Pozdrav: Gospodin koji nas sve poziva u svoju blizinu neka bude sa svima vama.

Bog nas, svoj narod, zove i sakuplja da bismo našli novu vezu s njime - isto tako kao što su ljudi prije nas tražili vezu s Bogom. Bezbrojni, nepoznati, čije ime više nitko ne zna, brojni nama poznati, čija imena još i danas mnogi ljudi nose. I sve te trebamo, mislima, uključiti u današnju svečanost, njih svih i poznate i nepoznate. „Krist ljubi sve ljude jednako u svome milosrđu. pozvani smo da povećamo broj svetih, da svaki od nas ide svojim vlastitim putem svetosti - ne u neprijateljstvu sa svijetom nego, usred ovoga svijeta, da se brinemo za svoj spas i spas drugih ljudi.

Gospodine Isuse Kriste, ljudi su te uvijek tražili, tebe nasljedovali, bilo nama poznati ili nepoznati, veliki ili mali, stari ili mladi. U zajedništvu s njima te molimo:

Gospodine Isuse Kriste, ispuni naše molitve po zagovoru svih svetih, muškaraca i žena. Tebi slava i čast u vijeke vjekova. Amen.

Što je drugo bio život svetaca ako ne u djelo provedene riječi Evanđelja.

Napisano evanđelje i život svetaca se tako razlikuju, kao što se razlikuju zapisani muzički znakovi i otpjevana pjesma.

Note žele biti odsvirane ili otpjevane, isto tako evanđeoski tekst želi da ga se živi i riječju i djelom.

S v i   s v e t i  - mnogi s time povezuju nekakav obiteljski dan s, više ili manje, obaveznim posjetom groblju, s neugodnom, ali ipak neizbježnom mišlju na smrt. Mnogi ljudi bježe od ove jedinstvene atmosfere prvog studenog. Zbog toga ne dobivaju samo cvjećari, nego i turističke agencije. Sve to zasjenjuje vlastitu tematiku dana.

Blagdan Svih svetih nam je pomoć da ne zaboravimo na jednu opomenu. To je prigoda da razmišljamo o ljudima čija imena i mi nosimo, po kojima smo dobili ime. Velika većina ljudi slavi rođendan, a ne imendan. Malo ljudi i zna kada im je imendan i tko je bio čovjek po kojemu su dobili ime. Ime treba izraziti bit nekog čovjeka, ime ga čini sposobnim za komunikaciju. I sam on i drugi se podsjećaju: Tko sam ja i kamo idem? Jesam li svjestan vrijednosti i značenja toga imena? Znam li čije ime nosim? Znam li nešto o čovjeku čije ime nosim? Po imenu bi se trebalo znati da sam ja kršćanin i da nasljedujem kršćane. A oni su bili označeni time što nisu bili zatvoreni za Božji zov, nego su cijelog života bili s  Bogom u vezi kao „kršćani" i pustili su da ih Bog okuplja.

On ne sakuplja mrtve predmete koje se lako može katalogizirati. On okuplja žive ljude  koji žele uči u njegovu zbirku.

Poput marljiva sakupljača, on se trudi da svoju zbirku uveća, obogati, mnogo razgovara, telefonira i piše brojna pisma. Svugdje se pojavljuju njegovi oglasi gdje traži ljude. Na mnoge načine nam on šalje svoju riječ.

Neka se od njegovih pisama na putu izgube ili se vrate s naznakom „isporuka onemogućena."

Drugi opet njegove poruke prime, ali ih, kao i druge reklame, bacaju u smeće.

Neki opet čitaju sve to tako površno i vrlo brzo zaboravljaju.

Neke će ovo zarobiti pa će čitati ponovo i ponovo, čak će postati njihov duhovni posjed. Možda čak postoji i neka korespondencija, pisani odgovor. Pismo je nešto pokrenulo. Možda će i čitatelj reagirati sa zgražanjem i razočaranjem, sa beznadnošću i brojnim pitanjima, drugi će opet s novom nadom i povjerenjem, treći s radošću i zahvalom. Možda će, zbog pisama, nastati i prijateljstvo, neprestano izmjenjivanje vjernosti i povjerenja.

Tko se upušta u veliko prijateljstvo a Božjim pismima postaje Bogu partner za razgovor, taj je onaj „Svet". To je netko koga je Bog zahvatio svojom slavom i po njemu spasonosno djeluje na okolinu -  čovjek koji ozbiljno shvaća Božju riječ. To je netko tko cijelog života ide prema Bogu, prema svecima, sve dok konačno ne uže u Božju zbirku svetih.

U toj zbirci ima veoma veliko mnoštvo vrlo rijetkih, jedinstvenih primjeraka. Kolekcija je vrlo bogata počam od onih najegzotičnijih do onih najjednostavnijih, neki su u prekrasnim bojama, drugi bezbojni, od vrlo velikih do sitnih, no svaki je jedinstven, nema kopije. Svaki čovjek je jedinstveni primjerak i zato je vrlo vrijedan.  Veliki sakupljač postupa sa svakim primjerkom na svoj jedinstven način - kao s izvanrednim blagom,  kao s jedinstvenom dragocjenošću.  Zbirka nije nikada potpuna. Još uvijek nedostaju neke vrijednosti. Bog ne odustaje, ne smalaksava i nikad ne odustaje okupljati ljude oko sebe. Za svakoga ima mjesta u toj zbirci. Ne samo za one vrijedne primjerke svetaca iz prošlosti, poznate i nepoznate, nego i za nas ovdje danas okupljene i sve žive. Svi smo mi ponekad „izvanredni" - Bogu hvala - ali i komični „sveci". Bog nas sve želi sakupiti u svoju zbirku. On se obraća svakom čovjeku.

„Zovem te po imenu, ti si moj!"

Ta riječ je upućena i meni, možda preko drugih ljudi koji me podsjećaju na Boga, možda je to slučajnim kontaktom sa svetim Pismom, knjigom koja na svakoj stranici govori o Božjem traženju ljudi. Možda osjećam taj zov u nekoj situaciji moga života i nitko ne zna gdje će moja riječ ili djelo završiti.

Slavimo Sve svete - a što nas povezuje s tim blagdanom? Ako se ovih dana okrenemo naokolo, opažamo da su sve misli okrenute prema pokojnima: groblja se kite, cvijeće, vijenci i svijeće se kupuju. Svi sveti, je li to svečanost naših pokojnika?

Svi sveti su svečanost. Kako samo ime govori »svi sveti«, na pamet mi dolaze imena svetih poput onih iz litanija koji su mi, više ili manje, poznati. Mislim na Mariju, Josipa, Franju, Dominika i moga nebeskog zaštitnika.....

A onda mislim na bezbrojne svece koje uopće po imenu ne poznam, a ipak, za bezbrojne ljude, vrlo mnogo znače. Pokojni papa je, zadnjih godina proglasio brojne ljude svetima, mnoge i iz naših dana koji su za druge bili uzor, ili su umrli mučeničkom smrću poput blažene Edite Stein ili Alojzija Stepinca.

No,  svi sveti imaju nešto zajedničkog i sa običnim grobovima na grobljima, ali ne zato što ih danas posjećujemo.

Sigurno postoji ogromno mnoštvo svetih koji su tamo pokopani,  a koji nikada službeno neće biti proglašeni svetima.

Uz pojam »biti svet« često povezujemo posebna djela; jedan svetac mora biti  posebno pobožan, mora mnogo moliti.... Mi ih stavljamo na jedan stalak - a da pri tom zaboravljamo da su sveti, u prvom redu, bili ljudi.

Tako su jednoč pitali ženu nekog liječnika: «Želite li biti sveti?« Ona odgovori:« Ja nemam dušu nekog sveca i ako hoću biti iskrena, onda ne želim biti sveta, jer biti svet znači prestati biti čovjek.«

A zar svetost nije nešto za čim moraju kršćani čeznuti?

Ako pod svetim razumijem samo savršenog čovjeka, bezgrešnog čovjeka, uvijek pobožnog čovjeka, čovjeka koji bezgranično puno mora trpjeti, onda, istinu vam govorim, ni ja ne želim biti svet.

Veliki sveci nisu zbog svojih djela veliki. Oni su sveti, jer su imali veliku ljubav, jer je u njihovu životu i kroz njih Bog postao vidljiv.

Zbog toga je prava šteta da ni jedan bračni par nije službeno proglašen svetim, sve do pred koji dan, jer upravo tu, ako im uspije kršćanski živjeti - tu se pokazuje najveće svjedočanstvo ljubavi,koju je Bog dao ljudima a to je i temeljni uvjet za svetost.

Gdje ćemo ih naći?

Evanđelja Svih svetih su uvijek blaženstva. To su savjeti za život: - jedan drugoga tješiti - to čini čovjeka svetim. Ne prihvaćati se nasilja, biti pravedan i  pravedno djelovati, mir donositi. Sve to nisu neljudski zahtjevi: dapače to su zahtjevi koji nas sve više i više čine ljudima.

Postoji jedna izreka koja vrlo lijepo izražava što znači biti svet: «Čini kao Bog, budi čovjek.«

Svi sveti su tako svečanost sviju koji su ozbiljno shvatili svoje »biti čovjek« i koji su u svom životu učinili mjesta i za Boga - i koji su drugima pomagali, biti čovjek i biti sretan.

A takvih svetaca nalazimo mnogo, ne samo na grobljima, nego također i ovdje, među nama.

Nitko ne može reći » Svetost je za mene previsoka« Za to nisu potrebna nikakva herojska djela, nikakvi posebni uvjeti, nikakvo smrtno ozbiljno lice. Bog u srcu i pred očima. U tim riječima leži ključ svetosti.

(P. Rupert Mayer)

biti svet, znači da se pravi čovjek oslobodi sebe, a uđe u Boga. Ali da se zaista sebe oslobodi, znači da se na izlazu ne pokrije s onim što je prije odbacio

I da se oslobodi u vjeri: ne prisilom i lomovima, nego u Kristu Isusu. Sveti su oni koji ulaze u prisutnost Krista, i svoj život oblače u krista i iz njegove ljudskosti uđu u njegovo božanstvo.

Romano Guardini

kad nas Bog doma vodi

iz dana lutanja, i kad nas izvodi

iz sumraka

kad nas uvodi u svoje svjetlo koje usrećuje

tada će to biti svečanost.

Tada će naše divljenje opet započeti,

Pjesme ćemo pjevati,

Pjesme koje obuhvaćaju svijet i prošlost,

pjevat ćemo, plesat i sretni biti:

jer on nas doma vodi

iz sukoba u mir

Kad nas Bog doma vodi

iz bijede u puninu.

Kad nas Bog doma vodi

iz naših uskih prostora,

tada će to biti svečanost.

I sumnjivci će priznati:

Zaista, Bog vaš čudesa čini!

On škuru noć u dan pretvara.

Čini da se pustinja cvijećem obaspe

iz besanih noći,

iz besplodnih razgovora,

iz izgubljenih sati,

iz lova za novcem,

iz izgubljena vremena

iz straha pred smrću,

iz borbi i zavadi,

kad nas Bog doma vodi, to je prava svečanost.

Tada će otvoriti prste šake,

okove, kojima okovasmo našu slobodu.

Proširit će prostor života,

u sve dubine i visine,

u sve dužine i širine,

svoje neizmjerne kuće.

tada nam više neće postavljati granica.

Martin Gutl

Smrt i prolaznost upravljaju svime

stoje nad ljudima, biljkama i životinjama

nad zvjezdanim nebom i vremenom.

Sve si u život pozvao,

Gospode, stvorenje tvoje, prigiba se smrti

Odvedi ih kući.

Na kraju im daruj ispunjenje,

ne daj da u prazninu padne mnoštvo

sadašnjeg bića.

Gospode, tvoji planovi nam ostaju tajnom,

A ipak, pjevamo ti hvalu i slavu, tebi vječni

trojedini Bože.

Iz: Stundenbuch

Propovijed:

Bog poziva sve ljude u svoje kraljevstvo, zato mu se utecimo:

ojačaj našu, često puta oslabljenu vjeru i naše ograničene snage,molimo te

Bože, ti se brineš za nas poput majke i nosiš nas kao dobri otac. Tebi se povjeravamo i tebe hvalimo i slavimo sada i u vijeke vjekova.

Neki bogataš sagradio kuću, veliku i veličanstvenu, bogato je namjestio i ukrasio sa svim luksuzom. I kad je ponosna građevina bila gotova, pozva on prijatelje i znance da razgledaju kuću. Svi su se divili i hvalama i pohvalama nikada kraja. Jedino jedan uzvanik ni riječi nije izustio. »Zar si primijetio nešto, što nije dobro?« upita gospodar. Ovaj odgovori:  „Sve mi se sviđa, ali jedna vrata su ti previše, ta vrata moraš zazidati, da bi uistinu u  toj kući bio sretan!«  »A koja to vrata?« »Ona kroz koja će te, a možda i brzo iznijeti iz kuće na groblje. Dokle god su ti ta vrata otvorena, sreća ti nije dugog vijeka, jer nakon vremena koje nam bježi dolazi vječnost.«

Istina koja je u ovoj prigodi rečena, pogađa i nas. Svi mi na našim kućama imamo jedna vrata previše. Svaki od nas misli da je sagradio nešto u životu. Svi smo se mi u životu opskrbili svim i svačim. Osiguravamo se protiv svega: protiv bolesti, tuče, nevremena, protiv svega i svakoga. Mnogi žive poput onog bogataša iz Evanđelja:«Počivaj, jedi pij i uživaj.«(Lk 12,19) Ali u računu je pogreška: »samo jedna vrata su previše". A mi samo pokatkad pogledamo prema tim vratima koja su nam previše.

Kada danas i inače posjećujemo groblja pripazimo na ta vrata, kroz koja ćemo svi proći. Ne u strahu i preplašenosti zbog ove tamne sile smrti.Na ovom mjestu završava svaka ljudska svađa, prestaju svi razdori.«Počivali u miru«, tako molimo. A naši pokojni nam u tišini groblja jasno naviještaju poruku mira. Mi koji u danu živimo i ne opažamo da nam je svaki dan darovan, ne veselimo se zbog ljudi oko nas, nego jedan drugome idemo, zbog sitnica, na živce.

Zaboravljamo jedan drugome reći lijepu riječ, a ako se svađamo onda više jedan s drugim ne razgovaramo, umjesto da još više razgovaramo. Mi uzrokujemo bol jedni drugima, umjesto da se jedan drugome radujemo. Tek kad od nas netko bude oduzet, tada vidimo što smo mu mogli reći i trebali učiniti. Često nam ostaje: „A sad je prekasno." Zato je opomena jednog našeg suvremenika vrlo vrijedna: « Poklanjajte cvijeće za života, na grobovima cvjetaju uzalud.« Poruka naših pokojnika nam može pomoći da bolje, plemenitije i dublje živimo. Ova poruka je jasna u molitvi za mrtve: »Bože nade i utjehe, ti si htio da tvoj sin bude položen u novi grob, iz kojega je ustao kao pobjednik. Blagoslovi ovo groblje i učini ga, pod znakom križa, mjestom molitve i nade.«

U molitvi se okrećemo Isusu Kristu »koji je svojom smrću uništio našu smrt i obnovio novi život". Kršćanska nada dolazi iz nutarnjeg opredjeljenja da mi u njega vjerujemo i od njega živimo, jer je rekao: »Ja sam uskrsnuće i život.« i » svaki koji u mene vjeruje, živjet će.« Nije to rekao samo tako, nego će to potvrditi u svom uskrsnuću. Kršćanska poruka nije poruka smrti, nego poruka života. U molitvi doživljavamo ovu nadu.

Što to praktično znači? Samo u svjetlu smrti dat ću stvarima i osobama u životu pravi okvir. To ne znači da ću kroz svijet ići kao sanjalica koji drži zatvorene oči pred stvarnošću. To znači, u prisutnosti Božjoj, savladavati životne zadaće, koje mi život svakog dana daje, to znači radovati se ljudima koji sa mnom žive i život živjeti u punini.

To je jedino i pravo životno opredjeljenje. Tako je živjela i ona 35. godišnja žena, koja je znala da boluje od raka i rekla je, otprilike, ovo: „Moj život ne određuje strah pred smrću, nego radost zbog života. Sada se budim s neopisivom radošću zbog života. Činim da moja obitelj lijepo živi, da su mi djeca sretna, da ljudi s kojima živim radosnije dišu.Sretna sam ako mogu svojim prijateljima darovati malo radosti. Znam iznenada će se prekinuti moj život, ali to ću nastaviti činiti u vječnosti."

»Jedna vrata su previše, kroz koja će te, možda brzo, iznijeti na groblje.« Neka nam ova činjenica ne probudi strah i zaprepaštenje, nego snagu da živimo  svjesnije naš život. I naša molitva za pokojne želi ovu nadu držati budnom: »Učini da naši pokojni ustanu na vječni život pri dolasku tvoga sina. Ispuni srca rodbine i prijatelja ovom utjehom i nadom.« Tako bi nam naše groblje trebalo pomoći živjeti s našim pokojnima, da ne zataškavamo pomisao na smrt, nego u svetoj Misi uvijek ponavljamo: živimo samo onda ako ga dajemo u ljubavi, onako kako je Isus to učinio iz ljubavi. Jedna bratovština pokojnih u Francuskoj ima ovo pravilo: «Kada te nose na groblje, ne brini se ni zašto više, jer i onako možeš uzeti samo ono što si darovao."

Jedna moderna priča govori, otprilike, ovako: U nekom malom selu u kojem su živjeli samo slijepci, najavili su dolazak kralja. Kralj dođe, obučen  u kraljevsko odijelo, jašući na slonu i s velikom pratnjom. Već davno prije je došla vijest u selo o toj prekrasnoj životinji. Konačno zamoliše slijepci da smiju opipati slona i tako ga upoznati. Oni su htjeli tako dobiti neku predodžbu o slonu. Kralj odobri. Stariji su odmah htjeli iskušati. Jedan je napipao surlu, drugi je napipao uši, treći opet rep, a neki su se uspeli na leđa. Radosno su išli natrag u selo. Slon je kao jedna velika cijev, pričao je onaj koji je opipao surlu. Drugi ga je opisao kao stup obučen u kožu i dlake, on je opipao nogu. Oni koji su opipali uši, kažu da je slon kao veliki, živi, debeli tepih. A onaj što mu se popeo na leđa, govorio je da je slon  veliko brdo koje se miče. Svaki od njih je opipao samo dio, a sve je to prenio na cjelinu i tako za sebe zadržao i tako opisao.

Slično se događa, ako se sjećamo ljudi, ako o njima govorimo i kad stojimo na grobovima i mislimo na vrijeme između rađanja i smrti. Svatko doživljava ljude drugačije, one koji počivaju na grobljima, naše rođake i one koji su nam bili susjedi. Svatko ima svoj dojam. I ova priča nam govori da s velikim oprezom govorimo o ljudima, da ih ne gledamo s jedne strane. U ovim danima kada posjećujemo groblje, dok mislimo na naše pokojne, promatramo i neke teške odsječke puta. Sjećamo se  onoga što smo zatajili, razočaranja, ali i lijepih trenutaka sreće i zadovoljstva, onoga po čemu smo mi jedan drugoga činili sretnim, sjećamo se onoga što smo jedan drugome ostali dužni, boli i bolesti, udaraca sudbine, kad smo se od njih morali dijeliti i mnogo drugoga.

No svo naše poznavanje pokojnika, naše prosudbe, naše procjene to su samo kamenčići mozaika, doživljaji, iskustva koji nikada ne mogu obuhvatiti čitavog čovjeka.

Postoji samo jedan, koji potpuno pozna naše pokojne: to je Bog. Sada smijemo staviti u usta našim pokojnima psalam 139. gdje molimo: „Gospodine, ti me poznaš. Ti sve znaš o meni. Tebi su poznati svi moji putovi. Ti si stvorio moju nutrinu. Tvoje su oči vidjele kako sam nastao. Kako su teške za mene tvoje misli, o Bože. Kad bi ih pokušao brojiti, brojniji su od pijeska na moru. Kad bih im došao na kraj, tada bih došao do tebe."

Možda su i naši pokojni nekada molili kod tebe, u tišini tako i mislili, možda su i isto mislili, ali drugim riječima: u bolovima njihove bolesti, u svim patnjama koje su morali nositi, i kad po neki put nisu ništa drugo mogli činiti, kada su bili mučeni mnogim problemima.

I zato mi koji smo još u životu, smijemo se nadati da su naši pokojni uzeti kod Boga, koji će njima svima biti milosrdni sudac, koji ih je doveo u svoju blizinu, u stanove koje je za njih kod Oca pripravio naš Gospodin Isus. Smijemo se nadati i vjerovati da su oni završivši svoj život ovdje na zemlji, da su sada za uvijek kod Boga. Smijemo vjerovati da ih je sve uzeo u svoje kraljevstvo.  I želimo im da su im u tom povratku u kuću Očevu, u tom susretu s Bogom, ispunjene sve njihove želje i težnje, da im je obrisana svaka suza s lica i da im je svaka bol preokrenuta u radost.

Dok mislimo o našim pokojnima bezuvjetno dolazimo i k sebi. Jer Bog poznaje i nas. On znade kako mi shvaćamo naš život, kako i koliko trpimo zbog gubitka pokojnika, kako u svom životu dolazimo do granica, kako želimo biti sretni i osmišljeno živjeti naš život.. A ipak moramo reći da sebe vrlo malo poznajemo, da imamo poteškoća ako želimo prepoznati  kamenčiće našeg mozaika kao cjelinu, da se mi sami divimo tolikim događajima, tolikim crvenim nitima, tolikim lomljivim držanjima. I preplašimo se često sami sebe, naših misli, riječi i djela.

I to znanje nas tješi da nas on potpuno poznaje, da on pozna naše srce, naše najintimnije misli. Daje nam snagu i povjerenje da znamo da je on put i onda kad mi ne znamo kamo taj put vodi.

Zato ćemo danas moliti Gospodina, ne samo da naši pokojni stignu kod njega, nego također i za nas, da i mi idemo putem vjere, pitajući poput Tome u evanđelju, ali povjeravajući se Gospodinu koji nas vodi prema cilju.

Doba mladosti nije "glupo razdoblje", to je životno razdoblje puno svjetla, gdje Bog po svojim prirodnim zakonima, i u srce mladih ljudi stavlja duboku težnju za nekim drugim, za njegovim drugačijim tijelom, za jednim drugačijim srcem.

O kad bi mladi ljudi imali nekoga tko će mu to reći, roditelje, koji ih dovoljno ljube, da ga ljubomorno ne zadržavaju za sebe, nego pogled mladog stvora upravljaju prema novom svjetlom putu, gdje će ga netko drugi susresti.

O kad bi imali brata, prijatelja, otići od sebe samoga i sebe drugome darovati, inače će postati robom samoga sebe, koji nije sposoban za ljubav.

Gospodine, ja želim ljubiti,

ja moram ljubiti.

Cijelo moje biće je samo jedna čežnja:

moje srce,

moje tijelo

čeznu u noći za Nepoznatim, kojega mogu ljubiti.

Moje ruke traže po zraku i ne mogu shvatiti što bi bio predmet moje ljubavi.

Ja sam sam, a želim biti u dvoje.

Govorim, a nitko nije ovdje tko bi me slušao.

Živim i nitko nije tu koga bi moj život prožeo.

Zašto sam bogat, a nema nikoga da ga mogu učiniti bogatim?

Odakle dolazi ta ljubav?

Kamo ide?

Gospodine, ja želim ljubiti,

ja moram ljubiti!

Gospodine, evo ovdje pred tobom je moja cijela neispunjena ljubav.

Slušaj, dijete,

stani,

i u tišini pođi na dugo hodočašće do u dubinu svoga srca.

Idi uzduž i poprijeko svoje ljubavi, koja ti je sasvim nova, onako kako se ugazi u potok da bi se našao izvor.

I sasvim na kraju, savsim u dubini, u neizmjernoj dubini tvoje uznemirene duše, naći ćeš mene.

Jer moje ime je Ljubav, moje dijete,

I od davnina ja sam samo Ljubav,

i ljubav je u tebi.

Ja sam te stvorio da ti možeš ljubiti,

da nikad ne prestaneš ljubiti.

I  tvoja ljubav će ići jednom drugom Ti,

I taj drugi ti je On koga tražiš.

Smiri se, On je na putu prema tebi

od početka

na putu moje Ljubavi.

Ti trebaš čekati da on prođe pokraj tebe,

a tada ćete se upoznati.

Jer ja sam njegovo tijelo za tebe stvorio, a tvoje tijelo za njega.

Stvorio sam tvoje srce za njega, njegovo srce sam za tebe stvorio.

I vi ćete se tražiti u noći,

u "mojoj" noći, koja će postati svjetlom onda kad mi vi date vaše povjerenje.

Čuvaj se za njega, moje dijete

kako se on čuva za tebe,

A ja ću vas čuvati jedno za drugoga.

A jer si ti gladna ljubavi, postavio sam ti braću na tvom putu, da ih možeš ljubiti.

Vjeruj mi: ljubav treba vrlo dugo školovanje,

i nema više vrsta ljubavi: ljubiti uvijek znači: napustiti sebe da se mogne ići k drugima....

Gospodine, pomozi mi, zbog braće ljudi, sebe zaboraviti, da mogu darivajući se ljubiti.