Poveznice za liturgiju i propovijedanje
Današnja nedjelja pada kalendarski blizu dana sv. Jerolima. Po svoj prilici potječe iz Stridona koji se nalazio u našim krajevima. Možda bi se moglo povezati u propovijedi da je i on je bio svojevrstan prorok - preveo je Sveto pismo na ondašnji narodni govor (vulgus) pa je taj prijevod po njemu nazvan Vulgata.
a)
Tvoj Duh, puše gdje hoće, ne možemo ni zamisliti, on zahvaća naša srca i izgrađuje nove putove.
Tvoj Duh, puše gdje hoće, govori nam u našoj tišini, govori različitim jezicima i najavljuje Božju volju.
Tvoj Duh, puše gdje hoće, on je poput pronalazača, on nas je stvorio od zemlje.
Dva puta je, u današnjim čitanjima, bilo govora o Božjem duhu, koji puše gdje hoće. U prvom čitanju čujemo da Bog dijeli svoga Duha, koji je počivao na Mojsiju i još sedamdesetorici starješina. Oni su trebali, kao pozvani i Božjim duhom potvrđeni, Mojsiju biti pomoć u vođenju Božjeg naroda. Ali Eldad i Medad, iako nisu bili pozvani od Jahve da dođu u Šator sastanka i objave, u logoru ih iznenada zahvati Duh i padoše u proročke ekstaze. Tada se pobuni Jošua, sluga Mojsijev: Kako može Bog, mimo institucije šatora sastanka i mimo Mojsija i starješina tako jednostavno davati svoga Duha. Jošua je trebao naučiti: „Božji Duh puše gdje hoće."
U Evanđelju se dvanaestorica bune da jedan stranac, koji ne pripada zajednici, u ime Isusovo izgoni demone i u tome ima uspjeha. I učenici ništa ne znaju o Duhu koji „gradi nove putove".
Božji duh je dar koji nam ne stoji na raspolaganju. Ni jedan čovjek, ni jedna institucija se ne može pozivati na Isusa da je ona jedina koja ima Duha Božjega, a time i istinu. Duh Božji, koji potiče ljude na ljubav i tako budi nadu u ovom žalosnom svijetu, koji je sve ljude stvorio kao „svoju duhovnu djecu", djeluje i u onima koji su se odvojili od naše zajednice i koji su se od nas otuđili. I isti je Duh Božji, koji nas potiče na naviještanje kraljevstva Božjega koje dolazi i oslobađajuću moć vjere koju trebamo otkriti, kako mi, tako i oni daleko. Vjernima i vjerskom životu zajednice treba biti poticaj zajedništvo sa svim ljudima dobre volje prema temeljnom Isusovu držanju: Tko nije protiv nas, za nas je!
b)
„Tko nije protiv nas, za nas je" (Mk 9,40) Svećenik i liričar Ernesto Cardenal, osnivač seljačke kršćanske zajednice u Nikaragvi, koju su 1977.g. razorili nacionalni gardisti, piše o današnjem evanđelju u formi razgovora : „Tomas - (strani egzorcist) - je bio za vas, to znači za cijelu zajednicu. Isus je za nas, za cijelu zajednicu... ako je netko za zajednicu, onda je i za Boga. I ako netko nije za Zloga, onda je za nas, za zajedništvo.
- I zašto taj čovjek ne pripada Isusu? Zar ne želi biti član njegove grupe? A to onda mora imati razloga.
Ja /Ernesto/: Tko to zna...možda je i imao razloga. I Isus poštuje te razloge.
Filip/Tomasov sin/ Zajedništvo s ljudima je ono što nas sjedinjuje s Isusom, zajedništvo bez izrabljivanja
(i bez izrabljivanja nas samih.)
Ja odgovaram: I kako je onda taj čovjek ozdravljao u Isusovo ime? Vjerujem, jer je jednostavno činio ono što je činio Isus.
Elbis: Isus nije dijelio ljude na kršćane i nekršćane. On je rekao: onaj koji istjeruje vraga iz ovog svijeta, znači onaj koji tjera zlo s ovog svijeta, taj je za nas, za naše zajedništvo.
Alejandro: U svakom slučaju on nam govori da je njegova Crkva vrlo velika...
„Proroci, ti sveti „izvan kolosijeka" su nama, današnjim ljudima, vrlo sumnjivi. Bilo je mnogo stvari i mnogo „ružnih" stvari od njih. Više ne želimo ono posebno, nego ono uobičajeno, sigurno, normalno, čvrsto, što možemo obuhvatiti i izmjeriti.
Tako se branimo protiv provokativnih kritičara vremena i osjetljivih pisaca, koji nas žele nagnati da pogledamo u ogledalo. I govorimo tada kratko: „Više želimo osjetljivu sigurnost i smatramo naše želje stvarnošću. Ipak - to je sigurno - mi trebamo proroke i oni su među nama. Pitanje je, kako i da li se oni razlikuju od biblijskih proroka. O prorocima u Bibliji se govori da je na njih sašao „Duh", dakle stvoriteljska Božja snaga. U tom Duhu nastupaju i oni se suprostavljaju svemu što se protivi ljudima, pozivaju na obraćenje, na premišljanje, na radikalnu promjenu života. Njihova riječ donosi i posljedice. Ovaj Duh Božji se ne može mjeriti brojevima, a niti je vezan uz Crkvene dostojanstvenike, kao što je to lijepo rekao Romano Guardini (1885-1968) „Bog nije mogao ništa većega dati, nego svoga Duha."
Tumačenje teksta
a) Br 11, 25-29
Dramatični izvještaj o prenošenju Duha na ljude, koji su trebali pomoći Mojsiju je Božji odgovor na Mojsijevu tužbu na „teret" i malodušje ljudi koji su pogođeni raznim nevoljama. Opasnosti su postajale sve veće (rr 4-6.11sl.15.sl) i Mojsije počima sumnjati (r 12). No, kad se izlio Duh, kojega je izlio Jahve i čak prelazi sve ljudska ograničenja - kao primjer nam služi poziv Eldada i Medada (r.26), postaje nam jasno da se Božjem djelovanju ne mogu postaviti granice, kao što je to želio Jošua (r. 28). Dapače, sasvim su otvorena vrata za slobodno Božje djelovanje, kao što to Mojsije jasno govori (r. 29). Proročki pokret ima, u samome Bogu, svoje korijenje i kida sva postavljena pravila (ljudskog društva) (usp Gal 3,26-28: Vi ste svi „jedno" u Kristu).
b) Jak 5,1-6)
Zahtjev nesocijalnim bogatašima da gledaju na sud koji im dolazi nije nikakvo bezrazložno razmišljanje i bez posljedica. Svaki čovjek koji propušta dobra djela i sebično prikuplja bogatstvo, neizbježno, upada u sukob s Bogom, zaštitnikom bijednika, siromaha i izrabljivanih. Božje preokretanje svih vrijednosti (koje su ljudi utvrdili) ima za posljedicu kazneni sud za bogate. Materijalno dobro osigurani ljudi se ne smiju uzdati i „ukopati" u zemaljsko blago, nego moraju uvijek biti svjesni zavodničke sile zemaljskog blaga. Bogatstvo ne povećava vrijednost života, nego smanjuje i uništava zajedništvo. Rivalstvo i borbe među klasama i strasti i bezobzirna čežnja „za još više" zemaljskih dobara vode ljude, sasvim sigurno, u nesreću. I biblijska povijest pokazuje (vidi 66): oni su – bogati, željni vlasti uništili „pravedne", to jest siromašne i pobožne. Siromašni i pobožni, po ljudskim mjerilima, ne pružaju nikakav otpor, ali se mogu nadati Božjim mjerilima.
c) Mk 9,38 - 43.45-48
Za Marka su izjave 9,33-50 prema mjestu i vremenu - oznake tradicije. Ipak, može se točno odrediti obujam „predaje" koji sada ima obvezujući karakter za slušatelje i slušateljice Evanđelja. Riječi „u Isusovo ime" i „ove malene" označuju pojedine tekstove. Redci 38-41 stoje, dva izvještaja, jedan uz drugi.
a) Zajednica mora pokazati otvorenost i razumijevanje za one izvana. Strani egzorcist se ne smije izbaciti. U ovom tekstu se nazire nekakav magijski način razmišljanja, koji je bio proširen u antici. Tko pokuša činiti čudo, mora se služiti imenom sposobnim za čudo. I u prosuđivanju Isusa (usp 1 Kor 12,3) formula proklinjanja ili ispovijedanja - stoje nasuprot jednoznačnom ispovijedanju vjere u Isusa. Isusova strpljivost i razumijevanje, bez sumnje, su imali mnogo veću snagu kod simpatizera, nego tvrdoća učenika.
b) Ne radi se o vanjskoj senzacionalnosti (vrlo izražajno istjerivanje demona), nego o brojnim malenim i neuglednim djelima i služenjima u zajednici (u slici r r2: „Tko pruži samo čašu vode"). Ako bi se radilo o skupu dobrodušnih i na pomoć spremnih ljudi - kao temelj zajednice - onda se ne bi smjelo ući u neki začarani Crkveni geto - ovo bi se protivilo Isusovu duhu. Ovdje se daje orijentacijska pomoć za misije.
Redak 42: u nastavku teme o „malenima" (rr 37.41) među koje sigurno treba svrstati i one koji su bili socijalno slabi, a vjerovali su u Isusa, treba se zajednica prisjetiti ovih poticaja. Tko ljude zbunjuje u njihovoj vjeri, a zaboravlja da im mora ponuditi „vječno spasenje", omalovažava u najgrubljem obliku međusobnu odgovornost. Napastovanje na otpad od vjere kažnjava se najstrožom kaznom.
Odbijajuća slika o mlinskom kamenu oko vrata treba imati šokirajuće djelovanje. Ova, iz poznate poslovice oblikovana izjava, podsjeća na mlinski kamen kojega je vukao magarac. Ipak kathapontismos (utapanje u more) nije bila židovska smrtna kazna, jer se u tom slučaju mrtvome ne bi mogao održati pokop. Ovdje se radi samo o uznemirujućem načinu govora - pa i u vezi s osudom onih koji odbacuju Božju ponudu spasenja (usp Mk 3, 28 sl) i pokazuje na ozbiljnost trenutka za spasenje.
Redci 43.45.47-48, tri izjave koje izazivaju ljutnju, imaju za temelj - nama sasvim nepoznato i daleko poimanje - da se pojedine ljudske požude nalaze u pojedinim dijelovima tijela: rukama, nogama, a posebno u oholim i nezasitnim očima (usp Sir 6,17; 27,20). Da ovdje nije riječ o samoosakaćivanju, ne treba ni naglašavati. Ovako drastično zaoštrene slike imaju svoj smisao u tome da nas, na primjeran način, upozore na zlo i da kršćane potaknu na budnost. Zahtjeva se radikalno obraćenje srca! Ondje gdje se, u najvećoj dubini čovjeka, događaju odluke, trebaju biti povezani vjera, ljubav, bogoslužje, služenje ljudima, religija i moral. Ove moralni Isusovi zahtjevi su neposredno vezani uz prijetnju kaznenog suda.
Izraz „pakao" (gehenna) kao mjesto za vječnu ognjenu kaznu izvorno je bilo jedno zemljopisno ime: „Dolina Hinnom", južno od Jeruzalema (danas Wadi er-rababi) gdje su se žrtvovala djeca za vrijeme kraljeva Ahaza i Manašea (usp 2. Kr 16,3; 21,6). Ova dolina Hinom slovi kao onečišćujuća dolina gdje se ideja o pročišćavajućoj vatri shvaća kao normalna. Za razliku od „hada" koji označava oslobađajuće mjesto za pokojne, između smrti i uskrsnuća, „pakao" (gehena) se promatra kao mjesto vječne kazne. Zato se u retku 48 navodi proročka riječ (Iz 66,2) o „crvu koji ne umire" - kao simbolu raspada tijela - slika koja prikazuje potpuno uništenje. Konačna udaljenost od Boga znači i gubitak života. Božja odbacujuća presuda, da neće smjeti sudjelovati na vječnom životu, je zastrašujuća sudbina. U provokativnom biblijskom govoru navodi se „pakao" kao mjesto kazne na kraju vremena.
Misno slavlje
Pozdrav: Gospodin, Bog naše radosti, neka bude s vama.
Uvod: Po čemu se prepoznajemo, mi kršćani? Po čemu se prepoznaje jedna kršćanska zajednica? Po zrcaljenju radosti i životnosti? Po spremnosti na oproštenje i pomirenje, strpljenje s tuđim pogreškama, velikodušnost, gostoljubivost? Na ovo treba staviti debele upitnike. Često puta je suprotno. Siničavost, navike, netolerancija prema onima koji drukčije misle, zavist, ljutnja, osvetoljubivost zamračuju sliku kakvu bi trebala pokazivati neka kršćanska zajednica.
Čitanja današnjega dana, iz Starog zavjeta i evanđelja, nam pokazuju da je baš tako bilo i nekada. Mojsije, kasnije Isus, jasno pokazuju da je Bog mnogo veći nego naše srce, da pred njim vrijede druga mjerila, nego li kod naših siromašnih duša.
Dopustimo danas Isusu da nas vodi njegov pogled i otvorimo mu srce, jer nas on želi izvesti iz uskoća naših predrasuda u slobodu djece Božje.
Molitva vjernika
Gospodine Isuse Kriste, brige koje nas muče, molitve koje nosimo u srcu sada iznosimo pred tebe. Usliši našu molitvu i poslušaj naše potrebe:
Za Crkvu i kršćane, da se u strahu ne zatvaraju, stavljaju granice, nego da se otvaraju tvome Duhu, molimo te
Za ljude u svim dijelovima svijeta, da mogu živjeti u miru, bez ikakvog nasilja i progonstva, molimo te
Za sve ljude na svijetu, da bogati nauče dijeliti, da raste socijalna pravda i da konačno ljudi međusobno žive kao braća i sestre, molimo te
Za stvorenje i prirodu koja je u opasnosti, da ljudi prestanu trovati zemlju i uništavati životni prostor, da brižno čuvaju okoliš, molimo te
Za naše pokojne da ih obdariš darom svoga svjetla i mira, molimo te.
Oče nebeski, velike i male, privatne i javne potrebe iznosimo pred tebe. Budi uz nas svojom pomoću, prati nas svojim blagoslovom. To te molimo po Kristu, Gospodinu našemu.
Meditacija nakon pričesti
Zidovi
ne niču iz zemlje;
njih se gradi.
Ti znaš moj Bože,
koliko sam zidova sagradio
kao nerazumijevanje za samoobranu.
S godinama
je moja ograda popustila
dobila je rupe
i sve je slabija.
I neću je više obnoviti.
Sada je moj put
u svim pravcima
slobodan
Isolde Lachmann
Propovijed:
1.
„Duh Božji nije vezan, puše gdje hoće..."
a) Gdje je proročki duh danas
Da li je danas „življena vjera" u stanju „oduševiti" za Crkvu? Ili sve slabi, jer se pojavljuje i porcija rezignacije i zdvajanja?To je posebno osjetljivo kod starijih ljudi koji su često „nesigurni u svojim vjerskim neuobičajenostima". Što je još uopće važno tako govoriti? Pa i oni službenici Crkve koji su svoje kršćansko angažiranje pretvorili u zvanje, inficirani su ovim „neduhom" - Crkva je radno mjesto. Gdje je tu sjajno (proročko, karizmatsko) zajedništvo?
b) Proročko djelovanje u zajednici
O, kad bi sav narod Božji postao prorok, kad bi Bog na svih izlio svoga Duha (Br 11,29) - to je Mojsijeva želja u prvom čitanju. I baš Mojsije je slovio kao prorok i bio uzor svim kasnijim prorocima. (usp. Pnz 18, 15-22) On želi to biti samo unutar svoga naroda, on je službeni nositelj Duha, član svoga naroda i zastupa Božje djelovanje u zajednici ljudi. Imamo li mi povjerenja da Božji proročki duh djeluje u našim konkretnim zajednicama? U bratu Rogeru u Burgundiji (Taize), u Majci Tereziji Kalkuta, u Ivanu XXIII. u Rimu, kad je po II. Vatikanskom saboru otvorio prozore Katoličke Crkve. ...No, ovaj Duh je prisutan i u mnogim „malim nositeljima i nositeljicama Duha" koji, na svoj način, teškim, ponekad i opasnim službama služe ljudima, počevši od njegovateljica u bolnicama do znanstvenika koji neumorno rade na dobrobit čovječanstva. Tu gdje se život poštuje i drži svetim, tu se osjeća Božji životvorni Duh. Tu gdje postoje iste šanse, tu je znak da je plodan dar Božji: Bog ne gleda na rang, položaj, bogatstvo i posebne privilegije. To je Bog pokazao, na najbolji način, u odabiru Marije, jednostavne žene „iz naroda" da bude Majkom Božjom.
c) Duh Božji u Crkvi i izvan Crkve
U današnjem evanđelju se naglašava tolerancija i samokritika (u događaju sa stranim „egzorcistom", ali i izjavama ljutnje), ali s druge strane se naglašava poziv na neprestanu reformu (obnovu srca). Zašto se taj zahtjev mora iznositi „odozdo" ili čak „izvana" prema gore ili prema unutra? Naša Crkva mora biti solidarna s gorućim problemima čovječanstva i ne smije nutarnji Duh u njoj oslabiti, u protivnom ona gubi svoju snagu (vitalnost) aktualnog navještaja kraljevstva Božjega. Da li se mlađa generacija u Crkvi uopće čuje (sluša?), da li se slušaju i uzimaju ozbiljno glasovi proroka izvan Crkve - brojnih pisaca i znanstvenika? Ne smijemo samo promatrati kako je Crkva uvijek protiv proroštava koji su „znakovi vremena" i koji vrijede kao „ponuda trenutka".
d) Duh Božji - poticanje zajednice
Danas se, skoro uvijek i samo, govori o „nesigurnosti" i o „kritiziranju". Oznaka prakršćanskog naviještanja je bila „poticaj" (paraklese) i pomoć u odlučivanju (nadvladavanju kriza). Zašto su ove utješne, poticajne „poruke spasenja" u našem vremenu tako šture i opore? Zar nije naša prvotna zadaća poticati na samopouzdanje (zbog pouzdanja u Boga)? Isus, kao onaj koji je govorio o neizmjernoj Božjoj ljubavi i u životu je ostvarivao, mora se uvijek naviještati u ovoj svojoj, prvotnoj stvarnosti: da je Bog uvijek i svugdje s nama, da je Bog uz nas, bez suzdržavanja! Da nas Bog vodi (kao pastir) i da nam šalje svoga Duha koji puše gdje hoće.
2.
"Biti tu za druge"
Martin Buber u Kasidimskim pričama donosi: pripovijeda egipatska, monaška priča: tri brata su došla Opatu da ispričaju o svojim djelima. Prvi je naučio Stari i Novi zavjet napamet. Opat mu odgovori: „Ti si ispunio zrak riječima." Drugi je prepisao Bibliju. Opat mu odgovori: „Ti si ispunio svijet papirom." Treći je rekao da je toliko postio da je na njegovom štednjaku trava narasla. Njemu je opat odgovorio: „Ti si zapustio gostoljubivost."
Opis situacije
Vjerska praksa naših zajednica često sliči ponašanju ove trojice monaha. Čine se velike i priznate stvari: naučiti Bibliju napamet i prepisivati Bibliju, kao i postiti (pronaći odgovarajuće primjere u župi - zajednici).Opatova kritika je bila oštra: samo zrak i prazne riječi, nepotreban papir? Pogađa li ta kritika i nas? No, monah koji je postio, činio je vidna asketska djela, on je dio sebe dao za Boga! Čak se zato i štednjak ugasio i trava na njemu narasla, tako se trapio. A ipak mu je Opat odvratio: „Zapustio si gostoprimstvo!" Drugim riječima: Što si dao ljudima?
Problematiziranje
- Vjerski čini i vježbe ne izgledaju u sebi vrijedni da bi se čovjek na njih mogao pozvati. Na što se mi, konkretno, pozivamo ako bi se pitalo kako postupamo jedan s drugim u našoj zajednici, župi?
- U praktičnom življenju naše župe, je li ona usmjerrena na samu sebe? Da li je usmjerena na onostrano? Raste li trava na našim štednjacima? Trava negostoprimstva? Gdje je čovjek, prije svega onaj, koji više nije povezan s našom zajednicom i životom u njoj?
Poticaj
Isus potiče na ono što su tri monaha zaboravila, a to je: usmjerenje svih naših vjerskih čina prema ljudima. Isus nas uči duhovnosti čovječnosti. „Tko nije protiv nas, za nas je." U našim župama trebamo opet „razgoriti štednjake." Onda će biti toplije, po Isusovoj ljubavi i njegovu životvornom Duhu. I onda će toplina, svjetlo i život pokazati život svima onima koji to od nas očekuju, posebno onima koji od nas očekuju pomoć. I to u ime Kraljevstva nebeskoga koje je započelo.
Isus je ozbiljno shvaćao i prihvaćao one koji drukčije misle i tako im davao hrabrosti da mu pristupe. „Trebamo pružiti poštovanje i ljubav i onima koji se od nas razlikuju u društvenim, političkim, ekonomskim pitanjima, pa i u vjerskim. Pa će onda biti s njima lakše uspostaviti kontakt. (Gaudium et spes 28). Spremnost na razgovor umjesto borbi, diskriminiranje, koje podrazumijeva istinu i dobro samo kod sebe. Tako isto i oni koji su daleko pripadaju nama i njima trebamo donijeti Radosnu vijest o „kraljevstvu Božjem koje dolazi." Ljudi i dobrota se susreću u Kristu, našem bratu po ljudskosti i dobrom Bogu.
3.
Svatko od nas ima svoj cilj svoga postojanja, svoje želje, kakav bi trebao biti karakter, ima snove o svom životu i o životu drugih. I to je normalno.
Normalno je i to da na kraju nismo ni polovinu od toga ostvarili. I naravno da ne znamo što ste vi zamislili o svom životu i da li ste uopće o tome mislili. Niti vam želim dosađivati s mojim zamišljanjima životnog cilja.
No, pretpostavljam da nije baš raširena želja: „želim biti prorok", ni ovdje među nama, a niti po ulicama bilo kojeg našeg grada.
Riječ „prorok" ima, kod svakoga od nas, malo čudno značenje. Prorok, barem tako mnogi razmišljaju, je nekakav čudan, okamenjeni lik. Stoji na uglu ulica i dovikuje nekakve poruke . Možda ima i kakvu dugu, neurednu bradu i rasparanu odjeću. I svakako je drukčiji nego svi drugi. Neka vrsta hipija.
Kod riječi „prorok" naviru čak i nekakvi strahovi u nama, jer takav prorok ipak govori nešto neugodno, naviješta nešto lošega, završetak. Proroke, nekako, uvijek povezujemo s naviještanjem nesreće, a ipak imaju nešto zadivljujućega u sebi i na sebi. Drukčije ne mogu protumačiti interes za proroke tame i nesreće, kao Nostradamus i njemu slični.
Nama je vrlo teško zamisliti da bismo mi bili proroci. A još teže zamisliti čitav narod proroka. U čitanju smo čuli o jednoj grupi proroka. Za nas je Mojsijeva želja izvan svake stvarnosti: „O, kad bi sav narod Božji bio prorok!"
Još jednom pitanje svima vama: Želite li biti prorok?
Svejedno kako vaš odgovor glasio, moram vam danas reći: svi ste vi proroci! I to dobrovoljni i to već godinama.Vi ste proroci već od vaše krizme. Tada ste primili Duha Božjega koji vas je učinio prorocima. To je nauk Crkve. To je vaša i moja stvarnost. Mi to možemo okretati i izvrtati kako hoćemo. No vi, mi, ne možemo nazad. Vi i ja možemo još promisliti hoćemo biti dobri ili loši proroci. No, bez straha i panike! Ne trebate sada, nakon mise, otići negdje, popeti se na kakvu kutiju i naviještati konac svijeta. Ne, to ne znači biti prorok.
Biti prorok znači nastupati u ime Boga, njemu dati naš glas, biti tu za druge, biti tu za ljude. Ovako smo čuli u Evanđelju: ozdravljati, zlo sprječavati. Činiti dobro u ime Božje, u ime Gospodina našega i ako je to samo mala gesta kao pružanje čaše vode.
Prorok biti znači učiniti da se osjeća Božja naklonost prema ljudima preko nas. I sve to s oduševljenjem. Ako se kod nekoga vidi oduševljenje za Boga, za Krista, za ljude, kome sjaje oči od oduševljenja, taj je prorok - i to najbolji koji postoji.
Ovo biti prorok- ovo pripovijedanje o Bogu, u svemu što činimo i što jesmo i kako živimo - ovakvo biti prorok može svatko od nas, bez obzira je li dijete ili starac, muško ili žensko, bilo zdrav ili bolestan, znanstvenik ili neuk.
Po krštenju pa po krizmi nas je Bog izabrao za proroke i učinio prorocima i zato nam je, po Duhu Svetomu, udijelio potrebnu snagu, samo mu trebamo vjerovati, imati povjerenja u njega.
Ne trebamo upadati u ekstaze, ali s malo oduševljenja, malo smješka iz ljubavi Božje prema drugima, postajemo proročki znak.
O, kad bi cijeli Božji narod postao prorok! Ova bi se Mojsijeva želja tako ostvarila. U Crkvi. Ova želja bi se trebala na nama ostvariti. Jedna meditacija iz 14. stoljeća o tome govori:
Krist ima samo naše ruke da i danas čini svoje djelo.
On ima naše noge da bi ljude danas doveo na svoj put
Krist ima naše usne da priča ljudima o sebi.
On ima samo našu pomoć da bi k sebi privukao današnje ljude.
Mi smo jedina Biblija koju ljudi danas još čitaju.
Mi smo posljednja Božja poruka riječima i djelima.
A ako je ovo pismo iskrivljeno da se ne može čitati?
Ako su naše ruke zaposlene drugim stvarima, a ne njegovim?
Ako naše noge idu onamo gdje grijeh privlači?
Ako naše usne govore ono što će on odbaciti?
Očekujemo li da mu možemo služiti, bez ga nasljedovati?
U tom smislu, želim sebi i vama, danas, blagoslovljenu i lijepu proročku nedjelju!