Poveznica za liturgiju i propovijedanje
a) Pažnja s „usporedbama"
Udovica iz Sarepte (prvo čitanje 1 Kr 17,10-16) i siromašna udovica u hramskoj riznici (evanđelje: Mk 12,38-44) prisilno su zajedno i, za pravilno biblijsko naviještanje, ima malo smisla ako se ta tema uzme kao temelj navještaja za ovu nedjelju.
Mi ćemo izabrati, iz evanđelja današnjega dana, temu za ispit savjesti Bogopoznavalaca (negativna slika za pismoznance) i model za odgovornost za "Božju službu" (primjer je udovica).
b) "Svijet treba ljude koji su za druge"
Ovu izjavu kardinala Josepha Hoffnera (1906-1987.) trebamo imati na umu kada gledamo na mnoge "male ljude" koji pokušavaju pošteno živjeti svoje kršćanstvo.
„Ako vam je moguće zapaliti jednu jedinu svijeću za dušu koja luta u mraku, potištenom pokazati sunčanu stranu života, nekome drugome dati uzvišeniji pogled na život, nekom čovjeku pomoći da bude bolji čovjek, jednom opterećenom i potištenom olakšati život i malom iskrom ljubavi obogatiti svijet, onda niste živjeli uzalud." (Jack London).
c) Ne radi se o „polovičnosti, nego "cjelini"
Uzdajući se u Boga, udovica iz evanđelja, daje posljednji novčić, a udovica iz prvog čitanja zadnji komadić kruha.
"Kriste,
ti si u neprestanoj potrazi za mnom
a da te nisam ni vidio,
ipak sam te ljubio.
Neprestano si govorio:
Živi ono što si od
Evanđelja shvatio
pa i ako je sasvim malo.
Navješćuj moj život među ljudima.
Zapali vatru na zemlji.
I slijedi me.
Jednoga dana sam shvatio:
uvijek si htio moju konačnu odluku.
prema Frer Roger
Konac je Crkvene godine, za dva tjedna ćemo slaviti svečanost Krista kralja koja usmjerava naše misli na ispunjenje - dovršenje svijeta, po i u Bogu. On će suditi naš život prema vrijednostima koje danas imamo u životu i prema ljudima ovdje i sada. Bog gleda na naša srca. Pitat će nas za vjeru, nadu i ljubav. Kako je to bilo u našim srcima i djelovanju? Takvo djelovanje je moguće samo ako se oslanjamo na Boga i njegov dolazak. Naš stav vjerničkog očekivanja nas neće razočarati.
Tumačenje teksta
a) Jer 17, 10-16
Scena „u Sarepti" rr(10-16) postavlja pred čitatelje pitanje: hoće li jedna udovica prihvatiti zahtjev i riječ jednog stranca, Ilije („moj Bog je Jahve"), prihvatiti ga i povjeriti mu se? Kao da sve govori protiv. Udovica više nema ništa za jesti i nema izgleda da što dobije. Posljednje što ima želi pripremiti za sebe i sina pa umrijeti.
Ipak, ona ispunja Ilijin zahtjev koji traži ono što mu pripada kao gostu u pustinji. I onda njegova riječ ne ostaje prazno obećanje, nego počima djelovati. Ilija je ovdje čudotvorac, no ne magijskim manipulacijama, nego po svojoj riječi. Kao Jahvin prorok Ilija nije napušten ni u stranom svijetu i Jahve se brine za njega. Jahvina riječ naviješta čudo (r 14) i čudo se događa.
b) Hebr 9, 24-28
Poslanica Hebrejima se trudi ne samo posredovati nadu, nego pokazuje njezin pravi temelj: ulazak u nebesku svetinju kojoj šator Saveza može biti samo slika, koja može biti ostvarena samo izvanrednim svećeničkim činom. Krist nije ušao u zemaljsku svetinju, nego u samu nebesku. Time je ušao u Božju stvarnost. Ne može čovjek stupiti pred Božje lice, osim Sina (r 24). Krist se pokazuje kao primjer i garant istinitosti kršćanske vjere. Njegovu žrtvu na križu je Bog, jednom zauvijek, prihvatio za ljude (r 25).
Kristova smrt je prekretnica. Svijet sada stoji u jednom novom svjetlu (r 26). Redak 27 potvrđuje ono što je ljudima čvrsto odredjeno: jednom umrijeti. Nakon smrti dolazi dan suda. Nada za mnoge kojima će biti darovano oproštenje, koje se može temeljiti na Kristovoj žrtvi (r.28). Time je izrečeno praizvorno Isusovo djelo. Na Isusovoj smrti kršćanska zajednica treba temeljiti svoju nadu.
c) Mk 12, 38-44
Ovaj odlomak se sastoji od opomene pismoznancima (rr38-40) i izvještaja o udovici u Hramu (rr 41-44). Suprotnost postaje jasna: na jednoj strani su pismoznanci: oholi i sebični, gramzljivi (oni predstavljaju one ljude koji Isusa odbijaju) - tko živi u obilju i uz to se obogaćuje na udovičinom posjedu, ne može imati nikakve simpatije. Na drugoj strani je siromašna udovica, koja je, uza sve to, spremna pomoći, staviti se u službu. Naglašava se i hvali njezino predanje Bogu zbog nasljedovanja Isusa. Tipično za Marka je da čitateljima tumači i najmanju židovsku bakrenu novčanicu (1 lepton) i tako uvodi rimski novac kao mjerilo vrijednosti.
Misno slavlje:
Pozdrav:
Gospodin, koji je vjeran u djelima svojim, neka bude s vama.
Uvod:
Prigovor da religija, a posebno kršćanstvo, označuje odgođene projekcije, nije nikakva novost. Tko se ne može sprijateljiti s ovozemaljskim, tako se govori, mora svoje biće i svoju nadu, očekivanja usmjeriti prema onostranom. Čežnje za nebom su prekrivene čežnje za životom. Poslanica Hebrejima govori suprotno. Krist je ušao u svetinju, ne rukom stvorenu, a možemo dodati, ni nastalu u ljudskoj psihi. Ova riječ poslanice Hebrejima nije bez temelja. Ona je nastavak jedinstvene Isusove povijesne žrtve. A ta je sve drugo, a ne projekcija, niti potiskivanje, još manje ljudski izum.
Molitva vjernika:
Dobri Bože, ti si ljudima blizu, onima koji ispravno žive; usliši naše molitve:
Za ljude koji trpe zbog životnih laži drugih: jačaj ih u njihovim nevoljama, molimo te
Za ljude kojima nedostaje najpotrebnije za život, ukloni njihovu bijedu, molimo te
Za one koji sebe smatraju uspješnima, a to baš i nisu, dovedi ih do spoznavanja samih sebe, molimo te
Za ljude kojima čovjek više vrijedi nego propis, nagradi njihovu muku, molimo te
Za one koji traže spasenje i sreću na stranputicama: pokaži im pravi put, molimo te
Za naše pokojne, nagradi ih za sve lijepo što su drugima učinili, molimo te
Jer ti Isuse Kriste spasavaš ljude koji te očekuju, zato ti slava s Ocem i Duhom Svetim, sada i u vijeke vjekova,
Prijedlozi za propovijed
1.
a) Opasnosti govorenja samo "o" Bogu
Dok oni toliko znaju "o" Bogu, ne primjećuju da im se sam Bog "sve više i više gubi". Ovaj prigovor (svećenicima, vjeroučiteljima, profesionalnim teolozima koji stalno stručno govore o Bogu) može se odnositi i na mnoge kršćane, koji stalno osuđuju Crkvu - kao da su u kazalištu, na stadionu. Kao gledatelji koji znaju bolje, a da sami nisu voljni, prije toga, nešto učiniti. Vruće diskusije sveznalaca (na sportskim igralištima ili kulturnom životu) su sasvim razumljive iz „perspektive gledatelja, ali kada je riječ o Bogu, onda smo u pitanju uvijek mi sami.
Danas može biti da je to mentalitet "potrošača", da su ljudi svugdje potisnuti u ulogu gledatelja pa misle: ja sam, tako i tako, platio ulaznicu! U Isusovo vrijeme, ljudi koji su znali pisati i čitati, postali su jedna instanca, moralizirajuća klika koja je malim ljudima postavljala velike zahtjeve i detaljno „pazila" da se sve, do u detalje, izvrši. A ipak, oni sami se nisu držali tih velikih i mudrih savjeta. Tko „poput stručnjaka" govori o Bogu da bi nametnuo svoje mišljenje i uzdignutim, prijetećim kažiprstom pazi da li drugi, poput janjca, poslušno i pobožno žive, potpuno je krivo razumio Bibliju, kao što nam to pokazuju Isusovi prigovori pismoznancima.
b) Ne vladati se kao „školski učitelj"
Isus je imao - kao što smo vidjeli u Novom zavjetu - dvostruki način uvjeravanja:
(1) On je sam živio ono što je naučavao. Činjenica je da su se, za njega, riječ i čin u potpunosti slagali. To je bilo osnovno načelo njegova života.
(2) On je isticao pozitivne primjere, što je bitno za njega.
Tipičan primjer Isusove pedagogije je ovo - što je rekao u današnjem evanđelju - i pokazao na nesebično držanje ove sirote udovice. Želi ujedno reći: Pogledajte ovo plemenito držanje jedne "male žene iz puka." Ona je donijela cijelo (tj. nepodijeljeno) svoje postojanje da se daruje Bogu. Iz dubine srca, ona se okreće prema Bogu i želi to vidljivo pokazati. Puno ne računa, nego žrtvuje sve svoje što ima za plemenitu stvar - kao da je istovremeno htjela reći: Ja se moram radikalno i potpuno staviti u službu Božju, jer on (BOG) ima pravo na moj život!
Neka u vama bude isto mišljenje kao u Kristu Isusu (Fil 2,5)
Dobar čovjek iz dobre riznice vadi dobro, (Mt 12,35)
...a zar nisu dobrota i vjernost s onima koji snuju dobro? "(Izr 14,22).
Kao što se uopće računa kod darivanja, nije presudno ono što se daje, nego način na koji se daje - jasno je iz primjera koje Isus daje primjedbom na siromašnu udovicu: količinski "manje" (jer daje iz neimaštine) je kvalitativno "više" (jer njezin stav o ljubavi ne poznaje granice). Takav model postojanja, koji prakticira kršćansko "mišljenje" (unutarnje obraćenje srca) se ne može naučiti, nego samo doživjeti i sam u životu "svjedočiti" (prema Bibliji: "dobro stablo rađa dobrim plodom). I zato vrijedi "Dobar čovjek iznosi, iz dobra, blaga srca, svoje dobro"(Lk 6:45; Mt 12,33-35). Sve to ne bi trebalo poučavati s pedantnim dogmatizmom, nego se mora prakticirati s puno ljubavi.
„Kad ljubav zahvaća školske učitelje, onda su uskoro praznici." (Pearl S. Buck)
„Ako u čovjeku postoji svjetlost, ona svijetli iz njega. „
c) Što se može konkretno učiniti u zajednici (župi)?
* Župa mora postati i rasti više kao zajednica života, a ne nekakva radna zajednica (s mnoštvom radionica i popisa aktivnosti).
Fascinantan liječnik, teolog i glazbenik, Albert Schweitzer (1875-l965) je znao (u svojem opredjeljenju za najsiromašnije među siromašnima ) ostvarivati ono što je rekao: "Naš svijet će ponovno stati na noge kad shvati da se spas ne sastoji u mjerama, nego u promjeni mišljenja."
* Župa bi se trebala, mnogo više, povjeriti vodstvu Božje milosti. U tom stilu bi lik proroka Ilije (prvo čitanje!) mogao poslužiti kao primjer. Potpuno se povjerio Bogu, postao posrednik Božjeg djelovanja (po čudu koje se preko njega dogodilo).
Riječ svećenika i stručnjaka za pitanja medija, Bertholda Lutza (1923., Würzburg) karakteristična je: "Čovječja je zadaća da bude posuda, a da tu posudu napuni darom vode, Božja je stvar."
* Župa bi se trebala mnogo više oslanjati na svoju nutarnju misionarsku snagu i po sjajnim primjerima života (današnjih) „svetaca" pokazivati svjedočanstvo, nego na velike, vanjske propagandne tehnike i velike slogane. Plakatne izjave spadaju u teatralnost pismoznanaca (nekadašnjih) i mnogih dostojanstvenika (današnjih). Na žalost, i poneki vjernici se zloupotrebljavaju u ovoj maskeradi.
Prazan govor i tehnike reklamiranja su plamen slame i u životu zajednice su vjersko zagađenje okoliša. Jednostavna mala udovica donosi pravilan stav za bogoslužje, darujući sve što ima (diakonia, caritas u punom smislu riječi) da bi mogla, potpuno nutarnje, doći u dodir s Bogom - liturgija. Ovakav plemeniti stav "djeluje" u ovome svijetu!
Po mjeri ljubavi (ona mora biti neizmjerno velika) "svi će znati da ste moji učenici" (Iv 13,35).
2.
a) „Udovičina žrtva"- nitko se ne želi odricati
Evanđelje je sasvim u suprotnosti s "trendom našeg društva". „Napredak -rast" je moto (brda smeća rastu do neba, čudovišta od betona i katrana postaju sve glomaznija), refren jedne popularne pjesme je tipičan proizvod našeg mentaliteta: "I sad ćemo pljunut u ruke da povećamo bruto socijalni produkt." Trebamo li stvarno ovaj napredak, koji nas svakodnevno stavlja pred "granice rasta" ili, vjerujemo li mi u nekakav "rast bez granica"? Ako stvarno uzmemo u obzir sve ono što „raste" na našem području: zločini, strahovi za budućnost, očaj, beznadnost, „novo siromaštvo, zar sve to nisu ozbiljni simptomi "fenomena" umiranja kulture, alarmantni znakovi "bolesti na smrt"?
Takav sebičan stav nekakvog rasta, te „društva odbacivanja" treba jednu stvarnu, „neophodnu" promjenu (ne - ophodnu u najdubljem smislu riječi - ne zaobilaznu promjenu prema mjerama koje daje Isus). Tko ne liječi korijenje, treba samo malo kozmetike. Isus želi "radikalno" (latinska riječ radix = korijen) mijenjati naš „novi" odnos prema dobrima ovoga svijeta.
b) Načela koja je Isus dao
* Tko hoće spasiti svoj život, izgubit će ga
Razdvajanje onih koji se vole može stvarno donijeti život (mislim na odvajanje djeteta od majke pri porodu; na to da odrasla djeca sele iz roditeljske kuće ...). Razdvajanje mora biti preduvjet za budućnost, za život, za sreću, za vlastitu odgovornost!
* Biti siromašan zbog Krista
Temeljni stav je opisan u Evanđelju "biti siromašan u duhu" i „uzeti križ na sebe", ... nasljedovanje Isusa je cjelovit odgovor na Gospodinov poziv.
* Kako možemo biti siromašni kao("bogata") Crkva?
Bilo bi dobro kad bi se promijenio naš odnos (pa i u našoj Crkvi) u "suočavanju s novcem." U velikoj mjeri to ovisi o nama samima! I puno bi se promijenilo ako bismo, mi u bazi, promijenili svoj odnos.
* "Preispitivanje" se traži svuda
U svjetskoj javnosti se prečesto i samo govori o materijalnom blagostanju kao bogatstvu, a onda su vrata zloupotreba, sebičnog iskorištavanja otvorena za čisti kapitalizam. Ovdje ne pomaže rezignirano vikanje, niti pasivno plakanje nad vremenima.
c) Naše srce je bolesno - ljubav prema siromaštvu ga može izliječiti
Ne samo da pate "strukture" (sustav, odnosi), nego je "jezgra" (nutrina) u čovjeku bolesna. Isus nam propisuje jednu „kuru posta" i predvodi nas svojim vlastitim primjerom: "Ne suobličujte se ovome svijetu", nego njegujte ljubav prema siromaštvu - ono što nam pokazuje Franjo Asiški. "Duh novca" je on zamijenio za "ljubav prema siromaštvu". On nije prosvjedovao protiv trgovaca i trgovine, nego je on (sv. brat Franjo) i mnoga braća, koje je on oduševio za ovaj način života i životni stav, taj stav „živio". Uz današnje evanđelje o "siroti udovici" mogu nam doći na pamet sljedeće misli:
Gospodine, danas se bojim.
Bojim se, jer tvoje Evanđelje je često zastrašujuće.
Lako ga je slušati
I još je lako, zatim, na to ne reagirati,
ali teško je to živjeti."
Gospodine, dopusti mi,
ne da sam budem utješen,
nego da ja tješim.
Ne da se mene ljubi,
nego da ja ljubim.
Jer tko sebe daje, taj prima,
tko sebe zaboravlja taj se nalazi,
tko prašta, tome će se oprostiti;
a tko umire, bit će rođen za vječni život."
Michael Quoist: Gospodine, tu sam
3.
Dragi kršćani!
Danas nam je, u čitanjima mise, održana lekcija. I to o dvjema udovicama. O dvjema siromašnim udovicama.
Jednoj koja je živjela u vrijeme Staroga zavjeta, u vrijeme proroka Ilije.
U njezino vrijeme je vladala glad. Ta žena nije imala dovoljno hrane čak ni za svoga sina i sebe.
Dolazi Ilija i traži nešto stvarno nečuveno: „Prvo napravi za mene malo kruha i donesi mi. Tada možeš spremiti nešto za sebe i sina."
I ona to učini, jer je Ilija prorok, glasnik Božji.
Druga udovica je živjela u Isusovo vrijeme. Ona je bacila dvije male kovanice u hramsku kasu. Time je dala Bogu sve što je imala.
Dvije udovice koje daju sve.
Dvije udovice, ali za to dobivaju sve.
Udovica Staroga zavjeta doživljava veliku milost da njena posuda za brašno neće biti prazna, a ulje ne nestaje. Čak i u velikoj nevolji ima najpotrebnije za siguran život.
Udovicu Novoga zavjeta sam Isus hvali. Dok je prije toga prijetio oštrim kaznama pismoznancima zbog polovičnosti srca i licemjerja, dotle se udovica može nadati velikoj nagradi.
Dvije udovice koje daruju sve.
Dvije udovice koje daju sve što su imale, sada primaju ono čemu se nadaju.
Ono malo potrebno za život, komadić kruha i dva novčića, daruju Bogu. A one su izdašno nagrađene životom.
Sestre i braćo,
sigurno nas ove epizode iz Pisma žele uvesti u velikodušniji pristup prema milostinji. Ne bismo smjeli dati nešto malo od našega viška. No, ovdje se radi o nečem mnogo višem nego su novac i kamate. Radi se o držanju koje bi trebalo prožimati sav naš kršćanski život.
To je bit logike kršćanskog života. A ta je:
Dajte sve Bogu i On će vam sve dati.
"Sve dati u čast mome Bogu, u radu i miru!
Na veću Božju slavu, to želim i sve to činim
Mom Bogu želim dati dušu i tijelo, cijeli život moj. Tako, otprilike, pjeva jedna Crkvena pjesma.
"Sve Bogu na čast ..." To je istinska pobožnost. To je kršćanski život.
Kad dajemo Bogu samo nekoliko niša u našim životima, onda lako padamo u opasnost polovičnosti i licemjerja. U konačnici, mi sami sebe varamo.
Onda smo kao pismoznanci na koje nas Isus upozorava u evanđelju.
Ima ljudi koji prividno žive kao da su s Bogom. U stvarnosti, ovakvima je kršćanstvo neka vrsta glazure na drugačijem načinu života.
Glazura je, u stvari, nezdrava. Od glazure se ne može živjeti.
Ovi vjerski "slatkiši" idu u crkvu, ali vjeru odlažu u ormar poput ogrtača čim prekorače vrata crkve u svijet.
Onda Bog više ne igra nikakvu ulogu, više nije važan. Pa onda nije uopće važno što činim, budući da živim kao da nema Boga i njegovih zapovijedi. Prema geslu: "Bog živi samo u crkvi. Neka tamo i ostane."
Za neke, na žalost, ne mali broj, je pripadnost Crkvi samo fasada. Na papiru stoji rimokatolik. No, u svojim srcima i umovima su davno izbrisali ono "rimokatoličko".
Crkva, Bog, vjera - to je, u najboljem slučaju, nešto za određene prigode, zato što je tako lijepo, na primjer, za Božić.
To je fasada, iza koje se ništa ne nalazi. Iza nje je pusta praznina.
To ne može biti naš put, draga braćo i sestre!
Ili želite produžiti svoj život iza fasade koja puca, koja prijeti da će se srušiti u nekom trenutku?
"Bogu na čast i slavu..." To je pobožnost. To je kršćanski život. Život u komadu, bez polovičnosti.
Mi kršćani imamo ime po Kristu. Ovaj naziv nas obvezuje. Taj je bio, cijeloga svog zemaljskog života, tu za Boga. I Bog je bio tu samo za njega.
"Bože, sve tebi na čast.." To nije lako. Znam.
Ipak se isplati!
Gledajmo na naše učiteljice, dvije udovice.
Njihova pobožnost je nagrađena. One ne stoje iza fasada koje pucaju.
Vi ste sigurno u Domu Božjem, a to je najbolja zaštita protiv duha vremena. Znam da bi obje udovice, s nama, sigurno, danas rekle:
"Sve na slavu mom Bogu, čija snaga upravlja svijetom,
koji zna kako se boriti protiv zla,
da dobro pobijedi.
Samo Bog će vam dati mir ako vjerni budete njemu.
Pomozi, Isuse, dobri pastiru."
1. Loši uzori
Poneke stvari se ne mijenjaju tako brzo. Na primjer, loši uzori. Inače, u različitim vremenima izgledaju različito. Ni u jednom slučaju nisu književnici, u Isusovo vrijeme, bili tako loši, ali isto tako nisu ni drugi ljudi bili izvanredno dobri. A ni Isus baš nije sve riješio ako je pokazao kako književnici dolaze u dugim haljinama.
Zašto je Isus potražio pismoznance svog vremena da bi ljudima onog vremena jasno pokazao na što želi upozoriti, pokazuje se vrlo brzo. Ovi su bili najviđeniji i najutjecajniji ljudi u narodu, zato je u njihovim krugovima dolazila napast s kojom se svaki čovjek mora suočiti.
Književnici Isusovog vremena su bili, kako politička, tako i religiozna elita. Oboje ide izmiješano. Ništa nisu manje poučeni o Bogu, nego o pravu. Mnogi među njima su, sve više, upotrebljavali svoju znanstvenu kompetenciju da osiguraju svoj položaj i utjecaj u društvu. A jer više nije bilo proroka, imali su neki monopol u svojoj struci. Moglo se to gledati i sasvim pozitivno; da ovdje utjecaj i položaj pomaže onima koji su učeni. Stručna i znanstvena kompetencija je temelj za politički utjecaj, npr. u Velikom vijeću (može se vidjeti kako to izgleda: 2000.g. u SAD-u je skoro bio izabran, onaj koji je bio slabijih kompetencija i prema mišljenju vlastitih navijača, ali medijski je bolje prošao). I tko stoji u svjetlu reflektora, mora paziti što će se s njim dogoditi.
2.Prva mjesta
Isus upozorava na određeno ponašanje; isplati se pogledati ga u detalje.
Onovremeni znakovi časti za ljude na vlasti bile su «duge haljine». Haljine nisu označavale individualnost, nego svakom tko je vidi jasno pokazuje tko je nosi. Moda tu ne igra nikakvu ulogu. Važno je da se prepoznaje statusni simbol.
Odjeća osigurava da ih se pozdravlja «na trgovima i na ulicama» - i to najprije pred drugima, tako da se može odlučiti hoće li otpozdraviti ili će se dobronamjerno nasmiješiti. «Ulice i trgovi» to su vremena bez televizije i novina, mjesta na kojima se predstavlja javnost. Radi se o vremenu prikazivanja, koliko će tko biti prisutan i koliko vremena dobije. Tko je u javnosti prisutan, taj je važan.
Pri tome postaje jasno da se priznanje i vlast mora plaćati, jer drugi to nemaju. Za pismoznance će se dva puta naglasiti da traže prva mjesta, kako u sinagogama, tako i na gozbama. Kako tamo gdje se događa politika, ali i na društvenim prigodama gdje ne može svatko sjediti na prvim mjestima. Zato se mora boriti da dođe ispred, ustrajati na privilegijima, jer ne želi utonuti u nevažnost.
Takvo ponašanje djeluje i na društvenom planu. Pismoznanci su bili odvjetnici i bilježnici onog vremena. Svatko je bio ovisan o njima. Kad Isus predbacuje pismoznancima «da izjedaju udovička dobra», time je sigurno mislio da oni rade odvjetničke poslove kod malih i siromašnih, ali površno i aljkavo, a tako bezdušno izvlače iz njih svoj honorar. Kod važnijih klijenata ne bi učinili niti jedno, niti drugo.
Prema Bogu se duboko klanjaju. «U svojoj prividnoj svetosti mole duge molitve». Dokle se Bog prizna kao društvena norma, poštuju ga. Danas su svečani govori o moralnim vrijednostima temeljna nit u zapadnoj kulturi i sastavni dio društvenog imagea.
Bogovi pred kojima se danas izgovaraju duge molitve su se davno promijenili pa je Isusovo opisivanje pismoznanaca i danas vrlo aktualno.
3. žrtva
Što označuje udovica sa svojim novčićima nasuprot svega gornjega da nam je Isus stavlja za uzor?
Odgovor stoji u tekstu: »Jer su svi oni dali od svoga viška, a ova žena, koja jedva ima potrebno za život, dala je sve što je imala. Dala je sav svoj život.» Dva novčića koje je ona dala, je ono što joj je potrebno da bi preživjela dan s jednim obrokom i ništa više. To su izričito dva novčića. Žena je mogla napraviti i jedan kompromis, mogla je dati jedan novčić, a sebi zadržati makar nešto za kupiti malo hrane. Ne, ona je dala sve.
Udovica to neće činiti svaki dan i nitko od nas ne traži da bismo mi trebali počiniti samoubojstvo glađu. No, toga dana koji je za tu ženu možda imao posebno značenje, tražila je i našla simbol koji pokazuje njezino temeljno držanje. Dva udovičina novčića pripadaju najljepšim slikama kako se o križu može govoriti u sasvim normalnom životu.
Ako se radi o tome da nešto damo od sebe, onda tražimo sasvim precizne podatke da li se to isplati. Zauzimanje (angažman) treba dati rezultate. Motivacija treba biti pružena sasvim jasno. Držanje udovice s njezina dva novčića je žrtva. Ona ne daje bilo što, ili nešto, ona daje samu sebe. Time ona pokazuje suprotnu sliku od pismoznanaca. Ovi su se prodali za svoje društvene pozicije i pokazuju svoj osjećaj samovrijednosti. Cijenu da netko bude uspješan plaćaju mali. Ako jedan sjedi ispred, drugi moraju biti iza. I ako ovo ponašanje ulazi u ponašanje uspješnih, onda će on sve činiti i dati da bi održao svoj položaj. Sve, samo ne sebe. Onaj koji želi i čezne za priznanjima i povući će se u sebe, i zaboraviti tko je on. Možda je simptom, danas, broj neoženjenih među mlađima i uspješnima. Oni više ne mogu sami sebe darovati.
Vježbanje u predanju, žrtvi trebala bi biti za nas velika vrijednost (naročito kod svećenika) zato treba nadvladati strah da ćeš sam ostati na suhom. Udovica je to uspjela, sigurno ne bez bolnih iskustava. Dva novčića su za to znak. Možda je to za nas poticaj. A mi u svakoj euharistiji slavimo Boga koji se predao za nas. To može biti temelj za to da sami mi pokušamo tim putem ići. Amen
4.
Novac i politika
Prošle nedjelje vladala su u Austriji polemička pitanja u politici o dragom novcu. Bilo je svađe oko mirovinske reforme, oko ugovora generacija, oko povećanja plaća; diskutiralo se o prednostima i nedostacima zajedničke europske valute...
Uvijek kada se radi o novcu, postaje život vatren i konkretan. Kod novca za jedne prestaje prijateljstvo, kod drugih ono počinje s novcem.
Također i u Crkvi se zažare karakteri kada se radi o finacijama. Ona (Crkva) nema isto zlatnu koku koja bi mogla riješiti financijske brige. Ovdje također postaje konkretna, pripovijedana ljubav prema bližnjemu, kada se radi o finaciranju socijalnih projekata ili o plaćanju suradnika. Također i na području Crkve, radi se o radnim mjestima i o privrednoj sigurnosti u budućnosti.
Novac i žrtva
U nekom smislu, Crkva ima još šire rasprostranjene mogućnosti da dođe do novca, nego država ili privreda. Pored mogućnosti da zahtijeva iznose i obavlja poslove, može skupljati i milodare. Umjetnost da izmoli milodare nije nigdje tako visoko razvijena kao u okružju Crkve. Mnogo stariji običaj, nego umjetnost skupljanja, kao religiozno djelovanje jeste, prinošenje novca ili drugih dobara kao žrtve.
U evanđelju se propovijeda kako je Isus promatrao ljude u hramu koji su bacali svoje darove u žrtvenik. Jedni više, drugi manje. Njegov pogled promatranja nije bio usmjeren na privrednu stranu ovog događaja. Njega nije interesiralo za koju svrhu se skupljalo ili koliko će se skupiti. On je promatrao držanje kada su darovatelji svoje darove bacali u kovčeg. Isus je hvalio udovicu koja je darovala sve do zadnjeg i stavlja je kao primjer.
Novac i karakter
Kod novca se postavlja pitanje poštenja i iskrenosti. Radi se o odgovornosti, povjerenju i vjerodostojnosti. Riječ «kredit» dolazi od «credere», vjerovati. Novac je temelj ispita našeg etičkog stava i karaktera. Sve je to nama prisno i poznato. U ovoj pripovijesti postavljen je jedan aspekt u prvi plan, prema kojemu mnogi ljudi danas nemaju nikakav odnos.
Novac i predanost
Ovdje se radi o predanosti jednog čovjeka. Siromašna žena ne polaže samo svoj zadnji novčić pred Boga. Sa svojim zadnjim novčićem, daje ona i svoje srce. Za Isusa je to odlučujuće gledište. Njegova oštra kritika prema pismoznancima u prvom dijelu evanđelja može se samo razumjeti iz ovog stajališta. U surovoj političkoj i privrednoj klimi našega vremena, ovi pogledi neće naći mjesta. U Crkvenom životu mi ne možemo odustati od ovog aspekta. Predanost srca čini ono najvažnije u našem odnosu s Bogom.
Isusova kritika pismoznanaca pokazuje gdje se nalazi opasnost svakog vjerskog pothvata: napadnuti plaćaju, slikovito rečeno, čekovima bez pokrića. Njihovo pobožno pretvaranje samo zavarava predanost prema Bogu. Jednostavna udovica ih posramljuje.
Novac i povjerljivost
Kršćanska Crkva naših dana se nalazi u krizi povjerljivosti. Njena objava se sluša, ali ipak ne čuje. Mnogi imaju dojam da Crkveni «funkcionari» govore tako, jer oni tako moraju govoriti, a ne zato što je to stvar njihovog srca. Pitanje povjerljivosti se ne postavlja samo kod nosilaca Crkvenih dužnosti. Da prenošenje vjere na buduće generacije u našem vremenu tako malo uspijeva, ovisi po mom mišljenju o tome, što mnogi ljudi imaju utisak da je nama kršćanima u prvom redu važno održavanje običaja i održavanje Crkvenog uređenja ili njegovanje tradicije.
Mogu li naši suvremenici nešto osjetiti od našeg predanja Bogu, oduševljenja za Boga i odnosa prema Bogu?
Najviše priznanja nalaze karitativni pothvati kršćanske Crkve. To je ono područje koje zahtijeva mnogo osobnog djelovanja i osobnu žrtvu, a konačno također i financijsku žrtvu. S ovim smo mi opet kod žrtve one udovice. To je njena osobna predanost Bogu, koju Isus uočava i ističe kao najvažnije.
P. Hans Hütter prevela Katica Kiš preuzeto iz Predigtforum der Redemptoristen
9.XI. Posveta Lateranske bazilike
Draga braćo i sestre!
Blagdan kojega danas slavimo stavlja našu vjeru na probu, jer danas slavimo posvetu lateranske bazilike u Rimu (Lateranska bazilika je prva papina crkva i do danas najvažnija zgrada Katoličke Crkve). Jezgra ovog blagdana je radost što pripadamo ovoj Crkvi. Ono što slavimo nije crkvena zgrada, nego zajednica Crkve.
I ovo se sada ne uklapa potpuno u moderno vjerovanje. "Isus, da - Crkva ne" i to označava naš odnos s Bogom i Crkvom ove generacije. Nemamo ništa protiv Boga, pa ni protiv vjere. No, mnogi ne dopuštaju da im bilo koja Crkva propisuje kako bi trebala izgledati njihova vjera. "To treba odlučiti svatko za sebe."
Pozadina svega toga je komoditet /ravnodušnost/. Vjerovanje i življenje u zajednici Crkve često je naporno i neugodno.
Mnogi nisu zadovoljni stanjem u našoj Crkvi - ne samo ovdje, na lokalnoj razini, nego i daleko šire. Priznajem, ima mnogo stvari koje bi se mogle kritizirati u našoj Crkvi. Neki žele ostati vjerni vjeri, ali se ne mogu sprijateljiti sa sadašnjom Crkvom.
Mislim da je ovdje jedan veliki nesporazum. Jer vjera nije odluka savjesti. Kako moja savjest može odlučiti da li Bog postoji, da li je Bog stvorio svijet, da li je Isus Krist mogao činiti čudesa, da li je Marija djevica? Isto tako ne može moja savjest ništa pridonijeti pitanju da li je Julije Cezar ikada postojao ili ne. To nisu pitanja savjesti.
Vjera dolazi iz slušanja, slušanja onoga što nam netko drugi govori, vjerovati nekome, a ne sam odlučivati da li je to tako ili ne, vjera je prihvaćanje.
Uopće ne možemo vjerovati bez zajednice Crkve, jer je ona ta koja nam prenosi vjeru, ona je odredila Sveto pismo, ona je čuvala i čuva Isusovu poruku i daje nam je dalje.
I Isus, očito, nije bio zadovoljan sa stanjem Hrama. Ali on nije izgradio vlastiti hram, pod motom: "Bog da, ne hram", i više se za njega nije brinuo, nego je očistio Hram. I vratio ga je onome za što je, u osnovi, bio određen.
To što je Isus učinio opisano je u riječima:"Revnost za Božju kuću ga izjeda."
To je to: ako mi je vjera draga i ako je volim, ako zaista želim vjerovati, onda za moje angažiranje u Crkvi i za Crkvu neće biti nesporazuma. Nego suprotno, onda će nam sudbina Crkve biti jednako na srcu, kao i sudbina vlastite vjere.
Vjerovati možemo samo u zajedništvu koje nas podržava i jača. I zato je doista vrijedno slaviti da imamo takvu zajednicu, ne samo ovdje u ovoj župi, nego u cijelome svijetu. Amen.