(negdje se još zove Gluha, negdje Pokrivna, a negdje Nedjelja muke)

1.         OTUĐENJE

Vjersko i duhovno otuđenje nekog naroda krivo je za masovno uništenje naroda. Religiozno protužidovstvo ne mora voditi holokaust, ali ga pripravlja.

Način na koji se do sredine 20.og stoljeća, a djelomično i kasnije kršćanski religiozno razmišljalo i govorilo o Židovima nema ništa zajedničkog s biologističko-ateističkim antisemitizmom i nacional-socijalizmom. Ipak je kršćanska teologija, na neki način, omogućila holokaust, jer onaj tko jedan narod religiozno i duhovno otuđi sukrivac je onoga što će doći. Povijest ophođenja s tekstom prvog čitanja iz 31. poglavlja proroka Jeremije može to jasno pokazati, jer je ovaj odlomak postao glavni „dokaz“ za kršćane da religiozno otuđe židovstvo. Obećanje proroka da će Bog s »kućom Izraelovom i kućom Judinom« sklopiti Novi savez susljedno se krivo tumačilo, jer Novi savez to znači Novi zavjet (grčki diateke elxx) je Boga zatvorilo u Isusa Krista i to ne više s kućom Davidovom i kućom Judinom, nego s Novim narodom Božjim, Crkvom. Riječ »Novi« ovdje se uvijek upotrebljava onako kako se to uobičajeno koristi - stari auto baci se na smetlište da bi se novi kupio. Prisvajanje Svetog pisma postalo je religiozno otuđenje. Ljude iz svih drugih naroda naša Biblija naziva poganima, a zaboravlja da je Crkva počela u jednom narodu koji se zove Izrael i može opstati samo iz Židova i pogana zajedno. Gleda se na današnje evanđelje u kojem »poganski« Grci, posredovanjem Židova Filipa i Andrije, nalaze Židova Isusa. Mi, njihovi poganski nasljednici vrlo lako zaboravljamo da nam je, po darovanoj milosti, otvoren put k savezu – mi, pogani smo tijekom 2000 godina mnogo puta govorili o »novom savezu« i »Novom zavjetu« kao da je Stari zavjet i Stari savez odbačen na nekakvo smetište zastarjelih modela koji su, u najboljem slučaju, podobni za stare dijelove.

2.         OBNOVA

Iz religioznog otuđenja nastalo je u povijesti mnoštvo progona. Način postupanja s današnjim čitanjem najprije je navodio da se zaboravilo na riječ Božju,a ta je napisana da bismo mi ljudi živjeli. Po toj riječi Bog obećava blizinu svom narodu. On obećava da je zakon ono po čemu ljudi mogu živjeti u miru i pravednosti. Da će im doći tako blizu i da će biti moguće tako živjeti. Bog želi »Toru«, deset zapovijedi nekoć napisane na kamenu, upisati u srce svoga naroda. To je najviša obnova čovjeka koji je postao grješan. Ne kazna i uništenje zbog prekršaja saveza, nego obnova zakona po njegovom nutarnjem obnavljanju. Odnošenje tereta prošlosti je uvjet da neki narod živi u pravednosti i miru i da može upoznati Boga: »Jer im opraštam njihovu kaznu i na njihove grijehe više ne mislim«. Ovo čitanje ima svoje povijesno mjesto, knjiga Jeremije govori Izraelcima koji su doživjeli propast svoga kraljevstva. Njihovi kraljevi su slabo vladali, u narodu bilo je dovoljno ljudi koji su u nepravdi profitirali, ne mali broj se obogatio na račun siromašnih. Sve je to vodilo otuđenju od Boga (»Oni su moj savez prekršili«) On je htio biti njihov Bog, narodu je ipak, pod njihovim kraljevima, bio teret zahtjev za pravednošću. To je bio najdublji razlog nacionalne katastrofe u godini 586. pr. Kr. kad je Jeruzalem bio srušen, a Izrael odveden u babilonsko sužanjstvo. Ovo je i predpovijest obećanja. Bog želi svoj savez obnoviti, a ne uništiti.

Misli:

Proročki teret

                       "Ovo je teret proroka: nevolje ljudi su njihov teret - jer su se oni zauzimali pred Bogom za te ljude.Oni sami postaju ljudima teret - jer proroci nikad ne propovijedaju ono što ljudi žele i uvijek se protive našim mislima. A njima samima postaje njihovo zvanje teretom, njihov Bog im postaje teret. I to je onaj najteži, a možda i najslađi teret proroka. Život neće zbog proroka biti ništa lakši. A zar ih zbog toga moramo uklanjati.                 Norbert LohfinkDI: Karizma

           

Alfons Jestl: Zwischen Liebe und Liebe gespalten

Kad se riječi ne podudaraju

                        Poznato nam je sakrivanje iza drugih auktoriteta. Po položaju si dužan za druge govoriti. Govori se ono što partija(stranka) naredi, čovjek se povlači iz općeg mnijenja, čovjek se priklanja općem mišljenju, govori se ono što Crkva želi. Citiraju se poznati autoriteti, da nas ne bi "citirali" kod nekih instanci. Vaša riječ neka bude vaša riječ. Budite svoje vlastito mišljenje i to je sloboda mišljenja. Dajte da vas se prepoznaje po onome što mislite i što hoćete. Učite govoriti: ja mislim, ja obećavam, ja priznam, ja se nadam. Budite jedno s vašom riječi, samo tako možemo promjenu učiniti promjenom.

                        Ovu hrabrost za pravu riječ možemo dobiti, jer nam je Bog izrekao svoj čvrsti, pouzdani i bezuvjetni da, na kojemu sve možemo graditi. Ti si za Boga važan, tvoja riječ je Bogu važna. Ne misli: a tko sam ja, što imam reći? I ako se ljudi drže ravnopravnima, onda čine jednakima i svoje riječi, a jednakovrijedne riječi postaju brbljanjem. Ne smijemo našim riječima činiti ništa važno, ali moramo ih kao važno prihvatiti, jer nas Bog smatra važnima. I jer Bog stoji uz nas, mi možemo stajati uz naše riječi.

                        Bog govori svoj da nama, čije riječi tako malo vrijede. On nam otvara mogućnost promjene iz srušene riječi i razrušenog povjerenja u nove riječi, koje se podudaraju i daju da sve raste. Tako bismo se trebali svi mi, koji smo jedan drugom naudili zlim i krivim riječima, okrenuti jedan prema drugome.

                        Približavanje je dvostruko: da mi priznamo svoju krivnju. Mogu vjerovati samo u onu promjenu riječi ako se opaža žalost, bol zbog čega smo se udaljili jedan od drugoga. Uz promjenu ide i velika samokritika i popravak onog krivog od jučer. A to ide zajedno i to je ono drugo: ne da mi drugoga prikujemo na njegove pogreške od jučer i da se tako osvetimo zbog vladanja nad nama, ne tako da ih udaramo dokazima istine, koje ćemo sada izreći nad uhvaćenim grješnikom i tako ga moralno uništimo. Ako tako činimo, onda naše riječi ne odgovaraju onome što molimo: "i oprosti nam duge naše, kako mi otpuštamo dužnicima našim."

                        Mi bismo trebali tražiti riječi, koje ne samo da se podudaraju, nego koje i druge pozivaju. Riječi kojima jedan drugoga potičemo na istinu i prihvaćamo istinu. To će donijeti promjenu.

                        Velika nada, prevelika nada? Molimo Boga i ljude, da nađemo takve riječi za našu zemlju. Molimo Boga da nam dade takve riječi za našu okolinu, riječi koje odgovaraju, riječi s kojima ćemo se mi slagati.                                                       

Heino Falcke: Uklonite kamenje

   Poveznice za liturgiju i navještaj

a)

Na svom putu za Rim, prema svom mučeništvu (početak 2. stoljeća), napisao je Ignacije Antiohijski, u lučkom gradu Smirni, pismo u kojemu govori: „Pustite da postanem hrana zvijerima, po kojima mi je moguće dospjeti k Bogu. Pšenica sam Božja i bit ću samljeven zubima zvijeri da se nađem kao čisti kruh Kristov...oganj, križ, žderanje zvijeri, pucanje kostiju, slamanje udova... neka dođe na mene, samo da dospijem k Isusu. „ (Ignacije Rimljanima 4.1 i 5,3) Kršćani su svjesno slavili dan smrti kao pravi rođendan („dies natalis") ovih ljudi.

b)

Podsjećaju nas svečanosti koje se slave ovih dana Crkvene godine na spremnost izvršavanja Božje volje.

-         Sveti Josip kao muž „pravedan" (19.ožujka): on je slijedio Božje upute ( židovsko shvaćanje pravednosti) i živio po Božjoj volji (pravedno u kršćanskom smislu usp Mt 13,43; 25,37.46)

-         Marija će u slavlju Navještenja (25.ožujka) pokazati (Lk 1,26-38) svojom slobodnom odlukom da svojim DA potpuno prihvaća Božju volju.   Ovdje postaje vidljiva odgovornost koju ljudi trebaju pokazati kod Božje ponude.

   Tumačenje teksta

a )   Jer, 31-34

Knjižica puna utjehe (Jer 30-31) u ovoj perikopi pokazuje svoj vrhunac: stari savez, kojeg su oci jadno prekršili je, na nevjerojatan način, premašen, jer Bog stvara novi početak „novim savezom". Sada Bog neće svoje „upute" (=zakon) upisati na kamene ploče (usp Ez 24,12; Pnz 5,22), nego će biti živ u srcima ljudi - u središtu razmišljanja, osjećaja, odlučivanja. Ovaj novi „Božji narod" je cijeli (nepodijeljen) i zauvijek (vječno) povezan s Bogom.

b)   Hebr 5, 7-9

Nema ni jednog novozavjetnog teksta koji bi nam pokazao Isusa tako ljudskim kao ovaj o Isusovoj „getsemanskoj uri". Dramatika prevladavanja patnje ne nalazi svoj kraj na križu, nego u konačnom ispunjenju u slavi. Podlaganje Božjoj volji nebeskog Oca nam pokazuje bolnu poslušnost Isusovu koju ostvaruje i naša molba u Očenašu: „Neka bude volja tvoja."

c)     Iv 12, 20 -33

U jednom veličanstvenom pogledu na Isusovo djelovanje (Iv 11, 55 - 12 ,50) naznačuje se, upravo proročki, spasenjsko značenje Isusove smrti: njegova smrt je početak našega života. Sati razapinjanja Velikog petka nisu kraj, nego početak života! Kakvog života?   Božanskog dara koji dolazi s neba, kojega nam daruje Bog kao dolazeće dare spasenja „vječnoga života." O ovom životu govori evanđelist Ivan uvijek u novim okolnostima (3,16; 5,24; 6,35; 11,25 ...) Evanđelist tako razvija jednu teologiju „novog života" koji dolazi od Oca (5,25) i po Sinu se daruje vjernima (17,3). To znači: ovaj novi život potječe „odozgo" (vertikalno) i daruje se vjernim ljudima na zemlji, po Sinu (horizontalno).

Iz ovog intenzivnog Isusovog odnosa s Bogom (odnosa „Sina" s „Ocem" usp. kristološki govor o kruhu 6,25 - 51 b) razvija se temeljna misao za zemaljski život (usp 5,30; 10,18) i za djelovanje iz snage po Duhu Božjemu (usp 5,19; 12,49; 14,31). Volja Očeva je jaki Isusov životni element (4,34) tako da je Isusovo djelovanje u svemu povezano s Ocem.

Misno slavlje

Pozdrav:

Raspeti Gospodin, Isus Krist koji nas želi sve privući k sebi, neka bude sa svima vama.

Uvod:

Sve vas pozdravljam okupljene na ovu Euharistiju pete korizmene nedjelje ili kako se

još u hrvatskom narodu zove - Gluha nedjelja. Zato je križ pokriven. Duboka provalija proteže se preko cijele zemlje, više ili manje zahvaća svaku državu. Ona ne dijeli samo bogate i siromašne, ne dijeli samo slobodne od zatvorenih, uspješne od neuspješnih, pobjednike od gubitnika. Isus želi ovu provaliju prevladati svojim križem. Ne želimo danas zatvoriti oči pred ovom činjenicom i molimo Boga za milosrđe.

Molitva vjernika

Bog, začetnik vječnoga spasenja je i sada s nama povezan. U Isusu je, konačno, odlučena borba između dobra i zla. Molimo da njegova moć donese svim ljudima spasenje i život.

   Vodi Crkvu u nevoljama ljudi, da raste nada gdje vlada zdvajanje, molimo te

   Osposobi mogućnike za djela mira, da vlada oproštenje tamo gdje je sada nasilje, molimo te

   Učini sve koji žive u obilju spremnima na dijeljenje, da bude hrane ondje gdje vlada glad, molimo te

   Opameti one koji gaze dostojanstvo drugih ljudi da dođe radost gdje sada vlada tuga, molimo te

   Vodi nas u svojoj dobroti da među nama raste vjera ondje gdje postoji sumnja, molimo te.

Ti nam daješ od svoga bogatstva da svi ljudi mogu živjeti. Tebi hvala i slava u sve naše dane. Amen

Propovijedi

1.

Bog dovršava u Sinu koji uči poslušnosti

Tekst ovog kratkog odlomka jedva se može prevesti, zato je vrlo važno imati pred očima sve što se želi reći ovim pismom. I ovdje se hoće, u ispovijedi vjere u Krista, pokazati da je raspeti Krist kojega je Bog uzdigao, pravi Sin i to iznova reći imajući u vidu konačnog Velikog svećenika (usp r. 6 i 10) koji je uzet od ljudi (r 1) u brizi za poslušnost u vjeri, a time govori i svim kršćanima.

Kao potpun čovjek...

Da bi sagradio put Boga prema ljudima, vođi mora biti dobro poznata i zemlja Božja i zemlja ljudi. Da je Isus, kao Sin Božji, kod kuće, poslanica Hebrejima to smatra čvrstim i potvrđuje brojnim citatima Staroga zavjeta. Da se Isus zadržavao u osjećajima ljudi, potvrđuje nam tako direktno da ne zaostaje ni za evanđeljima, posebno ne za sinopticima. (r 7 : „dok je živio na zemlji." doslovno „u danima njegova tijela"). Pri tome ne gleda da je Isus jeo i pio s prijateljima i neprijateljima. On je pogođen bijedom njegove muke i smrti (r 7: ne donosi scene iz Getsemanija, nego zahvaća cijelu muku). On gleda Isusa u dugom nizu ljudi pogođenih patnjom i mukom svoga naroda koji su, u svojoj nevolji, vapili Bogu i doživjeli spasenje. Taj dugi niz je opisan u brojnim pokorničkim psalmima. Za naše razmišljanje je odlučujuće ono što on želi naglasiti, najupečatljivije je to da se poslanica Hebrejima ne stidi priznati kako je Isus trebao (kao Sin), kroz patnju i muku, učiti poslušnosti.

Potpuno za ljude...

Kroz izdržljivost u patnjama, pa prema židovskoj pozadini, a teološki rečeno, Bog ga je „dovršio", učinio velikim svećenikom, „posvetio", opunomoćio (usp. „proslaviti" „posvetiti" u Iv 17) tako i od tada je Isus začetnik vječnoga spasenja. „Začetnik" treba shvatiti kao posrednik, jer ga je Bog Otac učinio „Velikim svećenikom" (r.9"doveo do ispunjenja" „bio je dovršen" to znači Bog ga je dovršio).

Za sve koji ga slušaju

Njegova naučena i za nas potrebna poslušnost za spasenje nije nikakvo podlaganje autoritetu, nego spremnost podložiti sav način razmišljanja i života volji Božjoj. (Mk 3,35) Ovdje svijetli Isusova patnja u kojoj je on naučio biti čovjek. Cijelo pismo želi potaknuti na hrabrost i vjeru čitatelje koji su oslabili u vjeri i time otvara naš pogled prema onome zašto je Isus učio poslušnosti - zato da bi mogao postati začetnikom našega spasenja. Time on i nama otvara pogled kamo trebamo slijediti Isusa prema našem spasenju.

I njega slijediti u malim i velikim stvarima

I naša vjera je polako oslabljena i umorna, ne samo u našim srcima i na ulicama, nego i u raznim dijelovima Crkve. Isusa slijediti i učiti od njega poslušnosti. Isusa slijediti, u biblijskom smislu, jest učiti podložiti se volji Božjoj. Poslušnost traži, najprije, biti spreman prihvatiti da je Bog ondje gdje se trpi i pati i da on odatle izvodi (Lk 24,26). „Zar Mesija nije sve to trebao pretrpiti da uđe u slavu?“

I mi se trebamo otvoriti ovoj istini Božjoj da bi Duh Sveti u nas mogao kapnuti. Da bismo potpuno uronili, za nas je prevruće. Ono bi nas spržilo da nas Bog, kao svoje sinove i kćeri, po Isusu ne vodi kroz patnje i smrt i tako nas posvećuje da bismo bili posrednici spasenja za druge i da nas zato može i hoće opunomoćiti.

Ovdje znači da, utopljeni u patnju i bol, učimo u poslušnosti slijediti Krista i tako naći spas u Božjoj blizini. To je temelj i tlo na kojemu mi, izmučeni patnjama, možemo stajati i hodati.

2.

a) Isus - zaista pravi "čovjek"

Kršćani su često bio u prilici iskriviti sliku o Isusu. Već u prvo vrijeme Crkve vladalo je mišljenje da je Isus uzeo prividno tijelo, koje nije bilo sposobno trpjeti. Ovu zabludu doketizma (iz grčkog: nauka koja govori o "prividu", a ne o stvarnoj čovječnosti i muci Isusovoj) odbacuju brojni tekstovi.

- U Ivanovim poslanicama 1 Iv 4,2; 5,6; 2Iv 7 naglašava se stvaran Isusov put.

- U Lukinom evanđelju o Isusovu djetinjstvu, govori se o Isusovom obrezanju.

- Ivan, u svom simboličnom govoru, na svoj način govori da je nakon Isusove smrti jedan rimski vojnik probo Isusov bok "i odmah poteče krv i voda."

Ovu herezu su na poseban način pobijali Crkveni oci, Ignacije Antiohijski i Irenej i naglašavali povijesnu stvarnost Isusove sudbine.

b) Uskrs - novi "doživljaj" da shvatimo Isusa

Bilo bio krivo misliti da su se doživljaji pouskrsnog vremena objavili već na uskrslom Isusu. Misli se da je Isusu bilo lako, da nije trebao "vjerovati" i da je, kao Sin Božji, sve znao. Ili da je mogao lako s protivnicima, jer je učinio dovoljno čudesa. Tako su mogli suvremenici spoznati tko je zapravo on.

c) Isus - slobodan s ljudima

Naše vrijeme je ponovno otkrilo "Isusa, čovjeka iz Nazareta", čovjeka koji je stvarno trebao trpjeti, "vjerovati", "imati povjerenja". I poslanica Hebrejima upravo na to upućuje:"iako je bio sin, po poslušnosti, se naučio trpjeti."(5,8) Isus ostavlja prostora ovoj misli kad govori: "Duša mi je potresena i što da kažem: Oče, oslobodi me ovoga časa." (Iv 12,27) Svaki poznavatelj Pisma se spontano podsjeća na Isusove riječi koje su prenijeli sinoptičari u Isusovoj „borbi" s Ocem u maslinskom vrtu. "Oče ako je moguće, neka me mimoiđe ovaj kalež, ali ne kako ja hoću, nego kako hoćeš ti "(Mt 24,39; usp ;Mk 14,36; Lk 22,42)

Isus je potpuno solidaran s nama ljudima. On pozna sve ljudske visine i dubine, poznavao je radost zbog ljepote stvorenja i prirode (Mt 5,25-33), poznavao je žalost zbog smrti prijatelja Lazara (Iv 11,35). Imao je odvažnosti neprijateljima govoriti u lice (Mt 23). Bojao se muke i smrti kao što je to svojstveno svakom čovjeku. (Lk 22,44) I kao što evanđelja pokazuju, mogao je najteže teološke stvari izreći u par riječi, vrlo jednostavno da su ga i oni najpriprostiji mogli shvatiti (usporedi prispodobe). I slikovit govor u današnjem evanđelju je vrlo jak: "Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo, ako li umre, donosi obilat rod." (Iv 12,24) Bez smrtnog časa na Veliki petak, ne bi bilo ni misijske radost nakon Uskrsa.(usp. 1.Kor 15,36) Smrt Kristova rađa novi život.

d) Okomito i vodoravno

Ako želimo shvatiti život u gore pokazanom kristološkom značenju, onda smijemo reći da je Isus onaj koji postoji "od Boga" (okomito) za ljude (vodoravno). I treba reći da je Isus cijeloga života imao duboku vezu s Ocem koja se sastoji u potpunom posluhu (usp Hebr. 10,5). Prema Ivanovom evanđelju Otac je onaj koji je poslao Isusa ( 6,29) i tako Otac određuje njegov put do u tančine. (6,38) Uvijek je naglašavao da su volja (5.30) i zapovijed (10.18) Očeva pravilo Isusova ponašanja. Sin može činiti samo ono što vidi da Otac čini ( 5,19) i naviještati to što čuje od Oca (12,49). Volja Očeva je temeljni element da Isus može reći: "Moja je hrana vršiti volju onoga koji me poslao"(4,34)

Tako isto i Isusov odnos prema desno i lijevo, to jest prema ljudima, proizlazi iz toga što je Očev poslanik, ali on je poslan za „svoje" (u svijetu). Ovo „za" dolazi uvijek kao karakteriziranje Isusovo cijelog djela, a posebno njegove smrti. Kao dobar pastir, on daje svoj život za ovce (10,15). U svemu postupa tako kako mu je naredio Otac (14,31). Volja Očeva je životni element da Isus može reći: „Moja je hrana vršiti volju Onoga koji me poslao. (4.34)

***********

Naučiti se živjeti i umirati

Mnoge ljude poznaješ, više ili manje, površno. Ali jednog čovjeka možeš temeljito poznavati, pa niti tada nećeš moći imati dobar uvid u njegove osjećaje, nećeš znati zašto njegove strasti ponekad provaljuju poput vulkana. Ima jedan čovjek s kojim ti svakodnevno valja živjeti i kojega se ne možeš tako lako otarasiti. Taj čovjek sjedi u tvojoj vlastitoj koži. Taj čovjek si upravo ti sam.

Sada ću kazati nešto posve neuobičajeno: da bi se naučio živjeti, moraš se naučiti umirati. Da bi bio sretan, moraš se odreći mnogih stvari. Između ostalog, moraš se osloboditi svoje sebičnosti, svoje bolesne svojeglavosti, svoje požude.

Ali kako to postići? Ne smiješ poduzimati nikakve glupe korake. Tvoj uobičajeni dnevni život je tvoj najbolji učitelj. Uvijek jedno te isto, ista lica, isti poslovi. Ista svakodnevna ozlojeđenost, neizbježna trvenja. Uvijek iste želje koje nije moguće ispuniti. Uvijek isti nesporazumi i neuspjesi. Na svemu tome ti ćeš se brusiti poput dijamanta. To je bolno, naravno, katkada je gotovo nemoguće izdržati. Ali postoji samo jedan put kojim se dopire do unutarnjeg mira, put koji vodi sjenovitom stranom križa. To je put uskrsnuća, put vječne radosti.                

Phil Bosmans

Život izgubiti i zadobiti

Veliki paradoks života sastoji se u tome što onaj tko je život izgubio, život zapravo dobiva. Taj paradoks potvrđuje se u mnogim, najobičnijim situacijama. Ukoliko se previše navezujemo na svoje prijatelje, mi ćemo ih sasvim sigurno izgubiti. Ukoliko pak svoje odnose ne opterećujemo željom za posjedovanjem, zadobit ćemo brojne prijatelje. Borimo li se svim silama za ugled u društvu, zacijelo ćemo ga izgubiti, taman kad smo pomislili kako nam je to pošlo za rukom. Ukoliko ne težimo za tim da postanemo ugledni i poznati, može uspomena na nas potrajati i poslije naše smrti. Želimo li uvijek biti u središtu pozornosti, najvjerojatnije ćemo završiti kao sporedna figura. Ukoliko smo pak dovoljno slobodni da budemo ondje gdje nam je oduvijek mjesto, često ćemo se naći u samom središtu zbivanja.

Darovati svoj život drugima je velika, najveća umjetnost života. Tim činom zadobivamo život.

Phil Bosmans