Misno slavlje
Pozdrav: Milost i milosrđe Gospodina našega Isusa Krista neka bude sa svima vama
Uvod: Ponekad se nama kršćanima zamjera da ne pokazujemo dovoljno radosti. Tada se rado citira Nietzsche: “Trebate mi pjevati ljepše pjesme da bih ja mogao učiti vjerovati u vašeg Spasitelja. Njegovi učenici mi trebaju izgledati otkupljeni!“ Ali što koriste apeli ako je nama teško oko srca, ako nas pritišću brige i problemi, nadolaze i pritišću muke.
I sada stupamo pred Spasitelja našega, Gospodina Isusa Krista. On ne traži od nas nikakvo sjajno lice i srce bez ikakvog opterećenja. Mi smo upravo kod njega ako smo umorni i opterećeni. Samo jedno on od nas traži, a to je da imamo povjerenja u njega.
Gospodine Isuse Kriste
- tebe je Otac poslao da ozdravljaš ono što je ranjeno i bolesno - Gospodine, smiluj se
- ti si došao da nam oprostiš grijehe – Kriste, smiluj se
- ti si nadvladao smrt – Gospodine, smiluj se
Molitva vjernika
U vjeri u pobjedu Isusa, koji nas vodi iz smrti u vječni život, došli smo na ovu službu Božju. U našim nevoljama i potrebama molimo:
- Da Crkva nađe put iz straha i sumnji k jedinstvu povjerenja u Boga, molimo te
- Da odgovorni u politici i društvu rade na dobro i sigurnost svih ljudi, molimo te
- Da žalosni i zdvojni crpe snage za život iz vjere i kršćanske nade, molimo te
- Da pokojni iz naše zajednice dođu u vječnu slavu, molimo te
Svemogući Bože, tvoj sin Isus je s nama na svim našim putovima. Daj da ti budemo zahvalni za ovaj sretan dan i hvalimo te i slavimo s tvojim sinom, Isusom Kristom, sada i u sve vijeke vijekova.
Propovijed:
1.
Cilj: Slušatelji bi trebali spoznati da je pripovijedanje o novozavjetnim „čudesima“ i o vjeri u novozavjetnom smislu i da su čudesa još danas moguća, na nama i po nama.
Uvod u temu
Teolog Rudolf Bultman daje svojevrsnu izjavu: „Ne može se upotrebljavati električno svjetlo i radioaparate, i u slučaju bolesti upotrebljavati moderna medicinska i bolnička sredstava i vjerovati u čudesni svijet Novog zavjeta.“
Time Bultmann skicira poteškoće u našem tehničko modernom svijetu. U našem prirodnoznanstvenom, školovanom, prosvijetljenom načinu mišljenja pripovijedanje o čudesnom izlječenju žene koja krvari ili oživljavanje „Jairove kćerke“ „treba ukloniti“. Biblijski i tehnički svijet stoje jedan pokraj drugoga. Opasnost je vrlo velika da „pripovijedanja o čudesima“ zbog njihove „zatvorenosti“ kod slušatelja polako i tiho nestanu i gurne ih se u „ladicu zaborava“. Vrlo je žurno i potrebno da našim slušateljima ovo pripovijedanje ponudimo u našem vremenu.
Što nam govore evanđelja?
- Jasno trebamo jednom reći da evanđelja vrlo štedljivo i pažljivo upotrebljavaju riječ „čudo“. Oni više i radije govore o „znakovima“. Znakovi su uvijek povezani s nečim bez čega te znakove ne možemo razumjeti. Npr. naši prometni znakovi tek dobivaju pravi smisao u prometnom sistemu. Uzmite jedan znak. „Obavezni lanci za snijeg“ za vrijeme konjskih zaprega ne bi imali nikakvog smisla. To znači znakove koje je Isus učinio, o kojima Biblija govori, ne smijemo promatrati odvojeno od Isusova života, od njegova poslanja, njegove riječi od njegove smrti i uskrsnuća. Tek kad ih promatramo u toj cjelokupnoj stvarnosti, oni dobivaju na značenju: kao znakovi da je s Isusom nastupilo vrijeme spasenja za sve ljude i cijelog, potpunog čovjeka – na duši i tijelu. (usp Mt 11. 4-6).
- Čudesa ne žele zadovoljiti potrebu za senzacijom i pokazivati božansku silu i snagu. Tako nemaju ništa zajedničkoga s tajanstvenom magijom. Naprotiv, isključeno je iz pripovijedanja o čudesima svako magijsko zloupotrebljavanje. Potpuno jasno se to pokazuje na kraju pripovijedanja o ozdravljenju žene koja je bolovala od krvarenja. Nju nije izliječio dodir Isusove haljine (to bi bilo shavćeno kao magija), nego njezina vjera: „Kćeri, vjera te tvoja spasila, idi u miru. Od sada budi zdrava.“ I rečenica „Tvoja vjera te spasila“ stoji skoro na kraju svih izvještaja o čudesima. Vjera te spasila - to znači da su svi ti znakovi povezani s vjerom. To su znakovi vjere. U biti pripovijedanja o čudesima su pripovijedanja o vjeri, ali ne u tom smislu da se preko čudesa demonstrira istina kršćanske vjere. To su, mnogo više, znakovi spasenja, koji dovode do izražaja vrijednost i značenje vjere, oni žele posvjedočiti što znači vjera - Bog pomaže onima koji imaju povjerenja u njega u duševnim i tjelesnim nevoljama, onima koji računaju na njegovu ozdraviteljsku moć.
- I još nešto treba dodati pripovijedanju o Jairu; kada su glasnici javili ocu o žalosnom događaju, oni su odmah i tražili da više ne uznemiruje Isusa. Smatrali su da je slučaj završen. Isus ne. On ne odlazi i ne ostavlja Jaira u njegovoj žalosti, nego podiže oca kojemu je izgledalo da je opljačkana i posljednja nada: „Ne boj se, samo vjeruj!“
Vjera, kao oslonac koji može ljudima pomoći u najtežoj bezizglednosti, tako što se drži Isusove riječi, povjerava mu se i u njega traži pomoć. Vjera, kao neizbježni preduvjet da je moguća pomoć koju očekujemo, „da su čudesa“ moguća.
Pokušaj aktualizacije
a) Susrećemo ljude koji „ koriste električno svjetlo i radio aparate“, koji kod „bolesti, sasvim normalno, upotrebljavaju medicinska i bolnička sredstva“, a ipak kažu: “Znam da mi je Bog pomogao.“
Može se takva izjava krivo shvatiti i komentirati sa suosjećajnim smiješkom. No, može se prihvatiti kao pokretački (u dvostrukom smislu) znak vjere o kojima se pripovijeda u Bibliji, vjere koja se povjerava Bogu, znajući da on može pomoći, da ta vjera može u, naizgled bezizlaznim situacijama, biti nosivi temelj i izvor nade. Takva vjera ne čini medicinska sredstva suvišnima, niti ih može zamijeniti. Ali vjera pokušava u ljudima osloboditi snage koje ne mogu dohvatiti sve liječničke sile. Čovjek bez nade je i beznadan slučaj za liječnika.
b) Isus nije samo govorio o ozdravljujućoj blizini Božjoj, nije poslao Jaira kući sa zahtjevom „vjeruj samo“ i pošao svojim putem. Otišao je s njim i nije ožalošćenom ocu uskratio svoju prisutnost.
Ne možemo samo govoriti o ljubavi Božjoj koja spašava i liječi, ne možemo govoriti „samo vjeruj“ ljudima koji su u žalosti, strahu, bezizglednosti i beznadnosti, a onda poći svojimm putem. Ljubav i Božje spasiteljsko ozdravljujuće djelovanje se mora vidjeti (osjetiti) i preko našeg djelovanja. Vjera treba naše svjedočanstvo, a onda su i „čudesa“ u novozavjetnom smislu i danas moguća.
Tekst Willhelma Willmsa govori o ovoj mogućnosti:
jeste li znali
da blizina jednog čovjeka
može nekoga izliječiti ili razboliti
oživjeti ili ubiti
da blizina jednog čovjeka može učiniti
dobro i učiniti zlo
ožalostiti i može razveseliti.
jeste li znali
da odsutnost nekog čovjeka
može učiniti da netko umre
a dolazak nekog čovjeka
može oživjeti
da glas nekog čovjeka može učiniti
da netko čuje sve
za što je prije bio gluh
jeste li čuli
da slušanje nekog čovjeka
čini čudo
da donosi višestruke kamate
darivanje povjerenje
nam se stostruko vraća
da je mnogo više činiti nego govoriti
jeste li to već znali
2.
Cilj: Tko je za mene Isus iz Nazareta
U čitanjima današnje nedjelje nalazimo mnoge odgovore na pitanja o Bogu.
a) Bog želi da živimo
Čitanje iz knjige Mudrosti se jasno obračunava sa svim krivim predodžbama kao da je Bog krivac propasti živih. Bog želi da živimo u punini života, jer nas je stvorio na sliku svoga bića. Njegova je želja srca da nađemo pravu puninu života. Ako je netko kriv za propast nekog čovjeka, onda je to on sam. Osposobljavanje za ljudsku slobodu donosi i sposobnost da se uništi naslijeđeno kraljevstvo smrti, moć grijeha koji uništava. Bog želi da živimo ispunjeni – život u radosti može dovesti i do doživljaja Boga.
b) Krist je postao siromašan da mi budemo bogati
Vjera u Krista ne smije biti neka fasciniranost, neko nedefinirano lijepo osjećanje sigurnosti. Ako se Kristu povjeravamo, onda smo pozvani prihvatiti i siromahe. Vjera u njega nas potiče, iz bitnih razloga, da se zauzimamo za izjednačavanje dobara, bogatstva u svijetu, da se zalažemo za pravednost među ljudima. Takvo ponašanje je vjerničko nastupanje.
Upravo u naše vrijeme opažamo ovisnosti o ekonomiji i privredi u našem životu. Zapamtimo: ako postoje negdje velike rasprodaje, jeftine ponude, onda negdje drugdje moraju ljudi još jeftinije raditi. U konačnici, povećavanje standarda i bogaćenje na jednoj strani izaziva siromašenje i bijedu na drugoj strani.
Kao kršćani smo, po primjeru života Kristova, pozvani da se zauzimamo za siromašne (izrabljivane radnike koji rade u trgovinama nedjeljom!). Riječi današnje poslanice nemaju važnosti samo u nutarnje Crkvenom području, nego i opće svjetsku vrijednost i hitnost.
c) Gdje možemo doživjeti ovog svemogućeg Isusa
Isusova moć i čudesa su, za njegove suvremenike, bila objava Božja. Kako ćemo danas otkriti ovog Isusa punog snage? Evanđelje nam pokazuje temeljno ponašanje doživljaja.
- Čežnja i očekivanje da od njega, ili čak same odjeće, izlazi moć. U pučkoj vjeri, posebno na hodočašćima ili u nekim prošteništima doživljavamo i otkrivamo skoro magično očekivanje od vjere. Isus nije razočarao ovu ženu koja je krvarila, nego je uzdigao na razinu osobne vjere. Dušobrižnicima ne bi smjela biti glavna zadaća osuđivati ova magijska očekivanja vjernika, nego ih uzdizati prema osobnoj vjeri. To bi bilo postupanje u Isusovu smislu.
- Tu gdje mnogi idu za Isusom, tu ga se može i dotaknuti. Zajedništvo ljudi koji stvarno vjeruju može tako privlačno djelovati da čovjek može i nutarnje biti spreman otkriti njegovo spasavajuće djelovanje.
- Slavljenje uspomena njegovog spasavanja može doista, za onoga koji vjeruje, biti polje susreta gdje se može primiti „mir Kristov“.
- Ljudi koji su onda tražili Isusa bili su najneugledniji dio ondašnjeg društva. Ako se tu spustimo, onda ćemo doživjeti snagu njegovog spasenja i ozdravljenja…(usp Mt, 25)
Tko je taj? Možemo li našim životom pokazati i ispovjediti da je ON za nas punina života, da je ON za nas postao siromašan da bismo mi postali bogati, da taj ozdravlja i mrtve podiže?
3.
1. Pokleknuti
Katkad je vrlo dobro pokloniti se. Koristi, ali ne uvijek. Tko se klanja pred vladarima, kraljevima, pred silom, novcem i ugledom, taj se zarobljava. Tko vjeruje, taj se klanja samo pred Božjom prisutnošću. I zato se katolici klanjaju samo pred tabernakulom: prisutnim Bogom u kruhu Posljednje večere. Ovaj poklon ne zarobljava, jer stojimo pred Bogom kojega nazivamo Ocem. Stojeći susrećemo našeg Boga kad ga primamo kao tijelo Kristovo pod prilikama kruha. Kad nas Bog podigne, onda imamo s njim zajedništvo.
Zajedništvo s Bogom čini dobro. Vrijeme koje svjesno provedem usmjeren prema Bogu, kao i trenuci kad osjećam na poseban način njegovu blizinu, mogu nositi neki život. To nisu neka bučna gromoglasna iskustva, nego prije u tišini sobe ili na rubu velikih događanja. Mnogi od nas bi bili vrlo oprezni nazvati «iskustvom» i onda kad imaju siguran osjećaj da je Bog prisutan – i to čini dobro.
Ako je to Bog Biblije, onda me taj susret vodi uvijek k ljudima. Na vrlo različite načine, ali u stvarnosti uvijek, iskustvo Božje blizine mijenja na dobro čovjekov odnos prema ljudima. Nalazim druge ljude koji sa mnom dijele moju vjeru, nalazim lice toga Boga i u udaljenima i najsiromašnijima.
2. Tražiti blizinu
Dva puta govori današnje evanđelje o padanju na koljena. Isto onako kako to mi činimo pred tabernakulom u Božjoj prisutnosti, tako su učinili predstojnik sinagoge Jair i bezimena žena u današnjem evanđelju. Oni znaju i osjećaju Božju prisutnost u Isusu i padaju na koljena.
Jair je ugledni predstojnik sinagoge. On moli za svoju kćerku. Tek joj je 12 godina, baš na pragu punoljetnosti i vlastitog života, a tada ju je pod svoju vlast zahvatila bolest. Izolirana leži. Jair predosjeća da joj je smrt blizu koja će je odrezati od svih koji su blizu. Smrt reže i baca u posljednju osamljenost i tamu.
Druga žena nije mrtva. Ali njena ju je bolest, od koje trpi već dvanaest godina, prema tadašnjim higijenskim zakonima potpuno izolirala od ljudi. Ona je imala nešto imanja (u najmanju ruku prije nego je počela ići grčkim liječnicima). No, tko trpi od dugotrajnog krvarenja, bio je socijalno odbačen, druge nije smio doticati, niti sudjelovati na kultnom životu. Žena nije mrtva. Ali život teče iz nje i protiče mimo nje. Sama je i zdvojna.
3. Stvarati zajedništvo
Ovo evanđelje pripovijeda o čemu se radi kod vjere. Bog daruje zajedništvo i stvara zajedništvo. Sve ono po čemu se ljudi izoliraju, usamljuju bilo to po smrti, bolesti, bilo po nepravdama, ograničenjima ili vlastitim grijesima zavisti, pohlepe ili bilo čega drugog protivi se Bogu. Uvijek se radi o jednom: Bog nas je stvorio za odnos, za ljubav.
I Bog se čvrsto drži ovog stvaralačkog projekta.. I baš po Isusu Kristu - uzima djevojku za ruku i vraća je u zajedništvo njezine obitelji. Drugi su je bili već otpisali. Njihova sućut se svodila još samo na obavezan plač i jauk. Ali o tome da se može darovati život i nakon smrti, nisu mogli shvatiti nego popratiti smijehom i vikom. Samo je Jair, otac, vjerovao. Isus ga potiče: «Hrabro samo, vjeruj» Bog je vjeran svom savezu s ljudima i preko crte razgraničenja, preko smrti.
Druga žena je sama bila aktivna. Njeno povjerenje nije slučajno tjelesno, jer tjelesna bolest je nju udaljila od zajednice ljudi. Ona traži tjelesnu blizinu s Božjom prisutnošću, koju ona vidi u Isusu. Društvena pravila su u njoj jaka. Samo u nepoznatosti i u mnoštvu ona se približava božanskom. Zato je ovdje izlječenje drugi korak. Isus se okreće ženi, stavlja je u sredinu, pušta da izrekne svu svoju istinu, sve što je tražila i trpila. Tako Isus mijenja ovu ženu: kao Božje dijete ona pripada obitelji saveza. On je izvlači iz odvojenosti i anonimnosti: «Kćeri vjera te spasila, idi u miru.»
Ovo evanđelje sažima dva tipična oblika vjerovanja u jednoj dramatičnoj sceni. Evanđelist Marko je uočio kako može biti jasno kršćanima svih generacija kako vjera može promijeniti. Poklon pred Bogom vodi u zajedništvo ljudi, u zajedništvo onih koji uspravni stoje kao slike Božje. Jer on, naš Bog, želi biti blizu nama i voditi nas jedne prema drugima.
4.
Što je danas životni eliksir za zvijezde i zvjezdice, za Isusa je to bilo dvoznačno.. Oko njega se okupljalo veliko mnoštvo koje on baš i nije volio. S jedne strane tjeralo ga je naviještati evanđelje, s druge strane imao je siguran osjećaj – i neka iskustva- da njegova poruka kod mnoštva drugačije prolazi, nego što je on želio. Masa koja je prihvaćala nije za njega bio glavni kriterij. U javnosti vrijede drugačiji zakoni komunikacije i prihvaćanja.
U stvarima o kojima današnje evanđelje govori, opet Isus doživljava da se, neočekivano, oko njega okupilo veliko mnoštvo ljudi. Tu je publika puna očekivanja. Pred njega stupi čovjek iz javnog života, predstojnik sinagoge.U usporedbi s nekim konfliktnim situacijama ovaj predstojnik sinagoge je netko tko u Isusa vjeruje, naglasimo da se ne radi o vjeri zbog čuda, nego o vjeri u Božju blizinu po Isusu.
Ovaj čovjek, na očigled sviju, upućuje Isusu molbu da pođe s njim, jer mu je kćerka na smrt bolesna. On čak pada pred Isusa na koljena i moli ga. Time on ne pokazuje samo svoje povjerenje u Isusa, nego prije svega koliko mu je stalo do kćerke, koliko se boji za njezin život. Isus ide s njim i veliko mnoštvo ljudi.
Bolest kćerke ima neku javnu vrijednost. Zbog uloge koju otac ima u javnosti i kćerka je u pažnji javnosti. Obitelj zvijezda je uvijek bila u interesu javnosti. Možemo i obratno promatrati kako je kćerka nadstojnika sinagoge sve to proživljavala, ne samo sada kada je njezina bolest postala javna. Tako kćerkica nije samo ljubav, nego i ponos očev. I ne radi se samo o kćerki od 12 godina kako se na prvi pogled čini, nego je to bila djevojka sposobna za udaju - uspredivo s naših 18 – 20 godina..Ova mlada dama je bila «kćerka od» i morala se ponašati kao „kćerka od“. I kad se o toj ženi govori da je bolesna na smrt, onda smijemo i slušati smrt njezine osobnosti, jer je ona već davno shvatila da je ona ljubljena kćerkica predstojnika sinagoge i da je njoj tako dan i poseban odgoj i status. Kad je konačno Isus došao u kuću bolesnice, već su dotrčali glasnici nesreće k ocu: «Kćerka je umrla!» Kad je to izrečeno pred cijelim prisutnim svijetom, postalo je i nekom vrstom osude, jer je patnja ljudi pod svjetlom reflektora važna za masu. Tako se može osjetiti makar i mala vlastita sreća dok se plače zbog nereće velikih.
Ovdje Isus izgovara svoju prvu riječ: «Nemoj se bojati, samo vjeruj». To je prvi zahtjev da se odvoji od presude mnoštva i da otkrije vlastitu silu vjere. Istovremeno, Isus poduzima prvi korak: Jaira – a time i kćerku – izvlači iz javnosti, tako što otpušta sve osim trojice: Petra, Jakova i Ivana koji su mu bili najbliži.
Tada dolazi do konfrontacije. Isus prilazi kući i čuje onu uobičajenu kuknjavu koja je bila za takve trenutke – obred i osjećaj, javnost i intimnost su isprepleteni. Isus se usprotivljuje. Za njega «smrt» nije konačna osuda, jer on nakon smrti vidi buđenje iz sna, nadvladavanje smrti božanskim životom. Na to su reagitrali oni koji su samo jaukali, najvećim oružjem protiv onoga koji ruši javni obred, oni reagiraju smijehom.
No, Isus tjera sve van. Njegova nada i obraćanje ide k ljudima Ako je on sada s roditeljima i najužim prijateljima kod te mlade žene, onda je on isključio «popratno djelovanje» javnosti i potpuno se okrenuo obitelji. «Kažem ti ustani» i po tome nije čudo što je ponovno uspostavljeno prijašnje stanje, nego obraćanje Božje, koje je ovoj mladoj ženi omogućilo da prvi put bude ona sama svoja vlastita, a ne «kćerka toga i toga…» i gle ona ustaje i hoda.
I onda Isus čini nešto važno: zabranjuje da se o tome naokolo priča i okreće pažnju ponovo na djevojku. Kaže: «podajte joj jesti». Trijezno i praktično gledano ovo ozdravljenje je ozdravljenje jednog čovjeka.
2. Tiha patnja
Izvanjski gledano, na rubu, ali ipak u središtu zbivanja događa se još jedno ozdravljenje. Površno gledano, Isus čini sasvim suprotno od onoga što je učinio kod izlječenja Jairove kćerke. Što se dogodilo?
Mnoštvo ljudi se zbija oko Isusa. Među njima je bila jedna žena. Sudbina ove žene je sasvim suprotna od sudbine Jairove kćerke. Ova žena je s razlogom sistematski i potpuno isključivana. Već dvanaest godina trpi od neprestanog krvarenja, time je njezina bolest postala punoljetna. Ovom bolešću slovi kao nečista. Higijenska pravila, koja su imala svoj dobar smisao i bila čvrsto ukorijenjena u kultni život, dovela su dotle da je ta žena bila potpuno isključena iz javnosti. Ona je krvarila, iskrvarila u svakom smislu, ne samo to što je zbog privatne stvari izgubila u javnosti ugled. Ona je tu postala jedan nitko, neshvaćena, neprihvaćena, praktično nepostojeća. I financijski je iskrvarila, jer je morala ići od jednog do drugog liječnika Pa ne smijemo niti zanemariti da je ta žena, upravo zbog svoje izolacije, iskrvarila u jednom drugom smislu, jer je pokušavala stvoriti neko mjesto kod ljudi svojom beskrajnom i nesebičnom ljubavlju i predanjem, pomaganjem, kopanjem i tako dala krv svog vlastitog srca. Dostojno poštovanja, ali tragično, jer nikad ne postoji šansa time postići priznanje ljudi za kojim je ona čeznula.
Tako je ta žena naučila i učila živjeti izvan društvenih zbivanja. Samo u anonimnosti mase ona se pokušava probiti do Isusove blizine. Ona vjeruje, ima povjerenja, traži Isusovu blizinu. Ona ne smije nikada, poput Jaira, javno stupiti pred Isusa i obratiti mu se. U svojoj nevolji i jadu ona čini nešto što je još skandaloznije, nego javni istup, ona se dotiče Isusove haljine. Ona, koja je nečista, zbog svoje bolesti mora izbjegavati dodirivanje bilo kojeg čovjeka, ona sva puna zdvojnosti dotiče Isusove haljine – i ozdravlja od bolesti.
Kao i kod Jairove kćerke, Isus ne gleda na simptome, on gleda korijenje bolesti. On se okreće i traži među ljudima tko ga se dotakao i progovara ženi. Da ovo nije pravo ženi sastavni je dio njezine bolesti. Ona je tako prihvatila anonimnost i izolaciju da više nije ni poznavala posljedice bolesti. Nikakvo čudo da je dršćući pala na zemlju kad joj se Isus obratio. Sasvim suprotni primjer od Jairove kćerke. Ona je imala svoj ugled i ulogu i bila je prihvaćena. Zato nije podvostručavanje onog ozdravljenja što ga je već dobila kad joj Isus govori: «Ozdravi od svoje bolesti». To je već pravo ozdravljenje - dobiva ugled, dapače javno pokazuje svoju vjeru, vjeru u snagu Božjeg ozdravljenja.
3. Ozdravljenje
Čovjek je u nerazrješivoj dilemi: S jedne strane hoćemo i – moramo biti «svoj ja». Svom ja biti vjeran je najvažnija zadaća cijeloga života. To ne znači da smo mi toga tako svjesni tko i što smo mi. Sigurno je da nitko zbog vanjštine ne želi biti osuđen i stavljen u nekakvu ladicu.
S druge strane je i ono vanjsko, što drugi od nas vide, potrebno da bismo bili prihvaćeni. Još više, mi smo na neki način samo u toj sferi koja leži izvan nas. Samo u odstojanju od nas samih možemo «biti mi». Shvaćanje i prihvaćanje sebe ide preko drugih i drugačijega. Put prema unutra iziskuje ono izvanjsko. Samo u stranputici, preko drugoga, možemo sebe posjedovati.
Ova dilema je nerazrješiva i svi koji su je obećavali i obećavaju riješiti, ne ozdravljaju, nego nose nesreću. Čovjek nije neko izjednačeno biće da mu treba samo biti jasno što je njegov «ja» da bi to i ostvario, a a isto mu je tako nejasno što on znači za druge. Naša sloboda pronalaženja sebe se ostvaruje samo preko drugih. I ova napetost može, za obje strane, postati nejednaka i neravnomjerna Spasiteljsko Isusovo djelovanje je upravljeno na slobodu čovjeka u napetosti između vanjštine i nutrine, između privatnosti i javnosti.
Isus ozdravlja ženu od krvarenja, tako što krši izolaciju koju je izazvala bolest, kao što bi moglo biti i obratno - da je bolest simptom njenog samoshvaćanja po kojem «ja» ništa ne vrijedim i izvan sebe samog dajem se na posao, predajem i krv svog srca za druge.
Jedan takav gubitak identiteta može izgledati ne tako altruističan. Zamjena stvarnog identiteta u korist neke e mail adrese u komunikacijskoj chat sobi nije ništa manje znak gubitka osobnosti. I kad Isus stavlja ženu na svjetlo dana, to je onda bolan proces. A to je pravo ozdravljenje, jer samo to nosi život toj ženi.
Ništa manje nije bolno ni ozdravljenje mlade žene koja je do sada živjela kao «kći …» Domovina je prije svega prostor u kojem se ja osjećam svoj i gdje sam poveztan sa drugima određenim pravilima. Da se čovjek bori protiv ovih pravila, ne mijenja ništa, nego pojačava ovisnost.
Zato može i ozdravljenje od čežnje za domom biti bolno. Isčupana iz veza i povezanosti mlada žena se našla sama i mora sama ići svojim putem i treba svoje životne snage.
Isus je ozdravlja, iako je ovo bolan proces. Ovim liječenjem počima šansa da se nađe mjera između samoga sebe i uloge u društvu.
Kroz ovo izlječenje postaje jasno da se ostvarenje nas samih ispunja ondje gdje smo neizbrisivo prihvaćeni kao slobodni ljudi. Ovaj raj nećemo na zemlji postići, ali ga možemo u vjeri dotaknuti ako pustimo da nas Isus izliječi.