na svoje čežnje

na glad

ljubav

snove

na moju samoću

na osjećaje

tamu

svjetlo

na moje suze

na smijeh

bijes

nemoć

na moja pitanja

sumnje

nadanja

požudu

na moja traženja

sumnje

beznadnost

početak

Oslanjam se

na život

Boga                                          Andrea Schwarz: kad se oslanjam na moju tamu

Neki brat je ušao u ćeliju starog monaha Mosesa i tražio je od njega jednu riječ. Mudrac mu reče: " Idi, uđi u svoju ćeliju, sjedi na pod i ćelija će te svemu poučiti."

Sjedenje u ćeliji, sobi monaha, je bila za stare oce vrlo važna vježba. Oni su mogli reći: "Ne trebaš ništa pobožno činiti, ne trebaš ni moliti, ni postiti. Izdrži u svojoj ćeliji. Ne puštaj tvoje tijelo izvan ćelije. Odlučujuće je da ne bježiš od sebe, nego ostaneš pred Bogom onakav kakav jesi."

Savjetujem ti ovu vježbu: "Sjedi u svojoj sobi, otprilike pola sata. Ništa ne uzimaj ni knjigu, pa ni Bibliju. Ne razmišljaj ni o čemu, ni o kakvoj konkretnoj stvari. Ne meditiraj, niti moli ikakve molitve. Zadaća ti je da sebe jednostavno preseliš kod Boga i prisluškuj što se u tebi događa." Monasi ovu vježbu nazivaju  nepsis =  budnost. Uspoređivali su monaha s ribarom. On čeka u svom čamcu da se voda oko njega smiri. Onda vidi jasno u vodi, kako ribe polako uzlaze. I može ih loviti. Tako možeš u svojoj sobi čekati da se voda oko tebe smiri i razbistri. Onda ćeš spoznati što se sve u tebi podiže. Onda to uzmi u ruku i iznesi pred Boga. Onda ćeš prepoznati koja te riba može hrabiti, a koju bi opet trebao baciti u vodu.

Jednostavna je to vježba. Ipak ćeš vidjeti da baš i nije tako laka. Sjediš bez zaštite pred Bogom. Pozvao sam ljude, na jednom tečaju, da naprave ovu vježbu. Za mnoge je to bilo izvanredno iskustvo. Upoznali su nešto od sebe što do sada nisu otkrili ni u molitvi, ni u meditaciji. I oni su, u svojoj nezaštićenosti, jednostavno došli sasvim blizu Bogu. Otkrili su svoju istinu i spoznali da ih Bog ljubi u takvoj njihovoj istinitosti. To ih je oslobodilo i ispunilo dubokim mirom.

"Sve počima čežnjom", piše židovska spisateljica Nelly Sachs. I slušam poticaj da mojim čežnjama(željama) poklonim malo više pažnje. Moja čežnja, kao i moj čitav život su vrlo raznovrsni, očaravajući, protuslovni. Čežnja me povezuje s mojom prošlošću, mojom poviješću i upućuje me na budućnost. Na promatranje prošloga i na gledanje budućega mogu uočiti što je za mene važno, za čim u sadašnjosti čeznem. Ako idealiziram prošlost ili je jednostavno paušalno omalovažavam, i ako moje želje projeciram u budućnost, onda ne crpim snagu sadašnjega.

Adventsko i Božićno vrijeme me prebacuju u temeljnu napetost života. U ovom predbožićnom vremenu, da li ja to želim ili ne, postavljen sam u različita raspoloženja i želje.Na meni je hoću li ja to potisnuti i tako živjeti, na mjesto da ja sam živim - ili da li ja tu uopće vidim mogućnosti (šanse) sa svojim životom postupati opreznije, pažljivije, svjesnije, odlučnije. U pozornosti na različite osjećaje leži ključ novog pristupa samome sebi, drugima, cijelome svijetu. Pažljivost znači razvijati svagdanju osjetljivost  da mogu bolje  živjeti u sadašnjosti. Za to je potrebna kultura tišine i šutnje, kako želim u ovoj knjizi pokazati. Treba hrabrosti da se prihvate i priznaju sve čežnje u svim mislima i osjećajima. Jer ako ih proigram ili potisnem, opasnost je velika, a od čežnje ostaje samo ovisnost. Velika gužva oko božićnog kupovanja živi od ove stvarnosti - obećava nam se sreća i životnost ako još više IMAMO. Pri tome naša duboka želja za BITI - da jednostavno tu možemo i smijemo biti - ostaje, sve češće, kratkih rukava. Paradoksalno je da se sve više i više udaljavamo od Božićnog obećanja - da ćemo biti priznati i prihvaćeni - neovisno od svih sposobnosti - upravo onakvi kakvi jesmo, više biti čovjek, sve više i više postajati svjesni svoga ja. U prihvaćanju mojih čežnji učim da je put ujedno i cilj da postanem svoj. Popuštati korak po korak svojim težnjama, označuje staru tradiciju adventa s konkretnim doživljajima i s pitanjima o vlastitoj egzistenciji. Pri tome sam pozvan na pažnju da ne usmjerim sve svoje neproživljene čežnje na Božić, jer tako bi bila pretprogramirana frustracija zbog prevelikih očekivanja.

U svojim čežnjama otkrivam svakodnevno, ono što najdublje trebam za život.

U svojim čežnjama susrećem svoju vlastitu životnost, svoju privezanost.

U svojim čežnjama otkrivam svoju navezanost i proturječnost.

U svojim čežnjama osjećam kako su vrlo blizu jedno drugom, životna radost i životna patnja.

U mojim čežnjama raste san nekog svijeta koji će biti pravedniji i nježniji.

U svojim čežnjama uočavam trag Božji u doživljajima moga života.

U mojim čežnjama sakriva se protivljenje da  više ne bih živio.

U mojim čežnjama se miješaju stvaralaštvo koje traži prostor za razvijanje.

U mojim čežnjama leži početak nekog vremena promjena.

U mojim čežnjama...

u tvojim čežnjama....

u našim čežnjama....

Čovjek koji spozna i prihvaća svoje čežnje je, za mene, adventski čovjek. Jer adventsko proročki tekstovi židovsko-kršćanske tradicije potiču na čežnju, vizije za ludim slikama, za nestvarnim snovima. Oni nas jačaju da se povjerimo obnoviteljskoj snazi čežnje. Prorok Izaija je jedan od onih koje je čežnja potaknula. On razvija nutarnje slike koje u nama rastu i koje žele da ih slijedimo. One žele u nama razbiti naše granice, ukloniti suprotnosti da se može razviti novi čovjek.

¸"Vuk će ležati s lavićem i pantera s kozlićem. Mlado tele i lavić zajedno će pasti, a vodit će ih malo dijete. Krava i medvjedica će ići zajedno, a njihovi mladi će ležati zajedno. Lav će se hraniti travom poput vola koji se hrani sjenom. Dijete koje sisa zavlačit će ruku u rupu poskoka i u leglo otrovnica stavljat će dječak ruku." (11.6-8) Neka se raduje pustinja, zemlja sasušena, neka kliče stepa, neka ljiljan procvjeta, neka bujno cvatom cvate, neka kliče od veselja i nek se raduje.... tada će se otvoriti oči sljepakove i čut će uši gluhoga, a hromi će skakutati kao jelen,  jezik će se njemakov razvezati... "(35, 1-2, 5-6) "Neka se ispuni svaka dolina, što je krivo neka bude ravno, a krivudavi putovi neka budu glatki." (40,4)

Začuđujuće je da ove riječi nade nisu bile izrečene u vrijeme mira, nego u vrijeme nemira i nesigurnosti. U vremenu kada se borilo u sjeni velemoći Sirije za opstanak.

Za mene, silna snaga leži u ovim tekstovima. Jačaju me, moje nutarnje slike dobivaju na težini, moji dnevni i noćni snovi dobivaju više pažnje. Svijeće koje u adventskom vremenu češće palimo, pokazuju nam put, da ovim nutarnjim slikama čežnje poklonimo više povjerenja. Postat će stvarno ako uvježbamo da pokušamo nešto teško u našem životu sagledati i u svjetlu jedne svijeće. Stvarno, sjesti ispred svijeće i dugo u plamen promatrati, dovest će me u kontakt s mojim životnim očekivanjima. Jer pri tome osjećam što ostaje kratkih rukava u mom životu, u mojim vezama, mogu tako sjedeći doći u dodir sa svojim žalostima, svojim bijesom. I ako poteku suze i moj bijes nađe neki oblik izraza, onda se u meni nešto događa, onda osjećam u svojoj životnosti nešto što me potiče na preokret. Tada ću doživjeti pravo božićno i adventsko vrijeme u kojem će biti dosegnuta uzvišena čežnja za jedinstvom i onda ću biti pravilan sa svim mojim suprotivštinama. Za to me jačaju i proročke slike da suprotivštine u nama sjedinimo, da možemo slobodno disati i tako životnio dalje ostajati.

Bože, prijatelju ljudi,

Učini da u našim srcima sjaji

Tvoje neprolazno svjetlo,

Otvori nam razum da

Primimo tvoju poruku,

Jer si rasvjeta naše duše

I obasjavaš naše tijelo,

Kriste, naš Bože

Tebe hvalimo,

S tvojim vječnim Ocem

I tvojim predobrim Duhom životvorcem.

Sada i u sve vijeke. Amen.    (Molitva istočne Crkve)

Nema ništa od zdravog svijeta!

Toliko smrti, bolova, straha i plača.

A svatko ipak želi bolji svijet.

I nema nikog tko ne čeka dan,

koji će otrijeti svaku suzu

i odbaciti svako ropstvo

da svatko može nutarnje biti slobodan, sretan i tako veseo živjeti

da nitko ne mora trpjeti i umirati

i nitko da se plaši za svoju sreću

i kad će cijeli svijet biti pun smijeha i svjetla.

Za kršćane sve to ima jedno ime i jedno lice:

Isus iz Nazareta. Konačno svi na njega čekamo.

Čekamo čitavu godinu, a posebno sada

U vrijeme adventa.

Vrijeme nam je potrebno, jer bi se mogli izgubiti u nebitnom,

Površnom, momentalnom i trci, aktivnostima i rastresenosti.

Zato s vremena na vrijeme idemo putevima

Koji nas vode nutarnjem i bitnom.

Priroda nas  podržava:

Vani je hladnije, prije se smrači

Cijenimo naše odaje

Slijedimo pozive na nutarnjost.

Stvaramo prostor razmišljanja.

Gajimo zajedništvo.

Zajedno čekamo dan otkupljenja. Anton Rotzetter  Gdje na zemlji počima nebo

Često bismo željeli vidjeti budućnost kad se pitamo: «Što će nam donijeti sljedeća godina? Gdje ću biti za pet ili deset godina?»  Na ova i slična pitanja nema nikakvog odgovora. Redovito je jasno što učiniti sljedeći korak, što treba učiniti sljedećeg sata ili dana.

Umjetnost života pokaztuje se u tome da budemo zahvalni i da se veselimo onome što možemo vidjeti i da se ne tužimo na ono što leži u tami i nepoznatom. Ako nam uspije učiniti sljedeći korak i na njega se osloniti bit će nam dovoljno svjetla za sljedeći korak, onda ćemo radosni kroz život ići i iznenadit se koliko daleko možemo ići.

Veselimo se malom svjetlu, kojega smo u ruci držali i ne tražimo veće svjetlo koje bi svu tamu potisnulo.        Iz: Henri Neuwen: U traženju za životom.

Božja milost koja zahvaća sva vremena neka bude sa svima vama

Lijepo vas pozdravljam na prvi dan nove Crkvene - liturgijske godine. Želim da nam svima ova godina bude još jedan korak bliže Spasitelju.

Svjedoci smo brzih promjena u društvenom, političkom i ekonomskom području. Pogledi, pravci se mijenjaju. Promjene su lozinka današnjeg vremena, osmišljavanje zapovijedi tehnike i svijeta - s obzirom na životni vijek čovjeka i svijeta ako se pri tome ne zaboravlja najvažnija strana: naša budućnost treba dosezati dalje od vremena života, dalje od trajanja zemlje. Advent koji se ponavlja svake godine, bi nam trebao malo izoštriti vid za tu situaciju.

Sve oko nas je u posebnom raspoloženju, po gradovima već svjetlo bliješti, izlozi pozivaju na kupovinu, a novine pišu koliko  će se ove godine potrošiti za Božić. No, liturgija adventa nam želi skrenuti pogled prema nečem drugom. Pokušajmo se sada malo sabrati i pripremiti se za susret s porukom koju nam Spasitelj danas želi poslati preko liturgije Crkve.

Ti ne prepuštaš ljude i svijet slijepoj sudbini, nego ih vodiš u svojoj milosti.

Za budnost i pozornost u tvojoj Crkvi, da ona tvoju riječ sluša i naviješta tako da mnogi ljudi osjete tvoju spasiteljsku blizinu, molimo te

Za sve koji upravljaju javnim mnijenjem da žele i mogu sve sile upregnuti u službu mira, pravde i napretka, molimo te

Za nas same, da imamo i želje i snage ne dopustiti da nas odvedu od tvoje riječi i tvoje snage, molimo te

Za naše društvo da možemo razmišljati i promišljati, da slabi i bolesni ne budu zaboravljni, da se sadašnjost na žrtvuje nekoj nejasnoj budućnosti, molimo te

Na početku došašća iznesimo Gospodinu naše osobne molitve i želje... (kratka tišina)

Za naše pokojne: ispuni u nebu sva njihova očekivanja koja su na zemlji ostala neostvarena.

Bože, ti nam daruješ život, mir i slobodu. Želimo ti za to zahvaliti i želimo prianjati uz Isusa Krista, našega Gospodina, koji živi i kraljuje u vijeke vjekova.

Što slijedi poslije nije zapisano u zvijezdama,

što će nam donijeti budućnost, ovisi od Božjeg blagoslova

Ono što služi miru, ne raste na oružju,

ono što sije povjerenje, dolazi iz jake vjere.

ono što jača život, nisu osiguranja

ono što nam daje živjeti, dolazi iz čvrste nade.

Što ćemo biti u budućnosti, ne zavisi o nama,

što će nas nositi sutra, dolazi po Isusu Kristu                  Claudius Gross

Ti čije jedino pravo

vodi sva kraljevstva

Pokaži svom narodu

svoju veliku moć

pokaži nam žuđeno spasenje

Ti čija usta

naviještaju mudrost

iz nebeskog svijetlog brda

siđi na našu zemlju

o Isuse.

Sasvim blizu  je tvoja riječ

Gospodine, naš Bože,

sasvim blizu je tvoja milost

susretni nas  snagom svog milosrđa.

Ne daj da budemo gluhi za tvoju riječ

nego nas učini otvorenima i spremnima za prihvaćanje

Isusa Krista tvoga Sina,

koji će doći da nas potraži i spasi

danas i sutra i

u vijeke vjekova                           Reiner Rack

Koliko puta smo čekali nekoga. Radovali smo se susretu. Možda je susret trebao riješiti neke nesporazume. Možda dolazi neka draga osoba koju već dugo nismo vidjeli, a raduje se susretu isto kao i mi. Možda neki ispit na kojega smo se dugo spremali. Ili vijest o poslu kojega željno čekamo. Onda radi i mašta što ja trebam reći ili ne reći, što trebam činiti ili ne činiti...

I tako teče advent dalje. Treba kuhati, jesti, treba nešto još zaraditi. I ovaj veliki susret koji me raduje i pritišće, ne smije učiniti da zaboravim na ljude  na koje trebam misliti.

To je advent. Nešto velikog nam stoji pred vratima, a ipak život ide dalje. S današnjom prvom nedjeljom adventa počimamo mali advent: vrijeme pripravljanja za Božić. O velikom adventu govori Isus u evanđelju današnje nedjelje.

2.         Veliki advent

Veliki advent za dio kršćana, ako ne i za sve - na žalost ne igra nikakvu ulogu. Pa svijest o velikom dolasku nije čak ni dosegla točku, kod velike većine, da o tome uopće misle. Možda nam negdje u primozgu blicne  u crkvi, kad molimo: „Tvoje uskrsnuće slavimo, tvoj slavni dolazak iščekujemo dok dođeš u slavi. A upravo to  dok „ti dođeš u slavi" je središnje u kršćanskom vjerovanju. Isus  je vrlo ozbiljno govorio  kad je govorio o tome. U „tom vremenu" bit će Bog među nama. Od tada kršćani žive u velikom adventu, jer ovaj svijet neće moći neprestano ići u vječnom ponavljanju, i tako ovaj svijet ide svom kraju. Vrijeme ide svom kraju, naš život ide svom kraju, kao što ni naš život ne traje u vječnom ponavljanju, nego će jednog dana doći svom kraju.

A to nije  nikakva loša vijest. To bi mogla biti i velika radosna vijest i ako nas misao na konac malo muči. Svaki veliki dolazak ima sve to usebi: kako će biti kad se završi veliki ispit ili ako se konačno svi nađemo zajedno? Kad Isus drži pravdu, tada će nakon događaja o kojem govori, biti ljepše nego što mi sami možemo zamisliti.

Ali zato  moraju stare navike, sve stare sigurnosti biti dovedene u pitanje,  kao kad se rodi prvo dijete i nakon rođenja sav dnevni život ide naglavce, drugačiji nego je do tada bio Tako više ne vrijede stari kompasi - govoreno Isusovim riječima, kad on, Krist dođe u svojoj slavi, onda će propasti i sunce, i mjesec, i zvijezde pred jednom novom orjentacijom koja stoji već na nebu.

3.         Živjeti u adventu

Advent treba živjeti, znanje da će sve završiti treba prožimati naš život. Iako  se i strah pojavljuje - Isus daje jasno do znanja svojim učenicima: ako se svi narodi svijeta budu plašili, drhtali, jer je u jasnoći tog trenutka je jasno vidljiv strah, to pokazuje koliko smo „narodi zemlje" koliko smo spremni na susret ljubavi. Ipak treba znati: tu gdje ja susretnem čovjeka koji je potreban ljubavi, tu sam blizu Boga  kao što je ljeto blizu kad smokva počne listati.

Tako je siguran dolazak Kristiov, tako ne bismo smjeli pustiti da naša sigurnost zaspi. To nije nikakav termin kojega možemo upisati u kalendar.  To nikada nisu shvatili propovjednici nesreće. A radost zbog dolaska može život promijeniti kao što se uređuje i kiti kuća u koju treba doći željeni gost. Ipak se mi kršćani ne smijemo uljuljati u sigurnost da  Krist dolazi. Na to nas upozorava ono  gdje će jedan biti uzet drugi ostavljen. I nemojmo misliti da ćemo se  moći pozvati samo  na naše krštenje.

Ne znamo kad će on konačno doći, zato trebamo  biti pripravni kao da sada dolazi. To je advent. To nije vrijeme nervoznog straha (to mora biti samo za one koji tlače siromahe, jadnike, jer misle da Krist neće doći) To je vrijeme radosnog očekivanja koje može rasvjetliti sadašnjost. Mali advent pozna radosti ispred Božića. Veliki advent može biti velika radost da nam Bog dolazi u susret. „Zato budite spremni!"

Ponekad se čuju glasovi, koji se javljaju protiv najljepšeg iznašašća modernog vremena: protiv televizije. Televizija, tako se čuje, bi bila smrt obiteljskog života, smrt večernje zabave, smrt vlastite fantazije, smrt knjižara. Jedan filozof je čak rekao da je televizija lošija od atomske bombe.

Ma, imam ja televiziju, ne gledam ju i ne bih tako tvrdio. Mislim  da za sve to nije kriva televizija, nego grijanje. Kad su, prije 100 godina (baš kao i danas) dani bili kraći, a noći duže, kad su počele padati temperature, onda su ljudi ulazili u kuće, okupljali se oko peći, štednjaka ili komina. Vani nije uopće bilo ugodno. Doma je bilo ugodno, lijepo i toplo. Onda se počelo pripovijedati: stariji su pripovijedali što je bilo nekada, priče i bajke, mladi su pričali o onom što ih muči, što nikako ne razumiju.

Danas se sve promijenilo, svaka soba ima svoje grijanje i više nema razloga da se večeri provode zajedno.

Ipak se zadržala tradicija adventske tišine uz svijeću, neki ugodan miris, laganu muziku i lijepu knjigu za čitanje. Lijepa stvar koje se uvijek rado sjećam.

Sigurno da mi nemamo toliku potrebu za mirisnim svijećama, ni za muzikom, nego imamo potrebu jedan za drugim, zajedno sjediti, razgovarati, jedan drugoga slušati pa i pripovijedati priče, bez žurbe jedan s drugim sjediti.

Da se to dogodi možda bismo trebali očekivati sljedeću naftnu krizu, koja se već osjeća. I zato treba uzeti vremena jedan za drugoga. Posebno u obitelji. Evo i današnji referundum je prilika da reknemo svoj ZA i da to danas zaokružimo za dobrobit budućnosti naše djece.

A to opet nema nikakve veze s današnjim evanđeljem: Budni budite, bdijte!, kako se tamo kaže. Time se ne želi reći da neprestano budemo u napetosti. Nego, da imamo uši, da imamo vremena pripovijedati o vjeri. Da imamo hrabrosti zajedno moliti, da molimo jedan drugoga za oproštenje i tako jedan drugom podarimo nadu. Jednom malo pogledati u Bibliju i vidjeti  što ima tamo i što nama Božja riječ znači, što nam poručuje.

Biti budan znači paziti na ono što se mene tiče. To, naravno, ometa i televizija, jer ono što se događa daleko, mene se baš puno ne tiče. Bio bi mnogo potrebniji jedan aparat koji bi nam omogućio vidjeti vrlo blizu, da vidim u oči moga najbližega: što sam ja doprinio za njegovu sreću, koliki je moj grijeh zbog njegovih briga i poteškoća?

Ima takvih aparata koji nam omogućuju gledanje na blizu. Nažalost, ne mogu se kupiti. Stoje u svakoj našoj crkvi i iz daleka izgledaju kao ispovjedaonica. No, u stvarnosti su otvarači za oči, čistači za uši i proširivači srca. Aparat za gledanje sasvim blizu.

Dakle, pripravimo se za Božić. Prodajte televizore, kupite dobar kamin za jedan kut u kući, ugasite grijanja. I ako vam u tom času dođe nešto radikalno na pamet, onda imate ispovijed. Amen.

Na koncu prošle liturgijske godine Biblija nam je mnogo govorila o koncu svijeta. Na kraju vremena doći će ponovo Isus Krist  i sve što je ovdje na zemlji nesavršeno, dovesti svojoj punini.

A sada na početku adventa - kao sljedeći korak, liturgija  nam daje na znanje da jednom takvom dolasku treba prethoditi priprava.

U stvari, sasvim normalno. Neki posebni događaj kao vjenčanje, ispit, neki važan posjet, operacija ili odmor, sasvim sigurno iziskuju posebno pripravljanje.  Ne samo organizacijske pripreme - planiranje, kupovina, pakiranje, učenje je potrebno, ali nije nešto posebno.

Prave događaje možemo tek onda susresti i doživjeti ako smo se nutarnje odijelili od svagdašnjih briga i raspoložili se za ono nesvakidašnje.

To vrijedi, naravno,  i za ponovni dolazak Kristov, konac svijeta. Ako doista računamo na to da će Gospodin uskoro doći, a svaki bi kršćanin na to trebao računati - onda bi trebalo nešto i organizacijski pokrenuti. Trebamo ponešto ispraviti naš život, ispraviti krive, poremećene odnose, ispraviti krivnju, tražiti i dati oproštenje. Stalna mogućnost dolaska Kristova trebala bi uvesti u život, kao što magnet uređuje željezo.

No, to nije baš nešto posebno. Bilo o čemu se radi, mi se kršćani moramo uzdići iznad svagdašnjice, neprestano se uzdizati iznad svagdašnjice  da se prebacimo u predslavljeničku radost - koja kršćanstvo čini radosnim.

I ja sada sumnjam da će to nama uspjeti. Sad je lijepo adventsko vrijeme: sada možemo, u ovo vrijeme, iskušati naše - biti kršćanin.  Test  na kojemu bi mogli pasti mnogi kršćani. Prigoda je i današnji referendum. Ovdje će se pokazati tko je za evanđelje Isusa Krista. Pitat će nas, na svom dolasku, kako smo svjedočili na referendumu!

Sada,  pred Božić, imamo mnogo toga učiniti, prije svega organizacijski, ali ni to nije nešto posebno. Ne zaboravite ovu misao u predbožićnom stresu.

I imajte strpljivosti, nemojte zamijeniti predbožićnu pripravu sa samim Božićem. Koliki ne mogu čekati, pa su već postavili božićno drvce i kolači već davno  ne mirišu.

Ono što je posebno to je izlazak iz svagdašnjice. A za to treba vremena.  Budnost srca, buđenje predradosti,  nutarnje biti napet kao što će to i biti.  Zahvalnost za svaki darovani trenutak, jer predradost je i najljepša radost.

Došašće je vrijeme dvostrukog dolaska - onog malenog djeteta. Ali čekanje na dijete Isusa je samo slika čekanja njegovog drugog dolaska.

U biti, cijeli naš život je čekanje Kristovog dolaska. Ne zaboravimo to.

U adventskom vremenu, koje upravo sada počima, mnogi će sebi dopustiti malo vremena  da se saberu, da malo razmisle o sebi i da se malo odmore.

Da, mi na kraju jedne godine želimo malo odmoriti noge naše duše. Duge večeri, svjetla -  sve nas na to ovih dana poziva.

A adventsko vrijeme je nešto sasvim drugo.  Ono je sve drugo samo ne vrijeme tišine i razmišljanja. Advent znači dolazak, dolazak Gospodina.  Uspoređujemo ga s očekivanjem neke vrlo važne osobe.

Shvatite me ispravno, ovdje ne mislim na predbožićni stres, to nije ništa dobro. Kao što pri posjetu jedne uvažene osobe sve sporedno i nevažno odlažemo sa strane i koncentriramo se na ono najvažnije. Nije li advent vrijeme neke neplanirane užurbanosti?  Ne, to je poziv na koncentraciju na ono bitno. I što činiti? Što bi trebalo učiniti kao prvo?

Odbacimo ono nepotrebno sa strane.  Ima stvari koje su dobre i lijepe, ali nam smetaju u očekivanju Gospodina. Pitajte sami sebe što nas to sprječava da ujutro počnem drugačije. Što me sprječava, sada u adventu, pola sata moliti.  Da li je ono što me sprječava, doista tako važno?

Učinite sada nešto dobra!  Jesmo li spremni darovati nešto za potrebne? Da li ono što nam je višak?  Ako je advent vrijeme tišine, razmišljanja, onda uzmite malo vremena za sabranost, promislite tko bi se u vašoj okolini veselio vašoj pažnji, kome je ona potrebna, a prije svega kome će to koristiti.  Možda će vam doći na pamet dobro poznati ljudi, možda neće biti izgubljeno vrijeme da promislite i na druge ljude oko vas.

Molimo Boga, svi smo mi u mraku, lutamo, pitajmo se gdje mi Boga trebamo?  Na mnogim mjestima ne možemo daleko doći bez Boga. Imajte uvijek na pameti ako ne znate gdje i kada Boga trebate, onda i ne trebate Boga.  U betlehemsku štalu su svi ljudi dobro došli, samo oni savršeni, koji sve dobiju na pladnju, oni moraju ostati vani.

I ovaj referndum je jedan vid priprave za Božić. Kako ćeš slaviti onoga koji je rođen u nazaretskoj obitelji, a nisi glasovao ZA obitelj? Zar to nije smiješno?

Ispitajmo savjest. Ni jedna svečanost nije svečanost, nije blagdan ako se ne isprazni smeće. Na kraju adventa imat ćemo vremena i prigode za posebno predbožićno čišćenje duše. Počnimo se sada na to pripravljati, inače ćemo, usprkos Božića, stajati pred Bogom praznih ruku, jer on je došao da ljude oslobodi grijeha. Bilo bi vrlo  problematično ako nemamo ni jednog grijeha.  Ili možda želite reći Božićnom djetetu: „Da, utjelovljenje i rođenje u betlehemskoj štali je prekrasna stvar, čak i vrlo romantična. Ali ako se to stvarno dogodilo da me spasiš od grijeha, onda dragi Bože,  onda  se nisi trebao ni truditi.. Nisam ništa sagriješio!"

Vjerujte mi, bez ovoga Božić nije Božić, nego samo blagdan, blagdan svjetla, blagdan dobrog stola, ili blagdan lijepog bora.

Sada je došašće, učinite nešto!