Blagoslov
Neka te sila Božja drži uspravnim
Božja mudrost neka te vodi
Neka te Božje oči gledaju
Božja riječ neka te vodi
Božja ruka neka te čuva
od neprijateljskih zasjeda Zloga
i od napasti duha i tijela
i od svih koji ti žele nanijeti nesreću.
stara irska blagoslovna molitva
Jednom na dan
Uzmi jednom na dan
svoje srce u ruku,
pomiluj ga nježno i blago
i zahvali Bogu
da svojim srcem možeš osjećati i ljubiti.
Uzmi jednom na dan
svoju dušu u ruke.
Položi je sebi kao dar u obje ruke,
dodiruj je sjetno i lagano
i zahvaljuj Bogu
da te on prati i blagoslivlja.
Uzmi jednom na dan svoj duh,
svoj razum, svoju maštu u ruke.
Divi se i raduj kakve mogućnosti imaš
i zahvaljuj Bogu za sve darove i talente
koje, poput blaga, u sebi nosiš.
Uzmi jednom na dan
svoju volju u obje ruke,
osjećaj svu njezinu snagu i energiju
i zahvaljuj Bogu
za njezinu jakost.
Uzmi jednom na dan
sve svoje rane u ruke,
tješi ih, pomiri se s njima
i zahvali Bogu
da ih on želi ozdraviti
i da sam sebi možeš oprostiti
i pomiriti se s drugima.
Klemens Nodewald: Aplauz za gnječenje limuna
Bolje od svega poganskog svijeta
«Znam: povijest Crkve je puna grozota, umorstava, porobljavanja, terora, ali bio je i Franjo, Vinko, Katarina. Previše mjesta bih trebao kada bi sada štampao cijeli «Rimski martirologij». Pa i najgori kršćanski svijet pretpostavio bih najboljem poganskom svijetu, jer u kršćanskom svijetu ima mjesta za one koji nemaju mjesta u poganskom svijetu: za sakate i bolesne, stare i nemoćne, a još više od prostora za njih ima i ljubavi, kao za one koje je poganski i bezbožni svijet smatrao i smatra nekorisnima.»
Heinrich Bőll
Kršćanska logika
Tko želi spasiti svoj život,
izgubit će ga.
Tko zataji svoj ja,
naći će ga.
Tko nadvlada mržnju,
bit će sposoban za ljubav.
Tko se odvoji od posjeda,
taj će sve dobiti.
Tko se povezuje uz zemlju,
tomu se i u najmanjem pokazuje veliko,
tko daje,
tomu će se dati.
TKO S Bogom oklijeva,
tomu će se oduzeti sve što ima.
Martin Gutl
Radost i nada
Radost i nada, žalost i strah današnjih ljudi, posebno siromaha i onih u nevolji svih vrsta su također radost i nada, žalost i strah Kristovih učenika. I nema ništa toliko ljudskog da ne nađe odjeka u njihovim srcima. No, jer je njihova zajednica izgrađena od ljudi koji su u Kristu ujedinjeni i koje vodi Duh Sveti u njihovom hodu k Ocu, i koji su primili Radosnu vijest, a koja je dostupna svima zato se ova zajednica osjeća najuže povezana s ljudima i njihovom poviješću. Lumen gentium
Crkva Kristova
Crkva Kristova bi trebala biti – Crkva koja poziva
Crkva otvorenih vratiju
Crkva koja poput majka grije
Crkva generacija
Crkva mrtvih, živih i nerođenih
Crkva onih koji su bili prije nas, koji su s nama i koji će doći poslije nas
Crkva koja razumije i suosjeća, koja misli s drugima i s drugima se raduje i žalosti
Crkva koja se s ljudima smije i plače
Crkva koja nije strana niti što strano čini
Ljudska Crkva i Crkva za nas
Crkva koja može poput majke na djecu čekati
Crkva koja traži svoju djecu i ide za njima
Crkva koja traži ljude tamo gdje su oni
na radu i zabavi
kod ulaznih vrata tvornica i nogometnom igralištu
među zidovima stana
Crkva radosnih blagdana i turobnih sitnica
Crkva koja ne trguje i ne pogađa se
koja ne stavlja uvjete i ne traži preduvjete
Crkva koja ne politizira
Crkva koja ne moralizira
Crkva koja ne traži i ne daje svjedodžbe odličnog vladanja
Crkva malenih, siromašnih, bezuspješnih, umornih i onih koji su promašili
u životu, zvanju, braku
Crkva onih koji sjede u sjeni onih koji plaču i žalosnih
Crkva vrijednih ali i nevrijednih
Crkva svetih ali i grješnih
Crkva bez puno pobožnih izjava – ali djelotvorne pomoći
Crkva naroda
kardinal Franz König
Biti osjetljiv
Ti Bože krijesnica i munja,
Bože anđela i sanjalica.
Puževima si dao fin osjećaj,
a šišmišima radarske antene
da se ne sudaraju u tami.
Ti činiš da pčele osjećaju
u kojem je cvjetnom kaležu najbolji nektar,
a pticama selicama daješ nutarnji kompas
da opet nađu svoje staro gnijezdo.
I ježevima pokazuješ vrijeme za zimski san,
a živini kad je vrijeme za oplodnju.
Psima si dao profinjeni nos s njuhom,
a mimozama nježnost da se povuku
i kod najmanjeg dodira.
Daješ kravama da izaberu najbolju pašu
između sto pedeset i šest trava,
činiš da paun otvara svoj veličanstveni rep
kad vidi jednu ženku.
Stvorio si i nas ljude
kao muško i žensko, glavom i tijelom,
rukama i nogama, razumom i osjećajem.
Kožu si nam opskrbio bezbrojnim porama
i tjelesnim zonama
koje su posebno osjetljive.
Dao si nam osjećaj opipa na prstima
i mogućnost osjećaja i srce za ljubiti.
Ti znaš kako često znamo biti nabrušeni,
kako često nježni i ugodni,
kako se znamo izvlačiti iz nesigurnosti i straha.
Zato si nam Isusa poslao,
čovjeka po tvom srcu
da bismo naučili živjeti poput njega,
s osjetljivim antenama za sve i svakoga,
otvoreni i osjetljivi za glas tvog stvaranja,
za nijemi krik brata u daljini,
za anđele na putu po kojima nam govoriš.
Herman Josef Coenen: U Ninivi i bilo gdje drugdje
Nada
nada ide pješice
nada se vozi biciklom
nada putuje željeznicom
nada gleda iz oblaka
nada pozdravlja mjesec
nada nalazi vremena
nada brani ježeve i stabla
nada sakriva azilante
nada kupuje u dućanima trećeg svijeta
nada se diže i pada
nada prelazi bregove
nada preplivava more
nada ostaje znatiželjna
nada otkriva međuovisnosti
nada traži povezano
nada može oskudijevati
nada zna uživati
nada potiče plamen ljubavi
nada može biti bijesna
nada može biti žalosna
nada se podlo podsmijava
nada se bori za pravo drugih
nada slavi i pleše
nada raznježuje
nada nema ništa
nada hoće sve
nada moli za kraljevstvo Božje
Kurt Marti: Bog rado malen
Služiti
Kršćanska je zajednica dužna služiti zbog Kristove ljubavi, zbog njegovog zahtjeva za milosrdnom ljubavlju prema drugima. Zbog toga ona ne smije ostaviti puk u njegovim potrebama. Ona treba nastojati biti uz ljude u njihovim potrebama i nastavljati djelo svoga (njihovog) učitelja.
Ne možemo reći: pomozite sami sebi! Imamo nalog drugima služiti.
Crkva se ne smije izvlačiti iz ove zadaće i ne smije izbjegavati razgovor pred društvom zbog straha od rizika.
Ne smije se povući u unutrašnji kršćanski život i pustiti povijesti da teče.
Služenje kršćanske zajednice se sastoji u nastojanju uspostaviti višestruke veze između riječi Božje i povijesti. Jer Crkva zna da Bog u svojoj ljubavi ljudima nudi život, zato ne smije pustiti život samo u svjetlu humanističkih znanosti, koliko god one bile važne. Crkva živi u sadašnjoj situaciji i služi ljudima u njoj ako prepoznaje znakove Božje prisutnosti.
Riječ «Dajte im vi jesti» iz pripovijedanja o umnažanju kruha (Mk 6,37) ostaje u povijesti Crkve hitan nalog i sili nas da, u svakoj ljudskoj stvarnosti, otkrijemo znak velike tajne.
Poslušnost Crkve prema Božjoj riječi postaje služenje ljudima, koji mogu od nje učiti, shvatiti ovu napetost stvarnosti.
Crkva bi trebala stvarati spasiteljski nemir koji teži prema tome da živimo u bogatstvu ljubavi.
Zahtjev «dajte im vi jesti» vrijedi sasvim konkretno ondje gdje vlada bijeda i siromaštvo. To spada u dvostruko poslanje Crkve: poticati odgovarajuće inicijative i upraviti ih kao osobni zahtjev.
Carlo Maria Martini: Moj duhovni rječnik
Poveznice za liturgiju i propovijedanje
a) „Deklaracija o pravima djeteta"
Od 20. studenog 1959. postoji „Deklaracija o pravima djeteta" Ujedinjenih naroda. Ona je nastala zahvaljujući gorkoj stvarnosti podjele sjever - jug koja je kriva da u našem svijetu godišnje umire više milijuna djece. Ova, u nebo vapijuća, nepravda je teška pozadina za biblijsku riječ o blagoslovljenom prihvaćanju djece u Isusovo ime.
b) Isusov put patnje - veliki skandal!
Potreba ljudi da budu svemoćni („biti kao Bog") spada u oznake modernog tehnokratskog čovjeka. U knjizi „Kompleks Boga" psihoterapeut i socijalpsiholog Horst Eberhard Richter piše: "Rođenje i kriza vjere u svemoć ljudi - strahovit znanstveni i tehnički napredak našeg vremena može sobom donijeti smrtne posljedice." Ova svemoguća fantazija stoji nasuprot navještaja Isusove muke i patnje (Mk 9, 30 - 32). Može li se pomiriti, u kršćanstvu, neutaživa čežnja za svemogućnošću s pozivom na trpljenje i nasljedovanje križa? Postavljeni smo pred alternativu: Prometej ili Krist? Titanska želja za vladanjem ili nošenje križa?
c) Božje djetinjstvo - dar vjere
Ako smo „sinovi i kćeri Božje" (usp 2.Kor 6,18) onda nećemo biti pritiskani u nezrelost, nego ćemo biti uzeti u ljubav Božju. Život dobiva orijentaciju koja nema granica u zemaljskom području.
***
Liturgijski red čitanja B nas uvodi u sve dublju sliku Krista Markova evanđelja. Čitav Isusov život je usmjeren prema vazmenoj tajni. Ova knjiga „tajnih otkrivenja" nas vodi u objavu Sina Božjega na križu. Tako trebamo i mi, u trenucima patnje - u našim trenucima križa, ustrajati u nasljedovanju Krista! I trebamo se iznova podsjećati da sebe moramo promatrati u „zajedničkoj sudbini" s nositeljem križa -Isusom. Pjesma Lothara Zenettija nam može pomoći:
Poznam jednoga
koji je puštao da mu zasolimo juhu
koji je puštao da mu uništimo šanse
koji je puštao da mu stavljamo u ruke posao
koji je puštao da ga držimo za ludoga
koji je puštao da ga okrećemo poput konopa
koji je puštao da ga vučemo za nos
koji je puštao da ga udaramo zaušnicama
koji je puštao da ga ponižavamo
koji je puštao da ga tjeramo puhati u vjetar
koji je pustio da ga položimo na križ
koji je pustio da ga pribijamo čavlima
koji je pustio da mu pokažemo što je čekić
koji je pustio da ga vežemo za riječ
koji pušta da probamo nešto od njegove stvari
koji pušta da ga se vidi treći dan
taj može dopustiti da ga vidimo.
Tumačenje teksta
a) Mudr 2,1a.12.17-20
Nakon opomene o pravednom životu (1-1,15predgovor) u Knjizi mudrosti slijedi govor o bezbožnim zločincima (1-16-2,24) usp. govor o zlima (5,4-13). Grijesi bezbožnika (grčki: asebeis) su podizanje protiv pravednika. Pravednikom se smatra onoga tko živi vjerno i poslušno Božjim zapovijedima (=Tora), dakle po „Zakonu".
Knjiga mudrosti je najmlađa knjiga Staroga zavjeta. Nastala je u vremenu sukoba Židova s helenistima zbog njihovog poganskog načina života. Brojni vjerni Židovi prilagođavali su se svijetu i nisu živjeli prema Tori, nego prema paroli „carpe diem" - „život je kratak, iskoristi što ti se pruža." (usp 2,1-9). Tori vjerni Židovi nisu bili ravnodušni, nego se, zbog toga što su vjerni zakonu (Tori) i poštuju stari način vjerskog uvjerenja, osjećaju oholo (r 12-16). Tekst je upravljen pravednima s pozivom da se zbog posljedica (neprihvaćanja grčkog jezika, poganskih običaja i isključenja od poganskih običaja nežidova u Rimskom carstvu) ne boje osvete bezbožnika i opasnosti koje mogu zbog toga nadoći i da, u tom slučaju, ne zdvajaju.
Raspored redaka u današnjem čitanju sačinjava plan bezbožnih: zato se prebacuju razne rečenice. I to potvrđuje Isusovu sudbinu koju naznačuje današnje evanđelje kao i sudbinu pravednika koji trpe.
b) Jk 3,26 - 4-3
Jakovljevo pismo prihvaća starozavjetnu mudrosnu tradiciju . Mudrac se pokazuje kao pravednik koji ispunja zakone. Nastoji ispunjavati Božje zapovijedi u svagdanjem životu. Milosrdnost i pomirljivost su „plodovi" života po normi volje Božje. Pismo je prožeto gnozom i dualizmom. Mudrost (odozgor) treba djelovati u ovome svijetu i nasuprot joj stoji ljudima neprijateljska praksa bezbožnih zločinaca.
U drugom dijelu se razmišlja o uzrocima nezadovoljstva i svađa. Razlozi su, prema mišljenju pisca, ljudske želje koje su usmjerene prema svjetskim stvarima. Ove želje vladaju, tako kaže pisac pri kraju retka 3, da nadvladavaju čak i molitve kršćana. On opominje na pranapast ljudi, kojima upravo pobožni podliježu da, na neki način, stave u posjed Boga i upotrijebe za svoje vlastite ciljeve. Svaka težnja za svjetskim stvarima (položajima, materijalnim dobrima) označuje udaljavanje od Boga (4,4). Samo onaj koji traži volju Božju i moli: „Gospodine, neka bude tvoja volja", taj je u posjedu mudrosti odozgo i mira.
c) Mk 9,30-37
Evanđelist povezuje poučavanje učenika s drugim navještajem muke (rr 30-32) i s pripovijedanjem o svađi među apostolima zbog položaja (vv 33-37). Zajednica je ugrožena izvana (zbog progona) i iznutra (zbog slabosti u nasljedovanju). U ovoj kritičnoj situaciji, punoj straha, zajednica mora, sve više i više, razumjeti da „služenje" (diakonija, poniznost, biti tu za druge) tvori temelj za blagoslovljeno nasljedovanje Krista. Upravo je tipično da u ovoj situaciju Isus postavlja dijete nasuprot samoproglašenim i samoproslavljenim mogućnicima. Za ljude je uobičajeno oholo i zavidno pitanje o vlastitoj veličini, a kršćanin treba učiti od Sina čovječjega da se diakonia (caritas) zahtijeva da bi se Božja bezgranična ljubav mogla prenositi u ovome svijetu.
Misno slavlje
Pozdrav: Isus Krist, Gospodin i pastir svoje Crkve, neka bude s vama!
Uvod: Ako promatramo sadašnje vrijeme i svijet, onda ćemo primjetiti i neke suprotnosti. Na jednoj strani ćemo primijetiti nestajanje blokova, a na drugoj, sa žalošću, moramo utvrditi veliki porast nacionalističkih i fundamentalističkih nastojanja gdje riječi i tolerancija nemaju plodno tlo. To vrijedi i među religijama, a i u samoj našoj Crkvi. Pri tome se ne možemo pozvati na Isusa Krista, to vidimo posebno ove nedjelje iz njegovih riječi i u slavljenju Gospodinove gozbe. Otvorimo se i pripravimo na susret s njime kajući se za naše grijehe i promašaje:
Molitva vjernika
Gospodine Isuse Kriste, u svom dolasku si nam objavio da si Bog ljubavi i brat svim ljudima, zato ti se utječemo s povjerenjem:
Daruj svojoj Crkvi, posebno onima koji u njoj vrše neku službu, širokogrudno srce koje će ponuditi dom svima ljudima, molimo te.
Probudi i jačaj kod ljudi, religija, naroda i grupa toleranciju i razumijevanje drugoga, molimo te
Čuvaj siromašne koji stoje, na poseban način, u tvojoj ljubavi; čuvaj ih od očaja, pošalji im pomoć i pomoćnike, molimo te
Našu župu i našu zajednicu učini sve više otvorenom da se, među nama, svatko lijepo osjeća, molimo te
Uvedi naše pokojnike u svoje kraljevstvo svjetlosti i mira, molimo te
Meditacija nakon pričesti
Ljudi se obraćaju Bogu u svojoj nevolji
mole za pomoć, prose za sreću i kruh.
Za izbavljenje iz bolesti, grijeha i smrti.
Tako čine svi, pogani i kršćani.
Bog pristupa svim ljudima u nevolji
siti svojim kruhom dušu i tijelo,
umire na križu za pogane i kršćane
i oprašta jednima i drugima...
Dietrich Bonhoeffer
Propovijed:
1.
Poticaj za propovijed
O obećanju djeteta
a) Danas postoji „kult djeteta".Već je davno reklama uvrstila dijete kao najmlađu kariku u lancu potrošnje, kao motor sve raširenije trgovine. Lako je dobiti roditelje na račun djeteta, jer njihova djeca trebaju izgledati po modi, već u dječjem vrtiću, školi, na igralištu gdje se potvrđuje dobar ugled roditelja. Govori se „o stoljeću djeteta". Europa nije nikada pokazivala toliko interesa za djecu kao danas.
b) Slobodno možemo reći da su „prava djeteta" iznašašće modernog vremena. „Sveopćim pravima ljudi" pridodaje se, na poseban način, zaštita onih najslabijih u potrošačkom društvu.
c) Činjenica je da u svagdašnjici djeca stoje odraslima na putu i „smetaju im". I djeca se gube pred izgradnjom stambenih prostora, planiranjem prometa i usponom na ljestvici uspjeha u zvanju i društvu.
d) „Isus uzme dijete, postavi ga u sredinu i reče…"(Mk 9,36) Isus je tako reagirao na svađu među učenicima tko bi među njima bio najveći. Oni su svoju svađu (na karakterističan Markov način) završili šutnjom, koju je Isus prekinuo svojim ponavljanjem navještaja: „Sin čovječji će biti predan u ruke ljudima" (Mk, 9,32) Oni nisu mogli predstaviti svoje odobravanje muke i križa.
e) Sve što je rečeno u čitanjima iz knjige Mudrosti i Jakovljeve poslanice, djeluje kao suprotnost Isusovu ponašanju: odnosi ne odgovaraju stvarnom ponašanju i situaciji s djetetom u sredini. Oholost, požuda, osjetljivost vode k zavisti, svađi, ubojstvu i ratu. Plodovi ove „mudrosti odozdo" pa tako i logika našega života vode doista u nered i zla djela.
f) Životne skice iz Knjige mudrosti i ranije Crkvene povijesti se ne bave - Bogu hvala -tumačenjima posljedica našeg nastojanja za veličinom, uspjesima i moći; našim bijegom pred biti malen, slabostima i patnjom, nego označavaju korake na putu Sina čovječjega, Isusa koji trpi, koji karakteriziraju djelovanje pravednika.
g) Sada se slikovita Isusova reakcija na pitanje odraslih učenika o najvećemu, okreće u nešto daleko veće. Njegovo djelo nas potiče na ostvarenje pravednosti, to jest mudrosti koju Jakov hvali kao mudrost - odozgo.
h) Isus ne ocrtava ideal pravednika praktičnog vjernika - to ga razlikuje od Knjige mudrosti i Jakovljeve poslanice. Isus se sam postavlja u ljudsku zajednicu kao pravednik koji trpi, kao sluga sviju, kao nemoćan i porobljen. On je Sluga Božji koji trpi i koji svoje poziva na nasljedovanje. On je prijatelj malenih, odvjetnik siromašnih, ljubitelj križa; proročki potez („dijete u sredini") postaje putokazom prema Bogu.
2.
Tekstovi koje smo čuli u današnjem čitanju su zajednička tema koja je, već u najranije doba, vodila do problema: želja ljudi da budu više od drugih ljudi i da imaju više nego drugi ljudi. Naše društvo je prožeto tim htjeti-biti-više! („društvo laktašenja") i vrlo je mali broj ljudi koji se uspijeva izvući iz htjeti-imati-više („potrošačkog društva").
Naše župe i naša Crkva odražavaju tu sliku društva. Vlada borba za bolje pozicije i utjecajnija mjesta, za novac i druga sredstva. Vrijedi parola, malo zaoštrena: „Tko živi pravedno, to čini samo iz nesposobnosti, jer je preslab da bi činio nepravdu. Služenje je za ljude koji su preslabi da bi gospodarili." Ovu tvrdnju dokazuje povijest filozofije, od sofista do Nietzschea i prožima društvo svih vremena. Slabost, bolest, patnja i smrt nemaju nikakvog mjesta u ovom razmišljanju i postupanju.
Potpuno drukčije govore naši tekstovi iz Svetog pisma: Marko uči zajednicu da uvijek promatra Isusov život i njegovu patnju (njegovu sudbinu života i smrti) i pokuša shvatiti Isusovo veličanstveno djelo (u riječi i djelu) i njegovu „nemoćnu" patnju (na putu prema križu). Kao što se Isusov život može shvatiti samo ako se promatra i njegova smrt, tako se naš život može promatrati i tumačiti samo ako se uzme u obzir smrt i doživljaji patnje.
Svi mi doživljavamo teške udarce sudbine (nepravde, bolesti, smrt, neplodnost, nezaposlenost itd.). U tim patnjama vidimo koliko su propale naše želje i naši životni planovi. I tako se oslanjamo na Boga i njegove planove i prisiljeni smo svoj pogled i razmišljanje o svijetu premisliti. Samo ako prihvatimo ove doživljaje i ugradimo ih u smisao našeg života, kao što to Marko čini, dobit ćemo pogled u Božji plan spasenja - „mudrost odozgor", kako kaže Jakovljeva poslanica.
Prema Marku, uskrsnuće je nadvladalo patnju i smrt Na kraju ne stoji ljudska slabost (bespomoćnost), nego božanska stvaralačka sila (sila „novog stvorenja). „Bog živih „(Mk 12,27) ne briše patnju, ali je pobjeđuje. Tako možemo i mi, u nadi u konačnu Božju stvaralačku snagu koja nadilazi patnju, prihvatiti ove patnje bez zdvajanja. Samo tako možemo prihvatiti potrebnu borbu protiv patnje na ovome svijetu. Samo tako možemo biti sposobni trpjeti s drugima njihovu muku. Odgovor na prihvaćanje tuđe patnje je služba ljudima koji trpe. U tome se sastoji nasljedovanje Krista.
3.
Isus je u Evanđelju, kojega smo upravo čuli, poučio one koji su okrenuli ljestvicu karijere u Crkvi: dok su apostoli raspravljali o vlasti, položajima, časti, ugledu, Isus naglašava: „Tko želi biti prvi, neka bude posljednji i sluga svima." Bit Crkve je služenje, ne zato to da bismo mogli umiriti savjest, nego zato što se u služenju nalazi bit onoga biti čovjek.
To se može shvatiti vrlo jednostavno, ali to nije tako lako živjeti: tko će rado uzeti križ na sebe? Tko želi - poput Isusa, biti od svih porugan, ismijan, odbačen? No, tko je jednom pokušao, može shvatiti: u tome je sreća, a ne nesreća naše vjere. Televizija, reklame, duh vremena nam, naprotiv, pričaju da možemo biti sretni samo ako lijepo izgledamo, ostanemo mladi, uspješni, ako imamo novaca i ako izbjegavamo da se o nama „šapće". I da su apostoli razgovarali o svojim položajima, dobitku na lotu, šminki ili mobitelima, Isusov bi odgovor bio isti: „On postavi dijete u sredinu uzme, ga u naručaj (-) Tko prihvati jedno ovakvo dijete zbog mene, mene prihvaća." A tko ima Isusa, ima svu sreću svijeta.
Možda je ovo premalo za jednu propovijed, ali ovo je stvarno tajna naše vjere i ništa više. Tko želi živjeti, mora početi služiti. Želim puno radosti kod toga. Amen!
4.
Prošle smo nedjelje slušali najavu Isusovog puta u smrt, danas slušamo drugu najavu i ima još jedna, treća. Kakva tragika. Sin čovječji, koji je došao na ovaj svijet da sve ljude „ozdravi od njihovih bolesti i patnji" (Mt 9,35), bit će predan u ruke ljudima, a oni će ga odvesti u smrt. Sjećam se kad je jedno dijete pitalo kakvi su to bili zločesti ljudi da su Isusa tako ružno mučili i ubili. Majka je odgovorila: To nisu bili samo neki, nego su bili svi ljudi - pa i oni koji danas žive. Naravno da dijete to nije shvatilo, ali je zapamtilo. Pitanje „koje je to dijete reklo" u meni se neprestano budi i pitam se zašto se bijes nepravednih ljudi usmjeruje prema pravednima, protiv onih koji nisu nikakvo zlo učinili, nego samo dobro?
Današnje čitanje nam daje da malo shvatimo u čemu leži motiv takvog ponašanja. Pravednik je nepravednima „živa opomena" ... jer on živi životom koji ne odgovara drugima i njegovi putovi su bitno različiti. (Mudr 2, 14-15) Životni način pravednika razotkriva zle koji misle da mogu sakriti svoja nepravedna djela pod izlikom pravde, jer nitko ne želi izgledati zao i reagirat će na kritiku svoga načina života. Sada bi se moglo prigovoriti: Dobro, prihvaćamo, da je to tako. Time još nije rastumačeno nasilje koje se čini protiv pravednih. Zašto nepravedni poduzimaju takve užasne stvari da bi ušutkali svoje moguće tužitelje? - K tome mogu samo reći da do nasilja dolazi pod određenim uvjetima, kada nastaje nekakva gomila ljudi koja je prožeta bijesom, mržnjom. To se može dogoditi tako brzo, posebno ako se nađe neka nota neprijateljstva da se neprijatelju pokaže: „što je prava pesnica."
Poznavatelji ljudi svih vremena su znali da u svakom čovjeku postoji određena količina takve energije i da svi mi možemo biti uvučeni u „vrtlog" nasilja ako dođemo u njegovu blizinu. Zato bi bilo ludo misliti: „Ja sam mirotvorac, meni se ne može takvog nešto dogoditi. Ne bih ni mrava na putu zgazio." Ne, na žalost bojim se da je svaki od nas, u određenim okolnostima, sposoban skliznuti. To dolazi zato, jer u svom srcu sve neprijatelje tako žestoko osuđujemo. To je polazna točka svake vrsti agresije protiv drugoga. Tko u svom srcu pušta neprijateljstvo, taj već spada, u smislu Knjige mudrosti, među nepravedne i time među one koji posjeduju potencijal ugnjetavanja pravednika i nekrivih. Isus je na sebe natovario bijes nepravednih, znao je da će doći dan kada će se taj bijes strovaliti na njega, u najgorem obliku. O tome je govorio svojim učenicima. No, oni ga nisu razumjeli, da, nisu htjeli razumjeti! Tako su oni radije htjeli s Isusom „radost, mir i svega lijepoga", željeli su živjeti s kompromisima, htjeli su, prije svega, razvijati svoje ljudske potrebe i zato su uvijek o tome govorili i svađali se tko će od njih biti veći.
Ovdje bismo trebali biti sasvim tihi, jer i mi, vrlo često, do u najveće tančine, sličimo na apostole i nismo daleko od njih. No, Isusovo pitanje je pogodilo učenike: „O čemu ste raspravljali?" Isus želi poučiti učenike nečemu što je vrlo važno. „Tko među vama želi biti prvi, taj mora biti svima sluga!" (Mk 9,35)
Isus ih poučava da je služenje ono najvažnije. I to mora biti oznaka Crkve. Da bi Isus naglasio ovo učenje, postavlja dijete u sredinu i uzima ga na ruke. Ni jedan čovjek se ne može zatvoriti ovoj simbolici, jer malo dijete budi u nama poticaj da ga štitimo, branimo i za njega se brinemo.
Isus govori: svaki od nas treba u sebi ovaj poticaj njegovati, trebamo prihvatiti svakoga čovjeka, poštovati ga i brinuti se, na neki način, za svakoga. To bi bilo suprotno od neprijateljstva koje, nažalost obilježava naš svijet i naše vrijeme i čini ga nepodnošljivim. Ne možemo i ne smijemo čekati da drugi počnu ovu Isusovu nauku prihvaćati i živjeti. Uostalom, mnogo se već započelo, ali mi to ne zapažamo, jer smo zauzeti svojim vlastitim napredovanjem, jer mi drugima toliko zla predbacujemo i po tome dolaze naše zle misli do izražaja.
Trebamo sami početi, vlastito srce, oslobađati odbojnosti prema drugima, a ispunjati ljubavlju.
5.
Crkva se stvara tamo gdje se susreće*
U jednom vicu se priča o menadžeru koji ide liječniku kako bi provjerio svoje zdravstveno stanje. Ovaj ga mora suočiti s jednom, uistinu bezizlaznom dijagozom i kaže mu: Ja vam, nažalost, moram saopćiti da ćete živjeti još samo dvije nedjelje. Menadžer na to odgovara: Ali to je strašno! On otvori svoj terminski kalendar i reče: Ako bude sve dobro išlo, imam za Božić jednu nedjelju vremena, a tada tek opet u veljači...
Život ovdje i sada
U Evanđelju Isus želi svoje učenike suočiti s jednom vrlo ozbiljnom stvari: On, pred očima, ima svoj kraj u Jeruzalemu. On im izriče svoju vlastitu budućnost, ali i budućnost svih svojih učenika. Ono što im Isus najavljuje jest za njih tako nerazumljivo, strano da se time uopće ne bave. Oni su zaposleni s drugim stvarima. Zaokupljeni su pitanjem tko je od njih najveći. U tom trenutku nisu sposobni uspeti se na egzistencijalnu ravninu koju je Isus spomenuo. Obrnuto, iznenađuje me, kako je Isus brzo u stanju pozabaviti se njihovim temama. Za njega se ne radi o vladanju, već o služenju. Kao primjer postavlja im pred oči dijete i demonstrira da je u kraljevstvu Božjem važno spustiti se na razinu djeteta, na njegove potrebe i molbe. Po primjeru djeteta traži od njih sposobnost da se pozabave time što jedan čovjek, ovdje i sada, treba. K tomu moramo primijetiti da tada djeca nisu uživala zaštitu i opskrbu društva kao kod nas, danas. Da li su ga učenici sada shvatili? Kako mogu spoznati potrebe jednog (stranog) djeteta ako ne osjećaju što zaokuplja njihovog prijatelja i učitelja?
Brinuti se o potrebama ljudi
Prije nekoliko godina počela je jedna grupa kršćana skupljati teme i zahtijevala diskusiju u Crkvi o onome što je, po njihovom mišljenju, važno za daljnji put Katoličke Crkve. Ovaj zahvat je postao poznat kao «Želje Crkvenog puka». Ne trebam ovdje opisivati što je iz toga nastalo. Nalazim zanimljivim da su postavljene teme ubrzo pale u zaborav. Uskoro se glavna pozornost okretala oko pitanja: da, ali smijemo li mi to? Ili: tko će tu uspjeti? Koji su jači? Potrebe ljudi koje su se trebale razmatrati, nisu se više uzimale u obzir od boraca i mnogih poduzetnika. Uskoro se, za mnoge, sve okretalo oko pitanja: tko se tu može izboriti?
Primjer: Rastavljeni i ponovno oženjeni
Prije nekoliko mjeseci bio sam suočen, u jednoj župnoj zajednici, (opet ponovo) sa situacijom rastavljenih i ponovno oženjenih. To je jedna duboka rana, ne samo osobno time pogođenih, već i pogođene zajednice. A boli još više, jer se mnogi od onih koji u Crkvi imaju što za reći, ne zanimaju za taj jad.
Ne moramo li mi jednom pokušati razmisliti i citirati rečenicu koju je Isus rekao o djetetu za ljude koji su u Crkvi potisnuti na rub: Onaj tko ovog primi poradi mene, taj mene prima?
Ne trudimo li se mi kršćani u Srednjoj Europi danas više za učvršćivanje svog društvenog upliva i za osiguranje naše organizacije, nego li za potrebe ljudi?
Primjer: Dušobrižnička potreba zajednica
Uvijek ponovno suočavam se s dušobrižničkom potrebom zajednica i njihovih svećenika. Susrećem se s obostranim pretjeranim zahtjevima, povlačenjem i bijegom. Nadolazeće potrebe se ne daju «riješiti» reorganizacijom ili uvođenjem specijalista. Često promatram kako se svećenici, kao i njihove zajednice izbjegavaju pozabaviti s potrebom onoga preko puta. Svećenici koji su se već davno povukli iz naporno-vodećih službi, prisiljavaju se, da ove i dalje vode. Zajednice se ne pitaju i ne slušaju kada se o njima odlučuje.
Dozvoliti se mamiti
U evanđelju pokušava Isus izmamiti svoje učenike iz njihovih osobnih projekata i planova i svrnuti njihovu pozornost na ono što on drži važnim. Njemu se ne radi o karijeri i njegovanju imidža. Njemu su važni konkretni ljudi.
Dozvolimo se danas izmamiti iz naših osobnih interesa i iz naših životnih planova k onome što je u Božjem kraljevstvu najpreče. Kako daleko se dozvolimo nagovoriti od onoga što zabrinjava jednog čovjeka koji ovdje i sada dolazi pred mene? O bespomoćnosti susjeda koji je suočen s dijagnozom raka; o psihičkom problemu jednog člana rodbine; o uzbuđenju jednog djeteta koje je upravo doživjelo nešto nesvakidašnje; o privrednim brigama jednog poznanika koji ne može izdržati pritisak konkurencije...
Crkva se stvara tamo gdje se susreće
Većina od nas stoji u iskušenju da shvati Crkvu kao instituciju i organizaciju. Mnogi rade na njoj i s njom i troše snage. K tome previdimo lako da se Crkva događa tamo gdje se ljudi susreću, gdje ljudi ozbiljno shvaćaju molbe i brige svoga bližnjega. Za mnoge probleme ne može niti Crkva ponuditi rješenja opće važnosti. Ono pak što mi možemo učiniti, Isus je formulirao u Evanđelju. Mi možemo drugoga prihvatiti i primiti. Tamo gdje se taj pristup dogodi, stvara se Crkva. Bilo bi dobro kada bismo sve češće ovaj popunidben aspekt Crkve stavili nasuprot aspektu Crkve kao velike organizacije.
*P. Hans Hütter: Prevela Katica Kiš: preuzeto iz Predigtforum der Redemptoristen
6.
1. Odakle dolaze ratovi
«Odakle kod vas ratovi, odakle svađe», pitanje stoji u sredini čitanja iz Jakovljeve poslanice. Ne znamo točno kome je ovo pismo upućeno. No, problemi koje ima zajednica koja je Jakovu pred očima su uočljivi.
«Odakle kod vas ratovi, odakle svađe», pitanje pogađa u srce. Ne samo da ima svađa u toj zajednici, nego ima i ratova. Kršćani koji bi trebali dati svjedočanstvo ljubavi Božje, zajednica koja se u vjeri trebala jačati, razdire se u svađama, dapače jedna s drugom su u ratu. Crkva je razdijeljena, zajednice podijeljene, obitelji nejedinstvene. «Vi se svađate i ratujete», naglašava pismo zajednicama.
Možda nam govor izgleda malo pretjeran, ali je nemilosrdno otvoren. Da, postoji među kršćanima razdor i ovaj je razdor tijekom povijesti bio, često puta, nemilosrdniji i krvaviji, nego je Jakov mogao i zamisliti. Možda je on ipak kod svoje analize uočio znakove razdora i pismo bi moglo biti za nas pomoćno sredstvo da prevladamo svađe i ratove. Pa pogled na nas danas, na naše obitelji, zajednice u kojima živimo, duhovne zajednice, župe, našu Crkvu – ne prešutjeti da je kršćanstvo podijeljeno i da često živimo u ratu.
Postoji svrhovita svađa u borbi za spoznaju Boga, za pravilno shvaćanje Evanđelja na izgradnju Crkve. Mir zbog mira se ne može prihvatiti kao recept. Postaje jasno da postoji prividan mir. Nezdrava svađa ne počiva na izvanjskim uzrocima iz kojih nastaje svađa, nego je nešto unutarnje zašto postoji svađa.
Jakov imenuje mudrost koja ne vodi ratu, nego pravednosti. «Mudrost odozgo je najsvetija. Svetost je za ljude to da je Bog mjerilo, drugo ništa.» Mudrost odozgo ne pomaže ljudima da učvrste svoju vlast bilo u državi, a još manje u Crkvi. Mudrost odozgor stavlja ljude pod djelovanje Duha Svetoga. A mudrost je «miroljubiva, prijateljska, poslušna i puna milosrđa». Tamo gdje su kršćani zajedno, tamo treba vladati mir u ophodnji jedan s drugim, jer konačno u drugome vidimo Krista kojega poštujemo. Mudrost ne pripada «ni jednoj partiji, niti je licemjerna», a to jasno govori da se ne radi o bilo kakvom miru ili prijateljstvu, nego o otvorenosti i želji za istinom, gdje ja ne stojim u prvom planu i moji interesi i moji planovi, nego vjera i pravednost. Konačno se mudrost od Boga prepoznaje po tome što je ona «bogata dobrim plodovima». Po tome se sve mjeri.
2. Častohleplje i ponos
Jakov suprotstavlja ovoj mudrosti odozgor «zemaljsku koristoljubivu», da, čak «đavolsku mudrost». Ako želimo znati odakle ratovi koje kršćani vode međusobno, ovdje možemo naći odgovor. Đavolsko, vražje u ovoj mudrosti je to da pobožnik ima jedno na ustima, a sasvim drugo želi. Središnji dio Jakovljeve poslanice nam jasno govori da je bilo ljudi koji su iskrivljujući Pavlove riječi propagirali sebe, da je samo prava vjera odlučujuća. Ti ljudi su odbacivali svako pitanje o plodovima te vjere. Samo vjera – drugo ne vrijedi. I baš to što vjera ne vodi k Bogu, nego vlastitoj koristi i vladanju tih čuvara vjere nad drugima, je sotonsko. I kad vjera misli ostati «čisto duhovna», konačno teoretska, ako se djela pravednosti smatraju nepotrebnima, tu se radi o zemaljskim interesima, a ne o Bogu. Jakov piše:»Tamo gdje vladaju častohleplje i oholost, tu je nered i zla djela svake vrste.» Častohleplje i oholost, prevažna rečenica. Što se misli pod častohlepljem. Riječ «zanos» (zelós) može imati pozitivno i negativno značenje, zanos može biti dobro i zlo. I pogreška izbora pravca igra ulogu. Nedostatak zanosa je slabija varijanta, no sam zanos nije ništa. I zato Jakov piše :»častohleplje i oholost»
Drugu riječ (eritheia) je još teže prevesti, jer se nigdje u Bibliji ne nalazi slično mjesto s kojim bi se mogla povući neka paralela, koje bi moglo nešto protumačiti. I zato se u različitim prijevodima spominje sasvim različito: Luther prevodi sa svađa, drugi su pokušali prevesti kao ljubomora i svađa. Sve to: svađa, častohleplje i ljubomora povezani sa zanosom je smrtonosno.
Postoji još jedno tumačenje te riječi izvan Biblije, kod filozofa Aristotela. Prijevod te riječi nije lak; jedni tu riječ prevode sa «partijskim knjižicama» drugi sa upotrebom vlasti. Aristotel sam tumači tu riječ primjerom ljudi koji su došli na vlast kupovanjem glasova, jasnije se ne može rastumačiti. Kako dobro odgovara slika čovjeka koji je pun zanosa (revnosti), kojemu je svako sredstvo dobro da ostane na vlasti, sve dotle da druge likvidira da bi postigao cilj.
Odakle ratovi i nesretne svađe? Jer mi zadržavamo revnost kojom se treba boriti za dobru stvar, upravo zato da se postavimo iznad ljubavi i pravde. Tko ima pravu misao, može misliti da može uzeti darove od svakog čovjeka, može upotrijebiti svako sredstvo za zadržanje vlasti, jer zakoni za njega ne vrijede. Tko misli da ima pravu vjeru, taj onda misli da se može postaviti iznad župe, Crkve, iznad drugih.
Osjeća se težina koju imaju prevoditelji za naći pravu riječ u kojoj zanos (revnost) postaje za pravu vjeru napast, za onoga koji pozna pravo i zato sebe stavlja u središte i za to se bori svim sredstvima.
3. Božja blizina
Nesretne svađe u Crkvi se temelje na tome da se prelazi neka nevidljiva linija. Linija koja razdvaja pravu borbu za Boga od one prave borbe za izgradnju svoje pozicije vlasti. To počima malim lažima, a vodi u zavist i korupciju. Ona revna vjera pak misli da se mora zauzimati za to da se pravovjerni postave na mjesto Boga.
Jakov govori gorku istinu: time se ništa ne postiže, a sve ruši. »Ubijate, zavidni ste i zato ne možete ništa postići. Svađate se i ratujete, ne dobivate ništa.» Ne htjeti moliti, nego htjeti vladati. Ništa ne očekivati od Boga – taj je ipak daleko – i zato sebe proglasiti spasiteljem obitelji, spasiteljem župe, spasiteljem Crkve, spasiteljem Zapada. I time nestaje sve što nam je Bog darovao i želi darovati. Udaljenost Boga, za koju se bori žestoki svadljivac, još više će se produbiti, jer on konačno želi i očekuje sve, ali od sebe, a ne od Boga.
Možemo od Boga nešto očekivati i moliti samo onda ako smo prožeti Božjom prisutnošću. Onda će molitva Ocu biti centar naših molitava:» Dođi kraljevstvo tvoje.» I Jakov dalje piše »Molite, a ne primate, jer zlobno molite (sa zlom nakanom) da nestanete u svojim strastima.» Nije problem samo žar- zanos, nego što smo prikriveno sebe postavili za cilj. To je korijen nezdravih svađa u Crkvi. To može biti nadvladano ako neumorno izbjegavamo gledati sebe, a gledamo Boga. Još jednom Jakovljev savjet: «Tražite blizinu Božju, onda će vam se i on približiti.»
7.
1. Muževi
Jedan poznanik, dobro upućen u ova pitanja, mi je tvrdio: muškarci su bića dostojna zapažanja, kao mladići svim silama nastoje biti kao odrasli muškarci, a kad odrastu onda nikad ne postignu zrelost.
Ako ovo odgovara istini, onda moramo računati sa određenim poteškoćama računati kod razumijevanja današnjeg evanđelja, jer Isus stavlja dijete posred učenika. I tumači im: tko prihvaća jedno dijete, prihvaća Isusa. A tko njega prima, ne prima ništa manje nego Boga.
Ovim djetetom ne ne misli Isus na nekog zgodnog poluodraslog, koji dobro razumije modu i sasvim se dobro prilagodio modi. Dijete je za Isusa nezaštićeno biće, koje je bez moći i utjecaja.
2. Isusovo učenje
Gesta kojom je Isus postavio dijete u središte ima i svoje okolnosti. Na putu u Jeruzalem Isus želi s učenicima biti sam, jer stoji «želio je svoje učenike o nečemu poučiti». Po drugi put Isus naviješta što mu jasno stoji pred očima, a što će uskoro uslijediti. U Jeruzalemu se situacija zaoštrava. Njegova nauka o milosrdnom Bogu razbila se o nemilosrdne ljude. Ali odmah nadodaje da ljudsko nasilje neće imati posljednju riječ. Bog će pobijediti smrt.
Muškarci nikad ne pitaju za put. Učenici su se stidjeli (bojali), tako bilježi Markovo evanđelje, pitati o smislu njegovih riječi. No, osjećaju da Isusovo naviještanje pogađa i njihov život, predosjećaju da je biti apostol nešto sasvim drugo nego su do tada mislili. I oni radije zabijaju glavu u pijesak i ponašaju se kao da nikad neće odrasti.
Umjesto toga, ostavljaju Isusa sama, a oni igraju svoju igru koju dobro poznaju. Uspoređuju i vrednuju. Govore o tome tko je među njima veći. Nisu shvatili da Sin čovječji, konačno čovjek, da Isus, njihov učitelj i Gospodin postavlja izvan snage pravila igre. Nisu shvatili, a bojali su ga se pitati.
3. Primiti Boga
U ovom kratkom odsjeku ponovo nalazimo cijelo evanđelje. Ovdje je situacija svijeta, koji ocjenjuj
odozgo do dolje. Gdje su neki gore, ili bi htjeli biti pa bilo da se radi samo o časti, drugi su dolje. I ovdje je Bog koji pušta da se ova igra vrti u prazno. Isus se ne predstavlja kao veliki, ne strahoviti Božji poslanik, nego trpi posljedice ove igre na vlastitom tijelu, ali Bog čuje žrtvu ove igre i poziva je na život, vječni život.
I nije lako s Isusom ići ovim putom. Mogu shvatiti učenike, koji se boje pitati - jer što to znači s Isusom ići i s njim mijenjati igru od vrha do dna? Kako možemo, mi kao Crkva, živjeti Isusovu blagovijest?
Jesam li u krivu ako kao svećenik stojim ili sjedim ovdje ispred? Ali mislim da ne biste bili baš zadovoljni kad bih ispustio propovijed? Da li je nešto već navika ako se netko od nas brani preuzeti odgovornost, vodstvo pa čak i moć? Ne pomaže zabadati glavu u pijesak. Evanđelje je naviješteno u našu situaciju. Evanđelje vrijedi za svakoga u ovom prostoru, a posebno svećenike i biskupe.
Put kojim nas Isus želi voditi pokazuje djetetom. Pozvani smo da ne primimo nikoga manjeg od Boga. To možemo po tome što ćemo prihvatiti Isusa. A to činimo tamo gdje prihvaćamo dijete. To je svagdanja praksa s onima koji ništa ne znače, a nas čini kršćanima. Tamo gdje svijet gledamo s te strane, gdje prihvaćamo one koji nemaju ni ugleda, ni prava, gdje ne gledamo na bogatstvo, ljepotu, mladost ili uspjeh, tu gledamo svijet Isusovim očima, Božjim očima. A to je svagdanja vježba. Možda će i nama uspjeti Isusova vježba.
8.
1. Stvar
Ako je ikako moguće, iz nekog evanđelja uzeti nešto što se čini vrlo važnim, onda onako kako to čini Marko. On izvještava da se Isus povlači iz buke sa svojim učenicima, da bi ih o nečemu poučio. K tome dolazio i to da je to drugi put o istoj stvari: druga najava muke na putu u Jeruzalem.
Sadržaj Isusove propovijedi je, kao i uvijek, jezgrovit i jasan: "Sin čovječji bit će predan u ruke ljudima, a oni će ga ubiti, no nakon tri dana će uskrsnuti." Teško je zamisliti da ga učenici nisu shvatili zbog manjkavosti u izražavanju. U nastavku rečenice je jasno rečeno zašto ga nisu shvatili, jer se nisu usudili pitati ga.
A iz situacije to baš i nije teško shvatiti: ozbiljnost kojom Isus govori o muci koja ga čeka daje jasno do znanja da to nije nikakva akademska, apstraktna propovijed. To što Isus govori, pogađa njegovu cijelu osobu, a da će pri tome za njih doći do neugodnosti, proizlazi iz same činjenice.
2. U središtu i po strani
I ovdje je bit stvari, radi se o temeljnom razmišljanju i načinu ponašanja njegovih učenika, vječnom razmišljanju u kategorijama odozgor i odozdo, vladati i služiti, veliki i mali, bogat i siromašan; radi se o tome da pred predstojećim križem njihova Gospodina i učitelja, učenicima ne pada ništa drugo na pamet nego raspravljati o rasporedu položaja.
Opet Isus uzima ulogu onoga koji pokušava svojim učenicima rastumačiti o čemu se radi. Sjedne pred učenicima, kako je to činio nekada učitelj pred svojim učenicima, Opet je njegova nauka kratka, jasna i do sada nečuvena:" Tko želi biti prvi, taj treba biti posljednji i služiti svima." I opet nisu htjeli ništa pitati, jer bi odgovor mogao biti previše konkretan.
Ovaj put Isus uzima i jedan znak – simbol – koji se ne može tako lako odbaciti, niti zaboraviti: postavlja dijete posred učenika.
Da bismo ovaj znak razumjeli, moramo odbaciti sve što vučemo sobom kao Rusoovsku (Jean Jack Rosusseau) tradiciju: dijete kao nepokvareno, prirodno biće, koji još nije društveno neprijateljski. To je mit, pa i moderni.
* U starozavjetnoj tradiciji dijete je, za ljude, ono koje se ne može osloniti ni na svoj utjecaj, niti na svoje iskustvo da bi pred drugima učinilo velike stvari. Tome je najveći primjer dječak Danijel koji razotkriva pokvarenost sudaca.
* Izvan toga, dijete je predstavnik svih ljudi koji nemaju nikakve zaštite i obrane. "Djeca nemaju nikakav lobby", kako glasi jedan moto svjetskog dana djece i upravo pokazuje tu izreku upitnom.
* Uzimajući sve u obzir, za Isusa je dijete neposredno usmjereno na Boga, jer je Bog neposredno za one čiji ugled nije osiguran ljudskim veličinama.
Jedno takvo dijete "stavlja Isus u sredinu" na mjesto koje je, prema tadašnjim običajima, rezervirano za
onoga koji ima nešto važnoga za reći, što drugima mnogo znači. Mjerilo kojeg Isus postavlja, orijentir kojeg on nudi je onaj nezaštićeni, to su ljudi koji ne stoje u središtu sami po sebi, ljudi koje mi uljepšano nazivamo "marginalizirani" što znači da smo ih mi izagnali iz našeg svagdašnjeg iskustva.
Doživljavamo – ponekad i sa žalošću- da ne znamo što bi zbog toga trebalo činiti.
* Što ova slika znači u (podsvijesti borbe tko je veći) treba iznova odgonetati svatko za sebe, ali i zajednica kršćana i cijela Crkva. Tražiti mogućnost pogleda na one koje ne vidimo. Tražiti put da bude tu za njih.
* Time nije biblijsko teološki odlučeno koji će zakon najbolje štititi nerođeni život. Time je samo rečeno da mjerilo ne bi smjeli biti utjecajni i bogati.
* Isus nam nije time oduzeo odgovornost da naše društvo tako socijalno oblikujemo da, kao po sebi razumljivo, odbacimo cijele grupe. Ta i ti ljudi trebaju "biti u sredini", po Isusu je to jasno.
Mi trebamo dijete prihvatiti "zbog njega". U originalu je jasno" "Tko jedno takvo dijete prima u moje ime,
mene prima." Time je konačno jasno rečeno da se mi, po onome što činimo, ne dijelimo u bolje ili lošije kršćane.
"Zbog mene" sugerira da se dijete ne prihvaća zbog njega samog, zato što je dijete, zbog njegove časti i dostojanstva. Obraćanje slabima postaje "pobožno djelo", kojega se čini zbog Isusa i konačno zbog spasa vlastite duše. Tako dijete postaje prigodni objekt. Ono što Isus misli kad govori "u moje ime" postaje sasvim jasno kad govori u sljedećem tekstu (kojeg ćemo čuti iduće nedjelje). Tu se radi o tome da su učenici nekog stranca htjeli spriječiti da govori u Isusovo ime, jer nije upisani član Crkve, ne pripada njima. Ime Isusovo bi trebalo zloupotrijebiti da se tako utvrdi vlastita vrijednost i veličina.
U Isusovo ime znači: pripustiti Bogu vladanje. Da postanemo slobodni tako što ćemo se staviti u službu Gospodinovu, koji nas neće učiniti robovima. Biti Božji znači, s njim, izgrađivati njegovo kraljevstvo.
Time ćemo, usput, dati odgovor na kritiku koju je dao Nietzcsche da je kršćanska vjera robovski moral. Djelovati u Isusovo ime je jedina šansa da budemo slobodni u djelovanju. Beskrajno je tragično da Crkva pokušava izaći iz tog robovskog morala, da se ona postavlja kao gospodar. U Božjim očima to je zaplitaj u vječnu borbu tko je veći.
Osobnim prihvaćanjem križa Isus je najavio svoj put i prešao ga. Od nas se ne traži doslovno prihvaćanje tog krvavog puta, barem ne u skoroj budućnosti – da se stvarno dademo na raspeti križ. No, zato za nas Isusov put nije ništa manje konkretan.