Netko mi je govorio
Netko je govorio meni
A ne mimo mene
Netko se na mene oslonio
A nije se plašio rizika
Netko me slušao,
a nije gledao na sat
Netko me prihvatio
a nije pokazao nestrpljivi pogled
Netko me uzeo sa sobom
A nije me ostavio da sjedim
Netko je dopustio da mu pomognem
A nije oholo odbio
Netko se ponašao kao Krist
Josef Dirnbeck: I počeo sam moliti
Nezamjenjiva služba župnika
Upravo u fazama utemeljenja i kriznim vremenima se pokazuje u kojoj je mjeri svaka župa ovisna o župniku. On se posvećuje, cijelim svojim bićem, po Božjom nalogu, izgradnji zajednice. On vodi ljude u svoj njihovoj raznolikosti prema zajedničkom Gospodinu. Brine se da se naravna raznolikost ljudi ne razbije u grupe. Ako župnik pravilno shvaća svoju službu, ne uzdiže se iznad zajednice. On stoji u njoj kao onaj koji vjeruje skupa s njima. Nadalje, bilo to zgodno ili nezgodno, jer mora ljudima naviještati riječ Božju koja koja može biti i neugodna, ne smije se navezivati ni na kakve grupe ili mišljenja. Pa i u nekim posebnim uvjetima mora stajati nasuprot zajednice. A opet, sve što čini u svojoj službi mora ostati podložno «zajedničkom svećeništvu». Crkvena služba ima za cilj da sve kršćane vodi, na različite načine, k istome cilju.
Karl Lehman: Duhovno postupati
«Obraćenje»
Biskupi pripovijedaju o svojim «obraćenjima». No, to nije uobičajena šablona iz života svetaca: najprije raskalašen život, onda obraćenje kao posljedica duhovnog poziva. Oni pripovijedaju o svom obraćenju u «službi», kako su imali velika otkrića nakon toliko godina biskupske i svećeničke službe. Otkrili su evanđelje kad su otkrili «narod». Otkrili siromahe, obratili su se jednostavnom, bratskom i sestrinskom životu s ljudima u zajednicama, opažaju da od tih ljudi trebaju iznova naučiti Bibliju i ne žele zamijeniti ovo stanje kojega sada imaju onim kojega su napustili.
Nisam imao dojam da je govor u frazama. Dom Luciano (predsjednik brazilske biskupske konferencije)dodao je k tome vlastiti primjer. On dolazi iz bogate obitelji i na putu prema siromasima je još daleko i ne zna kamo će još doći, ali s toliko radosti govori o tom putu da mu se postaje zavidan ili se odmah želi ići tim putem. Upravo je to na mene djelovalo tako neobično, kao i radosno da je obraćenje nešto oslobađajuće, nešto što stvara radost, a ne neka neugodna procedura (kao odlazak k zubaru ili kao što se ponekad kod nas prikazuje pokora u katehezi) nego otkriće, sretan pronalazak, koji daje novu radost životu, o kojoj nam govori usporedba o dragocjenom biseru…(Mt. 13, 45)
Franz Josef Nocke: Brazil, gdje vjera raste…
Dragi brate Franjo
Često promatram ljude u njihovoj svagdanjici. Što jedan drugom govore, kamo idu, kako se smiju ili rade, što jedu, kako se odijevaju, kakvo lice pokazuju, kako se odnose prema djeci, životinjama, okolišu.
I upravo kod svagdanjih stvari koje čini svaki čovjek dolazi životna istina. O gle, tad uočavah kod ljudi često pakao, ponor bez dna: oholosti, mržnje i straha, pustinju izvitoperenosti, nemira, besmisla,.
Zašto se teško bračnom partneru smiješiti, s njim prijateljski razgovarati, radosno mu otvoriti vrata,
pomoći mu kad odlaže kaput?
Zašto je teško dijete strpljivo slušati i na njegovih stotine pitanja rado odgovarati, shvatiti njegovu nespretnost i pomoći mu umjesto ga kažnjavati, mu rado dopustiti da i samo pomaže u kućnim poslovima?
Zašto je teško starim roditeljima pružiti ruku, voditi ih, slušati njihove duge priče koje smo bezbroj puta čuli, podnositi njihove navike, poštovati njihovu ljubav prema nekoj staroj stvari i poštovati njihov način razmišljanja?
Zašto je teško podnositi one nedorasle, njihove grubosti ne stavljati na vagu, razmisliti o njihovoj kritici i odgovoriti, pokloniti im povjerenje, njihove probleme uzeti ozbiljno?
Zašto je tako teško biti uvijek prijateljski, pun ljubavi, spreman pomoći? U najmanju ruku dati lijepu riječ, prijateljski pogled, osjećati s drugima, prihvatiti drugoga onakvim kakav jest?
Zašto je teško biti poput oca, majke, sestre, brata? Biti poput tebe, brate Franjo, biti za druge, u malenkostima svagdašnjice, tako da dođe više radosti, više smisla, više sreće u životu.
Tebe gledati i biti drukčiji. To želim ljudima i sebi.
Tvoj brat Fritz
Freidrich Giglinger/ Folfgang Heiss, Lieber Bruder Franz
Pohvala Stvoritelju
Klanjam ti se u tajni kapljice rose
koja mi se sjaji na jutarnjem suncu
i poput srebrne zvijezde
gleda na mene i smije mi se.
Klanjam ti se u tajni narcisa
čije cvijeće nas podsjeća na nebo,
klanjam ti se u tajni drveta
koje je već stoljećima ukorijenjeno
brojnim žilama u tvrdu zemlju.
Klanjam ti se u tajni ljudi
kojima je teško reći DA samima sebi
koji su ponovo započeli svoj život
u svijesti da će sve opet biti dobro.
Klanjam ti se u tajni svih koji trpe
koji usprkos svemu zahvaljuju za život i ne zdvajaju.
Klanjam ti se u tajni svih ljudi
koji imaju što odlučiti,
a ipak ižaravaju opuštenost, mir, razumijevanje.
Klanjam ti se u tajni mnogih
koji ti se obraćaju
da bi se ponovo ispunili tvojom snagom.
Martin Gutl
Biti apostol- kako?
Dobrotom, nježnošću, bratskom ljubavlju,
kreposnim primjerom, odlučnošću i mudrošću,
koji su uvijek tako privlačni i kršćanski.
Kod nekih bez i jedne riječi o Bogu ili vjeri,
biti strpljiv onako kako je Bog strpljiv
biti dobar onako kao što je Bog dobar,
tako kao što je nježan brat i moli se.
Kod drugih tako o Bogu govoriti
da mogu to prihvatiti.
Prije svega gledati u svakome brata
u svakom čovjeku gledati dijete Božje,
čovjeka koji je otkupljen Kristovom krvlju.
biće koje Isus voli.
Otjerati ratobornog duha
onako i na način kako je to Isus govorio i činio,
sve do ratobornog duha onih
koji su loši kršćani
i vide neprijatelje koje treba uništiti.
Charles de Foucauld
Želja za putovanjem
Uvijek onda kad ljubav nije potpuno dovoljna,
želim ti velikodušnost.
Uvijek onda kad, razumljivo, misliš na osvetu,
želim ti hrabrost oproštenja.
Uvijek onda kad te spopadne nepovjerenje,
želim ti korake povjerenja.
Uvijek onda kad poželiš više imati,
želim ti bezbrižnost ptica nebeskih.
Uvijek onda kad se ljutiš zbog gluposti drugih,
želim ti srdačan osmijeh.
Uvijek onda kad izgubiš ritam,
želim ti duboko disanje.
Uvijek onda kad se misliš predati,
želim ti snagu za sljedeći korak.
Uvijek onda kad osjećaš da su te napustili Bog i svijet,
želim ti neočekivani susret i zvonjenje na kućnim vratima.
Uvijek onda kad ti je Bog daleko,
želim ti njegovu osjetnu blizinu.
Da
Ja ne znam tko ili što je postavio pitanje;
ne znam kada je bilo postavljeno.
Ali jednom sam odgovorio s da
nekome ili nečemu.
Od tog trenutka imam spoznaju
da je moje postojanje puno smisla
i da moj život – ima smisla.
Od tog trenutka znao sam što znači
ne gledati iza sebe
i ne brinuti se za drugi dan.
Dag Hammerskjöd: Zeichen am Weg
Poveznice za liturgiju i propovijedanje
I.
a) vjera je radikalna
Što ima vjera sa životom? Mnogi imaju probleme s vjerom, jer je ta povezanost života i vjere prekinuta ili je više ne mogu shvatiti. Jedan od razloga nemogućnosti razumijevanja može biti da su oni koji sebe smatraju vjernicima, vjeru sveli „na nedjeljnu Misu, a u svagdašnjici treba ići za poslovnim i dnevnopolitičkim stvarima: „Vjera je moja privatna stvar i to se nikoga ne tiče i ne želim se blamirati." U biti, kako se ovdje može snaći onaj tko traži i kako može pronaći povezanost vjere i života?
„Onome tko traži svaka čast, ali ja se jednom sam moram pronaći i znati gdje sam." Tekstovi današnjih čitanja govore poprilično zastrašujućim, ali ujedno i ohrabrujućim jezikom: vjera je „radikalna" što znači da ona mora ići do korijena (lat.radix = korijen) egzistencije i onda to prožima svaki život, i to u svim njegovim područjima, u razgovoru s ljudima (prvo čitanje: Am 7.12-15) i s Bogom (drugo čitanje Ef 1,3-14), uređenju zajednice, u odnosu prema posjedu „i spasonosnom ophođenju s bližnjim" (evanđelje Mk 6,7-13).
b) vjera je riskantna
Traženje potvrđivanja i priznanja izgleda da spada u ono ljudsko. Za to postići, nerijetko, treba velika žrtva. Tko se želi staviti na Božju stranu, a time i na stranu svega onoga što danas u društvu nema vrijednosti (dobrota, plemenitost, obzir, vjernost) i svih onih koji u društvu ne vrijede (slabi, progonjeni, oni na rubu društva, bolesni, stari, umirući), taj riskira da ne bude ni priznat, ni poznat, može čak naići i na zatvorena vrata (Am 7,12 -14; Mk 6, 11). Onaj tko vjeruje nije određen za stvari koje vladaju svijetom, nego za hvalu „Slave Božje" (Ef 1,12) i to se treba vidjeti i očitovati u životu i djelima koja ukazuju na spoznaju da je za njega počelo kraljevstvo Božje ljubavi i života. Ne upućuje Marko uzalud na riječ „obraćenje" (Mk 6,12), kao na početku djelovanja: Mk 1,15: „Ispunilo se vrijeme, obratite se i vjerujte Evanđelju."
II.
Tri čitanja, usprkos njihovoj prividnoj raznolikosti, povezana su govorom o susretu Boga i ljudi, Stvoritelja i stvorenja, a to znači da govore o događajima Objave. Neka bude malo osvjetljeno s tri gledišta.
a) Objava kao susret Boga i čovjeka
„Bog je, u svojoj dobroti i mudrosti, zaključio objaviti se i tako obznaniti tajnu svoje volje." (usp Ef 1,9) „Objava se događa u djelima i riječima, koji su nutarnje povezani ..."(Dei verbum 2) Riječi i djela božanske objave, postupanje prema ljudima i govor ljudima, nije se dogodio tek u Kristu, nego se nalazi i u prvom savezu Boga s ljudima (Post, 9,8) i kroz govor starozavjetnih proroka ( 1. kr 19,19; Iz 6; Jer 1,4; Am 7,15; Hebr 1,1; (Dei verbum 4).
Vrhunac ove objave je „Isus Krist, utjelovljena riječ Božja, poslan kao čovjek ljudima (Dei verbum 4) koji će dovršiti djelo spasenja koje mu je povjerio Otac (Iv 5,36; 17,4). U cijeloj pojavi Isusa Krista, u njegovim riječima i djelima, posebno u njegovom „Pashalnom otajstvu" on je onaj koji cijelu objavu ispunja i zaključuje i potvrđuje božanskim svjedočanstvom da je Bog s nama da nas oslobodi tame grijeha i smrti i da nas probudi na vječni život. (Dei Verbum 4: Rim 3,22 sl; 6,3 sl). I tako smo došli do kršćanskog reda spasenja „oeconomia salutis christiana" u Kristu pa, prema tome, propovijedi proroka nisu odbačene, nego su, zbog ljubavi Božje, svete i nezamjenjive za život u Duhu i istini i Kristu. (Ef 1,4)
b) Život u Kristu kao život po Objavi
Sadržaj cijele Objave, u svoj njezinoj punini, je Isus Krist koji je nas ljude, po svojoj muci, smrti i uskrsnuću, vidno povezao s Bogom. (Mt 11,27: Iv 14,6; 17,10: Ef 1, 3-14). Po krštenju u imenu presvetog Trojstva postali smo, mi kršćani, povezani s Kristom, a onda i s Ocem. (Iv 17,24 Rim, 6,3). Biti u Kristu praktično znači dobro se boriti za vjeru, u pobožnosti, vjeri i ljubavi, u povjerenju, pouzdanosti sve do dolaska Kristova (1 Tim 6, 11; Tit 2,11) i u Kristu će biti obuhvaćeno svo stvorenje (Ef 1,10). Ključ za ovakvu povezanost s Kristom je krštenje (Rim 6,4 Ef 1,13) po kojemu dobivamo dioništvo u Kristu i tako postajemo djeca Božja (Iv. 8 31 sl. Rim 8,14) koja žive po vjeri. Tako je poslušnost nas kršćana stvaralačka, time što poziv Božji prepoznajemo kao nadnaravni poziv, jer u pozivu prepoznajemo Boga pozivatelja, koji budi našu vjeru, hrani je i jača, po tome što smo oslobođeni ropstva grijeha i smrti i pozvani da živimo u dostojanstvu slobode djece Božje, to jest u punini milosti. Obraćenje od grijeha, božanstava i demona je upravo tema proroka (Am 3,14: 4, 4-13; Mih 1,3 i sl) i svih drugih.
c) Krist u planu Božjeg spasenja
Kod ovog aspekta moramo paziti da je Isus kako Objavitelj (Iv 3,14), tako i Objava (Iv 1,1-18, 14-19). Kao prvorođenac svih stvorenja (Kol 1,15 sl), on je i istobitni sin Božji prije svih vremena ( Iv 1,18; 14 10; 16, 28; hebr 1,3). Isto tako je i, kako kažu proroci, Božji poslanik (Iv 8, 16-18) time što čitavo njegovo djelovanje u povijesti spasenja, tj. u redu spasenja, vodi i podržava Duh Sveti (Mt 12,28 Iv 3,34) - usporedi završetke molitava: „Po Kristu u Duhu Svetom", s ciljem pomirenja svijeta s Bogom (Iv 1, 3-4; Ef 1,10). U Kristu nalazimo, pred našim očima se otvara temeljna veza između Boga i svijeta, Stvoritelja i stvorenja. Možemo samo konstatirati da smo po sličnosti našoj s Kristom - po Kristovoj čovječnosti - ipak neusporedivo različiti - zbog Kristove božanske naravi (IV. lateranski br 280; DS 806) tako da je samo u Kristu cijeli svemir obuhvaćen i on sam ostaje A i Ω (Kol 1,16-18; Otkr 1,17; 2,8).
Misno slavlje
Pozdrav:
Gospodin Isus Krist, koji vas je pozvao u svoj narod, neka bude sa svima vama.
Uvod:
I.
U današnjem evanđelju se kaže: I učenici pođu i pozivali su ljude na obraćenje (Mk 6,12). Oni koji se danas upućuju u svijet, stoje pod istim pozivom na obraćenje, jer Marko, na početku svog evanđelja, tvrdi: „Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje. Obratite se i vjerujte Evanđelju."
U nekoliko minuta tišine pustimo da prošla sedmica prođe pred našim nutarnjim očima. Ispitajmo se jesmo li išta učinili da to kraljevstvo Božje koje se približilo, po nama, bude uočljivo, osjetno? Od čega se mi trebamo obratiti? Razmislimo kako bismo odlučnije trebali raditi na izgradnji kraljevstva Božjeg. Pustimo da nas ohrabri Božja riječ.
II.
„Bog u nevidljivom odijelu" ili „Boga susretati u svagdanjem životu", to se provlači kao temeljna tema u današnjim čitanjima. Ako bih vas sada upitao u koje je čudo najteže vjerovati, ne znam bi li odgovor ovako glasio: najteže je vjerovati da se može dogoditi svečanost susreta s Bogom baš u sitnim, malim, slabim stvarima svagdašnjeg života.
I sada sudjelujemo u običnom, svakonedjeljnom događaju, čak nam je postao uobičajen -nedjeljna misa. Vjerujemo li da je to svečanost susreta s Bogom... kakve slike smo stvorili da nam blokiraju mozak i ne možemo doživjeti Boga... promislimo za trenutak o tome i molimo Boga da nam oprosti našu zatvorenost...
Molitva vjernika
Pomolimo se, Gospodinu našem i Ocu koji nam je povjerio spasenje svijeta:
Daruj svojoj Crkvi odvažnost proroka da naviješta tvoju riječ i zauzima se za njezino ostvarenje, molimo te
Daj svim kršćanima snage, umijeća i mašte da svojim životom daju svjedočanstvo za tebe, molimo te.
Jačaj u našoj župi nastojanja ne samo pojedinaca, nego svih skupa na izgradnji tvoga kraljevstva, molimo te.
Podaj našim pokojnima ispunjenje njihove vjere i nade u tvome kraljevstvu, molimo te
Za sve te ovo molimo, jer si nas poslao u svijet kao svoje glasnike s obećanjem da ćeš s nama biti na putu i blagoslivljati naše djelo. Tako ćemo te slaviti sada i u vijeke vjekova.
Propovijed:
1.
Što želimo: Svi smo mi u Kristu na jednak način braća i sestre i svi jednakopravni. Usprkos ovoj jednakosti, svatko od nas ima poseban Božji zov, svatko je dobio svoje mjesto i svoju ulogu u povijesti spasenja koju treba slušati i ispunjavati.
Uvod: Maurice Blondel piše 1893., u vrijeme borbe za svoj poziv, u svom dnevniku sljedeće: „Ljudska vrijednost naših djela je ništa ako ih usporedimo s vrijednošću u Božjim očima koje bi trebalo ostvariti, utjeloviti. Čak i sama razlika među sklonostima i pojedinim darovima u tvojim očima malo vrijedi, isto kao i tjelesni izgled ili boja očiju."
Da smo mi svi braća i sestre i jednako vrijedna ljubljena Božja djeca, izgleda da vrlo lako gubimo iz vida. Umjesto toga, naglašavamo razlike, zaboravljamo jednakost, a gledamo vanjštinu - umjetno izazvanu - lijepim izgledom, visnom plaće, karijerom, političkim uvjerenjem. Zbog prividnih veličina i kvaliteta naših sugrađana upadamo u takozvane „frustracije" ili se branimo nekakvim ponosom, ohološću po kojemu svoj „genij", našu jedinstvenost uzdižemo do božanstva, kojemu vrlo izdašno služimo i duboko se klanjamo, pred kojim u pozadinu odlazi naše zajedništvo s Kristom.
Zar nije činjenica da smo postali djeca Božja po slobodnoj Božjoj volji, a ne našom vlastitom voljom? Zar nije istina da smo svi mi, na isti način, potrebni Božjega spasenja i da ga dobivamo u Kristu, da smo svi mi jednako, u vjeri, baštinici Obećanja? Zar nije, za svakoga od nas, određeno mjesto u Božjem planu spasenja kojim dolazimo do proslave Boga i našeg spasenja?
Često zaboravljamo da nisu samo filozofi, učeni, svećenici primatelji poziva punog milosti za spasenje, nego da to primaju i uzgajivači divljih smokava, pastiri ovaca, ribari, carinici, čak i bludnice. Svi smo mi, na jednak način, pozvani i svakom je obećano posebno mjestio u sveopćem Božjem planu.
I zbog toga mi, kao kršćani, trebamo tražiti koje je naše mjesto u tom Božjem planu i ostvarivati ga.
2.
Možda bi neki htjeli i drukčije: život kršćanina je biti u svijetu i nije moguće se iz njega izvaditi, jer je to protiv Svetog pisma. Današnja čitanja nam upravo pokazuju život kršćana u ovome svijetu! Iako svaki tekst ima svoju povijest i pozadinu, sva tri čitanja imaju nešto zajedničkog: Tko vjeruje, taj ne može nestati u svijetu poput kapi vode u moru, a da se nešto od toga ne vidi. Naprotiv, biti kršćanin znači nadvladati svijet, vidjeti i opažati ljude. Treba biti vidljivo da netko, zbog kraljevstva Božjega koje je započelo i živi u svjetlu, ima drugačija mjerila nego što ih drugi imaju. Umjesto želje za vlašću, želja za razumijevanjem, strpljenjem, spremnost na dobro, opuštenost i briga za dobro bližnjega. Umjesto apsolutizacije samoostvarenja, zauzimanje za dostojan život za sve. Ondje gdje, preko ljudi, ova mjerila dolaze na vidjelo, tu će gospodarenje svijetom biti bolje, jer se osjeća dobrota Božja koja postaje uočljiva.
Na takvo „pokoravanje" svijeta šalje Isus dvanaestoricu i pokazuje kako treba naviještati i kako on to gleda:
Ne kao pojedinačni borci, nego kao zajednica (Mk 6,7)
Ne sa željom za imanjem, nego jasno pokazujući da se konačna sigurnost ne postiže sredstvima ovoga svijeta. (Mk 6. 8-9)
Ne prisilno - vjera se ne smije zamijeniti ideologijom ili fanatizmom, nego kod svega treba čuvati slobodu i vlastitu odvažnost. (Mk 6,11)
Ne kao riječi, nego životom i uređenjem života koje potiče i druge na suradnju (Mk 6,10)
I može zahvatiti srca i razum ljudi (Mk 6,12) i ima sveobuhvatnu dimenziju (Mk 6,13)
3.
Danas je vrlo moderno govoriti protiv biskupa, temeljnih istina vjere, pa i protiv Rima, a kad se još kaže da oni pripadaju jučerašnjici - onda se dobije jaki aplauz. Slično je i u našoj svakodnevnoj politici. I kad god netko govori protiv onih viših i kad prstom pokaže u rane i pogreške donosi u javnost - jasno onih drugih - onda je on rado viđen, postiže napredak i dobiva aplauz. Naime, to ljudi žele slušati, danas, isto tako kao i pred 3000. godina. Tako netko, kao kritičar u medijima, zarađuje novac. Nekoć se tako moglo, u starom Izraelu, kao prorok. I mogao je steći lijepo blago. Uglednike i one koji su dobro živjeli nalazilo se na kraljevskim dvorovima, one manje uspješne oko Hrama i oni su zarađivali svoju koricu kruha kod običnog naroda. No, svima njima je bilo jedno zajedničko: krivi su uvijek bili drugi. To je označavalo njihove poruke, uvijek. Oni su govorili kako je odgovaralo njihovim kruhodavcima, kazivali su ono što je odgovaralo slušateljima, prekoravali su druge i tako su ostvarivali svoj uspjeh.
To je bila razlika između proroka po zanimanju i proroka koji su imali poziv. O ondašnjim kritičarima, po zanimanju, danas se više ništa ne zna - a poruka pozvanih proroka je zapisana u Bibliji.
Jedan od prvih proroka o kojemu smo slušali u današnjem čitanju je bio Amos. Sve drugo samo ne prorok po zanimanju. Bio je pastir u zemlji Judinoj, čuvao je stada goveda i uzgajao divlje smokve. I bilo mu je važno naglasiti da nije učenik nikakvog proroka, nego da ga je Bog pozvao. I bacio je kralju u lice da nitko drugi nije kriv za stanje u narodu i državi, nego kralj pa i sam narod. Kralj je odgovoran, jer je nogama gazio zakone. Kriv je što je širom rastvorio vrata korupciji i gleda samo svoju vlastitu korist. Odgovornima u zajednicama je predbacivao da su gazili i porobljavali udovice i siromahe, bespravne i bespomoćne. I ostatak društva je kritizirao, jer je prijetila opasnost da se uguše u sebičnosti, egoizmu u kojemu je svatko gledao samo na sebe, na svoje vlastito bogatstvo i udobnosti, gdje drugi zapravo više nije ništa vrijedio. Poruka koju nitko više nije želio čuti - kao što smo to čuli u današnjem čitanju: „Idi, vidioče i odlazi odavde", rekoše mu svećenici u hramu bogatih u Bet-Elu. „Pričaj svoj priče drugima, možda će te oni slušati." Poruka koju nitko nije htio slušati.
Kao što je Bog nekoć poslao Amosa, tako u današnjem evanđelju Isus šalje svoje učenike. I njima je rečeno da se njihova poruka baš neće rado slušati, ali bez obzira na to, oni trebaju krenuti na put.
I na njihovom mjestu stojimo danas mi, mi trebamo prenositi Isusovu blagovijest u svijetu, nastupati u njegovo ime. Trebamo se brinuti za one na rubu društva i ne vezivati se za dobra ovoga svijeta, koja nam ne daju smisao života.
I priznajem da je vrlo teško biti drugačijeg mišljenja kad svi drugi aplaudiraju. I priznajem da je teško stajati uz Crkvu kad drugi imaju dobre argumente.
I priznajem da je vrlo teško nedjeljom ići na misu kada se, na drugim stranama, sakupljaju prijatelji i prijateljice.
I priznajem da je vrlo teško, ovome svijetu, donositi poruku, koju ne želi čuti. Kako brzo rezigniramo i mislimo: nema nikakvog smisla, ne sluša nas nitko.
I priznajem da nije baš jednostavno ne pitati se kako nas drugi gledaju, što misle o nama, što govore o nama.
I priznajem da je teško sam se pitati zbog čega me Bog zove.
I priznajem da to nije samo veselje biti kršćanin i dopustiti da budem poslan. I nisu se uzalud proroci Starog zavjeta opirali do krajnjih granica prihvatiti proročku službu. I sad se dogodilo: svi su oni proroci..
No, Bog nije nikome i nikada obećao da će biti lakše. Ne želi nikakvu lakoću, ni ugodnost.
No, obećao nam je, uvijek, biti s nama, a posebno ondje gdje je teško, s nama nositi križ.
2.
Odbačeni proroci
Kraljevski, dvorski prorok Amazja želi Amosu dati posljednju opomenu: Amos nije dobrodošao. Upravo zato jer Amos tvrdi da ga je sam Bog pozvao, njegova poruka je kod kralja neprihvatljiva. Već to što je Amos propovijedao o nepravdi u izraelskom kraljevstvu, bilo je dosta. Amos ne spada tu, nije došao iz proročke škole i nije potvrđen kao kraljev prorok u hramu na Bet-Elu. To mu dozvoljava neke osobitosti, no sada je otišao predaleko – mora nestati. Mora otići u Judeju koja ima svoj hram u Jeruzalemu, na Sionu, odvojen od Sjevernog kraljevstva. Ovdje, na sjeveru, je nepoželjan. Čak više nema ni sigurnosti za njegov život.
Prošle nedjelje smo slušali kako su Isusa, zbog vlastite nevjere, odbacili u njegovom rodnom gradu. Ljudi ne žele slušati Božje poruke preko ljudi iz svoje sredine. Danas slušamo o proroku kojeg je Bog, također, izabrao iz naroda, o Amosu.
Bio je seljak, pastir i uzgajivač smokava. Takvog čovjeka Bog odabire da Sjevernom kraljevstvu izraelskih plemena navijesti nesreću: nepravda u državi; neki su sve bogatiji, a neki sve siromašniji, rodit će nesrećom. Ovo kraljevstvo nema opstanka, zemlja će se oduzeti ovom narodu – to treba Amos propovijedati usred naroda. «Pođi na jug, u Judino kraljevstvo» - zahtijeva Amazja od Amosa – «tamo ih to neće boljeti, jer si stranac».
Možda je i Amazja dobro mislio o Amosu, a možda je i službeni prorok bio u strahu pred vidiocem kome se Bog objavio. Amazja pripada tipovima osoba kojih je bilo i bit će u svim vremenima: on je svećenik i prorok koji se prodao mogućnicima. Crkvena povijest poznaje mnogo takvih. Dvorski teolozi koji su blagoslivljali oružje, koji su iskrivljavali i Evanđelje i teologiju zbog kruhodavaca. Oni su padali u napast stavljati se u službu i biti potpuno uz vlast. Bilo je važno biti posvećen i ne biti jedan od onih dolje, nego biti jedan od onih gore.
Poslanje
Isus šalje dvanaestoricu. Šalje ih dva po dva, jer trebaju biti svjedoci. Šalje dvanaestoricu, jer novi Izrael mora biti na temeljima dvanaestorice. Daje im punomoć, ali im ne daje moć. S nalogom da istjeruju nečiste duhove, ali ih šalje bez ikakvog sredstva. Kad šalje dvanaestoricu bez sredstava, onda spasenje postaje sredstvo. To je sredstvo pomoću kojega se izbjegava opasnost da poslanik iskrivi poruku. Poruku o bezuvjetnom obraćenju mogu naviještati samo oni koji su bezuvjetno poslani. Radosna vijest za siromahe može se naviješta ako navjestitelji vjerodostojno nastupaju. Sadržaj kojega naviještaju mora biti uočljiv kod navjestitelja.
Ako bismo ovako čitali Evanđelje, onda misionari trećeg tisućljeća izgledaju vrlo loše. Niti fotokopirni aparat za umnažanje župskih listova, Isus nije dopustio učenicima. Svako materijalno osiguranje župe se protivi ovom poslanju Kristovom. Ali to baš nije tako. Jedno takvo, radikalno čitanje Evanđelja stoji u službi poticanja kritike da se svjedoči za radikalnost Evanđelja i da se postigne efekt visokih ideala koji nisu dostižni i zato su ideali. Mene ne smeta ovakov način čitanja zato što bi bio raadikalan, nego zato što ne uzima čitavo Evanđelje, nego samo dio. Stoji da Isus svoje učenike šalje minimalno opskrbljene: sandale na nogama i štap u ruci. Isus im ne daje ni zalihe, ni kredit, ni kruh, ni novčanik, ni putnu torbu, niti dvije košulje. Isus ne šalje svoje učenike u ništa i nigdje, on ih šalje među svoj narod – Izrael. Šalje ih u sela k narodu i pretpostavlja da će poslanici koje on šalje biti primljeni. Isus ide čak i tako daleko da pretpostavlja da će dvanaestorica biti tako primljeni da im bude moguće seliti se iz kuće u kuću što im on zabranjuje.
Svjedoci i svjedočanstva
Siromaštvo u kojemu Isus šalje dvanaestoricu nema smisao za sebe, nego je duboko povezano s poslanjem. A poslanje je: Pođite k ljudima! Vi imate punomoć, vi ste i pozvana i izabrana dvanaestorica! Vi ste temelj, apostoli i biskupi kraljevstva kojega ću ja osnovati! Ali to nije kraljevstvo palača, nego kraljevstvo među ljudima, usred njih, među njima trebate živjeti i naviještati, na njih trebate biti upućeni!
Da li Crkva danas bolje izgleda? Sigurno, ne mnogo bolje. Ali nasuprot jedne bezrazložne kritike «bogate» Crkve – tko je to? Ovdje je temelj poslanja Kristova. Crkva treba biti bogata, jer Crkva su ljudi koji slušaju riječ Božju, koji puštaju da ih Bog dotiče i ozdravlja, koji Boga dotiču u sakramentima i ispovijedaju ga – to je Crkva.
Za ljude i od tih ljudi Krist poziva dvanaestoricu apostola, od njih izvodi posebno svećeništvo posred svećeničkog naroda – Crkve. Oni trebaju tako živjeti i naviještati da su ovisni i usmjereni na narod i ljude kojemu su poslani. Nikakve putne torbe «jer ćete biti primljeni od ljudi». Siromaštvo u koje Isus šalje dvanaestoricu nije sebi svrha i usko je povezano s poslanjem, ali i sa sadržajem poruke. Jer što drugo Isus i naviješta osim blizine Kraljevstva Božjega koje sili na obraćenje i poziva na pravednost, jer je Bog sam došao. Bog je jedan od nas – to je Evanđelje. To trebaju učenici naviještati. Spasitelj nije rođen na Herodovu dvoru, nego u betlehemskoj štali. Poslanici ne smiju biti na kraljevskom dvoru nego među ljudima.
Dvanaestorica koje Isus šalje imaju punomoć, oni su od Boga. Tko ovoga Boga naviješta, ne može to činiti bilo kako. Poruka i poslanik moraju odgovarati jedan drugome. Ako je Bog postao jedan od nas, onda ne šalje svoje poslanike s novčanikom i zalihama, nego u kuće onih koji poruku žele slušati.
Isus učenicima daje i plan B, za slučaj da ih u nekom mjestu ne prime, da ih negdje ne žele slušati. Toga je bilo i bit će. Interesantno, Isus ne govori da netko neće slušati poruku i da je neće htjeti prihvatiti, nego povezuje poruku i poslanika - «ako vas u jednom mjestu ne prime i ne žele slušati, idite dalje i otresite prašinu s nogu njima za svjedočanstvo». To nam zvuči žestoko i jest takvo. I u redu je da su se apostoli strogo držali plana A s punomoći, ali kao jedan od nas. Poslani od Boga, ali kao Bog među ljudima. Kao svećenici i proroci, ali ne nosači kofera vlastodržaca, nego poslanici jedinoga i pravoga Boga. Pravi Bog od pravoga Boga koji je postao jedan od nas.
3.
Apostolat danas
Evanđelje današnje nedjelje nas premješta na početak apostolata, poslanje dvanaestorice. Ne mora se raditi o neko povijesnom razmišljanju, nego i o apostolatu danas. Razlike su ogromne. Prvi učenici su dobili zapovijed istjerivati nečiste duhove. Mi ne vjerujemo da iza svih bolesti stoje demoni kao uzročnici. Oni nisu trebali uzeti sa sobom na put ništa osim štapa. To nam danas ne izgleda ni prikladno, ni moguće. Dobili su uputu da napuste mjesto koje ih ne prima i stresu prašinu s nogu kao svjedočanstvo protiv onih koji ih ne primaju. Današnji pastoral i naviještanje više gledaju na strpljenje. Mazanje bolesnika uljem smo zadržali do danas.
Ozdravljenja
Uočljivo je da učenici nisu dobili samo nalog da naviještaju, nego i da ozdravljaju bolesne. «Spasitelju» nije stalo samo do «zdravlja duše», nego do zdravlja cijelog čovjeka, tijela i duše. Možda se, kroz povijest, o tome malo vodilo računa i sav se naglasak premjestio na «dušobrižništvo». S druge strane, današnji apostoli ili dušobrižnici, redovito, nemaju karizmu čudesnog ozdravljanja. Zašto ne? Je li to bila samo izvanredna pomoć apostolima za početak? Crkva se kasnije zadovoljila njegom bolesnika. Za tijelo i dušu se odvojeno brinulo. Danas medicina upoznaje usku povezanost obiju strana čovjeka. Psihosomatska medicina prakticira istovremeno djelovanje na tijelo i dušu. Tako se opet prihvaća da vjera nema samo utjecaj na duh i dušu, nego i na tijelo bolesnika. Ljudi koji se u vjeri osjećaju sigurni i svoju nadu stavljaju u Boga, iz toga dobivaju dodatnu snagu da se bore protiv bolesti. Dušobrižništvo je uvijek i briga za tijelo. Sakrament bolesničkog pomazanja treba pokazati oboje, kao što to govori Jakovljeva poslanica: «Ako je tko bolestan među vama, neka pozove starješine Crkve i neka nad njim mole i pomažu ga uljem u ime Gospodnje. Zaufana molitva će spasiti bolesnika i Gospodin će ga podignuti i ako je sagriješio, oprostit će mu.» Kao što je rečeno, kod toga se ne moraju očekivati čudesa. Ali tko može točno znati gdje je stroga granica između normalnog i čudesnog ozdravljenja.
Siromaštvo
Današnji apostoli više ne idu pješice i imaju mnogo više od putnog štapa. Bilo je, u povijesti Crkve, ljudi – svetaca, ili oduševljenih grupa koji su Isusov savjet slijedili doslovno. Najpoznatiji primjer je sv. Franjo Asiški. Ali ni jedan biskup ili redovnički poglavar neće danas, od svoje braće, tražiti takav apostolat. A ipak, Isusova riječ ima i za nas duboko značenje. Možda ga moramo malo duhovnije shvatiti.
Živimo u vremenu velikih lomova u životu i djelovanju Crkve. Tzv. pučka Crkva koja je bila usađena u kršćansko društvo nestaje. Stvarno vjerni kršćani su, danas, manjina, a u budućnosti će to biti još više. Crkva se pokušava, u ovim promijenjenim situacijama, ponovno pronaći. Još se nije nikada toliko promatralo, analiziralo i programiralo. U biskupijama traže vođe dušobrižnika koji su oboružani svim tehničkim sredstvima, nove putove apostolata i dušobrižništva. Ali rezultat je sve lošiji. A mi smo, kako je to netko ironično rekao, konačno bespomoćni.
Što činiti
Prvo i najvažnije mi se čini da bismo trebali prihvatiti ovu situaciju, priznati svoju nemoć i napustiti sve vrste vlasti koja opsjeda današnjeg čovjeka na svim područjima. Umjesto toga bismo svoju nadu trebali staviti u Boga. Krist nam nije dao nikakve «horoskope» za budućnost, nego nam je obećao Duha Svetoga koji bi nam trebao biti putokaz u svim situacijama. U govoru na gori Isus od svojih učenika traži vjerničku bezbrižnost: «Ne brinite se za sutra, jer će se sutrašnji dan brinuti za se. Svakome danu je dosta njegove muke!»
Vjera
Odlučujuća snaga i putokaz za apostolat i čitav život Isusovih učenika, onda i danas, je vjera. To je vjera kakvu je imao uzor svih vjernika – Abraham. O njemu govori poslanica Hebrejima: «U vjeri je Abraham poslušao poziv otići iz zemlje koju je trebao dobiti u nasljedstvo i otišao je, a da nije znao kamo» (Heb 11, 8). Mi to, ni kao Crkva, danas ne znamo, ali trebamo imati istu vjeru i pustiti da nas Bog vodi i na novim putovima apostolata. Vjera nas čini pozornima za «znakove vremena» kroz koje nam Bog govori i osjetljivima za nutarnje poticaje Duha Svetoga.
To je siromaštvo duha koje Isus od nas želi. K tome treba dodati i neograničeno povjerenje u Boga, «a sve ostalo bit će vam nadodano».
4.
1. Prava ljubav
Prava ljubav je bezuvjetna. To je čini neusporedivom i jedinstvenom. Za nas ljude koji živimo pod mnogostrukim uvjetima ona ostaje ideal kojega se uvijek traži i za kojim se ide, ali nikad ne dostiže, jer u svakom odnosu postoje vlastite čežnje i interesi. Prava ljubav je bezuvjetna.
Prava ljubav se više sastoji od djela, nego od riječi (usp. Ignacio Loyola, Duhovne vježbe 230). To ne znači da ljubav ne treba nikakve riječi i znakove. Naprotiv, bez toga ona ne može živjeti. A ipak, ljubav je više u činima, nego u riječima. Tek ono što netko čini i prihvaća daje riječima temelj.
Svaka ljubav povezuje. Ona je odnos u kojemu su drugi prihvaćeni. Po tome nastaje nešto novo, zajedništvo, savez. Upravo zato je ljubav ono što nosi u praznini svagdašnjice, a živi od vrhunaca blagdana.
2. Slava Božja
Poslanica Efežanima je veliko Pavlovo pismo o Crkvi. Nigdje se, u Novom zavjetu, ne govori tako duboko što je Crkva. Pismo počima u nebu i vodi natrag do zemlje, do posve konkretnih situacija i zahtjeva života na zemlji.
Poslanica počinje hvalospjevom ispred kojega je samo pozdrav kojim sam i ja vas pozdravio na početku službe Božje. Onda slijedi hvalospjev: «Blagoslovljen Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista, on koji nas blagoslovi svakim duhovnim blagoslovom na nebesima u Kristu.» Ovaj jedan stih nosi cijelu pohvalu koja slijedi. Sve što slijedi je sadržano u ovih nekoliko riječi. Nigdje čovjek nije tako kod sebe kao kad hvali Boga. U ovoj pohvali nalaze riječi i djela međusobni odnos. Ne hvalimo Boga jer stoluje daleko u veličanstvu, nego u onome što je učinio i čini za ljude. Kršćani i Židovi hvale Boga koji ih je pozvao u svoju blizinu da budu njegov narod.
3. Blagoslov u Kristu
Hvalimo Boga koji nas «blagoslovi». U ovoj se riječi krije – koji nam čini dobro, a ne samo daje neki blagoslovni znak. Poslanica Efežanima trostruko određuje mjesto na kojemu doživljavamo taj blagoslov, svakim duhovnim blagoslovom, «na nebesima» i konačno, u Kristu. Trostruko određivanje mjesta gdje doživljavamo Božji blagoslov i zašto ga hvalimo.
Pojam «duhovni blagoslov» ukazuje na krštenje, jer smo po njemu primili Duha Svetoga, a onda se napominje da smo «izabrani» od stvaranja svijeta. Ne slučajnost da su nas roditelji donijeli na krštenje, nego izabranje «prije stvaranja svijeta» je temelj našega krštenja. To ne znači da je Bog prije stvaranja već imao, u detalje, napisanu knjigu režije kako će se odvijati svijet. To više znači da «prije svakog stvorenja», prije onoga što je stvoreno stoji Božja ljubav. A ona je radikalna i bezuvjetna.
U nebesima u Kristu nas Bog blagoslivlje. Ovo dvostruko određenje mjesta kod Pavla ima sasvim određeno značenje. Nebo, na drugom mjestu «u zraku» (Ef 2,2) označuje duhovni zrak, okružje u kojemu i iz kojega živimo, svi utjecaji i sve što od toga primamo, sva javna mnijenja, trendovi i ideologije koje žele određivati naše razmišljanje. U tom području imamo naše mjesto «u Kristu». Njegov život i njegovo naučavanje su stvarna mudrost iz koje živimo. Mudrost vjere nije nikakvo bolje i više znanje, nego uvjerenje da nas Bog bezuvjetno ljubi, da nas je izabrao prije svakoga stvorenja i da, po krštenju, potpuno pripadamo Kristu. To slavimo danas i ovdje. Amen.