Ljubav prema duhovnom obraćenju oslobađa snage za novi početak. S umjetnošću moći se obratiti, otvaraju se nove mogućnosti, koje potpuno mijenjaju život, jer samo obraćenje ima snagu ukloniti okamenjenosti, krutosti i blokade, koji su naš svijet učinile zatvorom. Život je stalno u promjeni, u našem tijelu se neprestano  stvaraju nove stanice a stare se raspadaju i u tome leži tajna obnove i mogućnosti ozdravljenja.

Čim se odvojimo od izvora života, izgubimo snagu i život je u opasnosti, postajemo nesposobni sve do «sindroma izgaranja» i naš tjelesni imunitetni sistem se ruši. Otvaraju se vrata i prozori za preko 20 000 agresijskih bolesti. Gubitak snage i energije, odvajanje ljudi od stvoranja proizvodi strah i brojne druge katastrofe. Strah i bojazan možemo nadvladati samo ako aktiviramo i povežemo kozmičke sile u svemiru i božanske snage u našoj duši.

Ako ste uspostavili pravilnu vezu između duše i tijela, božanskog i ljudskog, srca i duha, dolazi do jakog nutarnjeg pokreta, koje izaziva jako kucanje srca. Hildegard ovo naziva »compunctio cordis» - udaranje srca. Začuđeni smo i iznenada vidimo mogućnosti, koje su nam do tada bile sakrivene. Samo tako se možemo probuditi iz naše kome a ništa ne činiti. Ljubav će, od sada, preobraziti sve razine naše političkog, socijalnog, poslovnog, religioznog i seksualnog postojanja. Sada svijet postaje ono što jest, naše radno mjesto. Osjećamo se solidarno povezani sa svim ljudima, stvorenjem, životinjama, biljkama i osjećamo bol i patnju opustošenje i horor kojega dnevno nanosimo prirodi.Božanska energija u nama nam daje snagu preobrazbe kakvu Bog od nas želi.

To je ono da ćemo ljubiti, služiti, sa strahopoštovanjem, božansku prisutnost u svem stvorenju ili ćemo, u nezasitnoj požudi za posjedovanjem, ništa ne činiti, bježati, sa strane gledati i nerazumnim uništavanjem storenja i mi sami propasti.

Udaranje srca nije nikakva bolest, koju bi trebalo blokirati betablokatorima, nego je to poticaj Božji, želi aktivno promijeniti  nepravedno, bez ljubavi, kaotično stanje ovog svijeta.

Polazak: svakog časa

Dolazak: kad Bog to hoće

Cijena mjesta:

1.         Razred (ekspresni vlak): bez grijeha ili mučeništvo, ili nasljedovanje evanđeoskih savjeta: siromaštva, čistoće, poslušnosti

2.         Razred (brzi vlak) pokora, povjerenje u Boga i vjerno izvršavanje dobrih djela: molitva, post i davanje milostinje.

3.         Razred (putnički vlak): održavanje Božjih i Crkvenih zapovijedi kao i življenje po staleškim pravilima

4.         Razred ( izvanredni vrlo, vrlo rijetki vlak): obraćenje na smrtnoj postelji.

Ja sam glas Vapijućeg u pustinji

- Pripravite put Gospodinu!

Ja sam krik mučenih u Brazilu:

- Pripravite put Gospodinu!

Ja sam jecaj u staračkim domovima:

- Pripravite put Gospodinu!

Ja sam molba penzionera:

- Pripravite put Gospodinu!

Ja sam poziv na mir svetog Oca:

- Pripravite put Gospodinu!

Ja sam pjesma benediktinaca:

- Pripravite put Gospodinu!

Želi li on ljude onoga vremena pa onda i nas, prisiliti na vjerovanje? Pa to je skoro uvrjedljivo: zmijska legla, obijeljeni grobovi, sud i oganj! Je li to način da privuče ljude prema ljubavi Božjoj?

No da, Božja ljubav. Mi o njoj govorimo, tu i tamo, a zapravo pojma nemamo što je to. Kako mogu ljubiti Boga? Ne vidim ga, ne mogu čuti njegov glas, niti mu mogu gledati u oči. Kako mogu ljubiti nekoga tko mi je tako stran?

Ljubiti nekog čovjeka, nije problem. To nam ne pada tako teško. Postoje brojni sveci koji su bili duboko uvjereni da ljube Boga. Ponekad ti ljudi ostavljaju dojam da su se zaljubili u Boga. Ima bezbroj načina da reknemo: "Ja te volim", „Želim uvijek ostati kod tebe." "Nosit ću te na rukama." "Ti si najbolje što mi se dogodilo." "Nikad te neću napustiti."

Za mene je najljepši opis ovo:"Trebam te, bez tebe ne mogu živjeti, bez tebe se ne mogu snaći na ovom svijetu. Trebam te više nego sve drugo i svakog drugog."

Zašto ne bismo Bogu smjeli reći ovakvu izjavu ljubavi. "Bože, trebam te, na ovom svijetu se ne mogu snaći. Znam da to ne mogu učiniti, da ne mogu živjeti dobar život ako ti nisi uz mene. Budi i ostani sa mnom."

To je ljubav. I upravo to hoće Ivan, iako se drukčije izražava:  "Vi mislite da ste savršeni, da Boga ne trebate, da  sve sami možete učiniti bez njega, a ipak gledajte što je nastalo od vas. Pravite se svetima, spoznajte konačno da trebate Boga,  govorite o Božjoj ljubavi i mislite zato da ste dobri kršćani, a nitko od vas nije spreman priznati da bez Boga ne možete ništa, ništa vrijednoga. Bezvrijedna slama koja će izgorjeti, eto takvi ste vi. Ipak, dođite k meni i pustite da vas krstim, jer to je znak onoga da svoj smrad nosite sa sobom. I tko se krsti, taj priznaje da se bez Boga ne može opravdati". To je ljubav.

Zato je Bog započeo cijelu ovu  povijest, utjelovljenjem, mukom, smrću, ali i uskrsnućem, snagom sakramenata: da bi nama koji trebamo pomoć, došao u susret. To je njegovo očitovanje ljubavi prema nama: "Želim ostati s vama, nosit ću vas na rukama i nikad vas neću učiniti sirotama."

A kakav je naš odgovor na to?

Pozdrav: Gospodin koji nas poziva na obraćenje neka bude sa svima vama.

Uvod: U došašću se bude neke čežnje i očekivanja. Mnogi ljudi čeznu za unutarnjim i vanjskim mirom. Ili imaju neku čežnju za dubljom sigurnošću. Liturgija 2. nedjelje došašća nam želi pomoći da zatrpanu čežnju za Bogom opet oslobodimo. Ivan Krstitelj najavljuje dolazak Božji. Bog želi doći, ali on će doći k nama samo ako se obratimo. Njemu se okrenuti i dopustititi njegovom Svetom Duhu da nas očisti.

Obratimo se puni povjerenja Gospodinu i molimo ga da nam pomogne.

******

Povijesna razdoblja i razdoblja svete povijesti spasenja rado povezujemo s određenim osobama. To vrijedi i za advent. Izaiji, tom neizbježnom navjestitelju boljeg vremena, to jest mesijanskom vremenu mira, danas se pridružuje i Ivan Krstitelj, prorok prelaska iz starog u novo vrijeme, novog saveza. Njegova propovijed je obvezna za sve ljude, svih vremena. Poravnajte, pripravite Gospodinu put, obratite se i vjerujte mu.

Pripravimo naše srce za njegov dolazak, očistimo put, uklonimo sve što stoji između nas i njega, naše grijehe protiv njega i  grijehe jedan protiv drugoga. Molimo zajedno za Božje milosrđe.

Gospodine, naš Oče, dolaskom tvoga Sina stvara se, ovdje na zemlji, tvoje kraljevstvo. Zato ti sada iznosimo naše molitve i prošnje:

Svojoj blagovijesti mira i oproštenja izgradi put u srcima ljudi, molimo te

Izliječi rane nemira i naše bijede podijeljenog svijeta, kako na istoku, tako i na zapadu, sjeveru i jugu, molimo te

Jačaj u našem mjestu spremnost jedan drugoga prihvatiti onako kako  nas Isus prihvaća, molimo te

Ispuni na našim pokojnicima ono što si započeo u krštenju i vjeri, molimo te

Gospodine Isuse, ti ćeš doći da bi dovršio svoje kraljevstvo istine i ljubavi. Dođi Gospodine Isuse,  ostani s nama sada i u sve vijeke vjekova.

Po ustima proroka navijestio si

svoj dolazak:

pripremite put Gospodinu

oslobodite prostor njegovom miru.

Došao si u našu niskost

istovremeno kao Bog i čovjek

Ti nam daruješ svoju prisutnost

u riječi i sakramentu.

Ostvari uskoro

svoje kraljevstvo mira i pravde,

oslobodi put svojoj poruci,

prevladaj sve svađe i mržnje

o dođi, Isuse, dođi!

****

Žurno Ivan Krstitelj

naviješta ove riječi

I postaje onaj koji pripravlja put Gospodinu

Slijedite njegov primjer.

Nema vremena za gubiti

kraljevstvo nebesko je blizu.

pokopajte neprijateljstvo i nasilje,

sklapajte mir.

Kraljevstvo nebesko je blizu.

Izmijenite i mišljenje i život

kraljevstvo nebesko je blizu,

Živite ono što naviještate.

Onda ćete poput Ivana

donijeti svjetlo u tamu ovog svijeta.

Heinz Geist

Malo tko sebe smatra jednom zakovicom na svim nitima. Nekome bi moglo pasti na pamet, zašto i što mu je stvarno dobro, što bi mu moglo koristiti, što mu daje prednosti pred drugima.

Da bismo shvatili o čemu se radi u današnjem evanđelju, treba malo razmisliti o ovoj jakoj strani vlastitoga ja. Onda ćemo bolje razumjeti pismoznance. Dvije stvari su za njih vrlo važne: prvo, oni imaju pravo građanstva, oni nemaju bilo kakve roditelje. Drugo: vrlo dobro poznaju Sveto pismo. Oni nisu bilo tko.

Obje stvari nisu pretpostavka, nego potpuno odgovaraju istini. Oni nisu došljaci od bilo kuda, mogu se pozvati na najbolje rodoslovlje.

I zato možemo donekle shvatiti provokaciju koju im upućuje Ivan Krstitelj: Bog bi mogao, bez problema, podići iz kamena i bolje pismoznance, nekog puno boljeg člana obitelji, nekog tko prihvaća ono što mu bolje odgovara; iz ovog kamenja bi Bog mogao rukom okretati i  napraviti bolje od mene.

Pismoznanci su se držali svog znanja i svog porijekla. Ipak, negdje u pozadini, znaju da su i oni grješnici.

I znaju iz kojeg su razloga došli k Ivanu Krstitelju i zašto su željeli primiti Ivanovo krštenje. Ali zbog toga promijeniti život, niti mogu, niti to žele.

Podsjetimo se na kakve se mi veličine pozivamo i i kako je s našim osjećajem pravde. Tko su oni bez ikakvog grijeha? Potječemo iz dobrog društvenog sloja, kršteni smo i idemo u crkvu.

U ovoj samopravednosti leži opasnost, jer ona okamenjuje naše srce. Kad bi Bog htio izmijeniti naš život svojom milošću da bismo mogli živjeti u ljubavim, mogao bi to učiniti i iz ovog kamenja. To je Ivan predbacio književnicima. Da li to i mene pogađa, sam trebam odlučiti.

No, u rečenici stoji nešto drugačije: „Bog može iz ovog kamenja podići djecu Abrahamovu." Bog može kamenje omekšati, rastopiti, nadvladati protivnosti

Advent nas opominje da Bog dolazi u svijet i želi djelovati i da svijet stoji pod Božjim sudom. Budućnost ne određuje ono po čemu mi sebe ocjenjujemo velikima, nego hoćemo li se otvoriti Bogu koji djeluje. Ako nas ne bi mogla dohvatiti ljubav Božja, od čega bismo drugog mogli postati živi, iz ove krute slame koja će izgorjeti u ognju?

Advent je šansa. Trgovačke kuće reklamiraju - nešto na što se ne možemo osloniti. Gradovi su puni svjetla, stabala. Baš je sada šansa podsjetiti se da ono odlučujuće u mom životu mora i može biti kod mene. I za to sada moram početi moliti.

Domaćice to poznaju, vjerojatno i neki muškarci. Večeras dolaze gosti i ne znam što bih skuhao. Imam još cijeli dan na raspolaganju za razmišljanje. No, trebam kupiti potrebne namirnice, a i imati vremena za kuhanje. Pitanje je odluke.

K tome, odluka u ovom slučaju je dosta banalna i malog značenja. Ali za one koji su se jednom našli u takvoj situaciji, slika bi trebala biti vrlo upotrebljiva. Druge molim da se užive u situaciju kad se moram odlučiti, jer me vrijeme pritišće.

Evanđelje upravo govori o vremenu koje pritišće. Ivan Krstitelj, posljednji prorok, nas poziva: približilo se vrijeme, Kraljevstvo Božje je blizu.

Ono što nam Ivan nudi izgleda da je ljudima iz grada teško probavljivo. Hippi iz šume i livada.

No, to su ljudi shvatili i zato su dolazili k njemu na Jordan: Vrijeme pritišće, trebamo se odlučiti.

Ivan je za ljude bio možda malo čudan, ali je zasigurno prepoznatljivo bio ispunjen Duhom Božjim U tom Duhu poziva: promijenite svoj duh, a obrazloženje je: približava se kraljevstvo Božje.

Ivan poziva na odluku. Ali ovaj poziv ne smije biti bez plodova. Ivan poziva na odluku, jer se radi o odlučujućem. Pripremiti putove znači: Gospodin sam dolazi.

Da se još jednom vratim na primjer odluke «što ću kuhati». Sa značenjem gosta raste i značenje odluke. A ovdje se ne radi o nekoj večeri, nego o meni. Bog sam dolazi - pitanje glasi: kako ja pri tome izgledam?

Sve mačke nisu sive, na svjetlu se vidi kako izgledaju. Dolazi na svjetlo. Božja udaljenost nije uvijek tako veliko zlo, nego prije svega moja ravnodušnost, to što su sve mačke sive. Bog je svjetlo. I kad on dolazi, onda je neophodno obraćenje da bi moj život opstao u svjetlu, jer svjetlo djeluje odlučujuće.

Ivanova poruka je: odlučite se, obratite se, sad je odlučujuće, sada idemo prema kraju vremena iza kojeg neće ostati ništa. Dolaskom Kristovim nestaje vrijeme neodlučnosti i sve ide prema velikom odlučivanju («veliki rez», tako to naziva C.S. Lewis u, za mene, fascinirajućoj knjizi o raju i paklu)

Kad se bude odlučivalo, kad dođe čas velike odluke, pokazat će se tko je što odlučio.

3.

Tako će se pokazati tko je Bog. On nam sada poručuje da je vrijeme odluke blizu, savim blizu tako da se moramo odlučiti. Već je sjekira položena na korijen stabla. On ima u ruci vijaču, odijelit će pšenicu od pljeve i pšenicu odnijeti u svoju žitnicu, a pljevu će sažeći ognjem neugasivim. Ne vladajmo se tako kao da ništa nismo znali.

No, kako bi sadržajno trebala izgledati takva odluka?

Izgleda mi da bi nam vizija iz knjige Izaije proroka mogla biti izazov:  tu će boraviti lav i janje, krava i medvjedica bit će prijatelji, nitko neće činiti zlo.

Želio bih da to bude prijedlog, odluka za advent, meni i vama. Možda to nije samo u mom životu tako: ima ljudi u mom životu s kojima ne mogu ili mogu samo zlo s njima. I uvijek mislim da su drugi krivi. To čak može i biti tako, čak je i istina. To mi sada treba biti nevažno. Janje misli da je vuk kriv što oni ne prolaze dobro jedno s drugim. Vuk misli da on ima pravo kad proždire janje. Tako je to.

No, Izaijina vizija je drugačija.  I zato možemo i mi, jednom, biti drugačiji. Prikupiti snagu. Odlučiti se. Odlučimo da ćemo s nekim konkretnim čovjekom s kojim ne možemo doći na zelenu granu, kojega otpisujem ili s kojim dolazim stalno u sukob... mogao bih, ovoga adventa, odlučiti s tim čovjekom ili s takvim ljudima lijepo postupati. Potruditi se i ne tako brzo posustati.

U svakoj kršćanskoj zajednici ima ljudi koji više jedan s drugim ne govore. To iskustvo imamo svi mi. O tome bismo trebali razgovarati. Advent bi mogao biti vrijeme pomirenja gdje neću gledati na svoje pravo, nego na druge, prići drugima.

Kao što sam rekao - samo jedan prijedlog.

I još nešto - kao posljednje treba reći o Evanđelju.

Ivan je vrlo oštar u svojoj osudi. Razlikovanje koje on donosi je parajuće. Pa nije nježan čak ni u izboru riječi kad on, pobožne svoga vremena, klerike, naziva zmijskim leglima.Ivan je oštar prema drugima, ali i prema sebi.

No, on zna da on nije onaj koji određuje i odlučuje. «Onaj koji dolazi za mnom jači je od mene, ja mu nisam dostojan odriješiti ni remenje na obući.» Poslije njega dolazi netko koga će nositi Duh Sveti. I on dolazi da nas spasi. Da nam pomogne. Da nam bude blizu

Poruka Isusova je pomoćnica, ruka Božja. Isusova poruka je Božje obećanje da će on svakome koji se uputi putem prema Bogu, biti blizu,. U odluci nismo sami. On nam želi dati snagu za obraćenje, za novi početak, za pomirenje.

Učinimo mi svoje. Ostavimo razlikovanje, ostavimo dijeljenje pljeve od pšenice s puno vjere i povjerenja. Amen.

Nastup Ivana Krstitelja, kako se poručuje u Matejevu evanđelju, budi u meni dvostruke osjećaje. Tu je najprije divljenje. Njegova radikalnost, njegova marljivost i njegova ozbiljnost djeluju tako da imam poštovanja prema njemu. Kod pogledam na njegov izgled, počimam se ipak zbunjivati. On djeluje na mene pomalo teatralno i upadno.

Tu se počimam pitati: Da li je on pravi? Kuda ide navečer kada završi s propovijedanjem? Kako dugo će on to izdržati? Da li je on religiozni fanatik ili bezazleni zanesenjak? On me podsjeća na ulične propovjednike u velegradovima. Teško mi pada i njih svrstati. On me podsjeća i na vođe sekta čija je radikalnost dojmljiva, za koje se plašim da su sposobni i na brutalnost.

Također i njegova poruka me baca tamo i amo. Slažem se s njim kada on tako neopredijeljeno zahtijeva povratak Bogu, bez za i protiv. On ima hrabrosti čvrsto zgrabiti ugledne farizeje i saduceje. Ako pak pogledam što on pojedinačno zahtijeva, osjećam se prilično bespomoćno i napušteno: Obraćenje? «Ne samo tako», odgovorilo bi se u Austriji na jednu takovu propovijed. Kako treba ovo obraćenje konkretno izgledati, mi to ne čujemo.

Na neki način nalazim se opet u društvu farizeja koji su se trudili ozbiljnije nego prosjek tadašnjeg društva oko Bogu ugodne pravednosti. Što se na tome može kritizirati? Ja ne bih želio biti izjednačen sa saducejima i htio bih, prije svega, znati zašto neću uspjeti pred prijetećim sudom.

Meni je simpatično kako Ivan najavljuje nekoga tko ima više za reći nego on. Čini me znatiželjnim prema onome koji će krstiti vatrom i Duhom Svetim. U čemu se sastoji veća vrijednost vatrene propovijedi Isusa u odnosu na vodenu propovijed Ivana? U čemu se sastoji tzv. viša kvaliteta očekivajućeg Duha Svetoga?

Ono što mi se sviđa i također uvjerava na Ivanu jest njegova istinitost i iskrenost. On osjeća da nešto nije u redu u tradicionalno-religioznom sistemu kojega predstavljaju farizeji i saduceji. To ne donosi uvjerljive plodove. Oni su samo pobožni i imaju strahopoštovanje prema Bogu. Imaju suosjećaja i prema siromasima. Njihova milostinja je poravnala poneke nepravde njihovog vremena. Oni pak nemaju hrabrosti i dalekovidnosti da i na sistemu nešto promijene. Pokušavaju nadići sve druge svojom pravednošću. Hoće biti bolji i bolje činiti nego drugi. U jednom, vjerski učinkovitom, društvu daju velike učinke. Ivan je dio ovoga sistema, možda čak da i sam to ne vidi.  On pokušava živjeti radikalnije nego svi ostali, iako osjeća da nešto nije u redu. Osjeća da je nešto novoga potrebno, ali to još ne može imenovati. Na proročki način vidi da to 'nužno potrebno novo' dolazi  u Isusu.

Kako to novo treba izgledati, pokazuje tekst čitanja kod Izaije. On najavljuje novi duh pravednosti koji ne odlučuje prema čula-kazala i ne nastavlja ono što je do sada bilo uobičajeno, već se stavlja na stranu bespomoćnih i siromašnih, te njima donosi pravo. U Isusu se ostvaruje ovaj novi duh. On nadilazi duha natjecanja u biti-bolji i stavlja duha solidarnosti sa siromašnima na ovo mjesto.

Tamo gdje su jaki solidarni sa slabima, ne napuštaju ih tamo gdje  oni ne mogu sudjelovati. Oni znaju kako je svaki opremljen  drugim jakostima i da svatko ima i svoje slabosti. Tamo gdje ljudi spoznaju svoje slabosti, te stoga i svoje jakosti dijele s drugima, nastaje vizija jednog novog društva. Kako ono izgleda, kazuje nam drugi dio iz Izaijinog čitanja, tamo gdje se sprijatelje vuk i janje, pantera i jare, tele i lav, krava i medvjedica.  Nesumnjivo je to sve, pomalo, iluzorno. Ipak, ova vizija nam pokazuje pravac.

Na početku trećeg tisućljeća ima mnogo toga na što možemo biti i ponosni. Čovječanstvo je pronašlo takove snage i naučilo ih koristiti o kojima se nisu usudile niti sanjati prijašnje generacije. Upravo zapadni svijet je svjestan svojih jakosti. Jaki stoje rado u iskušenju da slabe prepuste i ostave u svom vlastitom društvu, u siromašnim zemljama. Oni se brane od toga da potrebu slabih uzimaju ozbiljno i da primjećuju nepravednost, kako na lokalnom, tako i na globalnom području.

Na početku trećeg tisućljeća, sukobljeni smo sa stvarnošću koje se moramo stidjeti. Ja sam uvjeren da ćemo velike probleme našega vremena, na duži period, moći riješiti samo ako  se naučimo  solidarno ophoditi jedni prema drugima. K tomu pripada i dijeljenje naših jakosti sa slabima te da jakosti drugih, koji su nam do tada bili strani, naučimo poštivati.

Pozvani smo, u došašću, na promišljanje i obraćenje. Što to znači konkretno? Trebamo li postati još pobožniji, još bolji, još marljiviji, češće ići u crkvu i darovati malo više za siromahe  nego prošlih godina? U odnosu na tekst Biblije ove nedjelje, to je premalo. Došašće nas hoće voditi prema nečem novom. Prema jednoj novoj vrsti pravednosti koja ne samo da dijeli od izobilja jednih, siromašnima na drugoj strani, već pomaže slabima da dođu do svojega prava.  Ako budemo svjesni svojih jakosti i istovremeno svojih slabosti te budemo spremni  dijeliti, u sveopćem smislu, jedni s drugima, poći ćemo pred Boga, putem one vrste pravednosti koju je zahtijevao Izaija i Isus živio.

P. Hans Hütter, prevela katica Kiš, preuzeto iz Predigtforum der Redemptoristen