Svi smo mi početnici
Svi smo početnici u kršćanstvu. Kršćanstvo znači prihvatiti Isusa Krista koji je početnik i kraj svih stvarnosti, pa i našega života. Ne da će nam po tome sve biti jasno, nego naprotiv, njega prihvatiti znači prihvatiti umirućega koji se pušta u ruke Božje.
A to znači zabranu bilo što u ovom mlačnom bivstvu smatrati konačnim, po sebi razumljivim, definitivnim i da njime možemo manipulirati i sebi ga podložiti. Njega prihvatiti znači, u konkretnom životu, prihvatiti da je nedohvatljivost u koju on upada vječno svjetlo i vječna ljubav. Jer će se otkriti da su ga mnogi našli u najmanjoj braći, a da ga nisu mogli nazvati imenom. No, svatko od nas mora teško i sveto doživjeti – ali nitko ne može to naći po osobnim željama, nego svatko mora prihvatiti kao milost i kao teret, kao što to jest.
Karl Rahner
Proroci su nesnosni
Prorok Izaija je postao tako nesnosan kao i svi ostali proroci. Proroci starog Saveza u židovskom narodu naviještali su Božje namisli. Proroci su došli s brda, pustinja i oaza gdje su se s Bogom borili za istinu. Stoje protiv tiranstva i ubojstva, preljuba i laži, mnogovrsnih ljudskih povreda Božjih zapovijedi. Neumorno su šibali bičem svojih riječi protiv kraljeva koji su kršenje Božjih zapovijedi uzdigli nad društveni prelom Saveza. Grješni kraljevi i vođe starog Saveza su slika svih grješnih kraljeva i vođa svih vremena.
Proroci su za svijet nesnosni, no njihova služba, njihov poziv je veliki teret i za njih same. Proroci starog Zavjeta se nisu gurali u ovaj poziv.
Crkva nosi Kristovu proročku službu. Za Boga, za Crkvu i konačno za ljude se ne bi ništa učinilo ako bi svaki čovjek imao svoj auto, svoj televizor, svoju mašinu za pranje rublja. Podijeljena bogatstva, pa i kad bi bila pravedna, ne bi ni izdaleka riješila problem ljudskog bića i smisao njegova života. Da, Crkva nema posljednju riječ. Da, ona još uvijek pita i tako sebe čini vrijednom poštovanja za sve koji hoće, svim silama, ostvariti svoj raj na zemlji. A proroci su nesnosni.
Kardinal dr. Franz König
„Moje vjerovanje"
"Dijete sam ovog stoljeća, stoljeća nevjera i sumnji. To sam do danas i ostat ću do groba. Kakve sam jade imao i još ću imati zbog moje žeđi za vjerom, koja je u mojoj duši to jača što više argumenata govori protiv nje. Bog mi je do sada, ponekad, davao takve trenutke mira, to su trenuci kada sam volio i kada sam znao da mene drugi vole. U takvim trenucima sam ispovijedao svoj credo. A on je jednostavan: vjerovati da nema ništa ljepšeg, dubljeg, simpatičnijeg, razumnijeg, junačkijeg, savršenijeg nego je Krist. Ljubomornom ljubavlju sebi govorim, da ne samo da takvog nečeg nema, nego neće ni biti. I još više: kad bi mi netko dokazao da Krist stoji izvan istine, onda bih radije pristajao uz Krista nego uz istinu."
Fjodor M. Dostojevski
Kad bi me netko pitao
Kad bi me netko pitao zašto vjerujem u Boga odgovorio bih jer vjerujem u sebe, jer mislim da je nemoguće vjerovati u svoje vlastito postojanje (u koje sam sasvim siguran), a da ne vjerujem u postojanje onoga koji živi u mojoj savjesti kao osobno svevideće i svesudeće biće.
John Henry Newman
Poveznice za liturgiju i propovijedanje
a) Vjera i djela
„Ljudi koji nedjeljom žure u crkvu nisu ništa bolji nego drugi. Naprotiv, često su, u svagdanjem životu, lošiji nego drugi." Ovo nam se neprestano predbacuje u raznim oblicima. Ako ovu izjavu uzimamo kao vlastiti alibi, ipak za nas kršćane to treba biti oštar trn. Život nas kršćana treba „odgovarati". To znači da vjera i život moraju biti u suglasnosti. Doista je potrebno današnje čitanje iz Jakova ispravno rastumačiti i konkretizirati.
b) Kršćani u svagdašnjici
Ako želimo pokazati da smo kršćani, onda se to redovito ne očituje u nekim herojskim djelima, nego u malim djelima ljubavi „svagdašnjeg života." Pa evo koja su to praktična djela:
učiniti radost nekome
....radosno zaželjeti „Dobro jutro"
...nekome se nasmiješiti
...reći mu lijepu riječ
...druge iznenaditi „cvijećem"
...ne zaboraviti nečiji rođendan
...dati neki mali poklon
...napisati neko pisamce, bez obzira na kalendar
...i male stvari vidjeti i hvaliti
priznati
...cijeniti jedinstvenost drugoga
...vidjeti i njegove dobre strane
...hvaliti ih
...reći mu hvala
...reći riječ pohvale:
„jelo je bilo odlično"
„to si dobro učinio"
...prihvatiti ga kakav jest
...reći mu što mu čini dobro
...prihvatiti pogreške i slabosti
...cijeniti životno iskustvo drugih
hrabriti
...otvoriti neki put
...drugome reći "volim te"
...dati mu novu šansu
...dati dobar savjet
...pokazati vlastita iskustva
...srdačni stisak ruke žalosnome
...pokazati da uvijek postoji neki novi početak
...suosjećati
imati strpljenja
...drugoga slušati
...drugoga podnositi
...na dječja pitanja x puta dnevno odgovoriti
...mladima dati prostora i vremena za odrastanje
...znati čekati na željeno okretanje drugoga prema nama
...bračnom drugu dati da se razvije
...pustiti da stari pričaju i deset puta isto
razumjeti
...reći drugima da
...suosjećati u njegovoj nevolji
...ne iskorištavati ga
...ne žaliti se ako je netko nešto previdio
...njegovu obazrivost ne tumačiti kao odbacivanje
...žestoku riječ ne gledati kao uvredu
...šutjeti s nekim tko trpi
...vrata lagano zatvarati
...na prstima ići kad drugi spava
...nekome dati prednost
...nekome pročitati ako ne vidi čitati
...druge „gledati srcem"
nadvladati samoću
...prići drugome
...nekoga posjetiti
...pozvati na „kavu"
...poticati bolesnog
...sakatoga s ljubavlju susretati
..."darovati uho" onome koji zdvaja
...slomljenom ponuditi novi početak
...nekoga jednostavno nazvati
...ponuditi „otvorenu kuću"
oprostiti
...prihvatiti ozbiljno priznanje nepravde pa i onda kad je teško
...učiniti prvi korak ka pomirenju
...ispričati se
...ne pamtiti
...započeti zajedno iz početka
...ne pamtiti dugo „male ubode"
...ne sustezati se oprostiti
...riješenu krivnju ponovno ne zagrijavati
...pozdraviti onoga koji nas je povrijedio
...prihvatiti ispriku
...drugome reći svoje povrijeđene osjećaje
c) Svjedočanstvo kršćanskog života
Baš u „Dekretu o apostolatu laika" Drugog vatikanskog sabora se konkretizira današnje čitanje. „Samo svjedočanstvo kršćanskog života i dobra djela učinjena u nadnaravnom duhu imaju snagu dovesti ljude k Bogu." (br. 6) Posebno br. 8 pokazuje koja su moguća djela u području Caritasa. I po ovim će se znakovima „prepoznavati Crkvu u svim vremenima"- „Milosrdna osjetljivost za siromašne i bijedne i takozvana karitativna djela, međusobna pomoć za ublažavanje svih ljudskih nevolja zato u Crkvi imaju veliku čast."
d) Ima li patnja smisla
Ovo je pitanje staro kao i čovječanstvo. Ovdje se ne radi o nikakvom akademskom problemu, kojega bi se moglo znanstveno obraditi. Radi se o mnogo većemu: mogu li svoje patnje „nadvladati" i mogu li adekvatno pomoći ljudima koji su kraj mene u patnji. Ovdje se radi o praktičnoj solidarnosti, (ovdje u materijalnom smislu - a ne samo razumijevanje). Ima patnji koje nas prisiljavaju na šutnju, a ne na bilo kakvo bogato, duhovno propovijedanje. Tko mora živjeti s ljudima, taj se mora moći nositi i s najtežim bolestima i katastrofama i onim sumnjama koje dolaze kasnije.
I ako se prihvaćamo Biblije i čitamo tekstove, onakve kakve danas susrećemo (prvo čitanje o Sluzi Božjem koji trpi, evanđelje o nasljedovanju križa) onda smo svjesni da u Crkvenoj povijesti - „živoj Bibliji" - ima milijuna ljudi - koji su morali podnositi najgorče boli, a nisu se slomili zbog toga.
Simpatiju za takav model života može nam pružiti Biblija- („sym - pathie" ) znači su patiti, su trpjeti.
e) Pod dojmom Uzvišenja sv. križa
Za ritam današnjih ljudi (sada nakon sunčanih sedmica odmora, nakon bezbrižnosti i opuštanja) je ova nedjelja, neposredno blagdan Uzvišenja sv. Križa, strahovito zahtjevna. Biblijski tekstovi nas suočavaju, u euharistijskom slavlju, s „vlastitim križem" i njegovim gorkim nošenjem. U pogledu na Isusa i njegov životni put i križni put će nam - možda - i ponešto „zasvijetliti" što bismo inače teško mogli razumjeti:
Bog nas nije otkupio po yoga sjedenju, nego na križu
Raspeti traži od svakog čovjeka da ga nasljeduje
„Radujte se što sudjelujete u patnjama Kristovim." (1 Petr. 4,13)
Tumačenje tekstova
a) Iz 50, 5-9a
Treća pjesma o Sluzi Božjemu je proročki psalam povjerenja i ukazuje, kao i u sve četiri pjesme o Sluzi Božjemu (42,1-4; 49, 1-6; 50,4-9) 52,13-53,12), uglavnom na autobiografske crte. Iako je Sluga Božji izložen brojnim neprijateljstvima, izrugivanjima, izložen čak i udarcima, on ostaje vjeran svom proročkom poslanju kao poslušni slušatelj i hrabri govornik da bi navijestio nedostižnu riječ Božju. Nisu tu samo ljuti napadi njegovih protivnika (usp. planove smaknuća Jeremije koji su bili smišljeni Jer 11, 18,23 ; i žaljenje zbog proročke sudbine Jer 20,7-18 koje ga obeshrabruju, posebno spoznaja da se čini kao da Bog sam stoji na strani protivnika.( v. 6.) čime propada cijelo njegovo „posredništvo" između Boga i Izraela). Ipak, njegovo čvrsto pristajanje uz vlastiti „DA" i patnju i čvrsto uvjerenje da će Bog njegovu „brigu" okrenuti, mijenjaju tužbalicu u ispovijed vjernosti prema Bogu, Spasitelju i otkupitelju. Pjesma budi - kao i cijelo proroštvo Deuteroizaije pri kraju babilonskog sužanjstva (586-538) opravdanu nadu u dugo očekivani preokret spasenja. Ali tu, u konkretnom životu u progonstvu, se još ne osjeća da će se riječi Sluge, koje bude povjerenje, stvarno i ostvariti. Atmosfera ostaje vrlo napeta: s jedne strane djeluje Tritoizaijina teologija oslobođenja (posebno treća pjesma Sluge Božjega) s druge strane svaka politička nada u oslobođenje vrlo brzo se pokazuje kao lažna i budi još veće razočaranje.
b) Jak 2.14-18
Tko pokuša uspoređivati „pavlovsku" pravednost vjere i „židovsku" pravednost djela i „stari" i novi put spasenja može upasti u tešku zabludu. Čini se da se, na kraju prvog stoljeća kršćanstva, dogodilo da su se stvarno, u nekim zajednicama, odijelili „riječi" i „djela" i stvorili dubok, nepremostiv ponor između vjere i etike. Tako bi trebalo, u ovom dijelu Jakovljeve poslanice (2,14-26), pokušati ispraviti krivo shvaćeno učenje pozivanjem na Abrahama (Post 15,6; usp Rim 4). Iz novog shvaćanja odnosa riječi vjera i djela izlazi konačni zaključak da nikakvo djelo odijeljeno od vjere ne može donijeti konačni spas i zato ga se označava „mrtvim" . Živa vjera u zdravom (pravilnom razumijevanju) Pavla mora se očitovati u ljubavi (usp Gal 5,6). Drukčije bi se moglo vjeru shvaćati, s jedne strane kao „čistu nauku", a s druge strane označavati djela „kao princip uspjeha". Oba ekstrema su temeljito kriva, jer su i vjera i djela uvijek usmjerena jedno na drugo i treba naći jednu ispravnu sintezu. Socijalna odgovornost se, u svakom slučaju, mora odraziti kao posljedica Kristove spasiteljske vjere. Vjera kao „životno uvjerenje" ne može biti „mrtva". Ovom naznakom - „Gospodinov brat (rođak)" treba ova teologija vjere dobiti na autoritetu.
c) Mk 8,27-35
Na (geografskoj i teološkoj) razdjelnici javnog Isusovog djelovanja za prvu Crkvu i ispovijed Krista kao i nasljedovanje Krista tri zgode imaju odlučujuće značenje:
Retci 27-30 - Petrova ispovijest vjere kod Cezareje Filipove
U jednom razgovoru učenika na izvoru Jordana o mišljenju ljudi o Isusu sve završava jednoznačnim priznanjem vjere u Isusovo mesijanstvo koje je Petar priznao u ime svih. Cezareja Filipova (u starini Paneas, a danas Bänjäs) je bila, u vrijeme Herodova sina Filipa (4 pr.Krista - do 34 poslije Krista) izgrađena u čast pastirskog boga Pana i glavni je grad rijetko naseljenog sjevera židovskog graničnog područja. Ovdje je Isus postavio samo jedno jedino pitanje o prosuđivanju svoje osobe.
U Markovu evanđelju se govori o Ivanu Krstitelju: proročki navještaj Isusa (1,2-8), krštenje Isusovo (1,9 sl), sukob s farizejima zbog posnih dana (2,18-22) i Krstiteljevo mučeništvo (6 17-29). Ilija slovi kao prethodnik konačnog Božjeg suda (isp Mal 3,1-23), tako se tumači povratak Ilije, kojega se štovalo kao velikog pomoćnika u nevolji. Ovdje dolazi do izražaja mišljenje naroda da je Isus prorok posljednjih vremena (Mk 6,14-16).
Da sada Petar (prvi među učenicima i prvi svjedok Uskrsnih događaja) izgovara jasnu ispovijed da je Isus Mesija, bi moglo imati za posljedicu političku (teokratski kralj, nacionalni osloboditelj) zloupotrebu. I iz ovog razloga evanđelisti „pokrivaju" (usp 9,9) ovu vjeroispovijest zabranom govora o tome (r 30). Da je Isus stvarno obećani Mesija („Pomazanik" u punom smislu kristološkog naslova; usp 1.1 po shvaćanju pomazanja o kraljevskoj intronizaciji kod Židova: 1. Sam 16,3; 2 Sam 7,12) može se, tek nakon uskrsnih događanja (križ, uskrsnuće), potpuno shvatiti. Markova ciljana kristološka „objava" pa i pitanjem velikog svećenika u procesu protiv Isusa (14,6) neće omogućiti pogled na Mesiju - jer sveopće priznavanje Krista nadilazi sve ljudske oblike izražavanja - k tome spada i uskrsno događanje.
Retci 31-33 - Najavljivanje smrti Isusove i Petrovo suprotstavljanje
Kako je usko povezana ispovijest vjere u Krista i njegov put u smrt pokazuje naš tekst (koji je ovdje formuliran jezikom naviještanja prve kršćanske zajednice) prve najave muke i smrti. Prema Božjoj volji Sin čovječji treba pretrpjeti patnje „sluge Božjega (usp. psalmi patnje 22; 42; 69 u smislu ps 118,22: „Kamen kojega odbaciše graditelji postade kamen zaglavni"), ali on će uskrsnuti od mrtvih (usp Ps 86,13: „Ti si me izbavio iz dubina carstva smrti."). Kad Petar protestira protiv ove najave smrti, onda se postavlja na stranu opasnog zavodnika, sotone, koji želi zavesti ljude (pa i Isusa ) na stranu sile i vlasti (Mt 4,10 „Odlazi od mene sotono"). Da se prva kršćanska zajednica trebala intenzivno baviti Isusovom sudbinom patnje i smrti, spada u najvažnije bitke shvaćanja kršćanske egzistencije. (usp Mk 10, 35-41)
Retci - 34-35 Poziv na dosljedno nasljedovanje križa
Odluka za obraćenje (zatajivanje sebe kao okretanje od jednog na sebe usmjerenog ja, dakle sebičnog ponašanja, prema bezuvjetnom „okretanju" Kristu) je potrebna za biti sposoban nasljedovati križ. Tako Isus sam može, jednim pokazivanjem na praksu mučenja Rimljana koji su zaposjeli zemlju (mora nositi gredu do stratišta usp 15,20 Simon Cirenac), slikovito ukazati na svu težinu biti Isusov učenik. U svakom slučaju, kršćanska zajednica uzima ove riječi s pogledom na Isusov križ kao poziv na neodjeljivo zajedništvo sudbine sa Gospodinom koji trpi da bi se moglo postići konačni životni cilj kod Boga (r 35: izraz: život dobiti ili izgubiti). Spremnost na patnju ostvaruje, na konkretan način, ovo nasljedovanje Isusa.
Misno slavlje
Pozdrav: Gospodin koji daje mir onima koji ga slušaju i koji se u njega uzdaju, neka bude sa svima vama.
Uvod:
„Put preko Kalvarije je najkraći put u nebo". Ova životna mudrost misionara Kine, oca Josepha Freinandemetza (1858-1908), može se shvatiti samo u životnom procesu nošenja križa. I pravo je sotonsko napastovanje kršćana što žele izbjeći nošenje križa. U današnjem bogoslužju nas se opet žurno opominje i podsjeća da u kršćanski život bitno spada i nošenje križa, s pozivom na nasljedovanje Gospodina našega, Isusa Krista. Razmislimo kratko kako se mi odnosimo prema ovom zahtjevu. Često puta smo se drukčije ponašali, zato molimo za oproštenje.
Molitva vjernika
Gospodine Isuse Kriste, izvršio si djelo koje ti je dao nebeski Otac i pošao si u tešku smrt na križu. Ali smrt nema konačnu riječ. I zato se obraćamo tebi koji si od mrtvih ustao.
Za Crkvu koja trpi: daj da ustrajno stoji uz tvoj križ i da ljubi tvoj križ, molimo te
Za sve porobljene i siromašne ljude na svijetu: daj im snage da izdrže, molimo te
Za sve žalosne i beznadne kod nas i u svijetu, daj im snage i odvažnosti, molimo te
Za našu pokojnu rodbinu: izvedi ih iz smrti u život s tobom, molimo te
Ti si okrenuo patnju i bol smrti Velikog petka u radost Uskrsnoga jutra. Daj da sudjelujemo na plodovima tvoje smrti i u slavi tvoga života. Ti, koji živiš s Ocem i Duhom Svetim u vijeke vjekova.
Meditacija nakon pričesti
Isuse, mi te nasljedujemo
i žega dana nam postaje opet snošljivija.
Isuse, mi te nasljedujemo
i srce željno ljubavi osjeća pravi odgovor.
Isuse, mi te nasljedujemo
i svijet nam se pokazuje u svjetlu tvoga Oca.
Isuse, mi te nasljedujemo
i čežnja ojačava onemoćala krila.
Isuse, mi te nasljedujemo
i solidarnost s ljudima, iz ljubavi prema Bogu, dobiva čvrst temelj.
Isuse, mi te nasljedujemo
i naše dnevne poteškoće vrijede kao zadovoljština.
Isuse, mi te nasljedujemo
i postaje nam lakše oprostiti našim dužnicima.
Isuse, mi te nasljedujemo
i tolike polovičnosti se, u nama, spajaju u cjelinu.
Hubert Ritt
Propovijed:
1.
Poticaj za propovijed
„Ako tko hoće biti moj učenik, neka uzme križ svoj"
a) kod patnje ostajemo bez riječi
Tko je doživio sudbinu teške patnje, ne treba nikakvog tumačenja o patnji. Često puta stojimo uz teškog bolesnika bez riječi. Jednostavno tu smo, uzimamo dio bolova.Često ostajemo bez riječi, ali zato otvorena srca za ono što izlazi iz srca čovjeka pritisnuta patnjom. Ono što ovdje mislim nije nedostatak riječi i govora koje je danas sve više svjedočanstvo naše nemoći pred ogromnom svemoći svjetskih patnja: milijuna gladnih, beskućnika, posljedica prirodnih nesreća, nego je to šuteće sutrpljenje koje mnogo više tješi, nego (u konačnici ipak) prazne riječi. To nije znak bespomoćnosti, nego nečujna, nutarnja „povezanost."
b) najveće životno umijeće
...savladati tešku životnu sudbinu ili drugome pomagati bez sustezanja. Ima danas bezbroj (na milijune) „svetaca" koji bez mrmljanja, tiho strpljivo, nose svoj križ.
Ona žena koja već 38 godina danonoćno bdije i poslužuje, s puno ljubavi, svoju kćerku psihički i tjelesno zaostalu. Na pitanje otkuda joj snaga, ona jednostavno odgovara: „Pogled na trnjem okrunjenog Krista na križu i njegovu majku koja ga je na križnom putu pratila."
Onaj muž koji već 6 godina, dva puta dnevno, prije i poslije posla, ide u kliniku i pomaže svoju ženu koja je u komi, obući, urediti. I na pitanje kako može izdržati, sa suzama u očima, odgovara : „Jer - Bogu hvala - od djetinjstva imam čvrstu vjeru." I onda nadodaje: „Nekada se ljuto svađam sa dragim Bogom, ali ljubav i dobri ljudi (u obitelji i susjedstvu) me podržavaju. I spoznaja da najteže patnje kod Boga imaju svoj smisao."
Pa i ljudi, koji se susreću sa bezbrojnim, bezizglednim slučajevima, sjećaju se mnogih doživljaja punih dojmova. Tako glasoviti psihoterapeut, Victor Frankl, pripovijeda o sudbini amerikanca Jerry Longa koji je, zbog nesreće kod ronjenja, od sedamnaeste godine ostao uzet u rukama i nogama, ali je, sa štapićem u ustima, napisao na mašini pismo doktoru Franklu: „Ali nije me slomilo!" Danas je taj mladić profesor logoterapije.
c) nositeljem križa ne postaje se od danas do sutra
Za dugotrajnu izdržljivost u nošenju križa treba i vrijeme treninga. I prije svega se ne smije zaboraviti: prije nego nastupi vrijeme kriza,treba sakupiti energije. Slično kao u športu (stalni trening) i u muzici, bez treninga i vježbanja ne mogu se očekivati izvanredni rezultati. Tako je i u sposobnosti nošenja križa. Učenje ne smije pokazivati nikakve zamorenosti, komotnosti; pogled na druge ljude, kojima naizgled ide bolje, ovisnost o uživanjima o čemu ovise mnogi kršćani. Mnogi kršćani se vrlo rijetko suočavaju sa teškim patnjama i tako se ne pripravljaju na moguću kriznu situaciju i kad takva kriza nastupi, nastaju teške posljedice, lomi se cijeli vjerski svijet, pada slika Boga, samopovjerenje i pouzdanje u prijatelje.
d) poticajna škola Biblije
„Učinih svoj obraz ko kremen."(Iz 50,7) (I.čitanje ) Ovaj psalam povjerenja kojega moli sluga koji trpi, znak je ustrajne snage koju Bog daruje onima koji neprestano „treniraju". Tako Deuteroizaija nastavlja: „ Onaj koji živi u tami....taj se uzda u Gospodina." (Iz 50,10) Sam sluga mora izrasti u onoga koji voli trpljenje dok mu Gospodin ne da snage za nadvladavanje patnje (Jer 1,18) „Učinit ću te stupom; Ez 2,8 : „čelo ću tvoje učiniti jače od dijamanta, tvrđe od mramora."
Kad vjera kršćana postane proces života, onda se to mora očitovati i u životnom (etičkom) ponašanju (dio iz Jakovljeve poslanice to jasno pokazuje), onda hrabrost mora postati karakteristika (obilježje) kršćana. Duboko ukorijenjena vjera (u temeljima čovjeka), neće se moći srušiti olujama života. Naprotiv, učvršćivanje rađa junačku izdržljivost.
Ispovijedanje vjere u Krista koje je povezano s nasljedovanjem križa (evanđelje Mk 8,27-35) zahtijeva i dužu meditaciju, koja treba postati svagdanja praksa. Mislim na jednog takvog kršćanina koji je radikalno živio Evanđelje, koji bi ovih dana (15.IX) imao rođendan: Charles de Foucauld kojega su ustrijelili 1. prosinca 1916. u Alžiru. Od njega potječu i ovi stihovi:
Kao i on
Kao i on, uvijek ćemo imati križ;
kao i on, uvijek ćemo biti progonjeni:
kao i on, izgledat će
da smo pobijeđeni;
a u stvari mi ćemo pobijediti,
kao i on.
I to u mjeri
u kojoj budemo vjerni milosti
da on u nama živi
i da on u nama i po nama djeluje.
2.
Pitanje za razmišljanje: Mogu li drugi u nama prepoznati da smo kršćani?
Isusovo pitanje: „A što vi kažete, tko sam ja je postavljeno nama svima. „Ti si Mesija, Sin Božji", treba, u Isusovom smislu, prožeti cijeli moj život. To ima konkretne posljedice u svagdašnjici, koja rijetko gdje završava mučeništvom, ali bi trebala biti živo svjedočenje. Nekim konkretnim primjerima iz uvodnog dijela (b) može se slušateljima pokazati kako bi djela trebala izgledati. Mogli bi za kraj uzeti riječ Mahatme Gandhija koji je sažeo cijelu Jakovljevu poslanicu: „ Ako te gladni upita gdje je Bog, onda mu pruži kruha i reci: „Ovdje je Bog."
3.
„Nekoga ljubiti znači promatrati ga onakvog kakvim ga je Bog zamislio..."
„Uvijek isto"... „Činiš uvijek isto" ... „Želim od tebe samo najbolje". Ovakve ili slične izjave su svima nama dobro poznate. Kako često nam dolaze na usne. Tim floskulama čvrsto vezujemo druge. Za svakoga i sve imamo nekakvu ladicu. Stvaramo sliku o drugima. Drugi bi trebao što više odgovarati našim slikama. A interesantno je da u glavi imamo sliku ljudi koje ljubimo: „Ovakav bi ti trebao biti..To bi još trebao naučiti...Ovaj poziv bi trebao prihvatiti..." I uređujemo druge po našim željama i onda izgleda kao da je to ljudski.
Ljudi krivo zamišljaju Isusa
U današnjem evanđelju se pokazuje da su čak i učenici imali neku svoju, gotovu sliku o Isusu. On bi trebao biti kao starozavjetni Ilija, koji je, jednom, uništio lažnog boga Baala i koji će ponovno doći na ognjenim kolima. Ili još bolje: on bi trebao biti poput Ivana Krstitelja. Strog prema sebi, strog prema ljudima. Pravi asket! Poput Ivana bi trebao zazivati Božji sud nad svim izjelicama i pijanicama. Čak ni Petar, prvi među apostolima, nije slobodan od takvih slika iz ladice: „Ti si mesija". Mesija koji nas treba osloboditi rimske vlasti. Ti ćeš vladati nad Izraelom jakom mišicom i ti ćeš podložiti, pod naše noge, sve naše neprijatelje.
„Mi stvaramo sliku o drugome. To je bez ljubavi. To je izdaja", piše pisac Max Frisch. U stvari, tko stvara sliku o svom bližnjem taj ga veže, taj mu reže sve životne mogućnosti, taj drugoga ne prihvaća ozbiljno. Često ne možemo dopustiti da su ljudi drukčiji, da se djeca drukčije razvijaju, da odrasli idu drugim putovima. Naša očekivanja prisiljavaju druge da oni budu onakvi kakve mi želimo i očekujemo. Snaga tih slika je tako velika da često i lomimo druge.
Isus odbacuje krive slike o Mesiji
I ispovijest vjere u Mesiju ima ovdje u sebi nešto od ove snage. Zato je Isusov odgovor tako žestok kad ga je Petar htio nagovoriti da odustane od puta kojega mu je namijenio Otac. Ja ne mogu biti ni Ilija, ni Ivan Krstitelj, ni mesija po vašim predodžbama. To nije moja sudbina, to nije moj put. Tako su lijepe i privlačne vaše slike i predodžbe. To su vaše slike, a ne moje. U Božjim očima ja sam Sin čovječji. I trpjet ću, bit ću odbačen, ali ću i uskrsnuti. To je nešto sasvim drugo. To je mnogo više nego što vi očekujete.
Nije li ovo prigoda da se upitamo kako mi gledamo Isusa Krista, posebno u njegovim sakramentima. Da li su krštenje, krizma, prva pričest samo neka lijepa ceremonija, nešto što treba obaviti, gdje ću dobiti nekakav poklon? Ne bi li Isus i nama rekao, na takvu sliku: „Odlazi od mene sotono, jer na pameti imaš samo svoje slike, ljudske predodžbe, a ne Božje"
Nasuprot Petru, Isus gleda sasvim drukčije samoga sebe, ali i ljude oko sebe gleda Božjim očima. To njega i druge vodi u jednu sasvim novu i drukčiju slobodu, jednu daleko veću neovisnost. Upravo po ozdravljenjima Isus pokazuje da on gleda bolesne, grješne, odbačene jednim, sasvim drugim očima i u sasvim drugom svjetlu i promatra ih u sasvim novoj perspektivi.. On ima povjerenja u njihove skrovite mogućnosti.
Druge promatrati kako ih je Bog osmislio
Na pozivnici za vjenčanje jednoga para sam pročitao ovo: Ljubiti jednog čovjeka znači gledati ga onakvog kakvim ga je Bog zamislio. (Dostojevski)
A što to znači gledati nekog čovjeka onako kako ga je Bog zamislio? Znači, uzimam rastojanje od moga bolje znati, često nepravednih očekivanja i želja. Počimam drugoga cijeniti i s poštovanjem ga susretati. To znači da ispravljam svoju sliku koju imam o drugima. I ne vezujem drugoga, nego dopuštam sebi da me on iznenadi sa svojim biti drukčiji.
Jednog čovjeka ljubiti tako kako ga je Bog zamislio, drugoga promatrati u perspektivi nade i Božjega gledanja. I vjerujem da drugi ima mnogo više mogućnosti, može ići po više putova, nego što to ja mogu zamisliti. I vjerujem da Bog svakom pojedincu otvara neizmjerne mogućnosti.
Ali dobro se i pitati kako ja Boga gledam. Da li moje slike i predodžbe o Bogu toliko zatvaraju Boga u nekakve ograde i okvire da on, zapravo, ne može u meni djelovati? Kako inače rastumačiti činjenicu da neki ljudi primaju sakramente, idu na misu, a nisu ništa bolji? Nije li odgovor za to: jer su zatvorili Boga u svoje slike. Ne bi li možda Isus i takvim ljudima rekao: „Odlazi od mene sotono!"
4.
1. Nikakvo umirujuće „imamo još vremena“
Koliko je morala biti velika napast da se izbaci posljednja rečenica evanđelja: "Neki koji ovdje stoje neće umrijeti dok ne vide kako kraljevstvo Božje dolazi sa velikom moći." Isus je neprijeporno ovu i druge biblijske rečenice izgovorio imajući u vidu da će biti vrlo kratko vrijeme između križa i uskrsnuća to jest do ponovnog dolaska i ostvarenja kraljevstva nebeskoga. Ovo očekivanje su apostoli vjerno predali svojim zajednicama. Ni Marko koji je pisao ovo evanđelje, niti kasnija Crkva nije pokušavala ovu rečenicu iz sitne računice izbrisati, iako je vrijeme davno nestalo i ostalo do danas.
Mjesta poput ovog daju mi ohrabrenja da se nije evanđeljem manipuliralo, nego da je povjerljivo svjedočanstvo. Dovoljno temelja da se ovo mjesto prepravi kao nekakva Isusova pogreška, bilo je dovoljno vremena. Ako se evanđelje čita pažljivo, onda se vidi da se ovdje ne radi ni o kakvoj uzgrednoj činjenici. Mnogo više čitava Isusova poruka odiše žurnošću. Tu nema nikakve umirujuće riječi: polagano ima još vremena.
Sve što smo danas čuli iz Matejevog evanđelja spada u taj duh: Isusovo pitanje za koga ga ljudi drže; Petrov odgovor u ime Crkve, da je on očekivani spasitelj, mesija, Isusova najava da će u Jeruzalemu trpjeti, ali i da će uskrsnuti, suprotstavljanje Petrovoj perspektivi da Isus mora trpjeti, Isusova oštra kritika Petru, konačno Isusova riječ koja je upućena učenicima i svijetu da će se život sačuvati samo ako ga se izgubi zbog evanđelja i konačno da ispunjenje Kraljevstva dolazi uskoro.
2. Izvan kontrole
Isus potiče svoje učenike na promjenu. Učenici, prije svih Petar, su se možda nadali da bi mogli postići cilj života. A Isus je samo put, a ne cilj. To spoznati je vrlo bolno.
Petar bi se mogao snositi s patnjama. Ja ga zamišljam kao nekog tko je spreman, za svog učitelja, učiniti sve pa i trpjeti. Petar nije netko tko bi se plašio izgubiti život. Ako je dobro za stvar za koju se on odlučio, onda je on srcem i dušom uz tu stvar. Ima sve potrebne kvalitete i može se boriti. Da Petar želi Isusa odvratiti od puta u Jeruzalem nije nikakav znak za to da se on plaši onoga što tamo njega čeka.. Petar ne predbacuje svom učitelju, jer bi on sam bio u brizi za sebe.
U najmanju ruku ne površinski. Briga koju Petar ima za svog učitelja i Gospodina je ozbiljna i ispravna.
No, iza te brige stoji strah da bi se mogao poremetiti svjetski red. "Što hoće ljudi?" je gledanje unaprijed, proračunatost, vjernost i odanost. Dovoljno je sve već izišlo iz kolotečine da ne ide zajedno. Ako svijet oko nas izgubi posljednju preglednost, tada evo panike pred kućnim vratima. Zato Petar nema straha uzeti svoj križ na sebe, nego da bi morao slijediti Isusa onda kad stvari izmaknu kontroli.
3. Bog koji nastupa
Petar nije od Isusa čuo umirujuću rečenicu: Imamo vremena. Isus mu nije rekao: "Izgradi nam par sjenica da se ovdje možemo lijepo osjećati." Njegova poruka je zahtjevna, možda prema našim mjerilima i previše zahtjevna. Vrijeme neumitno teče prema Isusovoj blizini. Ispred sadašnjosti je budućnost. Isus nije sadašnjost izgrađivao nego razgrađivao. Realnost sadašnjosti je križ. Isus zahtijeva nasljedovanje. Obećanje onoga što se ne može izračunati, ali sigurno dolazi.
Zato se Božja vjernost nikako ne može naviještati kao temelj za sigurnost imetka. Tamo gdje to Crkva pokušava ide na krivu stranu, poput Petra - "Odlazi od mene sotono jer ne misliš ono što je Božje , nego ono što hoće ljudi, što je ljudsko!" Nasilje kojega imamo u Crkvenoj povijesti, a ima ga i danas u drugačijim oblicima, počima s Petrom kad je udario mačem kod Isusovog hapšenja. To je nasilje koje nema povjerenja u Božju moć, jer taj Bog sada i ovdje ne pruža dovoljnu sigurnost. Za mnoge je lakše nositi križ, nego izgubiti iz oka vladanje situacijom.
Mislim da je danas glavni motiv vjere mišljenje da će u vjeri imati sigurnost i stalnost. I nije tako kao da se to ne može naći. Ali ako se oslonimo na naviještanje Isusovo, onda ćemo se zaustaviti na onome što žurno dolazi. "Dođi kraljevstvo tvoje" što molimo u Očenašu zvuči tako besplodno i daleko, ali za Isusa je bilo konkretno i blizu, tako da je mogao misliti da ne bi moglo biti daleko, koliko dosiže tanka nit ljudskog života. Iako nam ne izgleda da je to već nastupilo nakon dvije tisuće godina, ipak ne smijemo ovu rečenicu tako lakomisleno izbaciti, jer i onako mi od Boga ne očekujemo nego mir i preglednost. Onda bi od nastupajućeg Boga bio samo ostatak prošlosti. To Isus sigurno nije računao.