Knjiga proroka Malahije je posljednja knjiga Staroga zavjeta, čiji je glavni dio nastao u petom stoljeću prije Krista, a bori se protiv krivih mišljenja i vjerovanja. Prorok Malahija ( Moj glasnik) borio se protiv sve raširenije sumnje u Božju vjernost i pravdu, jer se ništa ne vidi od ispunjenja obećanog spasenja.

Kratko čitanje postavlja pitanje isplati li se, uopće, držati Božje zapovijedi, pokazivati mu poslušnost (Usp  Mal 3, 13-21) kad onima koji se ne zanimaju za Boga, ide bolje nego pobožnima? Za proroka je takvo ponašanje nehajno, jer Bog pozna dobra djela pobožnih, on ih bilježi za posljednji sud.  Zločinci neće opstati na posljednjem sudu, njih očekuje osuda - oganj, a pravedne će Bog prepoznati kao svoj vlastiti narod i nad njima će sjati sunce pravde.

Pitanje zar nije bolje živjeti bez zapovijedi i granica i uživati život, nego se interesirati za Boga i njegovu volju, iznova se postavlja u svim vremenima. Zato napomena proroka Malahije vrijedi i danas: Gledaj na kraj! Bog gleda tebe i tvoja djela. Na kraju će se pokazati da sve tvoje brige nisu bile uzaludne.

Drugo čitanje ( 2 Sol  3,7-12)

U  solunskoj zajednici su ljude zbunjivala kriva učenja. Neki su govori da je dan konačnog Isusovog dolaska već tu. Zato su počeli govoriti kako više nije potrebno raditi određene poslove ako je kraljevstvo Božje već ovdje.  Pismo opominje sve da se vjerno drže one vjere koja im je prenesena i da ne trče za lažljivcima. Ovdje i sada, treba činiti ono što treba da bi se na taj način pokazalo da je  kraljevstvo Božje prisutno. Pisac ukazuje na svoj primjer kao mjerilo: „Tko ne radi, neka ni ne jede."

Dvije tisućgodišnje čekanje i danas mnoge zbunjuje i sumnjaju  je li to, s Isusovim ponovnim dolaskom, uopće stvarnost, stvarno istina.  Tko vjeruje riječima prvih kršćana, taj će se držati gesla: raditi kao da sve ovisi o nama, a  moliti tako kao da sve ovisi o Bogu.

Isus je, sa svojim učenicima, u jeruzalemskom Hramu. Dok su se neki divili ljepotama, on govori o predstojećem razaranju Hrama.  To je, kod učenika, probudilo pitanje o koncu svijeta (narod je slušao). Isus je odgovorio navođenjem brojnih nevolja, koje će prethoditi koncu svijeta. Tu je jasno da se razorenje Hrama i konac svijeta trebaju promatrati odijeljeno.  Predstojeće nevolje, ratovi, gladi, potresi nisu odmah i konac. Trajanje ovog međuvremena nije poznato. Važno je osigurati se (naoružati se), ustrajati u vjeri i ne podleći najavama lažnih mesija. Progoni, zatvori, tužbe ne trebaju zaplašiti Isusove učenike. Takve situacije im nude mogućnost dati odvažno svjedočanstvo za Krista. A on sam će se brinuti za njihovu obranu. I danas ima ljudi koji, u svjetskim katastrofama, vide jasan znak u kojemu prepoznaju približavanje konca svijeta.  Ipak, nitko ne zna vrijeme. Za nas vrijedi Isusova riječ: „Ako ustrajete,  zadobit će te život."  (Lk 21,19)

Pozdrav: Isus Krist koji će opet doći kao milosrdni sudac, neka bude sa svima vama.

Uvod: U svakom euharistijskom slavlju, poslije pretvorbe, ispovijedamo našu vjeru u Gospodina koji je došao i koji će opet doći da dovrši svoje djelo. Do tada traje vrijeme kraja i vrijeme Crkve, vrijeme nadanja i čvrste ustrajnosti. Mnogo puta smo u sve to posumnjali, čak i nismo vjerovali. Probudimo sada vjeru u Isusov konačni dolazak i molimo ga za oproštenje...

Obratimo se Gospodinu, sucu živih i mrtvih:

za sve koji osuđuju i presuđuju drugima, molimo te

za sve one koji su nepravedno osuđeni, molimo te

za sve koji su zahvaćeni predrasudama, molimo te

za sve koji se nalaze pred Kristovom sudačkom stolicom, molimo te

Gospodin će suditi u milosrđu kad stupimo pred njega. Sada hvalimo i slavimo njegovo ime, sve do dana posljednjeg suda. Amen

Tvoj dan, Gospodine, već sada u naš svijet

baca svoje svjetlo

koje nadmašuje sva svjetla svijeta.

Onda će doći tvoje kraljevstvo sa silom i vlašću

i povest ćeš u domovinu svoju Crkvu

kao što si i navijestio.

Vjerujte i s povjerenjem gradite!

Tu je ništa ne može srušiti, tako je i amen!

Uskoro će doći on i Božji znamen.

A dotle samo treba izdržati,

jer nitko neće borbu izbjeći,

samo onaj kojega on kao vjernog uoči,

samo njega će na kraju uzvisiti

i njemu će krunu dati.

Ustajte onom, zazivajte onog koji dolazi,

i ne posustajte, vi pobožni:

Gospodine, neka k nama dođe tvoje kraljevstvo

Tko na tvojoj gozbi jede,

skrito s tobom djeluje,

Gospodine Isuse.

Jer je u to uključen,

smije u Duhu Svetom, po tvojim darovima,

imati dijela

na onom jednom, vremenom neograničenom

svetom gradu

zbog kojega je tvoje srce trpjelo

i izdržalo sve do smrti.

Gospodine Isuse,

nikad neće biti miran u sebi onaj

koji tvoj kruh blaguje.

Štogod se njemu po tebi dogodi,

uvijek će biti s tobom.

I što mu na kraju ostaje

od sveg njegovog djela,

to si ti - Amen.

a)

Da li nas uopće dira ili pokreće  ili nas možda plaši pitanje: očekujemo li konac svijeta i posljednji sud? Malo koji nedjeljni tekstovi su tako jedinstveni u sadržaju kao današnji. Starozavjetni prorok Malahija  pokreće pitanje isplati li se uopće slušati Božje zapovijedi ako Bog, prividno, ne ispunjava svoja spasenjska obećanja?  Odgovor proroka glasi: Na kraju vremena, na posljednjem sudu će se pokazati tko pripada Bogu i čija vjernost i napor nisu bili uzaludni.

Čitanje iz 2. poslanice Solunjanima se bavi pitanjem zabluda prema kojima da se upravo dogodio dolazak Kristov, kraljevstvo Božje je tu pa čovjek ne treba više raditi.  Pisac Pisma gleda stvari sasvim drukčije. Do konačnog dolaska  Kristova vrijedi pravilo: živjeti normalan život, ispunjavati zadaće i biti vjeran predaji, čekati na dolazak Kristov.

Luka govori, u današnjem evanđelju, o velikim katastrofama koje će se dogoditi prije konca svijeta, o bijedi, progonima, osudama, tamnicama.  Opasnost je da se  dan X označi kao dan Jahvin - u Starom zavjetu, a u Novome kao dan Kristovog povratka i treba se usprotiviti bilo kakvom pokušaju računanja kada će doći taj dan.

Još jednom: da li je to tema za nas danas? Ponekad se u prošlosti ovim činjenicama budio strah: Misli na sudnji dan! Onda će se otkriti kako si stvarno živio!  Ponekad se danas može steći dojam da bi se to moglo shvaćati i malo neozbiljnije, da su to samo slike koje Biblija upotrebljava, toga se ne treba plašiti.

Da, Biblija govori u slikama koje su ljudima nekada bile razumljive - drukčije nego danas.  Povijesna pozadina je bila poznata, tako da su se slike i poruka mogle jasno razlikovati. I točno je da Biblija nije nikakva poruka straha i ne želi to biti. Ona je radosna poruka i želi nam pomoći  da naš život tako dobro i ispravno  živimo da dospijemo do konačnog cilja našeg životnog putovanja: vječnog zajedništva s Bogom i da taj cilj ne promašimo.

Ipak se treba pitati: gdje je ovdje Radosna vijest?  Završna rečenica Evanđelja glasi: „Svojom ćete se postojanošću spasiti." (Lk 21,19)  Drugim riječima: ne dajte se zavesti svime što se događa. Držite se čvrsto uz Boga, imajte povjerenja u njega, pa i onda kad ne poznajete budućnost, niti je možete predvidjeti. Bog drži svoja obećanja. On je uz nas sve dane i on će, jednoga dana, naš život  kao i ovaj svijet dovesti do ispunjenja.  Radosna vijest glasi, kako kaže sveti Ivan evanđelist: Tko vjeruje već sada ima dio vječnoga života koji nam je obećan. (usp. Iv 6,40)  Ključna riječ glasi: vjerovanje! I to vjerovanje ne znači samo držati za istinu neke  vjerske istine, nego se  misli na odnos  između Boga i svakog pojedinog čovjeka. Vjera iziskuje i potiče taj odnos. Ako uz biblijski svijet slika, susrećemo i izjave, onda ćemo spoznati i radosnu poruku: Bog je vjeran onome što je obećao. U vjeri stojim uz ono što je u meni, po krštenju, utemeljeno: život u Bogu i po Bogu - sada u vjerovanju, a kasnije u gledanju.

Da se ne damo i danas zavesti svim zamamnim obećanjima,  ali i prijetnjama s lijeva i s desna, Bog nam je dao zapovijedi. To nije nikakva šuma zabrana, niti nekakav oklop, nego putokaz za uspješan i pravilan život.  Bog je, u svojoj ljubavi, išao ispred: za Izrael u izlasku iz Egipta, za nas kršćane  spasenjem po Isusu Kristu.

Ako se trudimo  živjeti prema njegovim uputama, onda ćemo mu dati naš odgovor u ljubavi pa kako god bila slaba. Božja vjernost traži našu vjernost. Zato  vrijedi riječ: „Svojom će te se postojanošću spasiti"

a)  Uz novozavjetne tekstove

Činiti sve moguće, ubijati vrijeme, samo ne raditi da se zasluži potrebno za život, dakle živjeti na račun drugih, to su prigovori koje pisac poslanice upućuje zajednici u Solunu. Zašto on navodi tako oštre prigovore i "Zapovijeda u ime Gospodina Isusa Krista", što se dogodilo?

Iako je Pavao propovijedao kad je pohodio tu zajednicu, da će završetak svijeta doći kao lopov, dakle nepredvidivo i nepripravljeno, iako nije dopustio, zbog vjerodostojnosti riječi, da ga uzdržava zajednica, nego je za svoje potrebe zarađivao radom svojih ruku, ipak su se neki iz zajednice zaveli govorom i naučavanjem sektaša. Oni su naučavali da je kraj pred vratima, već je započeo, pa je zato besmisleno početi bilo kakav posao.

Sektaši su zaveli mnoge iz zajednice. Postali su robovi svoga vlastitog straha, izašli su iz kolotečine i zaboravili na sve oko sebe: obitelj, posao, kuću, imanje, trgovinu.

Zato tako stroge riječi kao opomena i zapovijed, u recima 11 i 12.

Primijenjeno danas na nas: Tko su ljudi u nemiru i strahu, koji su pustili da njima ovladaju i tako izašli iz kolotečine? Jesu li to oni koji nemaju ni kuće, ni  kućišta, jer izgleda potpuno besmisleno bilo što počimati? Ili su to oni koji se slijepo daju na sve moguće poslove, samo da bi zaboravili na sve? Oni koji, zbog nekakvog atomskog rata, zaboravljaju na vlastitu obranu? Ili oni koji, od straha pred neprijateljima, misle da nikad nemaju dovoljno oružja za obranu? Na koga se danas može misliti:  one koji iz straha više ništa ne podnose, ne podnose napetosti i zato postaju uzeti ili se pak bacaju u preveliku radišnost?

Da živimo u svijetu koji propada ili se u sebi mijenja, to ne može nitko osporiti. Što činiti nasuprot svijetu koji prijeti: ratovi - Irak, Afganistan, Bliski istok...krizna područja...Sve više mladih koji se odaju alkoholu, drogama, zabrinjavajući porast aidsa, prezaduženje siromašnih zemalja, stalno zveckanje oružjem na mnogim krajevima svijeta. Polazeći od misli poslanice Korinćanima, trebamo misliti na obje, ekstremne krajnosti: na one koji ne čine ništa i na one koji se utapaju u prezaposlenosti. Jer obje opcije iz straha srljaju u krajnjosti, obje se pođavoljuju međusobno, ne videći da obje ograničuju život ako ga i potpuno ne razaraju.

Možda se opomene mogu ovako razumjeti: Prepoznajte ono što vas, zbog prezaposlenosti ili pak nerada, sprječava da postanete razumni ljudi, sposobni trijezno razmišljati i djelovati. Budite mudri i prepoznajte one koji sjede negdje u kancelarijama i planiraju takve stvari koje vas tjeraju na prezaposlenost ili nerad. Budite svjesni svoga ponašanja.

Ostajem uz rečenicu: Onaj tko ustraje, dobit će život. Mi, naprotiv, govorimo o potrebi napretka. Tko nije napredan, važi kao nazadan i uglavnom je siromašan u očima drugih. Ali kamo idemo s našim napretkom? Je li nam potreban i mijenja li naše potrebe? Nije li to djelomično i nazadovanje? Mislim na napredno korištenje atomske energije, mislim na napredak u tehnici genetike, napredno izdavanje propisa o pobačaju!

Kako ćemo mi, kao pojedinac, kao zajednica, kao Crkva dobiti polazište koje nam daje sigurnost i postojanost? Ne trebamo li osigurati temelje na kojima počiva naša postojanje? Zar ne trebamo isprobati nosivi temelj ako želimo zajedno opstojati i živjeti? Samo ako nađemo svoj početak, svoje podrijetlo, svoju duhovnu baštinu, nećemo izgubiti iz vida ni svoju budućnost, ni svoj cilj.

Naš početak leži u našoj povijesti kao kršćana. On počima  danom našega krštenja, tada smo uzeti u nedokučivi lanac svjedoka vjere. A to nas vodi u vrijeme kad su naši preci postali kršćani. Od tada vjerovanje i ispovijedanje vjere u Krista nije prestajalo.

Bilo je i bit će mržnje, suprotnosti, izdaje. Ima bezbroj stvari koje našu vjeru zasjenjuju u nama, u Crkvi, u svijetu. Ipak, spoznajom da nas vjera u Isusa, Krista i Gospodina, nosi dobivamo čvrsto stajalište koje nam daje ustrajnost. Ne smijemo biti oni koji će samo klimati glavom, nego trebamo i uzdignuti glavu, jer Krist je početak, središte i cilj ovoga svijeta, on je i začetnik, sadašnjost i budućnost našega života.

I tako smo došli do poticaja evanđelja. Pozvani smo da budemo uvjereni svjedoci. Trebamo se sami uključiti. Ne smijemo se držati daleko od svijeta. Potiče nas  se da budemo ljudi koji će imati svoje mišljenje, svoja polazišta, koji će ustrajati - i ne samo biti usredotočeni na negativno, nego ustrajni i utemeljeni, čvrsti u onome što vjerujemo.

Posljednje riječi Biblije u Knjizi otkrivenja govore: „Dođi, Gospodine Isuse, dođi brzo, Maranatha!"  - Mi kršćani živimo u očekivanju da će Gospodin uskoro doći. Prvi kršćani su to očekivali iz sata u sat, ili u najmanju ruku, iz dana u dan. I to s velikom radošću: konačno će doći Gospodin i završit će sve muke i patnje, borba s nutarnjim i vanjskim protivnostima konačno je za nama. Smjeti konačno otpočinuti u Božjoj blizini,  ne biti više u utrci s drugima, s vremenom, s dnevnim zadaćama - da, prvi kršćani su za tim čeznuli.

A mi se plašimo Gospodinova dolaska - pa i zbog popratnih pojava (potresi, ratovi, katastrofe nisu nikako privlačni), ali još više zbog priprostog pitanja: što će meni ostati? A što će mi se oduzeti?

Sada imam, za sve vas, jednu dobru i jednu lošu vijest. Najprije loša vijest: popratne pojave, koje čine konac svijeta tako neatraktivnim, već su u punom tijeku. Mi mnogo od toga ne primjećujemo, ali naš svijet je pun ratova, katastrofa, bolesti. Isus nije s time računao na kratko razdoblje pred propast svijeta, nego cijelo vrijeme, svih 2000 godina. Ne trebamo se svega toga plašiti, nego samo onoga u čemu se nalazimo.

Za vas imam i dobru vijest, a ta je: ono što je kod nas vrijedno, to ne možemo izgubiti - našu ljubav prema ljudima, radost koju imamo zbog njihove blizine, žrtve koje činimo zbog drugih, pažnju koju su nam drugi pokazivali. Ono što možemo izgubiti, tako i tako nije važno i vrijedno.

Bilo bi za nas ružno i katastrofalno da se priljubimo uz te stvari. Ili ako bismo vjerovali da ćemo mi  vječna dobra, kao ljubav, sigurnost dobiti  našom vlastitom marljivošću, da ćemo ih sami postići, ili nekako, više ili manje,  prošvercati.

Ovdje Pavao misli sasvim trijezno: rad služi životnim potrebama, a ne vječnom spasenju. Ono što činim i nije tako važno. Nego je odlučujuće kako činim - i koju ulogu igra rad u mom kršćanskom životu.

Rad ne služi zato da sebe učinim važnim, pokažem moć ili ugodim svojim porivima i čežnjama za nekakvom vrijednošću. On ne služi da ostvarim samoga sebe ili da u društvu dobijem i igram neku važnu ulogu.

Nezaposleni se brinu kako će osigurati život, to  je teško i opterećujuće, ali ako zbog toga dobivamo komplekse manje vrijednosti, znak je da smo iz očiju izgubili  konačni cilj života: da budemo sveti.

Živimo u konačnim vremenima, naše vrijeme je ograničeno, bilo našom vlastitom smrću ili ograničenošću svijeta i svemira. I tako se postavlja neizbježno pitanje: Što želim u životu postići?   Sada će odgovori biti sasvim različiti. Za nas bi stvar trebala biti jasna: Mi kršćani želimo rasti i napredovati u onim stvarima  koje će imati trajnost i preko granica ovog svijeta... Ljubav, veza - odnos  i služenje. I želimo podrediti tom cilju sve što nam privremeno pruža ovaj svijet: da bismo postali sveti i s nama, u najmanju ruku, svi oni koje volimo.

Lijepi su izgledi koje Isus nudi svojim učenicima. A za Židove je još dramatičnije. Hram u Jeruzalemu će biti razoren, a za vjernog Židova to je kao propast svijeta. Božje svetište na zemlji više neće postojati - time je svemu kraj.

No, za nas to nije baš ništa strašno. Kako ćemo nekoga pridobiti kršćanstvu ako se predviđa takva budućnost? Ako se malo pogleda u blješteće brošure Jehovinih svjedoka, onda se vide prekrasne slike sretnih ljudi, sretne krave u prekrasnoj prirodi i to je baš lijepo.

Zašto nam Isus ne ocrtava jednu takvu, ružičastu budućnost? Dovoljno je bilo proroka nesreće u svako vrijeme. A sada s time počima i on.

U posljednjim sedmicama Crkvene godine - pred došašće - liturgija nam, svjesno, stavlja pred oči konac svijeta.  Pri tome se ne radi o nekakvom datumu, niti o horor scenariju,  nego nas najprije želi podsjetiti na prolaznost svijeta i na našu vlastitu prolaznost, ali još više, na prolaznost stvari oko nas.  Pitanje koje nam Crkva postavlja, moglo bi glasiti:  Ako razmišljaš da će sve ovo ovdje jednom nestati i neće postojati,  ako razmišljaš da i ti jednom nećeš postojati, što ti je onda najvažnije u životu?

Ono što nam Isus prikazuje, doista više nije budućnost  - sa evanđeoskog stajališta, već je prošlo 2000 godina. Što Isus ovdje proriče je, više ili manje, naše vrijeme. I baš zato nam može dati dobre savjete i odgovore na pitanje o čemu se zapravo radi.

Židovi hvale Hram, jer je onako lijep i veličanstven, a prije svega bogat. I Isus upozorava na to da se ne može izbjeći činjenici da vrijednosti kao ljepota, bogatstvo, vrlo brzo mogu biti srušene.  Mnogo je važnije da se oko Hrama okuplja vjerni narod i narod koji moli.

Isus opominje da se ne gleda u vođama nekakvog mesiju. Tu se krije i ponos da je netko pronašao Učitelja, a to je dokaz da znamo da je kraj blizu. Na radi se o tome da budemo informirani o stanju stvari. Niti se radi o tome da se ima vidljivog Mesiju. Ako neki imaju nekakvog gurua, o kojemu postoje razne slike, mi se toga ne trebamo stidjeti. O tome se svakako ne radi.

Niti se ne radi o tome da, u svom životu, možemo dati odgovor na svaki upit i na svaku situaciju. Znati savršeno izaći iz svake svađe, uvijek imati spreman odgovor. Ne trebamo razmišljati kakav bismo odgovor dali, jer i znanje može biti, pokatkad, površno.

I na kraju, možda malo žestoko - ne radi se niti o skladnom obiteljskom životu. Ne govoriti o vjeri, jer uvijek nastaju svađe. Ne govoriti o svom vlastitom uvjerenju, jer to opterećuje odnose u obitelji. Više zajedno ne moliti, jer se djeca pri tome ne osjećaju lijepo...

Ima mnogo stvari o kojima se ne radi, jer će se sve to, jednom, srušiti onima koji sva svoja nadanja stavljaju u ta prolazna dobra koja će nestati.

Mnogo je važnije ostati u vezi s Bogom.

Mnogo je važnije računati na Božju snagu u svim životnim uvjetima.

Radi se o tome da za Boga rezerviram mjesto i to uvijek prvo.

Radi se o tome da mi katastrofe i nevolje ne opljačkaju vjeru. Sve to može biti zastrašujuće  - ali još je strašnije ostati i biti bez nade i vjere. Amen

Sad je vrijeme, sad je čas

danas će se učiniti - ili propustiti - o čemu se radi

kad on dođe.

Gospodin neće pitati

„Što si znao, što si mudra naučio?"

Njegovo će pitanje glasiti:

„Što si mislio, kome si služio zbog mene?"

Gospodin neće pitati:

„Čime si sve ovladao, što si sebi podložio?"

Njegovo će pitanje glasiti:

„Kome si služio, koga si prigrlio zbog mene?"

Gospodin neće pitati

„Što si spremio, što si sve mogao učiniti?"

Njegovo će pitanje glasiti:

„Što si mislio, kome si služio zbog mene?"

Gospodin neće pitati

„Što si jeo ili što si dobra pio?

Njegovo će pitanje glasiti:

„Što si dijelio,  koga si nahranio zbog mene?"

Sad je vrijeme, sad je čas

danas će se učiniti - ili propustiti - o čemu se radi

kad on dođe.

«Fit for faith» - bi se mogla nazvati knjiga duhovnih vježbi. Da se, prije nekoliko godina, povjerilo knjigu svetog Ignacija Lojole nekom modernom uredu za reklamu, tada bi on stvorio jedan takav naslov, «fit for faith», jer ovako piše Ignacije: « kao što su šetnje, trčanje vježbe za tijelo, tako se isto nazivaju «duhovne vježbe» svake vrste koje pripravljaju dušu (...) da traži i nađe volju Božju za spas svoje duše.» (Knjiga duhovnih vježbi, prva opaska)

Život s Bogom traži vježbanje. Ova misao je, samo na prvi pogled, začuđujuća. Tijelo treba vježbanje da ostane u dobroj kondiciji (fit), jer će fitnes pokazati koliko smo spremni. Ako me, pak, vjera mora nositi, pokazat će se, da li sam se izvježbao živjeti u Božjoj prisutnosti.

U tom smislu shvaćam Isusove riječi na početku današnjeg evanđelja. To je govor o završetku svijeta - vremena. Inače, sva tri izvještaja u prva tri evanđelja nazivaju se zajedničkim imenom «mala apokalipsa, za razliku od velikih opisa Ivana apostola u knjizi Otkrivenja. Isus govori o koncu svijeta i o koncu poznatog reda da bi svojim učenicima napomenuo da se za to priprave. U vremenima relativnog mira i sigurnosti, on želi s učenicima «izvježbati što znači vjera. Tako nam on pomaže da budemo pripravni za vremena  kad će nestati ono što nam je postalo uobičajeno i poznato. I biti fit u tom slučaju, ne pomaže nam onda kad se to dogodi. To nam pomaže da svakog dana dublje živimo iz vjere.

Poticaj je dao razgovor o hramskoj ljepoti : «kad su neki govorili da bi Hram trebao biti ukrašen dragim kamenjem i zavjetnim darovima». Isus shvaća da je ovdje mjesto za opomenu. Veličanstvena mramorna fasada, svijetleći zavjetni darovi pobožnih hodočasnika iz cijeloga svijeta su paša za oči. No, veličanstvenost i sjaj Hrama su jedna stvar, a živa vjera sasvim druga.

To isto vrijedi i za kršćane, koji su ponosni na svoje veličanstvene katedrale. A to vrijedi i još više kada se katedrale ne usmjeruju prema Bogu, nego prema estetici i postaju sebi svrhom.

Sve treba izgledati lijepo da se ugodno osjećamo. Bez dizajniranja više ničega nema. Sjajni zubi, lijepa tijela, sjajni magazini i web stranice, uredski tornjevi od stakla i mode koja je u špici. Nikada prije nije diktat ljepote tako daleko zahvaćao kao danas. To je znak modernog društva, tako da se ljude predstavlja kroz izgled, ukus i stil - i to više nije određeno za mali broj pripadnika jednog sloja.

Trijezni Isusov odgovor glasi: «Doći će vrijeme kad neće ostati ni kamen na kamenu od onoga što vi sada vidite, sve će biti razoreno.» U vremenu kad je Luka pisao ove retke, to se je i stvarno dogodilo, 70 godina po Kristu, Hram je bio razoren.

Nespokoj, kojega nam Isus izaziva, ide dalje. On zahvaća i političke i socijalne strukture.

«Nemiri i ratovi», opisuje Isus, sudovi koji ne služe pravdi, nego za progon i ubijanje kršćana. «Nemojte se previše oslanjati na stabilne odnose, reče Isus, čak i strogo uređeni svod nebeski sa zvijezdama će se poljuljati. Nastati će veliki potresi na mnogim mjestima, bolesti i glad, vidjet će se grozne stvari, vidjet će se na nebu silni znakovi.»Danas nam je poznato kako su ove opomene djelovale na spremnost  učenika. No, mi  živimo u dijelu svijeta s mirom i želimo izgrađivati takav svijet  da bi svi mogli biti zadovoljni.

Nakon ljepote i reda, apokalipsa zahvaća i područja u koja bismo se, nadamo se, mogli povući. «Dapače, vaši roditelji, braća, vaši rođaci i prijatelji će vas predavati, a neke će od vas i ubiti». Postoje situacije  gdje nam neće moći pružiti zaštitu niti roditelji, ni dobri prijatelji. U duhovnom vježbanju, u koje Isus uvodi učenike, daje im ohrabrenja kad padne i zadnji bastion. Nikakav velebni hram,  nikakva pravna država, čak ni roditelji koji bi vas mogli zaštiti, ni prijatelji na koje biste se mogli osloniti- vježbanje ih tjera da si predoče što bi moglo nadoći. Tko čini ovu vježbu, otkriva pogled u vlastito srce.

Opis apokalipse ne ide za tim da probudi strah. Nije niti toliko važno da li je stvar politički ili povijesno stvarna, da li će sve to uskoro nastupiti. No, skepsa prema stvarnosti i budućnosti igra svoju ulogu. Važno je da ova apokalipsa pomaže viziji ući u bit i odatle shvatiti što je važno i što nosi pa i onda ako vremena postanu teško podnošljiva. To je pravo duhovno vježbanje, svo problematično povjerenje ukloniti, a imati povjerenja ondje gdje se to isplati.

Isus ne želi proglasiti ateistički i politički red zlim, niti smatra podršku koju imamo u obitelji i među prijateljima nevažnom. Naprotiv, pomaže da je, na jedan način, promotrimo i procijenimo, da nam se pokaže, u prvom redu, ono što je najvrjednije. Ljepota jedne katedrale ili muzike može me uzdići iznad mene i može mi otvoriti jednu novu dimenziju. Onda je to dobro. Stabilni politički red i sigurne društveno pravne veze mogu mi pomoći da uredim svoj život i da se zauzimam za pravdu. Onda su dobre. Ako su one za to tu da nas protjeraju u kut svijeta i povijesti, onda se  sve izvrće. Onda čak i prijatelji i vlastita obitelj mogu biti žalosna podrška ako pravac ne odgovara.

Cilj Isusova govora je bio uvježbavanje povjerenja. Sasvim iznenađujuće, zato na kraju ove vizije dolazi obećanje: «A ipak ni kosa vam s glave neće pasti» To vrijedi za one koji su postavili ljubav koju nam on naviješta kao temelj zgrade svoga života: svakodnevno povjerenje i odnos s Bogom, kojega on zove svojim ocem. Vjernost Isusovu imenu, čiji život i svjedočanstvo ga čini nezamjenjivim, postaje temeljni oslonac (sidrište života). Možemo se radovati ljepoti, možemo sudjelovati u dobrom političkom redu, možemo imati povjerenja u roditelje i prijatelje - ako naše zajedničko povjerenje stavljamo u to ime. Amen.

Kako to Bog može dopustiti? Žrtve nasilja. Žrtve protunasilja. Nedužni u bijegu, na pragu smrti od glada. I uvijek ratovi i rušenja.

Kako to Bog može dopustiti? Kod mnogih kod kojih se čuju ova pitanja posljednje sedmice, dojam je da svi događaji služe da se ukopaju u vlastita mišljenja.

Pitanje isto tako muči i vjernike: kako Bog to može dopustiti?

Još više raste zdvajanje u Božju dobrotu kod ljudi koji trpe na svom vlastitom tijelu ili doživljavaju bol u vlastitoj obitelji ili kod prijatelja  koju donosi nasilje i protunasilje.

Biblija pozna tužbalice pravednih pred Bogom. Tako malo pomaže da se ide sam na ovome svijetu. Terorizam ne bira među žrtvama svoga nasilja. Još jače nasilje izazivaju nedužne žrtve. Uzajamna šteta.

Ako slušamo današnje evanđelje, postaje nam jasno da Isus računa s nasiljem  i rušenjem. On ne izgrađuje nikakvu iluziju da će svijet biti bolji i ljepši. Nasuprot, ima se dojam da kao što se demoni bune pri susretu sa spasiteljem, tako biva i u povijesti.

No, kao što susret Isusa s demonima u evanđelju, postaje mjesto susreta,  tako i mlada Crkva očekuje pojavu Spasitelja, upravo usred ruševina. Upravo tu, gdje nasilje svjetske neravnopravnosti hrani nasilje terorizma, gdje moderni fanatici idu za novim križarskim ratovima, Krist poziva, upravo usred spirale nasilja, da promjenu ne očekujemo od neba, nego da mi damo svjedočanstvo.  To može razdijeliti obitelji, a kršćane obilježiti kao one drugačije. I upravo tu gdje se svjetska povijest ruši, kršćani se smiju nadati da će ih Božji Duh ispuniti.

Njihova slabost i bespomoćnost postat će njihova jakost: dati svjedočanstvo za Boga. Postojanost se ne sastoji u tome da skupimo svoje vlastite snage i uzvratimo udarcima, nego da damo svjedočanstvo da je Bog gospodar povijesti. Isus očekuje svoje na strani žrtava. Tu vrijedi njegovo obećanje: »I dat ću vam riječi i mudrost, tako da vaši protivnici neće moći reći  ništa protiv vas.»

Što očekuju ljudi kad se pitaju zašto Bog dopušta nasilje? Da li je Bog za njih svemirski vatrogasac?  Treba li Bog, u svoje stvorenje, ugraditi zakone za slučaj nesreće?

Put kojim Bog ide je sasvim drukčiji. Bog se odlučio ići putem kojim idu ljudi.

Ova vesela vijest se odnosi i na moj osobni put. Na mjestu mog pada vrijedi obećanje Božje blizine. Na mjestu mojih najvećih grijeha vrijedi Božje obećanje da neće tepihom bombardiranja graditi put za specijalne snage, nego će mi dati oproštenje i mogućnost novog početka.

Ne znam koja su vojnička sredstva trenutno potrebna da bi se zaustavilo nasilje. Niti mogu zatajiti svoju skepsu.

No, znam da svjedočenje, za koje nas je Krist osposobio, mora postojati protiv ovog nasilja. Bog ne dopušta biti tako nezainteresiran. Bog zove ljude i stoji uz njih. I njih i mene ako podignemo svoju riječ i slabe sile upotrijebimo za pravdu, za mir.

Slike 11. rujna 2001.godine me još uvijek ne puštaju. One mi dolaze u svijest kad se vozim kroz Beč i ispred mojih očiju prolaze visoke zgrade koje su,  zadnjih godina, niknule kao gljive iz tla. Ili također, kada se na TV  pokazuju slike o velegradovima, prepunih nebodera. Kao u nekom filmu protječu, u mojoj glavi, još jednom, izvještaji onih terorističkih napada. Pri tome moram misliti na ljude koji su bez predosjećaja, iz jedne sekunde u drugu, bili ugašeni. Ili,  mislim na ljude koji trče da spasu svoj život, da izbjegnu nesreći. Drugi hoće priteći u pomoć i sami su upali u katastrofu. Ponekad se  pokušavam također uživjeti  u one ljude koji su ove atentate izmislili i podrobno ih mjesecima pripremali. Što se zbivalo u tim glavama? Vidim se sukobljen s jednom stvarnošću o kojoj sam, do tada, pretpostavljao da postoji samo u glavama posve smetenih ljudi.

Događaji o kojima govori evanđelje 33. nedjelje, imaju neku sličnost s onim što se dogodilo 11. rujna. Oni pripadaju tzv. apokaliptičkoj literaturi, koja je u starom svijetu, bila daleko proširena i koja je našla svoje ljubitelje. Budući da je ova mješavina vizija, proricanja, tamnih ,fantastičnih slika i stvarnih događaja, bila upravo rasprostranjena među vjerski-zainteresiranima  i uznemirivala mnoge ljude, ona je pronašla ulaz čak i u Sveto pismo. Ona je izazvala kršćane prvih stoljeća da nađu odgovore,  iz vjere, na pitanja s tim u svezi.

U čemu se sastoji poruka ove evanđeoske perikope? Može li postojati Radosna vijest u pogledu na takove vizije užasa i stvarna iskustva?

Vidim dvostruku poruku iz toga koja je važna, po mom mišljenju, još i danas.

Kao prvo: zlo nije samo nešto što se odigrava u glavama ljudi, već je realna stvarnost. 11. rujan nam je pokazao kako najgore strahotne vizije mogu postati stvarnost.

Upravo mi kršćani, u zemljama blagostanja, se moramo pitati, nismo li se dali zaslijepiti, u zadnjim desetljećima, naivnim idealizmom dobra?

Nismo li mi nekritično prešli na to da čovjeka  smatramo dobrim po naravi?  Mi ga trebamo samo tako odgojiti i pružiti odgovarajuću terapiju. Uložili smo mnogo truda kako bismo svijet učinili uračunljivim i ne možemo shvatiti da je mnogo toga ostalo neuračunljivo.

Kao kršćani smo, zadnjih godina, stajali bespomoćno u odnosu na našu predaju, koja je računala sa stvarnošću zloga. Mi smo zaboravili pravovremeno govoriti o zlu, kako bismo se s tim istim obračunali. Razlog leži u tome da se o zlu može govoriti samo apstraktno, filozofski ili u slikama. Budući da su slike često s više značenja i krivo razumljive, mi im se više ne izlažemo. Apstraktno razmišljanje preopterećuje mnoge ljude. Često je svijet slika zla bio iskorišten i zloupotrijebljen. Propovijedi o paklu nisu uvijek služile obraćenju.

Moderni mediji zanimaju se, zastrašujuće kreativno, za svijet slika zla.  Protiv filmova akcije i strave, krimića ili kompjuterskih igara, nije nam palo ništa drugo na pamet, izuzev poziva na zabranu. Obračunavanje sa činjenicom da su mnogi, prije svega mladi ljudi, zadivljeni time, je izostalo.

Ne daje li apokaliptička tradicija kršćana, također, i zadatak nama kršćanima danas da se, odgovarajuće efikasno i kreativno, pozabavimo sa zlom i svijetom slika zla našega vremena?

Ovaj odlomak iz evanđelja sadrži još i drugu poruku i tek kroz nju postaje Radosnom viješću: Ako ostanete postojani, zadobit ćete život - usprkos svem zlu. Krist je već pobijedio  zlo. Onaj tko mu se povjeri, položi u Njega svoju nadu, toga zlo može samo privremeno mučiti, ali on će konačno zadobiti život. Ova nada je podržavala kršćane prvih stoljeća kroz sva progonstva i njima dala snagu da izdrže.

Kako može izgledati ta izdržljivost i postojanost, možemo zamijetiti na samom Isusu.  Od samog početka svoga nastupa, on je izložen iskušenjima. Isus vodi cjeloživotno obračunavanje s mnogim načinima pojavljivanja zla i kuša, konačno, njegove učinke na vlastitom tijelu. On se čvrsto drži svoga povjerenja u Oca, čak i u napuštenosti, u svojoj smrtnoj borbi. U uskrsnuću trijumfira moć Boga nad zlom.

Time je i nama, kršćanima danas označen put kako možemo opstati u borbi protiv zla i kako možemo zadobiti život.