Uskrsno bdijenje  

1. Gledajte, sve činim novo

                        «Evo sve činim novo» (Otkr 21,5) Da će sve biti stvoreno novo, to je obećanje koje je Bog izgovorio nad ovom zemljom. To je obećanje, koje razapinje široki luk, kao i čitanja ove noći: počima s prvim stvaranjem - djelo od šest dana kad je Bog stvorio savršeni red i odredio ga da bude prostor nama ljudima da možemo živjeti

. A taj život će naći svoj cilj u novom stvaranju uskrsnuća. Kao što je prvo stvaranje izvuklo zemlju iz kaosa i nereda i poplava pravoda, tako će se i novo stvaranje podići iz vode, koju smo ove noći blagoslovili, vode krštenja i preporođenja, novog rođenja u Isusu Kristu.

Sada kad budemo išli, nakon ovog uskrsnog bdijenja, našim putevima kući, hoće li sve drugačije izgledati.? Tko prebrzo odgovori sa da, naći će sve isto kako je i ostavio. A najprije on će biti time nezadovoljan. Koliko puta smo svečano slavili uskrsno bdijenje, koliko puta je pretvorba bila središnja točka Mise, - a kod kuće je ipak sve ostalo po starom. Ništa se nije promijenilo i ništa neće postati novo.

Ali tko ostavi samo malo vrata pritvorena, tko pusti da mu u srce skoči samo jedna iskra nade, taj gleda naprijed. I ne može baš sto posto ostati siguran da će sve ostati po starom.

2. Nemoćni Svevladar

Kad bih ja bio svemogući Bog, već bih odavno štogod promijenio i to po mom ukusu. Na Veliki petak bih, nakon bogoslužja, otišao u Haag i tamo bi sve izgledalo drukčije. Onda bih učinio da svi vlakovi prema Splitu budu elektrificirani i jure europskim brzinama. I ja bih zapovijedao kada i kako će kretati. Bio bi to savršen red.

            I da li bi se po tome stvorilo nešto novo? Opet bi bila to stara igra: Tko bi imao moć i vlast, taj bi govorio! Tako je bilo, tako će uvijek i biti. Uvijek? Ne smijemo baš tako brzo lakirati lakom vječnosti ono što smo mi napravili.. U početku je svijet bio drukčiji. Čuli smo to u prvom čitanju. Ne počima s izvještajem da je jedan vladao i nadvladao, nego počima da je Bog ovaj predivan svijet pozvao u postojanje.

Po njegovoj riječi postaje nova zemlja, ali ne kao neko mjesto za njegovu igračku, nego za stvaran život, stvaran, prekrasan svijet.

            On je isti Bog koji taj svijet u početku stvara i u Kristu ga je obnovio. On je isti nemoćni Bog, jer je stvaranje svijeta čin svemogućnosti, ali i nemoći, u isto vrijeme! Svemogućnost, koju mi u vjerovanju o Bogu ispovijedamo, koja se oblači u ljubav i povlači se i daje mjesta. Nigdje to nije tako uočljivo kao na Veliki petak, kada je sam Bog na sebe pustio najveće patnje. Iz ovog prostora, iz ove nemoći Božje ljubavi koju je Bog dopustio, postat će novo stvorenje uskrsnog jutra, biti će Uskrs.

3. Opskrbljeni Božjom snagom za djelovanje.

Učenici su se tri godine veselili kakvu će im vlast Krist podijeliti. Čak nam i neka mjesta u evađeljima daju naslutiti kakvu su maštu imali učenici. U 2000 godina povijesti Crkve vrlo dobro smo pazili na to sjećanje. No, Bog je svom Kristu dao vlast nad svakim tijelom (Iv 17,2) – ne ni zbog jednog drugog cilja – nego zbog života vječnoga i da nam daruje dobro (2 Kor.9,8)

             Kao što jedan lopov ni na što drugo ne misli, nego kako će nešto ukrasti, kao što netko stalno misli kako će povećati svoje bogatstvo, tako mnogi sjede u mlinu koji se zove karijera i diktiraju svojim mislima, čak i u snu, tako isto stara maštanja o vlasti i slili neprestano melju ljude. „Evo sve činim novo“ - ova Božja riječ se odnosi na na to da će tu staru maštariju prekinuti. Kao što je Bog stvorio svijet u stvaranju, tako će ga obnoviti u novom stvaranju. Sve će biti novo kad se oslobodimo mlina onoga što nam sada izgleda neophodno.

            I tko sebi dopusti da ga potakne snaga Uskrsa, taj će se pomaknuti od vratiju i sve će mu biti novo. Neki trebaju postati i 80 godina stari da bi otkrili da ogroman kamen, oko kojega su se on toliko trudili, upravo tu dobro leži i na njemu se može sjesti i uživati na večernjem suncu. Neki trebaju otkriti da ovo ili ono ne trebaju ni učiniti, niti se truditi. Neki bi mogli otkriti da ne moraju tjerati ovaj konflikt do najgorčih granica, jer se ne radi ni o čemu drugome, nego o vlastitom ponosu. Evo, toliko stvari bi moglo biti novo ako se uskrsne u Kristu iz stare svemoći vlasti u nemoć koja ljubi, koja će nadvladati vlast smrti.

 

USKRS

 

Naviknuti smo da nas televizija obasiplje sa stravičnim vijestima i slikama. Ima poznatu koreografiju. Uživo se prenosi s mjesta događaja, urednici i novinari, brže bolje, potraže u arhivima televizijske kuće sve što se može znati i povezati s tim vijestima i prate vijesti, manje ili više, pametnim komentarima. Kod Isusova uskrsnuća bi televizija slabo prošla. Slika skoro uopće nema. Ono najvažnije teško je i prepoznati. Što se dogodilo? Ništa što bi moglo doći kao udarna vijest.

            A ipak, tu su ljudi koji o sebi govore: Tu sam nešto osjetio i doživio. Tu su ljudi koji govore: ovo što se ovdje dogodilo mijenja svijet. Nikakav događaj koji bi par dana punio naslovne stranice svjetskih novina.

I da bi se spomenuo u bloku o svjetskim vijestima, da bi konačno utonuo u zaborav? Da li je nešto bilo?

            Evanđelje po Ivanu nam pokazuje kako je Uskrs jedan sasvim jedinstven i složen događaj. Tri osobe koje on navodi to pokazuju sasvim jasno: Marija Magdalena, Petar i Ivan.

            Najprije Marija Magdalena otkriva otvoren grob. Odlazi i javlja to učenicima.

Dvojica, Ivan i Petar, predstavljaju različite poglede Crkve.

«Drugi učenik» «onaj koga je Isus ljubio» je onaj o kome će se prvome reći: «i povjerovao je». Trči brže, mlađi je, dinamičniji.

            A ipak pušta prvenstvo malo sporijem Petru, jer zna da samo u zajedništvu Crkve, vjera nosi.

Uskrs se nalazi u odnosu između Ivanovog dinamičnog pokreta, sporijoj instituciji Petra i Marijinog osobnog doživljaja.

Nadodano

Potresne vijesti o kojima nam govori televizija, dolaze, često, neprerađene. Brižno nam se tumači zašto i kako se nešto dogodilo. Posebne emisije razjašnjavaju pozadinu. No, Uskrs počima mnogo ranije.Uskrsni doživljaj pretpostavlja da su učenici već prije bili s Isusom,. Čitav dio puta su već išli s njim. To vrijedi i za one među nama koji su bili kršteni odmah nakon rođenja, njima je Isus već jedan dio vlastite povijesti. Marija, Ivan, Petar imaju svoje povijesti s Isusom. To je povijest puna očekivanja, nade, snova ali i posrtaja.

            A to je ono što se razlikuje od televizijskih događaja. Komentar mora dati moj čitav život. Ne može se Uskrs apstraktno doživjeti i opisivati. Svatko od nas ima svoj Uskrs, jer mi svaki od nas imamo svoje vlastite povijesti s Isusom. Neki, ponekad, tako razgovijetne povijesti. Za mnoge vjera ne bi mogla biti niti pozadinska muzika. Što stoji ili je stajalo na pročelju moga života, ulazi u taj odnos. Samo tada mogu počimati razumjeti što je Uskrs. Nijedna emisija na televiziji mi to ne može rastumačiti. Pa niti jedan teolog.

           

Vlastito

To mi postaje jasno u Mariji Magdaleni. Ona je vidjela i izvjestila, ali najprije trči kao kroz zid od magle. Otkriva prazan grob i bila je tu kad su Petar i Ivan došli. Ali kako je rečeno, ne opaža ništa, što joj se događa. Sve do časa kad Isus izgovara njezino ime: «Marija»

            U mom imenu je sadržano sve što sam ja. A u njenom odgovoru je zbijeno sve što njoj Isus znači: «Rabbuni – Učitelju»

            Te dvije riječi se ne mogu nikako povezati s njezinim nutarnjim, intimnim ako uzmemo malo vremena pa razmišljamo koliko blizine stoji u tim riječima: «Marijo» «Učitelju» No, Isus joj odmah daje do znanja da se ovdje ne ide za tim intimnostima – nutarnjostima. I upravo to razlikuje Uskrs od nekog prolaznog događaja. Kao što Uskrs nije događaj za medije, tako se Isus malo oslanja na intimnosti: «Ne zadržavaj me», reče Isus. Ono što je ovdje doživljaj, treba najprije postati vjerom. Bog Otac je onaj u kojem Uskrsli živi.

            «Marija Magdalena otiđe učenicima i rekne: Vidjela sam Gospodina». Ovo čini Uskrs za svo troje. Marija ne daje nikakav mudri komentar. Ne govori ni o mjestu događaja, ona naviješta.

Da li se mi više priklanjamo Ivanu, ili radije igramo na Petra, vjera ove dvojice neće ništa umanjiti Marijinu. Gdje se ne radi o lijepim medijskim događajima, nego o živome Bogu, tu se ne može ništa reći, niti komentirati. Naviješta nam se što je rekao. I kod onih koji naviještaju i kod onih koji slušaju, kod nas koji svi zajedno sačinjavamo Crkvu, Uskrs postaje sadašnjost.