Jesenje raspoloženje

Jedan list pada s drveta
jedan među tisućama
i nekomu nedostaje

zahvaćen vjetrom
ponesen u zrak
da bi nakon kratkog leta opet
dospio na zemlju.

Neki drugi put
pasti će u vodu
jer ga vjetar nosi
i bori se protiv velike struje
valovi ga pokrivaju
i list tone

jedan među tisućama
i nikomu nedostaje
Wolfgang Lager: Živjeti za trenutak

Naš put

Naš put
išli smo zajedno.
Bilo je dana obasjanih suncem i srećom,
sunce standarda nas je grijalo i bilo nam je lijepo

Ali – bilo je i dana tamnih.
Bolesti, brige, krize – i sve smo to izdržali.
Sve smo to podnijeli i išli smo našim putem.

A sad si otišla,
prekoračila si horizont života,
kojega ja ne mogu prijeći.
Moja te osjetila više ne dosežu
i moj razum ne dokučujući pita:
Dal' je to put koji dalje vodi?
                                               PeterKlever: Palim za te svijeću

Budi mi zaštita i nada

Budi mi zaštita i nada, Gospodine,
kao što si to bio od početaka.
Prije nego što je nastala zemlja, ti si bio Bog života,
to jesi i to ćeš ostati.
Stojiš iza svih početaka.
I mene si stvorio poput svih drugih ljudi,
koje si poput trave posijao u život.
Rastemo i cvjetamo,
i nakon cvjetanja dolazi dan u kojem umiremo.
Zove nas glas,
i mi moramo natrag k zemlji.

Govoriš: Vratite se,
dođite nazad k meni.
Očekuje vas život, koji je bio prije svega što je počelo.
Što je sedamdeset ili osamdeset godina
koje ispunjamo radom i brigama,
nekad s radošću, ali i s mukama.
Kako brzo vrijeme ide,
kako sati lete kad čovjek ostari.

Daj Bože da o tome mislimo,
da i mi jednoga dana moramo ići.
Oduzmi nam strah pred smrću
i daj da se nadamo
da u svim prolaznostima i s njima
idemo u susret tebi,
živote bez kraja i konca.
Ovom spoznajom želim utješen – tješiti – dalje živjeti.
                                                Prema psalmu 90 Peter Klever: palim za tebe svijeću

Kad se jednom budem dijelio

«Kad se jednom budem dijelio,
ne dijeli me od mene:
kad smrt budem podnosio
tad stupi ti ispred mene.
kad mi i najteže bude
i srce pucalo od jada
tada me izbavi od straha
snagom tvoga smrtnog straha i boli.
Pokaži mi se kao oslonac,
za utjehu u mojoj smrti
i daj da vidim tvoju sliku
umirućeg patnika na križu.
Tad želim prema tebi gledati
umirućem patniku na križu,
tad te želim, pun jake vjere,
čvrsto privinuti na grudi.
I tko tako umire, umire sretno.
Paul Gerhardt: Pjesmarica evangeličko reformirane Crkve

Dobrim silama čudesno nošen

Dobrim silama čudesno nošen,
očekujemo utješeni, pa bilo što došlo.
Bog je s nama u večer i jutro
i sasvim sigurno svakog novog dana.
Dietrich Bonhoffer

Strah

U svijetu imate strah,
no ne plašite se, ja sam pobijedio svijet.
Iv 16,33b

Duh ljubavi Isusa Krista,
nek ispuni sve, koji u strahu žive
i prolaze dnevno kroz smrt.
Prožmi naš duh i naše tijelo
svojim uskrsnućem.
Sretni oni, koji se uputiše
najopasnijom od svih pustolovina:
tko je zajedno s tobom, Kriste,
prošao uskrsni prolaz.
Da sretan, tko tebe Isuse, naša radosti,
prati u tvojoj smrtnoj borbi
i u tvom uskrsnuću.
Sretan, tko skine ruke pred vlastitim očima
i tako ukloni vlastitu tamu
i da mu one pokriju vlastito protivljenje.
Kriste, ti znaš
da kad dotičemo svoje bližnje
često povrijedimo, a da to i ne želimo.
Dotakni nas,
bez da nas povrijediš
i nečujno nam reci:
«ne plaši se, ja sam uz tebe.»
Roger Shutz : Dnevno vapim k tebi

Psalam 43
Smrt je dio mog života

Cilju svakoga života,
učio sam da jesi,
i da početak i kraj držiš u svojim rukama.
Danas sam vidio smrt,
koja mi je odnijela jedno drago biće.
Nepozvana je došla
i silno me prestrašila.
Do danas je smrt bila vrlo daleko od mene
i moje misli, moji životni osjećaji,
takvi da je nisam ozbiljno shvaćao.
A sada je ona tu, to znam,
i ne mogu je ne mrziti niti ne ljubiti.
Kakva panika me uhvatila kad sam je vidio,
i kad me podsjetila, kako nam je točno vrijeme
koje nam je dano na raspolaganje.
Roditelji su bili jednom mladi kao ja,
djeca mojih susjeda su u pelenama,
starac koji se svakog dana tuži –
svi mi oni pokazuju put
koji me nezaustavljivo vodi u njezin zagrljaj.
Danas sam vidio smrt.
A ipak znam: ti si početak i kraj
ti si rođenje i smrt, ti si sam život.
Želim pokušati razmak vremena
kojega si mi odredio tako koristiti
da mi lice bude mirno,
kao ono koje sam danas vidio.
A ipak plašim se tog trenutka,
i ništa mi strah ne može odnijeti.
Amen.
Karlheinz Vonderberg: Novi psalmi za mlade

Što ću uzeti sa sobom

Što ću uzeti sa sobom
kad mi se zatvore oči,
i uho se isključi,
a srce želi živjeti?

Sa mnom ide
proživljeno, neproživljeno
što se ljubilo, što se nije ljubilo,
rečeno i neizrečeno
učinjeno, neučinjeno
upoznato i neupoznato
pravedno i nepravedno.

Moj Bože,
ti gledaš na pune
i na prazne magazine.
Kad budeš gledao i vagao
moju žetvu,
daj da tvoje oči
budu milosrdne.
Daj da mi tvoja dobrota
bude sigurna.

Ti ćeš doći

Ležim u zasjedi,
pratim dan koji odlazi,
u tankoj koži očekivanja
predosjećam noć.

Uho na lomljivom
podu vremena,
želi čuti tvoje korake
dok si još daleko.

Osjećam, dolaziš
pozvat ćeš me imenom
moga života.

Ti ćeš me probuditi
iz mojih želja,
izvesti iz mojih snova,
skupit ćeš sve moje rastresenosti.
Ti ćeš ozdraviti moje bolesti,
osvijetliti moje tame,
postavit ćeš me pred svoje lice.

Bilo da sam budan, spavam, radim
posred mog života kojega volim,
čujem te gdje govoriš:
neočekivano ću doći,
poput lopova u noći,
ostavi da tvoja lampa gori.

I pripravljam dovoljno ulja.
                                                     Theresia Hauser: Ti si blizu

Očekujem

Očekujem
na krajnjem krugu mog života
kad dođeš
kad tvoja noga na moju zemlju pristupi
da budem tu.

Uzdrhtat ću
uzbuđen
u tvojoj blizini.

I znam
da ćeš me napravit novoga.

I želim sve čežnje moga života
skupiti u jednu
onu za tobom.

Gospodine
dotakni me
i dovedi me zauvijek
k životu
pred tvojim licem.

Tvoja riječ

Vrijeme dolazi,
vrijeme prolazi,
postavljaju se satovi prema vremenu
mijenjaju se imena ura.

I kad vrijeme nestane
tvoja riječ će ostati.

Puše vjetar,
okreće vjetar
zastave se postavljaju prema vjetru
i mijenjaju se boje zastava
i zastave se okreću
tvoja riječ ostaje.

Stoji kuća,
ruši se kuća
čovjek kratko živi u svojoj kući
i adrese se mijenjaju tako brzo.

I ako stvari brzo nestaju
tvoja riječ će ostati.
Lothar Zenetti: na njegovu tragu

Nadati se
Jesen je, loše vrijeme za pisce. Tu samo pada lišće, depresivna lirika. No znakovi jeseni su dvoznačni: plodovi ljeta se spremaju u kuhinji bez žaljenja. Nikakvo pobjeđivanje prošlosti, nego muzika budućnosti. Gradsko drveće pokušava proširiti jesensko raspoloženje, no u kavani sjede ljudi koji planiraju budućnost. Jesen je bolja nego glas o njoj i daje nam nešto za smijanje. jesen ima vlastitu nadu.
Joop Roeland: Glas tihe šutnje

Čemu se smijemo od Isusa nadati

Od Isusa se smijemo nadati, jer će doći da dovrši djelo našeg spasenja i oslobođenja. Kod svakog slavlja Euharistije, na to se podsjećamo: «Tvoju smrt, o Gospodine, naviještamo, tvoje uskrsnuće slavimo, tvoj slavni dolazak iščekujemo.» Kršćani svih vremena su očekivali taj dolazak. Tako se Novi zavjet zaključuje riječima. «Onaj koji svjedoči, govori: Da, evo uskoro dolazim. Amen. Dođi, Gospodine Isuse! Milost Gospodina Isusa sa svima vama.» (Otk 22,20)
I čemu se smijemo od Isusa nadati? Kako možemo krupne novčanice kršćanske nade promijeniti u svakodnevni sitniš? Kod jednog zajedničkog raspravljanja o tome što možemo od Krista očekivati, dani su sljedeći odgovori:
- da svi postanu učenici Božji, da mi postanemo mudriji i napredujemo.
- da naša ozbiljna nastojanja ne budu uzaludna, da dobro ne bude izgubljeno.
- da negativno ima konačno svoj svršetak, a da pozitivno počne prevladavati.
- milosrđe umjesto kazne, za oproštenje i novi početak
- da Bog može ravno pisati po krivim crtama.
- da pšenica može rasti usprkos kukolja (korova), da mi napredujemo poput dobre pšenice.
- da ne budemo napušteni u našim nastojanjima, da nam Duh Božji pomogne ljubiti i živjeti u zajedništvu
- da ne pripadamo onima koji mrmljaju
- da nitko neće propasti tko ide k njemu
- da ćemo uskrsnuti

Kršćani bi se trebali prepoznati po nadi u beznadnim situacijama: ne zato, jer su sami tako jaki, nego jer se oslanjaju na snagu Božju, koja se pokazala u Isusovu uskrsnuću, koja sama čini da mrtvi opet žive. Tako križ postaje simbolom nade.
U ovo vrlo promjenjivo povijesno vrijeme kartuzijanci su uzeli jedan moto koji je danas vrlo aktualan: Stat crux, dum orbis volvitur - nepokretan stoji križ dok se zemlja prevrće u previranju.
Alois Kraxner: U Kristu postati nov

Konac dolazi, početak se približava

Isus ne govori o katastrofama zbog njih samih, on samo želi pokazati da to nije posljednje. Posred svih nevolja trebamo podignuti oči, crpsti hrabrost i očekivati njegov dolazak. Iz vremena Pracrkve nam je ostala, na aramejskom, jedna molitvena formula: Marana tha - Dođi Gospodine Isuse.
Što Isus u zapanjujuće velikim slikama crta u Evanđelju, govori se i u molitvi Očenaša blažim riječima. I zato bih želio ovu molitvu Gospodina Isusa postaviti u svjetlo posljednjih vremena.
Što ima ova molitva s posljednjim vremenima? Ako molimo : Dođi kraljevstvo tvoje, tada upravo prizivamo da dođe posljednja ura. Dovoljno je nepravde na ovoj zemlji počinjeno, Bog bi mogao konačno zahvatiti i doći. No, ipak kraljevstvo Oca našega je nebo.
Claus Schedl: Bog dolazi u tišini

Poveznice za liturgiju i propovijedanje

a) Pogled na "dolazak Gospodnji"

Parousia, koja je još uvijek u tijeku, to jest dolazak Gospodnji u svoj njegovoj mesijanskoj slavi, je misao koja povezuje sve biblijske tekstove ove nedjelje.

Iz evanđelja (Mk 13,24-32) proizlaze umirujući poticaji puni nade, ali istodobno i hitna upozorenja na budnost. Starozavjetno čitanje (Dan 12,1-3) podsjeća na „odluku" (za spasenje i vječni život, ili uništenje i vječnu smrt), a istodobno obećava božansku zaštitu za sve izabrane u kriznom vremenu koje nastupa prije suda. No, da li nama išta govore ovi tekstovi o konačnim vremenima? U vrijeme ovog "puzajućeg ateizma" našeg, zapadnog, potrošačkog društva biblijski poticaji koji bi nam mogli držati otvorene prozore za transcendentno, često se pokazuju nedjelotvornima. Božja riječ, čini se, nema čvrstog tla u svijetu stvarnih iskustava naših ljudi. Vlada samo "površnost" u kulturnoj povijesti kršćanstva u svijetu, ali nije "sadržana"u svakodnevnom životu.

b) Slijepi let u Božje ruke
Gdje su dimenzije nade? Povjerenje u osobnog Boga, koji nas poziva sve (zove da izađemo iz naše pospanosti i lijenosti ...) treba postati životna snaga koja nas potiče uvijek i svugdje. Mi se možemo potpuno povjeriti Bogu! Isus Krist je otvorio vrata Bogu, za sve, jednom zauvijek. Čitanje Novoga zavjeta (Heb 10,11-14.18) nam to pokazuje u jednoj neizmjernoj kultnoj dramatici Krista, velikoga svećenika. Spasenje je djelo Krista, kršćanska vjera je orijentirana u pravcu Boga. Cijeli zemaljski život je pun smisla i budućnosti ako dobije dimenziju koja usmjerava ravno k Bogu.

c) U biblijskim tekstovima koji nas prate ove nedjelje, nailazimo na tri široke teme koje su usmjerene prema razumijevanju apokaliptičnog suda svijeta:

- užas na kraju zemaljskog vremena
- dolazak Boga
- spašavanje (Božje) naroda
Iako postoje različiti modeli kako se pojedinačno može zamisliti sud svijeta (npr. pojedinačno uskrsnuće s osobnim doživljajem suda ili opće uskrsnuće mrtvih sa sveopćim sudom na kraju povijesti), nadilaze strah i bojazan kad se radi o suočavanju vlastitom smrću.

Za razliku od užasa "ništavnosti", nadom biblijskih izvještaja svladavamo tu granicu smrti. Oni izvještavaju, snagom vjere, o onom što će uslijediti. Temeljna misao se ogleda u izjavi: "A on će poslati anđele i sabrati svoje izabranike s četiri vjetra, s kraja zemlje do na kraj neba" (Marko 13:27). Isto govore i starozavjetna i novozavjetna čitanja: Bog ne napušta svoj narod, nego mu daje svoj novi život - čak i kad se čini da je sve gotovo. Ali kako možemo danas osjetiti takve izjave vjere ako to sve nisu špekulacije i teorija, koje se moraju dokazati tek nakon što umremo? A do tada smo zaslijepljeni, kao pogođeni sljepilom?

Kao što evanđelje usporedbu o smokvi koristi da bi na osnovu zemaljskog doživljaja označilo eshatološke događaje, isto tako moramo tražiti analogna, tj. usporediva iskustva i slike kako bismo bolje razumjeli poruku koju nam Bog šalje. Zapamtite: posljednja vremena ne počimaju danas, nego Božja riječ treba biti shvaćena kroz praktično iskustvo. Takvo nas iskustvo susreće kad nam se netko tko je u nevolji obrati za pomoć i našom pomoću dobiva novi život - staricu u domu su, nakon dugo vremena, posjetila njena djeca. Za vrijeme ove posjete, ona cvjeta. Prije su je stanovnici doma i kućno osoblje doživljavali kao odsutnu ili ravnodušnu. Sada se interesira za mnoge stvari, uči od onoga što čuje od svoje djece i uči ponovno sudjelovati u životu s okolinom. Darovano vrijeme postaje darovani život. Okretanje ljudima može izazvati spasenje.
Dijete se ne uspijeva uklopiti u razred. Zato je autsajder, ostat će izoliran. Ili polako raste, postaje kivan na drugu djecu i onda postaje sve agresivniji, a na kraju svih napora će ostati, prema svim kontaktima, ravnodušan. No, na jednom razrednom izletu ili kod promjene škole mu se nudi prilika da stupi u kontakt s nekim drugim učenicima. Od bivšeg "glupana" postaje, odjednom, potpuno normalno dijete. Ili će se u novoj grupi probuditi vještine koje se nisu mogle razviti u samoći. Tako može početi novi način života.
Bračni par je u svađi. Nakon perioda punog povreda i uvreda, konačno shvate pa se okreću jedan prema drugom i mole za oproštenje. Atmosfera postaje opuštena. Provalije koje su ih dijelile su premoštene, počima se osjećati staro zajedništvo. Nešto novo raste.
U tim i mnogim drugim slučajevima čovjek je izašao iz svoje izolacije, usamljenosti ili samoće i ušao u novu zajednicu. To se događa, jer mu se netko drugi obratio (darovao mu pažnju).
Beskrajno velika izolacija - "isključen" - stoji pred ljudima kao smrt. Ovdje želimo naglasiti da Božje obećanje - učinkovito u uskrsnuću Isusa Krista - danas i sada nama govori: "Ja te neću ostaviti samog, nego ću te dovesti u svoju blizinu i ponudit ću ti novi život u zajedništvu sa mnom. Obraćam se tebi i želim tvoj život nakon smrti."

Tumačenje teksta

a) prvo čitanje Dan 12,1-3

Danijelova knjiga je nastala u drugom stoljeću, oko 160. prije Krsta, ali nam je ime autora potpuno nepoznato(?!). Stilski je vrlo blizu apokaliptičnoj književnosti kasnog židovstva. Vizije, snovi, zanosi, slušanje nebeskih glasova određuju takav stil pisanja. Judeju su okupirali Seleuci pod režimom kralja Antioha IV., koji je brutalno progonio židovski narod, tako da su mnogi Židovi pretrpjeli mučeništvo.

Ova apokaliptička knjiga pokušava otkriti i protumačiti smisao patnji. S obzirom na trenutne nevolje i progonstva postavljaju se pitanja o smislu patnje i zato se govori o uskrsnuću na novi život o kojemu odlomak govori.

O uskrsnuću mrtvih se, u ovom odlomku, sasvim jasno govori. I tako je ovo, u židovskom krugu, najstarije teološko pisano svjedočanstvo o uskrsnuću mrtvih na život ili na osudu ( kasniji tekstovi 2 Mak 7,9 sl, 12,43 sl; 14,16)

b) poslanica Heb 10,11-14. 18

Poslanica Hebrejima je prožeta predodžbama o velikom svećeništvu Isusa Krista. Po krugu adresanata - židovskim zajednicama - je jasno da Pavao nastoji svoje temeljne uzorke pronaći u Starom zavjetu. Isus se postavlja kao usporedba s velikim svećenicima.

Ovaj tekst vuče paralelu između žrtava u Hramu i žrtve Isusa, Sina Božjega, na križu. U ovom tekstu nalazimo bitne izjave o Kristu kao velikom svećeniku, povezane s kritikom starozavjetnog bogoslužja - koju se može usporediti s kritikom židovskog zakona. Kršćani se trebaju odvojiti od hramskog i poganskog bogoslužja, a prihvatiti oblik euharistijskog slavlja. Tekstualno se govori da su starozavjetne žrtve dokinute, a ljudima se daje oproštenje po jedinstvenoj Kristovoj žrtvi. Ono što se ovdje, u Kristu događa, događa se jednom zauvijek i konačno.

c) evanđelje Mk 13,24-32

Predloženi tekst je uzet iz govora u Markovu evanđelju (13, 1-37) koji govori o budućem kraljevstvu Božjem. Ovaj govor ima apokaliptičke oznake. Koliko se otkrivenja nalazi na jednom brdu! Kao povijesna pozadina ovog govora o razorenju je židovski rat (1.stoljeće po Kristu) i misli se na razorenje Hrama u Jeruzalemu. Tekst je dio odgovora na pitanja o vremenu najavljenog razorenja Hrama kao znaka za dolazak Gospodinov (r.2).

Tekst se može podijeliti u slijedeće dijelove: najava kozmičkih znakova za dolazak Sina Božjega (r 24-27), usporedba o smokvi (jedno od rijetkih stabala koje u Palestini sezonski gubi lišće) sa završetkom apokaliptičkog govora (28-32) i poziv na budnost kojom završava ovaj tekst.

Evanđeoski tekst je napisan poslije 70.god, nakon užasnog židovskog rata i progona kršćana pod Neronom, razorenja Hrama i Jeruzalema.

Mnogi kršćani su zdvajali s obzirom na vremenske okolnosti, jer su prema židovsko-kršćanskom i židovskom uvjerenju razorenje Hrama i kraj svijeta bili u uskoj vezi. Kršćanske zajednice trebaju orijentaciju i nove snage. U ovoj situaciji evanđelist ne ponavlja Isusov govor, nego najavljuje u apokaliptičkom govoru i svijetu slika poruku Isusa Krista.

Kršćani, nakon smrti i uskrsnuća, dospijevaju u pravi život. Marko ne izvještava o konkretnim detaljima ili vremenskim oznakama kako bi se to moglo očekivati, nego njegov tekst treba biti teološka poruka, a ne naviještaj povijesnog ili kozmičkog svršetka svijeta.

Misno slavlje

Pozdrav: U Božjoj ruci je sudbina svijeta, njegova vjernost neka bude sa svima vama.

Uvod: Tko pažljivo promatra događaje našega vremena, taj će se često upitati: hoće li ovome doći kraj? S
obzirom na preteške svjetske probleme, misli se da ovaj svjetski poredak da neće dugo izdržati, da će se sve urušiti. Dosadašnji recepti više ne vrijede.
To što se događa u velikom, svaki od nas opaža u malom. Ima perioda u našem životu kad više ne znamo gdje smo, ni što ćemo.
Konac dobar, sve dobro - kaže jedna poslovica. A kršćani mogu ovu rečenicu primjenjivati i kad loše ide, jer kad sve ide naopako, Bog nas ne ostavlja. On vodi, i ono najlošije, dobrom završetku. Možemo li u to vjerovati?

Molitva vjernika:

Bože, ti si gospodar povijesti. Ondje gdje mi vidimo završetak i propast, tu ti daješ novi početak.

Za sve koji se trude, u ratnim i kriznim područjima na zemlji, za pravedniji i ljudskiji svijet: jačaj ih svojom riječju Radosne vijesti, molimo te
Za sve one koji se oslanjaju na zakone i poredak ovoga svijeta: slomi njihovu lažnu sigurnost i učini da se obrate, molimo te
Za sve one koji su preplašeni žalosnim događajima našeg svijeta i sve gledaju crno, ojačaj ih u vjeri, molimo te
Za sve među nama koji te još uvijek traže i ne mogu te naći ili su te izgubili: dođi im u susret, molimo te
Za sve kojima se život primiče kraju, učini da imaju povjerenja u tvoju riječ, molimo te
Za naše pokojne, pokaži im ono čemu su se u životu nadali, molimo te

Svemogući Bože, ti vodiš ovaj svijet. Dođi i dovrši ovaj svijet po slici tvoga Sina Isusa, koji s tobom živi u vijeke vjekova.

Propovijed

a) Čak i danas postoje apokaliptični "izračuni"

Koliko često se danas pojavljuju, najavljuju raspoloženja katastrofe (zar to nije danas naša situacija u medijima) sve je - samo po sebi - "katastrofalno". U zadnjim desetljećima slušamo do besvijesti: ratovi ovog stoljeća bili su uvijek oslikani apokaliptičkim slikama, strah od atomske bombe, rast svjetskog komunizma (u smislu propasti svijeta - Fatimska tajna) ) sve se navješćivalo u zastrašujućim slikama. I što god se čovjek više počinje prilagođavati svijetu, tim više osjeća ugroženost svoga zemaljskog postojanja. Tako će i "nagađanja" u budućnosti biti vrlo popularna i lukavi gospodarstvenici će ih iskorištavati kako bi potpirivali što veću potrošnju.
Čini se vrlo potrebnim uklanjati nesporazume koji postoje među kršćanima, tako da apokaliptičkim tekstovima govorimo o budućnosti. Ovu tendenciju senzacionalističke fantazije se mora postupno uklanjati iz naučavanja i propovijedanja Crkve. No, to će biti dug i naporan put.

b) Pravilno razumjeti očekivanje

„Blizina dolaska Gospodina" je bila tipično ponašanje za kršćane najstarijih vremena. Oni su dobro razumjeli: bilo bi pogrešno, na primjer, kao obeshrabreni držati svoje ruke u krilu (2 Sol 3,6-12) i tako čekati na parusiu (dolazak uzvišenog i proslavljenog Gospodina). Umjesto toga, zajednica mora živjeti u zdravoj napetosti između aktivnog življenja u svijetu i dolaska uskrslog Krista koji još predstoji, zbog čega postoji određena udaljenost od svijeta. Tko bi se mogao „privezati" uz ovaj svijet kad znamo da smo samo hodočasnici u dom Božji? U toj mjeri i na taj način je Gospodin blizu i našoj generaciji koja treba o ovome voditi računa. Njegova se blizina očituje: u njegovoj riječi, živi među nama u slavljenju Euharistije, omogućuje nam da u sakramentima doživimo otajstveno iskustvo susreta s Bogom. On nam je blizu - i to je važno - u bratskoj i sestrinskoj ljubavi njegovih vjernika u zajednici, a posebno prema onim ljudima koji su u sjenovitoj strani života (usp. Mt 25,40: "Što ste učinili jednome od ove najmanje moje braće, meni ste učinili." On je uvijek u najužem sjedinjenju sa svima koji vjeruju u njega, kao pratilac u životu.
U liturgijskim slavljima - u svetoj Misi- se može učiniti ta blizina Gospodinova vrlo opipljivom i intenzivnom, a treba se očitovati na sve načine u bratskom životu u svijetu.
- Trebalo bi se više kršćana i kršćanki angažirati u slavljenju svete Mise i aktivnije "sudjelovati", tako da se osjeća prisutnost Gospodina komu služimo.

- Socijalna mreža zajednice - diakonia - spada, isto tako, u važni dio zajednice kao što spada i liturgija.

c) Konačni „odlazak kući" je još uvijek pred nama

Što se dogodilo u Kristu jednom, dogodilo se zauvijek (drugo čitanje) i prelazi i vodi k ostvarenju punine. Vjernik je čvrst u vjeri da, na kraju, ne pobjeđuje zlo, nego da je cilj svjetske povijesti ispunjenje Božjeg spasenjskog plana. Dakle, mogli smo tijekom cijele godine ove godine, kad smo čitali evanđelje po Marku, tu „Radosnu vijest" - kao što to stoji u naslovu samog Markovog evanđelja, (Marko 1:1) - naviještati ljudima. I svaki je od evanđelista razvio ovu radosnu, blagu vijest na svoj način. Ali ni u jednom slučaju nisu od ove radosne poruke učinili "prijeteću poruku" pa tako ni današnje evanđelje se ne smije na tajnačin, pogrešno, shvatiti. Najbolja „budnost" u Isusovom nasljedovanju je ne izgubiti iz vida cilj.

Konkretna sudbina kršćanske zajednice u svijetu ima i druga značenja: zajednica Isusovih učenika koju se u svijetu i prezire, dijeli sudbinu svoga Učitelja. U tom slučaju ona se pokazuje „budnom" ako tu situaciju prihvaća. Muke i patnje su predznak konačnih vremena, znak konačnog otkupljenja. Opasnost za zajednicu je pospanost, "put manjeg otpora", nevoljkosti da se suprotstavi svijetu . A to je povezano, da nas svijet koji misli u drugim kategorijama, proglašava sumnjivima, ismijava ili čak progoni.

2.

Pitanje ljudi „Što dolazi nakon" je vjerojatno staro koliko i čovjek sam. Postavlja se uvijek kad se čovjek nalazi u nekakvom klancu iz kojega ne vidi izlaza. To je uvijek slučaj u životu, a posebno kad se misli na vlastitu smrt. Isus govori o kraju i on taj govor oblači u riječi koje čudno zvuče. Govor je o tami, o padanju zvijezda s neba. Sile će se nebeske poljuljati. Ništa ne ostaje onako kako smo mi to navikli. Sve, prethodno tako pouzdano i prijateljsko, više nije održivo. Strah se širi. Strah da je sve gotovo. Strah od onoga što se događa sada i što će se događati.
Poticaj koji evanđelista stavlja Isusu sada u usta - ako ga pokušamo protumačiti - postaje velika utjeha. On, Sin čovječji, Krist, ne ostavlja čovjeka sama u ovoj propasti. On "dolazi s velikom moći i slavom." I on šalje svoje anđele da sakupe njegove izabranike s četiri strane svijeta. Nitko neće biti zaboravljen. Uistinu umirujuće obećanje ako se možemo, s povjerenjem, osloniti na njega. Slično je prorok Danijel naviještao Izraelcima: "Ali tvoj narod će biti u to vrijeme spašen, svatko tko je zapisan u knjizi." To znači: "Ja nikoga ne ostavljam sama i svakog ću pojedinačno dovesti u moju blizinu i dajem mu novi život u zajedništvu sa mnom. "
Julien Green je skovao izraz: "Ti ne možeš ni zamisliti Jimmy, koliko je Bog zainteresiran za tebe, toliko se on za tebe zanima, kao da si ti jedini na svijetu." Arapska izreka kaže: "U crnoj noći, crni mrav na crnom kamenu - Bog ih vidi." Bog nam je obećao svojim riječima sigurnost za nas, riječ koja preživljava smrt - a na nama je da to prihvatimo.

Drugi vidovi homilije:
* ne tumačiti previše budućnost, nego poziv na odlučivanje, ovdje i sada
* uputiti na članak vjere: "On će ponovno doći u slavi, suditi žive
i mrtve i njegovu kraljevstvu neće biti kraja"
* s puno povjerenja gledati na vrijeme pred nama, onako kako ga je Bog
namijenio ljudima koji rastu u budnosti za nepravdu sadašnjosti i
pokušavaju štogod promijeniti već danas. Na Božjem sudu vrijede druga
pravila nego što to mi mislimo.
* Na kraju, ne izgleda da će sve biti tako jednostavno. Ovo je pravo i
ozbiljno upozorenje za nas da je Bog sudac i da sudi pošteno - ali po
svojoj pravdi.

3

Raspoloženje konca svijeta
Dakle, draga braćo i sestre, mogli bismo opisati atmosferu, koju u nama stvaraju čitanja za ovu nedjelju.
Raspoloženje konca svijeta.
Propast svijeta. Sunce pomrča. Mjesec potamni. Zvijezde padaju s neba. Sud.
Raspoloženje konca svijeta!
Na kraju Crkvene godine, evanđelja su turobna: umiranje ljudi, najavljuje se dolazak Krista kao suca. A čak i među starijim osobama se možda probudilo sjećanje na one dane kad su mama, tata i župnik budili strah od pakla kod djece.
Mlađi ljudi danas govore da je to bila prijeteća poruka, a ne radosna vijest. I tako, dok se pjesma "Knjige će se otvoriti" više ne pjeva, neki bi rekli hvala Bogu, ali činjenica ostaje.
Ne, ta evanđelja o propasti svijeta i prirodnim katastrofama izgleda da ruše našu prekrasnu sliku o svijetu, a posebno sada kada smo tako blizu Božića koji se približava.
Misliti na neizbježan kraj je, današnjim ljudima sve teže, pa čak i nama kršćanima. Nešto se u nama buni protiv toga.
Na početku kršćanstva to nije bio slučaj. Naprotiv, mlada Crkva nije mogla dočekati dolazak Krista kao suca svijeta. „Maranatha - dođi, Gospodine Isuse! " je bio popularan pozdrav i molitveni zaziv pun duboke čežnje. Tako završava Novi zavjet: "Dođi, Gospodine Isuse!"
Ovo se danas potpuno izgubilo. Umjesto radosti za budući život, novi svijet širi u nama, često, difuzni strah pred stvarima koje će se dogoditi.
Draga braćo i sestre!
Vjerojatno to nije nikakav strah pred budućnošću koji nas tjera da nekako taj kraj odgurnemo. Umjesto toga, čini mi se da bi to mogao biti strah od vlastite prošlosti.
Mi se ne bojimo toliko onoga što dolazi, nego onoga što smo sada, u ovom trenutku.
Mogu zamisliti da se ljudi često pitaju - kao što se to i sam pitam :"Što bih učinio ako bi danas bio moj zadnji dan?"
I sigurno bismo dali brojne odgovore kao što sam ih ja sebi dao: pomiriti s nekim, tražiti oproštenje, dati oproštenje, posjetiti nekoga, uživati posljednji put u prirodi i stvarno moliti.
Ali - i to je ono odlučujuće - mi to ne činimo često. Mi nemamo hrabrosti, a niti snage da činimo ono što bismo morali činiti. I zato - jer mi zapravo nismo zaista oni koji i što bismo trebali biti - stoga je to razlog zašto se plašimo onoga što ima doći, u stvari plašimo se onoga što smo mi. Ne zato što bi konac bio tako stravičan, nego zato što osjećamo da nismo, na kraju, pravični ni prema Bogu, ni prema našim bližnjima, a ni prema samima sebi.
Draga braćo i sestre, u pogledu neizbježnog kraja, možda bismo trebali priznati sami sebi da naš život zaista nije savršen.
Potrebno nam je obraćenje, novi početak, tako da se opet mogu osjećati ugodno u svojoj koži.
To je zahtjevan život. Sigurno. A možda, zato što mnogi osjećaju ovaj zahtjev, ali ga ne žele prihvatiti ni priznati, pa se okreću od Crkve i Boga, potiskuju misao na smrt i na kraj svijeta.
Naše društvo, ponekad, mi se čini ogromno, optimističko, glasno, sretno bučno slavi i to u ogromnim količinama i nikako ne voli da ga se podsjeća na ono što apsolutno sigurno dolazi.
Evanđelja o sudu - prijeteća poruka?
Za mene je to više poruka koja me budi!
Evanđelja ne prijete nekakvim zlim bogom, koji nas sve želi uvući u zločestu igru.
Umjesto toga, ova evanđelja nas potiču da gledamo u naš život, da ga prihvatimo ozbiljno, ne dangubiti, ne možemo stvar odlagati s opravdanjem: "Od sutra ću početi stvarno živjeti!"
Život je previše dragocjen da ga se stvarno ne živi.
Draga braćo i sestre!
Krist će se na koncu pojaviti da održi sud.
Sudac nije despot koji proizvoljno kažnjava optuženog i radi ono što on želi. Sudac stvarno otkriva ono što se dogodilo, a zatim dolazi presuda koja je vezana za pravdu.
I ovu pravednu presudu suca očekuju mnogi, koji su sada na sjenovitoj strani života.
Dječak, koji mora raditi u nečovječnim uvjetima, na primjer, na afričkoj plantaži,
djevojka koja je kupio azijski svodnik za europske seks turiste.
Mladić koji je bio mučen, jer se zalagao protiv nasilja brutalnog režima.
Zar nemaju sve takve i stotine tisuća drugih žrtava nasilja i nepravde u ovome svijetu pravo na ovaj konačan sud pravde? Za mnoge, ideja o pravednom sudu na kraju svijeta je jedina nada u njihovoj patnji.
Draga braćo i sestre!
Bog je pravedan, jer je dobar. Neće dopustiti da itko bude prikraćen ili da će se nekome gledati kroz prste.
Ali Bog je milostiv, jer je on dobar. On će pogledati svakog od nas pogledom ljubavi. I tim pogledom on će vidjeti sve naše neispunjene čežnje, želje, naše muke, slabosti i patnje i on će prepoznati i priznati naš trud.
Krist će se pojaviti na kraju povijesti i presuditi svijetu.
On je milosrdan i pravedan sudac. Ne prijeti, on nam daje hrabrost da stvarno živimo naše živote i potiče nas da ne ulazimo u loše kompromise.
Mi smo u ruci, ali ne kao izgubljeni, nego kao zaštićeni.