Poveznice za liturgiju i propovijedanje

a) U kršćanski život spada i opredjeljivanje za Boga

Misao je izrečena u prvom čitanju i evanđelju. Jošua, Mojsijev nasljednik poziva, kratko pred svoju smrt, sva izraelska plemena da se odluče: trebaju reći kakvim bogovima žele služiti. Kad je Jošua rekao da služi Gospodinu i narod izjavi da neće ostaviti Gospodina.

U evanđelju su učenici pred odlukom. Euharistijski govor je za mnoge učenike nerazumljiv, nevjerojatan i zato se hoće od njega odijeliti. Isus potiče - poput Jošue - svoje učenike na odluku: „Želite li i vi otići?" (Iv 6,67) Petar izjavljuje vjernost u ime sviju. „Ne smije se samo gledati, treba svjedočiti, zajedno raditi, snositi odgovornost." (Exupery)

b) Zašto su Petar i Izraelci pozitivno reagirali ? Koji su im motivi?

Onima koji žele zadržati suradnike, Bert Brecht daje savjet: „Ako želi dobar čovjek otići, čime ga se može zadržati? Reci mu zašto je potreban, to će ga zadržati." Mnogi bi bili spremni nastaviti svoje djelovanje u zajednici kad bi znali što sve ovisi o njihovoj službi. Zato im treba rastumačiti zašto su potrebni. Malo ih motivirati za rad.

Dokazivanje u Bibliji je drugačije. Narod se podsjeća na djela Božja, ona koja je Bog učinio „Ocima u Egiptu, zemlji ropstva.. On ih je branio „na svim putovima" (Još 24,17) zato će mu služiti.

I učenici nisu ostali na prvoj liniji, jer su bili potrebni, oni stoje uz Isusa, jer on ima „riječi života vječnoga." (Iv 6,68) i jer je on „Svetac Božji" (Iv 6,69). Motiv njihove vjernosti ne raste iz njihove sposobnosti, nego iz sjećanja na velika djela Božja i snagu njegovih životvornih riječi.

c) Drugo čitanje bi moglo izazvati

„Žene neka budu podložne svojim muževima kao Gospodinu, jer je muž glava ženi." (Ef 5,23). Takva izjava ne odgovara našem vremenu u kojemu se bori, s pravom, za jednaka prava žene i muškaraca, kako u društvu, tako i u Crkvi. Ovaj tekst može poslužiti da se razmišlja o feminističkoj teologiji..

Pisac piše iz razmišljanja svoga vremena.. „za ponašanje Isusovo i njegovih učenika dovoljno je reći da su živjeli u jednom duhovnom i kulturnom ozračju i ponašali su se onako kako su se trebali ponašati, a da za nas to ponašanje nema neko normativno značenje." (Karl Rahner)

Biblijske izraze treba prevesti našim sadašnjim jezikom.

d) Čitanje iz poslanice Efežanima

donosi izjave o ispravnim odnosima među bračnim partnerima. Posebno je važno da se, kao model odnosa među bračnim drugovima, uzima ljubav Crkve prema Kristu.

e) U euharistijskom govoru (evanđelje)

mnogo se govori o Isusovim riječima: „tvrd je ovo govor!" (Iv 6,60) „riječi koje sam vam rekao Duh su i život." (Iv 6,63) „Ti imaš riječi života vječnoga" (Iv 6,68) Postoji međuovisnost između Isusovih riječi i vjere ljudi, između njegove riječi i Euharistije.

f) Već među prvim učenicima

bilo je ljudi koji nisu vjerovali. Isus ih je poznavao. Među njima je bio i izdajica. Isus je znao, od početka, tko je to. Što znači danas izdaja Isusa? Pri razmišljanju o tekstu treba obratiti pažnju na suprotnost između vjere i izdaje na jednoj strani i Petrove ispovijedi, na drugoj strani. Opet se traži odluka za ili protiv Isusa.

Tumačenje teksta

Kraljevstvo Božje je već nastupilo: to nije samo buduća stvarnost, nego postaje i djelotvorno u sadašnjosti. Bog daruje ljudima spasenje. Na ljudima je da se odluče hoće li prihvatiti i dalje ga prenositi. Bog daje slobodu ljudima hoće li živjeti prema njegovim uputama ili ne. Njegova ljubav nije ovisna o odgovoru ljudi. . A s ljudske strane je uvijek moguće Bogu okrenuti leđa. S Božje strane je ljudima uvijek moguće vratiti se Bogu.

a) Jš 24, 1-2a.15-17.18b

Tekst koji je ostao je skraćeni oproštajni Jošuin govor. Na skupštini u Sihemu Jošua potiče izraelska plemena da se odluče između bogova susjednih naroda i Boga Izraelova. U preskočenim redcima 2b-14 opisuje se povijest Izraela, od Abrahama do zauzimanja zemlje. U ovoj povijesti Jahve se pokazuje kao Bog koji je na strani Izraela i uvijek mu pokazuje svoju vjernost.

Narodu se ostavlja sloboda birati između stranih bogova i svoga vlastitog Boga . Narod se odlučuje za Boga Izraelova, jer su u povijesti upoznali njegova dobročinstva prema sebi.

b) Ef 5, 21-32

Poslanica Efežanima je u pavlovskoj tradiciji i sigurno je napisana kao okružno pismo za više zajednica. Glavna tema poslanice je Crkva. U ovom smislu trebamo shvatiti i ova pravila o bračnom životu.

Želja pisca je bila osvijetliti odnos Crkve i Krista. I za to je on izabrao ondašnju sliku gledanja i shvaćanja bračnih odnosa i odnosa među spolovima u to doba.

Kroz stoljeća se razvila kultura kršćanskih brakova i tekst kojeg smo čuli baš ne može, u svemu, odgovarati današnjem društvu. Pa i u sljedećim redcima pravila o ponašanju s robovima se ne može uzimati kao opravdanje za ropstvo, nego sve treba promatrati u skladu s okolnostima vremena.

c) Iv 6,60-69

Tekst svjedoči kako je teško palo učenicima slijediti Isusa. Mnogo onoga što je Isus govorio, onima koji su ga slijedili, nije bilo baš tako lako shvatljivo. Prije svega govor o kruhu koji je prethodio. Veliki dio učenika upada u krizu i zato napuštaju Isusa.

Isus ih ne zadržava. Oni donose odluku i to veliku i odgovornu, a on ih ne pokušava nagovarati ili zadržati ih. Ali zato ga i ne zbunjuje veliki broj onih koji odlaze, nego se čvrsto drži svoje poruke. Tko jednom vjeruje (odnosno pripada krugu Isusovih učenika) nije pošteđen mogućnosti da otpadne od vjere. Odlomak završava Petrovom ispovijedi. Prema Petru, nema nikakve druge alternative (r.68). Učenici su čuli riječi vječnoga života i toga se drže. Za Ivanovo evanđelje je tipično naglašavanje riječi (usp Iv1,1 sl). Riječi su duh i život (r.63). Svetac Božji (r 69) je onaj koga je posvetio Otac. Dvanaestorica koja su ostala, prema Petrovim riječima, nemaju samo ovu vjeru, nego su je spoznali kao istinu (r. 69) Vjerovati i spoznavati se međusobno upotpunjuju. Povijesno se u ovom tekstu odražava i Isusov nastup u Galileji koji se, prema svjedočanstvu sinoptika, pokazao kao neuspjeh.

Misno slavlje

Pozdrav: Gospodin, koji nas uvijek iznova poziva u svoje zajedništvo, neka bude sa svima vama.

Uvod:

I.

Mi smo se jednom konačno opredijelili za našu vjeru. Bilo je to na sakramentu svete krizme. No, naše opredjeljenje nije nikakav samostalni trkač, od nas se uvijek traži da svoju odluku obnovimo. Činimo to svečano na Vazmenom bdijenju, ali i svaka Misa je ujedno i obnova vjere. Kao i kod svake obnove uklanja se ono što je suvišno i štetno, a zatim se radi na novim gradnjama. Tako se sada želimo pripraviti za slušanje Božje riječi i blagovanje na Gospodnjoj gozbi.

II.

Danas ponovo slavimo izazovnu činjenicu da nas susreće izvanredan čovjek, koji je postao kruhom, ne za mali krug ljudi, nego za sve ljude. Euharistiju budućnosti ovako zamišljam: kršćani će krenuti ulicama i trgovima gradova i sela, u štale i siromašne četvrti, k napuštenima i osamljenima, u kolodvorske čekaonice u bolnice i zatvore i

-         dijelit će kruh

-         dijelit će vino

-         dijelit će same sebe

To treba biti i naša briga danas:

   kad zemlja više ne bude za nas domovina, bit ćemo beskućnici – Gospodine, smiluj se

   ako ne primamo kruh s neba, ostat ćemo bez kruha – Kriste, smiluj se

   ako mi sami ne postanemo kruhom i vinom, onda smo beskorisni – Gospodine, smiluj se

Neka nam se smiluje svemogući Bog koji je poslao Isusa Krista da, za nas, postane kruhom. Neka i nas učini kruhom s neba, jedan za drugoga, tako će zemlja postati nebom - po nama i po Kristu, Gospodinu našemu.

Molitva vjernika

Pomolimo se Bogu koji nam je darovao svoga Sina

   Za sve kršćane koji slave Gospodnju gozbu i lome kruh da sami postanu kruhom za druge

   za sve ljude koji žive mimo Isusove poruke i sakramenta Euharistije da otvore svoja srca za riječi koje su Duh i život

   za gladne na svijetu da se njihova tjelesna glad zasiti, ali da ostanu otvoreni kruhu života

   za pokojne da sada budu u miru Božjem i smiju biti njegovi sustolnici.

U tišini iznesimo svoje molitve i prošnje..

Izrekli smo neke molitve, mnogo toga nismo izrekli, nego nam je u srcima. Čuj nas i usliši, po Kristu Gospodinu našemu..

 

Meditacija

Propovijed:

1.

Želite li i vi otići?

   Bez znakova ne možemo živjeti

Tko ne poznaje prometne znakove ne smije izići na gradsku ulicu, jer će vrlo brzo prouzročiti nesreću. Sve češće nalazimo prometne znakove koji nemaju ni jedne riječi, nego samo slike, simbole, figure. Tko vidi jedan znak, odmah zna što se time misli, što se iza toga krije. Crveno svjetlo, s čovječuljkom skupljenih nogu: stani! Zeleno svjetlo s čovječuljkom u hodu: kreni - idi. Jelen koji skače - divlje životinje. Krava - domaća životinja. Dijete bi moglo reći za ove slike: to je lijepa slika. Ali odrasli znaju da se ne radi o slici. Dapače, mnogo je više ono što se krije iza te slike, na što ta slika upozorava. S obzirom na današnji promet, mogli bismo reći da se radi o nečem mnogo višem, radi se o životu i smrti.

Ti znakovi nemaju vrijednost sami u sebi, nego u jednoj dubokoj ,sakrivenoj stvarnosti. Na tu sakrivenu stvarnost nas oni upozoravaju i po njima je vidljiva.

Ivan naziva „znakovima" ona čudesna djela koja je Isus učinio umnažanjem kruha i ti znakovi igraju veliku ulogu. Tko se zaustavi samo na onom vanjskom, neće otkriti sakrivenu stvarnost, „Sveca Božjega" (Iv 6,69). Onaj tko ostane na onome u prednjem planu, taj može postati „željan čudesnog" ili može se ljut okrenuti nazad. „Od tada ga napustiše brojni učenici i nisu više išli za njim." (Iv 6,66)

   Cvijeće kao znak Euharistije

Cvijeće u vrtu ili ono uz put je lijepo. Možemo ga opisivati, razmjestiti tako da govorimo o njegovim sastavnim dijelovima. Stručnjaci mogu odrediti kemijski sastav i otkriti sve sastojke. Ali na onom vidljivom, izmjerljivom ne možemo otkriti i shvatiti nutarnju stvarnost jednog cvijeta.

Cvijet je više. On je lijep. Jednostavno, jer je tu, raduje ljude. Cvijet može govoriti; on nam govori da nam želi obogatiti život. I želimo cvijet ubrati i pritisnuti ga na srce da ga sačuvamo. No, pjesnik opominje:

Ono što, u strahu, želim zadržati za sebe, to će umrijeti. Iz zatvorene ruke se ne može piti. Jer cvijet želi živjeti, on nas moli da ga darujemo. On nam se nudi kao nositelj naših osjećaja, naših simpatija, našeg radovanja s drugima, našeg suosjećanja i žalosti s drugim. Mi sami ulazimo u cvijet i u njemu i po njemu se darujemo drugim ljudima.

Ova slika darivanja sebe u cvijetu je slika za tajnu Euharistije koju Isus tumači svojim apostolima. Kruh, koji želi živjeti za sebe, umire. Bit kruha je da ne bude za sebe, nego za druge. Time oni koji ga primaju, ostaju na životu.

Ovu tajnu kruha, učinio je Isus svojom tajnom. Kruh i vino, u svojoj čežnji da budu za druge, postaju nositelji Božje simpatije prema ljudima. Kao što darovani cvijet uzima darovatelja sa sobom i tako ga daje drugome, tako i Isus Krist ide u kruh da bi Božju ljubav donio svijetu - to jest onima koji vjeruju. Na žalost: „...ima ih među vama koji ne vjeruju" (Iv 6,64). Za njih je ono što Bog nudi nepodnošljivo, „tvrd je ovo govor".

Ovome se može i nadodati: tako je Bog stvorio seksualnost čovjeka da, darujući se u seksualnoj ljubavi jedan drugome, roditelji rađaju novi život. Oni koji seksualnost koriste iz sebeljubnih razloga (uživanje,) ti će umrijeti. Neće imati svoga života u drugima. Oni koji slijede zakon darivanja, a ne gledaju samo na svoj užitak, ti će živjeti u svojim potomcima. I za ovo, danas mnogi govore „Tvrd je to govor, tko ga može slušati." Napuštaju Crkvu i Isusa.

Posljedice za naš život

Poput učenika nekoć i danas kršćani stoje pred odlukom jesu li za njih Isusove riječi „tvrde" i neodržive, tako da oni u njega više ne vjeruju, ili u Isusovim riječima prepoznaju Božju ljubav koja se obraća ljudima da im daruje Duh i život.

Ako s Petrom priznamo: „Ti imaš riječi života vječnoga", onda ćemo iz tih riječi čuti i „U svijetu imate strah, ohrabrite se, ja sam pobijedio svijet." (Iv 16,33) „ Tko jede moje tijelo i pije moju krv, ima život u sebi" (Iv 6,54) „I evo, ja sam s vama u sve dane, do svršetka svijeta" (Mt 28,20) Po ovim riječima dobivamo snagu da crpimo nadu te da nemamo straha u životu, zanimanju, da nemamo straha od budućnosti.

U govor o kruhu Isus stavlja i zadaću nama da mi budemo kruh za mnoge druge. Kršćanin ne smije živjeti za sebe ,on mora živjeti za mnoge druge.

Zenetti

I onda kad postanemo kruh za druge, potrebno nam je uvijek i svugdje Gospodnje smilovanje.

2.

Poticaj za propovijed

Evanđelje nam pripovijeda da je Isusa napustio jedan dio učenika. Ne znamo koliko je Isusa boljela ta činjenica. Ne dopušta da ga to poremeti, niti želi izbjeći sukob, nego pita one koji su ostali: „Hoćete li i vi otići?“

Ne pokušava nikoga nagovoriti da ostane. Niti izgovara ikakve prijetnje onima koji su ga napustili, niti vrši bilo kakav pritisak. Isus trpi njihovu odluku. Čovjek je slobodan u svojoj odluci. Tko želi koristiti ovu slobodu, mora prihvatiti da neke odluke, sada slobodno učinjene, mogu možda imati i loše posljedice.

U životu susrećemo dijeljenja različitih vrsta. Neka dijeljenja spadaju u normalan razvoj čovjeka, kao odlazak djece iz obiteljske kuće. Ipak, dijeljenja nisu potpuna. Odnosi među roditeljima i djecom se mijenjaju. Sada mogu živjeti samostalno, imaju svoj vlastiti svijet života i odnosa. No, odnos ljubavi roditelja i djece se ne smije prekinuti.

Neka dijeljenja nas pogađaju vrlo teško, kao smrt neke drage i nama blize osobe i ta dijeljenja su neopoziva. Pa i ako se bračni drugovi dijele jedan od drugoga. Povezano je sa žalošću i bolju. Ima i životnih navika od kojih se nekada treba odijeliti. Što god smo o nečemu više ovisni, to nam je teže dijeljenje. Postoje dijeljenja koja su neophodna. I zbog straha od patnje dijeljenja, to se ne učini. Ali i odloženo dijeljenje može biti velika muka. A učinjena dijeljenja mogu napraviti mjesto za nešto novo.

Nismo doživjeli, u evanđelju, koliko je ovo dijeljenje učenika od Isusa bilo konačno. Možda su se neki, nakon smrti i uskrsnuća, vratili. Onda su ponovno otkrili svoju vjeru i shvatili ono što im je, do tada, bilo neshvatljivo. Mnogi biblijski tekstovi nam govore da Bog nikada ne odbacuje one koji ga traže.

Isus je nepokolebljivo išao svojim putem, pa i onda kad su ga napustili prijatelji, nije napustio svoju poruku. I nama pada vrlo teško nepokolebljivo ići svojim putem. Izloženi smo, u životu, mnoštvu poruka, nemamo uvijek snage odlučiti se za ono što je pravilno. Ljuljamo se između raspoloženja, pogleda, mišljenja, položaja, teorija, stajališta, pretpostavki. Često se sve to ne ispituje je li ispravno i pravilno. Mnogo je lakše zastupati ono što propagira masa. To se tiče i naših privatnih područja, ali i našeg političkog razmišljanja. Ponekad je potrebno odijeliti se od neke ideologije, pa i onda kad je to teško, jer se na taj način mora napustiti određeno životno ponašanje.

Isus nije odustao od svoga puta da bi se svidio masama. On je slijedio svoj cilj, jer je taj cilj bio donijeti ljudima spasenje.

3.

Nema čovjeka koji bi rado stajao u kutu da mu se svi rugaju. Svi mi imamo nekakvu neutaživu želju za priznanjem. Iz toga proizlazi potreba da prisiljavamo druge da nas vole.

No, to ima i svoje granice, jer će doći trenutak kad svima ne možemo ugađati, kad svima neće biti pravo što činimo. Druge osvaja onaj koji izgleda „umiljat dečko". Neki će se činiti „divlji" da izazovu pažnju, a treći će otvarati jedro na svaki vjetar ili ono što se kod nas kaže „šete bandijere". To donosi kratkoročne uspjehe, no na duže staze, ne samo da čovjek gubi poštovanje drugih, nego i samopoštovanje. U takvoj opasnosti su bili kršćani svih vremena, pa i sada, našega vremena. Mi kršćani više ne možemo biti ljubimci svih ljudi.

Evo jedan primjer: u vrijeme nakon nacionalsocijalizma, u njemačkom društvu, kršćani su imali vrlo veliku vrijednost. Crkva i država su bili jedinstveni u mnogim točkama, politika je stavljala veliku nadu u kršćanske vrijednosti da se ne ponove strahote holokausta. Tko je bio kršćanin, posebno katolik, bio je na visokoj cijeni.

Zar tako nije bilo i kod nas, za vrijeme domovinskog rata i kratko nakon toga?!

Nažalost, to se promijenilo, iako mnogi to ne žele prihvatiti. Tko želi danas biti stvarni kršćanin, u mnogim stvarima se mora postaviti protiv društva. Pitajte sami sebe kakve su razlike u mišljenjima između vas i katoličke nauke ako se radi o stvarima kao: pobačaj, umjetna oplodnja, rastava, celibat, ispovijed, obveza nedjeljne mise. Mislite samo na genetske eksperimente, pokušaji sa ljudskim začecima, pomoć pri umiranju, pravo na eutanaziju (u Holandiji već 12. godišnjaci protiv volje roditelja!). Ili ću plivati sa strujom važećeg mišljenja, ili sam uvjereni katolik. Vrlo često moramo moramo reći da oboje ne idu zajedno.

Ako se odlučimo za vjeru i Isusa, gubimo poštovanje društva. Ismijavat će nas, neće nas uzimati ozbiljno, gubimo simpatije i pokušat će nas učiniti nevjerodostojnima. To boli, to nitko ne želi, ali, braćo i sestre, to je normalno stanje za kršćanina - ili ljubiti svijet, ili slijediti Isusa. To je doživio Isus. Napuštali su ga masovno. Ostatak od 12 apostola je ostao uz njega. No, Isus ostaje doljedan. Radije će izgubiti i tu dvanaestoricu, nego ići tražiti simpatije kod ljudi.

Onaj tko više voli osigurati ljubav i simpatije društva, a odreći se Boga i njegove milosti, na duže staze, izgubit će jedno i drugo. No, tko se odluči za ozbiljan i jednoznačan život po vjeri, taj će možda oboje pridobiti. I naše društvo je, kod svih amo tamo, željno nekakve ravne linije. U naše vrijeme svatko govori ono što društvo želi slušati. Političar se ravna po onome što čini, ravna se po javnom mišljenju. Pa čak i kad su demonstracije protiv njega uperene, on ide u demonstracije ako tako treba biti (kao pokojni Jörg Heider u Austriji prije par godina).

Tko vjeruje i misli da ne mora stajati uz papu, pa ni uz Crkvu da ne bude izrugan, taj će će konačno izgubiti i svoj profil. Onaj tko reče što misli, onaj tko se drži svoga uvjerenja, iako mu se svi smiju, tko prije svega daje račun BOGU i oslanja se na Boga i ništa mu ne znači tapšanje po ramenu, njega će možda i neprijatelji cijeniti, ali sigurno njegov najbolji prijatelj, Isus Krist.

Ostanimo, dakle, zajedno u vjeri i molitvi i dajmo primjer, životom, za našu vjeru prema onome što je napisao jedan svetac: „Krist je moja patnja" - ništa drugo.

4.

„Želiti li i vi otići?" Ovo pitanje Isus upucuje nama danas - na vremenskom rastojanju od preko 2000 godina - želite li i vi otici? Mnogi su već otišli, napustili Crkvu, neki protestirajući, drugi potiho ostali izvan Crkve, kod kuće, daleko, više nisu došli. Kao što je to bilo u Isusovo vrijeme, kao što se to događalo kroz dugu povijest Crkve. Svaki sa svojim razlozima, uvijek drukčiji: jer se u Crkvi postupa tako čudno, jer su Isusove riječi tako oštre, jer je papa tako netaktičan, jer život svećenika nije na visini, jer je ponašanje svih kršćana tako neprimjereno, jer izgleda da se i bez Boga može dobro živjeti...."Želite li i vi otići.." Da li uopće čujemo ove Isusove riječi?" Da li nam je svejedno što se događa sa Crkvom? Sa sve manje ljudi koji dolaze na misu? Djeca koja ne dolaze u crkvu nakon prve pričesti, mladi koji ne dolaze nakon krizme? S roditeljima koji zaboravljaju vjersku praksu? Osjećamo li mi uopće želju da se vrate? - A mi se u Crkvi trebamo lijepo osjećati, niti osuđivati ili biti zavidni onima koji su odbacili kršćanske dužnoasti. Trebamo imati pred očima što bismo izgubili ako jednostavno otiđemo. Tome nam pomaže Petrova riječ u odgovoru na Isusovo pitanje. Kao neugledni ribar, on je u svoj jasnoći spoznao da nema drugog puta osim slijediti Isusa. Kamo bi trebali onda ići? Nema ni jednog drugog života koji bi darovao vječni život? Postoje mnogi pametni ljudi, mnoga mišljenja, mnoge ideologije, mnogi pokušaji poboljšanja svijeta, ali svi oni grade na svom razumu koji je konačno obavijem mnogim nejasnoćama i tamama. Kraljevstva nastaju i padaju, ideologije se rađaju i nestaju, sve su to ljudska djela - ali Riječ Božja ostaje vječna. Tako gledano nema ništa razumnijeg, nego vjerovati i ostati vjeran. Tko vjeruje, gradi na čvrstom temelju koji se neće pomaknuti ni u vječnosti. A ipak nam je vjerovati teško, jer od toga ništa ne osjećamo, jer naš razum sve ne može slijediti, jer tu baš uvijek nema nekog visokog raspoloženja i jer su mnogi naši poznanici to napustili. Trebamo li i mi isto učiniti i odbaciti vjeru? A kamo onda ići? I zar ne ostaje konačno Petrova riječ: „Gospodine, ostajemo kod tebe, jer ti jedini imaš riječi života vječnoga!" Ako smo to duboko uvjereni, onda možemo biti vjerodostojni za druge, bilo za one kojui su otišli ili one koji još nisu ni došli. Mnogostruko je neznanje, religiozno neznanje koje drži ljude daleko od vječnoga života. Malo je kršćana preraslo dječju vjeru, a današnja djeca znaju još manje. Kako mogu upoznati Isusa kao svog prijatelja za koga se isplati živjeti pa čak i umrijeti? I nema mnogo uzora u koje bi se mogli ugledati, ljudi koji autentično žive prijateljstvo s Isusom. U jednom, sve jače sekulariziranom, društvu nedostaje mjesta gdje se može uvježbavati kršćanski život, mjesta vjere. Sve rjeđe su obitelji kao takva mjesta vjere. Ondje gdje se prije molilo ili govorilo o vjeri, tu je sada televizor. O tome govorimo kod svakog razgovora prije krštenja i ženidbe kad govorimo o potrebi molitve.. I vidim da mladi pokazuju interesa i dobronamjerno slušaju. Ali ako ja ostanem usamljen u takvom razmišljanju, onda neće izaći ništa. Jedan glas protiv koncerta mišljenja je preslab. Zato i vi svi podignite glas, dajte svjedočanstvo kršćanske vjere onako kako ste naučili. Ili će te i vi otići?! Amen

5.

1. Ti si svetac Božji

                Ima nešto prkosa. Petar je odgovorio malo žestoko, poput nekoga tko nema nikakve alternative. Ne poraženo, ali on se osjeća bez alternative, bez drugog izlaza. «Gospodine, kome ćemo ići?» Ostavili smo obitelj, pošli smo s tobom, spoznali smo i vjerujemo i što nam drugo ostaje, nego ostati kod tebe?»

                Kad Isus pita dvanaestoricu i Petra, žele li i oni ići, poput većine učenika koji su ga napustili, onda ih tjera u kut, tjera ih do priznanja: »Gospodine kome ćemo ići» - prepušteni smo tebi?

                Postoje brojna svjedočanstva za ovo iskustvo, ne samo u Svetom pismu, ljudi ne napuštaju Boga, oni su mu se predali. To ne dolazi samo tako, iz bilo kakvih razloga da se postavljaju takva pitanja. «Trebam li biti uz Boga?», tako bi se moglo općenito odgovoriti na općenita pitanja, iz neodređene perspektive. Kao što se ljubavnici prepuštaju jedan drugome, tako se mogu ljudi prepustiti Bogu, bilo da su sretno ili nesretno zaljubljeni, to uopće nije odlučujuće.

                «Povjerovali smo i spoznali smo», reče Petar. Oboje zajedno i isprepleteni, spoznati i vjerovati, vidjeti i osobno zalaganje. Kome su se predali?» Povjerovali smo i upoznali: Ti si svetac Božji.»   Ono sveto je to što je dvanaestoricu zahvatilo, mjesto gdje je susljednost svijeta prekinuta po doživljaju onoga, što je nespojivo sa svakodnevnim doživljajem, što stoji suprotno od doživljaja svijeta: Svetac Božji.

2. Tko to može slušati?

                Mnogi učenici su napustili Isusa. Govorili su:»Nepodnošljivo je to što govori, tko će to slušati.» Nije rečeno da Isusu ne vjeruju, nije rečeno da sumnjaju u ono što je Isus rekao, niti da sumnjaju da li Bog postoji ili slično. Naglasak je: njima postaje nesnošljivo, oni mrmljaju kao što je rečeno o mnoštvu na početku ovog poglavlja, a što smo čuli pred dvije sedmice. Učenici su ostali uz Isusa, čuli su što je rekao i to im je nesnošljivo. I prigovarali su.

                Sadržaj tog prigovora je bio tekst evanđelja prošle nedjelje. Isus je za sebe rekao da je kruh života. Isusova izjava da je sišao s neba izazvala je mrmljanje mnoštva. To oni nisu htjeli vjerovati. Mrmljali su i prigovarali.

                No, učenici nisu tako. Upoznali su Isusa i znali su, vrlo dobro, kakva ozbiljnost stoji iza te izjave. Oni znaju i vjeruju da je u njemu sam Bog susreo ljude. Duhovni Isus, duhovna vjera im ne zadaju problema. No, kad Isus koji je sišao s neba postaje osjetilno konkretan, stvaran, to će im postati osjetilno nesnošljivo. «Tko jede moje tijelo i pije moju krv, ima vječni život i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan. Jer moje tijelo je zaista jelo, a krv moja zaista piće.»

                Ovo neduhovno u vjeri je njima nesnošljivo. Oni žele vjerovati u Boga, ali ne i u osjetilnu prisutnost Božju. Oni bi htjeli vjerovati u onoga koji je sišao s neba, ali ne i u to da bi blagovanje njegova «tijela» bilo odlučujuće za uskrsnuće mrtvih. Učenici vjeruju, no njihova vjera je ezoterijska, vjera koja čini sveto nebesko doživljajnim, ali ipak ostaje odijeljena od životne stvarnosti. Oni su religiozni ljudi, ali im je nepodnošljivo kad ih svetost dodirne, pa čak i da sami dodirnu sveto, njemu se prepuste, njemu se predaju u zemaljskom obličju. Ono vertikalno svetoga prijeti da prelomi horizontalno njihovog svijeta. A to je njima nepodnošljivo. I zato se suprotstavljaju.

                I sada Isus koristi njihov prigovor. «A što ćete reći kad vidite Sina čovječjega da uzlazi tamo gdje je prije bio?“ Kad sveto ne može doseći vašu fizičku egzistenciju, jer vam je to nesnošljivo, hoćete li moći spoznati to kad Sin Čovječji uziđe na nebo? Meso, slabo, meko će biti uzdignuto na nebo.

3. Ako mu nije dano od Oca

Razlika između onih koji su ostali kod Isusa i onih koji su otišli se ne sastoji u tome da su jedni religiozniji od drugih. Čak bi se moglo reći i suprotno. Dvanaestorica su «zemaljskiji» nego drugi koji su se suprotstavili. Petar i druga jedanaestorica su dovoljno zemaljski da se ne suprotstavljaju kod blagovanja svetoga tijela.

                Isus nam govori da je to Božje djelovanje koje čini razliku. "Nitko ne može doći k meni ako mu to nije dao moj Otac." To nije slučajno, nasumce izgovorena riječ. Sadržaj te rečenice Isus više puta u ovom govoru ponavlja:» Sve što mi daje Otac dolazi k meni.»

Ovo 'doći k vjeri i spoznati' je dar Božji - mi to ne možemo postići, niti učiniti, to nam se daje.

A ovo se pak, vrlo često, pravilno i ne shvaća. Kao da bi Bog bio neki programator svijeta, kao da bi on od vječnosti upisao u kozmički kod tko će doći k Isusu, a tko ne, tko će biti uz Isusa, a tko otpasti. Kozmički izvorni kod - predestinacija.

Onda omalovažavanje Evanđelja ne bi trebalo biti nikakav znak nevjere ili manjak religioznosti. Naprotiv, netko može posjedovati veliko poštovanje prema Evanđelju ili Isusovoj osobi i osjeća da mu «nije dano» da živi kao član Crkve. Možda se osjeća i neka želja i neka zavist prema onima kojima je očito dano, «ali meni ne». Isus ne govori ništa zašto je to tako, jednostavno: to je volja Očeva.

Da, to je vječna nepromjenjiva volja Oca. No, ova volja se ne sastoji u tome da je čovjeku sve već odlučeno, nego samo jedno: Bog želi čovjeka kao partnera, Bog nepromjenjivo želi ljude.

U susretu s ljudima ova se volja nikako ne mijenja. Zašto se onda molimo i zašto nešto Boga molimo? Zar opet nismo zamijenili Boga s nekim programerom svijeta? Zar se ne sjećamo Abrahama kako se je pogađao s Bogom, da izmjeni Božju volju? Isus ne govori uzalud o Bogu kao Ocu. On je u punini vremena božanski partner koji razgovara, vječan i dostupan za razgovor, vječno nepromijenjeno ti moje biografije. Njegova volja je dijalog.

Tko ponovo čita ovaj Isusov govor o kruhu mogao bi misliti da je Isus bespotrebno provokativan, nepotrebno nerazumljiv, nepotrebno govorom izaziva sukob. Izaziva sukob – da, ali ne i nepotrebno. Potrebno je da se i mi sukobimo s brojnim razumljivostima i našu vjeru oživljavamo krizama. Samo vjera koja izdrži suprotnosti može osjetiti da je Duh onaj koji oživljuje. Samo vjera koja živi ovu krizu naći će riječi za molitvu Ocu. Samo takva vjera će moliti Oca da njegova volja zahvati naš život. Za to je potreban poticaj. Ako se vjera sukobi s tjelesnim, ako vertikala svetog lomi našu horizontalu, to je izazovno, ali ozdravljujuće. Amen.

6.

Iv 6, 60 – 69

Prije nekog vremena započela je nogometna liga. I kad se utakmice prenose na radiju ili televiziji, reporteri govore koliko je gledatelja na utakmici. Koliko ih je više, toliko više klub dobiva novca. Što slabije momčad igra, manje gledalaca dolazi, manje novca u klupsku blagajnu.

                Strah da će doći manje publike nemaju samo klubovi nogometne lige, isto vrijedi i za kazališta i za kino predstave, političke partije, pa konačno i ljude u crkvi. Kod nas je to od župe do župe različito, ali kad se gleda općenito, onda ostaje još praznih mjesta u crkvi. I što činiti? Činiti ono što čine nogometni klubovi, odbaciti trenere, izmijeniti dijelove momčadi, promijeniti program, skinuti cijene, više mjesta za reklamu?

                Po tome će se malo promijeniti. I dalje bi se čulo:»Više ne idem tamo, više neću ništa činiti.»

Pogledajmo što su učinili Jošua i Isus.

                Jošua stavlja pred izbor one koji su se dvoumili: "Ako vam se ne sviđa služiti Gospodinu, odlučite se danas komu hoćete služiti: bogovima kojima su vaši očevi služili s onu stranu Rijeke ili bogovima Amorejaca čiju zemlju sada nastanjujete. Ja i moja kuća ćemo služiti Gospodinu."

                On pušta njima na izbor, ali im jasno daje do znanja što je njegov izbor i gdje on stoji.

                Jer on ima hrabrosti reći što sam vjeruje, omogućuje drugima lakše izreći njihovo vjerovanje.

Kod Isusa se pitanje još više zaoštrava. On ne stoji po nalogu Božjem, on sam tvrdi da je došao od Boga. A to je isto kao da je rekao: 'ja sam Bog' i on se ne ispričava kad vidi da ga učenici napuštaju. On se ne povlači, ne pokušava raznim trikovima zadržati ljude. Dapače, situaciju i zaoštrava: «A što ćete reći kad vidite Sina čovječjega kako uzlazi ondje gdje je prije bio – kod Boga?» Ne, tako dalje ne ide – ja više ne idem s tobom! I otiđoše.

                Ono što Isus govori ne prisiljava nikoga vjerovati. Previše je izazovno. On tvrdi da je poslan od Boga iako zna da je svima poznato da je iz Nazareta. Potom tvrdi da on sam otvara pristup k Bogu. Tu se trebaju razdijeliti duhovi.

                Ostala su dvanaestorica. Isus im nije otprilike rekao: «Trebali biste makar vi ostati. Ne biste me trebali ostaviti na cjedilu." Nego ih čak pita: »A hoćete li vi otići?»

                To je sasvim drukčije pitanje nego što bismo ga mi očekivali. Mi bismo najprije pitali zašto su drugi otišli?

Jesmo li što krivo učinili? Kako smo ih mogli zadržati? Kako bismo ih mogli vratiti?

                Ta pitanja su važna, ali dolaze na drugo mjesto.

Najprije meni upućeno pitanje: zašto ja ostajem? Zašto ja još nisam otišao?

                Kao što je Jošua jedino ispravno postupio da rekne zašto vjeruje, tako ovdje čini Petar. On govori što on vjeruje i zašto ostaje: «Kome ćemo ići, ti imaš riječi života vječnoga.» To znači: Nitko nam drugi više ne može reći i dati nego ti.

                A to ovdje znači: samo reći: ja više ne idem – premalo je. Treba imati cilj pred očima, životni cilj na kojega se može osloniti. Petar je našao taj cilj. Njegova ispovijed vjere olakšava drugima da ostanu.

                Zar to ne bi bila zadaća nas kršćana u ovome svijetu? U današnjem svjetskom supermarketu ideja, mišljenja, pogleda na svijet ljudima nije teško izgubiti orijentaciju. Možda bi ponekad bila pomoć kad bi netko rekao: "Kome bih pošao, osim Isusu? On jedini ima riječi života vječnoga, jedini daje smisao i budućnost."

                I još nešto; ako neka momčad igra dobar i napet nogomet, onda će i stadion biti pun. Isplati li se tamo ići? Mogu zamisliti – kako zajednica župa koja dobro igra- živi po Evanđelju – postaje atraktivna i može postati atraktivna za one koji su otišli iz dosade ili razočaranja.

7.

Duh oživljuje

Različito krštenje

Prije nekoliko nedjelja bio sam pozvan na krštenje sina jednog bračnog para s kojim sam godinama prijateljevao. Slavlje je za mene bilo ugodno u svemu, jer sam osjetio da su svi gosti bili dirnuti misterijem sakramenta krštenja. Ja sam se mogao koncentrirati na najvažnije u svojoj službi. U usporedbi s tim, sjećam se slavlja krštenja koje je u meni ostavilo gorak okus. To bi počelo poneki put već na telefonu kada sam ugovarao termin i osjetio držanje: «Peri me, ali me ne smoči!» Drugim riječima: roditelji ne žele djetetu ništa uskratiti, žele za svoje dijete sve pravo učiniti; oni pak osobno ne žele s tim više ništa imati, već samo ono što je bezuvjetno nužno. Da li su oni o tajni krštenja shvatili ono najvažnije? Slično je prošlo tada i slavlje krštenja. Često puta se osjećam potisnut u ulogu liječnika koji mladim stanovnicima zemlje dodjeljuje jednu vrstu duhovne injekcije. Često puta su rođaci bili više zauzeti pravom optikom za one članove rodbine koji su fotografirali i snimali video-film, nego sakramentom krštenja...

Različito Euharistijsko slavlje

Kada sam ja, ponekad duže vremena, na putu u župnim zajednicama i prosvjetnim ustanovama, radujem se povratku kući u samostan i na euharistijsko slavlje s našom zajednicom. Mnoge poznajem po viđenju, a s mnogima nemam pobliži odnos. Slaviti s njima službu Božju me, uvijek ponovno, raduje, jer osjećam da to oni slave sa srcem i -tako ja vjerujem - da su shvatili ono najvažnije od euharistijskog slavlja.

Posve drugačije je pri nekim «zapovijedanim službama Božjim». Tako ja nazivam ona slavlja kojima

prisustvuju ljudi, jer to moraju iz bilo kojeg razloga: učenici i učitelji kod službe Božje na kraju školske godine, političari i funkcionari pri svečanim službama Božjim svoga kluba, povodom nekog jubileja ili pri blagoslovu njihovog vozila za uporabu. «Operi me, ali me ne smoči», «blagoslovi, posveti, obloži duhovnim zaštitnim znakom, čime god ti s tvojim religioznim instrumentima možeš staviti pod zaštitu, ali ostavi mene, molim, osobno na miru...»

Ono što ja tu mogu doprinijeti jest u oba slučaja isto, ali ipak se tu osjeti jedna razlika...

Zlatna Marija – Nevoljna Marija

Kada se nalazim u tom unutarnjem konfliktu, sjetim se bajke «Gospođa Holle». Dvije djevojčice

doživljavaju približno isto, a ipak će jedna biti na kraju nagrađena zlatom, a druga preplavljena nezgodama.

Razlika postoji u tome što se jedna dozvoli izazvati mnogim malim događajima i pripomoći gdje god to situacija od nje zahtijeva. Ona se upušta u ono što se od nje zahtijeva.

Nevoljna Marija, nasuprot, čini sve samo izvana i sa zlovoljom.

Ostati ili otići?

U evanđelju smo to danas čuli od Isusovih učenika. Mnogi ljudi su ga slijedili. Svi su doživljavali ista čuda i čuli njegove govore. Jedni su došli do zaključka: njegove riječi su nesnošljive. Tko to može saslušati? Oni se okreću od njega. Drugi pak – vjerojatno su u manjini – spoznaju: Kome trebamo mi ići? Ti – samo ti – imaš riječi života vječnoga. Mi smo došli do vjerovanja i spoznali smo: ti si svetac Božji. Kod jednih pali Isusova propovijed, kod drugih ne. Svi su imali Isusa, tjelesno i životno pred očima. Oni su ga doživljavali u tijelu i u krvi. On im je bio nadohvat ruke... Objašnjenje Isusa glasi: Duh je onaj koji čini živim, tijelo ne vrijedi ništa.

Duh oživljuje

Zadnje nedjelje smo se pozabavili s tajnom «Bog je u tijelu». U Isusu je ljubav Božja postala tijelom. U tajni Euharistije nastavlja se pretvorba tijela Boga. Kroz sudjelovanje u euharistijskoj gozbi ljubav Božja hoće prijeći k nama u tijelu i krvi.

Ova tajna se može shvatiti samo okom Duha. Tu ne pomaže «Nürnberški lijevak“. Vjera se ne dade proizvoditi. Kako god to duhovnici i roditelji žele. Vjera se otvara samo onome tko se osobno upušta u to. I tada samo korak po korak. Tako je važno očitovanje vjerskog držanja na jednoj strani – da mi ne samo govorimo o vjeri, već da to također i činimo – vjera sama pak dolazi iz Duha.

Duhu dati prostor

Ali što mi tada možemo konkretno učiniti? Možemo li mi uopće nešto doprinijeti da bi ljudi došli do vjere?

Ja mislim da ne trebamo stajati iznad našeg učitelja. Isus dozvoljava da odu oni koji su ga čuli i vidjeli njegova čuda, a ipak nisu došli do vjerovanja u „sveca Božjega“.

On ne prestaje svjedočiti ljubav i blizinu Boga u riječi i djelu, tijelom i dušom, svojim tijelom do krvi... Onaj tko je bio prijemljiv za Duha, koji je govorio iz njegovog djela i riječi, toga Duh može probuditi na novi život.

Možda mi trebamo danas više paziti na to kako živimo kao kršćani, kako slavimo službu Božju i koji duh iz toga govori. Često imam utisak da se kod naših očajnih nastojanja da pomirimo mnogo ljudi sa službom Božjom, - također i one koji to zapravo uopće i ne žele – Duh, iz kojega živi služba Božja, gubi.

Istovremeno sam uvjeren da tamo gdje je ovaj duh doživljen, on tim ljudima dozvoljava spoznati: "Komu trebamo ići? Samo ti imaš riječi života vječnoga."

P. Hans Hütter           prevela Katica Kiš, preuzeto iz Predigtforum der Redemptoristen