Pjesma ljudi na zemlji
Biti čovjek na zemlji znači:
biti jednom za uvijek rođen
boli ni jednog dana ga ne zaobiđu.
Biti čovjek na zemlji
znači živjeti od zraka.
Stabla imaju korijenje
stabla smiju uspravno stajati,
a ljudi moraju stalno ići.
Stabla imaju korijenje, a ljudi prolaze.
Lisice imaju jazbine,
a čovjek se udaljuje od sigurnog doma
i stalno je pokretu.
Lisice imaju jazbine –
a tko je naš put?
Ljudi imaju briga
život je težak, a kruha taman
jedan iskorištava drugog.
Tko zna što ga sutra čeka?
Sigurno dolazi samo smrt.
Biti čovjek na zemlji
znači tražiti, nikada biti zadovoljan
i bolna je milost biti sudionik
znači: počivati pod zemljom
kad jednom sve završi.
kako ćemo izdržati,
što kroz sva vremena mora trajati
biti čovjek, koji mora umrijeti.
izgaramo od želje,
da sve to što prije završi. Huub Osterhuis: U Prolazu
Marta
Gledajmo Martu
sestru Lazara i Marije
ona je žena koja shvaća kuću.
Radišna žena
i nerad i dosada
su njoj potpuno nepoznati.
Sigurno Marta nije
nikakav religiozni virtuoz.
Ne sjeda Gospodinu do nogu
već njena sestra Marija.
A kad je bijeda bila veća.
I kad je njezin brat bio mrtav,
onda je Marta ona koja Gospodinu u susret ide,
jer ona je koja očekuje spasenje
a odbacuje apatiju i beznadnost.
A onda ona izgovara vjerovanje
Gospodine, ti si mesija, ti si Sin Božji
Ti donosiš spas.
Marta zna što ona ima u svom prijatelju Isusu
ona zna tko uje on
Iza dnevne zaposlenosti svijetli veza i odnos sa Isusom
poput zlatne pozadine.
Ne trebamo izbjegavati smrt
Pavao govori »Za mene je Krist život, a smrt dobitak» (Fil 1,21) Što znači Krist, ako ne smrt tijela i Duh života?
zato s njim umrimo, da bi s njim živjeli. Neka nam život bude ophođenje sa smrću i ljubav prema njemu. Kroz ovo oslobađanje naša duša uči povlačiti se iz tjelesnih požuda, kao da je presađena na neki vrhunac, gdje zemaljski užici ne mogu doprijeti niti se na nju mogu prilijepiti.
Smrću jednoga svijet je otkupljen. Krist nije trebao umrijeti, da on to nije htio. I nije htio izbjeći smrt, kao da to nije mogao. Nije nas mogao bolje otkupiti nego svojom smrću. tako je njegova smrt život sviju. Mi smo prožeti njegovom smrću, njegovu smrt naviještamo u molitvi, nju propovijedamo kod žrtve, Njegova smrt je pobjeda, njegova smrt je otajstvo (misterij) i godišnja svetkovina.
Što bi još trebali reći o njegovoj smrti nego da nam tu božanski primjer pokazuje, da je smrt tražila besmrtnost i da se je on sam oslobodio. I zato ne smijemo smrt optuživati, jer je ona razlog spasenja sviju ljudi. Ne trebamo smrt izbjegavati, jer je Sin Božji nije ni izbjegao niti to pokušao.
Smrt nije postavljena u prirodi, nego je preko prirode došla. Bog nije stvorio smrt od početka, nego ju je dao kao sredstvo spasenja. Zbog prekršaja osuđen, počima život ljudi postaje dnevni ljudski rad sve teži i stenje pod poteškoćama i postaje nesretan. patnje su trebale biti završene i smrt je trebala nadomjestiti ono što je život izgubio. Besmrtnost je više teret nego prednost kad ne bi bilo milosti.
Duh ima mogućnost, osloboditi se iz ovih veza života i da bi se oslobodio zabluda da bi mogao žuriti u susret nebeskom skupu kad bi tamo samo mogli sveci doći. Duh ima mogućnost Boga slaviti, poput onog svirača na citri, kako to čitamo kod proroka:» Velika i čudesna su djela tvoja Gospodine, Bože naš i vladaru nad svom zemljom. Pravi i pravedni su tvoji putovi, Kralju naroda. Tko te se neće bojati, Gospodine, tko neće slaviti tvoje Ime? Jer si ti jedini svet: Svi će narodi doći i pokloniti se tebi!» Duh smije gledati tvoju gozbu, kad Isus bude uz pjesmu privodio sve stvorove zemaljske na nebo. – «svi narodi će doći k tebi», on nije više privezan sa svijetom nego duhom.
Ambrozije
Vječnost
Sa uskrsnućem Isusovim vječnost je već ovdje, novi i konačni život je već počeo u mojem iskustvu. Ovaj novi život raste po tome, što se povjeravam raspetom i uskrslom, da se povjeravam Ocu, onako kako mu se Isus povjeravao.
Isus, koji je pobijedio smrt, ulazi u moj život sa svojom vječnošću. Pomisao na smrt tijela neće time nestati iz svijeta, ali će biti razjašnjena i promijenjena. Svjestan sam, da sada i ovdje dodirujem vječnost, da živim u Isusovoj vječnosti, da sudjelujem na njegovu životu i slavi, da ja u njemu i on u meni da živim na slavi Očevoj. Sve uživam i doživljavam, ako postupam i živim po vjeri i iz ljubavi, ako primam Euharistiju ili neki drugi sakramenat, ako donosim neki životno odlučujući zaključak.
Doživljavam sada vječnost, prihvaćam je sa uskrslim Gospodinom. Ovo iskustvo je prisutno po milosnom daru uskrslog Isusa u svakom djelovanju, koje ne izlazi iz čiste prisile, koji se čak protivi našim vlastitim interesima, ali služi pravdi i istini. Sa svakim moralnim činom sudjelujemo na milosti po kojoj nam Bog dopušta sudjelovati na njegovom vječnom biću. Ovo vječno biće je istina, pravda i beskonačna dobrota, i za nas je uzeo obličje u istini i vjernosti, ljubavi i pravednosti Isusovoj.
Tako uskrsnuće postaje svagdanje Iskustvo a vječnost ulazi u naš život. Isus nam daje život, Duh sveti prebiva u nama, a Otac nas zove, da postanemo njegova djeca i koju on kao svoju djecu poziva.
Carlo Maria Martini: Moj duhovni riječnik
Nada preko smrti
Kršćanska nada je neraskidivo povezana sa vjerom u uskrsnuće Isusovo. Onaj koji Isusa drži samo velikim pororokom a nad kojim vlada smrt, taj neće moći shvatiti dubinu smrti. Kršćanska nada se temelji priznavanju uskrsloga i sudjelovanju na njegovu uskrsnuću. U našem krštenju je malo nade, pa nije ni čudo da se širi u Crkvi i kod nas širi, ali to nije povezano time da mi previše naš život izgrađujemo na zemaljskom a premalo gledamo na nebesko i da se mi umjesto negdašnjeg tješenja sa prekogrobnim tješimo ovozemaljskim?
Kršćanska smrt gleda uvijek iznad smrti, no ovaj pogled na novi život koji prelazi smrt, a koji nam je u krštenju darovan, baca svoje svjetlo na naš život. Ova nadanja pomažu našem sadašnjem životu i pokušava ga promijeniti. Ova nada najprije omogućava solidarnost i zaključuje veliki lanac solidarnosti među ljudima. Solidarnost je samo onda se može ako se prihvati u svoj njezinoj širini pa ona tako zahvaća solidarnost živih sa solidarnošću s pokojnima. Treba razmisliti, prema onom što govori veliki mislilac Teodor Adorno da duboka i poslovna povezanost među ljudima igra židovsko kršćanska misao prožela sa mišlju na uskrsnuće. Židovski filozof se mučio cijelog života sa pitanjem, kako se može u svijetu omogućiti više pravde. Razmišljajući o tome on je došao do određenog pojma: Ako želimo pravdu na svijetu, onda mora postojati pravda za sve i uvijek onda ona mora biti i za pokojne. I mora postojati pravda, koja može popraviti ono što je prošlo. I zato mora postojati uskrsnuće mrtvih.
Kurt Koch: Spreman na nutarnje
Na dan uskrsnuća:
Poznati fizičar Newton otišao je jednog uskrsnog jutra sa svojim učenicima na šetnju. Put ih je vodio mimo groblja. Tada progovori jedan od učenika, malo podrugljivo: »Učitelju, tko može vjerovati da prah ovih mrtvih može jednom postati tijelo i opet oživjeti?» Newton samo reče: «Imaj malo strpljenja»
Za vrijeme sljedećeg sata fizike naredi učitelj, među ostalim, da se donese šaka željezne prašine. Tada mu donesu, a on to pomiješa sa zemljom i upita podrugivača: «Tko će skupiti ovu prašinu željeza iz prašine zemlje'» Kad učenik nije znao nikakav odgovor, uze Newton magnet položi ga iznad mješavine. Tog časa nastane živost i kretanje u mješavini i polete brojne željezne čestice k magnetu.
Učitelj pogleda ozbiljno podrugivača i druge učenike i reče: «Onaj koji je dao mrtvom magnetu silu, neće li dati veću silu našoj duši ako se ona treba, na dan uskrsnuća, presvući kroz preobraženu prašinu.»
Parabola o blizancima
Dogodilo se da su se u nekoj utrobi začela dva blizanca. Prolazile su sedmice, a oni su rasli. Kako je rasla njihova svijest, tako je rasla i njihova radost. «Reci zar nije prekrasno da smo začeti? Zar nije čudo da živimo.»
I blizanci su počeli otkrivati svijet. Kad su našli pupkovinu kojom su bili vezani za majku i koja im je davala hranu, bili su radosni. «Kako je velika ljubav naše majke da ona dijeli svoj život s nama.»
Tako su prolazile sedmice, opaziše da su se izmijenili. «Što to znači upita jedan?» Drugi reče: «To znači da naš boravak ovdje, na ovom svijetu, dolazi kraju.» No, drugi odgovori: «Ali ja ne mislim otići odavde, želim ovdje uvijek ostati.«
«Nemamo izbora, možda ima neki svijet nakon rođenja?»
«Kako bi to moglo biti?» upita zabrinuto prvi.
«Izgubit ćemo ovaj životni vez i kako ćemo onda živjeti?»
«I prije nas su drugi ovu utrobu napustili i nitko se nije vratio da nam rekne kako je tamo. Ne, ovo je kraj.»
I tako jedan od njih pade u velike brige. «Ako začeće završava rođenjem, koji je smisao ovog života? Besmisleno, možda iza svega nema nikakve majke,»
«Ali ona mora postojati, « protestirao je prvi «Kako smo inače tu došli, I kako možemo ostati u životu?»
«Jesi li ti vidio našu majku?» upita jedan. Možda samo živi u našoj mašti, mi smo je izmislili, jer tako možemo bolje razumjeti svoj život?»
I tako su zadnji dani provedeni u utrobi majke bili ispunjeni brojnim problemima i velikim strahom.
Konačno dođe čas porođaja. Kad su blizanci napustili svoj svijet, otvoriše im se oči. Zaplakali su, zakričali. Ono što su vidjeli nadilazilo je sva njihova maštanja.
Propovijed
1
Moliti za pokojne
Ni jedan mjesec u godini nema toliko sjećanja na pokojne kao studeni. Počima s katoličkim blagdanima svih svetih i spomena svih vjernih mrtvih. Sredinom mjeseca u Njemačkoj je Nacionalni dan žalosti za sve poginule u obim svjetskim ratovima i žrtvama nasilja i terora. Koncem studenog, posljednje nedjelje Crkvene godine, evangelička crkva slavi spomen svih usnulih - pokojnih- ili Nedjelju vječnosti. Sva ova sjećanja nam pokazuju koliko je osobno nastojanje da zadržimo pokojne u sjećanju i upravo to oblikuje naš kulturni, zajednički život. Društvo koje zaboravlja svoje pokojne će živima, vrlo brzo, uskraćivati dužno poštovanje i pažnju. Prema tome je sjećanje na pokojne znak stvarne životne kulture, određenog samovrjednovanja, zahvalnosti i strahopoštovanja prema onima koji su nam utrli put u postojanje.
Više nego uspomena
Ova kulturna podloga dijeli Dušni dan od ostalih spomena mrtvih u studenom. Sjeti se onih koji su ti dali život i uputili te u život. Naše spominjanje ne daje pokojnima njihovo postojanje. Oni žive, jer su braća i sestre Isusovi. On nam obećava svoju riječ: »Gdje sam ja, tu će biti i moj sluga.» (Iv 12.26) Vjera stoji u nerazrušivoj vezi s našim Gospodinom i uključena je u ovu molitvu. »Oče, hoću da oni koje si mi dao, budu ondje gdje sam ja. Neka gledaju slavu koju si mi dao, jer si me ljubio prije postanka svijeta.» (Iv 17,24) Oslonjeni na Isusovu riječ, uvrštavamo pokojne u naše molitve, jer i oni spadaju u narod Božji. Ovaj običaj, kojega je Crkva njegovala kroz sva vremena, potječe iz znanja vjere da i naši pokojni pripadaju sveobuhvatnom otajstvenom Tijelu Kristovu. Zbog toga nalazimo spomen pokojnika u poznatim euharistijskim molitvama, kanonima, zajedno sa spomenom svetaca. Molitveno spominjanje pokojnika je znak vjere u jedinstvo živih i mrtvih. Mi to činimo u nadi da je Bog prisutan u svakom životu, bilo da je živ ili mrtav, ili u stanju čišćenja.
Molitva za čišćenje
Ova generalna linija molitve za pokojne ima još jedan naglasak: to je molitva za oproštenje. Vjera u uskrsnuće ne poništava mnoge grješne okorjelosti u našem životu, nego ukazuje na jedno potpuno okretanje pokojnika prema Bogu. Ova obnova čovjeka se bolno događa u smrti. I to je ono što daje smisao slikovitom govoru o čistilišnom ognju. Svi vanjski stupovi - nosači moraju «izgorjeti», da može pročišćeni i slobodni DA pokazati se pred Bogom. I ako uključujemo pokojnike u naše molitve za očišćujuću promjenu njihova života, to činimo iz svijesti naše zajedničke, sveopće solidarnosti pred Bogom, da im on bude milosrdni sudac.
Nestajuće granice
Dani Svih svetih i Spomen mrtvih su povezani. Zar to nije prekrasan simbol: da smrt vrijedi jednako i za takozvane siromašne duše čistilišta, kao i za svete u nebu. Bog oprašta, mijenjajući susret izgubljenog sina u opet nađenog i ljubljenog člana obitelji, od grješnika u sveca. I zato je naša molitva za pokojne i obraćanje njima i s njima naizmjenično. I tako naše sjećanje na pokojnika može dobiti i izgled čašćenja. Potiče nas, hrabri nas radosni pogled na one kojima je Bog darovao puninu svoje milosrdne ljubavi i koje je učinio preobučenim sudionicima svoga stola na nebeskoj gozbi.
Zar onda ne vidimo i razlog one poznate uzrečice, da se o pokojnima treba samo dobro govoriti. De mortuis nihil nisi bene. Kome Bog konačno oprašta, smijemo li mi tome dalje računati njegove pogreške i ograničenost?
2
1. Tama
Promjena vremena iz ljetnog u zimsko učinila je večeri tamnijima. Dolazi tamnije godišnje doba. I tako nije nikakvo čudo da u sjevernoj Europi priče i tame imaju posebnu i veliku ulogu. Slika dvoje djece, koja su odbačena i moraju sama ići kroz sve tamniju šumu, je prastrah.
Pronalazak električne energije nije ništa umanjio strah od tame, naprotiv. Upravo tamo gdje svjetlo znanosti svijetli, zahvaća nas sve dublje i dublje tama straha. To prije ako postoji briga da nema nikoga o čijoj ruci bi mogao hodati kroz gustu šumu. Umjesto toga trčimo kroz dugačak tunel, gdje se žarulje prijeteći gase sve dok se potpuno ne ugase, tama dolazi sve bliže. A to je da tama kojoj ususret svatko od nas ide i koja prijeti svakom pojedinom od nas. Prije ili kasnije dolazi kraj svakom tunelu.
2. Poruka i iskustvo
Postoji i odgovor vjere na tamu. Pismo mladoj Crkvenoj općini u grad Kolossu, iz koje smo čuli čitanje, daje odgovor na to pitanje, na najbolji mogući način: kao hvalu. Poslanica počima zahvalom:»Sa radošću zahvaljujem Ocu! On nas učini sposobnima da sudjelujemo u sudbini svetih, koji su u svjetlu. On nas je oteo iz vlasti tame i uzeo nas u kraljevstvo njegova ljubljenog Sina»
Ove rečenice možda imaju uobičajeni oblik. Kad je Pavao osnovao zajednicu, izrekao je mnoge stvari koje su veoma slične. Ali jesu li ostali samo izričajni oblici? Sada dolazi ovo pismo u zajednicu i obnavlja uspomene. Još više, pismo dolazi u vrijeme nesigurnosti pa staro zvuči sasvim novo ukoliko se opazi da to ima veze s vlastitim iskustvom.
Vlastito iskustvo s tamom nas čini nesigurnima. Za starije to nije nikakvo posebno pitanje. Oni, radije nego mladi, potiskuju pitanje konačne tame smrti, jer se polako približava slabost i malaksalost. No, tamu zatajenja - pred sljedećim ispitom, tamu osamljenosti - nakon razdvajanja, tamu neočekivane bolesti ili vrtlog tame ideja, ideologija, zahtjeva, to doživljava svatko.
3. Sveti u svjetlu
Što je pravi razlog da je kršćanski odgovor na tamu zahvala, baš zahvala »sa radošću»? Kršćani trebaju Bogu zahvaljivati, jer nas je osposobio da budemo dionici životne sudbine onih koje poslanica Kološanima naziva svetima. Time ne misli na galeriju svetaca koji stoje uokolo crkava na raznim postoljima. Još više: Zahvaljujmo s radošću Bogu, našem ocu, jer nam je u krštenju dao mogućnost da sudjelujemo na životu svih onih, koji su ispunjeni svjetlom od Boga.
I time se odmah govori što se dogodilo i što nam je darovano time što nas je pozvao da budemo sveti. »Bog nas je oslobodio vlasti tame i uzeo nas u kraljevstvo ljubljenog sina.» Tama ima tako malo vlasti nad nama, kao što neki diktator nema vlasti nad onima koji su pobjegli i zatražili azil u nekoj drugoj zemlji. Po krštenju nas je Bog uzeo u kraljevstvo svoga sina, Isusa Krista. Privezanost na izjave vlasti koji govore: »trebaš učiniti ovo, kupiti ono, učiniti ono, nisi vrijedan ako ne učiniš...je uništena po jednom koji ti govori: ustani podignut s i uzet u kraljevstvo kojemu ne prijeti ni smrt groba.
Ovo kršćanstvo nije sanjarski nestvarno. Jasno da i dalje postoje nejasnoće i tame, jer Božje gospodstvo još nije dovršeno. Ali jer je Jedan, sa svojim svjetlom, tako duboko sišao, sve do krajnjeg kuta smrti i uskrišen je, zato za nas tama nema nikakvu posljednju i odlučujuću prijetnju. «Bog nas je oslobodio vlasti tame i uzeo nas u kraljevstvo svoga ljubljenog Sina.» Ne dršćite pred tamom. Zahvaljujte Bogu i vi ćete otkriti kako je malo svjetla potrebno da potpuno, stvarno i u ovom svijetu može razbiti tamu.
Moliti za pokojne
Ni jedan mjesec u godini nema toliko sjećanja na pokojne kao studeni. Počima sa katoličkim blagdanima svih svetih i Spomena svih vjernih mrtvih. Sredinom mjeseca u Njemačkoj je Nacionalni dan žalosti za sve poginule u obim svjetskim ratovima i žrtvama nasilja i terora. Koncem studenog, posljednje nedjelje crkvene godine, evangelička Crkva slavi Spomen svih usnulih – pokojnih- ili Nedjelja vječnosti. Sva ova sjećanja nam pokazuju koliko je osobno nastojanje da zadržimo pokojne u sjećanju, i to upravo oblikuje naš kulturni zajednički život. Društvo koje zaboravlja svoje pokojne, će živima vrlo brzo uskraćivati dužno poštovanje i pažnju. Prema tome je sjećanje na pokojne znak stvarne životne kulture, određenog samovrednovanja, zahvalnosti i strahopoštovanja onih koji su nam utrli put u postojanje.
više nego uspomena
Ova kulturna podloga dijeli Dušni dan od ostalih spomena mrtvih u studenom. Sjeti se onih koji su ti dali život i uputili te u život. Naše spominjanje ne daje pokojnima njihovo postojanje. Oni žive, jer su braća i sestre Isusovi. On nam obećava svoju riječ:»Gdje sam ja tu će biti i moj sluga.» (Iv 12.26) Vjera stoji u nesrušivoj vezi sa našim Gospodinom, i uključena je u ovu molitvu.» Oče, hoću da oni koje si mi dao budu ondje gdje sam ja, Neka gledaju slavu koju si mi dao, jer si me ljubio prije postanka svijeta.» (Iv 17,24) Oslonjeni na Isusovu riječ, uvrštavamo pokojne u naše molitve jer i oni spadaju u narod Božji. Ovaj običaj, kojeg je Crkva njegovala kroz sva vremena, potječe iz znanja vjere da i naši pokojni pripadaju sveobuhvatnom otajstvenom Tijelu Kristovu. Zbog toga nalazimo spomen pokojnika poznatim Euharistijskim molitvama, kanonima, zajedno sa spomenom svetaca. Molitveno spominjanje pokojnika je znak vjere jedinstvo živih i mrtvih, mi to činimo u nadi da je Bog prisutan u svakom životu bilo da je živ ili mrtav i u stanju čišćenja.
Molitva za čišćenje
Ova generalna linija molitve za pokojne ima još jedan naglasak: To je molitva za oproštenje. Vjera u uskrsnuće ne poništava mnoge naše grješne okorjelosti u našem životu, nego ukazuje na jedno potpunog okretanja pokojnika prema Bogu. Ova obnova čovjeka se bolno događa u smrti. I to je ono što daje smisao slikovitom govoru o čistilišnom ognju. Svi vanjski stupovi – nosači moraju «izgorjeti», da može pročišćeni i slobodni DA pokazati se pred Boga.. I ako mi uključujemo pokojnike u naše molitve za očišćavajuću promjenu njihova života to činimo iz svijesti naše zajedničke sveopće solidarnosti pred Bogom. Da im on bude milosrdni sudac.
Nestajuće granice
Dani Svih svetih i Spomen mrtvih su povezani. zar to nije prekrasan simbol: da smrt vrijedi jednako i za takozvane «siromašne duše čistilišta, kao i za svete u nebu. Bog oprašta, mijenjajući susret izgubljenog sina u opet nađenog i ljubljenog člana obitelji, od grješnika u sveca. I zato je naša molitva za pokojne i obraćanje njima i s njima naizmjenično. I tako naše sjećanje pokojnika može dobiti i izgled čašćenja. Potiče na, hrabri nas radosni pogled na one, kojima je Bog darovao puninu svoje milosrdne ljubavi i koje je učinio preobučenim sudionicima svoga stola na nebeskoj Gozbi.
Zar onda ne vidimo i razlog one poznate uzrečice, da se o pokojnima treba samo dobro govoriti. De mortuis nihil nisi bene. Kome Bog konačno oprašta, smijemo mi tome dalje računati njegove pogreške i ograničenost.
Molitva vjernih
Bog nas je po krštenju oslobodio iz vlasti tame. Nad nama ne vladaju ni mračne sile ni ikoje vlasti. U Krista, svjetlo svijeta stavljamo naše povjerenje:
Mnoge ljude more brige i patnje. pokaži im nove putove i jačaj njihovu nadu. – Molimo te
Mnogi ljudi su nezaposleni ili studiraju, iako znaju da malo šanse imaju za naći neki posao. daj da svi sudjelujemo na izgradnji pravednijeg društva. Molimo te
U crkvi i u društvu nedostaju materijalna i novčana sredstva. probudi u nama plamen vjere. Molimo te
Na Dan Mrtvih molimo za naše pokojne, podari ih vječnom domovinom kod tebe u tvom svjetlu i slavi. Molimo te
Ti Gospodine Isuse Kriste, objavio si nam Boga kao oca sviju prenesi naše molbe Bogu i budio nam spas, danas i u sve dane i u vijeke vjekova.