Pretvorba
Otkad je rekao
«Uzmite, jedite
ovo je moje Tijelo.
Uzmite i pijte
Ovo je moja krv»
On je tisuće puta bio primljen.
Milijuni su se s Njim sjedinili
U svjedočanstvu istine
I iznenada
Su bačeni
U borbu protiv laži.
Osjećali su nalog
Ne jedi samo svakidašnji kruh
Već postani sam kruhom.
S njim se naš život promijenio.
Tamo gdje je bilo nasilje i napetost
Javlja se Njegova snaga
Tamo gdje je pitanje izazivalo novo pitanje
Uzdižu se sad pohvale
Hvala, aleluja.
Otkad je rekao
Uzmite, jedite
Ovo je moje tijelo
Ne možemo više sebično
Samo za sebe živjeti.
Od sad biti čovjekom
Znači primati i davati.
Martin Gutl: Što mi daje snagu
Snaga
Svim učenicima
Podade On
Kruh
Njegovo tijelo
Pomoć
Svima bez razlike
Pa i Judi
Koji Ga je izdao
Jer
Njegovo milosrđe je neograničeno
Anette Feiks: Nadati se protiv nade
Kao ljudi koji zahvaljuju
Jer je Bog postavio osnovni razlog našeg zajedništva, jer nas je Bog sve okupio u svoju ljubav po Isusu Kristu prije nego smo ušli u zajednički život s drugim kršćanima, zato ne pristupamo kao oni koji traže, nego oni koji zahvaljuju i primaju u zajednički život s kršćanima.
Dietrich Bonhoeffer
Kruh naš svagdanji daj nam danas
Daj nam što trebamo
Da bismo mogli živjeti:
Kruh i čisti zrak,
Ali i ljude koji nas razumiju
I priznanje
I uspjeh
I radost
I snagu za izdržati
Onda
Kad zatajimo.
Daj nama i svim ljudima
Ono što nam je potrebno.
Poveznice za liturgiju i propovijedanje
Središnja tema triju nedjeljnih čitanja je Božja ponuda ljudima da prihvate sudjelovanje na njegovoj punini života i životvornoj snazi. Ova ponuda u Novom savezu je poziv na euharistijsku gozbu. O tome piše Nizozemski katekizam (navještaj vjere za odrasle Nijmwegen/Utrecht 1968, s. 381): „Euharistijska gozba znači: 1. sam Gospodin nas hrani; 2. time se sjedinjuje s nama; 3. usko nas povezuje međusobno.
Ova tri vida su usko povezana." Bog nam daje sudioništvo na svom životu. No, pričest ne znači samo povezivanje Boga i ljudi, nego povezivanje ljudi međusobno. Prihvaćanje ove Božje ponude, primanje Euharistije, bi moralo pokazati odraza u životu zajednice. Drugi vatikanski koncil uči: „Istodobno će se izgrađivati, pokazivati i ostvarivati jedinstvo vjernika, koji u Kristu čine jedno tijelo. (1. kor 10,27) (Lumen gentium 3) „Sudjelovanjem na euharistijskoj žrtvi, izvoru i vrhuncu kršćanskog života, prinose (=vjernici) Bogu nebesko žrtveno janje i s njime sebe same ...Ojačani tijelom Kristovim tvore tako jedinstvo Božjeg naroda, koje se označava i čudesno djeluje po ovom uzvišenom sakramentu. (Lumen gentium 11).
U ovom bogoslužju bi trebalo staviti naglasak na međusobno pomirenje i praštanje koje je moguće, jer i mi sami doživljavamo Božje oproštenje (priznanje grijeha - pokajanje) koje se ostvaruje u pružanju znaka mira.
Tumačenje teksta
a) Mudr 9,1,5
U odlomku se mudrost, kao i ludost, u redcima 13 sl. personificiraju - prikazuju kao osobe. Pod mudrošću se ne podrazumijeva intelektualna sposobnost razumijevanja, nego se mudrost sastoji u uređenju cjelokupnog života kako religioznog, tako i profanog i to prema volji Božjoj. Ona je ponuda Božja starozavjetnim ljudima da imaju dijela na onome što je obećao svom narodu na Sinaju. Slikom gozbe se želi dati dvostruka poruka: 1. Mudrost poziva sve da na njoj sudjeluju. 2. Ona je hrana; kao što je hrana potrebna za život čovjeka, tako i mudrost spoznaje i ispunjenja volje Božje održava čovjeka na životu (r.6)
Po daru mudrosti Bog daje ljudima šansu živjeti po njegovoj volji i tako zaslužiti život. Čovjek je postavljen između prihvaćanja i odbijanja ovog poziva.
b) Ef 5,15-20
Na početku odlomka je navedena tema: Poziv zajednici na provođenje života prema volji Božjoj čiji je odraz odluka za Krista. Ovu odluku vjere treba donijeti sada (kairos), jer je vrijeme kraja blizu (prema apokaliptičkim predodžbama vrijeme završetka je označeno zloćom i strahom).
Slijede 3 opomene koje se nadograđuju jedna na drugu i postaju sve konkretnije:
1. Razumnost na koju se poziva sastoji se u tome da se u novim situacijama upozna volja Božja.
2. Spoznaju prave volje Božje omogućuje Duh, kojega nam daje Gospodin. I za ovoga Duha se zajednica treba brinuti. (opomena zbog prevelikog uživanja vina je vlastita napomena pisca zajednici za slavljenje gozbe ljubavi).
3.Zajednica će biti ispunjena Duhom ako ona, u bogoslužju, pjeva slavu Gospodinu (usp Kol 3, 16) i njemu zahvaljuje pa, u stvari, ispunja ono što je sadržano u riječi euharistija.
c) Iv 6, 51-58
Ovi stihovi na kraju govora o euharistiji su jedan opis ranog shvaćanja euharistije. Ovaj govor je izrečen ljudima, koji su se našli u napetom mesijanskom očekivanju nakon čudnovatog umnažanja kruha u trenutku odluke za ili protiv Isusa.
Odmah na početku odlomak kao naslovom počima rečenicom objave: - Ja sam - podsjeća na citat Izl 16,4 a i zato naznaka o svađi židova(usp Izl 17,2) i zato r 58 povezuje događanje s događanjima Izlaska. Mana i voda iz stijene su ovdje, kao i kod Pavla, starozavjetni predznci za euharistijske dvostruke darove. Uvođenje pića - krvi pokazuje da se ovdje govori o euharistiji. Pisac misli na stvarno uzimanje hrane kao što to pokazuje izbor riječi (u grčkom trogein = žvakati hranu). Time udara na gnostičke krugove u zajednici koji su negirali potrebu utjelovljenja i smrti na križu. Pri tome ne misli pisac na primanje fizičkog tijela i krvi, nego na tijelo i krv, Duhom ispunjenog, Sina čovječjega. Smrt na križu je neraskidivo povezana s euharistijom, jer zemaljski Isus, preko smrti i uskrsnuća, postaje nebeski Sin čovječji i time posrednik (prenositelj) nebeskog života. Po euharistijskim darovima životna snaga Oca nebeskoga postaje preduvjet života (usp Iv 1,4) kojega, preko Sina, predaje vjernima i daje se u potpunoj izvornoj punini (rr 56). I redak 55 trebamo ovako shvatiti: Ova hrana je stvarna hrana, to jest provjerena i sigurna hrana, koja daje sudioništvo na punini božanskog života. Tko želi u sebi imati trajnu životnu snagu, koja djeluje preko smrti, taj treba jesti ovu hranu. Ona nudi mogućnost sudjelovanja u novoj Božjoj prisutnosti na zemlji. Od ljudi se zahtijeva odluka vjere. (us rr 60 -69)
Misno slavlje
Pozdrav: Isus je kruh na našem životnom putu, njegova milost i njegov mir neka budu sa svima vama.
Uvod:
I.
U ovim ljetnim mjesecima svatko od nas malo pauzira od onih svakidašnjih stvari. Puštamo da život teče sporije nego inače. Pri tome se opaža da za život trebamo više od posla, pritiska, obveza, zarade, jela i pića. Otkrit će se mir, snovi, razgovori, razmjena mišljenja kao životne namirnice. Ne živimo samo od zemaljskog kruha, ni od zemaljskog vina.
Za pravi život potrebne su i riječi koje nam daju povjerenje i snagu. Potreban nam je i onaj tko govori te riječi. U sakramentu tijela i krvi Isus nam se daje za hranu, postaje naša životna namirnica. S njim smo povezani, on nam daruje svoju riječ i ohrabrenje, pušta da ga uživamo. On sam nas poziva za svoj bogato prostrti stol.
Prije nego pristupimo njegovu stolu, razmislimo malo o prošlom tjednu, o svim brigama i iskušenjima i molimo ga za oproštenje i pomoć.
II.
Braćo i sestre, došli smo da zajedno slavimo Euharistiju, lomimo kruh. To znači da vjerujemo da Krist slavi skupa s nama i dariva nam se u svetoj Pričesti. No, da li i nas ujedinjuje? Ili, zar ne vjerujemo da nam sudjelovanje u bogoslužju osigurava zajedništvo s njim? Euharistiju se može slaviti samo u zajednici, a zajedništvo označava i traži međusobno pomirenje. I mi možemo opraštati, jer smo i sami iskusili Božje oproštenje.
Molitva vjernika
Gospodine Isuse Kriste, sakupio si nas da slavimo ovu Euharistiju zajedno, jedan s drugim i s tobom. Zato ti iznosimo naše molitve:
Daj da ljudi u našoj župi budu uvijek jedan uz drugoga i jedan za drugoga, molimo te
Daj da Crkva bude nositeljica pomirenja, da svi ljudi sudjeluju na punini tvoga života, molimo te
Daj da znakovi spasenja, kruh i vino, budu i znak međusobnog jedinstva među kršćanskim Crkvama, molimo te
Podijeli potrebnu kišu ovoj žednoj zemlji da se možemo radovati tvojim dobrima, molimo te
Umanji bol i patnje bolesnika, utješi tužne i otvori svoje srce svima koji te traže, molimo te
Daj da naši pokojni koji su se ufali u tebe žive kod tebe i primi ih u zajedništvo sa svima svetima, molimo te.
U tišini iznesimo svoje molitve i prošnje Bogu.....
Jer ti si naš cilj, milostivi i dobri Bože, koji živiš i kraljuješ, sa svojim Sinom i Duhom Svetim u vijeke vjekova.
Propovijed:
1.
Poticaji za propovijed
Cilj: Slaviti Euharistiju s Isusom može samo onaj tko je, poput Isusa, spreman ljudima učiniti i najneugledniju službu kao što to, kod Ivana, želi pokazati povezanost pranja nogu i posljednje večere. Zato se slavlje Euharistije treba događati u zajednici i na njoj pokazati: promjena ljudskog ponašanja do ostvarenja kraljevstva Božjega.
1. Uvod
NEDOSLJEDAN
Pitaj stotinu katolika
što je najvažnije u Crkvi
Odgovorit će: Misa.
Pitaj stotinu katolika
što je najvažnije u Misi
odgovorit će: Pretvorba
Reci stotini katolika
da je pretvorba najvažnije u Crkvi
on će se razljutiti:
Ne, sve treba ostati
onako kako je i bilo.
Lothar Zenetti
Pisac izjavljuje, za nas, neugodnu tvrdnju, predbacuje nam nedosljednost. No, ako bolje pogledamo tekst, mogli bismo reći: „Naglasak leži na igri riječi, jer on koristi dva značenja riječi „pretvorba" koje nemaju ništa zajedničkoga." No, ovdje bi se moglo postaviti i pitanje je li stvarno riječ o dva različita postupka koji nemaju ama baš ništa zajedničkoga?
2. Euharistija znači pretvorba našeg zemaljskog života
- Bog poziva sve ljude na sudjelovanje na njegovom spasenjskom djelovanju, na njegovom životnom redu koji prevladava smrt.
- Euharistijske darove Evanđelje promatra kao razvijanje događaja Izlaska: kao što je Bog izveo izraelski narod iz nevolje, tako će i nas izvesti iz izručenosti smrti i omogućiti nam sudjelovanje na nebeskom životu. I mi se trebamo upustiti u pustolovinu kao što su to učinili Izraelci i napustiti našu sigurnost time što ćemo se osloniti na vjeru.
3. Euharistija je nerazrješivo povezana
Preduvjet za ovu Božju ponudu je Isusovo predanje na križu za nas ljude. Smrću i uskrsnućem Isus postaje posrednikom božanskog života.
4. Sudjelovanje u euharistijskoj gozbi je spremnost na žrtvu svakog pojedinog za sve one s kojima smo u zajednici po pričesti
Euharistija nije nikakva privatna stvar između Boga i mene prema geslu: ako se pričešćujem i ne činim tako teškoga grijeha, onda ću doći u nebo.
Zahtijeva se spremnost na žrtvu za one koji su tu uz mene i sa mnom se pričešćuju. Meni ne smije biti svejedno kako ide mom susjedu u klupi, da li je pogođen bolešću, osamljenošću, nezaposlenošću. Sudjelovanje na euharistijskoj žrtvi pretpostavlja zajedništvo, spremnost drugome pomoći i probleme pojedinaca rješavati zajedno.
5. Dakle i pretvorba ima nešto zajedničkog sa pretvorbom
Time što nam Bog, u pretvorbi, vraća naše darove u obliku tijela i krvi Kristove „može se i treba pretvarati naš suživot od misli vlastitog profita, posjeda i bogatstva do međusobnog dijeljenja.
6. Propovjednik može ove ideje vrlo lijepo povezati sa životom sv. Roka
Sveti Roko je preobratio svoj život od bogataša u siromašnog hodočasnika i tako je sebi omogućio da, uz pomoć Božju, kužnu bolest pretvara u zdravlje!
2.
Prijedlog propovijedi
„Kako nam može dati svoje tijelo za jelo?" Ovo se može shvatiti tako da je Isus važan za vječni život kao što je kruh za vremeniti. Da vjera ima, za vječni život, isto značenje kao jelo za svagdanji život, može se još i prihvatiti. Ali ne može se shvatiti: „kruh kojeg ću ja dati tijelo je moje." „Kako nam on može dati svoje tijelo za jelo?"
Tko bi pomislio pod „moje tijelo" mišiće, osjećaje, kosu, krv neće doći na kraj s Isusovim riječima. Taj i ne zna zašto bi bilo važno jesti njegovo tijelo pa i ako je sakriveno u kruhu.
„I Riječ je tijelom postala", napisa Ivan na početku svoga evanđelja. Ovom riječju on želi reći da je Sin Božji postao pravi čovjek. Ivan želi jasno reći da kad Isus govori o euharistijskom kruhu kao o svom tijelu, onda želi reći da se primanjem pričesti događa zajedništvo s cijelim i pravim Kristom, ali na način na koji su to doživjeli učenici iz Emausa. To je Krist koji je trpio, bio pokopan, treći dan uskrsnuo. Ako se to shvaća pod riječju „tijelo", onda se njegovo tijelo može jesti i krv njegova piti. Onda je njegovo tijelo stvarna hrana, a ne predmet divljenja. Onda je njegovo tijelo dar svim vjernicima.
„ Dođite i jedite na mojoj gozbi i pijte vina kojega vam miješam", poziva nas prvo čitanje. „Tko jede moje tijelo i moju krv pije, ima život vječni." govori Isus u Evanđelju.
Tko smije doći, jesti i piti? Kakve uvjete treba ispuniti da bi smio „jesti tijelo Sina čovječjega i njegovu krv piti?" Kada se to jede i pije nedostojno može se jesti i piti vlastitu osudu, kako to Pavao opominje u poslanici Korinćanima? Protiv tijela i krvi Gospodnje, kako to Pavao u poslanici Korinćanima opisuje, griješe oni koji postupaju bez ljubavi, tako što jedne puštaju da gladuju i žeđaju dok su oni pijani. Isus govori Židovima koji su se s njime svađali, jer im je teško padalo da moraju jesti njegovo tijelo. „Ako ne budete jeli tijelo Sina čovječjega i pili njegove krvi, nećete imati života u sebi." Traži od Židova da se potpuno odreknu svojih predodžbi. Zakon im ne daje život, život daje tijelo Sina čovječjega. Ne radi se o njihovim sposobnostima, nego o njihovoj otvorenosti prema Bogu. „Tko jede moje tijelo i pije moju krv ostaje u meni i ja u njemu." Euharistija nije nagrada za ono što smo učinili. Ona je pomoć za život da ga imamo i sačuvamo.
Isus je nahranio gladne, pokazao im je da je Bog punina i preobilje i da to daruje. Govorio je o kruhu koji daje život. Pokazao se kao mana u pustinji, koja dolazi s neba. Postajao sve jasniji. „Ja sam kruh koji je došao s neba. Tko vjeruje, ima život vječni." Sada napušta govor u slikama i usporedbama i kaže: „Kruh kojeg ću ja dati tijelo je moje. Moje je tijelo zaista jelo, a krv moja zaista piće. Tko jede moje tijelo i pije moju krv, taj ostaje u meni i ja u njemu."
Pažljivo nas Isus vodi od onoga što čini do onoga što On jest. Njemu, Sinu Božjem, koji svijetu daje život, neka bude poklon, hvala i čast. Amen
3.
„ Bože, kako je dosadno!"
„Ako bude još jednom, udarit će me srčani, zbog prevelikog posla."
„Imam osjećaj da su kazaljke stale."
„ Što zar je tako kasno? Ovaj stres će me ubiti." Pretpostavljam da ste takve rečenice, ili njima slične, često puta čuli. A možda ste ih i sami izgovorili, jer ste se osjećali ili dosadno, ili u stresu.
Dosada i stres, oboje ima veze s našim ophođenjem s vremenom. Ima ljudi koji ne znaju što bi činili s vremenom koje imaju na raspolaganju, pa ubijaju vrijeme na bilo koji način. Drugi opet žele da bi dan imao 36 sati, jer oni trebaju samo 4 sata spavanja, ovisnici su o poslu.
Dosada i stres - oboje imaju negativno djelovanje na ljude. Onaj kome je dosadno u životu i na to se navikao, taj će jednom kad dobije nutarnji poticaj nešto raditi, taj poticaj prečuti. Tome je svejedno. Za ništa ga nije briga. Postat će osamljeni mrzovoljac. I tako se nutarnje okamenjuje, a prijateljstva se raspadaju. Postat će osamljen, čak i umoran od života.
Tko stalno živi u stresu i na to se navikao, taj će brzo oboljeti. Ovisnik o radu riskira svoje zdravlje, krvni tlak se mijenja. I on će primijetiti da prijateljstva pucaju, jer misli da ne može naći vremena za njegovanje prijateljstva. I kad više ne bude mogao raditi, izgubit će oslonac, osjeća se nepotrebnim, može upasti u duboku depresiju.
Naše ophođenje s vremenom je za nas važno, za naše zdravlje, ali i za duševno dobro.
To je znao već i sveti Pavao. Zato brižno opominje zajednicu u Efezu: „Brižno pazite kako provodite svoje vrijeme, ne ludo, nego mudro." Koristite vrijeme. Kako se to može mudro iskoristiti, a ne ludo izgubiti?
Kako naći ispravno ponašanje s vremenom.? Što je vrijeme za nas kršćane? Naišao sam na jednu rečenicu kod sv. Josemarie Escriva koja bi nam mogla biti putokaz. Napisao je knjižicu „Put" koja spada u klasiku duhovne literature.
Poslovni ljudi kažu: vrijeme je novac. To je vrlo malo. Ako smo zaposleni u Božjem poslu, onda znamo: vrijeme je vječna slava. Za ljude bez Boga vrijeme je nešto što pritišće, vrijeme je novac. To znači: ja moram sve brzo činiti, raditi kao pobješnjeli da bih sve mogao postići, sakupljati bogatstvo da bi meni tako bilo dobro. Za takvog čovjeka postoji samo ovo vrijeme, ovaj svijet s njegovim dobrima, samo ovaj zemaljski život. Onda ne smijem ništa propustiti, jer poslije mene potop. No, to me neće dugo veseliti, jer onda moram još više raditi da bih mogao više zaraditi. Vrijeme je novac.
Vrijeme je vječna slava, a to nas upućuje da nam se nešto daruje. Vrijeme nam se daruje, ne da bismo nešto zaradili, nego da bismo živjeli.
Sigruno da moram raditi, ponekad i vrlo teško, ne ide bez znoja i muke. No, znoj i muka nisu sve.
Vrijeme je vječna slava. To nam ukazuje na onoga koji nam je darovao životno vrijeme - na Boga. A s darovanim treba lijepo postupati, jer se na taj način i darovatelju iskazuje zahvalnost. Tko gleda na Boga, ne samo na svoj uspjeh, na svoj posjed, na svoje uživanje, taj gleda i vidi mnogo više i dalje. A to ću činiti kad pravilno ispunjam svoje dužnosti. Dati Bogu svoj rad kao molitvu.
Stavi nadnaravni motiv u svoj svagdanji rad, onda ćeš ga i posvetiti. To znači neki posao učiniti s dobrom nakanom. Ovaj sat ću učiniti za bolesnog prijatelja, čišćenje kuće želim posvetiti za moju obitelj. I umjesto da idem u crkvu zapaliti svijeću, ja ću ovako učiniti nešto dobra.
Tako ćemo izbjeći opasnost da izgubimo i Boga i bližnjega iz vida, tako koristimo vrijeme da svoj posao dobro izvršavamo i tako činimo mjesta u našoj svagdašnjici za Boga i bližnjega.
Vrijeme je vječna slava. Radi se o tome da Bogu zahvaljujemo za darovano vrijeme. Pavao poziva zajednicu Efežana, onda, ali i nas danas. Neka u vašoj sredini odzvanjaju psalmi, himni, pjesme kako vam daje Duh. Pjevajte i slavite Boga punim srcem i ustima.
Vrijeme ispravno koristiti znači i slaviti bogoslužje, svetu misu - tada pjevamo, slavimo Boga i zahvaljujemo mu. On sam je otpočinuo sedmoga dana. I mi trebamo toga dana počinuti, ostaviti svoj rad da se pomolimo, da ga slavimo, da se odmorimo pa i dostojno zabavimo, da vrijeme provedemo s obitelji, prijateljima. Tko provodi vrijeme kao slavljenje Boga, taj se u duši već sada pripravlja na slavu nebesku. Taj se ne lijepi za zemaljska dobra, taj vidi da ima više od ove zemlje, da ima mnogo više od novca, taj već sada osjeća vječnu slavu gdje će naći konačno ispunjenje.
Da, vrijeme je novac, mnogo više od novca. Vrijeme je vječna slava. No, oni koji tu slavu sada ne žele i za nju se ne pripravljaju, neće je znati prihvatiti ni kad im se ponudi. I zato želimo Boga hvaliti i slaviti, sada i u vječnosti. Amen
4.
1. Iz tame ka svjetlu
"Probudi se, ti koji spavaš, ustani od mrtvih i Krist će ti svijetliti." Ef 5, 14
Ova zagonetna rečenica piše u poslanici Efežanima. Govori se mrtvome i od njega se zahtijeva da ustane da bi mu Krist mogao biti svjetlo. To je neka vrsta buđenja, ali se upućuje nekome tko je označen kao mrtvac, nekome tko živi u smrtnoj tami. Toga se naziva spavačem. To nam jasno pokazuje da dotični ostaje u smrti samo zato, jer nije budan, jer nije pozoran, nego opijen snom ostaje u svojoj tami.
"Probudi se, ti koji spavaš, ustani od mrtvih i Krist će ti svijetliti." Pretpostavlja se da je ova rečenica bila dio krsnog obreda u ranom kršćanstvu. Krštenik se već pripravio za krštenje, upoznao je Sveto pismo i bio poučen u kršćanskoj vjeri. Bog mu je upravo otvorio srce za vjeru. Sada je došao trenutak da Bog u njemu vidno djeluje: po krštenju čovjek konačno ulazi u svjetlo koje je sam Krist. Dotični je srušio tamu smrti da bi živio u Kristu. Došao je čas, za njega, da iz tame prijeđe u svjetlo, iz smrti u život. To je konačna oznaka njegove biografije prema kojoj sve druge nestaju. Spavač se neće probuditi ujutro da bi preko dana marljivo i teško radio, da bi uvečer, izmoren, opet legao u krevet. Ovdje ne zvoni budilica za one koji vole dugo spavati. Ovaj poziv na budnost vrijedi za vječnost. Iz smrti čovjek može biti probuđen određenošću i neponovljivošću kojima samo Bog pristupa.
2. Ludo i nerazumno
"Nekoć ste bili tama, a sada ste, po Gospodinu, postali svjetlo. Živite kao djeca svjetla (isto 8)"
Treba biti jasno da se pretpostavlja da su oni koji čitaju Pavlovo pismo kršteni. Pavao pretpostavlja da smo mi svjetlo, jer smo, po krštenju, uzeti u tijelo Kristovo. Ovo je čitanje uzeto za današnju nedjelju, zato i nastavlja: "Živite kao djeca svjetla"
Kako se živi kao dijete svjetla, kao krštenik? Što se, s pravom, može očekivati od jednog kršćanina? "Brižno pazite kako živite." (isto 15) Pavao, ovdje, ne donosi nikakav katalog kreposti, nego nam kaže da trebamo biti mudri, a ne budale. Mi to trebamo shvatiti.
Pavao dalje kaže: "…jer dani su zli." (isto 16), a da ne razlučuje, bez ograničenja: zli. Možda se već njihova suprotnost prije pojavila. Ovdje on postaje glasan; ovi dani su zli. Takva vremenska analiza, nediferencirano negativna, ne može se i ne smije ostaviti bez tumačenja. Naravno da čovjek može počiniti i neka zla – nepravda, nasilje, mržnja, bezobzirnost, ponižavanje, izrabljivanje ljudi i prirode. Svatko od nas bi mogao napraviti jedan ovakav popis, ali o tome se uopće ne radi. Sve su to pojavni oblici - "dani su zli". Time se nije mislilo, niti je to prikladno za osudu drugih, niti za kritiziranje. "Dani su zli" je polazište kojim se određuje naša pozicija. To je onaj crv koji grize u neprestanoj igri protiv Boga, pravednika i u službi svjesnog podjarmljivanja pod svakovrsne redove gospodara koji se protive imenu Božjem.
Ovi dani - to je točno vrijeme, 'kairos,' u kojem Krist nastupa nasuprot svijetu, vrijeme u kojemu se Bog objavljuje svijetu i poziva na odluku. Tko se sam podlaže gospodarima svijeta, sada mora pokazati i pravo lice. To je, u danima prve Crkve, bilo vrlo očito. Tko se svrstava uz Krista, svjetlo svijeta, suprotstavlja se, direktno, gospodarima koji se prave Bogu jednakima i upraviteljima religiozne baštine. Vrijeme mučenika to jasno pokazuje. To što na našim širinama, kršćani ne trpe krvava progonstva, ne smije nam skrenuti pogled, jer suprotni zakon vrijedi i danas. Gdje se naviješta Krist, gdje Bog traži svoje pravo nad ljudima, gdje po krštenju ulazimo u Božje svjetlo, tu ima posljedica – konsekvenci. "Lud i nerazuman" je onaj tko to ne vidi. A i čudim se da udaljenost od Boga, nepravda, čežnja za posjedom obuhvaća i moje srce iako, po krštenju, pripada Bogu. Sukob zlih dana s Kristovim svjetlom ima precizno određenje, a to je da stavlja moj život pred odluku.
3. Ispunjen Duhom
Izraz "ispuniti se" budi u meni uspomene iz mladosti. Mislim na slobodoumne prijatelje koji se nisu žacali dati mi piti više nego što je žeđ tražila, a ovo opet ima za posljedicu određeno zasljepljenje. Pavao nas potiče da se ispunimo, ali ne vinom, nego Duhom Svetim. "Ne opijajte se vinom, jer vas to čini nerazumnima, nego se ispunite Duhom Svetim", kaže čitanje. Pavao doslovno govori o vinu kojim se može opiti, a u čemu, po Pavlu, nema spasenja. Nije problem u nerazumnosti, nego u činjenici da u tome nema spasenja. Ono ništa ne donosi, ono ne vodi ničemu, ne vodi spasenju da otkrijemo smisao onoga čime se opijamo. Nema spasenja ako oduzimamo smisao, pa čime god to bilo, bilo to alkohol, droga, potrošnja, posao ili narastajuća erotika, buka doživljaja, tonova i slika. Nema spasenja ako sebi oduzimamo jasan pogled i smisao. Najgora, opijajuća droga 20. st. je bila masa i ništa ne govori i ne ulijeva nadu da će se 21. st. od toga razlikovati. Stoljeće prije je najavljivalo svjetlo prosvjete. Odbacivanjem predrasuda, čovjek će biti prosvijetljen i ide ususret svijetloj budućnosti. U stvarnosti, ovaj prosvijetljeni čovjek, na početku prošlog stoljeća, uz glasno klicanje mase, ulazi u I. svjetski rat. Najprije je politika u zadimljenim kabinetima učinila svoje, a onda su se ljudi našli na ulici. Najprije su bili pojedinci, zatim nekolicina, a onda, iznenada, sve je postalo crno od ljudi. Tada izlazi pojedinac nad ovu masu i gasi sva svjetla i svim tamnim osjećajima otvara prostor i mjesto što je opet stvaralo osjećaj biti jedan od mnogih. Druga polovica 20. st. je opet skupila mase u nepregledno mnoštvo. Milijuni ljudi su se veselili, u pijanstvu mase, ulicama Berlina. Moderni, masovni čovjek u ovoj veličanstvenoj, okamenjenoj, pučkoj svečanosti imao je pouzdane znakove da se okrene u jednoga izvan mase time što preuzima program mase, njenu modu, glazbu i trendove internacionalizira. To su mase koje vode mass-mediji koji su promijenili stoljeća. Samo crnilo iako pred ekranima u bojama. Mase se opijaju opasnije nego vinom u kojem nema spasa.
Direktna alternativa na koju nas Pavao poziva je služba Božja. "I ne opijajte se vinom, jer u tome leži propast, već se napunite Duhom! Govorite jedni drugima u psalmima, hvalospjevima i nadahnutim pjesmama!" To je slavlje, to je Duh, to je pjesma koja ne opija osjetila, nego izoštrava. Osjetila se izoštravaju, jer se zajednica koja je došla zahvaliti ne opija u besmislenom slavlju, nego na svoj način daje mjesto pojedincu gdje će se povezati s Bogom, a da ipak neće ostati osamljen.
I u bogoslužju postoji opasnost crne mase. Gdjegod je crkva puna, osjetit će se prisutnost i zadovoljstvo mnogih bilo zbog propovijedi, slavlja ili ceremonija. To je po sebi razumljivo, ali je i opasno. Kako se radujemo zbog prisustva mnoštva na nekim slavljima, to je lijepo, ali treba ostati iznimka, jer isto tako šteti koliko i koristi. Tamo gdje masa opija, tu više nije služba Božja. Pavao to uspoređuje s pijanstvom koje vodi u propast. Mi nismo pozvani iz tame smrti u svjetlo da proizvodimo vlastitu tamu. Nismo ni za što pozvani po imenu i kršteni u tom imenu da bismo nestali u masi bezimenih. Pozvani smo da živimo u svjetlu.
Tako misa ima nešto trijeznoga. I to ne škodi, nego nam pomaže da živimo rasvijetljeni Kristovim svjetlom, ne kao ludi, ne kao nerazumni, nego kao oni koji su ispunjeni Duhom Svetim.
5.
Od čega mi zapravo živimo?
Crni kruh, raženi kruh, dvopek, kruh sa sezamom, kruh sa sjemenkama, bijeli kruh, kruh iz vanjske peći, lepinja, kruh od vrhova pšenice i zemlje. Ne samo kod kruha, imamo nebrojene vrste na izbor, već i na osobnom području nam se nudi sve što bezuvjetno trebamo za život.
Ali od čega mi zapravo živimo?
Što je, od te prevelike ponude, zaista korisno za nas? Na području životno-prehrambenih sredstava postoje nebrojeni propisi i kontrole, ali i pored toga se događa još štošta. A što je s duhovnom hranom?
Upravo stoga što svoju potrebu za smislom, srećom, zadovoljstvom, slobodom i ispunjenjem često ne možemo priznati, reklama nam često nudi jednu perfektnu idilu koja ne ostavlja niti jednu želju otvorenu. Čovjek je umanjen na jedno biće koje će, s pravom cigaretom, optimalnim sredstvom za pranje, najboljim jogurtom, najmodernijom odjećom i pravim automobilom, dostići svoj životni cilj.
I tada, sjedimo u pravom automobilu, s najmodernijom, najčistijom odjećom i pušimo našu cigaretu – i najkasnije tada se probudimo: ispunjenje se još uvijek nije ostvarilo.
Od čega mi zaista živimo?
Odnosi, moglo bi se reći, sretno partnerstvo, lijepo odgojena djeca i veliki krug prijatelja. Bez ljudi kojima možemo vjerovati, ne može živjeti niti jedan odnos.
Iz sretnog odnosa možemo crpiti snagu i smisao. Tamo gdje se osjećamo kod kuće, dobivamo sigurnost, kako bismo mogli izdržati i teške (životne) situacije.
Odnosi – kruh za našu dušu
Smisao, snaga, sigurnost, povjerenje, samosvijest, sposobnost za zajedništvo, odgovornost jesu samo neki elementi životnog sredstva «odnosa». Što će se dogoditi ako ovdje nešto pođe nakrivo, znamo iz novina i iz naše okolice, možda i iz našeg vlastitog iskustva. Tamo gdje se prekinu životna zajedništva, umiru ljubljeni ljudi, prijateljstva se raziđu, oni odnosi koji pripadaju našoj uobičajenoj svakodnevnici, doslovno kao «kruh svakidašnji», postaju najednom dragocjenostima i osjećamo kako jako druge ljude trebamo.
Što imaju zajedničko ove škrinje odnosa s današnjim evanđeljem?
Tu je jedan koji se zauzima za ljude s kožom i kosom, s tijelom i krvlju. Neshvatljivo za one koji stoje vani. Već ljudska ljubav nije razumljiva a tek ljubav Boga nije razjašnjiva, nije shvatljiva, ali ima jedno neizmjerno djelovanje. Jer, iako ljubav nije vidljiva, nije shvatljiva, ostaje ljubav koju si dvoje ljudi mogu pokloniti, roditelji koji je mogu svojoj djeci darovati, ne samo jedan simbol, već postaje životno-darivajuća stvarnost.
Isto tako je stvarna ljubav kojom se Isus Krist u kruhu poklanja ljudima. Nerazumljivo, čak i spoticajno za ljude koji nisu doživjeli ovu ljubav ili se ne mogu ili neće u tu ljubav upustiti.
Tek kada sam spreman prihvatiti ovu ponudu Božju i kada se upustim u eksperiment vjerovanja, počet ću razumijevati kakvo je značenje kruha života.
Priznajem to je rizik, upustiti se u vjerovanje, jer tu postoji zaista nešto. Tada se može dogoditi da se promijeni život, jer to odnosi nose sa sobom. Ali odnos je životno sredstvo za nas ljude. Regina Wagner