Bože

 

otkad je

 

Isus

 

u Betlehemu

 

na rubu svijeta

 

došao na svijet

 

i tu ga majka dojila

 

i tu rastao

 

i bio mladić

 

i 33 godine star

 

i postavio u pitanje

sve

 

što smo mislili

 

govorili

 

činili

 

otad je

 

naša zemlja

 

kao neuređena

 

sve ima novi sjaj

 

jer ti Bože

 

sjajiš u svemu

 

iz najvećeg smrada

 

iz najsiromašnije štale

 

iz najpraznije slame

 

ti Bože

 

na licima svih ljudi

 

na licima staraca

 

i mladića

 

ti Bože

 

na licu djece

 

i crne i bijele

 

žute i crvene

 

Od Betlehema je svaki čovjek

 

živa pokaznica

 

tvoje ljepote

 

Bože

 

Bože

 

daj da u nama

 

raste poštovanje

 

prema svakom čovjeku

 

Amen

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Ako želiš znati kada će Bog doći, tada ne smiješ gledati prema gore, nego moraš gledati prema dolje. Ako to stvarno želiš znati, onda moraš gledati tamo gdje su prezreni, tamo gdje se marginalizira, gdje se izbacuje, gdje su najgori temelji, tamo dolje je Bog. Pregažen, bez sile, ljubeći on dolazi odozdo.

 

 

 

 

 

 

 

 

Bog za ljude nije vidljiv (prepoznatljiv)

 

sve, što o njemu znamo

 

nije on,

 

nego samo slika, znak, simbol,

 

ali ne Bog

 

 

 

U svojoj ljubavi Bog je zaključio

 

dati da ga ljudi prepoznaju

 

da im se objavi.

 

To se dogodilo na nadnaravni način

 

jezikom na zemlji nepredvidivim.

 

Tko stoji nad djelovanjem ove «objave»,

 

ne može je kao takvu izreći;

 

on je živi cijelim postojanjem.

 

 

 

Ovu objavu koju Bog daje ljudima,

 

to je duh takozvane «kontemplativne vjere»

 

pravi paradoks vječnoga života.

 

 

 

Osjeća se

 

u mjeri kojoj u nama raste ljubav prema Bogu,

 

raste u nama spoznanje Boga,

 

a o njoj ne možemo drugo reći nego to

 

da je tajnovita, potpno osobna i mračna spoznaja.

 

 

 

Treba započeti, Boga u stvarnosti doživljavati

 

u susretu s ljudima

 

u znanstvenom istraživanju

 

u socijalnom poslu

 

u prirodnim pojavama

 

u žaru boja sunčeva zalaza,

 

u goropadnom moru

 

u pšeničnom zrnu, koje umire.

 

 

 

Današnji ateizam je našao previše hrane

 

u našoj sredovjekovnoj, dječjoj, sladunjavoj pobožnosti

 

tu gdje je sve bilo nadnaravno

 

i gdje se tjera utjelovljenje iz ljudskog tijela

 

i iz dinamike evolucije

 

 

 

Bog je uvijek tu

 

i kod mene je tako došao

 

da ga svugdje i uvijek osjećam

 

i to je moja snaga.

 

Kako Ivan reče:

 

«Ovo je pobjeda koja pobijedi svijet, naša vjera»

 

 

 

Vidim ga u korijenu svake stvari,

 

u pozadini svakog događaja,

 

u jasnoći svake istine

 

u ljubavi koja ostaje,

 

uvijek.

 

I iz toga izlazi da sam sretan

 

I nikad se ne osjećam osamljenim.

 

 

 

 

 

Adventska legenda za djecu i odrasle

 

 

 

Bio jednom stari pastir

 

koji je noć volio

 

i poznavao put zvijezda.

 

Oslonjen na štap

 

pogleda gore prema zvijezdama,

 

stajao je pastir na polju.

 

«I on će doći:», reče

 

«Kad će doći?», upita ga unuk.

 

«Uskoro».

 

Drugi se pastiri smijaše,

 

«Uskoro», rugaše se.

 

«To govoriš već godinama»

 

Samo sumnja koja je svijetlila u očima unuka, mučila ga,

 

Tko bi trebao, kad umre,

 

proroštvo predaka dalje prenositi?

 

Ako on ipak skoro dođe!

 

Srce mu bilo puno očekivanja.

 

«Hoće li nositi zlatnu krunu?»

 

prekine unuk njegove misli

 

«Da»

 

«i zlatni mač?»

 

«Da»

 

«i purpurni ogrtač?»

 

«Da, da»

 

I unuk bi zadovoljan.

 

 

 

Mladić je sjedio na kamenu i svirao na fruli.

 

Starac jeslušao i uživao.

 

A mladić je svakoga puta svirao ljepše i čistije

 

Vježbao je jutrom i večerom, svakog dana,

 

Htio je biti spreman ako kralj dođe.

 

Nitko nije tako svirao kao on.

 

«A hoćeš li svirati za kralja bez krune, bez mača,

 

bez purpurnog ogrtača?» upita starac

 

«Ne» reče mladić

 

Kako će ga darovati kralj bez krune, mača, bez purpurnog ogrtača za ono što on njemu svira?

 

zlatom i srebrom!

 

On bi ga obogatio, a drugi bi se divili i zavidni mu bili,

 

starac je bio žalostan.

 

Zašto je obećao ono u što sam nije vjerovao.

 

Kako bi on došao?

 

Na nebeskim oblacima? Iz vječnosti? Kao dijete?

 

Siromah ili bogat?

 

Sigurno bez krune, bez mača i purpurnog ogrtača,

 

a ipak jači nego svi ostali kraljevi.

 

Kako to rastumačiti unuku da on to shvati?

 

 

 

Jedne noći dogodiše se znakovi na nebu,

 

prema kojima je djed uputio svoj pogled

 

Zvijezde su sjajile jače nego inače.

 

Nad gradom Betlehemim je sjajila velika zvijezda.

 

A tad se pojaviše anđeli i rekoše:

 

«Ne bojte se, danas nam je došao spasitelj.»

 

Mladić potrča ususret svjetlu.

 

Pod kožuhom na prsima je osjećao svoju frulu.

 

Trčao je koliko je brže mogao

 

I bio je prvi, stajao je pred djetetom

 

Koje je ležalo povijeno u jaslama.

 

Jedna žena i muškarac radosno ga promatraše.

 

Drugi pastiri koji su ga slijedili

 

padoše pred djetetom na koljena

 

Djed je pred njim molio.

 

Je li to je bio kralj kojeg mu je on obećavao?

 

Ne, to je bila pogreška

 

Nikad on ovdje neće svoju pjesmu svirati,

 

okrene se i pun bijesa ode.

 

 

 

Otiđe u noć.

 

Ali sad više nije vidio ni otvoreno nebo, ni anđele

 

koji su lebdjeli nad štalicom.

 

No, čuo je dijete kako plače.

 

A to nije htio slušati.

 

Zatvorio je uši i trčao dalje

 

Ali plač ga je slijedio i dolazio mu do srca,

 

i vrati se nazad k jaslama.

 

 

 

I tu je stajao po drugi put

 

Vidio je kako Marija i Josip i drugi pastiri

 

zaplašeni pokušavaju dijete utješiti.

 

Uzalud!

 

Što mu fali?

 

Drugo nije mogao, ni znao

 

Izvuče flautu iz njedara i zasvira svoju pjesmu

 

I dijete se umiri

 

I zadnje tiho jecanje u grlu utihnu,

 

Gledao je mladića i nasmiješi mu se.

 

I tada mladić postane sretan

 

i osjeti kako ga smješak učini bogatijim

 

nego što to mogu zlato i srebro

 

 

 

 

 

 

Od početka kad je Bog stvorio nebo i zemlju

 

prošle su milijarde godina,

 

otkad su nastali sunce i naša zemlja.

 

Milijuni godina otkad je počeo život na zemlji.

 

I otkad je čovjek počeo postojati,

 

Mnogo tisuća godina je trebalo da nastanu plemena,

 

narodi i kulture.

 

2015 godine od rođenja Abrahamova

 

1510 godina otkako je Mojsije izveo narod iz Egipta.

 

1032 od pomazanja Davida za kralja,

 

u 65. godišnjoj sedmici Danijelova proročanstva

 

u 194. olimpijadi.

 

752. godine od osnutka grada Rima.

 

U 42. godina vladanja cesara Augusta

 

kad je vladao mir na cijelome svijetu

 

htio je Isus Krist

 

vječni Bog i sin vječnoga Oca

 

posvetiti svijet svojim svetim dolaskom.

 

Začet po Duhu Svetom, nakon devet mjeseci

 

u Betlehemu judejskom

 

od Marije djevice i postade čovjekom

 

 

 

Slavimo rođenje Gospodina našega Isusa Krista po tijelu.

 

 

 

 

 

 

 

Pozdrav: Bog, koji želi stanovati među nama, neka bude sa svima vama.

 

 

 

Uvod: Nije nam nikakako teško tumačiti znakove vremena. Tko ovoih dana šeće rasvjetljenim gradskim ulicama pa i manjih sela, baci pogled na izloge, vidi ljude koji prepunih torba žure kući, taj će opipljivo osjetiti da je Božić pred vratima. I to vrlo skoro.

 

Pokušajmo tumačiti znakove Božića, što ti znakovi za nas i za svijet znače. Ovo bogoslužje, slušanje Boga i njegove riječi, njegove gozbe neka nas da ohrabre, neka nam pomognu ovoga časa i neka nas priprave za taj blagdan.

 

Da bi spremnim srcem susreli Boga u svetoj Misi, u njegovoj riječi i blagovanju njegove gozbe, pokajmo se i zazovimo milosrđe Božje:

 

 

 

*****

 

 

 

Pozdrav: Radujte se, jer je Gospodin blizu - njegova milost neka bude sa svima vama

 

 

 

Uvod: Vjera nije nikakvo pitanje prošlosti, a još manje ograničenje životne nade. Vjera ima nešto zajedničkog sa zahvaćanjem. Ljudi osjećaju da je Božji zahtjev dotakao njihov život. To nema ništa zajedničkog s prisilom, nego s ljubavlju. Kako mi osjećamo Božje poticaje u našem životu, kao smetnju, ograničenje ili kao oslobođenje, poticaj?  Biblijske osobe ove četvrte nedjelje adventa nam mogu pomoći da se otvorimo za Boga: Marija, Josip, Pavao. Oni su osjetili da nitko ne čini za ljude tako odlučujuće kao Bog. Želimo dopustiti da nam Bog govori. Molimo ga za riječ oproštenja.

 

 

 

****

 

Pozdrav: Isus Krist je naš Emanuel, Bog s nama. On neka bude sa svima vama

 

 

 

Uvod: U adventu smo se pripravljali  na Božić, na blagdan rođenja Isusova. Četiri nedjelje došašća su kao četiri stepenice, kojima smo išli u susret Isusu. Ne želimo ostaviti ni ovu posljednju, četvrtu stepenicu i zato smo danas došli na ovu Misu. Srdačno vas pozdravljam. Tekstovi ove nedjelje nas pripravljaju na Božić, jer nam govore o rođenju Isusovu od Marije Djevice.

 

Prije nego poslušamo riječi Svetog pisma i pristupimo na gozbu, pripravimo naša srca i molimo Boga za oproštenje.

 

 

 

 

Pomolimo se Ocu nebeskom koji je, u svom sinu Isusu, objavio svoju ljubav i čovjekoljublje.

 

 

 

* da se blagovijest o rođenju tvoga Sina Isusa Krista može slobodno naviještati u cijelome svijetu - molimo te

 

* za mir i pomirenje među narodima i da nestane mržnje, molimo te

 

* da po ovom Božiću naša vjera bude dublja, a naša ljubav jača, molimo te

 

* udijeli svim našim pokojnima svoj vječni mir.

 

 

 

Bože, ovih dana ćemo slaviti  Utjelovljenje, učovječenje sina Božjega, daj da mi sve više budemo ljudi, kao što je to bio čovjek Isus iz Nazareta, tvoj sin, koji s tobom sada živi i kraljuje u vijeke vjekova.

 

 

 

 

Prihvatite život- ali ga ne prihvaćajte samo tako

 

živite u povjerenju: Božja blizina vas jača

 

Uspravite se, podignite glave

 

 

 

Prihvatite život - prihvatite ga u vjeri,

 

živite ga u nadi - Bog se brine za vas

 

Uspravite se i podignite glave.

 

 

 

Prihvatite život - prihvatite ga kao obećanje

 

živite ga u budućnosti: Božji život čeka

 

Uspravite se, podignite glave.

 

Claudiuss Gross

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Josip je jedna sasvim nevažna osoba u Evanđelju.

 

Marko i Ivan ga uopće ne spominju, a Matej i Luka govore o njemu vrlo malo. Što o njemu znamo?

 

-           on je direktni nasljednik Davidov

 

-           on je zanatlija, vjerojatno drvodjelac ili zidar

 

-           on je zaručnik, kasnije zakoniti muž Marije, majke Isusove

 

-           preuzeo je, kao po sebi razumljivo, ulogu Isusovog oca, iako nije bio biološki otac kako to evanđelisti govore

 

-           Marija ga označava kao oca (kod dvanaestogodišnjeg Isusa u Hramu)

 

-           dopušta da mu se ponašanje određuje kroz san u kojemu mu se ukazao anđeo

 

 

 

Ipak,  izgleda da Josip nije bio neki sanjar, nego dapače, netko tko je svoj posao obavljao pažljivo i brižno. Izgleda da su mu posebne ljudske kvalitete bile mirnoća i staloženost.

 

 

 

 

 

 

Mi trebamo stvari promatrati s Josipovog stajališta i imati pred očima što je opisivao Matej. Bio je zaručen s mnogo mlađom djevojkom, imenom Marija. Prema tadašnjem zakonu i običaju to je bilo, pred zakonom, punopravno obećanje vjenčanja. I sada otkriva da mu je zaručnica trudna. Ona je znači učinila preljub prije nego su započeli bračnu zajednicu. Ako to proglasi, onda je čeka javno kamenovanje.

 

Lako je uočiti da je razočaranje bilo vrlo duboko. Josip ne reagira emocijama, što bi bilo ljudski razumljivo, nego promišljeno, mirno, kako bi problem koji je nastao riješio, na sasvim miran i najbolji način. Odlučio je to ne razglasiti, nego namisli se od nje tiho rastati. Treba nam biti jasno da ne želi postupiti kako bi većina muškaraca učinila u takvoj situaciji.

 

 

 

 

Pravedan je onaj koji se ponaša prema uobičajenim zakonskim propisima. No, u biblijskom smislu pravedan je onaj čovjek koji se ravna po zakonima koje je Bog dao svom narodu, dakle koji ispunja volju Božju. On je spremno napušta svoj raniji plan - Mariju potajno otpustiti, nego je uzima k sebi. Prihvaća dijete kojemu će dati ime Isus, kao svog sina i tako ga stavlja u Davidovo nasljedstvo iz čije obitelji treba doći Spasitelj.

 

 

 

 

Ovdje moramo naglasiti: Biblija nas ne želi podučavati o biološkim koracima, ona nam želi dati teološko tumačenje kako Bog postupa da bi nam dao spasenje. Isus nije jednostavno dijete zemaljskih roditelja, nego je Bog stavio svoju ruku u igru radi našeg spasenja. Evanđelist kaže: djelovanjem Duha Svetoga.

 

 

 

 

Identifikacija Božja s djetetom postaje jasna u imenu, koje će dijete dobiti. A ovo se sve dogodilo da se ispuni sve što je Gospodin rekao po proroku: «Evo djevica će začeti i roditi sina i nadjenut će mu ime Emanuel, što znači s nama Bog».

 

Programatskim davanjem imena, postaje jasno da je ovo dijete Sin Božji. A istovremeno je potomak Davidov, dakle Bog i čovjek.

 

 

 

 

Bog donosi spasenje svim ljudima po tome što će jedna neudana, mlada žena postati majkom. Bog se postavlja iznad moralnih pretpostavki onog vremena. Mariju se postavlja u tešku situaciju, ona je po ondašnjim zakonima, trebala biti kamenovana. Ali ona, žena, koja je trebala stajati, prema tadašnjem mišljenju, u pozadini dobiva samosvijest kad joj postaje jasno da, u ovom slučaju, nije samo Josip junak. Oboje su važni za plan Božji. Žena koja prihvaća dijete, muž, koji je ne odbacuje, nego je prihvaća i tako štiti nerođeni, a kasnije i rođeni život.

 

Sav život, tako nam pokazuje Evanđelist je prožet tajnama, a posebno život u kontaktu s Bogom. Zar ovdje ne bismo trebali zašutjeti umjesto da tražimo biološko objašnjenje za ono što je neobjašnjivo?

 

 

 

 

 

 

 

U Duhu Bog dolazi s nama i danas na svijet

 

 

 

 

 

 

Je li Josip bio neka kukavica koji je dopuštao da mu se sve to dogodi ili jedan mudar čovjek koji ljubomoru pretvara u ljubav kao temeljni način razmišljanja, prema uzrečici «živjeti i dati da drugi žive», i tako se  sve čini mogućim? Ne, mislim da je on bio čovjek pun duha, duhovno senzibilan čovjek i tako je doprinio svoj nezamjenjivi dio da je Bog mogao postati konkretan čovjek, Isus Krist. Bog se potpuno predao ljudima i tako je konkretan čovjek, Isus iz Nazareta, i sin drvodjelca Josipa- ili, u najmanju ruku, takvim ga se smatralo On je stvarno u toj kući odrastao i tako dobio svoj nezamjenjivi identitet.

 

 

 

 

Želim ovog Josipa malo pobliže označiti. Evanđelje nam ne daje mnogo o njemu. Današnje mjesto, koje smo pročitali, ali i druga ukazuju na Duha Svetoga, koji je na poseban način u ovom pripovijedanju na djelu. Taj Duh Sveti djeluje i danas i može okrenuti povijest spasenja.

 

Josip, kojega nam predstavlja evanđelist Matej kao člana kuće Davidove, mora potpuno šokirano ustanoviti da njegova zaručnica očekuje dijete  prije nego su se skupa nastanili. (Uzimam tekst doslovno, iako poznam diferencirajuću pozadinu i kompoziciju i poznate su mi poteškoće u tumačenja.)

 

Taj Josip je pravedan, ne samopravedan, to je razlika, napravio je kratak proces. Iz pravednosti je vezu trebao prekinuti. On je mudar i razmišlja prije nego nešto učini. On je razmišljao što bi se njegovoj izabranici moglo dogoditi i zato dobiva svoj odgovor u snu: «Ne boj se, ono što je u Mariji, od Duha je Svetoga.» Tako doslovno piše. Tu se ne radi strogo o biološkom očinstvu, nego činjenici da ovaj novi život Bog hoće, i da je to nešto sveto.

 

 

 

 

Josip nas podsjeća na jednog drugog Josipa, koji je bio sanjar i tumač snova. I egipatski Josip je bio u duhu puniji nego njegova egipatska okolina. Možda i nama, ponekad, naši snovi mogu naznačiti što nas čeka u životu.

 

 

Ahaz zatvoren u samom sebi

 

Ahaz, o kome smo čuli u prvom čitanju, isto potječe iz kuće Davidove, ali ne računa s Božjom prisutnošću u povijesti. Ne želi iskušavati Boga, govori plemenito, ne želi ga opterećivati, ne želi ni za što moliti.

 

No, Bog mu poručuje da se on osjeća zbog toga povrijeđenim, jasno na svoj način. Možda ga doživljava tako opterećavajuće kao majka ili otac dijete  ako ono sve čini na svoju ruku i ako ne želi uvidjeti da bi stvari mogle krenuti naopako.

 

Tako su nepristupačna ta vlastita iakustva. To bi moglo biti opterećujuće.

 

Ahaz nudi, u svojoj opterećujućoj samozatvorenosti, pozadinu koja je vrlo jasno uočljiva, a na kojoj je vidljiv Josipov senzibilitet s kojim on, s onim «slušaj Izraele» živi. I onaj Bog koji se ocima objavljuje kao «ja sam koji jesam» ne dopušta da ga neki kralj spriječava, nego se objavljuje kao Emanuel- s nama Bog. To se prenosi na Isusa, utjelovljenoga Boga.

 

Ali što je s nama danas koji više Isusa ne osjećamo tako među nama? Zar ne bismo i mi trebali malo više računati na Duha Svetoga ako želimo među nama osjetiti živoga Boga?

 

 

 

 

Pavao se predstavlja Crkvi u Rimu kao sluga Isusa Krista koji, je po prorocima, obećani potomak Davidov i kao apostol Evanđelja toga Isusa, koji je nastao po Duhu Svetomu, a koji je i nama obećan, «ako Duh njegov u vama boravi, Onaj koji je uskrisio Isusa od mrtvih, oživjeti će i vaša smrtna tijela, po Duhu koji u vama djeluje." (Rim.8, 11)

 

 

 

 

 

 

 

 

Možda se pitate zašto takva propovijed o Duhu Svetomu na četvrtu nedjelju došašća? Najprije, tema se ponudila preko čitanja, a s druge strane je i poticaj pomoćnog biskupa Kretzla da ponovo otkrijemo 2.vatikanski koncil i konačno to što se u Katoličkoj Crkvi toliko zaboravlja na Duha Svetoga.

 

Radi se o tome da zapadne Crkve u nekom Kristomonizmu  cijelo djelo spasenja pripisuju Kristu.

 

A potpuno relativiziramo «drugu Božju ruku», Duha Svetoga (Irinej Lionski) i okrećemo se poluistini i možda nepotpunom  djelovanju. Trebamo gledati Božić u ispravnom, Trojstvenom djelovanju.

 

To znači da računamo na  slobodu i prisutnost Duha, što bi moglo odvojiti farizejsku samodopadnost od pravednosti. A to bi moglo opet, razmišljajući sanjarski, otkriti mnoge karizme koje su sakrivene u svijetu. Božić bez Duha Svetoga je nezamisliv. Božić se i nama može dogoditi, samo ako, poput Josipa, slušamo Duha Svetoga i pustimo ga da u nama djeluje.

 

I Josip, koji se htio držati po strani, treba ovo obećanje Božje nazvati imenom Isus, što znači «Bog je oslobođenje i spasenje». Time se kaže: Isus će bezizglednost ovoga svijeta slomiti, otvoriti novu budućnost koju ljudi nikada nisu mogli ni zamisliti. I to će Isus učiniti ako se velikodušno stavi u njegovu službu, to jest ako se u početku bude za njega brinuo. Hoće li Josip preuzeti odgovornost za jednu stvarnost koja je, do tada, bila nezamisliva? Josip se oslobađa uskog kaveza sitnog morala i ponosa, sitne pravičnosti i tolerancije. On shvaća, kroz san, da postoji jedna druga stvarnost u koju se mora zahvatiti. On osjeća da je čovjek nešto mnogo više nego što je mislio i znao, da postoji nečuvena budućnost prava, slobode i ljudskosti. I tko se zauzima za ovu budućnost može izmjeriti gdje počiva Božje čovjekoljublje.

 

Zar nemamo svi mi slabosti, možda i nesvjesno mišljenje da je život bez tih božanskih mogućnosti- nečovječan, da male želje za pravdom postaju najveći zločini nepravde, da sitne težnje postaju oholost?

 

Ovdje se ide za tim žele li ljudi utjelovljenje, stoje li uz svoje težnje i brinu li se za stara obećanja koja su Josipa probudila iz sna, žele li ljudi prihvatiti spasenje koje je pripravljeno i žele li preuzeti odgovornost za stvarnosti koje se moraju učiniti da bi i zaista postale moguće?

 

 

 

Augustin, mudar i odvažan čovjek ranog kršćanstva, rekao je prekrasnu riječ: „Bog koji te stvorio, a da te nije ništa pitao, ne želi te spasiti bez tvoga pristanka."

 

Bog me stvorio takvog kakav jesam. I skoro ne bi bilo moguće da me je pitao za moj pristanak. Dobio sam brojne sposobnosti, jer me dobri Otac stvorio za točno određeno vrijeme i točno određene zadaće. Ako sam ovo otkrio i prihvatio, onda sam u mogućnosti svoj život uređivati i voditi u harmoniji s sobom i Bogom.

 

No, to baš i nije tako uvijek lako, biti potpuno onakav kakvog me Bog želi, jer u svakom čovjeku postoji sklonost da se postavi protiv Božjih planova i zamisli, a to čini vrlo teškim otkriti Božji plan za sebe.  I ako sam ponekad siguran da sam spoznao što Bog od mene traži, ipak ne želim ući u tu harmoniju s Bogom i sa sobom, jer mi je draže biti u harmoniji sa svijetom i duhom vremena, modom, s trendom našeg vremena.

 

Postalo je vrlo teško ako ne i nemoguće sam ući u taj Božji plan. Onda se nekako osjećamo nesigurnima - ali i stranputice sigurno imaju svoj užitak.

 

Zato je Bog poslao svog sina da me uzme za ruku  i da mi on danas, preko Crkve, pokaže pravi put u život.  Samo,  sada Bog hoće i zahtijeva moj da.  Bog me je bez moga znanja i pitanja stvorio, ali me zato neće bez moga sudjelovanja spasiti.

 

Božić može biti samo onda ako mi u adventu reknemo Bogu svoj DA.

 

Samo: kako ćemo moći Bogu reći naš DA ako smo mu često puta rekli ne? Kako možemo prihvatiti Božje spasenje ako smo ga često gubili iz vida?

 

Marija je najizvrsniji lik vjere u Adventu. Ona je rekla svoj DA koji nema nikakvog ali, nema nikakvog odbijanja. Ona je, od početka svoga života, bila u neposrednoj blizini Božjoj i Bog je nju tako vodio da nikada nije išla krivim putovima. To mi nazivamo Bezgrješno začeće, blagdan koji slučajno nije pao u adventu (Time se jasno ne misli da je Marija na neki čudesan način začeta kao da bi bračni čin bio nešto nečisto i grješno, ne nego je Marija bila uvijek blizu Boga)

 

Pobožnost prema Mariji  je mnogo više od pučkog običaja naše vjere. Samo u Mariji možemo reći naš da Bogu i zato je Marija središnja osoba četvrte adventske nedjelje. Na Božić se ona povlači, onda slavimo Gospodina samog. Ali put dotle vodi preko Marije, majke Gospodinove.

 

Marija nije nešto posebno atraktivna u modernoj Crkvi.  Krunica se sve manje moli, čak i izruguje. I nešto me sada podsjetilo: U Betlehemu nije Isus tražio stan, nego Marija, jasno, s Josipom. I nije Isus bio odbacivan, nego Marija dok nije našla mjesto gdje će ga roditi.  Ali da će s Marijom biti odbačen i Spasitelj nitko od gostioničara nije to mogao zamisliti.

 

 

 

Prihvatimo ozbiljno ovaj veliki adventski lik i ona će nam otvoriti vrata srca Božiću. Samo tako ćemo moći reći naš DA Božiću.  Amen.