijeli tjedan pa nemamo ni par minuta da bismo malo ušli u sami sebe?
Svjestan sam da dolazak na Misu, bogoslužje stoji napora. I da često Misa nije, sama po sebi, dovoljno zanimljiva, ima previše ometanja i nas opterećuje, jer više nismo naviknuti da svoje vrijeme rasporedimo i uređujemo s Bogom.
I nije zadaća svećenika i zajednice vabiti, pozivati ljude u crkvu. No, svakako bi naša zajednička zadaća bila oživljavati, u svagdašnjici, vrijeme molitve, sabranosti. No, poteškoće bez kraja se gomilaju: termini, uspjeh, osjećaj da smo nešto pogriješili pa slavlja do kasno u noć, razni događaji pa naravno i televizija.
I opet pitanje: zar nas to ne obeshrabruje? Što možemo učiniti protiv mnoštva takvih prepreka? Ja kao svećenik, vi kao vjernici, otac, majka?
Ja se ne plašim, jer nam današnja čitanja govore da će Bog sam pripremiti sebi put pa i u ovo naše vrijeme: "Svaka dolina neka se ispuni, a svaka gora ili brijeg neka se snizi." Što nas može odvojiti od Boga? Ako želimo vjerovati i moliti, Bog će sam pripremiti putove. "Što je krivudavo neka se izravna i što je hrapavo neka bude glatko." Možemo čak ići u obitelji gdje ćemo naći tako mnogo različitih putova pa je teško doći do nekog zajedničkog početka. Ali Bog nam obećava: "I sav narod" - sav! - "će vidjeti spasenje koje dolazi od Boga!"
"Pogledaj prema istoku i vidi: tvoja djeca od istoka sunčanog do zapada – dakle iz tame udaljenosti od Boga - riječ Svetoga ih prikuplja. Oni se raduju što ih se je Bog sjetio ... Bog će ih vratiti kući!"
Ja nisam, kao svećenik, gospodar župe koji vas treba nagovarati. Želim služiti onima koji su ovdje i žele Boga slaviti i moliti. I zahvalan sam Bogu zbog svakoga tko je ovdje - i pozivam vas da i vi dadete hvalu Bogu što vas je ovdje doveo i pokazao svoj put i dao vam milost da ga ovdje susretnete. Amen.

7.

Autor na djelu

Pogled preko ramena...

Nekome gledati preko ramena dok radi može biti vrlo interesantno pa i smiješno. Uzmimo npr. vrhunskog kuhara kojemu smijemo gledati preko ramena dok priprema u kuhinji menu od pet jela. Ili uzmimo automehaničara, koji zabrinuta izraza stoji nad motorom našeg auta pa onda odšarafljuje i zašarafljuje dok mi stojimo pokraj. Ne razumijemo sve, ali se čudimo spretnosti o kojoj se ovdje radi i, malo pomalo, učimo neke zahvate.
Možemo gledati i nekom piscu preko ramena dok piše, onda nećemo vidjeti samo kako on vuče perom linije po papiru ili udara tipke na računalu. Vidjet ćemo mnoštvo cedulja na njegovom pisaćem stolu i mnoštvo otvorenih knjiga oko njega, dakle njegov materijal kojega primjenjuje u svom djelu.

U Lukinoj pisarni

Ima mjesta u Svetom pismu koje nas doslovno pozivaju da bacimo oko preko ramena jednog evanđeliste, da malo shvatimo njegovo djelo. Tome pripada i današnji odlomak kojim nas Luka uvodi u glavni dio svog evanđelja. Promatrajmo ga kod njegovog djela.
Na početku su čudna vlastita imena i nazivi mjesta i pokrajina, koji su nam samo djelomično poznati. Judeju i Galileju poznamo, za njih smo čuli, poznati su nam isto tako Herod i Poncije Pilat, ali tko je Lizanije? Gdje se nalaze Iturea, Trahonitida i Abilena? S pravom ćemo pomisliti: na Bliskom istoku, ali ostaje otvoreno pitanje: Što time Luka općenito misli.

S dnevnim novinama i zemljopisnom kartom

U ovim prvim rečenicama Luka radi, tako recimo, s dnevnim novinama i zemljopisnom kartom. Poput dobrog kroničara sabire sve političke događaje, imenuje vjerske vođe. On opisuje mjesta gdje će se kasnije događati i naviještati evanđelje. Opisuje točno vrijeme. Nalazimo se u 27. ili 28. godini poslije Kristova rođenja. Pokrajine Galileja i Judeja, pustinjsko područje između Jeruzalema i Mrtvog mora, rijeka Jordan. Luka nam želi naglasiti da se događaji o kojima će govoriti nisu odigrali u nekom svijetu bajki. Koliko god bajke bile lijepe i korisne, one su izvučene iz stvarnosti vremena i mjesta :"Bilo jednom u nekoj zemlji" i „još žive ako nisu umrli", tako se to događa svugdje i nigdje. To bi bilo, prema Lukinu mišljenju, za temelj vjere premalo. On želi biti sasvim pričvršćen za realnost. I zato navodi točno datiranje i konkretno postavljanje u stvari. Time Luka želi na isti način pokazati da Ivanov nastup, a kasnije i Isusov u povijesti nije ostao bez traga, nego je promijenio povijest.

Iz stare knjige

No, Luka ne ostaje kod samih čistih činjenica. Tome daje i teološko značenje. Ali za to su malo dnevne novine i zemljopisna karta. On sada uzima jednu staru i časnu knjigu. Izvlači staru već raspuklu rolu s prorokom Izaijom. Iz toga izvlači i kopira riječi koje su bile rečene već prije 600 godina izraelskom narodu koji je čamio u babilonskom sužanjstvu:" Pripremite put Gospodinu, poravnajte mu staze..." Preko 1000 kilometara bi se trebala izgraditi veličanstvena cesta za procesiju iz Babilona do Jeruzalema, jedna vrsta autoputa s osam traka, po kojemu se izabrani narod može, sigurna koraka, vratiti u svoju domovinu sa svojim Bogom. Ova veličanstvena vizija, govori nam Luka, je sada i ovdje aktualnija nego ikada. Isus će, po ovom putu, doći k ljudima.

Problemi sa slikama
Sa slikama možemo imati, u određenim okolnostima, i poteškoća. Ispuniti sve ponore, izravnati brda, sve neravnine trebaju postati ravne. To nam nekako zvuči kao planirati rušiti, poravnavati, asfaltirati, a to ne volimo u takvoj radikalnosti, radije bismo slijedili prirodu. Trebamo izabrati jedan drugi pristup: postoji neizmjerno duboka mržnja koja međusobno razdvaja ljude. Brda nerazumijevanja među ljudima.
Treba razgraditi i zaustaviti svako ukopavanje. Neki pokušavaju svoju sreću na krivim stranama, drugi opet upadaju u krivi pravac. Osobnim neprijateljima rado se podbacuje kamenje pod noge. Ovdje vrijedi slika: poravnajte put, maknite kamenje s puta, ograničite svoje korake, izgradite mostove od čovjeka prema čovjeku, od srca k srcu. Ako to ne učinimo, ni Isus neće doći, jer on dolazi samo po ovako ravnim cestama, drugima ne.

Zov u pustinji
Glas zove i danas u pustinjama našeg vremena i srca i mi taj zov preuzimamo iz Lukina evanđelja, onog autora, kojega smo kod njegova rada smjeli malo promatrati. On je upotrijebio dnevne novine, zemljopisnu kartu i staru rolu Svetog pisma. I sve to sada ispušta iz ruku, okreće se nama i govori: „Pripravite put Gospodinu, poravnajte mu staze."

Svijet kao pustinja
Pustinja je postala vrlo interesantna za naše putničke agencije. Sve više i više turista se odlučuje na putovanje kroz pustinju, jer je takvo putovanje prepuno doživljaja. Ono što nekoga, na prvi pogled zastrašuje, postaje najednom atrakcija: pijesak, divljina, vrućina, suša, žeđ, jednostavan život. Pustinja ima svoje zakone i ljepote. Možda čovjek treba imati i neki kontrast, neku suprotnost standardu, bogatstvu, potrošnji. Ovdje se može samo jednostavno živjeti, a ne luksuzno. Potrebni su nam takvi ispravci da bi naša životna mjerila bila ispravna.
Došašće nas odvodi u pustinju. Za mnoge mjesto prijetnje i opasnosti. Time se ne misli na opasne divlje životinje ili na premalo oaza, sažganu priroda, nego na sivu svagdašnjicu, neprijateljski život, neprestani stres, opterećujuću dosadu. Za druge je svijet pustinja, jer ih ljutnja na radnom mjestu čini užasnima. Još intenzivnije je shvaćanje svijeta kao pustinje, gdje JA postajem mjerilo, tako da se Božje djelovanje uopće ne uzima u obzir. Jedan takav svijet postaje pustinjom dezorijentiranosti. „ Svijet je izgubio svoj pravac", reče Eugene Ionesco. Tko će nam pokazati put?
Ivan poziva ljude u pustinju! Za njega je pustinja mjesto života i razmišljanja. On poznaje veliku tradiciju svoga naroda, po kojoj je pustinja ocijenjena dobrom i pozitivnom. Ovdje su se događali susreti s Bogom. Zar pustinja nije prostor gdje se događaju čudesa? U pustinji je Izrael postao narod, u pustinji su dana svijetu mjerila, 10 Božjih zapovijedi, ovdje su se Božji ljudi pripravljali za svoje poslanje, ovdje se očekivao Mesija.
Zar to sve ne vrijedi i za naš svijet.? Zar to nije i danas mjesto susreta s Bogom, mjesto gdje se događaju čudesa, mjesto gdje je Božji narod na putu? Zar se u ovom svijetu ne nalazi dovoljno vjere, zauzimanja za pravdu, mir, mnogo zauzimanja za siromahe i bijedne? Zar sve to nije pripravljanje puta za Boga (Lk 3,4) Zar i mi ne čekamo u ovome svijetu „Spasenje koje dolazi od Boga?" (usp. Lk 3,4) Iskoristite došašće!
Paul Jakobi