U obje posljednje nedjelje, pred blagdan Krista Kralja, liturgija ima  poseban naglasak.  Biblijskim tekstovima usmjerava se pogled na prolaznost svijeta, a time i na  prolaznost ljudi.  Ono što se ovdje razvija utjecalo je i na molitve koje su predviđene za euharistijsko slavlje.  S obzirom na izručenost smrti, one govore o ispunjenju koje će Bog dati na kraju vremena. Svima koji se uzdaju u njega u opasnostima života, on će darovati spasenje - u tome se sastoji glavno obećanje. Ne smiju se previdjeti poteškoće s kojima su povezane obje nedjelje. Molitve i tekstovi upotrebljavaju teološki vrlo visoke izričaje i slike, koje većina ljudi teškom mukom može slijediti. K tome, na putu stoje  poznate slike  iz Crkvene i liturgijske povijesti o strogom sudu, o strašnim katastrofama koje prethode i donose kaznu.

Potrebno je jedno takvo uređenje Mise, koje je otvoreno teškoći teme i otvara vrata razumijevanju. Treba izbjegavati stavove koji nadu u Božje ispunjenje postavljaju kao suprotnost čistom razumu. Razumna  (i razumljiva) propovijed je neizbježna i zahtijeva ozbiljnu pripravu da bi teološko biblijski poticaji  liturgije postali  duhovnim izvorom. Nije dovoljno božansko obećanje učiniti temeljem vlastitog nadanja, treba naći, na isti način, i moralni doživljaj. Da bi se pokazala pristupnost poruke trebalo bi upotrijebiti i neke znakove,koji će potvrditi ovo rečeno.  Možda svečano paljenje uskrsne svijeće na početku mise, povezano s molitvom koja će hvaliti Boga, pobjednika nad smrću i priznati Boga gospodarom vremena. Druge mogućnosti kojima bismo prikazali ponovni dolazak Kristov, mogu se iskoristiti u molitvi vjernika. Ako se ova nedjelja vrti oko uskrsnuća, onda bi se mogla staviti velika slika koja pokazuje  Uskrsloga.

Kako je užasno pripovijedanje o mučenju i smrti braće, tako naglašava i nadu zbog koje se nezamislivo može podnijeti.  Odlučujuća riječ glasi „život"

Događanje nam je poznato pa nam omogućava pogled u jednu tešku situaciju židovske povijesti. Kada su strani gospodari zagospodarili zemljom, u prvoj polovici dvjestotih godina prije Krista, mnogi su Židovi pretrpjeli progonstvo i smrt.  Na poseban način je prisila na prekid s vjerskom tradicijom ubrajana u sredstva kojima su osvajači htjeli učvrstiti svoju silu.  Upotrebom sile, Židovi su natjeravani jesti svinjsko meso. Tko se branio, iz straha da bude nečist ili iz vjernosti tradiciji, trebao je računati sa smrću. Tako gledano, naš izvještaj opisuje situaciju koja je za to vrijeme bila tipična. Nekoliko desetljeća kasnije je ovaj događaj zapisan i postaje važna poruka vjere.

Potpuno pod dojmom smrti, odlomak razvija jednu perspektivu, u kojoj nada stoji nasuprot smrti.  Dok stari Izrael još o tome šuti, ovdje prvi put dolazi do izražaja da izručenost ljudi smrti donosi jedno novo svjetlo: „Bog nam je dao nadu da će nas uskrisiti.  To rado očekujemo ako umiremo od ljudske ruke." (r 14) Riječi koje su stavljene braći u usta, ispovijedaju Boga kao gospodara života i smrti. On se ne slaže sa smrću onih koji se na njega oslanjaju vjerom.  Ako se ljudske snage predstave kao gospodari života, onda one mogu donijeti strah i smrt drugih.  Bog je ipak veći od ljudske sile. I to postaje jasno u tome da on preskače granice smrti i daruje novi život. Trebalo bi biti jasno da odlomak ne ide, u prvom redu, za tim da pokaže održavanje židovske tradicije o jelima, iako one spadaju u sastavni dio židovskog identiteta, nego u središtu stoji svijest o uskrsnuću.  Nije na prvom mjestu vjernost običajima koja je braću hrabrila usprkos progonu, nego svijest da će oni  biti uzdignuti kod Boga i onda kad im se oduzme život.

Za sljedeće generacije izvještaj se razvio u  dojmljivo svjedočanstvo  ustrajnosti u vjeri. No, ni židovstvo, ni evangelički kršćani nisu uvrstili ove knjige u kanon svetih knjiga.  Ipak, usporedbe s drugim knjigama Starog zavjeta su opipljive. Mnoge izjave potvrđuju da se Bog stavlja na stranu života.  Brojna njegova djela pokazuju da je on „prijatelj života", kao što to izražava pisac Knjige mudrosti. (Mudr 11,26)

Priprema propovijedi stoji pred problemom da bi pojedinosti mučenja mogle zgroziti slušatelje. Stoga se, kod propovijedi, ne bi trebalo na tome dugo zaustavljati, nego brzo učiniti korak prema iskustvu smrti današnjih ljudi.  Treba uzeti i takva životna iskustva koja ne donose direktnu smrt, ali su kao smrt.  Tome se može suprotstaviti riječ kako Bog, s puno ljubavi,  prihvaća onoga koji vjeruje. Iz toga raste snaga koja osposobljava za život u nadi. Da ne ostanemo samo u teoriji, trebalo bi naći primjere iz okoline onih koji slave euharistiju.

Novozavjetno čitanje uzima nit  iz prvog čitanja i dodaje još jedan naglasak. U vrijeme pisanja poslanice kršćani su bili uvjereni da ponovni dolazak Kristov stoji pred vratima.  Da će on vrlo brzo doći i ispuniti Božja obećanja, tu nema sumnje: On će uništiti bijedu na svijetu  i darovati puninu iz koje će smjeti svi crpsti. Pisac govori zajednici u kojoj se širi beznadnost,  jer  Dolazak kasni; ne čudi se da raste nezadovoljstvo.  Glasovi, koji postavljaju u pitanje istinitost vjere, su sve jači. Nesigurnost vuče za sobom otpad od vjere, neki se okreću drugim prorocima i samozvanim nosiocima spasenja. Tu se uključuje pisac, on se adresantima ne obraća  u promišljanjima i raspravama, nego  se okreće protiv sumnje i podsjeća čitatelje na koji je način Bog, u prošlosti, djelovao.  (r 16)  Bog je, upravo po Kristu, pokazao svoju ljubav. Od tada  oni stoje pod utjecajem njegove utjehe i posjeduju nadu, koja je sigurna, izuzeta od svake sumnje.  Ponekad i zahtjev moliti za sve koji vjeru nisu prihvatili (r 2). Možemo se kritički osvrnuti na one koji su, s puno nade i nestrpljenja, očekivali dolazak Kristov, a zbog toga zapuštaju druge darove. Konačno, pisac opet ide na ohrabrivanje. Izričito napominje da sve ono što je Bog učinio vrijedi i danas.  On je dokazao svoju vjernost i to će činiti i dalje.

Ako želimo sabrati sve skupa, onda se dobiva jedan raznolik program.  Na jednoj strani se pisac  ne odriče dolaska Kristova i on je uvjeren da će Bog, na kraju, sve dovesti do dobrog cilja. Na drugoj strani, upućuje kritiku zbog vjerske mlakosti,  koja gubi iz vida Božju vjernost i čak je prema njoj nepovjerljiva. I ako Krist ne dođe u dogledno vrijeme, Božja vjernost ostaje. Što je obećao, to će ispuniti, pa i ako je strpljenje vjernika do krajnjih granica napregnuto.

Što čitanje sabija u nekoliko redaka, ne može se u kratko reći u jednoj propovijedi. Ako tekst čitamo u cjelokupnoj poruci ove nedjelje, onda nam se nudi jedan naglasak, a to je Božja vjernost koja je izvor naše nade.  I danas, kao nekada, vjernici stoje u napetosti između nade i sumnje. Treba pažljivo naglasiti da će Bog ispuniti svoja obećanja pa i ako, prema ljudskim mjerilima, sve govori suprotno.

Ono što se provlači kroz oba čitanja vraća nas u odlomak iz Lukina evanđelja, iako pod drugim predznacima.  Ključna riječ je opet „život", iako ovdje dolazi samo jedan put.  Naglasak čini pitanje, što se konkretno sakriva iza vjere u uskrsnuće i kako bi mogao izgledati život nakon uskrsnuća. Upravo se u Isusovo vrijeme diskutiralo o tom pitanju i teolozi su tražili odgovor .

Saduceji, ugledna svećenička grupa, svojim pitanjem zahvaća jedan običaj, koji je vrijedio u starom Izraelu. Ako umre neki muškarac bez djece, onda je njegov brat bio dužan uzeti bratovu udovicu i s njom podignuti djecu. Ta djeca su bila nasljednici pokojnika. Možda se, u Isusovo vrijeme, s tom praksom bilo prestalo. Na ovoj pozadini je jasno da su saduceji htjeli Isusu postaviti zamku, ovom konstruiranom pričom.  Vjeru u uskrsnuće je trebalo ismijati i tako pobiti.  Saduceji su ideju o uskrsnuću smatrali apsurdnom, sigurno je da su htjeli izrugati Isusa kao zagovornika te ideje.

Svojim odgovorom Isus višestruko razjašnjava stvari. Najprije ostavlja otvorenim veliko nerazumijevanje. Saduceji polaze od toga da se bit života poslije uskrsnuća nastavlja u fizičkom životu što bi, u biti, bila jedna kopija. Isus se sasvim jasno i izričito suprotstavlja ovoj ideji.  Bog, kod uskrsnuća, stvara novi život za kojega vrijede drugi zakoni, nego u zemaljskom svijetu. Upravo u promjeni je bit uskrsnuća. To pokazuje  izraz „Sinovi Božji" (r.36). Što ovdje Bog izvodi prelazi sve ljudske pretpostavke i nadilazi ljudska mjerila. S druge strane, Isus uvlači u igru jedan novi dokaz kojemu se ne može protiviti. Ako se Bog predstavio Mojsiju kao Bog Abrahamov, Izakov i Jakovljev, onda ta tri praoca moraju živjeti  kod Boga, jer nije Bog mrtvih. U Isusovom odgovoru je sasvim jasno da Bog u uskrsnuću stvara novi život. Njegovo djelovanje je mnogo veće nego ljudsko razmišljanje. Kako će izgledati novi život u detaljima, nadilazi naše spoznaje. No, jedno je sasvim sigurno:  to će biti život okružen Božjom ljubavlju.

Propovijed se može osvrnuti na rastući ateizam. Kao što su kritičari uskrsnuće nekada stavljali u pitanje služeći se čisto ljudskim predodžbama, to se događa i danas.  Isusove riječi podržavaju  vjeru u uskrsnuće kao potpuno ostvarenje sreće. Pa i onda kad ne možemo svojom maštom sve zamisliti, ipak nada mora sve nadići.

Pozdrav: Isus Krist, koji želi svim ljudima dati sudioništvo na vječnom životu, neka bude sa svima vama.

Jesensko padanje lišća nas upozorava da se godina bliži kraju i da se godišnji krug prirode polako smiruje. Vrijeme nas, češće nego inače, opominje i na kraj našega života - ipak s jednom bitnom razlikom: nas ne čeka kraj, nego ispunjenje, jer ćemo se probuditi, s Kristom, na novi i vječni život. Po sakramentu krštenja, kršteni (uronjeni) smo u muku i  smrt, ali i u uskrsnuće Kristovo i već sada, u sebi, nosimo taj kvasac vječnoga života.

Starim oblikom spomena na krštenje, podsjetiti ćemo se našeg vlastitog krštenja i povezanosti s Kristovom smrću i uskrsnućem. Dok vas budem škropio krsnom vodom, sjetimo se svoga krštenja po kojemu smo vi i ja pozvani na život s Kristom...

Pomolimo se Bogu koji je Isusa Krista probudio od mrtvih i koji će promijeniti naš zemaljski život kad nas pozove...

* Daj da tvoja Crkva radosnu vijest uskrsnuća ovom svijetu naviješta s puno radosti i oduševljenja, molimo te...

* Ozdravi kršćanstvo svih rana podjela, suprotnosti i nerazumijevanja, molimo te

* Daj da svi koji sumnjaju i traže nađu, u kršćanskoj vjeri, prave smjernice i orijentaciju, molimo te

*Svima koji se spremaju na smrt, budi uz njih svojom pomoći i jačaj ih, molimo te...

* Pokojne iz naše župne zajednice primi u svoje nebeske stanove, molimo te....

Gospodine i Bože, povjeravamo se tvojoj vjernosti. Ti nas ne ostavljaš nikada same, Ti si cilj našeg života. Tebi slava u vijeke vjekova, amen.

Gospodine, kako hoćeš.

neka mi bude po tvojoj volji,

samo mi pomozi shvatiti tvoju volju.

Gospodine kad hoćeš,

onda je vrijeme,

i kad zaželiš, bit ću spreman.

Gospodine, prihvaćam što hoćeš

i što ti želiš, moj je dobitak;

dovoljno da budem svoj.

Gospodine, jer ti to želiš, zato je dobro

i jer ti to želiš

moje srce počiva u tvojim rukama.                            omiljela molitva sv. Ruperta Mayera

Kako su dani sve više i više prolazili

on je govorio o Bogu, njegovoj milosti, njegovoj slavi

i njegovu vječnom kraljevstvu.

Ljudi su ga sve više i više pitali o Bogu.

A on je govorio:

"Kao što ljudi ne mogu živjeti bez kruha,

tako isto ne mogu živjeti bez Boga.

Bog je u tebi,

ali ga ti ne možeš shvatiti.

Kip se već nalazi u stijeni,

samo umjetnik uklanja ono

što se njegovoj viziji protivi.                                  Paulus Haegele

Poznata je spoznaja o propasti svijeta,

ali Kristovo nam svjetlo sjaji na putu života

i rasvjetljuje tamu prostora i vremena.

I onda kad strašni glasovi nasilja postanu glasni,

pjesma mira nadvladat će buku ratova.

I postojat će djeca svjetla

koja će na ovoj zemlji ići putovima mira.

Putovi kojima oni idu su putovi u Božju vječnost.         Daniel Hoernemann

Mjesec mrtvih - tako se često naziva mjesec studeni. Ovo ime dolazi od činjenice da se upravo u studenom sjećamo svojih pokojnika. Blagdan Svih svetih i Dušni dan  su posebni dani kada misao na pokojne dobiva i svoj oblik. Kod mnogih ljudi, pohod groblju ovih dana spada u čisti običaj.  Kršćani evangelici imaju  još i nedjelju mrtvih  - posljednja nedjelja prije adventa.

Tko se u vjeri sjeća pokojnika, za njega sve ne završava tog dana posjetom i kićenjem groblja. Sjećanje na pokojne u vjeri, koje se događa pred Bogom, izražava se molitvom za pokojne. Sjećanjem u molitvi, u vjerničkoj spoznaji, naše pokojne predajemo Bogu koji obećava život.

Ako se pitamo  o korijenima sjećanja na pokojne, onda nam dolaze pred oči dva temeljna razloga.  Svi običaji spomena pokazuju samo jedno: kako se  povezanost u životu vrlo lako prenosi i nakon smrti. Sve što smo zajedno dijelili, lijepo ili ružno, zadržalo je svoju vrijednost, iako se između ugurala konačnost života. Drugi  razlog nosi nešto u sebi što se zapravo odražava na nas: u ovo godišnje doba kad se približava zima, život u prirodi zamire. U suzvučju s prirodom, studeni nas podsjeća i na našu vlastitu prolaznost. Ni jedan drugi mjesec nam tako zorno ne dovodi pred oči kako je prolazan naš život i kako je lomljiva (krhka)  naša egzistencija.

Da bi smo se toga podsjetili, ne trebamo misliti odmah na posljednje granice, na smrt. Postoji mnoštvo životnih trenutaka  u kojima doživljavamo kako je život zahtjevan i pun patnje.  Ako počnemo razgovarati, onda bi se mogla, vrlo brzo, sastaviti lista takvih iskustava.  Svađe, neuspjesi, gorka razočaranja ili bolesti, kraj neke veze su mučni problemi koji bi mogli doći sasvim na vrh liste.  Poneki ljudi ovakve nesreće doživljavaju počešće. U takvim trenucima nam dolazi na pamet zakonitost, o kojoj se šuti, ali je neumitna: ne postoji apsolutna sigurnost!

S obzirom na ovo moglo bi se pasti u ravnodušje, slegnuti ramenima i promrmljati: jednostavno je tako i gotovo.  Naše vrijeme reagira sasvim drukčije. Prekriva naše svagdašnje doživljaje na sasvim drugi način. Živimo u potrošačko doživljajnom društvu čije blještavilo i zamama žele, makar za neko kratko vrijeme, ukloniti ovaj osjećaj ograničenosti.  A onda se vrlo brzo pokaže rastrežnjenje: u bezbrojnim malim ograničenjima i u velikoj ograničenosti našeg života, iz svega toga nema nikakve nade.  Postoji li uopće nosivi temelj za utjehu i sigurnu nadu?

U diskusiji Isusa i saduceja, u susret nam dolazi ovo pitanje. Saduceji su, u Isusovo vrijeme, bili grupa koja je izričito nijekala uskrsnuće. Time se nisu samo isključili iz nade iza smrti, nego i mogućnosti vječne utjehe. Obje stvari leže izvan njihovog svijeta predodžbi.  U svom razmišljanju oslanjali su se samo na snagu ljudskog promišljanja za koju vrijedi jedino opipljiv dokaz.  Zato se ne treba čuditi da su razvili sliku uskrsnuća uz pomoć uobičajenih ljudskih misli. Tako nastaje ideja da je uskrsnuće nešto poput produžetka fizičkog života u beskonačnost. Njihovo pitanje koji će muž biti nakon uskrsnuća vjenčan s tom ženom, jasno ukazuje na ovaj pravac.

I dobro ćemo učiniti ako se prebrzo ne uzdignemo iznad saduceja.  Njihovo razmišljanje nije strano našem vremenu, kao što bi se moglo, na prvi pogled, pretpostaviti. I u naše vrijeme nas susreću slike uskrsnuća  koje misle čisto ljudski i ostaju zarobljene ovim svijetom.

Isus daje, na pitanje saduceja, odgovor koji odbacuje ljudske  slike uskrsnuća.  U Božjem svijetu više neće biti vjenčanja, ne zbog toga što bi vjenčanje bilo nešto nižerazredno, nego zato što kod Boga počima nešto novo i drukčije.  On stvara novi život i zbog toga daje nadu koja daleko nadilazi sva ljudska nadanja.  Sam Bog će učiniti kraj svim ljudskim ograničenostima i granicama.  On podiže, sudi, stvara novo i preobražava.  Ako bismo smatrali da je moguće ono što možemo zamisliti , onda nam ta utjeha  ostaje zaključana.  I sve je sasvim drukčije da mi, ni jednom ljudskom snagom, ne možemo zamisliti.  Da bismo, samo približavajući mu se, mogli nešto shvatiti, za to nije dovoljan put ljudskog znanja.  Samo u povjerenju u Božju utjehu,  otvara nam se zadivljujući pogled: Bog je vjeran , on nam je darovao sigurnu nadu i utjehu, kao što to piše apostol Pavao.

U Vjerovanju molimo:  „Vjerujem u uskrsnuće mrtvih i život vječni."  Ono što ovdje vjerujemo nije samo muzika budućnosti. Zato odjekuju i koraci u učenju i vjerovanju dok nas ne dovedu do konačne utjehe i  čvrste nade. I jedno treba razumjeti: postoji zakon u našem životu, a to je da imamo i doživljavamo granice preko kojih ne možemo. S druge strane, Bog nam nudi vječnu utjehu u koju se možemo uzdati.

Da bismo shvatili snagu ove utjehe i nade, važni su svjedoci vjere. Nezaboravan mi je mladi čovjek  kojega sam posjetio u njegovoj bolesti. Liječnici su mu presadili srce. No, usprkos svim nadanjima, tijelo nije prihvatilo organ  i teški znakovi odbacivanja učinili su ga kandidatom smrti.  Između nade i borbe,  on nije izgubio odvažnost, gledao sam jedno radosno lice.  Mladić je sve, pa štogod došlo,  stavio u vječnu Božju utjehu.

Moglo bi se reći da je ovaj primjer  izvanredan i ne raste iz svagdašnjice. Ovo se može potvrditi. Ipak mi je susret s tim mladim čovjekom pokazao: tamo gdje je pogled  na Božju vječnost čvrst, tu raste strpljivost i nada. Onda ondje gdje znam živjeti sa svojim granicama i ograničenjima,  neću upasti u ogorčenje.  Onda ću biti opušten, osjećat ću se siguran, utopljen u veliku, neizrecivu, čudesnu utjehu  koja mi daje snagu  za opuštenost.

Bog daruje utjehu i vječnu nadu. Tko na tome gradi, za njega nema uzaludne muke, nikakve besmislene suprotnosti, ne ostaje ni jedna neutješena bol.  U spisima teologa Karla Rahnera našao sam rečenicu koja sažima ovu vjeru: " Ništa nije izgubljeno i prošlo kod onoga koji trči prema Bogu, čija je najmanja stvarnost veća od bilo koje naše iluzije; Bog koji je vječna mladost, u čijoj zemlji ne postoji razočaranje!"

Mjesec mrtvih - tako se zove studeni -  može nam biti prigoda da dopustimo da nas Bog obdari  svojom vječnom utjehom i sigurnom nadom. I ovaj mjesec je prigoda da se vježbamo u toj stvarnosti.

U veljači 1992., u novinskim člancima moglo se pročitati, otprilike, ovo: Židovi se tuku s policijom zbog groblja. U Hamburgu - Ottensen  je došlo, zbog groblja, do fizičkih obračuna između policije i ortodoksnih Židova.

O čemu se radi. Za vrijeme nacističkog vremena, groblje je bilo djelomično razoreno, pa ga je židovska zajednica Hamburga prodala. Sada se tu trebao graditi trgovački centar i došli su građevinari. Ortodoksni Židovi iz cijelog svijeta su protestirali tjednima. Zašto?  Za ortodoksne Židove grob je uvijek privatno vlasništvo pokopanog, sve do uskrsnuća mrtvih. Njihov protest je dakle odraz njihove vjere „da će uskrsnuće mrtvih biti u vrijeme kad to bude volja Stvoriteljeva" (trinaesti članak vjere Maimonidesa iz 12. st.)

Konsekventno ponašanje iz vjere nama je sasvim razumljivo, iako bi nas situacija mogla začuditi, ali svakako zaslužuju naše poštovanje. Njihovo ponašanje i nama postavlja pitanje: da li vjera da će Bog uskrsnuti mrtve prožima naš život?

Čim spomenemo uskrsnuće, mislimo na pokojne. Upravo sada, u studenom, često idemo na groblja. Na poseban način kitimo grobove, sjećamo se pokojnika koje smo poznavali. I dobro je to, ali taj čin nije i izraz naše vjere da će Bog uskrisiti mrtve. Ne, naša vjera u uskrsnuće ne smije se ograničiti samo na groblja i grobove, na sprovodne obrede i naš odnos prema pokojnima.

Božja riječ i obećanje da će nas izbaviti od smrti, trebala bi promijeniti naš život prije smrti. Jer ako je Bog obećao da njegova povijest sa svakim od nas prelazi prag smrti, oslobođeni smo prisile da smatramo da smo mi jedini koji trebamo brinuti o našem životu. Život bez nade izlazi iz ideje o samoodržanju. Pri tome su moguća dva načina života:

1)      ili čovjek nastoji, za kratkog života, što ugodnije živjeti i svega uživati

2)      ili pokušava, kroz „životno djelo", sebi priskrbiti besmrtnost da ostane u uspomeni u svijetu poslije njega.

U oba slučaja, čovjek živi samo za sebe.

Kako možemo učiniti da naš život zadobije odraz naše vjere u uskrsnuće? Božje obećanje da će nam dati život, omogućuje nam i zahtijeva od nas da živimo za druge. Pri tome, ta nada u uskrsnuće ne smije doći samo do izražaja u pojedinim „junačkim djelima" (usp. prvo čitanje - Makabejci ili sv. Maksimilijan Kolbe), nego se radi o našem djelovanju i mišljenju u svagdašnjim situacijama. Španjolski mislilac i mistik Rajmondus Lullus (1235 - 1316) napisao je: „Ne ljubiti je smrt - ljubiti je život." Nada u uskrsnuće i život će, u nama, biti vidljiva ako ljubimo. Crkva koja želi ovo Božje obećanje u svijetu naviještati i učiniti vidljivim (a to je njezina zadaća),  treba biti zajednica u kojoj njezini članovi, jedan s drugim, postupaju s puno ljubavi. Ne, povlačenje na pozicije prava i mišljenje kako imamo svoje pravo i moć, ne smiju određivati ponašanje članova Crkve, nego život trebaju određivati ljubav, sposobnost opraštanja i pomirenja, to bi trebalo prožimati kršćane. Tada će Crkva biti prostor života; jer ne ljubiti je smrt, a ljubiti je život.

Na prvi pogled, u današnjem evanđelju, izgleda kao da su saduceji imali nešto slabiju vjeru. No, oni su vjerovali u jednog vječnog, živog Boga i držali su da je vječni život nekog smrtnog čovjeka umanjenje Božje jedinstvenosti. Oni su bili tako sigurni u svoje vjersko stavove da ne može postojati život poslije smrti, jer bi čovjek koji vječno živi  - bio kao Bog, a to oni, kao čuvari Hrama, nisu mogli prihvatiti.

Ima i danas ljudi koji, zbog kršćanstva, odbijaju ideju o Bogu:"Onaj koji se raduje nebu, taj se neće angažirati na zemlji." Kršćanima se predbacuje da se tješe drugim životom. I da bi se održala ideja o bratskoj ljubavi, ne želi se više govoriti o nekakvom ispunjenijem životu nakon smrti.

No, saduceji i moderni čuvari bratske ljubavi se varaju. Tko ne vjeruje u pravedno izjednačavanje u onom svijetu, mora ovdje napraviti izjednačenje. Na pritisak uspjeha dolazi pritisak zabave. Ako tamo nema ništa, onda čovjek ovdje mora uzeti što može dohvatiti.

Tko vjeruje u prekogrobni život, taj je opušteniji. Taj može i zatajiti u bratskoj ljubavi i nije obavezan misliti na sebe. On može učiniti žrtvu, pod nekim uvjetima, i žrtvu vlastitog života. A to može netko tko vjeruje u život nakon smrti. Na ovome svijetu zbilja ne možemo ništa izgubiti.

Možda bi onaj tko tijekom života počne sumnjati postoji li stvarno nebeska pravda, pogledom unazad mogao vidjeti ispunjeni život dok se, kao nevjernik, sumnjajući borio za ovaj ispunjeni život.

Opuštenost kršćanina čini ga sposobnim za prihvaćanje malih životnih radosti. On ne treba obići svijet, jer su mu vrjednije oči njegove djece, kao i osmijeh bračnog druga pa i starenje roditelja. Nagrada vjere ne čeka tek u nebu na nas, nego već na ovome svijetu živi sretnije i zadovoljnije onaj koji zna da ga, nakon smrti, u nebu, čeka drugi život.

U ime vjere se mogu i mnoge stvari tražiti, kao što su i saduceji u ime vjere tražili besmisleno. Ponekad je dobro to jednostavno ne slušati.

Onaj tko ne vjeruje u vječni život, sam treba spašavati ovaj svijet. Planovi za ostvarenje svjetskog mira postoje, uvijek novi i novi, ali pravog mira nećemo naći na zemlji. Amen

*     "Tko se ne boji smrti" (u duhu prvog čitanja)  - mučeničke povijesti prvog stoljeća (Stjepan, Pavao), sve do dvadesetog stoljeća (Edita Stein,  Rupert Mayer,  Stepinac...) osvjetljavaju primjeri svjedočanstva krvi ovih ljudi. "Sve dok bude svjedoka krvlju iz ljubavi, neće se ugasiti ni vjera, ni nada" (Šalom Ben Korin - kad je Bog šutio, zajedno sa kršćanskim mučeništvom Maksimiljana Kolbea i židovskog mučenika Janusa Korczaka)

*     "Taj može pokušati živjeti"  (u duhu  drugog čitanja) "Ako po nekom čovjeku dođe na svijet samo tračak dobrote i ljubavi, bude malo više svjetla i istine, onda  njegov život ima smisla." (Alfred Delp)

Ne smijemo nikada zaboraviti da život nije ništa drugo, nego rast u ljubavi i priprava na vječnost.

Možda ste čuli priču u kojoj se govori o mladom čovjeku koji se je htio obratiti i početi vjerovati. Došao on tako židovskom rabiju, da mu rastumači židovski zakon i židovsku vjeru ako je moguće, samo u jednoj rečenici. Odgovor rabija je bio, bez dugog razmišljanja: Ljubi Boga  i svoga bližnjega!

I danas se često postavlja pitanje, posebno među mladima, što je to lijepoga u kršćanskoj vjeri?  Zašto trebam uopće vjerovati i odmah nadovezuju "reci ukratko!" No, ipak ja ne mogu kao onaj rabi, trebam dvije-tri rečenice.

Vjerujem da su dvije točke koje čine kršćansku vjeru tako atraktivnom: spasiteljska poruka da smo oslobođeni grijeha, da ne trebamo plaćati krivicu da bismo mogli pristupiti Bogu.

A druga točka je ona o kojoj govori današnje evanđelje: Božje obećanje da kod njega smijemo živjeti u vječnosti - a da se ne osjećamo ugroženima smrću.

Sada bismo mogli odgovoriti: „To nije ništa posebno. Sve religije vjeruju u život poslije smrti. To izgleda sasvim normalan dio vjerovanja." Bilo bi to tako ako ne bismo gledali što je iza toga. Upravo u današnjem evanđelju nam se govori nešto čudesno  o našoj vjeri, nešto što nema ni u jednoj drugoj vjeri.

Naš život kod Oca neće biti nešto o čemu mi ne bismo mogli puno reći. Onda to ne bi bilo ništa vrijedno da toliko nastojimo, niti da se tome radujemo. No, nebo, raj, nije nikakav jednostavni nastavak našega života. Kad bi to bi bilo nešto što bismo si mi mogli predočiti, onda to ne bi bilo nikakvo naročito i specijalno obećanje.

Ne, naše kršćansko uvjerenje je da će nebo biti ono što životom sada pripravimo, ali sasvim drugačije, bez ikakvog straha ili natruhe raspadljivosti.

Bit ćemo uzeti u čudesno događanje koje neće dopustiti nikakvu dosadu. Nebo će biti susret - neopisivi susret s ljudima, koji su mi bili ovdje na zemlji nepoznati. Neopisivi susret s ljudima koje sam ovdje na zemlji posebno volio.

Gledat ćemo Boga kakav jest, neograničenu ljubav koja će biti tu za nas, bez ikakvih uvjeta. Bog koji nas u životu iznenađuje izvanrednim trenucima sreće, postat će spoznatljiv, to će ispunjati naše najdublje čežnje. Sve što nam ovdje otežava vjerovati, tamo će nestati. Jednostavno, bit će neopisivo lijepo, uzvišeno.

Jedan drugoga susretati, susretati Boga, ne biti bacan amo tamo, ne morati se boriti protiv naših vlastitih negativnih sklonosti - sve nam to i sada pomaže da sebi predočimo nebo. Neko vrijeme tišine da bismo se sami mogli radovati. Jednostavno radovati se da svi ljudi koje sam onako prolazno susretao neće propasti, nisu izgubljeni. Da ćemo ih opet sresti i vidjeti, a to će biti slavlje koje nadilazi sve predodžbe.

Usred života okruženi smo smrću

Pročitao sam da u Austriji tjedno, ljeti umire više od 1500 ljudi. U razdoblju velikih vrućina ili epidemija gripe još i više.

Svatko od nas je doživio smrt drage osobe, čovjeka koji nam je bio blizu i zbog toga smo tužni i ožalošćeni. Većina tih žalosti se odvija u privatnom krugu. Ponekad žaluje cijelo selo. Grad ili država. A i cijeli svijet sudjeluje u žalostima zbog terorističkih napada, zbog ubijenih iz mržnje ili rata. Suosjećanje vrijedi i za pokojne, ali i za nasljednike. Kolektivna žalost se širi i na odgovorne u politici i državi, ali ipak moraju paziti, jer život ide dalje.

Za mnoge od nas je smrt velika nepoznanica, koju sve više potiskujemo, ali je ne možemo ukloniti. Činjenica smrti nas osvješćuje da nije dovoljno živjeti prema principima i propisima ekonomije, privrede i blagostanja. Prije ili kasnije, bilo to preko bolesti, ili smrti nekog nama bliskog čovjeka, prisiljeni smo tražiti odgovore na naša pitanja o smislu: odakle dolazim, tko sam i kamo idem? Tada se brinemo za egzistencijalna pitanja našeg života. Mnogi ljudi, u tim okolnostima, postaju svjesni da kršćanstvo ima veliku tradiciju u traženju odgovora na ta pitanja.

Želja da se izbjegnu svi zemaljski strahovi, opasnosti i patnje je u svim vremenima ukazivala na čežnju za vječnim opstankom, na čežnju za zemaljskim rajem. Stari zavjet ne pozna osobno, vječno prebivanje u Bogu. Novi zavjet obećava ispunjenje ovog bitka u Bogu.

Mi kršćani možemo, iz vjere u ovo obećanje i u to da je Krist uskrsnuo, to jest da ga je Otac uskrisio, crpiti utjehu i nadu. Bog ostavlja da bit jedne osobe dalje opstoji. Smrt govori, tako vjerujem, da je zemaljsko obličje jednog čovjeka razoreno, ali da, istovremeno, Bog toj osobi daje novo vječno lice.

U životu sam upoznao dva načina ophođenja sa smrću. Jedan način sam našao na području naše tehničke, ubrzane civilizacije - on zanemaruje, potiskuje smrt. Drugi način poznam iz naših seoskih sredina. Tu se prihvaća smrt kao jedan važan ako ne i bitan dio u životu.

Najnovija iskapanja oko bečke katedrale iznose na vidjelo brojne grobove i nadgrobne spomenike na vanjskim zidovima katedrale. To pokazuje da su vjernici tražili mjesto za svoje vječno počivalište u sjeni katedrale. Tek 1723. zatvoreno je to groblje. A u crkvama nisu svoje zadnje počivalište našli samo sveci, nego i biskupi i svećenici, kao i brojni vjernici.

Groblje okuplja svu pobožnost i poštovanje prema pokojnima. Zato je groblje mjesto mira i tišine, groblje treba biti mjesto koje nas uči da su smrt i oproštaj od pokojnika sastavni dio života.

Na žalost, mnoga sela su, po uzoru na velegradove, prebacila svoja groblja iz središta u neki udaljeniji kraj. Odvajanjem crkve od groblja je ugašena lijepa predaja koju je stvorila kršćanska kultura. Živi su trebali, kad su posjećivali službu Božju, osjetiti jedan - memento mori - spomeni se da ćeš umrijeti. S druge strane su se, na taj način, pokojni povezivali sa živima. A ogledalo mjesne kulture je kako je uređeno i održavano mjesno groblje,  što opet pokazuje gledanje na život koji proizlazi iz smrti.

U velikim gradovima nestanak pojedinaca ne znači ništa u poslovnom hodu i navikama. Život velegrada se odvija tako kao da nitko ne umire. A ako netko umre, onda umire tako anonimno, u bolnicama i staračkim domovima. A ona besmislena umiranja po cestama i ulicama smatramo samo režijskim greškama tehnike.

Na selu je često drugačije - mrtvačko zvono naviješta da je umro neki član sela. Prijatelji i rodbina se sastaju na krunicu u crkvama ili mrtvačnicama dok u gradovima samo par rođaka ili prijatelja prate lijes na ukop. U nekim mjestima i krajevima, sprovod postaje «državna počast». Skoro iz svake kuće dođe predstavnik otpratiti pokojnika na njegovo posljednje putovanje.

Na jednoj uspomeni o smrti pročitao sam: «Zbogom svima koje sam volio, čekam one koje volim.»  Ova rečenica me podsjeća na to da ljubav neće nikada prestati, da ljubav vrijedi zauvijek i da je jača od smrti i nadvladava smrt.  A gubitak voljene osobe mi je podnošljiviji, jer mogu vjerovati da ćemo se opet naći.  Završit ću malo preuređenim riječima Hermana Hessea: »Hrabro, na kraju života doći ćeš kući.»