Nova Crkvena godina C 2015/2016.

Protiv stalnog stresa našeg vremena

Toma Akvinski, jedan od najdubljih mislilaca Katoličke Crkve, bio je i odličan poznavalac ljudske duše. Protiv melankolije, zlovolje, žalosti imao je pripravljene vrlo jednostavne stvarčice: uzeti toplu kupku, slušati muziku, nekom drugom čovjeku učiniti dobro i – moliti.

            Onima (već onda) koji se žale da imaju vrlo malo vremena, preporučao je ostaviti sve brige i strahove, potpuno se posvetiti razmišljanju o onome što bi rado učinio kad bi znao da će za sat vremena biti na kraju života. Zapanjujuće, tako Akvinac, koliko malo stvari bi nam izgledalo važno i koliko bismo vremena iznenada imali za stvari koje nam se u svagdanjem životu čine nemogućim zbog nedostatka vremena.

                                                                       Adalbert Ludwing Balling : Kad je Bog stvarao vrijeme

Martin Gutl: Zahvalnica pred zidom plača

 

Aktivnosti

            Oni koji su uhvaćeni u mašineriju vlasti, raduju se činu i promjenama. Šum mašine je njihova muzika. Kad stalno nešto mogu poduzimati, bacaju se u igru, ne mogu ništa suprotno, postaju nemilosrdni u tome, poput mašine nemaju drugog izbora nego da se poklone pred zahtjevima izvana. Samljet će ih sve ono što izvana na njih dolazi: moda, tržište, događaji, javno mišljenje. Cijeloga života nemaju ni trenutak za ono što je u njima i što je njihovo. Oni su aktivni ljudi. Žalosno.                  

Thomas Merton: Simfonija za morsku pticu

Najprije

Theresia Hauser: ti si blizu

Suprotnosti

Eugen Roth Životni umjetnici

Kurt Marti : Bog rado malen

U noći tame

Drutmar Cremer: Kamo Gospodine

Adventska čežnja

Poveznice za liturgiju i naviještanje:

Na početku Crkvene godine liturgija i njezini tekstovi usmjeravaju naš pogled na završetak svijeta. Tijekom cijele godine je misao vodilja: mi kršćani smo oni koji uvijek čekaju na povratak Isusa Krista, očekujemo potpuno dovršenje svijeta (vidi konstitucija o Crkvi, br. 48); mi smo samo hodočasnička zajednica prema tom cilju. U četiri tjedna adventa se simbolično izražava ovo čekanje Gospodinova dolaska. Postoje tri važna aspekta:
           a) Stvaranje svijesti o vlastitoj konačnosti i svrhovitosti u svijetu. U posljednjih nekoliko tjedana pozornost nam privlači kasno-jesenska priroda koja nas usmjerava ka nestalnosti i smrti. Novi početak liturgijske godine svjesno uzima ovo iskustvo i potvrđuje ga. Zbog toga ne smijemo očajavati, nego živjeti iz ove svijesti i po njoj.

          b) Održavanje napetosti iščekivanja. Očekivanje u došašću nas uči da mi ne postavljamo termine ili datume, nego Bog. Ovo podlaganje planiranju drugih moderni čovjek nerado prihvaća. Trebalo bi pokušati naučiti da se, u ovim tjednima adventa, ne bi trebala odvijati "Božićna slavlja“ stranaka, zajednica, klubova, škola, itd. Ako se Božić ne može slaviti zbog praznika i odmora, nego prije Božića, onda to slavlje treba urediti u adventskom raspoloženju. Ovo vrijedi i za razne „Božićne koncerte „ pa i Crkvenih ljudi u adventu. Trebali bismo podignuti glas protiv sviranja Božićnih pjesama na radiju i televiziji prije Božića (nije li to kršenje naših vjerničkih prava - da se vjerničke pjesme ne koriste prije Božića u trgovačke svrhe?). Ovo vrijeme treba u župi urediti da župa bude „zajednica čekanja,“ jer ćemo se onda više radovati samom blagdanu. Jedna starica mi reče: "Ja se ne radujem Božiću. Do sada sam, u posljednjih nekoliko tjedana, bila pozivana gotovo svaki dan na slavlje, a sutra (Božić) sam posve sama."

c) Posljedica usvajanja konačnosti života je Bogu ugodan način (stil) života. Za Pavla se to sastoji u pokazivanju ljubavi prema bližnjima. Župa treba biti uzor i model za prakticirajuću ljubav. U praksi to znači: okretanje prema onima koji su potrebni pomoći unutar i izvan župe i potpora akcijama Crkve za „Nedjelju Caritasa“. Sve će to biti moguće ako budemo sebe ograničavali u ovom došašću.

********

Dvostruka napetost očekivanja označava vrijeme došašća. S jedne strane: očekivanje „blizog“ Božića i božićnih blagdana; i drugo, očekivanje povratka Krista na " kraju vremena ." Oba očekivanja su u suprotnosti s načinom života suvremenog čovjeka. Tako, za mnoge, ovo vrijeme zbog brojnih svečanosti i užurbanosti raznih priprava, nije nikakvo tiho i blago vrijeme za razmišljanje o otajstvu Božića i priprave na slavljenje toga otajstva. Mnogo manje njih shvaća vrijeme zemaljskog života kao pripravu za vječnost, kao pripravu i otvorenost na susret s „Njim koji je konačni smisao ljudskog života“, za konačan susret s Gospodarom vremena i povijesti. Posebno sada kada nam se čini da je , reklamama i potrošnjom, ostvariti "raj na zemlji" gdje prividno izgleda da se tako brzo mogu ostvariti čežnje, želje i potrebe. Tu se poruka o „čekanju i nadanju u ljubavi“ moguće doživljava kao frustracija i razočaranje i odbacuje u stranu. Što zapravo živi u najdubljim očekivanjima ljudi: čežnja za jednim TI, čežnja za uspjelim odnosima, za smislom i životnim ciljem.. Ta čežnja se često ruši što se pokazuje upravo u ovom trenutku božićnog vremena: sve je više osamljenih pa raste broj samoubojstava, upravo u ovim danima… Koliko se starih i bolesnih ljudi, svake godine o Božiću, pošalje – „šupira“ u bolnicu ili starački dom, jer smetaju slavlju. Je li to stav s kojim idemo „putem pravednosti“ Kristu u susret.. I tako se pripravljamo djelima ljubavi na njegov dolazak.. „ (Dnevna molitva)

           Od 1. nedjelje došašća počinje nova liturgijska godina. Ovo je, također, prilika za novi i možda humaniji način života kojeg dugujemo našem svijetu poradi Krista. Moramo i trebamo "naučiti jedni od drugih, kako moramo živjeti Bogu ugodnijim životom" (drugo čitanje), a baš kao i proročke riječi: „pravo i pravda "(prvo čitanje) koje je počelo u potomku Davidovu, Isusu iz Nazareta, u stvarnosti će dati našem životu novu dubinu. Dakle, s obje noge čvrsto na tlu, bit će moguće „uspraviti i podići glave, jer je blizu naše otkupljenje"(evanđelje). “Prolazni i neprolazni (vječni) svijet"(završna molitva) će se susresti u vjerniku. Sve ovo u nama omogućuje napetost u rastu, koja je potrebna da bi ovdje moglo rasti „kraljevstvo i vlast Božja.“

             Liturgija Prve nedjelje došašća nas želi pozvati da se stavimo u ovu napetost iščekivanja – iščekivanje ispunjenja obećanog i samog ostvarenja toga obećanja, tako da kroz njih zasvijetli Krist, svjetlost naroda.

Tumačenje tekstova

a) Jer 33,14-16

Ovaj vrlo kratak tekst sadrži jedno obećanje Izraelu, a posebno Jeruzalemu. Da bismo mogli shvatiti ovo obećanje, moramo poznavati povijesne okolnosti kad je nastalo to obećanje. Poglavlje 33 nastavlja na misao 32. poglavlja (isplati se opet kupovati zemlju u okolici Jeruzalema, grada čiju je propast Jeremija najavio i čiju će sudbinu Bog promijeniti). Ovdje se radi o jednom umetku Deuteroizaije. Reci 14-16 su možda kasnije dodani.

b) 1 Sol 3,12-4,2

Ovaj tekst se sastoji od dva dijela:

3, 12-4,2 (I): Radi se o molitvi Pavla, Silvana i Timoteja na kraju zahvale za kršćanski život zajednice u Solunu, koju su oni osnovali. Molitva za ljubav je, ujedno, i blagoslovna želja misionara.

Kako se treba ljubav konkretno pokazati na djelu u zajednici:

„Ona treba izgrađivati zajednicu" Ljubav nije nikakav (statički) posjed, nego jedna (dinamička) snaga. Mlada zajednica u velikom makedonskom gradu mora najprije postati zajednica. Ljubav mora ujediniti različite ljude, različitog porijekla, društvenog položaja i kulture i sve ih složiti u zajednicu. Zajednica mora postati mjesto ljubavi. Samo gdje su ljubav i dobrota, tu boravi i Gospodin.

„Ona treba „pozivati sve ljude". Zajednica ne smije postati zatvoreni krug. Naročito se mora okrenuti prema onima izvana. Uzori za tako nešto su bili Pavao i njegovi suradnici. Ova dvostruka ljubav je put prema eshatoloskom ispunjenju zajednice. Ako zajednica živi od ljubavi, iz ljubavi i u ljubavi, onda je plemenita i sveta pred Bogom i stoji u pravom odnosu prema Bogu.

4, 1-2 (2) opomena je moguća, jer Pavao poznaje situaciju u zajednici preko Timoteja koji se vratio iz Soluna (3,5). On poznaje primjerno bratstvo te zajednice (4,9). Ipak, on želi da ona (kako se to doslovno kaže) „raste i bude sve bogatija u ljubavi" (3,12) i da „ neprestano čini nove korake" (4,1) tako da bude ljubavi vrijedna zajednica koja je atraktivna i za nečlanove - tako se kršćani najbolje pripremaju za ponovni dolazak Kristov.

c) Lk 21, 25-28, 34 -36

Ovaj tekst je iz velikog govora o posljednjim vremenima (21,5-36) i dijeli se u tri dijela:

Redci 27-28 (1) U apokaliptičkom govoru opisuju se znakovi parusije (usp. Mk 13,24-27). Židovska apokaliptika pokušava, tadašnjim načinom govora, iznijeti sljedeće: zbog konkretnog povijesnog iskustva patnje apokaliptičari iznose, u prvi plan, da će Bog u Izraelu ostvariti spasenje unutar povijesnog ostvarenja (o tome i tekst u današnjem prvom čitanju iz Starog zavjeta). Za njih stoji spasenje i povijest u određenom diskontinuitetu. Apokaliptičari su vjerovali u jednoga Boga koji će na kraju povijesti koju on izvodi, započeti novo vrijeme spasenja, ne u jednom kontinuiranom događanju, nego u posebnom Božjem djelovanju („novostvaranje") i po posebnom zahvatu u tijek vremena ljudske povijesti. Ovaj „prekid" se opisuje kroz kozmičke katastrofe i na tu sliku svijeta se Luka, apokaliptički, naslanja. Cilj ovakovog načina prikazivanja jest: probuditi u ljudima nadu u svim nevoljama i kušnjama - Bog vas neće konačno ostaviti na cjedilu!

Luka zahvaća apokaliptično razmišljanje da bi pokazao da ovaj svijet treba promatrati po njegovom završetku po Bogu, dakle eshatološki.

Redci 27-28 (2) govore o „dolasku Spsiteljevu". Kod opisivnja parusije Luka koristi (usp Mk, 13,26; Mt 24,30) sliku iz Danijelove apokaliptičke knjige (dan 7,13), no pri tome se slika osamostalila. Dok kod Danijela Sin čovječji dolazi k Pradavnom, kod sinoptičara dolazi k ljudima. Krist se objavljuje kao Gospodar povijesti. A to, za kršćane, znači spasenje. Luka ovdje ne govori da će kršćani biti pošteđeni katstrofa, nego u nevoljama imaju temelja za nadu, jer su blizu otkupljenja, to jest ispunjenja Božjih obećanja. Tekst ne govori o budućem dolasku Gospodina kao suca, nego želi probuditi nadu i povjerenje kod zajednice.

Redci 34-36 (3) Ove opomene na budnost izlaze iz slike svijeta: katastrofe na kraju svijeta može izbjeći samo onaj tko je spreman, „tko moli" i tko je „budan", onaj koga svagdašnji problemi zavedu neće opstati u ovoj katastrofi. Ovdje nema govora o „suđenju ljudi", grješnika i pravednika. Izenadnost događaja svršetka zahtijeva spremnost kršćana. A to je isto što i ustrajnost u nevoljama.

Misno slavlje

1

Pozdrav:   Započinjemo jedno intenzivnije vrijeme našeg kršćanskog života. Kroz ovo vrijeme bismo trebali malo produbiti našu vjeru, osnažiti našu nadu, ražariti našu ljubav. Božja milost neka bude sa svima vama.

Uvod: „Bog neće umrijeti onog dana kad mi više ne budemo vjerovali u njega. Ali mi ćemo umrijeti onoga dana kad naš život više ne bude obasjavan darovanom svjetlošću čuda, iz izvora svjetla koje dolazi s onu stranu našeg razuma.“ Ova misao koja potječe od poginulog Daga Hammarskjölda daje nam uvod u advent. Katkad pokušavamo Boga istisnuti iz naše svagdašnjice i zaboravljati ti ga. Sada se želimo uputiti na put ponovnog otkrivanja. On će nas susresti u onom svjetlu, koje svijetli iz čuda utjelovljenja Sina Božjega.

2.

Pozdrav:Na početku nove Crkvene godine sve vas srdačno pozdravljam blagoslovnom željom: Milost i mir od Onoga koji jest, koji je bio i koji ima doći neka bude sa svima vama.

Uvod:

           Vrijeme adventa – vrijeme dolaska. Netko dolazi. A tko to želi doći? To je Spasitelj, Gospodin (usp Lk 2,12). Dolasku Spasiteljevu s naše strane, odgovara čekanje – očekivanje; biti spreman, biti budan. „Bdijte i molite, uvijek“ tako nam govori danas evanđelje po Luki koje će nas pratiti tijekom ove liturgijske godine.

            Ali kako je on došao nekoć, tako želi opet iznova doći u svakog pojedinog od nas. A zašto? Jedan duhovni pisac naših dana to ovako obrazlaže: “Ti si drugačiji nego prije godinu dana. Promatraš drugačije nego prije godine dana. Slušaš drugačije nego prije godinu dana. I zato se on mora u tebi ponovo roditi“ (M.Malinski).

           Da bi nam Gospodin pomogao nadvladati naše slabosti, priznajmo svoju slabost pred Bogom i ljudima i molimo ga za milosrđe.         

Molitva vjernika

Dobro bi bilo (i radi raspoloženja i dojma, ali i radi sadržaja) za molitvu vjernika uzeti pjevanje: „Bože, daj mir jedinstvo“ ili zazive „Da se dostojiš.. iz završetka litanija svih svetih…“

1)

Obratimo se Gospodinu Isusu, Kralju Božjeg kraljevstva koje dolazi, a kojega mi očekujemo kao Spasitelja:

v  Gospodine Isuse Kriste, mnogi ljudi žive u strahu pred budućnošću, pred katastrofama ili pred osobnim nevoljama: daruj svima povjerenje u tebe, - molimo te

v  Smiluj se narodima koji su u ratovima i neredima i podaj im svoga mira - molimo te.

v  Daj svojoj Crkvi milost da budno živi u ovom adventskom vremenu i tako se pripravi za dan tvog dolaska – molimo te

v  Pogledaj sve bolesne, posebno bolesnike naše župe i podaj im željeno zdravlje ili im podari snage i strpljivosti da sve prihvaćaju iz tvoje ruke - molimo te

v  Učini da svi kršćani rastu u međusobnoj ljubavi i razumijevanju – molimo te

v  Pozovi sve naše pokojnike k sebi u vječnu domovinu, a posebno one koji kroz ovaj tjedan imaju ishodnji dan……

Slavimo te, gospodine Isuse Kriste, što nas uslišavaš kad te molimo, jer ti živiš i kraljuješ s Ocem i Duhom Svetim, u vijeke vjekova.

2)

Već je prva Crkva zazivala: Maranatha, Dođi, Gospodine Isuse. Želimo se pridružiti ovom adventskom zazivu prve Crkve:

• Isuse, naš učitelju, ti Riječi Očeva, pomozi nam da te shvatimo. Bez tebe ćemo lutati. Dođi, Gospodine Isuse, molimo te
• Prosvijetli učitelje, pisce, novinare i sve koji druge poučavaju, podari ih dobrim mislima i duhom mira. Dođi, Gospodine Isuse, molimo te
• Tvoja riječ nas oslobađa mržnje i zdvajanja, tvoj zakon pomaže nama i svim ljudima na putu pravednosti i pomirenja, Dođi, Gospodine Isuse, molimo te
• Daj da narodi na zemlji zaborave i prevladaju ratove i učini našu zemlju novim svijetom kojega ljudi žele i očekuju s tobom. Dođi, Gospodine Isuse, molimo te

Gospodine i Bože naš, pogledaj na ljude koji su prepušteni smrti. Molimo te spasi nas dolaskom tvoga Sina i daj da prispijemo u vječno zajedništvo s našim Otkupiteljem, koji s tobom živi i kraljuje Bog, po sve vijeke vjekova.

Meditacija nakon pričesti

Učini nas nemirnima, o Bože kad mi, zbog obilja kojega posjedujemo, izgubimo žeđ za vodama života: ako zaljubljeni u ovo zemaljsko vrijeme, prestanemo sanjati o vječnosti, ako uza sva nastojanja koja činimo za izgradnju novoga svijeta, pustimo da nam nestane vizija novog neba.  

Propovijed

Biblija odlomak: Luka 21,25-28.34-36

Zahvalan sam Bogu da red čitanja daje upravo ovaj tekst evanđelja za prvu nedjelju došašća ili adventa. Ovaj nam tekst može otvoriti naše oči za drugu stvarnost. Ljudski zakoni čovjeku i ovaj svijet, svakodnevna užurbanost nemaju posljednju riječ. To neće uvijek biti tako, ali svijet ima jedan cilj, a to je biti uzdignut u Božju sigurnost. Iako je možda postalo staromodno vjerovati u drugi dolazak Krista, jer se ovo vjerovanje čini suprotnim od želje za slobodom čovjeka i njegovog samoodređenja, meni je ova misao vrlo važna. Jedna nada u mom životu: ovaj svijet i mi ljudi nismo Bogu nevažni i on nije ravnodušan prema nama, on nas očekuje, on nas pozdravlja - ne samo svakog čovjeka nakon njegove smrti, nego i cijeli svijet. Utješna misao, ali ne i tješenje. Govorimo o Isusovom drugom dolasku, jer je on već davno došao na naš svijet. I tako smo opet u Došašću, u pripremi za dolazak Boga. Vrijeme pripreme ide u dva smjera. Jedan smjer: priprava na Božić, blagdan utjelovljenja. I ako se osobno pripremam, onda u tišini i biti slobodna od svega što bi me odvraćalo od "duhovnog uređivanja kuće“ kao što temeljito uređujem svoja četiri zida pred važan posjet i dovodim u red. Istovremeno se pripravljam i za njegov drugi dolazak, na njegov povratak.

Bog je postao čovjekom za Božić: kao dijete se bespomoćno predao u ruke ljudima. Ako sebi razjasnim i shvatim što je Bog učinio i kakvo je dostojanstvo dao čovjeku svojim utjelovljenjem, zašto se trebam plašiti njegova povratka? Zar će onaj Bog koji je bio kod utjelovljenja ljubav, kod povratka biti nekakvo strašilo? To ne mogu vjerovati.

1..
"Bog ne ispunja sve naše želje, ali ispunja sva svoja obećanja, on ostaje Gospodar zemlje". Ovo iskustvo vjere Dietricha Bonhoffera pokazuje da naše želje često nisu identične s Božjim obećanjima. Zato se u današnjim biblijskim čitanjima osjeća čudna napetost.
           a) Luka je, kod sastavljanja svojih govora o konačnim vremenima, iz kojega je uzeto današnje evanđelje, uzimao u obzir dvije situacije ondašnje zajednice:

• Problemi trenutka (opasnosti/ nevolje) rađaju strah pred onim što ima doći. Ovdje on želi ohrabriti Isusovim riječima. Apokaliptični govor ide za tim da slikovito naglasi: Bog je Gospodar povijesti. On neće završiti spasenje u ovom vremenu /unutar povijesnom/po kojemu će Izrael opet biti jako kraljevstvo, nego će nastati početak novog doba spasenja. Taj rez opisuju apokaliptičari uz pomoć slika prirodnih katastrofa. Znajući o funkciji takve katastrofe kao početku nove ere za vjernike, one gube svaki strah. Čak i kršćanska zajednica upada u nevolju zbog tih       katastrofa, a ne samo nevjernici.       No, nevolje su sve veće, što se više bliži otkupljenje. Stoga, ove riječi i govor daju zajednici hrabrost i nadu. Oni nisu izmišljeni kao pedagoško sredstvo za buđenje straha.
• Ljudima koji žive u suvremenom svijetu i kojima je dobro, koji se smatraju sretnima i zadovoljnima, ideje o povratku Kristovu nisu poželjne. Te misli odbacuju i posvećuju se sigurnosti i čuvanju blagostanja. Zato i upozorenje na biti budan i pripravan.

b) Obje izjave, iako govore o bitno različitim situacijama zajednice, pa tako i o bitno različitim situacijama ljudskog života u modernim vremenima: briga / nevolja i sreća / zadovoljstvo, imaju isti smjer: svijet i njegovu povijest treba tumačiti i promatrati od početka iz njegova kraja. I u smrti pojedinog čovjeka umire svijet kojega je, on na svoj način, vidio i doživio, pa treba i život pojedinca promatrati iz njegovog konca, smrt se mora uračunati u planiranje života. Obje povijesti, kako svijeta, tako i pojedinca su usmjerene prema cilju. Ovaj cilj, Isusovom smrću i uskrsnućem zadobiven, jest spasenje.
c) U adventu /došašću/ živimo prema cilju. Mi slavimo spomen na događaj spasenja koji se dogodio u bezizlaznoj situaciji prošlosti, a očekujemo obećano konačno spasenje. I samo ovo sjećanje donosi spasenje. Postati svjestan ove usmjerenosti na cilj. Ozbiljna vjera u već započeto ispunjenje obećanja spasenja vodi k opuštanju nasuprot svagdašnje brige koja se tiče vlastite osobe. Ovu opuštenost ne možemo izjednačavati s ravnodušnošću.
           d) Priprema za kraj kao posljedica vjerovanja da je Krist gospodar povijesti zahtijeva, kao što Pavao kaže, aktivnu ljubav prema subraći kršćanima, a preko njih i svim drugim ljudima. Vjerovanje u konačnost ne uključuje nikakav fatalizam. Nada u Kristov dolazak znači radije djelovanje u sadašnjosti. Djelovanje na dobrobit bližnjih.

2.

           Očitu nemoć suvremenog čovjeka „da očekuje“ povezat ću sa scenom koja bi se mogla odigrati na nekoj željezničkoj stanici. Neki čovjek, očito u pijanom stanju, nasred perona stavio svoj kofer i legao spavati. I tako je promašio cilj svoga puta, a ne zna da mu je na taj način pobjeglo vrijeme.
           Jesu li zaista glavne točke normalnog ljudskog života stanje opijenosti ili svakodnevni stres i brige zbog rokova? Naše post moderno materijalističko, slobodno društvo očito je formiralo, kod ljudi, takav oblik života da se bilo što što se pojavi između tih mjerila ukazuje kao nepoželjno. Pri tome stvarni život je uvijek ono „između“ nedovršenog, imanja, željenog, očekivanog. Cilj propovijedi bi mogao biti: Vrijeme došašća u povijesti spasenja, u tumačenju Luke, kao simbol za konkretnu egzistenciju ljudi. Katastrofa i ljudski brakovi su fiksne točke postojanja koje se mogu prevladati samo ako im se daje dublje značenje. Potrebno je temeljno usmjerenje cijelog načina života da bismo mogli reći, s Ignacijem Loyolom, krepost ravnodušnosti, ponašanje u pravoj opuštenosti, koje se očituje u opuštenosti, koje povjerava svoje polovičnosti onom većem TI i tako može rasti i zreti. Došašće kao vjerski simbol za čovjeka koji se okreće prema Bogu koji dolazi, prožima značenje cijelog ljudskog života. Tko se doživljava u nedovršenom stanju, osjeća kvalitetu onoga što mi nazivamo spasenjem, osjeća nedostatak ljubavi u sebi i drugima i on će ići u potragu za njom. Ovdje su vrata kroz koja Božja ljubav, u Isusu Kristu, može doći do ljudi. Pri tome se ne zahtijeva nešto veliko. Sveti Bernard iz Clairvauxa je to opisao, u propovijedi za došašće, na ovaj način: "O čovječe, ne moraš proći kroz more, ne moraš bušiti oblake, niti graditi svoj put preko alpskih visina. Nije daleko, kažem vam, blizu je riječ, ona živi u tvojim ustima u tvom srcu (Rimljanima 10,8). Trči prema njemu do pokajanja tvog srca i ispovijedi tvojih usta " (1. govor za Došašće, poglavlje 10).
3.

Svatko može postati milijunaš                   Uz Lk 21,25-28; 34-36

Dolazak Sina Čovječjega je daleko
Koga se još dotiču ovakve prijetnje? Gdje su ti znakovi na suncu, mjesecu i zvijezdama? Koji su narodi smeteni i zbunjeni zbog huke i grmljavine mora? Zašto bi se ljudi trebali bojati nečega što je još vrlo daleko? Kako zamišljati to pokretanje nebeskih sila? Ako je dolazak Sina Čovječjega povezan s tim događajima, onda imamo dovoljno vremena, čak i previše..
           Tako, u stvari, ljudi reagiraju danas na govor o Isusovu dolasku. Više straha imamo pred uništenjem svijeta od strane čovjeka kroz nuklearne elektrane, zagađenja oceana, zagađenje podzemnih voda, trovanje, raspad ozonskog sloja, genetske manipulacije, nego zbog dolaska Sina čovječjega. Pred ovakvim razvojem situacije mogu biti smeteni i svi narodi i mnogi naši mladi ljudi su zaista prepuni straha. No, ne izazivaju strah samo ove nedaće. Ima i mnogih drugih modernih znakova - gubitak posla, nezaposlenost, rastava braka, sve manje vjenčanja, proglašavanje homoseksualnih brakova jednakovrijednim, sloboda pobačaja, eutanazija - sve to širi veliki strah i zbunjenost.
           Da li postoji bilo kakva veza između uništenja svijeta kojega će proizvesti ljudi i dolaska Sina čovječjega? Zar nije upravo došašće blagoslovljeno vrijeme za postavljanje takvog pitanja koje nas vodi prema razmišljanju i kajanju?

Značenje žutih semafora
           Na velikim raskrižjima naših gradova vrlo je živo. Tu se gomilaju automobili, guraju se pješaci. Svi stanovnici naših velikih gradova znaju gužvu tih vrućih prometnih točaka. Tu bi bilo strašno mnogo sukoba i žrtava ako raskrižja ne bi bila sasvim točno i precizno zamišljena i lijepo uređena. Stoga, stotinu metara prije daju se prethodne najave raskrižja sa semaforima i duge bijele strelice na kolnicima tražeći da se pravilno rasporedimo. Vrlo je loše ako u ovom trenutku ne poznamo put. Onda se pokušavamo snalaziti suprotno prometnim pravilima što izaziva bijes i ljutnju drugih sudionika u cestovnom prometu – ili pokušavate ići krivim putem, pa onda nekim drugim putem naći zaobilazak i pravi pravac i prijeći raskrižje.
           U mnogim slučajevima, crveno svjetlo postaje čak i simpatično. To je trenutak da se možete orijentirati. Zeleno svjetlo je dobrodošlo, jer daje slobodnu vožnju. No, žuti semafor? Da li je uopće potreban? Zar se nije moglo bez njega?
           Policija može dati odgovor na to pitanje, jer imaju mnogo iskustva i poznaju mnoge nevolje i nesreće. Direktna izmjena crvene i zelene ne može raditi, jer je izgrađena bez sigurnosnih faza. Čak i takozvani "žuti vozači" ugrožavanju sigurnost. Međuvremensko žuto svjetlo ima zadatak čuvanja reda. Na znak žutog signala, cijelo raskršće se raščišćava. Svi sudionici prometa se moraju sami svrstati; još jednom promisliti pravac, a vozač baciti pogled na auto i upravljačku ploču i pogledati tko mu je s lijeve ili desne strane. Na ovaj način je uklonjen svaki trenutak opasnosti, a spremamo se i na moguća iznenađenja. Žuto svjetlo daje malo mira i tišine i donosi malo reda u neredu da, nakon toga, možemo ponovno uredno ući u promet.

Došašće ima zadatak učiniti reda
           Naši trenutni događaji - osobito sada u vrijeme došašća - pozivaju nas na, makar i kratko, razmišljanje. Uredan slijed život nije moguć ako bi netko jurio kao luđak po ulicama i raskrižjima. Posebno su tu oni razmaci vremena u dnevnim događanjima, na putu između posla i doma, između dana i noći, u susretu između čovjeka i čovjeka i između čovjeka i Boga. Takvi su trenuci vrlo potrebni. Čovjek ne može biti stalno u pogonu. Ali isto tako ne može sudjelovati u neodgovornim i nepromišljenim "bezuvjetnim aktivnostima“, o kojima je Goethe rekao je da one konačno završavaju u bankrotu. Oboje pripada čovjeku: predati se radu i povući se malo u sebe, odmoriti se i malo promišljati.

Netko bi mogao pitati zašto baš u došašću govoriti o raskrižjima i semaforima, zašto baš u ovim tjednima pred Božić moraju te teme biti ugrađene u dnevni ritam rada i događanja, zar nas se ne bi moglo, cijelog adventa, poštedjeti ovih žutih semafora? - Bog je već došao u ovaj svijet po svojem utjelovljenju i tako u svijetu i u životu svakog od nas postavio velika raskrižja na kojima on postavlja pitanje jesu li planovi i postupci u skladu s njegovim planovima ili se možda sukobljavaju? Na tim raskrižjima, u našim životima, trebamo žute semafore, koji nam daju misliti o dolasku kraljevstva Božjega na ovaj svijet. Došašće nam može pomoći da ne upadnemo u "zamku“ i da izbjegnemo katastrofu. To nam pripravlja put spasenja.

Rudar postao milijunaš
           Jednom kad sam šetao i umoran od hoda sjeo na klupu pored velikog križa, odmarao se i čitao časopis, progovori mi jedan šetač i ispripovjedi mi da je on iz ruhrskog područja i da je ovdje zbog liječenja bolesti silikoze. Kroz prozor svoje sobe gleda na ovaj križ i sada se popeo na brdo da ga vidi iz blizine. Kad je opazio da u rukama imama kršćanski časopis, započeo je duhovni razgovor. Govorio je o svom rudarskom životu, o svom putu u komunizam i kako je, konačno, bio njime razočaran. Konačno ga je propovijed njegovog evangeličkog župnika dovela do obraćenja. Vrlo sretan je nadodao: ja sam preko noći postao milijunaš."
           Možda može i nama ovaj advent pomoći svojim tihim trenucima sabranosti i fazama orijentiranja da i mi postanemo bogatiji. „Boga čekati, znači već ga i imati.“ (Augustin).