Nedjelja Muke - Cvjetnica

Kod blagoslova palmi pozdrav i uvod kao u Misalu

Kod svete mise s jednostavnim ulazom:

Pozdrav: Gospodin koji je za nas dao svoj život, neka bude sa svima vama.

Uvod: Današnjom nedjeljom, Cvjetnicom, ulazimo u Veliki ili sveti tjedan. Naziv Cvjetnica dolazi od radosnog događaja osam dana prije Vazma. Isus, s učenicima, ulazi u Jeruzalem, a ljudi ga pozdravljaju kao Sina Davidovog, kao Mesiju. Da ga pozdrave kidali su, prema Ivanovu evanđelju, palmine grane i prostirali ih po putu. Ovo slavlje nije dugo trajalo. Nekoliko dana kasnije svjetina je, pred Pilatom, vikala: „Propni ga!“

            I mi pozdravljamo Krista kao Sina Davidovog, kao Mesiju, našeg Gospodina i Spasitelja. I zato ga je Bog uzvisio, jer je bio poslušan do smrti, smrti na križu.

Molitva vjernika:

            Gospodine Isuse Kriste, ti si se plašio kaleža patnje i molio si svog nebeskog Oca za pomoć. Molimo te, u brigama i potrebama današnjeg vremena:

• Za kršćane svih konfesija, podari im, kroz štovanje svoje muke i smrti, rast u vjeri i ljubavi, molimo te
• Za ljude u našoj domovini koji su ravnodušni prema tvojoj muci i smrti, daj da nađu pristup pravoj kršćanskoj vjeri, molimo te
• Za ljude koji su izgubili svoje radno mjesto. Pomozi im da nađu uspješne zadaće i da se uklope u društvo, molimo te
• Za bolesne, daj da prepoznaju patnju kao sudjelovanje u tvojim mukama i daj im snage da to prihvate, molimo te
• Za naše pokojne, učini da danas budu s tobom u raju, molimo te..
• Crkva danas slavi spomen tvoje muke i smrti. Daj da svi ljudi sudjeluju na djelu tvoga otkupljenja, molimo te
• Tvoju smrt treba naviještati sve do tvog ponovnog dolaska. Pozovi mlade ljude u svećeničku službu, molimo te
• Ti nisi na zemlji vladao, nego služio. Podari svim kršćanima milost nesebičnog služenja, molimo te
• Plašimo se našeg smrtnog časa, daj da umirući pođu s tobom k Ocu, molimo te

Jer si ti, Gospodine, umro na križu da mi dobijemo život, zahvaljujemo ti i slavimo ime tvoje. Sada i u vijeke vjekova.

Propovijed:

1.

Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine.

 

A

B

 

Oprosti im     

Stravično osuđen, protiv svih postojećih zakonskih propisa, on sam moli oproštenje za počinitelje.

Mučeni moli za svoje mučitelje.

Progonjeni moli za svoje progonitelje.

Poniženi za svoje ponižavatelje

Obješeni za one koji su ga objesili. Umirući za svoje ubojice. Da im se oprosti ono što su oni njemu učinili. Nitko drugi ne bi mogao tako za njih moliti. Postoje mnoge povijesti o mukama, patnjama i nepravdama, ali nigdje se ne spominje da je tko tako molio.

I to je, dakle, jedna povijest.

           

            Svatko drugi tko bi molio za počinitelje, zločince, ne bi shvatio ozbiljno ni patnje, ni trpećega, sigurno bi još jednom preslušavao Raspetoga.

            U ovoj povijesti je mogao samo on i nitko drugi, moliti za mučitelje. Nitko drugi u ovoj povijesti nije tako pogođen na duši i tijelu kao on. Molitvu za oproštaj je mogao izreći samo on, koji visi na križu.

Tajna ovog oproštenja je molitva. Molitva žrtve za zločince. Ova molitva je čudo, jer obješeni moli nebo da odgovori na ovu nepravdu, do neba vapijuću, samo s oproštenjem. Onaj koji moli poziva tako odgovor neba na zemlju natopljenu njegovom krvlju.

           

            Kao što nitko drugi ne može moliti za svoje zločince kao on, tako se ni sami zločinci ne mogu opravdati.

            Ako mi, u svagdanjem životu, činimo neku pogrešku, reknemo i da ne mislimo: Oprosti. Političari koji u parlamentu lažu i varaju govore pred parlamentom i otvorenim kamerama: Pogriješio sam. Oprostite i gotovo. A da li to tako može ići?

            Vjerujem da ne ide. Ja si sam ne mogu oprostiti. Ne mogu samom sebi oprostiti. Najviše što mogu je to da onoga koga sam uvrijedio molim za oproštenje. Ali ima povijesti u kojima i to ne ide. Nepravda i njegove posljedice su tako velike da onaj tko je zlo počinio ne može govoriti i zbog grijeha moraju mu usta ostati zatvorena.

            Ovdje je čudo. Jedan drugi govori za one koji su pogriješili. Drugi koji za njih moli i govori, kako nitko drugi ne bi mogao. Ovdje je žrtva postala usta zločinca. Ovdje obješeni na križ moli svoga nebeskog Oca da rekne zločincima: Tvoji su ti grijesi oprošteni.

            Prije dok je on još išao propovijedajući i liječeći kroz gradove i sela Galileje i Judeje, sam je grješnim ljudima opraštao grijehe, onako kako to može samo Bog i time je izazivao mnoga protivljenja.

            A sada je na križu išao dalje, nego što je to činio u svom životu i moli Boga, svoga Oca za pobožne i bezbožne pogane i Židove.

            Po onome što je učinio u svojoj molitvi, živio je u svojom umiranju ono što je učio za života, u Propovijedi na gori:

            "Ljubite svoje neprijatelje i molite za one koji vas progone da budete djeca Oca vašega na nebesima."

            Gdje se tako moli, događa se, već na zemlji, ono što je na nebu.

C

            Da li su znali mučitelji da muče zatvorenika? Da, znali su. Zar nije Pilat znao da on, svojom odlukom da ga se razapne, postupa protivno pravu? Da, znao je. Zar nisu znali farizeji da je njihova politička tužba da Isus buni narod, kriva i lažna? Da, znali su. A ipak su sve činili, iz dobrog uvjerenja, da onaj koji tako lako uzima Božju blizinu kao taj Isus, vrijeđa Boga i ruši javni red?

            Učenici su došli do svijesti tek poslije njihovog djela - Petar koji ga je zatajio kad je vidio što se dogodilo i kad je pijetao, one noći, zapjevao, kako mu je Isus prorekao. Juda koji ga je izdao kad je vidio da je Isus osuđen na smrt, pokaja se i vrati nazad trideset srebrnika i reče: „Sagriješio sam izdavši krv nevinu.“ Ali bilo je kasno. Nitko više nije Judu slušao. A on ode i objesi se.

            Što su oni znali ili nisu znali - sigurno je jedno: nisu na Boga nikako računali. I nisu znali da Bog sve njih ima na svom računu. I da Bog računa, s ovim Isusom, sasvim drugačije nego oni. I da će Bog s njima, u ovoj povijesti, sasvim drugačije računati nego oni sami sa sobom.

            I oni nisu znali da će Bog, iz njihovog najvećeg zla, napraviti svoje najveće dobro. Oni nisu znali da su susreli samoga Boga kad su razapinjali Isusa - i da je on dopustio da ga susretnu. I da je Raspeti uzeo na sebe samo zlo, zato da bi ga od njih odnio.

D

            Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine. A što se nas tiče ova prva Isusova riječ na križu? Ondašnji zločinci su već davno mrtvi. Ali molitva Raspetoga još živi, poput samog Raspetog - Uskrslog od mrtvih.

            Njegova molitva spominje i danas zločince - počinitelje. Ta molitva pronalazi počinitelje među nama, ljudima kao ja i ti koji u svom životu udaraju Isusa u lice i tako ga susreću. On ih po imenu spominje svome Ocu i moli za njih oproštenje.

            On moli svog Oca za oproštenje i za nas, kojima još uvijek usta ostaju zatvorena za molitvu za oproštenje.

            Tajna oproštenja je, do danas, njegov križ.

To je: gdje se događa nepravda, tu je i nada za zločince - počinitelje, za mene i tebe.

                                                                                                                                 Amen.

2.

Isus i njegov Otac

                        Prva kršćanska zajednica nam je prenijela vrlo malo neprevedenih, originalnih Isusovih riječi iz aramejskog jezika, kojim je Isus govorio. Jedna od tih je i zaziv: "Abba" - Oče! To bi se moglo nekako izjednačiti s onim našim "tata" koje odaje jedan vrlo intimni međusobni odnos. Židovstvo Staroga zavjeta je, upravo zbog intimnosti, isključilo ovu riječ iz odnosa prema Bogu, tako nešto nije ljudima dozvoljeno. Da je Isus tako molio i time htio označiti svoj intimni odnos s Bogom, prva kršćanska zajednica je željela zadržati kad nam je tu riječ prenijela u izvornom obliku.

                        Po svjedočenju evanđelista Isus stoji s Ocem u jednom sasvim drugačijem odnosu, nego mi. To je jedinstven odnos Sin - Otac. On je Sin kojemu je Otac sve objavio, tako da nas on čini sinovima i kćerima (usp. Mt 11,27). I zato Isus može, do sada nečuvenom vlašću, izgovarati riječ Božju i nastupati u ime Božje.

            Kao sin, Isus je slika, ikona Božja (usp 2 Kor 4,4). U njemu nam se Bog potpuno očitovao, kao Bog s ljudskim licem. I zato, kršćanski gledano, o Bogu ne možemo ništa govoriti bez Isusa Krista. Odnos Otac- Sin ulazi u vječne Božje odnose. Isus je vječni Sin Božji, kojega je on u svijet poslao da bi stvarnost postalo ono što mi ljudi želimo i za čime čeznemo. Po utjelovljenju Sina Božjega su se sve ljudske čežnje i nadanja ostvarila.

            "Nitko ne pozna Sina nego Otac i nitko ne pozna Oca kao Sin i onaj kome Sin to hoće objaviti." (Mt 11,27) I koliko god se ovaj odnos Isusov prema Bogu razlikuje od odnosa drugih ljudi, on ne želi za sebe zadržati isključivo pravo, nego i nas ljude uzima u svoj odnos s Bogom, tako da bismo mogli, s Isusom i po njemu, reći:"Abba - Oče."

Sveto Trodnevlje

Veliki četvrtak – Misa večere Gospodnje

Pozdrav:

            Isus koji nas je izabrao za svoje prijatelje, neka bude sa svima vama.

Uvod:

            Velikim četvrtkom smo ušli u sveto Trodnevlje u kojemu slavimo muku, smrt i uskrsnuće Gospodinovo. Uoči svoje muke Isus je, s učenicima, blagovao Pashalnu večeru – koja je ujedno bila i njegova posljednja večera. Po daru Euharistije i po pranju nogu on je, svojim učenicima, pokazao svu svoju ljubav i predanje koje je, sutradan, potvrdio svojom smrću na križu.

            „Ne zovem vas više slugama, nego prijateljima“, tako je Isus govorio učenicima u oproštajnom govoru. Ovo obećanje vjernosti se provlači kroz cijelu liturgiju Velikog četvrtka.

            I mi smo pozvani, nismo gledatelji. I mi smijemo vjerovati i osjećati ovo Isusovo prijateljstvo.

            Danas, na dan posebnog Božjeg prijateljstva, smijemo pred BOGOM I LJUDIMA moliti za oproštenje i priznati naše pogreške i slabosti.

           

Molitva vjernika

 

       Gospodine Isuse Kriste, izabrao si nas za prijatelje. Tvoja ljubav ne pozna granice, zato te puni povjerenja smijemo moliti:

Oče nebeski, u tvom Sinu spoznajemo tvoju ljubav i tvoje milosrđe. Povećaj u nama povjerenje prema tebi i prema Isusu Kristu koji s tobom i s Duhom Svetim živi u vijeke vjekova.

Propovijed:

tematska:

 

Veliki Četvrtak je dan duhovne punine

U današnjem vremenu Veliki tjedan je izgubio na svojoj duhovnoj vrijednosti. Postao je odlična prigoda za odmor, koji sve više zatamnjuje smisao Velikog tjedna. I možda je malo koji dan pogođen ovim razvojem kao Veliki četvrtak. Još uvijek je nekako u Europi zajedničko dobro da se slavi Veliki petak, spomen Kristove muke i smrti, a da se na Uskrs slavi spomen njegova uskrsnuća, ali Veliki četvrtak – što nam on ima reći? A ipak, to je jedinstveni četvrtak u Crkvenoj godini kojega nazivamo Veliki četvrtak.

            Prva punina milosti se vidi već u jutro u katedralama kada biskup posvećuje sveta ulja. I kad se ta posvećena ulja dijele po župama. U našoj biskupiji će to biskup učiniti na srijedu iza Uskrsa.A večeras nam evanđelje govori o pranju nogu i tako nam se zorno stavlja pred oči Isusovo predanje u ljubavi za sve nas.

            No, iznad svega stoji ustanova presvete Euharistije i svećeničkog reda kao stalno svjedočanstvo ljubavi koje, po Isusovom djelu, teče u svijet. Možda i gubitak značenja Velikog četvrtka ima veze s time da se danas baš ne poznaju vrijednosti ni Euharistije, ni svećeništva pa tako i dan ustanove tih otajstva gubi na vrijednosti.

Dar euharistije

 

Zato je vrlo potrebno razmišljati o ovim središnjim tajnama naše vjere. Trebamo dopustiti da nas zahvati veličina ovih središnjih otajstava, koje nam je Isus ostavio kad je rekao učenicima: „Ovo činite meni na spomen.“

            Nigdje vjernicima ne dolazio tako zorno pred oči jedinstvenost Isusova života kao u euharistijskom kruhu i vinu. Iz snage stvaranja na poljima raste kruh i vino. No, ti darovi ne ostaju zarobljeni u okvirima vremena i prostora. Sam Krist stavlja na njih svoje ruke i uzdiže te darove daleko u svemirska prostranstva, u beskonačnost njegova tijela i krvi. Tako u euharistiji postaje jasno koje je mogućnosti Bog dao svijetu. Konačni poziv kruha se ne sastoji u tome da, na zemaljskim stolovima, daje ljudima snagu za korake u životu. Posljednji poziv vina nije u tome da, na zemaljskim stolovima, povećava radost ljudima. Kruh i vino – plodovi ove zemlje - konačno završavaju na Kristovu oltaru, gdje će postati nositelji i posrednici vječnoga života, vino vječne radosti! To je Euharistija – središte naše vjere.

            I ovo događanje nije samo neka uspomena – kao što to mnogi misle danas. U ovom slavlju Euharistije Isusova žrtva se posadašnjuje. Trebamo, opet i opet, naglašavati sve ono što je Crkva uvijek učila: sveta euharistija, sveta misa je posadašnjenje Kristove žrtve na križu. A onda se možemo pitati kako je to moguće? Zar Krist nije svoj život predao jednom, u jedinstvenoj situaciji svoga života? Sigurno, jedinstvenost ove Kristove žrtve stavljene pod okvire prostora i vremena je prošla i ne može se više ponavljati. Ali ako je stavimo u svemirska prostranstva Kristova beskonačnog života, onda je ona uvijek prisutna. I kad Krist k nama dolazi u Euharistiji, onda nam on dolazi s cijelim svojim predanjem, onda je njegova ljubav posadašnjena, ona ljubav, koja se daruje, koja govori nad kruhom: „Ovo je moje tijelo“ i nad kaležom: „ Ovo je moja krv“, što u hebrejskom načinu izražavanja i mišljenja govori: Ovo sam ja! Ja sam stalno među vama s probodenim rukama, s rastvorenim srcem.

Dar svećeništva

 

Svetu Euharistiju trebamo naučiti promatrati sa strane Božje ljubavi, kao sakrament Božje ljubavi, kao savez koji je sklopljen između Boga i ljudi po krvi njegova Sina, koja je prolivena iz čiste ljubavi. I upravo ovdje je pristup drugoj tajni na koju Crkva danas misli, a koja je s prvom usko i na poseban način povezana- svećeništvo u Crkvi. Dok se gubitak i potamnjenje vjere u Kristovu prisutnost teže opaža, Crkva na poseban način trpi danas zbog nedostatka svećenika, naročito u Europi. I mnogi postavljaju pitanje gdje je uzrok da imamo tako malo svećenika? Je li to celibat? Jesu li to brojne i različite zadaće? Je li to strah pred zadaćama? Sve bi to moglo imati neku ulogu. Meni se čini da je temeljni razlog u tome što mnogi više ne cijene, niti poštuju, niti drže do Kristovog spasiteljskog djela koje postaje djelotvorno u sakramentu Crkve. Zato mnogi više i ne vide veličinu dara, kojega daje Krist onome koga, bez njegove zasluge, poziva da bude svećenik.

            Kako se samo promatra svećenik? Kakve on sve kvalitete treba posjedovati? On treba učiti, poučavati, organizirati, govoriti, pjevati, ne smije biti ni napredan, ni konzervativan. I svatko od njega očekuje nešto drugo. A preko svega se zapravo zaboravlja tko je zapravo svećenik: od Krista pozvan i opunomoćen da slavi otajstva vjere. To nije nekakva dužnost poput bilo koje svjetovne dužnosti. To je uzvišena služba. Svećenik nije gospodar, nego djelitelj tajna vjere. On nema nikakvog razloga biti ponosan na sebe, ali smije biti radostan da može ljudima donijeti spasenje, samoga Krista. Slavljenje Euharistije sa zajednicom i za zajednicu je njegova najposebnija služba. Zato se od svećenika traži komadić onog ponašanja koje nam je Spasitelj pokazao: ljubav, spremnost reći da volji Očevoj.

            Danas, na Veliki četvrtak, koji je posebno posvećen euharistiji i svećeništvu možemo, mirne duše, reći da svi skupa trebamo produbiti i svoju vjeru i svoj odnos i prema Euharistiji i prema svećeništvu

Svi smo mi zajedno dužni produbljivati svoju vjeru i svoju ljubav prema Euharistiji a time i svećeništvu i moliti da Gospodin pozove „radnike u svoj vinograd“ i da bude spremnih ljudi koji će se odazvati na taj poziv.

Veliki petak

ovdje donosim samo propovijed – jer je sve ostalo je predviđeno u Misalu.

 

Propovijed

tematska

 

Dobar petak

 

U Nizozemskoj se današnji dan zove Dobar petak. Možda se čovjek može, malo začuđeno, pitati zašto Holanđani ovaj dan zovu Dobar petak? Isus je ubijen na grozan način – a oni nazivaju Dobar petak? Možda žele nešto poljepšati ili opravdati – da je Isus morao tako završiti život. Zar taj dan ne spada u red najcrnjih dana ljudske povijesti? Tamnih, groznih dana koji nam opterećuju srce. Ovaj dan Isusove smrti spada u tu kategoriju. Užasno smaknuće koje završava gušenjem jednog velikog i izvanrednog čovjeka - dan kada se to dogodilo ne može biti prigoda za slobodno i radosno disanje!

Plač, žalost

Negdje sam pročitao da je Martin Luther rado upotrebljavao ovaj izraz „Dobar petak“. Nijemci ovaj dan nazivaju Karfreitag, znači žalosni, tužni petak. Njemački izraz upućuje na tamu smrti, na patnju, bol gubitak. I ovdje se suočavamo sa zastrašujućom zagonetkom koju ne možemo riješiti. Zagonetka koja do u dubinu može povrijediti i odvesti u zdvajanje. A ta zagonetka tjera ljude da se pitaju i viču: „Zašto toliko nevinih, dobrih ljudi mora trpjeti, do krajnjih granica? Zašto su Isusa izveli na mučilište izvan grada, njega koji je rekao: „Blago onima koji ne čine nasilje, oni će baštiniti zemlju!“ Zašto on, baš on nije mogao ostati? Zašto je potjeran, potjeran u smrt? I zašto je suprotni pokret toliko jak da ga napadaju, zašto su tako sigurni u svoju stvar? Zašto nasilno porobljavanje ima toliko uspjeha? Zašto slave svoj uspjeh tako bučno? Zašto se dižu slavoluci pobjednicima, vlastodršcima koji bez grizodušja gaze po lešinama onih dobrih i poštenih?

            Treba li ovaj dan, koji nas podsjeća na smrt Kristovu, biti dan tuge i žalosti, a ne dobri petak? Zar ne vidimo to na brojnim područjima svijeta? Pa i sami smo to doživljavali, prije ne tako dugog vremena.

Intenzivno „care“

 

            No, ovaj stari njemački naziv „cara“ je povezan s jednim drugim značenjem, a to je brinuti se za nekoga ili nešto. To je nešto kao „intenzivna“ njega u bolnici. Tu dolaze pacijenti koji se nalaze u posebno kritičnom stanju. Neprestano se bdije nad njima i pomaže im se na sve moguće načine.

            I Isusov križ možemo promatrati kao znak Božje ljubavi prema ljudima, kako se Bog na sve moguće načine brine za ljude. Isus utjelovljuje Božju ljubav prema ljudima na jedinstven način. I nije se plašio proći ni kroz strahote smrti. On se upustio u krajnje granice naših patnji i naših umiranja. A jer je Isus na sebe uzeo naše boli i naše patnje, postao je izvorom spasenja, izvorom života.

            Jedan zlostavljani, napušteni osuđenik u rukama nasilnika govori: „Da, ja sam kralj“. No, bezizlazna situacija u kojoj se nalazi na dopušta laži. Naprotiv, njegova prividna nemoć otkriva čitavu bit stvari: ovdje govori netko tko ima moć, ovdje je netko tko crpi snagu iz neuništive snage Očeve, jer je njemu Otac sve dao u ruke, jer je izašao od Boga i k Bogu ide.

            Jer ovaj kralj, po smrti i kroz smrt, postaje izvorom života, s pravom njegov dan smrti slavimo kao pobjedu, kao Dobar petak.