Značenje riječi u krštenju
NN mažem te
da možeš riječi čuti
i smisao riječi
i u riječima RIJEČ
Isus Krist Gospodin naš.
NN mažem te
da bi našao govor
koji ide k srcu
i riječi pune ljubavi
u imenu Isusa Gospodina našega.
Anton Rottzetter: Bog koji mi daje da dišem
Doživljaj utjehe
Treći nutarnji pokret utjehe doživljava se kao duhovni mir i nutarnja snaga. Osjećaju se vjera, nada i ljubav koje u duši rastu. Bogu služiti svim silama i sposobnostima, koje nam je Bog dao mi je radost, povezana s nutarnjim mirom, jer doživljavam sigurnost u Bogu.
Maria Beesing: Ono pravo sam otkriti
Sigurnost
Sigurnost
je znanje
gdje pripadaš
samo
to su ljudi
a ne samo brojevi
Andrea Schwarz
Zviždati u kišu
Kako dolazi do toga
da neki na suncu vide samo brige
a drugi mogu na kiši zviždati?
Kako dolazi do toga da poneki ljudi
vide samo pogreške i ono naopako
čim otvore oči?
To je zato što oni
naopako misle
o smislu života i stvari.
Oni trebaju Boga –
ne neko smiješno biće
bez lica, negdje daleko
nego osobnog prijatelja
Oca, ovdje sasvim blizu.
U intimnom ophođenju s Bogom,
ljudi dobivaju
druge oči za stvari
i svakog jutra
novo srce.
Phil Bossmans: Ne zaboravi radost
Nikakvo zagovaranje sutra
Jednom ćemo biti upitani
gdje nam je ostao život
i uzalud ćemo tražiti
vrijeme za «lijepe dane»
koje smo uvijek željeli učiniti.
Znali smo i prije da je jedinstveno ono što smo nazivali život
i da tako brzo nestaje s godinama.
Kristiane Allert: Wybranietz
Ali smisao nije tako jeftin
Smisao nije tako jeftin i nemamo ga uvijek pri ruci
želi da ga pronalazimo
i sakriven je
kao što je sakriveno
sve što je vrijedno
i zaista vrijedi
to je tajna.
Smisao našega života je poput čarobne kuće
što više vratiju otvorimo
tim više nam ih ostaje zatvoreno
ponekad i za uvijek.
Sve ima svoj smisao – sve ima svoje vrijeme.
Autor nepoznat
Osamljen da bi ozdravljao
Gospodine i ja počimam opažati koliko si, u mojoj prošlosti, zbog mene trpio. Sve si mi oprostio što sam u prošlosti krivo učinio…. Možda sam još u napasti da se držim svojih krivih predodžbi, ali sada te molim:
neka na me sjećanje na to kako si mi došao ususret raširenih ruku počne djelovati,
to mi treba utisnuti, duboko u srce, osjećaj da mi je oprošteno.
John Callanan: razmišljati s Anthony de Mello
Uz posao
Gospodine, ti znaš da rado radim
ne samo jer je posao plaćen, jer imam obitelj.
Ne, nego i zato jer se veselim kad nešto po mojim rukama nastaje.
Hvala ti za tu radost
zbog lijepih kolača koje sam ispekao,
kuće koju sam sagradio,
knjige koju sam napisao.
dao si nam želju da nešto stvorimo.
bez toga dara bili bismo robovi tijela.
Tvoj je Sin dok je ovdje živio,
desetljećima svojim rukama zarađivao kruh
prije nego je počeo naviještati tvoju Blagovijest.
Božji sin kao zanatlija nije bio slučaj,
on nam je uzor.
Ponekad mi je dosta kad nastane svađa i prepirka,
kad moram raditi što moram, a što se ne vidi
i što nitko ne hvali,
no ne dopusti da mi ikad uđe u glavu
da tražim samo najbolje plaćeni posao
svejedno za koga i što radim.
Oslobodi me nepravednih poslodavaca
i neodgovornih kolega,
posla koji me sapinje,
a prije svega čuvaj me besposlenosti.
Jer ti si nas stvorio kao suradnike i one koji će s tobom
uređivati ovaj svijet,
a ne kao one koji će samo gledati.
Paul Roth: Tebi pripada dan
Poveznice za liturgiju i propovijedanje
a) „Effata" zapovijed
Evanđelje nas podsjeća na odgovarajući obred krštenja. Kod popratne molitve ovog znakovitog obreda, nakon krštenja, obraćamo se Bogu da pomogne kršteniku „da njegovu poruku čuje i ispovijeda."
Čovjeku je potrebna pomoć Božje milosti da bi mogao vjerovati. Krštenje, sakrament vjere, ne garantira nikakav posjed u smislu vječnosti, nego je to početak životnog procesa u kojemu vjera treba rasti i biti sačuvana.
Moći vjerovati bitno dolazi od slušanja, prihvatiti dragocjenu Božju poruku, a to opet dolazi od govora, od zajedničkog pjevanja i hvaljenja usred zajednice: bitan dio euharistijskog slavlja je uvijek slušanje i svečano odgovaranje. Tako, nakon starozavjetnog čitanja, dolazi pjevanje pripjevnog psalma, a na novozavjetno čitanje odgovaramo poklikom aleluja prije evanđelja, pa propovijed (slušanje) i izgovaranje Vjerovanja. U kanonu kojega vjernici slušaju su predviđena tri mjesta gdje vjernici odgovaraju: Svet, usklik nakon pretvorbe i konačni, zaključni „amen" prije Očenaša.
Možda bismo se, kao poveznica liturgije i života, mogli upitati zašto današnja „gluhoća" i „nijemost"? Gdje trebamo, mi kao pojedinci, zajednica (župa) Crkva, danas dopustiti Isusu da nas dotakne „Effata" ?
Zgodno je napomenuti kako obećanje Izaijino (1. čitanje) „njemakov će jezik klicati" i ozdravljenje gluhonijemoga iz evanđelja možda ukazuje i na stanje naše zajednice, gdje će nakon ozdravljenja, klicati hvalu Bogu.
b) Drugo čitanje
je dio serije odlomaka iz Jakovljeve poslanice koji se čitaju u ovim nedjeljama. U raznim oblicima se pokazuje povezanost vjere i djela. Kad Jakov kaže da je čovjek opravdan zbog svojih djela, onda nije u suprotnosti sa Pavlom, vidi Rim 3,28. Kod Pavla se radi o djelima (prošlog Zakona), a Jakov misli na djela ljubavi prema bližnjemu koje ne stoje u suprotnosti s vjerom.
Nerazumijevanje općina kojima je Jakov pisao, koje svoju vjeru i svoj odnos prema Bogu drže više od caritasa i diakonije, bi mogao biti problem i nekih današnjih kršćana koji misle da je dovoljan znak kršćanstva - nedjeljna misa i nedjeljna milostinja.
Tumačenje teksta
a) Iz 35,4-7a
Izaija govori narodu Južnoga kraljevstva koji trpi kao vazal Asiraca, vrlo utješnim riječima hrabri on narod. Potlačenima i porobljenima obećava vrijeme potpunog spasenja koje neće doći nekim rješenjem od ljudi, nego po posebnom djelovanju Božjem. Ako sam Jahve zahvaća, onda se neće plašiti neprijatelje svoga naroda protjerati i kazniti i onda Judu pripustiti, zauvijek, njemu samom. On mu se obraća sa svom svojom silom i slavom i ne pribavlja mu samo početni mir, nego potpuno spasenje i daruje njemu, ljudima i prirodi i svemu, sveopće spasenje.
Da će mu Bog dati u izobilju prorok izričito potvrđuje tako što govori u ekstremima - ne samo da kljasti mogu hodati, nego će skakati kao jelen. I nije dosta da njemakova usta progovore, nego će on i slavu Bogu pjevati.
b)
Pisac opominje svoje adresante, koji spadaju u neku vrstu ljudi na vrhu koji svoje ponašanje mjere prema mjerilima ovoga svijeta, da ne pomute svoju vjeru krivim mislima i djelima. Pomoću živog opisivanja jedne konkretne - a članovima zajednice sigurno poznate - situacije, on stavlja u pitanje ponašanje ljudi, koji se ravnaju prema ugledu i posjedu i temelje sve na praktičnim, spekulativnim, osobnim prednostima - pogodnostima. Svako obilježavanje osobe je s vjerom nespojivo.
Vjeru svesti samo na molitvu i bogoslužje služi mu kao alibi ili kao floskula i karikatura. „ Vjera treba biti konkretna, inače nije nikakva vjera." Ponašanju ljudi suprotstavlja se ponašanje Božje, koji se upravo okreće prema slabima i siromasima. No, ovdje je Bog sam onaj koji djeluje u ljudima, koji čini bogatima one koji vjeruju, onima koji ga ljube daruje sudjelovanje u svome kraljevstvu.
c) Mk 7,31-37
Navođenjem zemljopisnog opisa evanđelje ukazuje na njegovu teologiju. To što se ozdravljenje gluhonijemog događa u području Dekapolisa, karakterizira Isusa, ne kao ekskluzivnog mesiju za Židove, nego kao spasitelja i za pogane. Božja spasiteljska namjera je univerzalna.
Po obliku klasična je to povijest grčkog čudotvorca. Dok je u drugim, tadašnjim povijestima ozdravljenja, uzimanje bolesnika sa strane značilo držanje tajne izlječenja, ovdje je povezano s događanjem Objave. Isto je tako i s aramejskim obredom „effeta" i zapovijedi šutnje u kojima se, u religijsko povijesnim paralelama s čarobnjačkim formulama, zabranjuje govoriti da se sačuva tajnost. Ipak su brojne formule pronađene na starim papirusima. I konačno, kao nekakva čarobnjačka formula odmah se tumači, zapovijed je prekršena. Sila takve veličine ne može ostati sakrivena, takvo čudo se ne može prešutjeti. Zapovijed šutnje u pripovijedanju čudesa služi da naglasi veličina i moć Isusova.
Po završnim se izjavama hvale, koje zahvaćaju pripovijest o stvaranju i Izaijino proroštvo, teološki interpretira čudo. Po Isusovom djelovanju palo stvorenje se obnavlja. I po tome se vidi da se mesijanska obećanja proroka ostvaruju u Isusu.
Misno slavlje
Pozdrav: Radost i mir trojednoga Boga neka bude sa svima vama
Uvod:
I.
Možda ste, bar neki od vas, čuli što se priča o jednom srednjovjekovnom kralju. On je opskrbio sasvim malu djecu sa svime što im je bilo potrebno i pustio ih same da vidi kojim će jezikom govoriti kao zajedničkim jezikom svih ljudi. I plod ovog neljudskog eksperimenta je bio: sva djeca su umrla, jer im je nedostajalo ljudske pažnje. I ta pažnja je životno potrebna.
To vrijedi i za našu vjersku (religioznu) egzistenciju. Trebamo Božju pažnju, njegovu riječ, slavljenje svete Mise, inače ćemo okameniti.
Trojedni Bog nam je u krštenju prvi put govorio, pozvao nas po imenu, otvorio nam osjetila za sebe. U starom obliku krsnog spomena (škropljenje blagoslovljenom vodom) želimo se podsjetiti na naše krštenje vodom, po Isusu Kristu, u Duhu Svetomu. Neka nas ova voda podsjeti na naše krštenje.
II.
Jednom biti sasvim tiho
u tišini
uzeti malo vremena
otvoriti se
slušati
sada
- tišina-
Bog nas zove
slušati za stolom riječi
i blagovati za stolom kruha.
Hvalimo ga za njegovo milosrđe
i zazovimo ga nad našom zajednicom.
Molitva vjernika
Gospodine Isuse Kriste prinosimo ti naše molitve i prošnje:
Za tvoju Crkvu da ima više povjerenja u tvoju snagu, nego u svoju moć, više povjerenja u tvoj blagoslov, nego u svoje planove, više povjerenja u tvoju ljubav, nego u svoje bogatstvo, molimo te
Za vlastodršce na ovoj zemlji da više vjeruju neprijateljima nego svom ratu, više pravdi nego nepravdi, da više gledaju na sveopće dobro, nego na svoju korist, molimo te
Za našu i sve župne zajednice da više gledaju na dobro, nego na zlo, bližnjega više nego sebe, na uspješno, nego na neuspješno, molimo te
Za nas same da budemo više otvoreni, nego zatvoreni, da više slušamo nego govorimo, imamo više povjerenja nego nepovjerenja, molimo te
Za naše pokojne da ih primiš u svjetlo svoga sjaja i mira, molimo te.
Ove smo molitve izrekli, Gospodine Isuse, a ima mnogo toga neizrečenoga. Sve to ugrađujemo u ovo slavlje i prinosimo, s darovima kruha i vina, na oltar. Slavimo tvoju smrt i život u punini, kroz sve vijeke vjekova, Amen!
Meditacija
Gospodine, uzmi me
iz pritiskanja mnoštva
i dotakni me svojim prstom
šapni u moje uho: otvori se.
Tako dođi, Gospodine
u prazninu moje gluhoće
i reci riječ.
Propovijed:
1.
Poticaj za propovijed
„Nijemost" - bilo kao mana od rođenja ili iz ranog djetinjstva, kao posljedica gluhoće, zbog koje je izostalo razvijanje govora, čitam u leksikonu pod natuknicom „gluhonijem". I tada mi sine: ako netko nije čuo nikakav govor, nije čuo ni jednog čovjeka govoriti, kako onda može naučiti govoriti? Govor dolazi od slušanja, u normalnom razvoju. Poznamo nastojanja male djece, koje su poteškoće mucanja prvih riječi. Tisuće puta šapuće mama djetetu tu malu riječ „mama" ili „papa" ili „nona" koja označuje intenzivnu vezu s osobom s kojom će biti najintimnije povezano.
Gluhonijem je nijem, jer je gluh. Jer njegove uši ne funkcioniraju. Poznam dijete koje nije od svog rođenja čulo ni jednu riječ, nikakav šum, nikakvu muziku, nikakvo cvrkutanje ptica. I kad sam ga vidio prvi put, zamislio sam kako mu je teško živjeti među vršnjacima koji galame. Kako on to prihvaća? Kako on uspostavlja kontakt? Čak ne može pokazati i reći što želi, jer mu nedostaje oruđe govora. Gluhonijemost je bolest koja čovjeka potpuno osamljuje, izolira, ostavlja ga samoga.
Malo kasnije primijetih jednog drugog dječaka, također sa smetnjama u razvoju, koji mu se približio, pokretali su ruke, usta, ali glas nije izlazilo. To je bilo kao neki nijemi film. I shvatio sam da obojica međusobno „razgovaraju" nekakvim pomoćnim govorom. Komadić izolacije gluhonijemoga je probijen. Moglo bi se reći da ovaj prvi dječak ima gluhe uši, a ipak nešto čuje, ima nijema usta, a ipak govori. To je jedna stvar koja mi je pala na pamet kod današnjeg evanđelja. Hvala Bogu, kod nas nema takvih bolesnika. Inače ako gledate malo na trajektu dok se vozite, primijetit će te popriličan broj.
A tada mi padne još nešto na pamet: ima nešto mnogo raširenije nego li je ta opaka bolest - gluhonijemost. Ima ljudi koji imaju zdrave uši - a ipak ne čuju! Imaju zdrava usta, a ipak ne govore. Kod ovakvih ljudi su slušni kanali odlični, govor funkcionira. Oni čuju, a ne slušaju. Njihovo srce nema nikakvih ušiju. I jer ne mogu drugoga shvatiti i prihvatiti, zato su nijemi, nemaju što reći, iako vrlo mnogo govore.
Mislim na takve bračne drugove: žive godinama jedan mimo drugoga, nemaju više jedan drugom što reći. A to često počima time da jedan drugog nisu uopće pravilno slušali, s interesom i zanimanjem. Time su jedan drugome otežavali zanimanje i interes. I s vremenom su oboje postali gluhonijemi, jedan za drugoga, posred svagdašnjice.
Slično se događa i među generacijama. Ako se stari i mladi više ne slušaju, ako više nemaju vremena za otvoren i miran razgovor, onda se gubi radost i odvažnost otvoriti usta, a tko želi razgovarati sa zidom? Tako postoje gluhonijemosti među generacijama da više nitko nikoga ne čuje, niti išta govori.
Takve gluhonijemosti ima među kršćanima. Dok su išli na vjeronauk, u školu, nešto su o vjeri slušali. Ali od onda više ništa nisu učinili za vjeru. I malo po malo, njihove uši postaju gluhe za vjeru. I što manje slušaju, imaju manje za reći i govoriti kao primjer djeci i bračnom partneru ili međusobno. I tako, malo po malo, vjera ostaje bez ikakve vrijednosti, ili je svedu na puke običaje i oni, malo po malo, postaju gluhonijemi za vjeru.
Ponekad opazim da i ja postajem gluhonijem. Ako netko prekida vezu sa mnom, jer sam ja bio gluh za neki signal, za važnu poruku. Ili ako patnja, smrt, neka krivnja zalijepe moj jezik za nepce. Ili ako radije ne čujem neke stvari u društvenom životu, politici, župi, među ljudima, pa im onda radije ništa ne govorim, jer me to sve čini bespomoćnim. Ili onda kad drugi žele sa mnom dirigirati, ili kad mi začepljuju usta, kad netko sve sam želi učiniti, ili sam govori(!), tada postajem gluhonijem i povlačim se iz svega.
Ovih sam dana pročitao kako neki mladi govore: „Crkva nema više ništa vrijednoga što bi mogla reći današnjem društvu. Osuda koja me čini misliti. Doista, danas u Crkvi ne fali riječi. Ali kad netko kaže: „Te riječi ništa ne govore", onda zapravo govori: „Crkvo, ti si usprkos tvojih brojnih riječi nijema. Ti propovjedniče, usprkos brojnih riječi koje govoriš - ti si nijem!" Onda se pitam: da li Crkva govori, da li mi govorimo previše? Ili mi premalo čujemo, a još manje slušamo? Slušamo li mi premalo riječ Božju - riječ Biblije - riječ života?
Gledam ovdje vas koji me sada slušate, neki i poluotvorenih usta, da li vi želite čuti ono što ja govorim ili slušate ono što vi mislite da bih ja trebao reći? Ponekad čujem komentar: „Dobro ste im rekli." Neki slušaju propovijed i pokušavaju otkriti koga sam „oprao", kome je bilo namijenjeno. Ti nikada nisu ispravno ni slušali, ni čuli propovijed!
I mislim da bi lijek za našu svagdanju gluhonijemost mogao biti vrlo gorka pilula: počet ćeš govoriti ako opet počneš slušati! Jedan pogled na Isusa: trideset godina, pripovijeda nam Pismo, živio je skrovito u malom mjestu Nazaretu u slušanju sebe, ljudi oko sebe i Boga, prije nego što je tri godine javno naučavao. I u to vrijeme često se govori o njemu: povuče se u osamu (šutnju). I ti ćeš početi učiti govoriti kad naučiš slušati. Jer tko pravilno ne čuje, ne sluša, nije poslušan, taj uskoro više neće imati što reći, postat će dugoročno nijem, gluhonijem, pa i ako cijeli dan brblja.
I sada opet pogledajmo evanđelje: „Effata - otvori se!", reče Isus gluhonijemom: prije toga je pogledao na nebo - to znači da Isus moli Oca za toga bolesnika - gluhonijemog čovjeka. Isus se vezuje na onoga kome vjeruje, u kome počiva i koji ga drži. I iz ove stvarnosti događa se neobično čudo: otvori se. Kao što Krist čini, trebam se i ja osloniti na Boga. Možda bi molitva za ovaj tjedan mogla biti jedna rečenica pjesnikinje Ingeborg Bachman: „U tišinu moje gluhoće stavi svoju riječ!"
2.
Kako slike sliče
Božji narod staroga saveza, koji je u svojoj povijesti doživio oslobodilačku ruku Božju, a u Jahvi osobnoga Boga koji se s njima pošao na put, taj je narod neprestano bio slijep i gluh za Božju riječ. Oslanjao se na svoje kraljeve više nego na Boga, zaboravljao na Božje zapovijedi. Zato se širi nepravda i socijalna ugnjetavanja.
I zajednice kojima Jakov piše, svjesne su početka dolaska kraljevstva Božjega i da žive u konačnim vremenima spasenja. Ipak je izgledalo da im je jedno oko slijepo, a jedno uho gluho: vjera sama nije dovoljna, a djelima nisu davali neku veliku važnost. Iz Radosne vijesti su birali ono što im se činilo zgodno za njihovu sliku kršćanstva.
A mi, narod Božji danas? Ako malo bolje promotrimo, onda vidimo da se s nama događa isto. Čitanja riječi Božje koje smo čuli, do propovijedi već i zaboravimo (ako smo ih uopće slušali - jer mnogi nikada ne slušaju čitanje, nego za vrijeme čitanja brbljaju i ne znaju što bi sa sobom!) Dakle gluhe uši! Postavljeni smo da budemo Božji svjedoci u svijetu (krizma), a mi se često puta stidimo priznati i javno reći da smo kršćani (nijema usta).
U zajednicama kojima Jakov piše
čini se da se zajedništvo rasipa. Tu se nastoji iskoristiti sve prigode koje se nude kako bi se orijentirali prema višem. Zbog toga propada kontakt s onima koji nisu ugledni i koji su siromašni. I tako se događa da, ne samo u javnom životu, u kontaktu s nekršćanima, nego i u vjerničkim okupljanjima, jača kult osobe i prestiž se visoko cijeni. Siromašni ljudi i ljudi bez ugleda se podcjenjuju i guraju u kut pred onima s prstenjem, rangom, imenom i bogatstvom. Zar sličnih pojava nema i u našem životu?
Danas se, na mnogim mjestima, počima razmišljati o onome što je nekada bilo nosivo, a to je vjera u napredak i tako se postavlja pitanje vlastite precijenjenosti. I tu često šepa - možda više nego u društvenim, ekonomskim i političkim stvarima - upravo u malim stvarima, baš ondje gdje dolazi u pitanje pojedinac, ondje gdje stoji svaki pojedinac i pogođen je, jer se želi promijeniti na bolje. Više nego ikada na zastavama pojedinaca piše 'napredak, prestiž, uspjeh,' više se gleda na imati, nego na biti. Više nas oduševljavaju vanjštine i činimo ono „što drugi čine."
I zar to nije ispravno ako se trudimo postići bolje i više položaje u društvu? Zar to nije ispravno da se trsimo razviti i iskoristiti talente koje nam je Bog dao? Cijelo naše djelovanje stoji na kršćanskoj bazi: molimo, idemo u crkvu, sudjelujemo u aktivnostima župe. Nije li samo naša vjera ono što vrijedi? I nije nam teško postavljati takva pitanja na koje se bez ograničenja može odgovoriti sa „da". I čini se da i mi - kao i Jakovljeve zajednice, vidimo, a ipak pravilno ne vidimo; čujemo, a ne čujemo pravilno.
Izgleda da je važna vanjština ili orijentiranost na korist kako to jasno Jakov predbacuje. Ako se pokušamo usprotiviti ovom ljudskom ponašanju, pa kad bismo pokušali i malo više ispuniti Božju perspektivu, onda naš pokušaj za usponom u društvu nije ništa loše, jer ne bi išao na štetu drugoga, jer bismo tada u svakome upoznali Božju sliku (po kojoj je svaki čovjek stvoren) i koju svatko treba poštovati, jer onda ne bismo vidjeli samo očima, nego i srcem. Iz Božje perspektive mogli bismo razviti sve talente, sebe razviti bez oholosti i zavisti. Iz Božje perspektive spoznajemo da nema prave vjere, koja se ne teži pokazati i djelima.
Možda u sebi čak osjećamo i u biti znamo - već odavno - da je ovo ispravno, možda znamo da sve nije baš tako kako treba, ali nam je beskrajno teško nešto promijeniti.
Riječi proroka Izaije i evanđelista Marka
nam mogu prilično pomoći. Veličanstvenim slikama nam prorok Izaija ocrtava i stavlja pred oči suprotnosti (primjere) koji govore o tome kako će Bog jednom, u budućnosti, sve učiniti dobrim, neshvatljivo dobrim. U Isusu je ova budućnost došla sasvim blizu, dohvatno blizu. Marko izvještava što je za jednog čovjeka postalo stvarnost, kako je ozdravio gluhonijemoga.
Kako se moglo to dogoditi? O nečemu ispred toga se ništa ne govori. Jednostavno dolazi bolesnik do Isusa, s puno povjerenja, da bi ga Isus dotaknuo. U tom povjerenju se nalazi nada i otvorenost za poruku - da bude dotaknut, da bude dirnut - i to je zapravo jedini preduvjet da ozdravi. Isus izdvaja gluhonijemog iz velikog mnoštva. Obraća mu se sasvim osobno, stavlja svoje prste na bolesna mjesta i govori mu „Effata - Otvori se", ne samo bolesnim organima (simptomima), nego cijelome čovjeku. Ozdravlja ga time što ga susreće u njegovoj nutrini i zahvaća ga.
Bog sam je u Isusu ključ
koji vodi i poziva ljude k vjeri i spasenju. Krist se obraća svakome od nas kao što je to učinio i onom bolesnom - gluhonijemom. On može izliječiti i naše - biti slijep, biti gluh - nijem, našu polovičnost.
Ako sada slavimo Euharistiju, želimo stvarno biti tu prisutni i sebe svjesno staviti pred Boga, otvoriti se. Tako ćemo biti ojačani i radosni i ići prema novim doživljajima i iskustvima ovoga tjedna.
3
Effata - otvori se! I odmah se otvoriše njegove uši i jezik razvezan od spona i mogao je ispravno govoriti
Braćo i sestre! Ova epizoda iz evanđelja, ovaj zaziv „Effata, otvori se" igra veliku ulogu u životu kršćana.
Effata - Otvori se!
Tako se zove jedan obred kod krštenja. Svećenik dotiče uši i usta krštenika i pri tome izgovara ove riječi: "Gospodin, koji je dao nijemima govor, a gluhima sluh, udijelio i tebi milost da možeš njegovu riječ slušati i ispovijedati na slavu Boga i za spasenje ljudi."
Effata - Otvori se!
Ovaj usklik, ova molitva stoje na početku našeg kršćanskog života.
Kršćanin može i treba, uz pomoć Božju, držati otvorene uši i jezik. Kao kršćani, trebamo slušati glas (poziv) Božji i prihvatiti ga. Uz mnoštvo glasova, mišljenja, naslova nije uvijek lako držati uši slobodne za glas Božji. Božji glas ne dolazi k nama uz grmljavinu i trgovački, poput većine glasova danas.
Zato je za nas vrlo važno tražiti mjesta i putove gdje možemo slušati Božji glas. Zato je za nas vrlo važno držati vrijeme tišine i molitve, kao npr. u crkvi pa i onda kad nema službe Božje.
Zato je vrlo važno za nas čitati Sveto pismo, poučavati se o vjeri Crkve i to kod ljudi koji je dobro poznaju. Sve što čitamo u novinama, slušamo na radiju i gledamo na televiziji ne služi toj svrsi i neće nam puno pomoći.
Effata - Otvori se!
Za Božju riječ. Prihvati je u svoje srce i u svoj život!
Effata - Otvori se
da bi riječ Božja postala poznata i drugima. Tvoja vjera ne pripada samo tebi. Tvoja vjera pripada i drugima, svijetu oko tebe. Vjera (religija) nije nikakva privatna stvar.
Mi bismo, kršćani, trebali otvoriti usta:
- na radnom mjestu kada se uvredljivo govori o Crkvi, jer je to sada moderno: ne trebamo se sakrivati.
- trebamo otvoriti usta i za one čiji glas nitko ne čuje, a oni su naši bližnji:
za sakate, koji se uvijek guraju na rub društva,
za obitelji koje se obescjenjuju i politički, i materijalno
za djecu i mlade koji su naša budućnost,
za stare i nemoćne i one koji su potrebni naše pomoći, jer imaju pravo da se s njima postupa ljudski,
za nerođene, jer oni imaju pravo na život, isto kao i mi.
za strance i azilante, jer su oni žrtve glupih, nacionalističkih i drugih rasnih parola
za osiromašene i socijalno slabe da dobiju potrebnu i odmjerenu podršku i pomoć.
Braćo i sestre, znam da su mnogi od vas već otvorili svoja usta u ovakvim ili sličnim slučajevima i da će i dalje govoriti. To je, svakako, dobro. Jer naše društvo treba takve glasove da se znade pravilno usmjeriti. Bez navjestitelja Radosne vijesti Isusa Krista ljudi bi letjeli u zabludu, svijet bi manje bio ljudski.
Effata - Otvori se!
Otvori svoje uši i svoje srce za Božju riječ.
Otvori svoja usta da bi Radosnu vijest dalje prenosio drugim ljudima.
Otvori svoja usta na molitvu i pjesmu u bogoslužju!
Effata - Otvori se!
Ova riječ je gluhonijemome dala novi život, novi smisao života.
Ova riječ obećava, kod krštenja, svakom kršteniku ispunjen život.