Poveznice liturgije i navještaja

„Bog u nevidljivoj odjeći" ili „susresti Boga u svagdašnjici" je temeljna nit u današnjoj liturgiji. Da se u sitnicama moga života, u slabostima ljudskog postojanja događa svečanost susreta s Bogom je „najveće čudo" koje postoji, a mi kršćani trebamo to vjerovati.

„Šansa susresti Boga i, pri tome, dobiti to tako jasno svjedočanstvo vrijednosti našega života, no uz to i mogućnost da upravo to propustim. - Čitanja nam to donose kao izrazit primjer.

Tumačenje teksta

a) Ez 1,28b - 2,5

Predložen odlomak potječe iz opisa velikog Božjeg govora (do 3,15) kojim se Ezekijel dokazuje kao prorok kojega je Bog ovlastio. S druge strane se naglašava poruka koju Ezekijel treba donijeti „tvrdokornom narodu". Cjelokupan govor je komponiran koncentrično. Središnjica je vizionarski opis znakovitog čina jedenja svitka knjige (2,8 -3.3), a okvir čine uvod „Duh stavlja Ezekijela na noge" (1,28b-2,2) i završetak „Duh odnese Ezekijela k prognanima u Tel -Abib „ (3, 12-15). Dijelu „poslanje domu Izraelovu, narodu tvrdokornom" (2,3-5) odgovara ostvarenje u posljednjem odlomku govora „poslanje prognanicima doma Izraelova" (3, 10-11). O čemu se radi u ovom poslanju za koje je Ezekijel, na poseban način, oboružan (3,4-9), čemu odgovara zahtjev ne bojati se govoriti Jahvine riječi, poslušali oni ili ne. (2, 6-7)?

Iz ovih umjetnički komponiranih riječi, naša perikopa prekida uvod i zapovijed o poslanju i lomi harmoniju koja vlada u ovom Božjem govoru. Vizija slave Božje je Ezekijela bacila na zemlju. Stvor (sin čovječji) doživljava svoju malenkost pred svemogućim Stvoriteljem. Iz ovog položaja podiže ga Duh i postavlja na noge. Božja zapovijed je upućena Ezekijelu, ali ga vodi Duh. Ništa ne može stvorenje po sebi, samo Jahvin Duh (jer on daje i uzima) uzdiže ljude bačene na zemlju, podiže i postavlja na noge. Ovo stajanje pripada onima koji, kao povjerljivi savjetnici, stoje uz kralja i imaju slobodan pristup kraljevim palačama. Jahve čini Ezekijela povjerljivom osobom, koja čuje njegov glas i shvaća ga. ( usp 2b)

Ezekijel je poslan! On ne šalje sam sebe i njegova legitimnost ne izlazi iz toga, nego iz poslanja kojega mu daje Jahve. Tako je prorok netko nasuprot narodu. Njemu nije do dijaloga, on nije netko „s kojim se može govoriti", nego "netko tko govori", tko traži slušanje i zahtijeva posluh.

Ovo je, još jednom, kod Ezekijela, pojačano činjenicom da je poslan „tvrdoglavim sinovima Izraelovim". Oni su otpali od Jahve, postali su vazali tuđim gospodarima i tako izgubili njegovu zaštitu. „Dom Izraelov" postaje „domom tvrdokornih" (još 13 puta spominje Ezekijel ovu riječ, a još 4 puta u ovom Božjem govoru). Ovaj preokret najavljuje potpuno udaljavanje naroda od volje Božje (usp i r.4) i bilo da slušaju ili ne slušaju, ovaj narod samo po vjernosti kojom prorok naviješta riječ Božju, treba spoznati da je među njima bio prorok (r 4b/c,5).

To znači: samo u proročkom poslanju se ukazuje Jahve kao onaj koji je živ i vjeran. Pa i u odbijanju i neprihvaćanju ove poruke sjaji svjedočanstvo živoga Boga. Tako Ezekiel može, neovisno o uspjehu ili neuspjehu, donositi svoju poruku.

b) 2 Kor 12, 7-10

 

Bit takozvanog „govora ludosti" (11,1- 12,10) je odlomak koji je predložen i daje odgovor na

pitanje zašto se Pavao, na različitim mjestima (tako 11,23-29, 31-32; 12,10), hvali svojim patnjama, mukama, nevoljama, slabostima (koji bi mogle i izazvati paradoksalne ako ne mazohističke prigovore).

Pavao govori o žalcu koji mu je zaboden u meso, kao glas sotone (dakle jedna skroz izvanjska slabost) i koji ga označava. Tek nakon duge borbe protiv ove zapreke (r.8) Pavao dolazi do zaključka da ovaj žalac (time i sve slabosti i nevolje) bitno spada u egzistenciju, da upravo kroz to, po snazi Božjoj (dynamis) milosno dolazi do djelovanja. To navodi Pavla da se hvali svojim patnjama i slabostima, a ta hvala ga dovodi do paradoksa „ u mojoj slabosti je moja jakost" .

Da ovaj pogled dolazi iz eshatološkog shvaćanja križa, rasvjetljuje se po drugim mjestima, kao 2. Kor 13,4; 1,27. I zato će to, za Pavla, biti posebno mjesto susreta s raspetim i uskrslim Gospodinom.

c) Mk 6, 1- 6a

Nakon ozdravljenja žene od krvarenja i uskrsnuća Jairove kćerke, a prije poslanja dvanaestorice

nalazi se današnji odlomak (perikopa) čiji početak je škola za učenike i za zadaće koje stoje pred njima (Gnilka): „Može se pretpostaviti da vraćanje u rodni kraj postaje egzemplarno - primjerno za cijelu nevjeru Izraela."(Gnilka) Izazovne točke su:

-         općenito pitanje „Odakle sve to ovome?"

-         pitanje „Kakva je to mudrost?"

-         pitanje o njegovu porijeklu „ Zar to nije on... zar ga ne poznamo..."

Poziv na božansku objavu postaje ljudima uzrok ljutnje. Njihova nevjera sprječava da Božje spasenje dođe k njima. Samo neki bolesni, to jest oni koji su javno priznali svoje slabosti - jer su po ondašnjem shvaćanju bolesti bili od Boga udareni - samo tih nekoliko je moglo susresti Isusa, Spasitelja.

Misno slavlje

Pozdrav:

Milost Božja, koju nam je darovao Isus Krist, neka bude sa svima vama.

Uvod:

I.

Svakodnevno, u kontaktu s ljudima, stvaramo slike o njima, svrstavamo ljude po kategorijama. To činimo u župi i u sveopćoj Crkvi. Govorimo o lijevima, naprednima, desnima, konzervativnima, o „dobrim" i „lošim" kršćanima, govorimo o sektašima i onima koji su daleko od Crkve. Tako otklanjamo mogućnost da takve ljude gledamo bez predrasuda i ne dajemo im šansu da budu drukčiji.

Tako postupamo i s Bogom. Napravili smo sliku o njemu „ Bog je takav, o njemu smo napravili takvu sliku i on želi i hoće to i to..." Onda takvu sliku o Bogu možemo koristiti prema našim potrebama, bilo u privatnom ili političkom životu. Ako Bog postupa drukčije nego bi, po našem mišljenju, trebao postupati, onda u njega sumnjamo ili ga potpuno odbacujemo.

Uvjerenje da druge poznamo, kaže Max Frissch, je konac ljubavi. A ovu ljubav dugujemo Bogu i

drugim ljudima: zato molimo za Božje milosrđe.

II.

„Bog u nevidljivom odijelu" ili „Boga susretati u svagdanjem životu"! To se povlači kao temeljna tema u današnjim čitanjima. Ako bih vas sada upitao u koje je čudo najteže vjerovati, ne znam bi li odgovor ovako glasio: Najteže je vjerovati da se može dogoditi svečanost susreta s Bogom baš u sitnim, malim, slabim stvarima svagdašnjeg života.

I sada sudjelujemo na običnom, svakonedjeljnom događaju, čak nam je postao uobičajen - nedjeljna misa: a vjerujemo li da je to svečanost susreta s Bogom... kakve slike smo stvorili da nam blokiraju mozak i ne možemo doživjeti Boga... promislimo za trenutak o tome i molimo Boga da nam oprosti našu zatvorenost...

Molitva vjernika

Gospodine, naš Bože, u Isusu Kristu postao si jedan od nas. S puno povjerenja ti iznosimo naše molitve:

   Za sve koji misle da imaju savršenu sliku o Bogu, udijeli im spoznaju da si mnogo veći nego sve slike Boga ovog svijeta, molimo te

   Za Crkvu, posebno za ovu tvoju zajednicu, nas ovdje okupljene da budemo spremni prihvatiti i one koji drukčije misle, molimo te

   Za sve koji stoje u službi naviještanja, krijepi ih u njhovoj odgovornoj zadaći da budu ustrajni i u bolnim trenucima odbijanja, molimo te

   Za sve koji su bolesni i slabi, daj im snage da upravljaju svojim slabim životom po uzoru na tvoj križni put, molimo te

Znamo, dobri Bože, da smo u tvojoj ljubavi. Uzdamo se u te i nadamo se tvojoj pomoći. Po Kristu, Gospodinu našemu. Amen

Propovijed:

1.

a) Ne čini nikakvog lika

Zanimljivo je da mi o čovjeku kojega ljubimo malo možemo reći kakav je. Jednostavno ga ljubimo. U tome se ljubav i sastoji, ono čudesno u ljubavi, da nas ona drži u valu života, u spremnosti nekoga slijediti u svim mogućim njegovim razvojima i mogućnostima. Znamo da se svaki čovjek ako ga ljubimo, osjeća kao preobražen, kao raširen, da se onome kojega se ljubi sve širi, bližnje, dugo poznanstvo. Mnogo stvari se vidi kao prvi put. Ljubav oslobađa bilo kakve slike. To je ono iznenađujuće, uzbuđujuće da nikad nećemo biti gotovi s ljudima koje ljubimo: jer ih ljubimo, dokle god ih ljubimo. Slušamo pjesnike koji govore da se kad se ljubi, želi izjednačiti, kao da su opijeni, zahvaćaju za svim stvarima u svemiru, za cvijećem, životinjama, za zvijezdama, za oblacima, za morima. Zašto? Poput svemira, poput Božje nedokučive prostranosti, bezgranične, puno svega i svačega, potpuno nedokučiv je čovjek kojega se ljubi...

I samo ga ljubav podnosi kao takvog!

Zašto putujemo? Samo za to da bismo mogli susresti ljude koji ne misle, jednom zauvijek, da još jednom otkrijemo što je moguće novoga doživjeti ...

I onako je toga premalo...

Naše uvjerenje da poznamo druge je kraj ljubavi, ali uzrok i posljedice se nalaze negdje drugdje nego što smo mi pokušali prihvatiti. Naša ljubav ne propada zato što druge poznamo, nego obratno, naša ljubav prestaje, jer njena snaga prestaje i čovjek je za nas mrtav. Tako treba biti. Ne možemo ništa više. Otkazujemo mu spremnost ići u promjene. Mi mu kratimo životnost, ono neobuhvatno ostaje i istodobno smo začuđeni i ranjeni da naš odnos više nije živ.

„Ti nisi onakav ili onakva za kakvog te ja držim." I za što smo ga /je/ mi držali.

Za tajnu, jer je čovjek uvijek zagonetka i dokle god je pokušavamo riješiti, postajemo umorni. Čovjek stvara sliku, a to je, bez ljubavi, izdaja.. (Max Frisch: Tagebuch)

Ljubav je dakle, prema Frisch-u, oslobođenje drugoga čovjeka od slike po kojoj ga prihvaćamo kao takvog, kao zagonetku. Kraj ljubavi se sastoji u tome što se od nekoga pravi slika (usporedi govor o „neprijateljskoj" slici dok pozitivan, suprotan pojam „prijateljska" slika, u opisnom smislu ne postoji). Frisch dalje razvija ovu misao. Fiksirana mišljenja (posebno o ljudima) nas tako obuzimaju da nas ponašanje uvodi u suprotno. Uzmimo primjer: kad bi neki učitelj rekao da jedan učenik nešto neće naučiti, onda se taj učenik sve manje trudi da bi još više dokazao prethodno krivo mišljenje.

b) Posljedice za ponašanje čovjeka prema čovjeku

Stalno smo u napasti ljude, u našoj okolini, pa i u Crkvi i mjestu, kategorizirati (napredan/nazadan, „dobar katolik" „dalek od Crkve"). Ako podlegnemo ovoj opasnosti, onda je to kraj ljubavi prema tom čovjeku. Naše župe i naša Crkva moraju postati mjesto gdje će svaki čovjek osjetiti da je prihvaćen u ljubavi, gdje ga se ne želi mijenjati prema slici koju se ima o njemu. Promatrajmo i gledajmo drugog čovjeka kao tajnu i tako mu omogućimo nepredvidiv i nedogledan razvitak.

 

c) Posljedice za naše ponašanje prema Bogu

a)     Ljudi iz Nazareta o kojima nam govori Evanđelje, imali su gotovu sliku o Isusu: „On je drvodjelac i znamo ga iz djetinjstva.." Sada Isus više ne odgovara toj slici. Sasvim tajanstveno, novo oni njemu više ne žele dopustiti, oni su s njim obračunali. Prema Maxu Frischu manjak je to ljubavi prema Isusu.

b)   I danas ljudi često upadaju u opasnost da Isusa stave u razne kategorije, da njemu stvore nekakvu gotovu sliku: Isus - socijalni revolucionar, Isus - svijetu daleki idealist, Isus - filozof..itd. I uvijek kad mislimo da znamo tko je Isus i što je njegova volja i tim mišljenjem pobijamo neko drugo mišljenje, onda padamo u istu opasnost. To je kraj ljubavi prema Isusu, jer on je onaj koji sasvim nečekivano nadilazi sve kategorije u koje ga smještamo. Ove slike koje stvaramo o njemu, nam zatvaraju mogućnosti da uvijek iznova prihvaćamo Isusa onakvog kakav jest.

2.

a) naše svagdašnje iskustvo

U svakom slučaju, više volimo biti jaki i veliki, nego slabi i maleni. Tipičan primjer je politika: najprije razoružanje, pa naoružanje pa utrka u naoružanju

 

b) što iza toga stoji

Strah da ne budemo odbačeni. Znamo iz iskustva: janjci moraju umrijeti, a vukovi ostaju na životu, čak ih i zakon štiti. I zato ćemo radije zavijati s vukovima, nego ići putem janjaca. Glumimo da smo veliki i jaki, a glupim ovcama prepuštamo da budu slabe, jer one još nisu shvatile koja pravila vladaju u svijetu.

 

c) što nas danas uči Biblija

Odgovor je jednostavan: u slabosti je moja jakost i Pavao to prikazuje slikovito, jer prihvaća trn (slabost ) u tijelu, tada doživljava (po milosti Božjoj) jakost.

Ezekijel je svjestan svoje malenkosti - i Bog ga podiže na noge (šalje). Bolesni, slabi, izbačeni

doživljavaju posebne milosti.

d) što to znači?

Bog je poslao svoj ja malenima i slabima u svijetu, tako što je došao na svijet kao malo, nemoćno dijete. Sam Isus je išao putem neograničene, bespomoćne ljubavi. Raširio je ruke na križu da zauvijek potvrdi: blaženi maleni pred Bogom, jer njihovo je kraljevstvo Božje. Bog zove male i velike, prikraćene i slabe da bi na njima pokazao svoju moć.

Mojsije - veliki vođa izraelskog naroda - bio je mucavac koji nije mogao izreći jednu rečenicu.

Samuel- jedan od najvažnijih sudaca u Izraelu - Bog ga je pozvao kao malog dječaka.

Petar, koji je nazvan Stijenom Crkve bio je čovjek sumnje i izdajica.

e) i pokazuje se

kršćani su ljudi koji ne trebaju u svagdašnjici tajiti da su slabi, nemoćni, nego dapače, oni vjeruju da su od Boga prihvaćeni. Ne trebamo našu grješnu slabost, našu bijedu, našu prezaposlenost sakrivati, nego je predati u ruke dobrog, svemogućeg Boga. I usred naše grješnosti Bog pokazuje svoju jakost (O, felix culpa!)

„Najveće čudo" (za nas) naše vjere je: Bog dolazi u moj život, onakav kakav jest. Jedini uvjet je moja otvorenost. Upravo zbog toga ljudi iz Nazareta nisu mogli shvatiti da je Bog u tom čovjeku koga poznaju od malih nogu, koji im je bio tako poznat, da je u tom čovjeku sam izabrani narod došao do svog vrhunca. Nama pada vrlo teško vjerovati ono najjednostavnije, prihvatiti da bi pred Bogom bilo dobro, sasvim dovoljno, usred normalnog, svakodnevnog života, u uobičajenostima svagdašnjice doći k životu. Bog nas poziva da ustrajemo u suprotnostima života i uočimo da u neuglednosti našeg svagdašnjeg života, naših dnevnih poslova, on želi doći k nama da nas ohrabri, da sve krhotine našeg života nađu u njemu ispunjenje, ozdravljenje, jakost.

3.

Mk (6, 1-6a)

            Ponekad je dobro ako poznatu pripovijest drugačije slušamo. Tada nam padne na pamet nešto važno. Današnje evanđelje me malo zaintrigiralo, želio bih ga drugačije ispričati.

U ono vrijeme, dođe Isus sa svojim učenicima u svoj rodni grad. A učenici su ga pratili. Svim

uličicama i ulicama se pronio glas: «Isus dolazi…naš Isus…onaj koji je prije par godina nestao da bi postao propovjednikom. Hajmo vidjeti i čuti što nam ima reći…» Da, oni su o njemu već slušali i čuli. Slušali su o njegovim čudesima, ozdravljenjima, glas se brzo širio. Dobri propovjednici su bili rijetki, kao i danas. Njihov Isus je postao poznat čovjek, jedan iz njihovog mjesta Nazareta koje nije imalo neki poseban glas. On i njima diže ugled. U subotu je sinagoga bila puna do posljednjeg mjesta. Svi su bili znatiželjni što će on činiti. Kakvim će govorničkim trikovima vladati. Nastala je potpuna tišina kad je Isus stupio naprijed da propovijeda. I zaista nije ih razočarao:

«Dragi Nazarećani» reče «draga rodbino, prijatelji, znanci, poštovana gospodo svećenici. Veselim se konačno da jednom mogu biti ovdje, u svom rodnom gradu. Vi ste mi dali ideju da postanem rabin i uvijek ste me poticali da izvršavam svoj poziv. Uvijek ste stajali iza mene. I sve što jesam i što sam postao zahvaljujem vama i jedino vama.. Svi su se divili i mrmljali: Ima potpuno pravo. Ma gledaj kako lijepo govori, a nekima se pojavila i suza na oči. Svi su bili ponosni na poznatog sina svog mjesta. I jasno, sami na sebe. Tapšali su ga po ramenima, tražili su od njega autogram i ubrzo su mu dali titulu poznatog građanina. Po njemu je čak i imenovana ulica gdje mu je bila roditeljska kuća. A Isus im reče: ovakve vjere nisam našao nigdje.» Da, tako nešto bi se dopalo Nazarećanima pa i nama. Ali nije bilo tako. Isus im sigurno nije mazao med oko usana, nego propovijedao onako kao i uvijek.

Obratite se, kraljevstvo Božje je blizu. Vjerujte Evanđelju! Vjerujte u Boga i u mene vjerujte, jer je po ovome došlo Kraljevstvo Božje među vas i svi znakovi i čudesa vam o tome govore. Reakciju se može pretpostaviti. Što ovaj hoće, toga poznamo još kao mulca i nikad nije otvorio usta. A sada hoće biti nešto visoko. On nam želi propisivati što trebamo činiti. Taj treba očistiti pred svojim vratima. Ostavio je mater samu i cijelu rodbinu, zatvorio je onu perspektivnu radnju od večeri do jutra i otišao kao lutajući propovjednik. Pa ova banda koju vuče za sobom – njegovi učenici, nagovorio ih da sve ostave. I sada žive od tuđeg stola i hvale se da je volja Božja da sin Čovječji nema ništa i da nema gdje glavu nasloniti. Tako se može opravdati svaka lijenost. Pa ta njegova čudesa. Nije ni on ništa bolji od vračeva. Neće on s našim bolesnicima činiti hokus pokus. Ne, ovdje ne!

Isus im reče: »Nigdje nije prorok tako malo poštovan nego u svom zavičaju i kod rodbine i obitelji. Sasvim jasno, jer poziv Božji, ako ga se prihvati i slijedi, on nosi nemir ili nesigurnost, jer Bog ima druge planove. Kako on to može rastumačiti svojoj obitelji, prijateljima. Čovjek se plaši da će dosadašnje veze i odnosi propasti, da ljudi više neće željeti ni čuti o nekome tko prihvati glas Božji i zato ga mnogi ne žele čuti.

Vjerujem da i u našim zajednicama mnogi imaju takav strah ako se želi netko malo angažirati. Strah da drugi ne reknu: Što ovaj od nas želi?

           Isus zna da je naviještanje Boga njegova zadaća, To mu daje snage, ali i frustracije. I ako ga u ovom gradu nitko ne želi. To je i rekao jednom učenicima: »Ako vas ne žele slušati, onda otresite prah s nogu i krenite dalje.» Isus zna da ondje gdje nama vjere – tu ne može ni prorok djelovati.

Isus je to jasno pokazao, kod svog dolaska u Nazaret, da nije došao posjetiti rodbinu. Učenici su njegova nova obitelj. To je više puta rekao:“ Tko vrši volju Oca mojega, taj mi je i brat i otac i majka.“

Poslušati glas Božji se može samo u grupi istomišljenika. Tako i u novoj obitelji djece Božje, a to bi trebala biti župa. A kako je kod nas? Jesmo li mi sami spremni dopustiti da nas riječ Božja zahvati i da nas pozove u svoju službu, ili se plašimo onoga što će ljudi govoriti?

Kako se odnosim prema ljudima koji vrše za nas službu u zajednici? Radujemo li se tome ili

odbijamo? Evanđelje nam želi dati kritično ogledalo.

4.

Ni jedan prorok nije poštovan u svom zavičaju

Neugodna kritika

Prije nekoliko nedjelja dogodilo mi se ono što bi se zapravo moralo mnogo češće događati. Poslije

jedne blagdanske službe Božje, prišao mi je, za vrijeme agape, jedan čovjek i rekao mi kako se prilično naljutio zbog moje propovijedi. Ona je njemu bila jednostrana. Sva kritična područja, za koja su postojala mnoga hvatišta, ja sam u uskrslom ushićenju izostavio. Veliki Petak, bez kojega ne bi bilo Uskrsa, ja sam preskočio...

Najprije sam progutao i duboko udahnuo, jer sam bio ponosan na svoju propovijed. Osim što bi mogla biti kraća, bio sam s njom zadovoljan. Osjećao sam se potvrđenim kroz pažljivo praćenje mojih slušatelja.

Dražilo me da opovrgnem njegove argumente. Ležalo mi je ponešto na jeziku čime bih se mogao suprotstaviti. Osjećao sam impuls istupiti dalje za svoje opravdanje. Srdilo me što je kritika došla iz onog ugla, iz kojeg sam već duže vremena očekivao otpor. Da je taj čovjek prinio već prije svoj kritički stav, mogao je cijeli projekt, o kojemu se radilo,   postati plodonosnim. Najradije sam htio sada s njime   «obračunati»...

No, ipak namjerno to nisam učinio. Sada mi je bilo važnije da dozvolim njegovoj kritici da djeluje na mene...

Spriječiti kritiku

Ovo što sam ovdje doživio, događa se vjerojatno češće – ili mi ne dozvoljavamo da dođe to tako daleko. Najčešće se ograđujemo, kako kritičari ne bi mogli doći na to da kažu ono što bi htjeli reći. Ili, gradimo jedan «obrambeni obruč» i skupljamo argumente koji ključno dokazuju da ne moramo ozbiljno uzeti njihovu kritiku. Uvjeravamo sebe npr., kako smo već duže vremena znali što je bilo za očekivati od onoga ili one. Mi poznajemo okolinu kojoj pripadaju, prijatelje s kojima druguju, itd. Mi se bavimo vrstom «duhovnog držanja klike».

«Duhovno držanje klike»

Isus je također osjetio, u svome rodnom gradu, to «duhovno držanje klike». 'Što se već može očekivati od jednog stolara? Poznajemo već tu cijelu kliku. Oni su svi pomalo tako...'

Ono što me iznenađuje u pripovijesti: Isus se ne trudi da razjasni stvar. On se ne brani. On ne obračunava sa svojim rodnim gradom, već odlazi dalje.

Ono što se njemu dogodilo u Nazaretu, dogodilo mu se, točno uzevši, opet kasnije s njegovim narodom. U Jeruzalemu su gledali s prezirom na Galilejca. Konačno su ga izbacili iz svoga grada i ubili.

Ovi postupci su općenito važni da su postali poslovični: niti jedan prorok nije ugledan u svojoj domovini.

Ugodnije je kad netko postane imun na kritiku, umjesto da se njome pozabavi. Upotrebljavamo svoje predrasude kao argumente, kako ne bismo morali prihvatiti ono što nam drugi imaju reći.

Doglasna cijev Boga

Na pripovijesti o Isusu vidimo da držimo dalje od sebe onoga koji nam želi saopćiti riječ Božju. Bog nam govori kroz ljude koji također imaju svoje slabosti i nedostatke. Ako nam Bog hoće reći nešto što mi ne želimo rado čuti, lako mi učinimo odgovornim za to nedostatnog vjesnika.

Mi smo spremni više držati do nekoga koji izgleda da stoji iznad svega ljudskoga; nekoga tko dolazi izvana, tko posjeduje značenje, karizmu, nekoga čije slabosti mi ne poznajemo. Ali jao ako saznamo da smo nasjeli jednom varalici.

Bog nam govori kroz ljude

U prošlim danima bili su u katedrali zaređeni ljudi za svećenike. Tu i tamo su slavljeni ili će biti

slavljeni svećenički jubileji. Svećenički poziv je, u zadnjim godinama, u najmanju ruku kod nas u srednjoj Europi, pao u duboku krizu. Ona je vidljiva na van u opadajućem broju (svećenika), a iznutra se osjeti u nizu simptoma kao «burning out», sumnjajuću vjerodostojnost i u mnogo čemu drugom. Najčešće za to razlozi bivaju traženi u tradicionalno-propisanom obliku života. Ja vjerujem pak, da ovi razlozi nisu dovoljni, kako god je važna javna diskusija o njima.

S tim u svezi htio bih postaviti jedno temeljno pitanje, jedno pitanje vjerovanja: možemo li mi i hoćemo li mi vjerovati da Bog nama govori kroz ljude? U tradiciji su se nazivali prorocima. Možemo li mi i hoćemo li mi vjerovati da nas Bog vodi i slijedi kroz ljude? Crkvena tradicija ih naziva «presbiteroi» - «svećenicima», «starješinama». Kroz ljude na koje mi stavljamo naročite zahtjeve, a koji imaju također i grješke.

U katoličkoj predaji je poziv za svećenika jedan sakrament. Bog se služi jednim čovjekom kako bi svoju brigu za svoj narod učinio vidljivom i osjetnom. Bog se upušta u rizik da se poneki spotakne na svojim slabostima. Istovremeno ovo oslobađa dotične da ne moraju biti super-ljudi. Ljudskost pripada (tom) sakramentu.

Bog nam govori kroz kritičare

Ja ne želim svoje pitanje vjere ograničiti samo na svećenike. Bog govori nama - u to sam posve uvjeren - također i preko naših kritičara. To vrijedi i za Crkvu. Bog nam govori također preko ljudi koji se odvajaju od nas iz onih razloga koji se trebaju uzeti ozbiljno. Često mislim na masovna bježanja mladih iz prijašnje DDR koja su tek tada odgovorne navela na popuštanje.

Ne vjerujemo li mi često da smo proniknuli nijeme motive Crkvenih kritičara? «Jer onima koji su izašli iz Crkve, radi se samo o novcu», čujemo, ne tako rijetko. To je možda točno. Istovremeno drže oni pred nama ogledalo u kojemu mi možemo vidjeti, koliko je i nama stalo do novca. Ali u to ogledalo ne gledamo rado.

Ili se zakopavamo iza teoloških argumenata kod kojih naši kritičari ne mogu često diskutirati, jer nisu u toj struci toliko učeni. Onima koji nama, Crkvenim ljudima, predbacuju želju za moći, držimo govore o punomoći koja nam je dodijeljena. Naravno, to je točno do izvjesnog stupnja. Ali i to što kritičari imaju za reći, također je točno do izvjesnog stupnja. Imamo li hrabrosti progledati? Imamo li hrabrosti tražiti dublju istinu? Lista se može dalje voditi.

Kritiku prihvatiti i ozbiljno uzeti – jedan duhovni izazov

Kritika je često neugodna. Proroci su bili često kritični i neugodni ljudi. Često su došli tek kasnije do ugleda. Kroz njih je Bog dao ljudima saopćiti ono što im je imao reći. Mi dolazimo prebrzo do zaključka da danas ne postoje proroci. Prije svega moramo naučiti s kritikom tako postupati da nas ona odvede dalje. Možda nam čak i uspije da u kritici prepoznamo glas Božji.

P. Hans Hütter                   prevela   Katica Kiš

5.

1. Jak život

Uzmimo slike života koje vidimo iz reklama, filmova ili fotografija. Lijep, elegantan, mlad, atraktivan, sportski, privlačan, prijateljski, zdrav.

Uzmite slike života koje imate pred očima ako mislite kakvi želite biti i kakve ljude želite imati oko sebe. Lijep, elegantan, privlačan, sportski…Ako su to vaše slike, onda imate pravo. To je poželjno. Kakav bi morao biti razlog da stavimo ružno ispred lijepog, da stavimo siromašno ispred bogatog, bolest ispred zdravlja, da se dade prednost onome što se odbacuje ispred atraktivnog, neprijateljsko pred prijateljskim. I ne bi trebalo biti razloga da se ono što je sasvim jasno slabije stavi ispred onoga što je bolje. Kome je život najveća vrijednost, onda je svakako punina ono više ljepše, bolje, jače, prava punina života.

A kakvu cijenu ste za to spremni platiti?

Možda postoje ljudi kojima uspijeva tako površno živjeti da sebi ne dopuštaju ovo pitanje. I neću se ništa smatrati krivim ako ovdje nekoga podcijenim. Znam da nikako nije vrijedno težiti tako površno živjeti da se ne bi mogao pitati: kakvu cijenu moram platiti da bih mogao živjeti tako da dostignem ove željene vrijednosti. Ali ako je život za mene najveća vrijednost, može li onda neka cijena biti previsoka da bih taj život ostvario i tako živio?

2. Slab život

«Više se volim hvaliti svojim slabostima», piše Pavao Korinćanima, a ovo govori o vrlo velikoj svijesti o osobnoj jakosti.

Polazna točka dokazivanja za Pavla je njegova slabost koju pobliže ne opisuje. Jednostavno, on to naziva «žalac, trn u mesu» i «glasnik sotone» koji ga muči. Mnogi su razbijali glavu koja je to slabost, o čemu se radi. Neki pretpostavljaju da je imao neki tjelesni manjak. Da Pavao nije imao tijelo po uzoru na ideal grčkih sportskih atleta, mogao bi biti i razlog njegovom apostolskom imenu. Naime paul /l/us latinski znači malen, neznatan. Drugi opet pretpostavljaju da je povremeno imao napadaje padavice, ali to se ničim ne može dokazati. Ja mislim da se ovdje radi o nekakvom žalcu koji leži u nekoj karakternoj mani s kojom se borio, jer i veliki sveci mogu biti u takvim situacijama da se grčevito bore sa svojim karakterom.

Pavao zato nije postao ništa manji, jer nije ukazao na svoj osobni problem, nego pokazuje na ono mnogo veće što se iza toga krije. I odmah postaje općenitiji. Pavao nam sasvim jasno govori da mu je Bog darovao mistične doživljaje, o tome nema sumnje. I govori nam da je tada Boga molio da ga oslobodi ovog «trna» i da je u molitvi razumio volju Božju: «Moja milost ti je dostatna, jer ona pokazuje svoju jakost u slabosti.» Iz toga Pavao izvlači radikalan zaključak: »Mnogo više ću se hvaliti svojim slabostima da se po meni pokaže sila Kristova. Zato prihvaćam sve svoje slabosti, sva zlostavljanja i nevolje, progonstva i strahove koje nosim zbog Krista, jer onda kad sam slab, onda sam i jak.»

«Onda kad sam slab, onda sam jak.» A to bi moglo ukazivati na prozirnu legitimaciju. To bi neki nazvali robovski moral. Tko nema nikakve sile, taj uzdiže nemoć. Tko ne može vladati, pjeva hvalospjeve služenju. Tko propadne na zemlji, taj se poziva i ufa u nebo. Ili, još gore, iz vlastite slabosti postaje ideologija koja govori da čovjek mora biti malen da bi mogao biti velik. Ljudski život i Bog se postavljaju kao suprotnosti. A onda izlazi zaključak da treba Boga proglasiti i učiniti mrtvim da bi se moglo naviještati ljudski život kao najveću vrijednost.

U stvarnosti, Pavao želi navijestiti, on to jasno pokazuje, da on nije tek nešto i da ni u jednom slučaju ne želi naviještati sebe, nego Krista koji je bio raspet, a sada sudjeluje na slavi Oca. Nasuprot ovog navještaja, jer drugi propovjednici naviještaju sebe – Pavao pokazuje na svoje slabosti i jer on tako snažno nastupa kao navjestitelj Evanđelja, ne može zaobići svoju slabost.

Ova napetost između silnog govora o Bogu i ljudske slabosti leži u temelju današnjeg evanđelja, koje nam govori o odbijanju Isusa u njegovom rodnom gradu. Pavao želi pokazati veličinu Božju po tome što ukazuje na svoje slabosti, a Isusu predbacuju baš to, njegove slabosti, njegovu «normalnost». To je, u stvari, razlog zašto su ga odbacili u njegovu gradu. Tu ga poznaju kao «normalnog čovjeka», drvodjelčeva sina. Kako može iz tako «normalnog» čovjeka govoriti Božja jakost?

I jedno usputno pitanje: kakvog mi svećenika želimo, nekog «normalnog» čovjeka s njegovim slabostima ili nekog koji te slabosti nema ili ih prekriva i ne pokazuje?

3. Ispunjen život

Prigovara se da su Bog, Krist, kršćanski moral suprotni punini jakog života o kojemu sam govorio na početku, govori se da čovjek sam mora biti jak, uzdići se iznad sebe, to je recept. Oboje je krivo.

Cijena koju se plaća za površan, lijep i jak život je prevelika. To je gubitak najvišeg života.

Ne radi se ovdje o zamjeni zemaljskog s nebeskim životom. Tko jednostavno zamjeni «najveću vrijednost» zemaljskog života s najvećom vrijednosti nebeskog života, upada u neko pobožno razmjenjivanje. Tko misli da može kupiti lijep i jak život u nebu time što će plaćati rate na zemlji u samoponižavanju, taj će se smatrati u nebu prevarenim.

Ovdje se stvarno ne radi o nešto malo života na zemlji, nego o nečem više. Radi se o punini života iz punine pratemelja, kako ovdje, tako i tamo, kako u vremenu, tako i u vječnosti. Ovu vrijednost se više ne može mjeriti, ni kupiti. Samo onaj koji se otvori ovom višem bez računice i pridržavanja, taj će ga i postići.

Kako može, molim lijepo, ponižavanje stvorenja, koje je ipak Božje djelo, uzvisiti Stvoritelja? Nitko ne bi došao na ideju hvaliti veličinu mercedesovih automobila ako bi se pokvarili odmah nakon kupovine. Zar je to veličina Božja ako je čovjek slab i ponižen? Nemoguće.

Samo površno gledano radi se o suprotnosti između ljudskog poniženja i božanske veličine. Samo površno nešto može izgledati tako sjajno što nije tako sjajno. Ono što se ovdje predstavlja kao jako, lijepo i veliko bilo bi u nekim okolnostima nutarnje laka građevinska konstrukcija koja ne bi mogla podnijeti opterećenja. Kao da bi kuća bila sama sebi temelj. Nespojivo.

Ono što Pavao propovijeda nije neki nadčovjek, niti ispod čovjek. Nego je to čovjek koji otkriva svoju vlastitu veličinu na mjestu najdubljih korijena: svoje porijeklo iz Boga. Raspeti nije veličanje promašaja, nego pobjeda jedne ljubavi koja u svojoj vanjskoj slabosti ima najveću jakost. Nije velik onaj koji uzvraća udarce, nego onaj koji pruža i drugi obraz, ne pasji pokorno, nego suvereno.

I danas se čuje o slabostima demokracije, parlamentarizma. Slaba pravna država uhvaćena svojim vlastitim zakonima, nesposobna provesti volju naroda, jer je razdijeljena na državne sile i ulovljena u igru snage. Samo, netko tko o ovim slabostima diskutira u gostionici ili na ulici može li pokazati na bilo koju diktaturu za koju bi mogao reći da je bila lijepa, jaka, dobra? Zar nije nacionalsocijalizam ili nacizam u Njemačkoj bio izraz slabosti naroda? To isto možemo reći za komunizam u Rusiji i kod nas. Kad gledamo unazad na sve one silne govore i parade, zar nam to sada ne izgleda smiješno, jer su iza toga bile sakrite malograđanske slabosti.

«Ako sam slab, onda sam i jak», govori Pavao. Ne radi se o omalovažavanju čovjeka da bi se Bog mogao osjećati kao diktator svijeta. Pavao navjestitelj zna da će stvarna veličina i suverenitet ljudi tek onda biti prepoznata. Čovjek se uvijek nalazi u opasnosti da svetom Pavlu prepiše kao taštinu da se hvaleći svojom slabosti – hvali svojom jakošću u Bogu. No, iz vlastitog iskustva bismo trebali znati da je to dug put dok se ne nađe ova prava veličina i jakost.

6.

Čuditi se sebi ili Isus, pravi čovjek

Pripovijeda se da je neki čovjek želio isprobati pažnju svojih sugrađana. I zato se umiješao među goste neke zabave te stalno pripovijedao, kao na izgled slučajno odabranim različitim ljudima, istu priču: kako je upravo ubio svoju ženu. O, kako interesantno! Ne, stvarno? Tako ili slično su bile reakcije. Nitko nije pravilno slušao, nitko ga nije ozbiljno shvaćao. Svaki od gostiju je ostao zatvoren u sebe i u svoje misli.

Zašto se ne čudimo

Zar se nije mnogima koji su danas slušali Markovo evanđelje, dogodilo slično? Više puta je bilo spomenuto, u izvještaju o Isusovu nastupu u rodnom selu, da se netko čudio. Jesmo li se i mi čudili? Ili smo samo tako čuli «Riječ je Gospodnja»? Jer «Riječ je Gospodnja» tako misle mnogi, k tome još dobri vjernici, to trebaju prihvatiti bez išta pitati i razmišljati. Ja mislim da bi trebalo najprije pažljivo slušati, a onda nas ovo evanđelje vodi da se i mi pitamo i da nam to pomaže da dođemo do dublje i prave vjere.

Ako smo pak pažljivo slušali što nam je evanđelist Marko govorio, onda bi se, ipak, trebali čuditi o Isusu. Zašto se Isus čudi zbog nevjere svojih mještana? Zašto se čudi da njega, čiju obitelj dobro poznaju, ne prihvaćaju ozbiljno, zašto se tješi starom mudrošću da je prorok najmanje čašćen u svom zavičaju, kod rodbine, prijatelja? Zašto se čudi ako je Sin Božji? Tako bismo se mi trebali pitati. Jer vjerujemo da je Isus Sin Božji, sveznajući kao i njegov Otac.

Jesmo li mi malovjerni?

Ako smo došli do toga da se čudimo što se nismo ništa začudili, možda smo na tragu nekakvoj malovjernosti u nama iako nije nam posve jasno i nismo toga svjesni. Možda nosimo u sebi neke sakrite krive predodžbe o Isusu koje su prijetile prvim kršćanima. A to su da Isus baš i nije bio pravi čovjek, kao što smo to mi ljudi. Samo Isus nije počinio grijeha. No, mi ne poznajemo ni jednog bezgrešnog čovjeka, pa niti ne možemo jednog takvog zamisliti, zato smo u napasti da reknemo za Isusa da je pravi i potpuni čovjek. Ovo moći naučiti spada u ljudskost. Isus je, tako doznajemo preko Marka, to morao naučiti. Nakon svojih izvanrednih uspjeha, o kojima Marko govori u poglavlju ispred ovoga, nakon ozdravljenja opsjednutoga, bolesnika koji su slovili kao neizlječivi, nakon buđenja na život Jairove kćeri, trebao je Isus još k tome naučiti: on, koga se držalo prorokom, kao netko tko naviješta riječ Božju kao brojni prije njega, nije mogao izbjeći sudbinu proroka. I Sin Božji je bio podložan zakonima svijeta po kojem će njegovu ljudskost prihvatiti Otac nebeski. Preduskrsni Isus je bio za ljude samo prorok iz Nazareta. O njemu se sve znalo, odakle je i rodbinske veze.

Potpuno nepoznati Isus

Naravno kad je Isus nastupio u svojoj domaćoj sinagogi, ljudi su se čudili. Čudili su se načinu i mudrosti njegovog nastupa, čudili su se obliku i sadržaju njegovih nastupa. Čudili su se, jer su znali njegove rodbinske veze, kao što se to znaju u svakom malom zatvorenom selu ili je svaki mislio da zna.

U tome smo vrlo slični stanovnicima Nazareta. Vjerujemo da znamo mnogo ili vrlo mnogo, a da stvarno stanje stvari nismo nikada baš preciznije promatrali. Što mi stvarno znamo? Kada smo preciznije slušali?

U čemu se naše pamćenje ne vara

Opasnost naše nepažnje

Puno puta pokušavam odgovoriti na pitanja koja postavljaju razni čitatelji. I puno puta sam morao početi: „Na žalost krivo ste naveli tekst Pisma.“ Loša sjećanja koja potiču razne predrasude, dovela su do krivih izričaja vjere, moralnih osuda i brojnih nesporazuma.

I nama se događa kao Isusovim suvremenicima: doista znamo ponešto i mislimo da znamo sve i da bolje znamo. I zato se varamo. Bilo bi dobro i korisno ako bismo se čudili o onome što navodno dobro znamo. To bi poticalo pravilnost i ozbiljnost naše vjere ako bismo imali snage postavljati pitanja.

Obnova naše vjere u Isusovu čovječnost

¬Nadam se da je naše današnje čuđenje dovelo dotle da produbimo naše poznavanje Isusa u jednom dijelu. Mislim na pravu čovječnost Isusa i Spasitelja, jer taj dio vjere je toliko važan. Naime, ljudskost spasiteljeva bila je važan dio da bi on za nas mogao biti Spasiteljem.

7.

1. Očinski grad

           

Dvojaki odnos nas povezuje sa svijetom našeg porijekla. Taj svijet i ljudi u njemu su nas proželi. Često nas ovo otkriće prati cijeloga života. Često puta je život već od mladosti bijeg od toga porijekla. Porijeklo nas učvršćuje u onome što smo bili i otežava nam ići svojim vlastitim putem, upravo zato jer bez komadića puta u svijetu našeg porijekla ne bismo bili u situaciji činiti daljnje korake.

Što nam prijevod današnjeg evanđelja govori kao «zavičaj» u grčkom originalu znači očinski grad, iako zbog broja stanovnika grad zvuči deplasirano, bolje bi bilo reći očinsko selo. No, za razumijevanje evanđelja nije bez razloga da riječ otac, očinski, dolazi dva puta.

Zajedno s učenicima Isus dolazi u svoje «očinsko selo.» I za to očinsko selo Isus govori da se prorok nigdje toliko malo ne časti kao u očinskom (selu) svijetu.

Isusovi negdašnji susjedi, iz sela u kojemu je odrastao, dive se zbog njegovih čudesa i mudrosti. Istodobno mrmljaju da poznaju Mariju i njezin rod. Josipa, muža njegove majke, ne spominju kao oca. Ne znamo koliko je Isusu bilo godina kad je Josip umro. No, znamo da je tema očinstva bila crvena nit koja se proteže kroz Isusovo naučavanje.

Isus je učio učenike: «Nikoga na zemlji ni zovite ocem, nego Oca vašega na nebesima. (Mt. 23,9)

Da li je Isus imao iskustvo nedostatka oca od ranih djetinjskih dana, tako da je selo bilo za Isusa «Otac»? Možda je i pola sela bilo u ulozi oca, pa je Isus prikazao učenicima takvog vladajućeg oca? Možda je Isus dijelio sudbinu mnogih danas da je sam, vrlo rano, morao preuzeti ulogu oca u obitelji? Otac igra za svakoga neku ulogu, bilo kao prisutan, ili odsutan, ili kao neka čežnja ili kao neki strah.

2. U očevu selu

Što se događalo u Isusu kad je došao u očinsko selo? Što je bilo kad je Isus došao u selo svoga Oca?

Tu se čulo što je Isus drugdje učio i činio. Pričalo se o mudrosti i čudesima koja je činio. I ovdje točan prijevod pomaže razumijevanju. Jer se riječ čudo spominje dva puta u ovom kratkom odlomku, doslovno rečeno moć i silna djela.

Sama riječ uglavnom znači snaga kojom je Isus nastupao, govorio i činio. Ljudi iz brojnih mjesta u kojima je Isus govorio i činio su osjećali da je u njemu neka «dynamis», snaga na djelu koja sve drugo stavlja u sjenu. Isus nije govorio poput nekog profesora u predavaonici, niti poput svećenika s propovjedaonice. Isus je govorio snagom, sa «dynamis» se suprotstavljao demonima u lice.

Mnogi biblijski stručnjaci su našli u ovom odlomku Markova evanđelja suprotnost i iz toga izvukli zaključak da se ovaj tekst spojio iz dva prijašnja odvojena teksta – izvora. Tu suprotnost nalaze u činjenici da se govori i o divljenju i o odbacivanju. Najprije se govori o divljenju svih Nazarećana kad su čuli o svim onim djelima i mudrosti kojom je Isus govorio i učio, a oni su samo djelomično čuli, a sada u subotu, Isus u sinagogi uči. A samo jedna rečenica govori o protivljenju i odbacivanju.

Ja ne vidim u ovome dva različita izvorna teksta, nego temeljnu i središnju poruku Evanđelja.

3. Vjera i nevjera

Vjera se ne razlikuje od nevjere po više znanja o čudesima. Najviša inteligencija može tehnikom proizvesti pravo čudo. Bog nije postao čovjekom da nas nauči baratanju tehnikom.

Naprotiv, Isus trpi sve ono što mnogi ljudi pate – kroz što možda mora proći svaki čovjek. Kad Isus ide s učenicima u Nazaret, onda znači da on nas, Crkvu, svakog kršćanina, svakoga od nas želi povesti tim putem.

Mi smo definirani u očinskom svijetu. Unaprijed nam je dano što možemo. To što smo današnje sposobnosti naučili od škole i medijskih ustanova situaciju samo premješta, ali je ništa ne mijenja. Kao što se nekada pitalo za oca, danas se pita za školu i praksu da bi se odlučivalo o našim šansama. Postoji jaki očinski svijet koji je tim jači što više odgovara onom što evanđelje opisuje: »Nije mogao tu učiniti ni jedno čudo.» Jer se ljudi u njegovom očevom selu dive zbog čudesa, ali ga odmah stavljaju u porijeklo. «Odakle ovom ?» Postolaru daj cipele, a tesaru ostavi daske da radi što je kao zanatlija naučio. Ovaj mali, mali svijet Nazareta ne želi ništa drugo znati o porijeklu i nikakve druge izvore mudrosti i snage.

To je nevjera ljudi iz Nazareta. Oni nemaju povjerenja u Boga, ne znaju ništa o snazi Božjoj koja obraća. Današnjoj Crkvi i nama malovjernima, činilo bi dobro kad bismo pustili da nas Isus povede u Nazaret. Možda bi nam iskustvo ovog susjedstva otvorilo oči za mali, mali svijet s kojim se zadovoljavamo i puštamo da nas zarobljavaju sve te otac –institucije i otac-duhovi. U Nazaretu će nam se otvoriti oči kako ovaj svijet želi Isusu iz kostiju izvući snagu. «Samo je na neke bolesnike polagao ruke i ozdravio ih“, govori se na kraju.

Isus opet uzima učenike sa sobom kad napušta Nazaret. On ih želi odvesti u jednu drugu slobodu. On ih uči da samo Boga zovu Ocem i da mu se obraćaju kao Ocu. A Nazaret jasno pokazuje kakav je to osloboditeljski grad.

8

1. Izvještaj

Posjet Nazaretu mogao je trajati nekoliko dana. To nije bio nikakav odmor u zavičaju, kod obitelji, nego Isus dolazi činiti ono što čini u brojnim gradovima Galileje: propovijedi, ozdravljenja, činiti da se osjeti kraljevstvo Božje prisutnim. Markovo Evanđelje opisuje ove dane vrlo kratkim izvještajem. Isplati se pogledati što je za Marka važno da on o tome govori.

Najprije pogledajmo učenike. Naglašava se da su oni bili prisutni, a onda se u odlomku više ne spominju. To shvaćam kao naputak kako trebamo shvatiti njihovu perspektivu ako želimo shvatiti evanđelje. Učenici su vidjeli što je Isus učinio u mnogim mjestima. Bili su znatiželjni što će se dogoditi u njegovom rodnom selu gdje je odrastao kao zanatlija. Doživjeli su kako je svuda propovijedao i kako je donosio ozdravljenje onima koji su u njega vjerovali. I sada doživljavaju da ondje gdje smatraju da ga najbolje poznaju, tu u Nazaretu, ništa mu ne vjeruju.

2. Svjedoci – dogma – poslanje

Učenici su svjedoci onoga što doživljavaju. Ako pažljivo čitamo evanđelja onda nam pada u oči da apostoli (još) nisu tako naročito vjerni. Oni su svjedoci vjere drugih i što vjera čini u životu drugih. Naravno da i oni malo vjeruju. No, za pravu ispovijest vjere to još nije dovoljno. On ih najprije uzima sobom kao naučnike, koji trebaju vidjeti što će kasnije svjedočiti.

Konačno ljudi iz Nazareta pitaju učenike: «Odakle ovome sve to? Kakva mu je to dana mudrost? I kakva se to čuda događaju po njemu.» Iz Isusovog porijekla se to sve ne može protumačiti. Za stanovnike Nazareta je to dovoljno, dovoljno da se Isusa odbaci. A što činimo mi? Markovo evanđelje nas želi suočiti s odgovorom na pitanje «Odakle mu sve to».

Isus to ima od Boga. Bog je postavio nešto što se ne može izvući iz zanatlijskog naukovanja, niti iz Isusovog obiteljskog rodoslovlja. Bog postavlja nešto novo, do sada neviđeno.

Grčka riječ «dogma» ne znači samo vjersku istinu, nego i « raspolaganje» ili «zaključak». U tom smislu jedina dogma je zaključak Božji da postane čovjekom. To je Božja činjenica. Za ljude slijedi zahtjev za odgovorom. Za Isusove učenike nakon toga slijedi poslanje. U sljedećem odlomku Markova evanđelja Isus šalje učenike. Nakon što su doživjeli njegov vlastiti promašaj u Nazaretu, on ih šalje u okolna sela propovijedati i ozdravljati.

3. Biti kršćanin

Ako gledamo ovo evanđelje iz perspektive učenika, tada možemo naučiti što znači biti kršćanin. A to počima s iskustvom da Bog djeluje. Više nego na sebi, to učenici vide na drugima. I konačno to može postati i vlastito iskustvo i vlastita odluka, otvoriti se vjeri i priključiti se.

Ovu vjeru sam ne mogu tražiti. Ona počiva na činjenici Božjoj, dogmi, da je to od Boga. Na pitanje « Odakle to ovomu» dajem odgovor kao kršćanin: od Boga koji među nama djeluje. To je struktura kršćanskog vjerovanja: otvoriti se dogmi Božjoj i po tome urediti svoj život.

To znači i brigu kako se ova dogma Božja čitala i kako će se čitati. Povijest vjere je upravo ova borba za dogmu. I ići će dalje dokle god se budu razvijali ljudski jezik i misao.

Na mom mjestu, u mom vremenu, u mom životu trebam dati odgovor, da li ću dopustiti da me se pošalje. Sakrament krizme mi daje da osjetim to prvo iskustvo učenika, da nam Bog po krštenju daruje svoga Duha. Doživljavam da nas on prihvaća i da nas šalje.