Uvod u sv. Misu:
U Pismu izraz čistoća označuje stanje čovjeka smije ući u svetište pred Boga. Biti čist je velika čežnja: da bi moj život bio takav kako to odgovara blizina božanskom. To nikada nije samo izvanjska čistoća, koja se tiče oltara i crkvenog prostora.
To nije samo priznavanje usnama i neki znak. Takva čistoća koja nam omogućuje približavanje božanskom mora zahvatiti središte mog života, srce.
Započnimo ovo bogoslužje tako što ćemo u sebi priznati elemente Božje udaljenosti u vlastitom životu, nadajući se da će sam Bog očistiti i obratiti srca onih koji mu se otvaraju. Zato molimo: Ispovijedam se…
Voda koja čisti
Pranje je odredio Mojsije kao obred čišćenja i kao zdravstvenu mjeru. Farizeji su odredili, do najsitnijih detalja, kada i kako se trebaju vršiti ova pranja. Pranje tijela i odjeće je najprije imalo za cilj odvojiti se od zakonskih nečistoća (dodira s mrtvima, krvlju). Tijekom vremena pranja su bila sve brojnija.
Odrasli su trebali prati ruke, potom ovlažiti lice, onda oprati usta, čak je pranje bilo naređeno ukoliko je netko imao određeni san. Molitva je pratila ta pranja.
Pranje je bilo obvezno poslije jela. Postojala je i «nečista hrana». Postojali su i nečisti ljudi.
Grješnici, trgovci, pogani, rimski osvajači su bili nečisti.
Trebalo se oprati ako se došlo s javnog trga ili mjesta.
Da bi se tijelo opralo od nečistoća prošloga dana trebalo se prati prije spavanja. Trebalo se prati i pred tri glavne dnevne molitve. Da bi se nekog gosta dostojno prihvatilo i pozdravilo trebalo mu je oprati ruke i noge.
Duhovni komentar: Riječi života
Dar neba
Pojedini ljudi ne znaju koliko je važno
Da su oni jednostavno tu.
Pojedini ljudi i ne znaju
Koliko je dobro
Da ih se samo vidi.
Pojedini ljudi ne znaju
Koliko je utješan
Njihov dobroćudni smiješak.
Pojedini ljudi ne znaju
Kako dobrotvorno djeluje
Njihova blizina.
Pojedini ljudi i ne znaju
Koliko bismo bili siromašniji bez njih.
Pojedini ljudi ne znaju
da su dar s neba.
Možda bi oni to i znali
Da im mi reknemo.
Izvor nepoznat
Izopačeni bog
Neka utvara prolazi Europom. Utvara religije. Neslobodno postali slobodnjaci (liberali) svih zemalja je progone. Nastupa novo vrijeme vjerskog neprijateljstva, jer nastaje novo vrijeme religioznog prijateljstva.
……
Bog je neshvatljiv, još neshvatljiviji su teolozi. Teolozi su samo Boga različito interpretirali, a radi se o tome da ga se susretne.
….
Bog nije mrtav, Bog je izopačen. Božje biće je da je izopačen u sasvim nešto drugo. Tamo ćemo doći samo ako i mi, u tome, budemo izopačeni. Budimo izopačeni i samo tako ćemo postati normalni ljudi.
Günther Nenning: Gott ist verückt, Die Zukunft der Religion
"Mudar i odgojen narod" (usp. Obn.zak 4,6)
UČITI
Novi plan učenja: govor su trpljenja.
Novo računanje: i smijanja.
tko dijeli umnožava: I novi zemljopis
manje je više. s novim kartama.
I stranim jezicima gdje su mjesta nade
ali ne kao riječi glavni gradovi
nego kao govor Betlehem, Kana, Emaus
ljudi. Subiacco, Asiz
Nova gramatika i svaki mali brijeg i dolina
u kojoj velike gdje su učenici kod kuće.
važne riječi I jedna nova povijest
neće biti tako važne koja za vlastita
nego male riječi: ranjavanja
možda usprkos toga ima kratko pamćenje
ipak, ali zbog nepravde
male u svijetu
bespomoćne upitne riječi, ima dugu srdžbu.
koji sebe ne prepoznaju I novu glazbu:
tko, kako, što, gdje, zašto: Poput djevojke iz Nazareta
su izgubile koja je pjevala pjesmu
zapovjedni ton sa starim i novim riječima
i zato: ali je pjevala iz vlastite duše.
Poveznice za liturgiju i propovijedanje
a) Dodirljivost
Današnje evanđelje izvlači tlo pod nogama određenom načinu života. Bit kršćana se ne može sastojati u „Ne diraj me!" Briga da bi se kršćanska čistoća mogla izvana uprljati je nepotrebna. Ni ekumena, ni politički angažman, ni socijalno zauzimanje, ni razgovor s nevjernicima nisu opasni za vjeru. Opasnije su svakakve misli bez ljubavi koje izlaze iz srca, a očituju se određenim djelima oholosti, uzdizanja nad drugima, smatranje sebe elitom, smetanje dijaloga, ravnodušnost itd. To je ono što onečišćuje (Mk 7,23) i ljude odvodi od riječi „koja je u vas usađena i ima moć spasiti vas." (Jak 1,21)
b) Slika i prilika
Kad Biblija govori o čovjekovoj sličnosti s Bogom, time ne misli - u svakom slučaju ne samo - na neki nutarnji vid. Vjera nije neko nutarnje događanje, nego je to nešto životno i bitno na isti način. Vjera koja je posijana u srcima ljudi mora primiti i svoje vanjsko obilježje po djelima ljudi. Jer vjera pretpostavlja da se na svakom vjernom čovjeku vidi, i na izvana, nešto od te sličnosti s Bogom. Slika mora ukazivati i na svoj original. Starozavjetnim riječima rečeno: život prema naredbama Gospodnjim. Rečeno Novozavjetnim tekstom: u pretvaranju riječi u djela, u „težnji za čistoćom srca". To sve ide ispred djela. Po svakoj slici Božjoj daje se svjedočanstvo za Boga, a to znači da ljudi preko ljudi nalaze Boga.
c) Bog gleda na srce (usp 1. Sam 16,7)
Protiv svake sentimentalnosti, Biblija, zadivljujućim realizmom, upotrebljava riječ „srce" : „čovjek vidi ono što mu je pred očima, a Bog gleda na srce." (1 Sam 16,7) Tu u srce gdje su koncentrirane sve životne snage, gdje se donose životne odluke (Mudr 24,12). Djelovanje srca je mnogooblično: osjetljivost i osjećajnost imaju svoj temelj u srcu, potreba i pohlepa ( usp ps 21,3; Izr 13,12), požuda (Job31,7), obeshrabrenost (1 Sam 17,32), ili umjerenost (Jer 49,16), mnogi poticaji duševnosti ili odluke volje dolaze iz srca. Za Europljane je prilično neobično da Židovi intelektualne i razumske stvari pripisuju srcu - „Srce mudraca traži spoznaju" (Izr 15.14), a psalam 90,12, preporuča: „nauči nas dane naše brojiti da postignemo mudro srce." I savjest i misao čovjeka imaju veze sa srcem.
d) Veza i sloboda
Tradicije svih vremena imaju ne samo dobre stvari i održavajuću ulogu, nego i sklonost da postanu razlogom same sebi.
Na sreću, uvijek postoje ljudi, uzorni, koji imaju osjećaj za razlikovanje bitnoga od nebitnoga, onoga što sprječava i onoga što pomaže. Takav je bio i papa Ivan XXIII. O njemu se pripovijeda jedna anegdota: Papinska raskoš ga nije veselila, nije volio službene pompe, kao i neke dijelove svoga ornata. Često je znao reći: „Obučen sam kao neki perzijski satrap." (H. Fesquet: Ich bin nur der Papst Freiburg 1970, str.25)
e) Radi se o nutarnjim vrijednostima
Kad se govori o nekim razjašnjenjima o sidi - aids-u onda se raspravlja o nekakvim vanjskim
tehnikama: o potrebnim, nutarnjim, pravim vrijednostima malo tko govori.
Tumačenje teksta
a) Pnz 4,1-2. 6-8)
Knjiga „Deuteronomium" (= drugo davanje zakona) ima dugu povijest razvitka: od kasnog vremena kraljeva pod Jošijom (641-609 usp. 2. Kr22) sve do vremena u progonstvu (597/586 - 539 pr Krista). Stariji zakoni su ponovno pooštreni u obliku Mojsijevog oproštajnog govora.
Tora (zakon) nije imala, u hebrejskim ušima, zvuk kojega ima u ovom modernom vremenu - zbog rigoroznih zakonskih propisa, već ju se shvaćalo sa zahvalnošću kao primljene upute, dragocjeni poklon - ne samo putokaz u maglovitoj noći, nego Božje osobno obraćanje njegovom narodu (r.7), znak izabranja bez konkurencije (r.6) i na kraju odlučujuće povezivanje za dobivanje obećanja (r.1). Takozvana „kanonska formula" (doslovno formula) (r.2) se želi pobrinuti za to da se učenje ne izloži samovoljnom tumačenju ( usp Pnz 13,1 - možda je bila u upotrebi već kod starih egipatskih pisara).
b) Jak, 1,17-18. 21b-22.27)
Tekst treba shvatiti u okviru njegove povijesti nastajanja. Dok se zvijezde mijenjaju, ostaje „Otac svemira", neprevarljivi davatelj svake savršenosti (r.17). Riječ „istine" (Ps 119,43), Evanđelje ima stvaralačku snagu, to je sjeme (1 Petr 1,23) kršćana koji su kao „prvi oslobođenici svega stvorenja" (J.Moltmann), koji smiju krenuti prema novom uređenju cijeloga svemira (r.18). Tko se zadovolji površnim slušanjem Radosne vijesti, taj sebe laže – a na to je već i Isus jasno ukazao (Mt 7m24-27; Lk 8,21 i kod Pavla Rim 2,21-23).
U cjelokupnoj židovsko - kršćanskoj liniji naviještanja ostaje stalan zahtjev da ne smije postojati nikakve granice između štovanja Boga i međuljudskog angažiranja. Tako treba shvatiti poslanje Mojsijevo: od kultnog gorućeg grma prema socijalnom i političkom angažiranju i izvođenju naroda iz egipatskog ropstva (Izl 3), do oštre proročke kritike i to uvijek kad svagdašnjica ne odgovara bogoslužju (najsnažnije kod proroka Amosa 5, 21-24).
Pisac navodi brigu za udovice i siromahe - kao što to Biblija čini višestruko- (Izl 22; Pnz 10,18; Iz 1,17; 58,6), kao vrlo važno i ozbiljno socijalno zauzimanje. Naravno, bez neke svjesno organizirane duhovnosti može se i vrlo angažirana ljubav prema bližnjemu pretvoriti u čisti akcionizam. I zato hitni poziv na kraju čitanja. „ Bogoljubnost čista i neokaljana jest: zauzimati se za sirote i udovice, čuvati se neokaljanim od ovoga svijeta."
c) 7,1-8. 14 -15. 23-23
Zakonoznanci, većinom, rade u svojim kućama za učenje u Jeruzalemu, a došli su u Galileju da bi upozorili, ne u prvom redu na higijensku, nego na obrednu, kultnu čistoću kao na primjer pranja ruku, jer piše da se prije jela trebalo oprati „najmanje punom šakom vode"; nakon dolaska s tržnice, gdje je postojala opasnost još većeg prljanja ruku, trebalo je uroniti ruke do lakta u posudu punu vode (usp Iv 2,6). Da se „svi Židovi" (r.3) drže ovog propis , moglo bi se polemički komentirati.
Čuvari tradicije, „predaje starih" (r.3 uzima unaprijed pojam za cijeli odlomak od rr 5- 13) obraćaju se Isusu, jer učitelj ne odgovara samo za učenike, već je njegov cijeli autoritet u igri. Može li on tumačiti Božju volju s popustljivim držanjem prema zakonu?
Isus prihvaća ovaj prigovor u kojemu on same kritičare pretvara u lažljivce. Jednom Izaijinom rečenicom koju ugrađuje u svoje riječi (Iz 29,13) odbacuje njihove prigovore i postavlja se u liniju proroka : protiv izvanjske kultne pobožnosti, a za pravilno promatranje i smisao, protiv služenja usnama, a za blizinu Božju u srcu, protiv ljudskog detaljnog brojenja, a za sveobuhvatnu Božju zapovijed (Pnz 6,4,sl), kako svaki pobožni Izraelac dnevno moli u „Š'ma Israel" / „Čuj, Izraele" i mnogi pobožni Židovi to nose kao narukvicu ili na čelu, ili na kućnim vratima ili na gradskim vratima (želi se reći u mislima i djelu) i uvijek imaju kod sebe i to žive.
Vrhunac našeg odlomka je u retku 15, jer je formuliran kao igra riječi. Isus ne želi povezati vanjštinu i nutrinu čovjeka samo zakonom o hrani. Vjerski pojmovi „čist" i „nečist" ne stavljaju se u, jeftinoj, polemici protiv mračnog ritualizma, nego su čvrsto zacementirani u središtu srca. Čistoća i nečistoća nisu bezuvjetno povezane s naravi - prirodom, nego su pitanja cjelovitog spasenja ljudi.
U nekom katalogu grijeha navodi se 12 negativnih djelovanja iz „zaliha" (usp Lk.6,45) ljudskog srca: šest u množini (od kojih su glavne pogreške s druge Mojsijeve ploče: bludnost, krađa i ubojstvo specificirano se navode kao preljub, pohlepa i zloća), šest u jednini - u pravom držanju kao čini su navedeni: podmuklost, razvratnost , zavist kao „zlo oko" (usp. Pnz 15,9, 28,54) koje zamračuju cijelog čovjeka. (usp 10,22; Mt 6,22..)
Misno slavlje
Pozdrav: Gospodin koji ispituje srca i bubrege, neka prožme vaša srca i bude sa svima vama.
Uvod:
I.
Što je mekše od voska, a tvrđe od kamena? To je čovječje srce. Srce, središte života osobe. Bez srca je svako naše djelo bez ikakve vrijednosti. „Čovjek vidi ono što mu je pred očima. On koji istražuje srca, pogledat će i vaše srce. (usp. Izr 24,12). On pozna njegove tajne (usp. Ps 44,22,; 139,23; Jer 17,9) pozna našu dobru volju, naše ravnodušnosti. I uzet će srce kameno iz naših grudi, a stavit će „novo srce" da mu služimo kako mu se sviđa.Zato pripravimo naše srce kajući se za grijehe i moleći: Ispovijedam se...
II.
Mnogo je toga prošle sedmice došlo na nas. Bili smo suočeni s ugodnim i neugodnim, svatko na svoj način. Prema evanđelju se postavlja pitanje: Kako sam reagirao i postupao u različitim situacijama? Jesam li na ružnu riječ odgovorio isto tako ružnom riječju, neugodnu zadaću otklonio od sebe, a navalio na drugoga? Štogod nas je prošlog tjedna pogodilo, uvijek vrijedi Isusova riječ kao mjerilo: Ništa što izvana ulazi i na njega dolazi ne kalja čovjeka, nego što izlazi iz čovjeka, to ga onečišćuje.
Tako gledajući, pitajmo se kako je s našom „čistoćom" i dopustimo Bogu da nad nama izgovori očišćujuće riječi oproštenja.
Molitva vjernika
Pomolimo se Bogu, Ocu i Stvoritelju, koji je ljude stvorio na svoju sliku i priliku:
Za Crkvu na cijelome svijetu da daje svjedočanstvo tvoje mudrosti i pravednosti, molimo te
Za vlastodršce na zemlji da svojim odlukama i djelima služe dobrobiti svih ljudi za koje su odgovorni, molimo te
Za kršćanske zajednice da pretvore tvoju riječ u djelo i tako doprinose miru među ljudima, molimo te
Za naše pokojne da im oprostiš krivnju i dopustiš da sudjeluju na vječnoj radosti u tvome kraljevstvu, molimo te
Bože, ne samo da si ljude stvorio na svoju sliku i priliku, nego želiš biti bliz čovjeku. Budi uz nas svojom ljubavlju i snagom, usliši izgovorene i neizgovorene molitve. To te molimo po Kristu, Gospodinu našemu. Amen
Meditacija
Za novo srce
Uzmi nam, Gospodine,
staro srce
srce od kamena
okorjelo srce
bezdušno srce
zatvoreno srce
nemilosrdno srce
podijeljeno srce
dvosjeklo srce
uobičajeno srce.
Daj nam, Gospodine,
novo srce
srce od mesa
otvoreno srce
rašireno srce
milosrdno srce
strpljivo srce
srce za drugoga
srce za sve ljude
srce po tvome srcu.
Paul Ringseisen
Propovijed:
1.
Poticaji za propovijed
Sve bitno je unutarnje! Tako ili slično se povremeno čuje ako netko ima partnera, partnericu koja ne odgovara ukusu okoline. Podton ove primjedbe je vidno izrugujući. Ipak, izvanjsko dolazi do izražaja.
I to je sasvim razumljivo. Riječi Exupery-a da čovjek samo srcem dobro vidi mogu biti ispravne, ali ipak se prvi dojam dobiva kroz oči.
Svagdašnja iskustva nam stvaraju dojam da je, konačno, ipak najvažnije ono vanjsko. Živimo u vremenu potrošnje, prestiža u kojem se, kroz određeni način života, pokazuju moć, posjed, bogatstvo, socijalni status. Fenomen koji se proteže od vladajućih do onih najnižih i najmanjih. Koliko se samo vrijednosti polaže na ambalažu usprkos sve većem povećanju smeća? Kakvu silnu ulogu igra kozmetika koja nudi, od umjetnih grudi do umjetno tamne kože, a da se time šteti zdravlju? Ne smiju se sve te stvari paušalno odbaciti, nego nam pokazuju koliko se polaže, danas, na vanjštinu.
Koliko god rečenica s početka izgleda podrugljiva, može stajati kao naslov nad današnjim čitanjima, ali ne kao nešto podrugljivo, nego sasvim ozbiljno.
Čitanje iz Ponovljenog zakona govori o Zakonu, ne kao nečemu što stoji nasuprot ljudi, nego ono što označuje u nutrini. „Slušati", „poštovati", „držati" su riječi koje ukazuju na prihvaćanje riječi u srcu. Zato na drugom mjestu piše: „Ove riječi koje ti danas govorim neka ti budu zapisane u srcu (Pnz 6,6). Ne radi se o slovima zakona na koje se može pokazati prstom, nego na bit - na unutarnjost. Izjava da je sve bitno nutarnje ovdje dobiva „smrtnu" ili bolje rečeno životno odlučujuću ozbiljnost. „Slušajte i živjet će te."(Pnz 4,1)
S obzirom na kamen temeljac položen u krštenju, Jakovljeva poslanica govori: „Primite k srcu riječ koja je usađena u vas i ima moć spasiti vas." (Jak 1,21)
No, najjasnije govori Isus. Polazeći od teme koja je izgledala o vanjštini, naime čistoći, on skreće pažnju na ono bitnije, na nutarnje: „Ništa što izvana dolazi ne kalja čovjeka, nego što izlazi iz čovjeka, ono onečišćuje čovjeka." (Mk 7,15) U nutrini čovjeka se nalazi korijen onoga što se izvana vidi. Ne samo zlo, nego i dobro.
Zato treba promijeniti prvu misao. Sve bitno nije samo nutarnje, nego je također i vanjsko.Ono što je postalo nutarnje, što se spoznalo kao dobro, mora postati djelom. I na ovaj aspekt se misli u svim trima tekstovima.
Tko postupa prema zakonu Jahvinom, kojega je iznutra prihvatio, taj će izazvati zavist drugih. Oni će ga pitati za razlog njegova postupanja. Postupanje prema Božjim naredbama upućuje na bitno što svoje prvo mjesto ima u nutrini, u srcu. To ukazuje na Božju riječ, na njega samoga, na njegovu blizinu ljudima i na njegovu neusporedivu pravednost. (Usp. Pnz 4,6-8)
U Jakovljevoj poslanici je upravo središnja tema to da je vjera bez djela mrtva, da vjera u Boga i spoznaja njegova nedjeljivog bića ljubavi vodi prema praktičnom djelovanju i pokušaju sam nepodijeljeno ljubiti, jer socijalni angažman i svladavanje jezika spadaju u konkretne primjere.
Konačno, Isus jasno govori da ono što se događa u nutrini čovjeka „izlazi van". A kad govori o nečistoći, onda indirektno potiče na „čistoću" koja ima svoj početak u dobrim mislima čovjeka i onda se to pokazuje u ostvarivanju vani.
Često puta vanjština nešto pokazuje - ne kao u prestiž potrošnji - da se po vanjštini vidi luksuz, da bi se dokazalo bogatstvo, niti samo za to da se privuče pogled kao kod ambalaže, a niti da bi se postigao neki uspjeh kao kod kozmetike. Nego je to mnogo više, to je vanjsko ogledalo nutrine. Djela ljudi trebaju biti djela čovjeka koji želi biti u Božjoj blizini i kojega Bog želi.Iz spoznaje da je čovjek slika Božja treba izrasti određeni oblik života, jer je i bit Božjega života okrenuti se čovjeku kroz djela ljubavi. Tako vodi put Boga prema čovjeku u čijem srcu Bog prebiva, a odatle ide k drugim ljudima, jer Bog želi pokazati, i na vani, što je njegova bit. Bog gradi put prema čovjeku, ali i po ljudima. Tako je svatko od nas upitan da li je on graditelj Božjega puta ili pak barikada na tom putu?
2.
Mnogi ljudi puno rade na svom vanjskom izgledu i zbog toga daju prilično velike svote novca, jer žele biti svugdje „viđeni". „U ovom odijelu, s ovom odjećom, s ovom frizurom možeš se svugdje pokazati", slušaju to bilo žene, bilo muževi.
Ne samo da se trebaju držati vanjske etikete, pa i za našu pojavnost u društvu vrijede neka vanjska pravila. Uglavnom je najbolje „biti pokriven", na raskrivati se previše. Pa čak i naše pokojnike se šminka i uređuje da bolje izgledaju. Nema u našem svijetu nikakvog izgleda na uspjeh ako se pokazuje onakvim kakav jest, ili ako ne skriva svoj jad.
Zašto toliko protivljenja „da nas se vidi"? Zašto toliko ljutnje ako se ne drži etiketa? Mislim da je to povezano s našom pračežnjom za savršenošću, s mišljenjem da sve mora biti savršeno. No, jer to u stvari neće nikada biti dostignuto, poduzimaju se veliki napori da se nesavršenosti izvana prikriju. To počima sa šminkom koja bi trebala učiniti kožu bez ikakve ljage i bore, pa onda pravilima ponašanja, pa se to vidi u velikim i malim životnim lažima, koje moraju toliko izravnati i poravnati, prekriti da bi se izvana izgledalo bez mane.
Ožiljke, bore, rane, oštećenja života treba sakriti. Bolest, odbacivanja, patnje i križ ne idu u predodžbe današnjeg životnog koncepta. Ako postavimo pitanje „kako je?" očekujemo odmah odgovor: „Hvala, dobro!" Ako bismo dobili suprotan odgovor, onda bi nas izbacio iz kolotečine. A ipak, ako pogledamo u svako dvorište, onda ćemo vidjeti da je svuda sakrivena patnja, bol, muka ako ne fizička, a ono duševna.
Kršćani poštuju Boga koji se nije stidio prihvatiti na sebe sve ljudske slabosti. „Prezren bješe, odbačen od ljudi, čovjek boli, vičan patnjama, od kog svatko lice otklanja, prezren bješe, odvrgnut. A on je naše bolesti ponio, naše je boli na se uzeo dok smo mi držali da ga Bog bije i ponižava. Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe. Na njega pade kazna - radi našega mira, njegove nas rane iscijeliše." (Iz 53,3 i sl) Tako gleda prorok 750 godina prije Isusovog razapinjanja: „Za Židove sablazan, za pogane ludost, a za pozvane Božja mudrost i sila." (1 Kor1,23) Još za života Isus se suprotstavljao ovom ludilu savršenstva. Njegovo naviještanje stalno naglašava da nas Bog gleda onakve kakvi jesmo, da ne moramo sakrivati naše slabosti. Isus nas želi osloboditi pritiska perfekcionizma. Izrael je, tijekom povijesti, sakupio mnoštvo liturgijskih propisa. Njih je trebalo ispunjavati da bi ih Bog mogao vidjeti. Ovdje Isus nastupa sa začuđujućom slobodom. On je odbacio sve što je, u ime Božje, trebalo odbaciti. Nekoliko puta je predbacivao pismoznancima i farizejima, što je njih strahovito ljutilo, a posebno kad su vidjeli da se njegovi učenici ne drže svih propisa čistoće.
Predbacivao im je što su njima važniji neki njihovi propisi od volje Božje. Umjesto da traže volju Božju, oni su izmislili komplicirani sustav propisa da ih je jedva netko mogao ispunjavati. I time su mnogim ljudima zatvorili pristup k Bogu. Veliki i sveti Bog ne upada u takve situacije ako mu pristupi čovjek slomljen, izudaran, pun bolova, ili čak s golotinjom, koju je sam skrivio i krivnjom koju je sebi natovario. Pa čak i počinjeni grijeh nam ne odnosi ugled pred Bogom, samo ako je srce ispunjeno kajanjem.
Drugi prigovor ide dublje: vanjsko održavanje propisa ne daje, još dugo, nutarnju čistoću. Pred Bogom nije odlučujuće ono vanjsko, nego samo srce. Ovdje, u vlastitom srcu, se odlučuje da li je netko čist ili nije. I samo je Bog onaj koji može gledati u ljudsko srce pa može biti da netko, na izvana, izgleda bezgrješan i plemenit, a pred Bogom mnogo manje vrijedi nego netko tko se davno odmetnuo od njega.
I treće što Isus predbacuje svojim protivnicima: „Ništa što izvana ulazi u čovjeka ne može ga onečistiti, nego ono što izlazi iz čovjeka." „Iznutra izlaze zle misli." (Mt 7,15,21). Moglo bi se to nazvati: zaštita nutarnjeg svijeta. Svako čovječje djelo ima nutarnji izvor, u srcu. U Talmudu se govori: „Pazi na svoje misli, jer one će postati riječi. Pazi na riječi, jer one će postati djela."
Ako je srce jedino odlučujuće, onda bismo mi trebali mnogo više paziti na svoju nutrinu, nego na vanjski izgled. Vjera je najača snaga kojom možemo pobijediti negativne misli. Kultivirajmo, obogatimo našu vjeru molitvom i bogoslužjem. Ili drugačije - suzdržimo se osude ili neosude prema našim bližnjima, jer je to samo Božja stvar.
3.
Površno gledano, radilo se o raspravi zbog predanih obrednih propisa. Najprije to je tema cijelog 7. poglavlja Markovog evanđelja. Izbor za nedjeljno čitanje je izvještaj dobrano skratio.
U prvom dijelu Isus predbacuje da su Božju riječ i predaju preokrenuli u vlastitu korist. Čuli smo danas suprostavljanje Isusovo.
Isus jasno i očito poziva ljude. Ako on poziva: »Počujte me svi i shvatite što govorim», onda možemo zamisliti da se radi o nečem važnom. U nekim starijim rukopisima se dodaje i drugi dio:»Tko ima uši neka čuje». Isusu je sigurno jasno da mnogi neće razumjeti ono što želi reći ili će samo uzeti na znanje protiveći se. Ono što Isus govori mogu razumjeti samo njegovi učenici, dakle oni koji su školovani u hodu s Isusom i slušanju riječi Božje.
«Tko ima uši da čuje neka čuje». Ne radi se ovdje o anatomskim ušima na glavi, nego o pozivu ljudima na spremnost na slušanje ušima srca. Iz toga je jasno da je za slušanje vrlo važno nutarnje raspoloženje i spremnost za prihvaćanje. Pokušat ćemo slijediti što Isus želi.
2. Ne vanjština nego nutrina
Što je tu izvanredno da se misli da ne želimo slušati? Što uopće ima zajedničkog židovsko obredno pranje i čišćenje s nama novovjekim, ovosvjetskim ljudima, kao i diskusija o čistoj i nečistoj hrani i posudama? Vrlo mnogo. Trebamo poći s Isusovog polazišta i upitati što se to nas tiče?
Isus zastupa jasno mišljenje da je ono što konačno određuje čistoću, dakle dostojanstvo čovjeka, da li je njegov život uspio ili nije uspio, da li je njegova čovječnost privlačna ili odbojna, to neće ništa drugo i drugi odlučivati nego mi sami. Isus upire prstom kojim nam pokazuje put pred nama i da odbacimo krivnju za ono što nam ne odgovara. On nam, pokazuje tri prsta koji nam se suprotstavljaju.
Prva napast je vlastitu biografiju pripovijedati kao nešto što mi se događa. Posebno kad se vlastita biografija doživi kao nevolja i pogreška. Onda bi se mogli svi događaji i udarci sudbine i nepravde i svi razlozi imenovati kao oni koji su određivali tok života. To je napast tako govoriti o sebi, jer bi tako mogle činjenice govoriti i zaključiti: evo što čine ljudi jedni drugima. I ja sam tako svoj život obezvrijedio na objekt nekih stranih doživljaja. Prihvaćanje uloge žrtve povećava još jednom biti žrtva.
3. Izvana i iznutra
Iz obrednog čišćenja pada nam u vidokrug i nešto drugo. Bit pitanja o čistoći posuđa ide k konačnom pitanju tko određuje ljudski život i biografiju ljudi. Iza pojma čistoće posuđa stoji pitanje prava pristupa k Bogu. Tamo gdje vlada ideologija koja čini vanjske uvjete odgovornima za sve, onda će vanjština i izvanjskosti određivati i postat će kriterij smije li postojati pojedinačni pristup k Bogu?
Pristup k Bogu je, konačno, ono što uređuje i određuje naš život. Pristup k Bogu je pristup k ispunjenom životu kojega nam nitko ne može oduzeti: Isus pokazuje mjesta za ova odlučujuća pitanja - nutrina čovjeka, odatle se određuje naš odnos prema drugome: mržnja i ljubav, oholost i pažnja, otvorenost ili zatvorenost.
U razvitku vjere dolaze nutrina i vanjština zajedno. Stvoritelj koji nam je sasvim nutarnji i Spasitelj koji nam izvana dolazi u riječi i sakramentu kao susret i oni su jedno. Bog nas susreće izvana i otvara nam uši srca za nutarnju promjenu. Ovo vani nije izvanjsko vršenje obreda, vanjsko držanje čistoće posuđa, vanjsko sudjelovanje na molitvenim sastancima.
Izvana je Bog koji nam dolazi nasuprot – a ujedno nam je on najnutarnjiji i ulazi u naše srce, našu svijest i govori nam i objavljuje nam se u našoj biografiji. Odatle ono izvanjsko: obredi, znakovi, nam tako postaju pomoć da se usredotočimo na sebe. Sakramenti i zajednica u opipljivoj Crkvi su za to da možemo u ovoj napetosti živjeti.
4.
Nečistoća i čistoća
Svaka dva mjeseca dijele se leci u različitim crkvama u Innsbrücku s uočljivim naslovom: «Pričest na ruku je grijeh». Jedno od navedenih obrazloženja, za zahtjev da se samo prima «pričest u usta» na sv. Misi, tvrdi da je primanje tijela Kristova na ruku jednostavno nedostojno. «Na rukama je prljavština i nečistoća». Samo svećenik - svojim posvećenim rukama- smije dotaći sveti kruh.
Drugo obrazloženje leži u primjedbi vezanoj uz dužu tradiciju; ono što je jednom uvedeno –prije više stoljeća- mora se bezuvjetno zadržati.
Akcije ove tradicionalne, cjepidlačke grupe govore, sa svojim argumentima, za sebe. Oni izbjegavaju razgovor i siju radije nesigurnost, a možda i strahove kod ponekih posjetitelja službe Božje.
Izvanjsko vladanje pri primanju pričesti i zadržavanje prijašnjih navika stoji, za ovu grupaciju, u prvom planu; time hoće oni doprinijeti «novoj evangelizaciji».
Govor srca
Ja mislim, ove akcije odgovaraju vrlo dobro za današnje Evanđelje i ponašanje Isusovo o pravoj nečistoći i čistoći.
Isus izgovara, u jasnoj i nedvosmislenoj formi, da nisu odlučujući rituali i jednoć od ljudi postavljene forme – također i u službi Božjoj – već to što iz «ljudi izlazi», tj. njihovo unutrašnje držanje, «govor srca». Ljudske odredbe mogu se promijeniti; njih izdavati kao Božje zapovijedi i njima prijetiti, jest zlobno.
Sloboda od prinuda
Uvijek ponovno susrećemo ljude koji su - također i u vjerskom području – obilježeni prinudnim radnjama. Oni trpe od prinudne neuroze, to znači, kada netko prisilno radi rituale i stvari, ponavlja radnje i ne može ih više kontrolirati. Ovakva fiksiranja vode, nerijetko, do strahova od grijeha i pakla, loše savjesti, unutarnjeg nezadovoljstva i do strahovitog ropstva.
Isusova poruka bi htjela pomoći također i ovim ljudima i kaže: Evanđelje je oslobađajuća vijest, ona hoće unaprijediti pravu slobodu cijelog čovjeka. To znači «pozitivno uzimanje sebe», «ljudskoga» tijela sa svim njegovim udovima i stvorenjem. Zakoni i rituali – stvoreni od ljudi, ali uvijek ponovno mijenjani i prilagođavani – trebaju ovoj slobodi služiti i ne smiju je sprječavati.
S tim u svezi dobro odgovaraju na to Isusove riječi: «Nedjelja je za ljude tu, a ne čovjek za nedjelju!»
Hvala Bogu, na ovom području je katolička moralna teologija zadnjih desetljeća ostvarila veličanstveni pomak. Ona je - inspirirana od II. vatikanskog koncila- otkrila ponovno polaznu točku za naša etička i moralna držanja: Isusa Krista i ozdravljujuću i oslobađajuću vijest Evanđelja. Za ovu novu moralnu teologiju stoje, pored ostalih, redemptoristi Bernhard Häring i Jose Vidal ili isusovac Hans Rotter.
Poruka Isusa Krista, njegovo djelo i njegova oporuka apostolima i svima nama, treba ljude osloboditi i ozdraviti. Prinude i fiksiranja ili vjerski rituali, koji me vežu, trebaju se izreći i trebaju ozdravljenje i oslobođenje.
Rituali i pravila
Naravno da se ne smije i ne treba zaboraviti da mi trebamo za zajednički život – također i za službu Božju – rituale i pravila. K tome pripada također, a to se smije i treba naglasiti: odnos strahopoštovanja prema «svetom» i «kruhu života». Jedna krajnja primjedba k tome: naravno, treba se zadržati sloboda primanja pričesti – na ruku ili u usta. Oboje je legitimno; u različitim kulturama postoje i različiti prilazi k tome.
Još nešto na temu «pravila»: možda bi trebalo govoriti povremeno i voditi računa o našoj «nedjeljnjoj odjeći» pri slavljenju službe Božje.
Unutrašnja čistoća
Iza svega toga stoji Isusov zahtjev za «unutrašnjom čistoćom», to znači unutrašnja dispozicija, mišljenje i djelovanje «iz srca». Iz jednog takvog držanja događa se prava služba Božja.
P. Lorenz Voith prevela Katica Kiš preuzeto iz Predigtforum der Redemptoristen
5.
Pnz 4. 1-2 Jk 1, 17
Zašto trebamo zakone? Kad bi netko bio zao, mogao bi reći: da bi odvjetnici nešto zaradili! Kad se stvari pozitivnije gledaju onda bismo mogli reći: da bi uspio naš zajednički život, da svatko dobije svoje pravo i razvije se i da se poštuje i brani sloboda pojedinaca.
Sasvim jednostavan primjer su prometna pravila koja trebamo poštovati. Ona su zato tu da svatko sretno stigne na svoj cilj i da se sretno kući vrati, a da pri tom ne doživi nikakvu štetu.
I ako roditelji djeci nešto dozvoljavaju ili zabranjuju, onda to čine u želji da njihovoj djeci bude dobro.
Naš život i društvo postaju sve kompliciraniji i zato se stvaraju novi zakoni i propisi. I malo tko ih sve već pozna osim pravnika. Postoji opasnost da brojna slova ubiju i zaguše duh zakona, tako da se više ne vidi prvotni smisao zakona, a to je da su zakoni za to da bi svatko mogao dobro živjeti.
Mojsije je rekao Izraelcima:»Slušajte i živjet će te». Pazite, slijedite ove zakone, oni su najbolje što postoji. Ovi zakoni dolaze od Boga. Bog želi da živite. Zato vas je izveo iz Egipta da vam bude bolje, da možete živjeti. I Jakov govori, u biti, isto:»Primite riječ k srcu», riječ koja je u vas usađena i koja ima moć spasiti vas. Nemojte je samo slušati, nego i postupajte po njoj, inače ćete varati sami sebe.
Vjerojatno je Jakov doživio da čovjek samog sebe reže ako ne živi po zapovijedima Božjim, nego po svojim vlastitim zakonima i da dobro ide onome tko se ravna po Božjim propisima.
Božje zapovijedi nam pomažu životu i ako ih čuvam, onda meni i ljudima s kojima živim ide dobro. Pokušajmo to sagledati kroz 10 zapovijedi i vidimo da li to odgovara.
Nemaj drugog Boga uz mene – jer bogovi i božanstva čine ljude neslobodnima. Ovisnima, robovima. Samo Bog daruje slobodu.
Poštuj dan Gospodnji – da imaš vremena za mir. Trebaš odmor i mir, inače sebi i drugima škodiš.
Ne ubij, ne čini preljuba, ne ukradi – jer život, obitelj, tuđe dobro i vlasništvo trebaju biti zaštićeni.
Ne reci lažna svjedočanstva protiv bližnjega svoga, jer njegov dobar glas treba biti zaštićen, istina treba biti zaštićena.
Božje zapovijedi žele pomoći životu, ne samo meni nego i mojim bližnjima, jer i oni žele imati ista prava i istu zaštitu kao i ja. Božje zapovijedi su dobre i važne za nas, jer mi ljudi možemo činiti i dobro i zlo. Isus ispravno govori: «Iznutra iz srca ljudi izlaze zle misli, razbojstva, bludnosti, ubojstva, bračna nevjera, zavist, oholost, zloba.» I zato su nam potrebne ove temeljne zapovijedi da bismo imali misli vodilje za urediti život, opomena na to da nismo sami na svijetu, da druge ljude ne smijemo iskorištavati ili čak zloupotrebljavati samo za vlastite potrebe i interese.
I Isus ispravno gleda, štogod ljudi po ovim temeljnim zakonima više brčkaju i miješaju, prave sve više manjih propisa, time je veća opasnost da osnovni smisao bude izgubljen. Onda će se dogoditi da se bude samo gledalo da se mora slijediti zakone kao pranje posuđa i ruku, a dobrota i pravednost će se zanemarivati.
Isus govori: « Na taj način zapuštate Božje zapovijedi, a držite ljudske predaje i naredbe.» A to vas konačno opet zarobljuje. To konačno otežava život i truje atmosferu među vama.
I mi poznamo takve «ljudske predaje», takve ljudske zakone koje rado slijedimo:
«Što je nekima sveto, drugima je jeftino..» «imaš li nešto, onda si nešto» «Novac vlada svijetom… 11 zapovijed: ne daj se ponižavati.» «Osveta je slatka» «kako ti meni tako ja tebi“.
Isus je konačno Božje zapovijedi sveo na dvije rečenice. Prva: «Ljubite jedni druge, kao što sam ja vas ljubio» i druga: Sve što očekujete od drugih, činite i vi njima. U tome se sastoji sav zakon i Proroci.
(Zlatno pravilo).
On je pokazao da se može tako ići. I pokazao nam je da sam Bog postupa po tim zapovijedima.
«Koji narod ima takve bogove koji su im tako blizu, kao što je naš Bog nama bliz, gdje god ga zazovemo? I koji narod ima takav zakon i propise, koji su tako pravedni, a koji sadrže sve, koje sam vam danas dao?»
Božje zapovijedi žele pomoći životu. Ali one koriste samo onda ako po njima živimo.