Koji je sišao

Ti više nisi

stari

Bog

prije

su pripovjedali

da si bio

okružen

nebeskom

slavom

trostruko

svetim

anđeoskim

korovima

poklonima

čistih

danas čujem

gdje govore

da si izbačen

iz krvavih usta

živiš među živinom

okružen

dvoličnim narodom

kome se trebamo obratiti,

ako si ti postao

nemoćan

dolje među ljudima

u kojem smjeru

idu naši pokloni

ako je tvoje

prijestolje prazno

i miris tamjana

se okrene

u smrad štale

na smrad štale

smo se jedva navikli

i jednog

u tijelo upućenog

Boga

pribili su na križ

otkrivam samo jednu

prednost

više se pred tobom

ne moram činiti malenim

ti Bože koji si

dole došao               W. Bruners

Reče rabi Šelomo: Ako želiš nekog čovjeka podići iz gliba i prljavštine, ne vjeruj, da je dovoljno stajati iznad i pružati mu ruke koje mu pomažu. Ti sam moraš ići cijelim putem nečistoće i gliba. A onda ga prihvati jakom rukom i izvuci i sebe i njega na svjetlo.                                                    (Chassidisch: Priče koje duši čine dobro)

Ne zaboravi sebi uvijek nešto poželjeti. Nikad se ne bi smjelo prestati željeti. Vjerujem da nema ispunjenja, ali postoje želje, koje već dugo postoje, cijeloga života, tako da čovjek i ne može dočekati ispunjenje.

Rainer Maria Rilke: O ljubavi i drugim poteškoćama

O noći bez predmeta...O tišino na stepeništu

Tišina iz pokrajnjih soba. Tišina visoko gore na tavanu

O Majko ti jedina... pališ svjetlo

i sama si u šumi. I držiš je pred sobom

i kažeš: ja sam, ne boj se. I postavljaš

je lagano, i nema sumnje:

da si ta ti, ti si svjetlo onim

srdačnim stvarima

na koje smo navikli, koji su bez

neke posebne nakane tu jednostavno,

jednoznačno.

I ako je bilo nemirno u zidu

i ako se čuje neki korak u hodniku,

a ti se samo smješkaš i smješkaš

i smješkaš se providno na svjetloj pozadini

u lice opasnom licu koje ti prilazi... Ima li moći

kao što je moć tvoja? A ti dolaziš i zadržavaš

neman iza sebe: stojiš sasvim ispred i pretekla

si ga u pozivu koji te zvao... i držala si ga na

krilu svoga ljubimca... na krilima svoje ljubavi.

Ah, da je to postojalo.

Takvo biće, pred kojim bi se životinje drugačije ponašale nego pred tobom.

Dijete donosi radost, ali ne samo to. Plač djeteta uznemirava i donosi brojne besane noći. Betlehemsko dijete ne želi širiti samo neko blaženstvo. Njegov plač neka nam donese nemir u prividnom miru. Božić je zaista vrijeme duboke religioznosti i ljudskosti. Ali to je i vrijeme jeftinih osjećaja, kiča i kupljenog duševnog mira. To je vrijeme polovične istine i krivih proroka. Krivi proroci su poznati kroz cijelu izraelsku povijest.

(Knjiga ponovljenog zakona opominje na njih 13, 1-6)

Opominje nas na polovičnu istini koju oni naviještaju: «Vi trebate doslovno slušati one koje sam ja obvezao na svu istinu, na to vas upozoravam i obvezujem.»

Ne smijete ništa dodati, niti što dokinuti. Čak se kaže da čudesa ne čine takve proroke vjerodostojnim. To ima svoju važnost i aktualnost.

Jedna poluistina za Božić bi bila: Za Božić je važno samo biti čovjek. Pa i jedno ekonomsko čudo ne čini ga vjerodostojnim.

Jedan od onih koji su se cijeloga života borili protiv lažnih proroka bio je i prorok Jeremija. Jednom lažnom proroku znamo i ime, bio je to Hananija. Njegov protivnik Jeremija je naveo dva kriterija kako se mogu razlikovati krivi od pravih proroka: brbljivost lažnih proroka i prividan svijet kojega oni obećavaju. U opasnim vremenima, pred propast Izraela, Hananija je htio umirivati svijet: „Ma neće ni biti pola od toga." Jeremija je ljutito reagirao na svijet laži kojega je Hananija predstavljao i na njegovu zavodljivu blagovijest. Koliko aktualnosti ima tu još i danas.

Naša Božićna čarolija može donijeti krivo umirenje. Daje da spavamo ondje gdje bismo trebali bdjeti. Sreća se može kupiti - govore nam brbljave reklame. U veoma čitanoj knjizi «Nesnosna lakoća bića»  M. Kundera piše protiv kiča. Tu on ne misli kič vrtnih patuljaka ili pivskih krigli, nego na ono ponašanje i držanje koje ne želi uzeti u obzir ono što ruši. To je zdravi svijet, kojemu sjaji umjetnost trećeg Raiha ili Marxizma. To je zdravi svijet koji gleda sa strane u televiziji i u raznim filmskim serijama.

Ovaj kič skriva pogled na istinu «To je španjolska smrt iza koje se skriva smrt», govori Kundera. Takav kič nije samo zabava onome kome se to sviđa. On je opasan, jer nam sakriva svjetlo stvarnosti. Ne dozvoljava nam da otkrijemo stvarnost sa svim lomovima i ponorima, čak i je više i ne tražimo. Takav kič je bio opasno oružje u totalitarnim režimima. To je danas odjeća modernih lažnih proroka.

Neka betlehemsko dijete otkrije lažne proroke. Plač ovog djeteta je plač mnoge djece koja ove noći trpe. Noć nije tako tiha kako bismo mi htjeli. Plač djeteta, plač djece neka nas trgne i učini ljudima koji pitaju: «Dijete, zašto plačeš?». Odgovor djeteta u ovoj besanoj noći mogao bi postati za nas jedno uznemiravajuće pitanje.

Očekivali smo natčovjeka,

a ti si nam dao dijete.

Očekivali smo vladara,

ti si nam dao brata.

Očekivali smo osvetnika,

a ti si nam dao progonjenog.

Bili smo žrtve mržnje,

a gledaj ovdje: ljubav.

Bili smo u strahu

a ovdje: Radost.

Bili smo žrtvama sile,

a gledaj ovdje svjetlo.

Naši mudraci su išli k njemu

natovareni blagom,

a postali su darovani i usrećeni.

K njemu su išli naši moćnici,

oholi i ponosni zbog svog bogatstva,

a dijete ih je sagnulo

prignuše glave i koljena.

Sa svim ljudima

koji su te noći vapili za pravdom,

za ljepotom mira,

s mudracima i prignutima

pozdravljamo neočekivano,

iznenađujuće svjetlo

Dijete                                            Balling Ludwig: Bog je naš prijatelj

Ostavi da se teolozi, istraživači, sumnjičavci

svađaju

da li je ON

nekoć rođen

u Betlehemu

u onoj vapnenačkoj špilji.

To je moja sjajna zvijezda,

Bog je postao čovjekom,

meni, tebi postao bratom:

ti  i ja: ipak smo, bez svake sumnje, njegov Betlehem

da ga mi za sebe i druge

učinimo lukom mira,

pečatom ljubavi

i da ga uvijek neograničeno

očekujemo i primamo.

Mreža riječi

na obali nastanka

Logos pristaje

u oluji Duha

i oblikuje

iz terakote

zemaljsku kuglu.                                

Tko pozna Božićnu povijest, taj zna da su Isusovi roditelji bili poslani u Betlehem. Ne nađoše nikakva skloništa. Bog ne dolazi veličanstveno i silno k nama, obučen kao kralj, nego kao neugledno dijete zanatlija. Tko bi to mislio? Time Bog govori: Pazite dobro na maleno, svagdanje,neugledno, jer tu može biti sakriveno veliko blago, radost.

Iznenada se počelo govoriti, išlo je od usta do usta. I nitko nije mogao sakriti. Crkvene novine su upozoravale:» Nedajte se zavesti, Riječ Božja uopće ne može doći, «došla» je u davna vremena. Zapisana je u svetim knjigama. Imamo stručnjake koji tumače laicima, objašnjavaju je i izlažu. Ali Riječ Božja je ipak došla u grad, pokucala je na vrata žene čiji je muž bio pijanica.

«Što želite?» upita žena,»socijalni radnik je već bio ovdje, što hoćete, tko ste vi konačno?»

Riječ Božja: «Ja sam se ipak najavila,, zar ne znate? Ja sam Riječ Božja?»

Žena: O, zar ste vi to? Svi samo govore riječi, riječi, ali nitko ništa ne čini.

Riječ Božja: »Ali pustite me unutra, imam vam reći svoju osobnu riječ, to jest mene samu u vlastitoj osobi. Ako me poslušate, dogodit će se nešto s vama."

(nastavak - što se događa: uslijedili su posjeti kod kršćanskog političara, menadžera, liječnika, konačno je pozvana i u gradsku crkvu.)

Bila je nedjelja. Riječ Božja uđe u gradsku crkvu. Svećenstvo je pripremilo svečani doček, pripremili su tron. Riječ Božja sjede. Bilo je i tamjana. Propovjednik započe riječ Božju hvaliti i reče da ona govori nekim starim jezikom. I jezik se propovjednikov umorio i izlizao dok je svima protumačio Riječ Božju. Tako je on govorio, ali riječ Božja ne reče ništa. Ni jedno jedino slovo. To su opazili i slušatelji pa su počeli dozivati: Riječ, Riječ. Riječ... vikali su oni.

Ali Riječ Božja više nije bila u crkvi, pošla je dalje, a na tronu je ležala jedna stara knjiga.....                        Fridolin Stier: možda je negdje dan

Mnoge naše Božićne predodžbe su zaista krive. Žele možda pokazati našu čežnju za izgubljenim svijetom, ali uopće nisu odraz onoga što se nekoć događalo.

U takvim predodžbama Marija se blaženo i pobožno smiješi nad djetetom kojega drži u naručju, a malo novorođenče već širi ruke. Uz nju, malo u pozadini, stoji Josip, a na nebu se vide anđeli. A štalica uređena, čista, blista se u svjetlu i sjaju. Ovu sliku tako rado imamo pred očima, ali samo magarac i vol odgovaraju stvarnosti na toj slici.

Bog je postao čovjekom i došao na svijet u jednoj štali. To možemo mirno i ljudski prestaviti. Marija umorna od zadnjih dana trudnoće, još uplašena događajima koji joj prestoje. Konačno prvi bolovi, trajno nadolazeća bol, stenjanje, grčenje, urlik. Osjećala je kako je napuštaju sile, - a onda još jedna raskidajuća bol Dijete je rođeno. Među njenim nogama plod - voda krv i novorođenče viče iz protesta okrvavljenog i crvenog lica... Olakšanje...odahnula je ... a onda dubok san.

Izgleda da je Josip u tim trenucima dijelio bespomoćnost mnogih muškaraca u takvim slučajevima. Bespomoćno je tu stajao ne mogavši puno pomoći. Nespretnim potezima ruku, da bi Mariji malo pomogao, možda je slamom počistio krv s poda nakon poroda. Možda je zagrijao vodu i možda pažljivo oprao novorođenče i pazio da se malo nježno svjetlo lampe ne ugasi. A to se sve nije događalo  u čistoj,steriliziranoj bolničkoj sobi, nego na podu štale, za potrebe pokrivene sa malo slame. U pozadini vol i magarac jedu svoje sijeno. Vonj se širio štalom kad su se životinje podigle ili legle. I mogu zamisliti kako je Josip zamišljeno šetao amo tamo po špilji, poneki put bi pogladio vrat životinja da ih umiri, ali da i sebe utješi i ohrabri u ovoj hladnoj i tamnoj noći.

Mnogi možda mašu glavom kod ovakvog jednostavnog, ljudskog razmišljanja o ljudskim životnim pitanjima. Krv, bol, rezanja su tabu teme o kojima se ne govori, osim u najboljem slučaju kod liječnika. Tu je nešto unutra neobično, što izmiče kontroli, a što nas nemilosrdno vraća u našu ljudskost, a time i u povezanu lomljivost. I Bog ulazi u lomljivost ljudi, ne propušta nikakvog ljudskog doživljaja da tako pokaže solidarnost s ljudima.

Ako želim biti iskren, onda mi je ova slika Marije i djeteta mnogo jača, nego nježna slika koju redovito vidimo. Nasmijana Marija i prekrasno dijete u savršeno čistoj štali koja služi za kulisu lijepoj božićnoj idili. Ima nešto od «pradoživljaja», od apsolutne isprepletenosti čovjeka sa zemljom, povezanosti s temeljnim silama, temeljima koji djeluju u nama ljudima. Ima nešto duboko ljudskog u sebi. Ako je Bog sam sišao u ovu dubinu, u ovu tamu, zajedno sa mnom, onda smijem i ja u sebi i na sebi dopustiti ljudskost. Onda se smije dogoditi i to što estetski nije ništa izvanredno lijepo, što je bolno, neugodno ali i nezamjenjivo ljudsko.

Kad Bog postaje čovjekom onda to čini potpuno.

Božićno bogoslužje ima svoj korijen u papinskoj liturgiji u Rimu s tri postaje na dan Božića. O ponoći je bila liturgija u sv. Mariji Velikoj, u zoru u crkvi sv. Anastazije, a dnevna u sv. Petru. Iz toga se razvio običaj, u Galiji i Španjolskoj, da se u tri različita vremena u istoj crkvi slavi liturgija. Praksu od tri mise potvrđuje već opat Petar Venerabilis iz Cluny-a, a 1570. prihvaćena je u Rimskom misalu.

Za propovjednika je vrlo poželjno pronaći točku koja će povezivati tekstove božićnih čitanja. Ta se zajednička točka nalazi u jednom drugom običaju - da se dana 24.XII. slavi uspomena praroditelja Adama i Eve. Ova tradicija slavljenja Božića na uspomenu zemaljskog raja kojega je Bog darovao ljudima, a ljudi su ga izgubili, jasno pokazuje da se utjelovljenje događa u povijesti ljudskog roda. Rođenje obećanog i iščekivanog Mesije je  Božje ispunjenje najveće čežnje ljudskog roda, čežnje za novim životom.Tako  je u Isusu "Bog s nama", početak Božjega kraljevstva i otvaranje izgubljenog raja. Vrata pristupa k Bogu nisu zauvijek zatvorena, nego su od sada uvijek otvorena.

Novorođeni "Sin čovječji" je "novi Adam" (1 Kor 15,45), njegova majka "nova Eva". Krist i njegova Crkva su zaručnički par Novoga zavjeta (Iv 3,29; Ef 5,32). Prvi čovjek je od zemlje, zemljani, drugi čovjek od neba, on je nebeski.(1 Kor 15,47-50)

Temeljna blagovijest blagdanskog evanđelja je "I Riječ je tijelom postala... i vidjeli smo slavu njegovu..(Iv 1,14). Bog je postao vidljiv: Bog za gledanje, za doticanje i hvatanje. Bog za oči i uši, ruke i srce. Bog "u razini očiju", Bog naše "valne dužine." Bog pušta da ga gledamo, da mu se divimo ali i da ga pogrđujemo. On dopušta da ga se sluša, ali i preslušava. Pušta da ga držimo za ruku, ali i da ga ljudske ruke uhapse. On dopušta da ga se kuša i osjeća, ali i da ga se na križ pribije. Pušta da ga se nježno ljubi, ali i da bude izdan "prijateljskim poljupcem". Bog u rukama pastira, ali i mučitelja. Bog u jaslama, ali i na križu.

Riječ je postala tijelom, čovjek od "mesa i krvi." Božje svjetlo svijetli u jednom ljudskom licu." (Hubert Paules) Nevidljivo postaje vidljivo, nedohvatljivo postaje dohvatljivo, daleki postaje bliz kao koža, neimenovani imenovan,  neizgovorljivi postaje izgovorljiv, najveličanstveniji postaje tako malen kao i svaki maleni na svom početku: Bog u utrobi majke, u majčinoj utrobi čovječanstva. Riječ postala tijelom.

To je i razlog zbog kojega baš o Božiću vjera u Boga traži tjelesni izraz, zato se o rođenju božanskog djeteta toliko slika naslika, izgradi toliko jaslica, napiše toliko pjesama i toliko ih se pjeva. Božić je blagdan slika i jaslica, pjesama i priča, blagdan pravoga života, tjelesne ljubavi.

Riječ je postala slikom. Meditacija uz sliku dobro odgovara Božiću. Svaki čovjek može i treba naći svoj osobni pristup i otkriti svoje vlastito postajanje čovjekom. Tako će i svaki propovjednik potražiti vlastiti put i put zajednice.

Uzet ćemo sliku koja na, prvi pogled, nema ništa zajedničkog s utjelovljenjem sina Božjega. Slika Luke Cranach-a starijeg, rođenog 1472. u Kranachu, umro u Weimar-u 1553.

Na prvi pogled sve izgleda isto  kao i kod drugih slikara koji su slikali Raj zemaljski: stvaranje kako ga opisuje prvo poglavlje Biblije (Post 1-3), nedirnuta priroda, plavo nebo, plodne zelene livade, rodna stabla, ribnjak, brdo, životinje u prijateljstvu i miru stvaranja: konj, jelen, zečevi, ptice. Ljudi u početku njihova postojanja. Slika praharmonije čovjeka i prirode, Stvoritelja i stvorenja.

U prednjem planu - u troje sjedinjeni

U prednjem planu stoje zajedno: Stvoritelj i njegova stvorenja Adam i Eva - Bog s onima koji mu zahvaljuju za život. Ono što je vrijedno zapaziti na ovoj slici jest da su Bog i čovjek "na istoj razini", bosim nogama čvrsto na zemlji. Stvoritelj i njegovo stvorenje ukorijenjeni u stvorenju.  Bog i čovjek na istoj "razini očiju". Bog ih gleda i oni u Božjim očima vide  "svjetlo svijeta". U njegovim očima oni sebe doživljavaju jedinstvenima, neusporedivo vrijednima, beskonačno ljubljenima, u Božjem pogledu, u Božjem licu. Bog i čovjek  "na istoj valnoj dužini", jedan s drugim u razgovoru. On im govori, a oni slušaju njegovu riječ, slušaju ga i poslušni su mu. I u svojem slušanju oni mu izgovaraju svoju riječ i želju. Ljudi su, u svom prapočetku, za Boga "cijelo oko" i "cijelo uho", s njim jedno srce i jedna duša. U stvarateljskoj harmoniji, u izvorištu božanskog života, u raju zemaljskom.

Bog -  zaogrnut crvenim plaštem, prožet plamenom svoje ljubavi. Jednom rukom ukazuje na stvorenje. Njegov kažiprst nije prijeteći, niti "uzdignuti kažiprst", nego putokaz na stvarateljsko postupanje s njegovim stvorenjem. Čovjek i žena, razotkriveni - razgolićeni, stoje pred NJIM. Nepokriveni, oni se pokazuju jedan pred drugim onakvim kakve ih je Bog stvorio. Ne trebaju se ničega stidjeti ni jedan pred drugim, ni pred Bogom. Oni  mogu pred njim i jedan pred drugim predati "golotinju".Za njih je svijet još u onom praredu. Grijeh ih još nije podijelio. Još ih grijeh ne otuđuje. Nevino gledaju Stvoritelja u oči. Poput zaručnika i zaručnice drže se za ruke. Zajedno će staviti ruku na Božje stvorenje, zajedno će se u njemu ukorijeniti.

Udvoje su u sličnosti s Bogom, koji je za njih "cijeli oko", "cijeli uho" na njihovoj "valnoj dužini." Bog koji ih dopunja, koji pušta da oni nastaju. U troje će postati slika Boga koji živi u trojstvenoj ljubavi.

Na ovoj slici je vidljiva trojstvena čežnja, koja je duboko ukorijenjena u čovječanstvu i nalazi se u svakom čovjeku.:

1. čežnja svakog čovjeka za priznanjem, prihvaćanjem, za imenom i obrazom.

Jedna statistika u Austriji iz 1980. pokazuje da je  za ljude  prvo i najvažnije  88% imati oko sebe ljude "koje mogu ljubiti i koji će ih ljubiti", 77 % da imaju nekoga tko će ih voljeti, a ne ih samo tako mijenjati po ukusu, 76 % da ih se prizna kao čovjeka, a ne tek onda kad nešto učine.

2. za stvoriteljskom snagom, slobodom i mogućnostima

90 % ljudi u Austriji, 81% u Njemačkoj, misle da je veoma važno imati slobodu 84% (72%), da roditelji mogu odgajati djecu onako kako smatraju dobrim; 82% da mogu živjeti svoj život onako kako ga zamišljaju.

3.za domovinom i domom, za korijenima, za zajednicom

Još uvijek je za 74%  (66 %)vrlo važno što su kršteni, 83%(70%) smatra potrebnim da se rodbina drži zajedno. Za Božić se pokazuje naročito čežnja za domom,  83% (70) želi Božić provesti u obitelji.

Zanimljivo na ovoj slici: u pozadini se ponavlja prvi plan, ali sada s obrnutim predznacima. Izmijenjena scena - od prvotnog raja u izgubljeni raj: Bog i čovjek više nisu "u razini očiju", Bog je sada iznad ljudi. Odozgo ih gleda, on gleda prema dolje. Bog i čovjek više nisu na "istoj valnoj dužini". Glas Božji je poput groma iz oblaka. Više nisu na istoj razini. Bog je gore na nebu, a čovjek dolje na zemlji. Na zemlji razoren. U trnju svoga grijeha. Muž i žena su postali krivci jedno pred drugim i zajedno pred Bogom. Oni su zahvatili u svoj život, sebi opljačkali ono što im je bilo darovano. Oni su se upleli u nešto što ih pritišće prema zemlji. U svojoj krivnji oni se sada opterećuju i međusobno optužuju. U svom stidu se sakrivaju i pokrivaju se. Gube sami sebe iz vida i s puta. Više jedan drugog ne gledaju u oči. Tako izbjegavaju i Božji pogled. Plaše se da ne bi mogli preživjeti Božji pogled.  Tako za njih Bog postaje netko tko ih "gleda odozgo" i gleda njihov grijeh i njihovu krivnju, koji ih otkriva i razgolićuje. Oni se plaše onoga što im savjest govori, strah od Boga im, od sada, govori u savjesti. Zato više ne doživljavaju Boga na svojoj valnoj dužini, nego odozgo, poput olujnog groma.Oni su sada "golotinja" i stide se pred sobom i pred Bogom. U svom stidu grijeha oni zaboravljaju kakav je Bog stvarno prema njima. U svojom poganskom strahu  stvaraju zastrašujuće predodžbe o Bogu. Oni otuđuju, zamraćuju, prekrivaju Boga. No, time ruše i sebe kao Božju sliku i stvaraju svoju sliku Boga. Bog više nije za njih na "istoj razini", nego na krivoj, gurnut u "krivo svjetlo", više im nije blizu, nego dalek, dalek. Ne više onaj koji budi povjerenje, nego onaj koji budi strah.

Bog koji budi strah - pred kojim se ima nepovjerenje.

Bog stražar, pred kojim se treba sakrivati i čuvati.

Bog policajac, koji me želi uhvatiti na djelu.

Bog sudac, koji više gleda na pravdu nego na milosrđe.

Bog pazitelj, koji vidi do sitnica i sve bilježi.

Bog sveznajući, koji ništa ne zaboravlja  i sve kažnjava.

Bog od kojega su djeca bježala sve do našeg stoljeća, jer se učilo „jedno oko svugdje gleda, sakrit mu se ništa ne da! (Možda ima među nama kršćana kojima je ovo učenje zagorčalo život i potpuno ga udaljilo od Boga)

I ove predodžbe o Bogu se vide na slici Luke Cranach-a. Na jednom oblaku lebdi, nad ljudima, glava Stvoritelja. On ih gleda odozgo: Bog njihove loše savjesti, Bog njihovih zamišljanja, Bog njihova nepovjerenja, Bog njihovih strahova, koji im je u „kostima" i „stoji im za leđima" i „nabija im strah" (strah im tjera u kosti).

Anđeo, glasnik toga Boga, tjera ih iz Božjeg vida i izbacuje ih iz raja zemaljskog. Napuštajući zemlju nestaju sa slike. Pravoj slici Boga oni okreću leđa.  Ekskomunicirani (izbačeni), upadaju u udaljenost od Boga. Nesigurni i bježeći (Post 4,14), lutaju u tuđini.

Što ima ova slika o izgubljenom raju zajedničkog s nama danas na Božić? Puno više nego što nam se to čini na prvi pogled  Adam i Eva je svatko od nas. Tko od nas nije opterećen nasljednim ljudskim krivnjama? Tko od nas nije obilježen osobnim grijehom?  Tko od nas nije bježao od samoga sebe? Pred određenim ljudima, pred samim sobom? Tko nije obuzet slikom Boga  koji „odozgo gleda"? Možda će i netko od nas kazati  da se u kostima krije nekakva takva slika koja nas plaši i ulijeva strah počevši od osjećaja grješnosti do vjerskih misli. Bog pred kojim ne smijem „pokazati svoju golotinju".

Takav ili sličan bog je bog, kakav je „postao" među ljudima, „kakav je on sada", bog kojega su stvorili ljudi, bog ljudskih slika i projekcija, koji stvara strahove  i osjećaj krivnje. No, Bog koji k nama želi doći, nije takav. No nije ni „čovjek koji je postao bog". Bog je drukčiji.

On više ne gleda odozgo - nego nas želi gledati u oči. Ne želi nam utjerivati strah, nego nam želi uliti povjerenje. Ne tjera svoje stvorenje iz raja, već poziva u zemaljski raj svoje stvarateljske ljubavi. Ne strogi, s prijetećim kažiprstom, nego milosrdni. On je milosrdni otac (Lk 15,20),  brižna majka (Iz 49,15). „U dolasku  Riječi Božje, sve nas je zagrlio majčinskom ljubavlju" (Hildegard von Bingen).  Božja očinska briga, Božja majčinska ljubav se nama ljudima daruje „odozdo", malim djetetom. Bog nas gleda dječjim očima. U ovom dječjem pogledu smijemo Boga gledati sasvim novim očima - s naše strane. U ovom dječjem licu možemo iznova pokušati gledati Boga u lice.  U dječjem plaču plače Bog s nama „na istoj valnoj dužini". U djetetu smijemo uhvatiti za ruku nedohvatljivog. U svom sinu koji raste i napreduje (Lk 2,52) susreće nas Bog na našoj „razini očiju"

Milost vam i mir od Boga, koji je zasjao u božanskom, betlehemskom djetetu, neka on bude s vama i sa svim ljudima.

Želim vam sada navijestiti blagdan Božića kako je to Crkva činila od najstarijih vremena čitajući navještaj iz Rimskog martirologija.

Možda vam je poznata pripovijest o znanstveniku koji je došao k jednom rabbiju  i kazao:"Pročitao sam mnoštvo knjiga i studirao, ali Boga nisam susreo nigdje." Rabbi mu odgovori: onda se nisi još dovoljno saginjao." Da bih prepoznao Boga u siromašnom betlehemskom djetetu, trebao bi se čovjek duboko pregnuti, a mi ipak očekujemo sjajni pojavak Boga. Kako bismo drukčije mogli razumjeti da je Bog sasvim blizu nas, u našim svagdanjim sitnicama i poteškoćama, osim da se duboko sagnemo i otkrijemo Boga u betlehemskom Djetetu. To bih ovog časa želio svima vama.

Gospodine Isuse Kriste, tvoje rođenje je nama znak da Bog nije napustio ljude usprkos njihovim tminama i zloćama i da ga ne želi napustiti. Stoga te molimo:

Za sve ljude na zemlji, da bi svatko mogao upoznati svjetlo koje mu tvoj Otac daje u životnim tminama i da mu to svjetlo zasvijetli - molimo te

Za sve ljude čije su životne mogućnosti ograničene  bilo bolestima, siromaštvom, razočaranjem, samoćom, nezaposlenošću i odbacivanjem, da otkriju tragove nade i da ih mogu slijediti - molimo te

Za svu djecu svijeta: da u njihovom okruženju bude ljudi koji će im stvarati dobre uvjete za razvitak i rast pun smisla, mirnog života - molimo te

Za Crkvu, papu i biskupe da nađu snage u današnjem svijetu hrabro i odvažno navješćivati  Krista i Božju istinu, molimo te

Za naše mjesto, za nas ovdje okupljene, za sve naše prijatelje, rodbinu i znance, da svi u srcu osjete mir i radost voljene djece Božje - molimo te

Za sve one koji su živjeli pred nama i koji su tražili smisao i budućnost, da svi oni nađu ispunjenje svojih želja u slavi tvog Oca, molimo te.

U tišini iznesimo naše osobne prošnje i želje u ovoj svetoj noći.

Gospodine i Bože,  Oče Gospodina našega Isusa Krista, i naš Oče, zahvaljujemo ti za tvog sina Isusa Krista kojega si nam poslao kao Mesiju i koji će ostati s nama u vijeke vjekova.

Mi smo očekivali natčovjeka,

a ti si nam poslao malo dijete.

Mi smo očekivali vladara,

a ti si nam poslao brata.

Mi smo bili u nemiru i strahu,

a ovdje: radost.

Bili smo u raljama vlasti,

a ovdje: svjetlo.

Sa svim ljudima

koji noću traže pravdu

žele sigurni mir,

mi ovdje pozdravljamo

DIJETE!

(Iz: "Prier")

Na jednom oltaru, u katedrali u Erfurtu, se nalazi interesantan drvorez  iz 1470. godine. Pažljivom promatraču neće umaći sljedeći detalji:

1. Vol i magarac

Obje životinje ne preuzimaju ulogu grijača svojim disanjem, kako se to redovito pretpostavlja.  One imaju teološku funkciju: Vol promatra skeptično i s divljenjem dijete Isusa koji leži na donjem rubu reljefa. U njegovom pogledu čitam divljenje zbog pojave Mesije. Ono što su proroci davno najavljivali, sada je došlo na svijet. No, on izgleda tako malen, tako gol, tako nemoćan. Može li to biti Mesija? Čini se da vol to baš potpuno ne shvaća! Sasvim drukčije se ponaša magarac: on okreće glavu i uši na desno, prema svetom Josipu koji, uz pomoć jednog anđela, raspiruje vatru i priprema hranu za Isusa. Prema njima, ali i prema svima koji promatraju reljef magarac se smije raširenih usta u kojima se vide zubi i istovremeno govori: smijem se i radostan sam, jer ovo je blagovijest Boga ljudima, rođenje njegova Sina. To je, čini se, jedini magarac na gotičkom drvenom reljefu u svijetu koji se smije - i time potvrđuje radosnu vijest koju naviješta noćašnje evanđelje.  Vol se divi, magarac se smije zbog dolaska Sina Božjega.

2. Marija

Marija kleči pred djetetom, na dugom složenom ogrtaču. Kosa joj se pruža preko leđa, ruke su joj brižno i pobožno sklopljene, a oči i pogled su usmjereni prema djetetu. U njezinom cijelom držanju se vidi da ne skreće pažnju na sebe, nego na dijete koje leži na zlatnom sjajnom vijencu. Potiče promatrače da više gledaju dijete, nego nju. To je njezina posebna zadaća u cijeloj povijesti spasenja: upozoravati i pokazivati na Isusa, slično kao i Ivan Krstitelj. Umjetnik je tako unaprijed pokazao ono što će Marija sama reći na svadbi u Kani: "Što vam kaže, to učinite." (Iv 2,5) Marija kleči pred djetetom. U molitvenom stavu kleči pred božanskim djetetom na koljenima. To bi trebao biti i stav vjernika promatrača - prignuta koljena, sklopljene ruke, to je znak klanjanja i molitve.

3. Dijete

Malo dijete Isus leži bez pelena, bez uobičajene zaštite  na zlatnom sjajnom vijencu i tako je središte donjeg dijela reljefa. Gol i bez obrane i zaštite dolazi na svijet sin Božji da ljude ne prestraši. Dobrohotno i blago gleda Mariju, kao i promatrače reljefa, smiješeći se da bi svima njima oduzeo svaki strah i bojazan, da bi kod njih izazvao povjerenje i naklonost. Negdje, kroz 520 godina povijesti reljefa, je dijete Isus izgubilo desnu ruku. Inače, slika djeluje netaknuto. A možda je baš ova otkinuta desna ruka naglasak i dopuna današnje poruke? Krist nema svoje, nego naše ruke da bismo mi činili njegovo djelo. On se služi ljudskim rukama, nogama, usnama i srcima da bi navijestio Radosnu vijest ljudima, a to je Božja naklonost ljudima u Kristu Isusu i da bi tu vijest odnio do krajnjih granica zemlje.

POLNOĆKA:

Pozdrav: Milost  i mir od Boga, Spasitelja našega, neka bude sa svima vama

Uvod:  Tko se oslanja na Boga, taj vidi svjetlo i u tami svijeta i u tami vlastitog života. Došli

smo noćas, jer se oslanjamo na Boga. Protiv svakog nemira, protiv svakog nespasenja on se tako zauzima za nas da je postao jedan od nas ljudi. To rasvjetljuje ovu noć koja rasvjetljuje cijeli svijet. To ćemo sada i priznati ispovijedajući naše grijehe.

Molitva vjernika

U noćima ljudske tame i patnje, ljudskog nemira i nezadovoljstva, daruje nam Bog svoga Sina, Spasitelja, Kneza mira. Njega molimo u ovoj noći, da on nadvlada i rasvijetli sve tame svih naših noći: recimo zajedno:   TVOJE ROĐENJE SLAVIMO!

Ti si život i svjetlo, milost i blagoslov, mir i spasenje za cijelu zemlju. Tebi hvala i slava u vijeke vjekova. Amen.

Za otpust:

Smjeli smo ove noći slaviti utjelovljenje Sina Božjega. Ono što nas je ove noći zahvatilo, neka nas prati ne samo ove noći  da bi tako bila razbijena tama i našeg života i cijelog svijeta. Zato ću vas sada blagosloviti i ovaj blagoslov neka prati sve vas ovdje prisutne, kao i sve vaše mile i drage.

«U onomu kraju pastiri su na poljima čuvali svoja stada. I najednom pojavi se anđeo Gospodnji kod njih i slava ih Gospodnja obasja. A oni se uplašiše. Anđeo im reče: «Ne bojte se! Javljam vam veliku radost za sav narod: danas vam je u gradu Davidovu rođen Spasitelj, Krist, Gospodin». (Lk. 2.8-11)

To da će Spasitelj doći, da mora doći sutra, prekosutra, bili su uvjereni svi narodi Biblije. Od toga je sve polazilo, ali da Spasitelj mora doći danas, sada, (bilo je za pastire nešto šokirajuće), u ovom danu, ovoga časa. Ovdje je ruka Gospodnja na djelu, tako su mislili i osjećali. Ova misao je za njih bila tako velika da su se i nje preplašili. Zato je razumljivo da ta vijest počima s: «Ne bojte se!

Vesela vijest: «Danas vam je rođen Spasitelj», može i danas izazvati jedan šok. Čovjek mora samo znati što od nas onaj «danas» zahtijeva. Najprije, svi žele biti današnji ljudi. Svi žele znati što tko momentalno misli, čini, ili kako živi. A da li svi žive danas? Izgleda da mnogi ljudi žive između jučer i sutra, a ono danas nekud izmiče. Danas je neuhvatljivo, neobujmljivo. Zato mnogi osjećaju ludost vremena: između jučer i sutra izmiče danas.

Mi ljudi živimo od jučer. Mi živimo naše danas iz odgovora prošlosti. Romantično obojane uspomene oduzimaju nam puno vremena. Ono što nas je dugo vremena doticalo određuje naše ponašanje. Postoji li uopće ono danas? Možemo li ga uzeti poput nekog poziva za naše ponašanje?

Kakvu pažnju ili pokrete zahtijeva to danas?

A opet, većina živi u sutrašnjici u klišejima od jučer. Za duboke promjene koje bi iz dubine zahvatile naše ponašanje, trošenje (konzum) nismo spremni, a u stvari postoji samo jedno sutra - ako bismo se promijenili.

Ono danas izgleda nestvarno. U svakom slučaju, za većinu ljudi nije od najveće važnosti da bi se mogao istrošiti u svojim mogućnostima ili da bi mogao biti ozbiljno uzet u svojim glupostima ili opasnostima.

A snovi? Svi sanjaju o nečemu boljemu, studiraju prognoze. Mnogi bi željeli, umjesto onoga što im nudi sadašnjost, odgonetati budućnost. Čitaju horoskope i ne malo njih vjeruje u to. Vlada neko kičasto, obojeno, a ne snažno izgrađujuće nadanje.

Što će dan donijeti za veliku većinu je već unaprijed, do u tančine, predodređeno. Sati i minute su točno planirane: «Sutra, prekosutra, imat ćemo vremena jedan za drugoga, ali danas, danas ne!

A ono danas se shvaća ozbiljno tek onda kada stvari oko nas postanu ozbiljne.

Sve izgleda važno u onom lomljivom trenutku koji izgleda ide izgubljen između jučer i sutra: sreća, bol, radost, ljubav, smrt.

Čovjek se ne sjeća dana «čovjek se sjeća ili se ne sjeća, ne dana, nego časa»

(C. Pavese) koji su se istinski živjeli. I čovjek zaboravlja ono što je već zaboravio kad se događalo. I zbog toga ima toliko puno zaboravljivih ljudi, jer ih ima tako malo koji žive u sadašnjem trenutku življenja.

Kad je Bog postao čovjekom, otklonio je svaku udaljenost od nas i učinio odlučujući korak u vrijeme. Taj korak je prepoznatljiv kroz riječ «danas». Ovaj danas su osjetili prvi učenici i trenutačno su počeli slijediti poziv Isusov. Ovaj «danas» je doživio carinik Zakej: «Danas je došlo spasenje ovoj kući».

Prva kršćanska zajednica je bila prožeta ovim «danas». Božje spasenje se nije dogodilo nekada i negdje, nego upravo sad i ovdje: «Vrijeme se ispunilo, blizu je kraljevstvo Božje. To će postati vidljivo u konzekventnoj obnovi i promijeniti živote: «obratite se i vjerujte evanđelju».

Ovo danas ušlo je pastirima po karti. Zato nisu mogli ostati ondje gdje su bili.

Oni su krenuli prema Betlehemu, vidjeti Dijete i hvaliti Boga.

Ali oni su se morali vratiti nazad na svoja mjesta, ovcama. Vratiše se promijenjeni, jer su vidjeli spasenje Božje. Oni su postali svjesni da je mir na zemlji postao moguć: ovdje i sada, spasenje dolazi ljudima - uvijek danas, ne jučer, ne sutra. Danas čovjek može izaći iz neke opterećujuće životne situacije. Danas, kad je Bog uklonio granice među ljudima, možemo i mi ukloniti zidove razdvajanja koje smo kamen po kamen gradili. To znači, drugim riječima: danas možemo sklopiti mir. To je dobro vrijeme za to. A mora započeti kod pastira, dakle kod onih najmanjih, najsiromašnijih ako želimo biblijski mir pun obećanja.

Zato se svatko, poput pastira, treba danas vratiti na svoje mjesto. To treba učiniti znajući da spasenje nije neki san, da se sve treba uzeti u punom i pravom smislu: sloboda, pravednost i ljubav. Tako se otkupljenje postupno pokazuje. Spasenje se ne pokazuje u ciljevima koje želimo postići, nego prvotno u sredstvima koja koristimo u postizanju tog cilja. Moramo jednostavno krenuti, izići odavde i to brzo!

Pozdrav: Isus Krist je za nas postao čovjekom, On neka bude sa svima vama.

Uvod: Jeste li kada svjesno promatrali izlazak sunca? Kako izlazeće sunce uništava tamu noći i kako se bude boje i život. Isus Krist je svjetlo svijeta, svjetlo pravde. Danas slavimo njegov izlazak u tamu našeg svijeta. Promatramo ga, kako dolazi s nježnošću i ranjivošću malog djeteta. Pođimo s pastirima vidjeti, slaviti što nam je Bog pripravio.

Molitva vjernika:    Pomolimo se  Gospodinu našemu Isusu Kristu. On je, iz ljubavi prema ljudima, postao čovjekom i najprije se objavio pastirima.

Gospodin otvara nebo za sve ljude. Sada te slavimo s betlehemskim pastirima. Tebi hvala i slava u vijeke vjekova, amen.

«Kada su anđeli ostavili pastire i vratili se na nebo, rekoše pastiri jedan drugomu: „Idemo k Betlehemu da vidimo to što se dogodilo kako nam je objavio anđeo. I pohitaše tamo i nađoše Mariju i Josipa i Dijete položeno u jaslama». (Lk.2, 15-16)

Pastiri, o kojima nam Božićno evanđelje pripovijeda, sigurno su bili pronašli neko zgodno mjesto gdje su se smjestili da se odmore od težine dnevnog posla. Sigurno je postojao među njima jedan koji je bdio da ne dođe do neželjenih događaja.Tu su bili i psi, koji su poluspavajući sve pratili. Drugim riječima, pastiri su sve učinili da bi i ovu noć mirno i sigurno spavali. Zbog svega smatram da izvještaj o pastirima nije neka lijepa, izmišljena priča.

A tada su oni, koji su bili zadovoljni sa svim što su imali, doživjeli nešto veliko iznenađujuće, od čega se nisu mogli zaštiti ničim ljudskim. Nešto potpuno novo je ušlo u njihov život. Njih, koje su viši religiozni krugovi držali za nešto niže, poput carinika i bludnica, njih izabire Bog za prve nosioce i primatelje Božićne blagovijesti. Ovdje se pokazuje za koga bi trebalo vrijediti Božje spasenje.

Na žalost, ova poruka nam je postala pre svakidašnja, po sebi razumljiva. Da, mi je još uvijek slušamo, ali nam premalo znači i govori. Kad bismo mi tu poruku danas prvi put čuli, kao nekoć pastiri, bili bismo njome tako zahvaćeni i okupirani kao nekoć pastiri.

Kada su pastiri čuli vijest o utjelovljenju Boga, rekoše jedan drugome: «Hajdemo do Betlehema da vidimo to što nam je Gospodin objavio». Drugim riječima, pastiri su ustali i krenuli na put. U tome se, za sve nas ,krije dvostruki poziv. Najprije: Ustani! Otvori se! Prestani se vrtiti oko sebe, prestani gledati svoje vlastite brige i probleme. Gledaj izvan i iznad sebe, gledaj u Božje visine. Tada će se otvoriti tvoje srce, samo od sebe, za drugi poziv: Kreni i sretni ono Dijete u kojem je Bog postao čovjekom.

Bog je postao čovjek. To znači od prvog Božića Bog želi da ga svi ljudi nađu. Možda mi sada padaju na pamet sva ona razočaranja kada sam susretao ljude. Iako sam iskren prema sebi, moram reći da su se mnogi u meni razočarali. Je li itko mogao u meni i po meni Boga naći? Pa bilo s koje strane zapreke dolazile, one ne poništavaju božićnu poruku.

Bog je postao čovjekom u Betlehemu. Time želimo reći da se On ne može bilo gdje naći nego tamo u mojoj kćerki koja je pobjegla iz kuće, u mom sinu koji me napustio, u mojoj ženi ili mužu koju ili kojeg više ne razumijem. Naći ću ga tu u susjedstvu na istom katu, u istoj kući, u istoj ulici u čovjeku, koji tu pokraj mene rado sjedi ili stoji.

S ovom porukom pastiri su ustali, otvorenih srdaca krenuli na put. A mi- zar mi puno puta ne tražimo Boga na krivoj strani?

Možda sada i ovdje razumijem da nemamo Božić. Božić treba tražiti i naći. A naći ćemo ga ako se otvorimo i krenemo ga tražiti. Nalazi ga se samo ako se ustane i pođe, ako se otvorimo i krenemo.

Jer je Bog postao čovjekom, Božić se može naći samo u ljudima. A može se dogoditi da ćeš onda ti i samoga sebe naći.

Gospodin Isus Krist nam je objavio ljubav Očevu . Njegova milost neka bude sa svima vama

Uvod: „Krist nam se rodio, dođite poklonimo se" To je refren kojega smo ponavljali ove noći i ovog radosnog blagdana. Slavimo Božić i gledamo dijete u jaslama. Tekstovi nam žele pomoći da shvatimo da ovo dijete nije bilo uzrokom radosti samo  nekada, prije 2000 godina. Zahvaljujemo Bogu Ocu da je poslao svoga Sina u ljudsku  povijest. Vjerujemo i ispovijedamo da je u tom djetetu Bog došao bliže ljudima, ispovijedamo Isusa Krista, spasitelja svijeta, želimo ga zazvati i moliti za oproštenje:

Bože, naš Oče, po rođenju tvoga Sina među nas ljude, došao si nam sa svojom puninom milosti sasvim blizu. Usliši molitve svoje djece koja te zazivaju:

Bože, pokazao si nam u Isusu Kristu da smijemo očekivati spasenje i ispunjenje. Po njemu  te hvalimo i slavimo sada i u vijeke vjekova.

Bijaše u svijetu i svijet po njemu postade, ali svijet ga ne upozna. K svojima dođe, ali ga njegovi ne primiše. Svima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja. Svima koji vjeruju u ime njegovo, koji nisu ni od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego od Boga. I Riječ je tijelom postala i prebivala među nama. I mi smo vidjeli slavu njegovu, slavu jedinorođenoga od Oca punog milosti i istine.

( Iv.1, 10-14)

Koliko je ljudi živjeli- više ih nema. Došli su i otišli poput vjetra, poput jureće sjene, a nema nikoga tko nije osjetio: «Bog se za mene brine» .

O ovoj Božjoj ljubavi nikad dosta govoriti. Bog je to objavio u ovom danu. Zašto je Bog sišao među nas?

Ovdje nam naše razmišljanje ne pomaže. Odgovor će dati Romano Guardini u svom glavnom djelu «Gospodin» .

«Razmišljanje nam puno ne pomaže, jednom mi reče prijatelj i kroz to sam više razumio nego samo razmišljajući. Mi govorimo o pitanjima te vrste: samo ljubav čini te stvari». Ova riječ mi puno pomaže. Ništa nije u životu ljudi nastalo iz samog razmišljanja- nego samo iz ljubavi i srca. A ljubav ima svoje vlastito zašto i kako!

Ljudsko razmišljanje ne može razumjeti Božju ljubav.  Isus to pokazuje. Razmišljanje traži razloge i uzroke, ljubav se predaje bez računice, jer ima više ciljeve nego mišljenje može slijediti.

Sv.Hildegard von Binigen razmišlja: «Sin Božji je postao čovjekom da čovjek nađe domovinu kod Boga." Reći ću razumljivije: Sin Božji je postao čovjekom da bude suputnik čovjeku na putu prema domovini kod Boga.

Sam u grad- reći tuda i tuda ili pratiti. To čini utjelovljena Božja Riječ. Pokazuje nam put, ali on njime ide. Da dođemo do cilja trebamo se držati samo njega. On nam daje, u svojoj prisutnosti, blizinu, svjetlo, snagu u i utjehu.

Zbog toga nije sam tko primi Boga u svoju blizinu. Tim putem idemo ne samo u domovinu kod Boga, nego ulazimo u sve dublju ljudskost.

Iskustvo pokazuje da ljudsko i božansko idu zajedno. To pokazuje životna tajna Isusa. Na to vodi njegovo utjelovljenje i zato nema nikakve veze što je tko: presjednik ili radnik, načelnik ili prometnik, učitelj ili redovnica, penzioner ili učenik.

Ako nije čovjek, uzalud mu sve što je učio.

Što to znači ljudskost, čovječnost? Čovječnost sjaji tu gdje se prekida posao koji se upravo čini- Isus prekinuo svoju vječnost. Čovječnost je ondje gdje se prekida datost trenutka. Štalica je pokazala više smisla za trenutak, nego ljudi u tadašnjim kućama.

Čovječnost je ondje gdje je spremnost služiti. Čovječan je tko dopušta da ga se prekine u njegovom poslu, tko gleda na konkretne okolnosti i tko služi drugome.

To nam Božić želi staviti pred oči.

Zašto jednostavno ako se može reći komplicirano - izgleda da je bio moto evanđelista Ivana kad je pisao o utjelovljenju, a time i rođenju Isusa Krista. Kod njega ne nalazimo na scene jaslica, ni Mariju, ni Josipa, ni vola, ni magarca, ni anđela, ni pastira s ovcama. Po njemu ne počima povijest tamo gdje je Dijete rođeno, a niti ondje gdje se obećava Mariji da će po njoj doći Sin Božji.

Ivan počima mnogo, mnogo prije, u početku kojega ne možemo ni zamisliti, kad nije bilo ni ljudi, ni planeta, ni svemirske praeksplozije - nego je bila Riječ. Riječ o kojoj glavu razbija i Goeteov Faust.

Koja je bila to Riječ koja je sam Bog, po kojoj je stvoreno sve što je postalo. Sigurno ni jedna riječ koju bismo mogli naći u Rječniku hrvatskog jezika pa ni u latinskom, grčkom, hebrejskom, ni u bilo kojem drugom jeziku.

To je sama riječ Božja, koja sadrži svu njegovu ljubav. Riječ, ali ne  neka govorna i govornička ukrasna riječ ili neka riječ sile koja bi jednim udarcem riješila sve probleme, sve nevolje i bijedu svijeta.

Bog dolazi kao dijete, kao tiho, nježno. molećivo, koje se nudi, koje moli, koja ne pritišće, ne manipulira.

Naš Bog nije neki Bog koji šuti, apsolutni kruti ili brutalni Bog koji izbjegava svaki susret, nego on govori, govori svakome, govori nešto,  a ono što nam on ima reći je njegova ljubav prema nama. On sam je to. To je njegov sin Isus, ne od rođenja u Betlehemu, nego već od početka. Bog je u odnosu, Riječ je dio njegova života.

Od početka stvaranja Bog je čovjeka stvorio da bi mu mogao saopćiti svoju riječ, da bi mogao s njim ući u razgovor. Bez obzira na to kako svečano, harmonično, ili osamljeno, ili deprimirajuće protekla Božićna noć. Božja riječ je u svijetu i govori nam, ne ostavlja nas same. Ne kao utjeha za nedostatak svečanog raspoloženja, ili promašenih božićnih blagdana, nego kao jedinstveni temelj radosti, Bog je postao jedan od nas. Bog s nama.

U Betlehemskom djetetu se očituje ono što je Bog htio od početka stvaranja, a to nam želi reći evanđelist Ivan svojim svečanim himnom. Bog je Bog s nama, koji se zanima, koji ne raskida razgovor, koji ne povlači svoju riječ, nego ustraje na našoj strani. Nitko i ništa nas ne može odvojiti od ljubavi Božje, jer je svo stvorenje već od početka postavljeno u dijalog s Bogom.

Želim vas pozvati da ne očekujete neku veličanstvenu zapovijed, niti veličanstvenu propovijed, ili neku čarobnu riječ koja bi mogla osloboditi svijet nevolja, bolesti i svega što nas pritišće, nego da se uputimo tražiti malu neuglednu riječ ljubavi, koja se uvijek iznova rađa među nama ljudima. I želim i meni i vama da ova mala Riječ postane velika, da nas uvede u razgovor s Bogom i s ljudima kao riječ puna ljubavi, koja će darovati ljubav, ili kao otvorena ozbiljna riječ da Božić ne bi ostao lijep san, vizija, nego da bude stvarnost, ovdje i sada.

«Dok su oni kamenovali  Stjepana, on je molio i zavapio: Gospodine Isuse, primi duh moj. Tada pade na koljena i zavapi: Gospodine ne uzmi im ovo za grijeh. Po tim riječima izdahne.»  (Dj6,59-60)

Mnogima je poznato obilježje grada Avignona. To je poznati most izgrađen u 12. stoljeću, a zove se Pont Saint Benezet i opjevan je u pjesmi «sur le Pont d' Avignan». On je sa svoja 22 luka premošćivao, tada na dva kraka podijeljenu, rijeku Rhone. Kroz ratna djelovanja taj je most bio često rušen, a 1600.godine ga je  uništila jaka poplava. Ponovna izgradnja izgledala je nerentabilno. Od tada most završava četvrtim stupom po sredini rijeke i od tada to više nije nikakav most, jer se njime ne može prijeći. Ovaj most je veličanstveni simbol koji pokazuje da slika mosta pripada većim znakovima našeg života. Mostovi nam pomažu da premostimo ponore i provalije.

Ovaj veličanstveni most na Rhoni uči nas da mostovi mogu biti i porušeni. Tu je, na primjer, majka koja je odgajala djecu, a sada je sama. Zašto? Jer ju je muž napustio zbog neke mlađe žene. Koliko porušenih mostova među rodbinom, prijateljima, braći u vjeri, Crkvama, narodima, državama! Koliko god su porušeni mostovi različiti, jedno im je zajedničko: oni su pustili da propadne u provaliju jedan važan dio čovječnosti.

Most u Avinjonu postavlja nam i pitanje: kako je drugoj strani obale zbog tog rušenja mosta?

Na to pitanje nam je Bog odgovorio u svojoj poruci otajstva Božića, u kojoj Bog je postao čovjekom i na taj način postavio temelj mostu koji povezuje rijeku njegove vječnosti s obalom naše vremenitosti. Taj most dopire do naše najdublje unutarnje strane duše. On ima svoje ime i zove se Isus Krist. Jer Bog, po njemu, k nama dolazi, možemo i mi preko njega k Bogu. Ako bismo pak mi sami, s naše strane, zidali most prema Bogu, sigurno bi, poput avinjanskog mosta, naglo puknuo i propao.

«Ja sam put», tako je Isus jednom označio svoje biće! On bi mogao za sebe reći: «Ja sam most bez kojeg nema prijelaza iz vremena u vječnost. S tim mostom povezan je i poziv: «Stani na njega tada ćeš preskočiti dubine svoje osamljenosti. Ostvarit ćeš ne samo jedinstvenost svoga života, nego ćeš nadrasti sebe i prekoračit ćeš ponor smrti.»

Mnoštvo ih se upustilo u tu pustolovinu. K tima brojnima i sv.Stjepan. Po izvještaju Djela apostolskih on prvi put nastupa u jeruzalemskoj zajednici, među sedam đakona koji su djelovali kao pomoćnici u karitasu i pomaganju siromašnih. Sad on prvi put javno nastupa. Ocrtan je kao «čovjek pun vjere i Duha Svetoga» . A njegovi neprijatelji nisu mogli prihvatiti njegov duh istine i njegovu mudrost.

U jednoj meditaciji «o osobama oko Božića» piše Alfred Delp između svog uhićenja i smaknuća, 2.2.1945., svezanih ruku misleći na sv.Stjepana: «To je njegova poruka nama i njegov sud o nama. Napustimo naše navike. U blizini Božjoj one ne vrijede ništa. Bog će nas obratiti i učiniti svjedocima ako ga mi uistinu zovemo, sa stvarnom željom za predanjem».

Stjepana je Bog učinio sposobnim za svjedočenje.  Zato je on išao preko Božjeg mosta bez straha. Njegova vjera je u njemu uništila smrtni strah.

On me podsjeća na most preko Dunava  preko kojega sam često prelazio.

Na molbu svoje svekrve Goete je trebao sastaviti grobni natpis koji glasi: «Sve je prijelaz k vječnoj domovini».

A ovo sigurno, u najvećoj mjeri, vrijedi za Stjepana.

Ova Goeteova riječ može značiti: Tko se uspne na veliki most prema vječnoj domovini, taj vidi male mostove prema ljudima. A na njima može pisati:

«Graditi, a ne razarati,

primiti, a ne odbaciti.

Vjerovati, a ne zdvajati.

Nadati se, a ne jadikovati.

Ljubiti, a ne prezirati,

Darivati, a ne posjedovati.

Dijeliti, a ne grabiti.

Spajati, a ne rastavljati

Razumjeti, a ne osuđivati

Povjeriti, a ne sumnjati

Slušati, a ne drugima pamet soliti

Priklanjati se, a ne odbijati

Mnogi mostovi ove vrste su u nama i kod nas ovih dana podignuti. Zar oni trebaju biti sljedećih dana srušeni? Onaj tko Božić zadrži u dobroj svijesti i savjesti, taj će, poput sv.Stjepana, mostove među ljudima podizati.