Homiletsko razmišljanje nad biblijskim tekstovima
Prvo čitanje (2 Sam 5,1-3)
U drugoj Samuelovoj knjizi se opisuje kako je David priznat kraljem u cijelom Izraelu. Prethodila je borba za vlast između Davida i Šaula, odnosno pristalica Šaula i njegovog sina i nasljednika IIšbaala.
Nakon Davidove pobjede sklopljen je savez sa svim plemenima i to je potvrđeno ponovnim pomazanjem Davida za kralja. (r3) Značajno je i nazivanje Davida „Pastir moga naroda Izraela „(r.2) Samo kad on opravda naziv i kad se brine za narod poput pastira, onda je David i pravi „princ izraela". Šaul nije svoju službu vršio kao „dobar pastir" i zato je izgubio Jahvinu blagonaklonost. Kralj treba, poput pastira, voditi narod. To znači da on mora braniti njegov životni prostor ako je potrebno i uključivati nove životne prostore, treba osigurati i materijalno blagostanje naroda i ako je potrebno braniti ga od vanjskih neprijatelja. Odgovorni pastir je slika koja je, u ono vrijeme nomadske kulture, bila sasvim neposredno shvaćena.
O Bogu samom se, u Bibliji, govori da je pastir svoga naroda( Post 49, 2-4 usp. Ps 23,2 i Sir 18,13; Iz 40,11 i češće). Kralj preuzima svoju službu po nalogu Božjem i njegov je zamjenik. On nije princ po svojoj volji - da bi sebe služio tom vlašću ili obogaćivao, nego stoji u službi Boga i naroda koji mu je povjeren. No, vrlo je malo kraljeva u povijesti Izraela bilo svjesno ove uloge i zadaće i rijetki su joj bili dorasli.
Isus je upravo na ovakvu ulogu kraljeva mislio kad je sebe nazvao „dobrim pastirom" (Iv 10,11). Što nije uspjelo Šaulu, Davidu i skoro svim kraljevima iz njegove dinastije - nesebični, puni vlasti, pravedni i mirotvorci, to će Isus ostvariti u punini.
Drugo čitanje (Kol 1,12-20)
Himan Kristu u poslanici Kološanima je bitan izričaj vjere mlade kršćanske zajednice o Kristu: On je „Sin Božji", a „Sin" je kraljevski naslov u Izraelu (usp Ps 2,7) - on je slika Božja (usp Iv 14,9), Alfa i Omega stvaranja (usp Iv 1,3), glava svoje Crkve i prvi od usnulih (usp 1 Kor 15,20) koji, po njemu, imaju sudioništvo na vječnom životu. Himan ima svoj vrhunac u riječima koje govore da Bog želi pomiriti, u Kristu, sa sobom sve i da je Krist utemeljio mir svojom smrću na križu (r.20). Ovdje spomenuto pomirenje je mnogo više nego „podnositi se" u svakodnevnom smislu i „mir Kristov" je mnogo više od nedostatka nasilja i neprijateljstava. Pomirenje i mir u Isusu Kristu znače da su udaljenost ljudi od Boga, pukotine između njih i Boga nestale, rane koje su učinjene stvorenju i udaljenost čovjeka od drugih stvorenja će biti uklonjene.
Evanđelje (Lk 23, 35b - 43
Pozornica: mjesto pogubljenja na Golgoti. Vrijeme: nakon Isusovog razapinjanja. „Vođe naroda" - dakle oni koji su tražili njegovu osudu - vojnici i jedan od dvojice s njim razapetih su mu se rugali: Ako si Mesija, dakle onaj koga se dugo čekalo, Božji poslanik, potvrđen od Boga, onda pokaži svoju moć i oslobodi sebe i nas smrtne opasnosti. (rr 35,37,39).
Natpis kojega su postavili objavljuje razlog smrtne kazne (r 38). Vođe naroda su Isusa optužili kod rimske vlasti, jer nisu mogli podnijeti da se na Isusa odnosi očekivanje mesije. Za njih je „Kralj židovski" značilo sasvim drugo, nego kod Pilata. Rimljani su gledali nekoga tko se sam proglašavao kraljem ili su ga drugi takvim smatrali, kao glavu budućega ustanka. Time je njegova sudbina bila zapečaćena. To su znali i vodeći članovi Velikog vijeća, koji su Isusa predali Rimljanima i time poslali u bijedu. Oni su iskoristili rimsku okupacijsku vlast da se riješe Isusa.
U Isusovom odgovoru raskajanom razbojniku (r 43) postaje jasno što je njegovo kraljevstvo. Ono stvarno nije „od ovog svijeta" (usp Iv 18.36) - Isus koji obećava grješnicima oproštenje i udio u vječnom životu daje nešto „kraljevsko", izvanredno, što ne može ni jedan zemaljski moćnik učiniti. Njegova vlast je iznad ovoga svijeta i seže preko smrti.
Misno slavlje
Pozdrav: Gospodin koji je nad svim silama i vlastima, neka bude sa svima vama.
Uvod:
Danas nam blagdan Krista kralja izgleda malo prazno. Predbožićno i adventsko raspoloženje već nadire - tako da bi danas čovjek htio misliti na nešto drugo.
K tome nam pada na pamet da bi kralj mogao biti za nas neki kralj iz priča ili sadržaj raznih „žutih" tiskovina. Kad je papa Pio XI. uvodio ovaj blagdan, nije mislio na nekog kraljevića s kraljevskom krunom, a još manje na kraljicu. To pokazuje pogled u Bibliju. Ondje gdje govorimo: „Dođi kraljevstvo tvoje", stoji u originalu: neka dođe tvoja kraljevska moć. Kraljevstvo nebesko kod Mateja ili kraljevstvo Božje kod Marka nije ništa drugo nego kraljevsko Božje vladanje pred kojim nestaju sva zemaljska kraljevstva, pa koliko god se ona pokazivala jakima i junačkima.
Zato se, na početku svete Mise pitajmo: dopuštamo li mi da se kraljevstvo Božje vidi u našem životu - ili, kome prepuštamo vlast u našem životu ako ne Bogu?
***
Kraljevstvo Božje je kraljevstvo svjetla i mira. U tom kraljevstvu kraljuje Isus Krist. Po svojoj krvi koju je prolio na križu, uveo je mir i otvorio pristup k Ocu.
Što se u nama i oko nas protivi ovome svjetlu? Molimo s razbojnikom: Gospodine Isuse, sjeti se mene kad dođeš u kraljevstvo svoje.
Molitva vjernika:
Kristu kralju, koji spaja rastavljeno i oko sebe okuplja novi narod Božji, obratimo se puni pouzdanja i recimo:
HOSANA SINU DAVIDOVU
Podari svoju Crkvu rastom u vjeri, ustrajnošću u nadi i jakošću u ljubavi, molimo te
Političare i sve ljude na vlasti ispuni duhom pravednosti i željom za sveopćim mirom, molimo teZa sve ponižene, odbačene, omalovažene, molimo te
Za sve one koji čekaju konačno ispunjenje, bolesne, stare, nemoćne, podari im svoj blagoslov, molimo te
Za sve bračne drugove, roditelje, obogati ih duhom razboritosti i dobrote, molimo te
Za djecu i mlade, budi uz njih na životnom putu, molimo te
Pokojnima daruj sudioništvo u svojoj slavi, molimo te
Dostojan si ti, Kriste kralju, ti Janje koje je bilo zaklano, primiti slavu, bogatstvo i mudrost, snagu i čast. Tebi slava i vlast u vijeke vjekova. Amen.
***
Gospodine Isuse Kriste ti si raspeti i izrugani kralj koji je raskajanom razbojniku obećao raj. Ti si kralj svega svemira, jer je po tebi i u tebi sve stvoreno. Puni povjerenja iznosimo ti svoje potrebe.
Ispuni Crkvu darovima Duha i privedi sve k jedinstvu, molimo te
Otvori mogućnicima u politici i društvu srce za svoju riječ i daj im snage da se ravnaju po kršćanskim zakonima i duhu, molimo te
Jačaj bolesne i osamljene, one koji trpe i žalosne, podari im ljude koji će ih prihvaćati, molimo te
Probudi u svima koji su siti i postali ravnodušni, sveti nemir i učini ih članovima Crkve ispunjenima tvojim duhom, molimo te
Ispuni čežnje naših pokojnika za srećom i životom i uvedi ih u vječnu sigurnost i ispunjenje kod Boga, molimo te.
Gospodine Isuse, ti si Kralj slave i sada si kod Oca. Tebi slava u vijeke vjekova. Amen
Meditacija:Slava tebi, Kriste, vječni kralju svih vremena,
želiš pratit svoj narod na zemaljskom putovanju.
Na svijetu si podigao svoj šator
da nas u njemu hraniš na svojoj gozbi.
Gospodine, u želji da uđeš u naš život
sam si se snizio i daruješ nam se kao hrana.
"Jedite od ovoga uvijek
To je moje tijelo koje je uvijek s vama.
I to činite na moj spomen...
Naviještao si mir između Boga i ljudi
i umirući na križu utemeljio novi savez.
Po svojoj krvi, Gospodine, čistiš nas i ispravljaš,
krvi, koja nas s tobom povezuje.
Vječni Pastiru, koji nas u sveti narod ujedinjuješ,
zajednicu okupljaš iz svih naroda,
onih blizu i onih daleko
vjerno te slavimo, naš Gospodine,
mi tvoji učenici i prijatelji.
* * *
Ti si Gospodin i Kralj
odložio si krunu
i prignuo okrvavljenu glavu
prema našim pesnicama.
Ti si Kralj i Gospodin
ispustio si iz ruke mač i žezlo
i puštaš da te svežu
našim zlim mislima i hladnim osjećajima.
Ti si Gospodin i Kralj,
dopustio si da te svuku
iz tvoje moći, dostojanstva, ugleda i veličine.
I postao si brat
i ljubav
i kruh
za život svijeta...
****
Kriste, ti vladaru,
neba i zemlje,
Gospodaru nad silama,
gospodstvima i vlastima.
Ti si prvi,
ti si i zadnji,
početak i kraj.
U tvojim rukama
počiva sudbina ljudi.
Ništa ne može, na zemlji,
izmaknuti tvojoj vlasti.
Presuđuješ narodima,
pun milosrđa.
Kraljevstva nastaju,
cvjetaju i propadaju,
ali tvoje
nadvladava sve.
Jer je tebi sam Bog
povjerio kraljevstvo,
od početka svijeta.
Nitko od velikih
se ne može s tobom mjeriti
vladaru srdaca,
Kralju svih vremena,
odsjaju Očev,
ogledalo veličanstva
vladaš na nebu.
Tebi budi slava
tebi i tvome Ocu,
s vama i Duhu
neka bude vječna hvala.
Bogu, trojstvenom
slava, čast i dika
uvijek i sada. Amen
Propovijedi:
a)
Krist - drukčiji kralj
Naše iskustvo - gubitnici ispadaju
Kakvo značenje može imati, za nas danas, svečanost Krista kralja - politički blagdan u ono vrijeme postavljen kao odgovor na sekularizam i kao suprotnost kultu nacionalističkih vođa.
Nedjelja Krista kralja na kraju Crkvene godine nije nikakav trijumfalistički blagdan, nego nas taj blagdan suočava s posljednjim Isusovim minutama na križu. Stavlja nam pred oči kralja koji je okrunjen trnjem, koji ne umire u viteškoj borbi čovjek protiv čovjeka, nego vidljivo svima, kao gubitnik, kao poraženi, a njegovi „dvorski savjetnici" su dvojica s njime osuđena, dva razbojnika.
Tajna blagdana Krista kralja glasi: „Sin Božji vlada s križa." Izjava vjere, koja nam u ušima zvuči poznato - a naizgled, nema ništa s našom svagdašnjicom. Jer u biti ono što se govori o Bogu Ocu i Isusu Kristu je vrlo teško pa skoro i sasvim neshvatljivo. Kristov križ se protivi našem iskustvu. U športu, svakoj reklami u privredi, politici ili znanosti, u brojnim televizijskim kvizovima doživljavamo sasvim drukčije: „Tko gubi, ispada!" Gubitnik, onaj koji je posustao, njega se diskvalificira i on nestaje u nepoznato. I sada mi kršćani dolazimo i slavimo čovjeka kao našeg Gospodina i Kralja, koji je - u najmanju ruku u očima svijeta - poražen, da tako kažemo, diskvalificiran.
Po Isusu je, za nas, Božje oproštenje postalo stvarnost
Mnogi odlaze, pa i danas. Jedan nemoćni, jedan koji svojom politikom nenasilja nije mogao postići baš ništa, za veliku većinu današnjih ljudi, više nije nikakav uzor. I ništa nije bilo drugačije ni onda, u Isusovo vrijeme. Kada se zaoštravala njegova osobna situacija, napuštali su ga brojni pristalice, ostavili ga na suhom. Čuli smo u evanđelju: rugali su mu se narodni vođe i vojnici. Samo jedan od osuđenih razbojnika počima shvaćati tajnu gubitka. On prepoznaje, u umirućem, razapetom Kralja, a promatrači, rugači su gledali, ali nisu ništa vidjeli, ni spoznali.
I Isus prihvaća ispovijest vjere propetog razbojnika. Odgovara mu kao kralj koji ima vlast: "Zaista ti kažem, još danas ćeš biti sa mnom u raju." Ovim obećanjem već najavljuje uskrsnuće i pobjedu nad smrću. Po njemu, Isusu, doživljavamo, mi ljudi, ne samo da je moguće oproštenje, pomirenje, nego da je Božje oproštenje i za nas stvarnost, jer nam je on, Isus, to obećao. Tko se oslanja na Isusa, taj je izvan vlasti smrti.
Smisao Isusova života i smrti: Boga učiniti vidljivim
Evanđelisti spominju Isusovo kraljevstvo, prije svega, u evanđeljima djetinjstva i u muci, dakle na početku i na kraju njihovih izvještaja. U blagovijesti Mariji anđeo, Božji poslanik, najavljuje Isusa kao dugo očekivanog mesijanskog kralja. Pomazanik, „Mesija" - grčki „Christus" - ovaj časni naziv dolazi od Boga kojega - je onaj koga Bog potvrđuje za kralja za kojim Izrael čezne stoljećima. Ovaj kralj će utvrditi mir i pravdu, kaže se, i konačno narod izmiriti s Bogom.
Slavodobitni ulazak ovoga kralja očekuju mnogi - i sada stoji ovaj nezamislivi Isus, lutajući propovjednik, čudotvorac, za kojim su išli mali ljudi. Rabi koji voli vlast - takvog učitelja se ne bi shvaćalo ozbiljno. Bogataši, utjecajni, nisu uzeti u obzir - kad ga nisu tako brojni slijedili. I jer je to tako, jer je našao pristalice, ipak su ga shvatili ozbiljno i žestoko se usprotivili. Isus nije imao nikakve šanse protiv mogućnika u narodu, završava na križu i na križu se anđelovo obećanje da će biti Mesija pokazalo, prividno, lažnim: „ Ako si ti Mesija, onda pomozi sebe i nas!", vrijeđa ga drugi, s njim obješen.
Karikatura kralja visi na križu! A ipak ga himan poslanice Kološanima - čuli smo ga u drugom čitanju - naziva: „Slika Boga nevidljivoga". Boga učiniti vidljivim - to je smisao njegovog utjelovljenja, njegovog života, javnog djelovanja, njegove muke i smrti. Po njemu shvaćamo kakav je Bog. I zato je Isus kralj.
Kralj, ali ne vladar, kakve mi poznamo: nije vezan uz politiku, niti partijske programe, niti mora razgovarati s pojedinim interesnim grupama. Nije nikakav operetni kralj, niti predstavnik međunarodnog jet seta kakve susrećemo u žutom tisku, nego on čini Boga vidljivim: ništa manje. On čini vidljivom Božju stvarateljsku silu koja održava svijet. On čini vidljivom Božju ljubav, koja liječi rane, pa i one smrtne. On čini vidljivom Božju apsolutnu silu - drukčiju nego silu ljudi - koja nije potkupljiva, ne može se korumpirati.
I tako je sam Isus živio. Nikoga nije tlačio, nego, naprotiv, potlačene podizao. Mnogi kraljevi, knezovi, državnici se udaljavaju od svojih podanika, takav nije bio Isus, Sin čovječji i brat ljudi. Nije želio podložnike, nego prijatelje.
Prema mjerilima koje je Isus postavio i mi trebamo živjeti. Kako bi Isus cvjetao kad bi sada došao u našu sredinu? Bismo li mu se obratili svom snagom naše vjere? Bismo li mu se povjerili da nas on uključi u Božju istinu - istinu koja jednostavno glasi: Bog dolazi k nama, k ljudima?
Da li je Isusov program „utopija"?
Blagdan Krista kralja nas poziva da ispitamo pravila igre prema kojima funkcionira javni život, globalizirana privreda, međunarodna politika. Pravila igre - koja igraju ulogu i u našem osobnom životu, a glase: treba ići dalje i sve više. Jači uspijeva. Mir se može osigurati samo ravnotežom straha. Tko gubi, ispada!
Pogledajmo malo kritički gdje će nas dovesti ovo? Hoće li biti svijet čovječniji? Ima li pravednosti? Isusov program mnogi proglašavaju utopijom. Zato misle da se ne može, od političara, očekivati da se oslone na temelj propovijedi na gori. Ne može se opsluživati pravila Propovijedi na gori - a niti ih se može ostvariti u svagdašnjem i konkretnom životu. A ipak: da li je Isusov program stvarno utopija? Ima li značenja za stvarno zajedničko življenje ljudi? Ima li manje sa životom ljudi, budućnošću, šansama ili slobodom, nego drugi partijski programi - ili suprotno, mnogo više?
Pogledajmo, precizno, isplati li se ipak u Kristu prepoznati Kralja svijeta?
1.
Na kraju Crkvene godine, pred početak mirnijeg vremena došašća, još jednom pravi, veliki blagdan: blagdan Krista kralja. Iako bi, po nazivu, čovjek mogao promisliti da blagdan zvuči malo trijumfalistički, od samog početka se razmišljalo ovako: nemamo ni jednog drugog kralja, kojega bi zemlja mogla stalno častiti, doli Isusa Krista.
A onda šok - ovakvo evanđelje: Isus na križu, izrugan, ponižen. Nije li se moglo uzeti neko drugo evanđelje? Recimo s utišanjem oluje na moru, gdje se Isus pokazao suverenim gospodarom prirode i prirodnih sila? Ili neko gdje ozdravlja ili uskrisava od mrtvih, ili kako umnaža kruh - to bi bio pravi kralj.
Umjesto toga, Isus na križu, umirući. Kakav je to kralj, kakva svečanost?
Da, to je blagdan. Jer je tek na križu Isus objavio svoju pravu moć da nas, po muci, pomiri s Ocem: "Još danas ćeš sa mnom biti u raju."
A često smo slušali da je Isus drugačiji kralj, kralj srdaca, kralj drugačijeg svijeta. No, to nam se baš puno ne sviđa, niti baš ulazi u naša srca.
Sami sebe trebamo neprestano prisiljavati da mislimo na to kako se vrijednosti ovoga svijeta uvijek i potpuno ne slažu s vrijednostima drugoga svijeta. No, postoje prigode kad nešto od toga osjećamo:
- u trenucima velike sreće kad su nam iznenada nestale sve brige koje su nas do jučer tištile i sada nam se čine tako nevažnima,
- u trenucima velike nevolje kad spoznamo da smo svoje težnje samo prolazno ostvarili i od toga nam ništa nije ostalo,
- ili u trenucima kad smo bili sami ili kod drugih koji su se borili između ovoga i onoga svijeta, pa kad unatrag pogledamo i pitamo se što nam je doista bilo važno.
Što ćemo se pitati u posljednjim trenucima našega života? Jesmo li mogli kupiti bolji auto od onoga kojeg smo kupili? Ili, jesam li trebao uzeti ovaj ili onaj posao? Ili, jesam li sve pravilno učinio?
Mislim da će pitanje glasiti malo drugačije: kako će Bog izgledati, kakav je to Bog? Hoće li me primiti? Hoće li mi oprostiti, hoće li mi ubrojiti i uzeti za zlo sve što sam učinio protiv njega?
Pitanje: mogu li ljubiti Boga, ne odlučuje se tek tada kad budemo to pitanje postavljali, nego se odlučuje sada. Kakav je Bog? Hoće li mi oprostiti?
A sada, braćo i sestre, ne odbacujmo daleko ovo pitanje koje bi trebalo biti vrlo važno za nas. Ne izbjegavajte ga. Nemojte se pretrpati radom. Ne pozivajte se na dužnosti koje ste sami sebi nametnuli. Pokušajte biti odvažni i sa svim mirom pogledajte Bogu u lice: Dragi Bože ljubiš li me? Kakav sam ja? Što moram u sebi promijeniti, reci mi!
Imajte povjerenja u sebe, nemojte se plašiti ovih pitanja! Mnogi se ljudi plaše - a mnogi srame.
Možda bi vam bilo teško, pred drugima, opravdati da ste jedan sat pred Bogom i Bogu postavljali ovakva pitanja.
Pokušajte danas, u tišini, stati pred Boga i postavljajte njemu i sebi ova pitanja. Odgovori koje ćete dobiti bit će vam sigurno interesantni.
2
Blagdan Krista kralja nije neki stari blagdan. Tek na početku prošlog stoljeća je uveden u kalendar da bi se dao odgovor totalitarnim režimima koji su postavljali pitanje: Tko je gospodar svijeta?
Kad je Isus stajao pred Pilatom, prividno su nad njim vlast imali Rimljani i vladajuća grupa Židova. Sigurno da Isus nije bio nikakav kralj, jer je umro na križu. Ipak, on je o sebi rekao: "Da, ja sam kralj!"
Početkom prošlog stoljeća, kad je ovaj blagdan bio uveden, u svijetu su, prividno, vlast u rukama imale sasvim druge sile, a ipak su kršćani uveli blagdan koji kaže: pravi kralj jest i ostaje Isus.
Prividno, danas u svojoj ruci vlast drže neke druge sile. Za mnoge je to novac koji vlada svijetom. Za druge je politička moć, za treće su to privreda i banke, za nekoga predsjednik Amerike ili Rusije. A ipak, moramo usprkos svemu, reći i priznati: Isus je pravi kralj.
Ali i ovo spada k tome: "Kraljevstvo moje nije od ovoga svijeta." Tako i danas, na blagdan Krista kralja, se ne radi o tome da bismo odbacili povjerenje u političare ili državnike i da bismo samo Boga slušali. Radi se, mnogo više, o tome da sami sebe pitamo: prema kojim mjerilima ja uređujem svoj život ovdje, na zemlji?
* Tko želi vrijediti kao velik i moćan na ovome svijetu, taj mora čvrsto zarobiti druge ljude.
- u Božjem kraljevstvu je velik i moćan onaj tko čvrsto vlada samim sobom.
* U našem svijetu vrijedi, kao kralj, onaj tko ima mnoštvo ljudi pod sobom. Što su brojniji, tim je uvaženiji.
- U vjeri je kralj onaj koji sam služi ljudima. Pri tome, nije važno koliki je broj onih kojima služi, nego kojim predanjem to čini.
* U komercijaliziranom svijetu, kao kralj, vrijedi onaj tko se dade dobro prodati i preprodati, bilo kao kralj pop glazbe, bilo narodnjaka, tenisač ili nogometna zvijezda.
- U svijetu našega kralja samo je vrijedan onaj tko nema ništa za prodati, jer njega Bog ljubi, siromašan je onaj koji siromašno misli, zlo čini i još manje ljubi.
* U ovom svijetu politike kralj je onaj koji za sebe pridobije veći broj glasača.
- U Božjem svijetu najveći je onaj tko svoj glas podiže na slavu i hvalu Boga.
Ali to ne znači da je svijet loš i zao. No, vidimo da će postajati sve lošiji ako se ne potrudimo sami misliti prema drugačijim mjerilima i prema njima živjeti.
Isusovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta, jer su mjerila kojima nas Bog mjeri sasvim drukčija, ali konačno, to je kraljevstvo koje će nadmašiti sva druga kraljevstva, jer jedina sila koja nije korumpirana, je sila ljubavi.
3.
Dobro poznate pjesmu koju svake nedjelje pjevamo: Slava Bogu na visini... to je stoljetni tekst, u mnogim dijelovima svijeta, pa i kod nas, se često više i ne pozna, jer se umjesto toga pjevaju kojekakve pjesme i pjesmuljci. Možda je to zato što ta pjesma ne govori o našim nevoljama, potrebama i molitvama. Pjesma Slava ima za temu samoga Boga i klanjanje njemu, a to nam je postalo i postaje sve dosadnije...
Adolf Hitler je, tijekom vladanja, uredio svoje sjedište na Oberalzberg-u. Naravno da je čitavo područje bilo hermetički zatvoreno, poput nekakvog "svetog kotara" i pristupačno je bilo samo Hitleru i njegovim pristašama. Ali, s vremena na vrijeme, smio je vjerni Hitlerov narod prići u unutrašnjost toga područja, da bi Fürera doživjeli izbliza, i veličali ga. Iako je bio moguć pogled iz daljine na malu figuru Fürera, na takvim svečanostima je nekima bilo omogućeno da dođu sasvim blizu i da se rukuju s njim.
Vjerojatno je taj obred bio popraćen glazbom, ukrasima, zastavama na prozorima, tako da su pobožna naci-srca lako mogla doći u ekstazu, u oduševljenje. Mali Adolf učinio se veličanstvenim mitom.
U blizini Oberalzberga, izvan ovog kultnog područja, bila je jedna mala kapela u kojoj se svake nedjelje skupljala župa Oberalzberg i slavila svoju službu Božju. Župnik koji je tada redovito dolazio u tu malu kapelu slaviti službu Božju, pripovijedao je da je pjesma Slava, koja se preko tisuću godina pjevala, dobila tu jedno programatsko obilježje.
"Slavimo te, blagoslivljamo te, klanjamo ti se, zahvaljujemo ti radi velike slave tvoje, Gospodine Bože svemogući...Ti si jedini svet, ti si jedini Gospodin, ti si jedini svevišnji, Isuse Kriste, sa svetim Duhom u slavi Boga Oca..."
Koncem prošlog stoljeća u Europi, a kod nas od početka domovinskog rata, došle su u modu takozvane "političke mise". I još dan danas kad se ponegdje pripremaju takve mise, pitaju: "Kakvu ćemo temu uzeti?" A upravo je samo bogoslužje tako uređeno, politički vrlo visoko i nabito i okrenuto prema Bogu, samo je pitanje da li mi shvaćamo ono što molimo?
Možda pojedini kršćani, u ranom Hitlerovom vremenu, nisu opažali opasnost koja se tada pojavljivala. Ali tko je pod Hitlerovim rastom slave slavio Bogoslužje, i dušom i srcem bio uz tekstove misnog slavlja, tome su se možda oči otvorile prije nego drugima.
I za nas bogoslužje ne mora biti nikakvo bježanje od svijeta. Onaj tko bogoslužje slavi osjetilima i razumom, dušom i srcem, tko odvoji malo vremena za klanjanje Bogu, taj će postati ozbiljniji i zreliji te vidjeti unaprijed pa će možda biti sposobniji sudjelovati u ovom društvu.
Bogoslužje i klanjanje Bogu su dvije velike i neizbježne stvari za mijenjanje svijeta. Velike promjene svijeta su često kretale od velikih kršćana i velikih molitelja. Naravno da su svi koji su sudjelovali na bogoslužjima, na svoj način, mijenjali svijet. Pa i mi danas, isto tako, možemo mijenjati svijet. Na žalost, mnogi to nisu željeli, niti danas žele. Amen.
4.
Cilj: Krist je kralj bez sile, a ipak silan kralj na križu i kralj svemira, koji nam želi darovati sigurnost kod Boga
a) Krist - kralj iz priče?
Prije nekoliko godina, na propovijedi za djecu, postavilo se ovo pitanje: "Što, po vašem mišljenju, pripada jednome kralju?" Djeca nisu dugo trebala misliti i počela su nabrajati: zlatna kruna, kraljevsko žezlo, lijepa palača, kraljevstvo, podložnici, sluge. A jedan dječak se javi i kaže, sav radostan zbog onoga što je iznašao: "Jedan kralj treba imati i dvorske budale". Konačno jedna djevojčica reče: "Pa jedan kralj ima i jednu kraljicu."
I još su mnogo toga djeca nabrajala i tako napravila sliku kralja iz priče. A ja sam rekao: "Danas slavimo blagdan Krista kralja, ali on nije imao ništa od onoga što ste vi nabrajali: nikakvu palaču, nikakvu krunu, pa ni dvorske budale. I zašto onda Krista nazivamo kraljem? To pitanje je i danas vrlo živo: "U čemu se sastoji kraljevstvo Kristovo?
b) Krist - raspeti i izrugani kralj!
Već je rimski upravitelj, Poncije Pilat, uputio Isusu ovo pitanje: „Jesi li ti kralj židovski?" (Lk 23,3) I Isus mu dade odgovor:"Ti kaza" Ali, zar on nije nekakav bijedni kralj? Bez ikakve vlasti i sile, stoji pred Pilatom, osuđen na bičevanje i pribijen na križ. On ga još trebao i nositi da bi se vojnici divljački nad njim iživljavali. Svukli su mu njegove haljine, a zaogrnuli ga purpurnim ogrtačem. Stavili mu na glavu trnovu krunu, padali pred njim na koljena i rugali se:"Zdravo, kralju židovski!" (Mk 15,18)
Bijedan kralj, vojnici su od njega napravili kralja za ruganje. Izvedoše ga izvan grada i razapeše ga. Na križu je postavljen natpis: Ovo je kralj židovski. (Lk 23,38) Pa čak je i na križu trebao podnositi ruganje prisutnih vođa židovskog naroda i rimskih vojnika: "Ako si ti kralj židovski, spasi sam sebe." (Lk 23, 37) I obješeni razbojnici su mu se rugali: "Ako si Mesija, spasi sebe i nas." (Lk 23,39)
Slavimo li mi danas jednog takvog izruganog, na križ pribijenog, kralja s trnovom krunom, kralja na križu? Slaviti ovoga kralja, propetog na križ, tako je apsurdno za mnoge ljude. Ipak, ako želim pravo gledati, onda se na tom kralju bez vlasti, na križu opaža jedna sasvim drukčija vlast i moramo ustvrditi da se zbog toga ta vlast nije potrošila - to je moć ljubavi. Iz ljubavi prema nama Isus prima na sebe i ruganje i razapinjanje, čak i za nas daje svoj život. I to je posljednji čin njegovog cjeloživotnog predanja i poruka neograničenog čovjekoljublja Božjega. Ova poruka i zahtjev kojim ju je Isus najavio, bile su, za židovski vrh, huljenje na Boga, zato je Isus morao umrijeti. U činjenici da je Isus uzeo na sebe te patnje za nas i zbog nas, u potpunoj nevlasti na križu, pokazuje se vlast ljubavi.
Vlast Isusa Krista na križu pokazuje se i na drugi način - kad Isus raskajanom razbojniku govori: "Još danas ćeš biti sa mnom u raju." (Lk 23,43) Time nam današnje evanđelje pokazuje Isusa kao kralja konačnih vremena. On je pravi spasitelj i izbavitelj, koji daruje raskajanom razbojniku oproštenje i uvodi ga u nebeske dvore kod Oca, u konačnu sigurnost i ispunjenje kod Boga.
c) Krist - kralj svemira
Kristovo kraljevstvo trebamo razumjeti u još jednom smislu. Na to nas podsjeća današnje čitanje iz poslanice Kološanima. Tu su donesene uzvišene izjave o Kristovom kraljevstvu i teško ih je razumjeti u potpunom značenju i sažetosti, trebamo dosta strpljenja da bismo ušli u svu njihovu dubinu. Kristovo kraljevstvo se ovdje širi u kozmičkoj širini, duboko u svemir, kad se govori: "Jer u njemu je sve stvoreno, na nebu i na zemlji...On je prije svakog stvorenja i u njemu je sve stvoreno." (Kol 1,16) I on je u sebi sve pomirio, po smrti na križu (usp Kol 1,20). Poslanica Kološanima tako slavi Isusa kao kralja svega stvorenoga, kao kralja svemira.
Ovaj kralj, koji nas daleko nadilazi, ima interesa za nas, zanima se za nas. On nas ljubi, inače ne bi za nas dao život. I želi nas, sve više i više, u svojoj ljubavi, privući k sebi i podariti nam konačno ispunjenje u zajedništvu s Bogom. Ovome kralju trebamo otvoriti svoje srce te, s puno povjerenja, poput razbojnika na križu, reći:"Gospodine, sjeti se mene kad dođeš u kraljevstvo svoje..." (Lk 23,43).
5.
1. Srce i razum
Neuropsihologija danas dobro zna koji dio mozga sudjeluje u odlučivanju. Može se, sasvim precizno, odrediti gdje je mozak primio informacije i gdje ih je pohranio. Fascinirajuće slike u bojama pokazuju gdje je mozak aktivan. Isto tako se može vidjeti gdje nastaju emocije. Za mnoge će biti iznenađujuće znati da se važne odluke mozga ne donose bez emocija. Gdje se ne radi o nekim apstraktnim izračunima, nego vrijednostima, tamo odlučujemo emocionalno.
Ipak, trebamo razum. Trebamo znati činjenice i izvagati dokaze. Trebamo mjerila po kojima donosimo naše odluke. Jer emocije koje nam daje mozak, nisu prije zadane nego oblik kako ih mozak pamti, kako smo mi uobičajili odlučivati. Smijem li, u pijanom stanju, voziti automobil? Smijem li u dućanu nešto uzeti? Spontano odlučivanje ima u sebi neku pretpovijest.
Iz uobičajenog, gdje trebam misliti u jednom ili drugom pravcu, emocionalne strukture djeluju prema onome kako odlučujemo. To vrijedi i za odluke koje nisu tako jednoznačne - trebam li poslušati neki nagovor? Trebam li se javiti za ovaj ili onaj posao, želim li u tom gradu studirati, želim li danas poći na misu? Uvijek su u igri ocjenjivanja. Ona su zapamćena kao emocije i imaju dugu povijest odlučivanja, prihvaćanja ili odbacivanja.
Zato trebamo, duboko u sebi, imati povjerenja u srce. Površina srca lako prevari. To opažamo kad činimo stvari za koje se, kratko nakon toga, kajemo. Ali, duboko u srcu, začuđujuće, leže sasvim ispravne odluke. Upravo tu osjećamo koliko su nam drugi ljudi dali, koliko je dobra zasađeno u naše srce.
No, ovdje trebamo razjasniti pod kojim okolnostima smo se već navikli, sebično i krivo odlučivati.
2. Moć nad srcem
Srce nije nikakva samostalna ustanova. Ono što govorimo dijelimo sa svima koji sudjeluju u tom govoru. Isto su tako i naše odluke prožete ljudima s kojima živimo. Možda nitko od nas nije svjestan koliko ovisimo o ljudima s kojima razgovaramo, radimo, koliko imamo tipova ponašanja koje preuzimamo od medija: ukratko, koliko je važna kultura čiji smo mi dio.
Borba za srce, borba sile. Propaganda to dobro zna. Velika su ulaganja, milijarde se ulažu u propagandu. I najbolja demokracija na tome počiva. Potrebna je velika grupa ljudi, koja dijeli isto mišljenje i koja podržava jedno političko strujanje, inače je demokracija nesposobna djelovati. U medijskom društvu više se gleda na emocije srca, nego na razumske dokaze, jer iskustvo pokazuje da emocije obećavaju veći uspjeh.
I trebamo se odlučiti kome pripada naše srce. Da bi mozak, to jest razum, mogao u dugim periodama stavljati svoj pečat, trebamo postupati vrlo pažljivo. Radi se o našem životu i našim sposobnostima da donosimo dobre odluke. Vrlo sam sretan da predsjednici vlasti imaju samo ograničene periode. Krista nazivamo kraljem. A onda je on za mene, kao kršćanina, neizbježan. I zato, ovaj referendum mogu promatrati optimistično. Kao kršćanin, trebam se odlučiti da li ostajem ili otpadam. Sve ostalo je besmisleno. I zato bi se, za nas kršćane, moglo postaviti jedno pitanje vjere: je li Krist tvoj kralj?
3. Kakav me zov poziva?
U duhovnim vježbama sv. Ignacija ima razmatranje o "Kraljevu pozivu" koje zauzima središnje mjesto. U ovom duhovnom vježbanju trebamo predstaviti koju ideju, koji put, koju perspektivu nalazimo tako zadivljujućom da bismo se mogli odlučiti nju prihvatiti. Ignacije, kao čovjek 16. stoljeća, zato predstavlja jednog kralja koji odgovara pravednosti i lojalnosti. Za nas bi moglo biti teško predstaviti jedan takav ideal, ali mislim da je moguće.
Ova vježba nam treba pomoći da usmjerimo svoje srce. Jer se mnogo više isplati izabrati Krista kao kralja, nego bilo koji drugi zemaljski ideal. Ako stvarno vjerujemo da Isus Krist stoji iznad svih vrijednosti koje mi držimo važnima, onda bismo se trebali vježbati da se prije naših, velikih i malih odluka, pitamo o tome odgovaraju li one Kristu. Biti kršćanin znači ići putem nasljedovanja, usmjeriti cijeli život prema Kristu. Onda bi naše odluke mogle dobiti dobre navike koje bismo mogli suprotstaviti brojnim lošim navikama, koje inače imamo. Kao ljudi koji imamo i srce i razum, ne možemo izbjeći ovo vježbanje da bismo otkrili uz kakve smo predodžbe vezani. Tko misli da bi to mogao otkloniti i tako ne razmišljati, više neće ni opaziti kako drugi njime manipuliraju.
Krist kralj je više nego jedna metafora za etičke vrijednosti. U poslanici Kološanima piše Pavao: "Bog želi dovesti sve Kristu" i onda Pavao precizira: Bog nas želi privesti Kristu koji je na križu ustanovio mir. Nemoć na križu je pretpostavka da mi možemo s tim kraljem naći mir. Bez njega smo u vrlo velikoj opasnosti da, usprkos svemu, donesemo odluke koje nas izdvajaju i ne koriste nikome, samo nama. Na strani kralja koji je išao na križ, postajemo slobodni tražiti ono što je utemeljeno na ljubavi i koristi miru. Pa i kad bi nas na križ razapeli, Bog bi bio na našoj strani. Zašto bismo se bojali imati povjerenja u toga kralja? Amen
6.
Kristovo kraljevstvo se ostvaruje u našoj povijesti kao što se ostvarivalo u ljudskom životu Sina čovječjega.
1.
U početku Isusove propovijedi stoji (kod Mk) rečenica: „Kraljevstvo Božje je blizu! Obratite se!" Na kraju evanđelja, na nedjelju Krista kralja (Lk), na kraju Isusova života (Isus stoji na ulazu svoga kraljevstva) stoji rečenica koju smo čuli: „Još danas ćeš biti sa mnom u raju."
To naviješta naziv blagdana. Krist je kralj, Krist je vladar, sve druge vlasti su srušene, njegovo srce je središte svijeta. Ali, kad je Pio XI. uveo ovaj blagdan, postojalo je isto iskustvo koje i mi danas imamo: od tog Kristovoga kraljevstva, na dugo i na široko, se malo vidi.
Tko pažljivo čita Novi zavjet neće mu biti teško ustvrditi da svi ovi spisi stoje pod očekivanjem neposrednog i blizog dolaska kraljevstva Božjega. Sasvim nedvosmisleno je rekao Isus: Kraljevstvo Božje je blizu. Moglo bi se reći da se to, tijekom vremena, polako zaboravilo.
2.
Ovo očekivanje Isusa i prve Crkve ne smijemo shvatiti povijesno. Ovo očekivanje je prožimalo svagdašnji život prve Crkve. To nije nikakva prognoza, nego ukorijenjeno u srce vjere.
Prva i najvažnija rečenica naše vjere glasi: Bog je, iz ljubavi prema čovjeku, postao čovjek u Isusu Kristu. Onaj koji obuhvaća cijeli svijet i cijelu povijest, ostvario je u sebi ono biti-čovjek, kao što je svatko od nas čovjek. Rođenjem, životom i smrću.
Ako Bog postaje čovjekom, onda biti čovjek nije ništa loše. Onda je, u ovom čovjeku, obuhvaćena svaka naša egzistencija. U Isusu iz Nazareta je zbijena cijela povijest svijeta, izmučena i spašena.
3.
Ovdje želim odgovoriti na tri pitanja: Što to znači kraljevstvo Božje? Što to znači za kraljevstvo svijeta? Što to znači za nas?
Kad Krist tvrdi: kraljevstvo Božje je blizu, onda to nije takva blizina kao što neki misle - kraljevstvo tako blizu kao ujedinjena Europa. Kad Krist govori: kraljevstvo Božje je blizu, onda to znači mnogo bliže i neposrednije. Kraljevstvo Božje je pred vratima. Kraljevstvo Božje se oslanja na tijelo. Kraljevstvo Božje određuje cijelu Isusovu egzistenciju.
I to je u nastajanju. Od djeteta u betlehemskoj štalici do Golgote, takav je put kraljevstva Božjeg. I na ovom putu ruše se svi snovi svih drugih kraljevstava.
Kraljevstvo Božje ruši snove neovisnog židovskog kraljevstva. Kraljevstvo Božje ruši snove farizeja o teološkom kraljevstvu. Kraljevstvo Božje ruši snove carinika o sve većem obogaćivanju. Kraljevstvo Božje ruši snove o sigurnom životu.
Kraljevstvo Božje nije nikakav san. To je stvarnost ovoga svijeta u kojega se Bog upušta. I ova stvarnost je pustolovina ako mi, s Isusom, idemo putem kojim je on išao.
Posljednji dio puta više ne idemo s njim, nego nas on nosi. Tradicionalni nauk da je Krist nakon smrti, a prije uskrsnuća išao u pretpakao («sišao u carstvo mrtvih»), ovdje ima svoj precizan smisao: udaljenost od Boga on sam će donijeti u svoju ljubav.
Kraljevstvo Kristovo dovršava se u njegovoj smrti i silasku u pretpakao. Sudioništvo na ovom kraljevstvu može imati samo onaj tko ide s Kristom.
I tako su, ovim, principijelno postavljena ograničenja kraljevstvima ovoga svijeta. Kristovo kraljevstvo poziva svakog pojedinog čovjeka i cijelo čovječanstvo da idemo s njime i tako, na kraju povijesti, dođemo do Boga.
I najslobodnije društveno uređenje nije ništa više (ali i ništa manje) korisno ili nekorisno za uređenje javnog života. Svako političko uređenje ovoga svijeta Kristovo kraljevstvo mora staviti u pitanje.
Što znači utjelovljenje za mene? To ne daje nikakve glasačke listiće kršćanima. Kraljevstvo Kristovo određuje cijeli moj život, da idem s njim i s braćom i sestrama koji trpe. Ovaj put kroz povijest vodi k Bogu.
Kroz povijest: ne smijem ni jedan dio svog života izuzeti iz ovog puta. Sin Božji ne umire u crkvenoj klupi, nego na križu.
K Bogu: ako iz dana u dan ne molim za Duha Božjega, promašit ću cilj. Ako sa strahom ne gledam u tragove stopa Kristovih, onda ću utonuti u stope svoga vlastitog egoizma.
Braćo i sestre, molimo: dođi Kraljevstvo tvoje! To je Krist kralj: ići nepoznatim putem i biti nošen ljubavlju koju nam Otac daje po Sinu u Duhu Svetomu.
7.
Nikakav grijeh nije veći nego vječna Božja ljubav
Drugi reče: Isuse, sjeti se mene kada dođeš u svoje kraljevstvo! Isus mu odgovori: Zaista ti kažem, još danas ćeš biti sa mnom u raju! (Lk 23, 42-43)
Isus nije bio jedini koji je bio osuđen i usmrćen kratko pred blagdan Pashe. Evanđelist Luka govori o dvojici «zločinaca» koji su bili obješeni uz njega. Ovaj izraz označava prave zločince. Ipak, ne znamo koje su zločine počinili - jesu li bili politički protivnici ili stvarni počinitelji nedjela.
Tako su objesili ova tri čovjeka, a Isusa, kao glavnog zločinca, u sredini. Rimski filozof Seneca (4-65. nakon Krista) piše o jednom tako osuđenom na smrt: »On je umirao ud po ud i duša mu je iskapila kap po kap.» Pri tome ga je mučila strahovita žeđ, razarajući bolovi glave, visoka temperatura i paničan strah. Produbljuje se smrtna borba.
Narod je nijemo stajao i gledao dok su mu se rugali vođe naroda, ali i vojnici kaznene čete. U svojoj nevjeri koja se uvijek pojavljuje: »Ako si ti kralj židovski, pomozi sam sebi.» Ovaj poziv nas podsjeća na poziv iz pripovijesti o Isusovim kušnjama. Tu ga je Sotona pokušao nagovoriti da skokom s vrha Hrama pokaže da se može sam spasiti. I zato možemo shvatiti napast kojoj je Isus bio izložen na križu.
Vrijedno je spomenuti i natpis na križu: „Ovo je kralj židovski". Prema rimskom kaznenom zakonu, pred osuđenikom na smrt se nosila ploča s opisom zločina ili mu se ona vješala o vrat. Tada se taj natpis pričvrstio iznad glave raspetog. S obzirom na natpis, možemo ustvrditi koju su krivnju Rimljani pripisivali Isusu: on je htio biti «kralj židovski» i time se pobunio protiv cara u Rimu.
Ovom ruganju se pridružio i jedan od razbojnika. Ovo ruganje je nadglasavalo druge. Zato Luka piše: »On ga je vrijeđao.» Sasvim drukčije se ponašao drugi razbojnik. On je prvoga prekoravao i rekao mu: »Zar se ne bojiš Boga, ti koji si osuđen jednako kao i on? Nama je to po pravu, ali ovaj nije učinio nikakve nepravde.» Njegove riječi su imale ovo značenje: takve riječi u ustima jednog, po pravdi osuđenog, koji sada stoji na pragu smrti, su psovanje.
Zatim njegove riječi dobiju drugi ton. Njegovi prigovori su se, sada, pretvorili u molitvu koja je ujedno bila i priznanje - ispovijest. Obraćajući se Isusu, reče: «Isuse, sjeti se mene kad dođeš u kraljevstvo svoje." Iz ovih riječi izbija strah Božji, svijest o napravljenoj nepravdi i prihvaćanje zaslužene kazne, ali iznad svega duboko vjersko uvjerenje i obraćanje Isusu kao pravom i istinskom Mesiji. I zato njegova molitva da bi ga Isus izbavio iz zatvora njegova grijeha i njegove izgubljenosti.
«Isuse, sjeti se mene kad dođeš u Kraljevstvo svoje.» U svom komentaru na Lukino evanđelje Gerhard Maier tome dodaje: «Razbojnik upotrebljava samo ime Isus. I mi ne trebamo, u našim molitvama, ništa više reći... On ga se treba samo sjetiti, više se ne usuđuje moliti, a i to je dovoljno. Ako Isus (samo) na njega misli, njegova vječna sudbina će biti dobra.... Razbojnik ne treba ništa graditi na djelima...njemu pomaže milost i to je radosna vijest za sva vremena.» Do kakvog povjerenja, kakve vjere je došao taj čovjek! Pri tome nam nije rasvijetljeno što je tog čovjeka dovelo do te vjere i tog povjerenja. Možda je prije Isusa nekad susreo, možda su to bile strahovite patnje i molitva za ljude koji su ga razapeli.
A kako Isus reagira na ovu molbu za oproštenje? Ništa drugo nije Isus učinio u svojoj muci, nego ono što je činio tijekom cijeloga života. Kao što je s grješnicima sjedio za istim stolom i s njima jeo, kao što je Samarijanki na zdencu dao novu nadu, kao što je preljubnici oprostio, tako je sada s križa izgovorio svoju milosrdnu riječ nad razbojnikovim promašenim životom. U posljednji čas dovede zalutalog kući: »Još danas ćeš biti sa mnom u raju.»
To za mene znači: tko moli Isusa za oproštenje, tome ga on daje na nezamisliv način - sudioništvo na svojoj opraštajućoj ljubavi - toga vodi u raj svoje vječne ljubavi.
Da postoji raj ljubavi, to je Isus uvijek učio. Sjetimo se samo njegove priče o rasipnom sinu (Lk 15, 11-32). Tu on pripovijeda: «Tada mu otac potrči u susret, padne mu oko vrata i poljubi ga. Tada reče sin: Oče sagriješio sam protiv Boga u nebu i protiv tebe, nisam više dostojan zvati se tvojim sinom. A otac reče slugama: Brzo donesite najljepšu odjeću i obucite ga, stavite mu prsten na ruku i obucite mu sandale. Dovedite ugojeno tele i zakoljite ga, trebamo se veseliti, jer moj sin je bio mrtav i opet živi, bio je izgubljen i ponovno se našao. I počeše se veseliti.»
Raj, nije nikakav san, nikakva iluzija, nikakva fatamorgana. Čak i u ruševinama vlastitog života ćemo naći put tamo ako Isusu priznamo svoje grijehe i molimo ga za oproštenje. Tu gdje se to dogodi, bit će nadiđene sve naše čežnje i naši snovi. »Još danas ćeš biti sa mnom u raju», ovaj odgovor mnogostruko nadilazi molbu razbojnika.
Ipak, nešto ne smijemo previdjeti: u ovom odgovoru stoji odlučujuća riječ - sa mnom. Tko se s Isusom povezuje, tome će se, još danas, otvoriti vrata raja. Početak raja, u kojem mi počinjemo živjeti s Isusom je, dakle, danas. A dovršit će se u onom danas kad mi prijeđemo kroz smrt s Isusom da budemo zauvijek kod Boga, našega oca.
Što je dakle kraljevsko na Isusu? To je njegova božanska ljubav, koja se ne može ograničiti, ni spriječiti ni jednim propisom, ni jednim zakonom. Tko se izuzme iz ove kraljevske ljubavi, taj ne pozna ni svjetsku povijest, ni svjetske vlastodršce, niti zna što znači pravo kraljevstvo. Tko se prepusti ovoj ljubavi i dopusti da ga ona vodi u zajedništvo s Bogom, on je kraljevski čovjek, bilo da je papa ili razbojnik.
8.
Isus Krist naš kralj?
Kako se postaje kraljem?
Gdje god postoji kraljevsko prijestolje, tu je nasljedstvo utvrđeno do u najmanji detalj.
S planiranim nasljedstvom unaprijed je utvrđeno tko će, kao slijedeći, preuzeti krunu. Time se hoće spriječiti da jedna država ne upadne u opasnost i nesigurnost u vremenu bez vladara. U normalnim uvjetima biva služba kralja i dalje naslijeđena. Samo u iznimnim slučajevima stupa jedna druga osoba na prijestolje, umjesto predodređenog baštinika.
David je bio, neobičnim putem, baštinik svojega predhodnika Šaula. Tako mi čujemo u prvom čitanju na blagdan Krista kralja.
Drugačije je pak u većini priča. One pričaju kojim putem treba ići mladi čovjek ili djevojka dok ne postanu zreli da preuzmu dužnost kralja ili kraljice. Pri tome moraju izdržati mnogo pustolovina i riješiti teške zadatke. Moraju dokazati jakost i mudrost, te biti gospodarom iznad onih sila koje prijete kraljevstvu...
Kralj Židova?
Kako je Isus iz Nazareta postao kraljem? Pri tome se može zaključiti da Isus nije htio biti kraljem u političkom smislu. Neki vjersko-politički pokreti htjeli su ga vidjeti kao mesijanskog kralja koji bi potjerao iz zemlje omrznutu okupatorsku silu. Ali tome se Isus opirao. On sam je sebe nazivao kraljem mira. Svoj ulazak u Jeruzalem i željno preuzimanje moći, okreće u jedan proročki znak: on jaše na magarcu...
Kralj gubitnika
Evanđelje blagdana Krista kralja izvještava o očiglednom kraju njegove kraljevske karijere: on biva raspet. Kao obrazloženje za njegovo smaknuće, biva navedeno da je htio postati kraljem Židova.
Vodeći ljudi i vojnici rugaju mu se i izlažu njegovu iznemoglost i bespomoćnost na vidjelo. Jedan koji je bio s njim razapet, spoznaje i vjeruje, pored svega, u njegovo kraljevstvo. On ga moli: Isuse, spomeni se mene kada dođeš u svoje kraljevstvo.
Kralj kršćana
Tek poslije nekog vremena, poslije Isusovog uskrsnuća i slanja Duha Svetoga, započinju shvaćati njegove učenice i učenici da se o Isusovom kraljevstvu može govoriti u posve drugačijem smislu.
U obračunavanju s političkim i vjerskim moćnicima, kršćani se odbijaju podrediti rimskoj državnoj vjeri i pojedine državne glavare obožavati kao bogove. Njihov gospodar i kralj je Isus Krist. Za njega su spremni ići čak i u smrt. Ideja o kraljevstvu Isusa dobiva za njih posve novo značenje.
Također i naš kralj?
Kako je osmišljeno slaviti Isusa Krista kao kralja u našem vremenu, u kojemu nema više politički značajnih kraljevstava? Meni je ovaj blagdan važan u pogledu na povijest, u pogledu na sadašnjost i u pogledu na budućnost.
Pogled nazad na povijest
mi pokazuje kako je spasonosno gledati iznad trenutačnih političkih odnosa moći. Carevi, kraljevi, predsjednici, vođe itd., dolaze i moraju opet ići. Mi ih trebamo za naše državne interese. Oni ispunjavaju za nas neizostavne zadatke. Mi ćemo dobro činiti ako držimo kritično odstojanje od njihove moći, naročito tamo gdje se pokazuju i slave kao spasioci i rješavatelji problema. Treba biti oprezan.
Ova tradicija se utemeljila i u našim službama Božjim. U sjećanju na iskustva kršćana prvih stoljeća, započinjemo s pozivom «Kyrie eleison». Ove dvije riječi ne daju se posve točno prevesti. One sadržavaju više nego «Gospodine, smiluj se!» One izražavaju da je sam Isus Krist naš gospodin, onaj od kojega mi očekujemo spas i život i vjerujemo u njegovo vodstvo.
U pogledu na sadašnjost
ja cijenim Isusov put kao put «kraljevske ličnosti». U zadnjim godinama je ponovno pronađena moć mita i priča. Tu kraljevi nisu interesantni toliko kao nosioci moći. Slika kralja je ovdje pojam zrelosti i uspješnog pronalaženja sebe samoga. S tim u svezi, za mene Isusov primjer dobiva sve veće značenje. On nam pokazuje kako se može sebe, svoj smisao pronaći ukoliko se predaje Bogu i bližnjima. Njegov način ophođenja s ljudima, traženje kraljevstva Božjega, njegova glasnost, mirotvorna sposobnost i nepodmitljivost podsjećaju me na put kojim trebaju ići junaci iz priča. Na Isusu vidimo kako jedna karijera prema dolje, može voditi i prema gore.
U pogledu na budućnost
mi se otvara spoznaja kralja svijeta koji ima, u svojoj ruci, našu osobnu sudbinu i sudbinu cijelog čovječanstva i stvorenja, te mi to daje unutrašnji mir i dozvoljava mi da, i u nemirnim i nesigurnim vremenima, idem sigurno svojim putem.
Ja sam ponosan na to što ljudi uspijevaju postići velike uspjehe i vjerujem da možemo naše sposobnosti upotrijebiti još više za bolju budućnost svih ljudi. Ali upravo naočigled nepobjedivih prirodnih katastrofa i naočigled neuračunljivosti samih ljudi, ne bih htio živjeti bez nade da je Isus Krist gospodar svemira i da će on cijeli «projekt stvorenja» privesti dobrom kraju.
P. Hans Hütter, prevela Katica Kiš, preuzeto iz Predigtforum der Redemptoristen