Tko ne pita

Propovijedi

1.

Mt. 5, 13-16

O umjetnosti: biti dobar kršćanin

«Isus reče svojim učenicima: Vi ste sol zemlje. Ako sol obljutavi kako će se ona osoliti.? Nije više ni za što drugo nego da se baci van i da ljudi po njoj gaze. Vi ste svjetlo svijeta. Ne može se sakriti grad koji leži na gori.» (Mt. 5, 13-14)

Možda smo mi onaj kršćanin o kojemu švicarski autor Johannes Niederer priča u svojim «Pričama od jučer za današnje ljude.» Zbog jednog prosvjetljenja, on je pokušao ozbiljno razmisliti o svom kršćanstvu. Pri tome nije ni opazio kako njegovo prosvjetljenje i nije baš prosvjetljeno. Kada je htio temeljito postati «sol zemlje», gorko je zasolio svojim bližnjima. A kad je htio temeljito postati «svjetlo svijeta», onda je strahovito druge zasljepljivao.

Jedne nedjelje je slušao duhovno bogatu propovijed. Propovjednik je rekao, otprilike, ovako: «Mi se možemo, u svakodnevnom životu, tako i toliko truditi da budemo temeljiti kršćani, tako da postanemo temeljito nekršćani. Kršćanin koji se osjetio pogođen ovim riječima primijenio je ovu istinu na sebe.

I gle: on je postao «sol zemlje» tako da je začinjao život svojim sugrađanima. K tome je i, na svoj način, postajao sve više i više «svjetlo svijeta» da su se drugi mogli grijati i radovati na odsjevu njegove uvjerljive ljubavi i dobrote. Dotle je stigao zato, jer se sam otvorio i dopustio da mu drugi izgovore riječi koje su ga promijenile.

Nije teško uočiti tri faze koje je proživio ovaj kršćanin. U prvoj fazi nije postojala nikakva bitna razlika između njega i sugrađana. On je živio u svijetu i onako kako svijet živi. Nedjeljni posjet službi Božjoj nije na njemu ostavljao nikakvog dubljeg traga i na njegovom dnevnom življenju koji je tekao svojim običnim tokom. On je mislio i ponašao se onako kako to obični ljudi u svijetu misle i ponašaju se da bi mogli napredovati. Javno mišljenje je formiralo njegova mjerila. Tako on nije bio ni sol ni svjetlo.

Tko će zanijekati da postoji neka stalna opasnost da zbog straha da se bude otpisan od svijeta, pa prilagođavamo naše ponašanje tekućem ponašanju svijeta. S ovim prilagođavanjem nestaje ono «odlučujuće kršćansko», kao i vjerodostojnost kršćana i Crkve. Zbog toga piše apostol Pavao, u svom pismu Rimljanima: «Ne izjednačujte se s ovim svijetom, nego se okrenite i obnovite vaše misli da biste mogli otkriti i vidjeti što je volja Božja, što se njemu sviđa, što je dobro i savršeno.» (Rim 12,2)

Zasigurno ne bi Pavao ove riječi napisao da su se kršćani Rima, tada svjetskog velegrada, uvijek živjeli na određenoj udaljenosti od svijeta u kojoj bi mogli otkriti i činiti volju Božju.

Ovo ili slično je došlo do svijesti onog čovjeka koji je započeo temeljito živjeti. On je bio svjestan da se ovdje radi o živoj vjeri, punoj snage ako se kršćanin želi izvući iz ovih povezanosti sa svijetom.

I on se odlučuje živjeti i činiti ono kršćanski izvanredno. U čemu se to sastoji? U tome da se bude «sol zemlje» i «svjetlo svijeta.»

Tako je on iz sve snage želio oboje biti. Pri tome je upao u jednu drugu krajnost, postao je tvrdokoran i nerazuman fanatik. U svim okolnostima i svim sredstvima pokušao je siliti svijet oko sebe da prihvati njegove ideje. I zato nikakvo čudo da je neprosvjetljeni kršćanin ljudima s kojima je živio zasljepljivao oči i život zagorčavao. Da nije čuo onu bogatu duhovnu propovijed, sigurno bi se vratio na privatni način življenja. Zato su ga ljudi i izbjegavali.

U svom bezciljnom životu on je bio disponiran za riječ propovjednika: «Mi se možemo u životu tako truditi da budemo kršćani da postoji opasnost pri tom postati potpuni nekršćanin.» Ove riječi su ga izvukle iz njegove zatvorenosti. One su ga otvorile za Božju stvarnost, koja ga je otvorila ne za neke fanatične ideje, nego je postao jedna ljubljena osoba.

Iz nekakvog aktiviste u trećoj fazi je postao primatelj. Prije nego je on mogao druge mijenjati, trebao se sam promijeniti. To je bilo pravo rasvjetljenje neprosvijetljenog kršćanina. Prosvjetljenje mu je dano kad se otvorio da bi Isus Krist nad njim mogao izgovoriti riječi preobrazbe: «Bog te ljubi.»

Samo riječi da ga Bog ljubi su te koje mogu ljude izbaviti iz veza ovog svijeta i bolesnog nemira jednog fanatika. Ovo iskustvo ga čini dostojnim ljubavi i plemenitim - on daje dalje ono što je primio. Tko dopusti da u njemu ove riječi puste korijena, taj zna da je oslobođen besciljnosti i bezvrijednosti ovoga svijeta. On se osjeća prihvaćenim i ugodno.

Po čemu se razlikuje kršćanin od nekršćanina? Kršćanin osjeća da ga Bog ljubi. Ovo iskustvo ljubavi ga čini dostojnim ljubavi i plemenitim i on daje dalje ono što je primio.

Takvo vladanje kršćanina ne određuje ponašanje i mišljenje svijeta, nego on stoji pred Božjim vodstvom.

Promotrimo sada prispodobe koje je Isus upotrebljavao da bi označio ono što je izvanredno kod kršćana. On uvijek polazi od stvari koje pripadaju svakodnevnici. Tada on vodi naš pogled prema onom na što i nismo mislili.

Kršćani su «sol zemlje». Sol začinja hranu. I najbolje jelo bez soli je neukusno.

Zašto je danas puno ljudi izgubilo životnu radost? Zašto sumnjaju o smislu života? Zašto im ne odgovara njihov rad? Ne leži li razlog u radu ili životu ili u tome da oni ne daju svemu dovoljno začina?

Pitanje je: Za koga ja živim? Tko živi za sebe samoga, mora ubrzo izgubiti ukus života. Tek u onome za drugoga biti ovdje upotpunjuje se smisao i radost života. Ono biti za druge daje životu ukus. Upravo se to mora vidjeti u životu kršćana.

Kršćani su k tome «svjetlo svijeta». Svjetla su orijentiri. Mislimo na rasvjetu ili na semafore u prometu. Oni nam pomažu naći pravi put i očuvati nas od mnogih opasnosti. Tako bi kršćani morali, kroz dobrotu i ljubaznost, pokazivati pravi put i opominjati na sve opasnosti.

To vrijedi ne samo unutar Crkve «kršćanstvo koje vrijedi do crkvenih vratiju, ne koristi puno, to mora biti svagdje u životu vidljivo“. Onako kako postupamo s ljudima: prodavačicama, kelnerima, činovnicima ili pretpostavljenima prepoznaje nas se kao kršćane. Ili u igri, u vožnji, kako govorimo, ono što gledamo i čitamo.

Isus nije rekao: «Vi ste sol Crkve, nego vi ste sol zemlje.“ A jesmo li mi to uistinu?    

2.

1.

Biti svjetlo svijeta

            Ima jedna praktična stvar kako se uče strane riječi: mala cedulja s napisanom riječi lijepi se na odgovarajuće predmete: tu ih se vidi svaki dan i tako uči riječi bez ikakve prisile: «la tavola» - prilijepi se na stol, «la sedia» - na stolicu, «la scarpa» - na cipelu. Metoda ima granice. Gdje ćeš priljepiti cedulju s «la verita» - istina, gdje objesiti «la speranza» - nada, a gdje ćeš objesiti «il cielo» - nebo? Za ovu zadnju riječ cedulja bi se mogla prilijepiti negdje gdje se mora podignuti oči.

            Prije nego je Isus počeo svoju sadržajnu propovijed, pozove učenike, svoju zajednicu, da budu svjetlo svijeta i sol zemlje. Ljudi – svi ljudi – bi trebali vidjeti učenike i znati i razumjeti što znači svjetlo i što daje životu začin i okus. Poziv, u današnjem evanđelju, je sveobuhvatan: Crkva koju Isus ima pred očima treba biti grad na gori, vidljiv za svakog čovjeka, pozivajući za svakoga.

            Živimo u svijetu koji je obilježen gubitkom života. Propovijed na gori, sa svojim radikalnostima, nije izgovorena u nekakvom idealnom svijetu, nego u svijetu koji je uvijek nastojao ono negativno pa i smrt potisnuti, jer više nisu imali nikakve nade u uskrsnuće ljubavi. »Vi ste svjetlo svijeta» - zajedno smo pozvani na to kao Crkva.

2.

Biti istina

            Nismo još uvijek dovršena zajednica kakvu je Isus zamišljao. Susrećemo se, više-manje redovito nedjeljom, na slavljenju Mise. To je možda sve što nas kao zajednicu vjernika povezuje. Nije ni to malo. No, možda je i odlučujuće. Samo ne bismo smjeli misliti da se time iscrpljuje naše zajedništvo koje je imao Isus pred očima u propovijedi na gori.

            Propovijed na gori je praktična. Možemo samo pustiti da svjetlo svijetli. Mi smo zajednica koja se skupila na sveučilištu i drugim visokim školama i iz grada. Svjetlo koje imamo je ova zajednička večer u kojoj pjevamo pjesmu hvale, slavimo euharistiju i tako naviještamo prisutnost Gospodnju. Postoji istinitost nauka koja prosvjetljuje, to je riječ koju naviještamo. U današnjem evanđelju se radi o istini života. Ne oslikavati neki ideal, nego postaviti nas same pred Boga, onakve kakvi jesmo, to je naš poziv.

            Ne ljubi se ako se najprije mora glumiti da si netko drugi. U tome je spasenje, da smo svi mi na putu i da se jedan pred drugim pokazujemo onakvi kakvi jesmo. Tko bi glumio nešto drugo nego što jest, jer time misli da će drugima pomoći, zaboravio je pri tom da bude «svjetlo svijeta». Poneki ljudi pokušavaju glumiti nešto što oni nisu, jer misle da time drugima pomažu. Ne možemo riješiti probleme drugih ljudi. Ovaj koncept propada prije ili kasnije. Drugima možemo biti svjetlo nade, samo ako živimo ono što jesmo.

3.

Biti mjesto života

            Ljudi daju životu smisao i okus, ljudi s kojima živimo i s onim što oni rade. Više nego ikakva poruka, oduševljava životno svjedočanstvo. Zato se evanđelje pravilno može čitati i razumjeti tek u životu Crkve. Imamo svece kroz dvije tisuće godina Crkve. Oni su nam neusporedivo svjedočanstvo vjere. Ova će vjera biti kod nas tek onda stvarna i dati drugim ljudima svjetlo nade ako bude prepoznatljiva u životu Crkve – a to znači u životu svakog od nas, ukoliko smo izvan zidova tako malo uočljivi kao zajednica.

            Prvo čitanje iz knjige proroka Izaije govori o pozivu. Poziv je upućen i Izraelu. Ovaj je narod Bog izabrao da bude njegovo svjetlo. I nama je upućen ovaj poziv: «Ako prekineš nasilje u svojoj okolini, ni na koga ne pokazuješ prstom, nikoga ne zatajiš, gladnome dadeš kruha, onda će svijetliti tvoje svjetlo, a tvoja tama će biti svjetla kao podne.»

            Za ceduljicu s natpisom «nebo» nemamo čvrstog mjesta na koje bismo je zauvijek mogli prilijepiti da bismo znali što je nebo. Ceduljicu s natpisom «il cielo» trebamo uzeti i staviti na jedno mjesto koje uvijek ide s nama. Ponekad bi kartica mogla biti lagano priljepljena i u opasnosti da padne. Onda nam pomaže da se sjetimo da je Bog onaj koji nam je povjerio poziv da budemo svjetlo među ljudima. «Tako neka svijetli vaše svjetlo pred ljudima da vide vaša dobra djela i hvale nebeskog Oca. «

3.

1.

            Oba čitanja današnje nedjelje stoje u određenoj napetosti, čak se može reći u suprotnosti. To potvrđuje da se Sveto pismo ne može čitati fundamentalistički tako da se uzme jedan dio i apsolutno tumači. Svaki dio se mora iščitavati iz razvoja cijelog Svetog pisma. Sveto pismo je knjiga o nastanku Božje objave.

            Prvo čitanje je propovijed proroka Izaije u kojoj on poziva na pravednost. Pri tome je Izaija veoma stvaran: gladne nahraniti, gole obući. Tada i samo tada će se objaviti nešto od Božje objave ljudima. Tvoja pravednost će ići pred tobom i slava će te Gospodnja slijediti. Izaija misli: tako je Božja blizina ovisna o našoj pravdi i djelima.

            Sasvim suprotno piše Pavao u poslanici Korinćanima: ne u našoj pravdi, nego u slabosti navjestitelja leži šansa za Boga. I zato Pavao govori o sebi: «Došao sam k vama u slabosti da se vjera ne osloni na ljudsku mudrost, nego na Božju snažnu riječ.»

2.

            Napetost među ovim tekstovima nije slučajna. Oba teksta su iz različitih razdoblja Objave. U jednome prorok govori narodu Božjem koji je zbog neprestanih nepravdi izgubio osjećaj Božje blizine. Kralj i vladalačka klasa su odgovorni za to da je od Božjih zapovijedi ostalo tako malo u stvarnosti. Pavao, nasuprot, piše maloj zajednici u velikom lučkom gradu Korintu koja je zaboravila, u poplavi samosvijesti o svojoj izabranosti, da je Bog onaj koji svima daje život.

            Napetost između ova dva čitanja upućuje na napetost u kojoj se nalazi svaki kršćanin. Uvijek se pita: sam nešto učiniti, uzeti stvar u svoje ruke, ili zar nije mnogo bolje sve prepustiti Bogu. Konačno «o čemu ovisi spasenje?»

            Zato će pomoći Evanđelje ako ga uzmemo kao savjetnika. Ove nedjelje slušamo početak propovijedi na gori. Blaženstva završavaju tako da Isus potiče učenike da se raduju ako budu progonjeni i izrugivani. Tako Isus pokazuje da će ih svijet popljuvati. Vi ste živo protivljenje njihovih mjerila.

            A onda se najednom, u današnjem evanđelju, stvar potpuno mijenja. Vi ste svjetlo svijeta. Vi ste neuklonjivi, neizbježni. Ako vi zakažete, «obljutavite», onda će ovom svijetu nedostajati svijetla i soli. I tako ovi učenici koje će pljuvati, izbacivati, postaju za svijet neizbježni.

            A to znači: ovo svjetlo i sol nisu za sebe same. Nismo neizbježni zbog našeg izvrsnog života. Naprotiv ako cijelog života naviještamo da postoji nešto drugo i veće, onda smo mi svjetlo.

3.

            Toliko o teologiji. A kako se to može provesti u život? I ovdje bih rekao različito: ovisi o životnoj situaciji. Ondje gdje sam odgovoran prema socijalnim strukturama, ako nađem situaciju gdje je pravda u opasnosti, sasvim je drugačije nego ondje gdje se mogu činiti velikim svojom vjerom u Boga..

            Tko je više aktivan tip, tko je potpuno odgovoran u zvanju, taj je pozvan staviti sve sile i po svemu kako sluša, uči, mora tako živjeti da se vidi da je Bog onaj koji djeluje.

            Mislimo da je netko osuđen zbog starosti, bolesti na osamljenost i prazninu, jer ne može činiti ništa, mora činiti ono što mu je ostalo. Napast uzdići se nad mlade danas je, možda, situacija o kojoj piše Pavao Korinćanima.

            Za nas kršćane vrijedi: bilo da sam prisiljen angažirati se ili priznati slabost, uvijek moramo imati na pameti da je Bog onaj koji ide s nama.

4.

Vi ste sol zemlje – Vi ste svjetlo svijeta

Isus kaže. «Vi ste sol zemlje» - «Vi ste svjetlo svijeta» - On ne kaže: Vi trebate biti sol zemlje! Vi trebate biti svjetlo svijeta! Riječi: «Vi ste sol zemlje» - Vi ste svjetlo svijeta» Isus je uputio svojim učenicima i on ih upućuje svima onima koji su ga slijedili i slijede do danas. Njima pripadamo također i mi. Pa ipak, kada se sagledam u svojoj ljudskoj slabosti i nedostatnosti, tada mi je teško vjerovati da sam sol zemlje i da sam svjetlo svijeta. Možda se i vi tako osjećate.

Ostavimo mi Isusove riječi najprije takove kakve jesu – kod svih protivnosti koje se u nama pokreću. I prije nego što se upitamo kako možemo mi biti sol zemlje i svjetlo svijeta i zašto mi to možemo postati, ostanimo kod dvije slikovite riječi «sol» i «svjetlo». Isus polazi od te dvije riječi kako bi ih, u prenesenom značenju, prenio na svoje učenice i učenike, na nas.

 

Sol

Ne samo oni koji nešto razumiju o kuhanju, znaju, zašto je sol dobra. Sigurno se jela mogu s različitim začinima načiniti ukusnim. Ipak od soli, kao osnovnog začina, neće se moći nikada odustati. Sol, ne samo da začinja, ona čisti. Osim toga, čuva od truljenja i sprječava da se jela ne pokvare. Stoga je sol tako dragocjena. «Kada sol izgubi svoj okus, čime se tada može posoliti? Više ništa ne vrijedi» - time se Isus nadovezuje na iskustvo svojega vremena, jer se tada moglo, miješanjem čiste soli s drugim sastojcima, pogoršati okus soli. Sol se mogla čak i pokvariti, mogla je postati bez snage. I tada ne vrijedi ništa više.

Svjetlo

Izrazita je slika također i o svjetlu. Bez svjetla, bez sunca, tog velikog izvora energije i topline, na našoj zemlji ne bi bilo života. S pronalaskom vatre uspjelo je ljudima, na različite načine, brinuti se o svjetlu i toplini. Što svjetlo znači za ljude, saznaju oni, koji ga nemaju. Tamo gdje su ljudi zatvoreni u tami. Ili pomislimo na slijepe ljude koji samo mogu slutiti kako izgledaju ljudi i zemlja u svjetlu.

 

Slike našega kršćanstva

Za Isusa su sol i svjetlo slike unutrašnje djelotvorne snage i svijetleće snage njegovih učenika i učenica. Kod slika, metafora, treba uvijek čuti ono «kako». Kada se orijentiramo prema Isusu, prema njegovoj oslobađujućoj vijesti, tada smo kao sol zemlje, kao svjetlo svijeta. Rečeno u slici soli. Kako mi začinjamo solju naš život i živote drugih? Naš život kao kršćana bit će ukusan kroz Evanđelje koje naviještamo, a najviše od Evanđelja koje živimo. Ipak i ono drugo što Isus kaže ne trebamo prečuti, jer se može primijeniti na nas: «Ako sol izgubi svoj ukus, čime će se tada osoliti?» Ako sam ja koji se pozivam na Isusa, izgubio okus, tada sam iznutra postao neukusan i bljutav. Isus tada ne bi više meni mogao reći: «Ti si sol zemlje.»

Rečeno u slici svjetla: ako smo mi sami svjetlo, tada donosimo također i svjetlo u život drugih ljudi i činimo ga svjetlijim. Mi postajemo transparentni (prozirni) za svjetlo koje dolazi od Boga. Sa slikovitom govoru o svjetlu što smo mi, Isus spaja još druge slike: «Jedan grad koji leži na brdu, ne može ostati skriven.» Slika o gradu na uzvišici treba izražavati: nas se ne može previdjeti, djelujemo privlačno kada smo pravi kršćani. Slično izražava i druga slika. «Ne pali se svjetlo i stavlja pod sud, već se stavlja na svijećnjak, tada svijetli svima u kući.»

Mi bismo bili, kao kršćani, preopterećeni kada bismo, iz vlastite snage, morali biti sol zemlje i svjetlo svijeta. Isus tvrdi za sebe: «Ja sam svjetlo svijeta» (Iv 8,12). Takav kakav je on, nije niti jedan čovjek svjetlo svijeta. U Isusu svijetli, nenačinjeno svjetlo koje dolazi iz kruga svjetla, samoga Boga. Mi smo svjetlo od nenačinjenog svjetla, Boga. Kada to svjetlo započne u nama svijetliti, tada možemo biti svjetlo za druge ljude.

Dopustimo da naše svjetlo svijetli

Isus zahtijeva od nas da dozvolimo našem svjetlu svijetliti i da naše svjetlo ne stavljamo pod sud. Tako mogu ljudi, kaže Isus, vidjeti naša dobra djela. Što je time mišljeno? Sigurno ne djelovanje iz isprazne strasti slave, ne iz stavljanja sebe u središte. Jer svjetlo kojemu mi dozvoljavamo svijetliti, svjetlo koje smo mi sami, potječe iz svjetlosnog izvora Boga. Dolazi od onoga koji je na jedinstven i neusporediv način svjetlo svijeta: Isus. Vjera u njega, svjetlo svijeta, morala bi nas posve prožeti.

Isus kaže dalje, zašto trebaju ljudi vidjeti naša dobra djela. Stoga da ih upravljamo prema Bogu. Znači, nikakvo samoogledavanje, nikakvo samoproslavljanje. Mnogo više proslavljanje Boga kroz naša dobra djela. Ako oboje zadržimo u pameti: odakle nam dolazi snaga za činiti dobro i zašto mi trebamo činiti dobro, tada mi ne trebamo naše svjetlo stavljati pod sud. Mi se kršćani   možemo u mnogočemu zaista i vidjeti. Pri tome se ne trebamo drugima nametati. Ako mi djelujemo uvjerljivo ljudski i kršćanski, tada naše svjetlo svijetli.

 Zašto oni tako žive?

Mi ne moramo biti superkršćani. Isusov zahtjev da dozvolimo našem svjetlu svijetliti, ne znači da moramo biti velika svjetla. Upravo neznatni ljudi koji se ne ističu, djeljuju često uvjerljivije nego oni koji imaju mnogo toga za pokazati. Kardinal Suhard koji je 40-tih godina bio biskup Pariza, odgovorio je na pitanje kako kršćani mogu djelovati misionarski. Oni trebaju tako živjeti da se drugi pitaju: Zašto oni tako žive? Zašto se brinu o potrebitima? Zašto se zauzimaju u svom društvenom krugu za druge?

Kada dozvolimo našem svjetlu svijetliti, ne znači da moramo nagomilavati naša dobra djela. Činimo ono što je u našoj moći. Roger Schutz, prior Taize-a, rekao je jednom: «Živi od Evanđelja kojega si razumio pa makar bilo i malo. Ali živi to.»

«Tako treba vaše svjetlo svijetliti pred ljudima, kako bi vidjeli vaša dobra djela i slavili vašeg Oca u nebu.» Onoga slaviti koji je nama ljudima i dodijelio ovu snagu da činimo dobro. Da mi možemo biti svjetlo svijeta, zahvaljujmo mi onome koji je u Isusu, na jedinstven način, prosvijetlio čovječanstvo. Isus jest, kao nitko od nas, svjetlo svijeta.

P. Felix Schlösser